Hrvatsko slovo

Povodom Sveuropskog dana sjećanja na žrtve svih totalitarnih i autoritarnih režima u XX. stoljeću u Europi i činjenice da su Hrvatska i hrvatski narod bili veličinom i tragičnošću na samom europskom vrhu

Hrvatsko žrtvoslovno društvo

Vas poziva na svetu misu za sve poginule i stradale i za pok. don Petra Šimića, koji je toliko pridonio da sjećanje i zahvalnost žrtvama ostanu vječno s nama

u ponedjeljak, 23. kolovoza 2010., u 19 sati
u crkvu Sveta Mati Slobode (Jarun), u Zagrebu.

Hrvatsko slovo, 20. kolovoza 2010.
Urednički komentar
„Deca komunizma“
Pokušaj dijela medija da ušutkaju glavnoga urednika Glasa Koncila Ivana Miklenića samo potvrđuje činjenicu kako bivši komunisti, oni jugoslavenske političke orijentacije, kad se dočepaju vlasti još uvijek teško dijalogom mijenjaju svoj mentalni diktatorski politički sklop

Sudeći po medijsko-političkim reakcijama, koje redovito uslijede nakon crkvenih upozorenja o tom kako komunistički duh u Hrvatskoj narušava njezin demokratski sustav, moglo bi se lako zaključiti da je Lijepa Naša, za razliku od većine država iza nekadašnje željezne zavjese, doista jedina preostala zemlja u rukama bivših komunista. Ako je državna moć usredotočena u rukama zakonodavne, izvršne i sudbene vlasti, onda valja podsjetiti kako su hrvatski šefovi odreda bivši komunisti ili pripadnici nekadašnjih jugokomunističkih upravljačkih struktura: predsjednik države Ivo Josipović bivša je omladinska komunistička uzdanica s Pravnoga fakulteta, predsjednik Sabora Luka Bebić donedavno se javno hvastao kako je čak i Franju Tuđmana podupirao samo zato što je ovaj bio partizanski general, za predsjednicu Vlade Jadranku Kosor, koja skriva biografske podatke iz razdoblja od 1972. do 1991. mnogi tvrde kako je također bila „dete komunizma“, kao i predsjednik Vrhovnoga suda Branko Hrvatin, čiji je „tatek“ navodno bio jedan od članova partijskoga Komiteta. Kako u Hrvatskoj, za razliku od nekih drugih zemalja bivšega komunističkog sustava, nikad nije bio zabranjen javni rad bivšim komunistima, ljudi su se, dakle, bez obzira na svoje ranije političke angažmane, mogli zakonito uključivati u rad svih političkih stranaka, kao i u ostale ustanove državne uprave. Kao što su se ovi, premda je to presedan u gotovo cjelokupnoj državnopravnoj tradiciji zapadne uljudbe, unatoč promjeni države pa i političkoga sustava, legalno uključivali u javni rad nove države, po čijim je još uvijek važećim zakonima dopušteno i onima, koju su se tijekom polustoljetne „diktature proletarijata“ i u njezino ime okupacije hrvatskih zemalja, borili protiv toga jugokomunističkoga jednoumlja dopušteno javno govoriti o politici koju u njoj vode „deca komunizma“. Pokušaj dijela medija da ušutkaju pisanje glavnoga urednika katoličkoga tjednika Glasa Koncila, Ivana Miklenića, samo potvrđuje činjenicu kako bivši komunisti, uglavnom oni jugoslavenske političke orijentacije, kad se dočepaju vlasti još uvijek teško dijalogom mijenjaju svoj mentalni diktatorski politički sklop. Jedan zagrebački dnevnik, čiji je inače osnivač i suvlasnik nekadašnji komunistički ideolog verbalnoga delikta, u broju posvećenu napadaju na Miklenićev komentar, ponajprije je iz pera komentatora-prevaranta (poznat po lažnom intervjuu s nekadašnjim premijerom I. Sanaderom) Katoličku Crkvu, koja se tradicionalno zaleže za društvo različitosti, proglasio komunističkom ćelijom, a bivše nositelje jugokomunističkoga represivnoga aparata, kao što su generali JNA Anton Tus i Petar Stipetić te Josip Manolić utemeljiteljima demokratske Republike Hrvatske. Ovdje nas ne zanimaju stajališta jednoga notornog lašca nego logika obračuna s demokratskim snagama, koje su se pola stoljeća, na ovaj ili onaj način, borile protiv zločinačkoga komunističkoga sustava, čiji je zloduh bio utjelovljivan ponajprije u policijskim i vojnim aparatčicima. Danas više nije nepoznato kako se strategija bivšega jugooficira A. Tusa, čak i na „obraćeničkoj“ dužnosti glavara Glavnoga stožera Hrvatske vojske, temeljila na prevlasti vojne sile nad politikom, što je inače nezamislivo u demokratskim civilizacijama, a moglo je biti kobno za stvaranje hrvatske države. Naime, vojni pothvati što ih je pokušavao realizirati, temeljili su se na iskustvu doktrine masovne krvi, kojom je 50 godina, u strahu, umjetno održavana bivša Jugoslavija. Primjerice, ponajbolji analitičar Domovinskoga rata, admiral Domazet smatra kako je Tusov vojnički drug, general Petar Stipetić odgovoran za nekoliko važnih hrvatskih poraza, kojima se forsiranjem pojedinih rijeka nikad nije uspio osloboditi djelić okupirana teritorija, nu u tim složenim vojnim pothvatima, osim vanjskopolitičke kompromitacije hrvatske politike, redovito su nepotrebno ginuli mnogi hrvatski vojnici. Tako je bilo u forsiranju rijeke Kupe 1991. za čije je pojedinosti i poteškoće oko prijelaza rijeke znao Stipetić, nu nije se oglasio pa je uz veliki broj poginulih i nestalih hrvatskih vojnika u srpskim rukama ostala i znatna količina hrvatskoga naoružanja. Neuspješno i neučinkovito forsiranje Save, koje je Stipetiću kao šefu đakovačkoga zbornog područja za obranu Posavine bilo u djelokrugu, rezultiralo je, između ostaloga, tragičnim padom Posavine i trajnim iseljenjem Posavljaka. Forsiranje pak rijeke Une, u ljeto 1995., kojim se na hrvatske olujne pobjede pokušalo natovariti sjenu poraza također je izašlo ispod Stipetićeva šinjela. Promicati danas vrijednosti naslijeđene od JNA ili pak represivna jugokomunističkoga policijsko-političkog aparata, koji je, uz ino, odgovoran i za smrt gotovo stotinjak hrvatskih političkih emigranata, može samo nastran politički „um“, čiju ideologiju kao politički komentatori još uvijek štite nekadašnji progonitelji Katoličke Crkve ili svakoga izricanja slobode javne riječi iz doba jednoumlja. Nu, kamo nas je odvela pritajena „komunistička“ politika posvjedočio je ovih dana u jednom od listova već spomenuta suvlasnika, tvorac tzv. Jugosfere - britanski stručnjak za Jugoistočnu Europu Tim Judah. On kategorički tvrdi, kako je, unatoč poricanju hrvatskih upravljača, Republika Hrvatska ponovno ušla u neku vrstu nove Jugoslavije.
Mate Kovačević

Hrvatsko slovo, 20. kolovoza 2010
Radovan Pavić
BOSNA I HERCEGOVINA U GEOSTRATEŠKOM KONTEKSTU
Veliki svijet je do izbora digao ruke od BiH
Napuštajući trenutačno svaki angažman u BiH – Veliki svijet je iskamčio dodatno vrijeme u kojem će imati mira
U proljeće 2010. BiH je konačno dobila pristupnicu za kasniji ulazak u NATO i to u okviru tzv. MAP – a (Membership Action Plan). Ta gesta europskog Velikog svijeta općenito trebala bi biti poticaj i ohrabrenje Bosni i Hercegovini da ostvari promjene koje ju vode prema normalnoj državi, a time i prema NATO-u i Euniji – i svatko razuman i pošten tako nešto mora poduprijeti, ali (opet taj „ali“) – samo u uvjetima odgovarajućeg redoslijeda: najprije reforme i kvalifikacija, a zatim – prijam (kao u slučaju Hrvatske). Međutim, za BiH je, čini se, odabran drukčiji redoslijed: najprije (relativno) ubrzani i beskriterijski prijam, a onda reforme koje će tim prijamom biti potaknute, a zapravo će značiti tek naknadnu kvalifikaciju. Takav je pristup za osudu, ali su prilike takve da je svaka rasprava o tome, nažalost, besmislena.

U skladu s prilikama kakve u BiH već jesu – treba konačno upozoriti na tri oblika njezina političkog života, koji su se, nakon mnogih negdašnjih predviđanja, na posljetku čvrsto definirali kao stalnica, a to su:

1. Konačno je jasno kako je BiH osuđena da bude stalni problem u uvjetima neprestanih odgoda mogućih rješenja („rješenja“). A takva je nova odgoda upravo uslijedila nedavno, naime, Veliki je svijet digao ruke od BiH sve do jesenskih izbora, a to je, dakako, samo dobro došao alibi (u točki 2. on je jasno izražen). Istina, na konferenciji Zapadni Balkan – Eunija (lipanj 2010.) moralo biti riječi i o Bosni i Hercegovini, ali sve nije isuviše uvjerljivo.

2. Jasno se vidi da Veliki svijet ne zna kako pronaći algoritam za BiH i to onakvu kakvom ju je on sam stvorio u Daytonu. Riječ je o, dakle, o neznanju i nemoći pri čemu se nikakva perspektiva i ne nazire.

3. I na posljetku – nemoć (ovakvog) Velikog svijeta koji ne želi uvidjeti prave probleme BiH – definira se i time što se jednostavno konstatira da se s ovakvim sastavom bosanskohercegovačkih političara ništa ne može ni izvesti, niti riješiti. Naravno, to je samo izgovor pri čemu se zaboravlja da će u BiH i poslije jesenskih izbora ostati isti političari, ili njihovi klonovi. Ali, napuštajući sada svaki angažman u BiH – Veliki svijet je iskamčio dodatno vrijeme u kojem će imati mira.

Međutim, bilo kako bilo – MAP kao činjenica sasvim jasno nameće raščlambu geostrateških sadržaja. U najopćenitijem smislu NATO bilježi i uspjehe i neuspjehe: Makedonija, Crna Gora i BiH trebali bi označiti uspjehe, dok Gruzija, a sada konačno i Ukrajina, upućuju na ono drugo. U skladu s navedenim jasno treba razlučiti dvoje: prvo , regionalni uspjesi (na Balkanu) su znatni, ali ipak samo regionalnog značaja, dok – drugo , one šire ambicije i nastojanja koja se svrstavaju u skupini globalnog – karakterizirane su neuspjehom.

Ali, i ono što se vodi u rubrici uspjeha treba u geostrateškom smislu promatrati s oprezom: naime, geostrateško je značenje BiH za NATO relativno vrlo, vrlo skromno – naime, BiH nije nikakva bitna spojnica na kopnu između Hrvatske i Crne Gore/Albanije zatim ona nije bitan čimbenik okruženja Srbije, jer su to već zapravo apsolvirali drugi, BiH (tj. Republika Srpska) nije i ne može biti prostor preko kojeg bi se Srbija uspostavila na Jadranu (ta mogućnost definitivno otpada u bilo kojoj inačici), dok su za veze Madžarske s Jadranom važnije Hrvatska i posebice, Slovenija – dakle, u bosansko-hercegovačkom slučaju na geostrategiju ne treba trošiti previše riječi. Ali to nije sve, a nije niti ono najvažnije: ono što zaista broji jest nova politička uloga NATO-a, koja u pojedinim regionalnim slučajevima postaje najvažnijom: NATO postaje čimbenikom unutrašnje stabilnosti (a time i općeg razvoja) i uvod je za prijam u Euniju a to je u svakom slučaju važnije od pojedinih oblika regionalne strategije.

Nove geostrateške prilike u Regiji najbolje pratiti na priloženom zemljovidu:

NEKI VIDOVI PROSTORNOG POLO\AJA BOSNE I HERCEGOVINE

1 – a) NATO u regiji. Države članice NATO-a (konačno stanje iz 2009. za šezdesetu obljetnicu NATO-a)
b) države za koje se očekuje da će postati članice NATO-a. Posebno značenje pri tome ima Crna Gora (C.G.) čijim se članstvom u NATO-u ostvaruje teritorijalni blokovski kontinuitet duž čitavog Jadrana
c) neutralna Austrija (od 1955.)
d) godine 2010. BiH je primljena u MAP

2 – a) Vidljivo da se s obzirom na države NATO-a BiH najvećim djelom nalazi u pozitivnom sigurnosnom okruženju , i jedino se prema Srbiji može govoriti o oblicima negativnog okruženja što prvenstveno ovisi o nedavnom ratu
b) S – kada se ima u vidu istočna granica BiH (sa Srbijom i Crnom Gorom) treba uočiti postojanje graničnog srbijansko-crnogorskog muslimanskog Sandžaka, što, međutim, ne predstavlja nikakav ni politički, niti geostrateški problem, između ostaloga i zato, jer je taj prostor odijeljen od muslimanskog dijela BiH teritorijem Republike Srpske
c) postojanje okruženja sa strane Srbije posve se dovodi u pitanje činjenicom da između Republike Srpske i Srbije postoje posebni odnosi (čega se R. Hrvatska u odnosu na Hrvate u BiH morala odreći) logično označeni prirodnim savezništvom i zajedničkim interesima, a sve u uvjetima kontinuiranog srpskog etnikuma ostvarenog četničkim čišćenjem.

3 – a) Glavno geostrateško ishodište / čvorište vojno operacijskih pravaca u Madžarskoj (panonska geostrateška lepeza s dijelom vojno – operacijskih pravaca)
b) najpovoljniji vojno–operacijski smjerovi: 1 – Italija – Slovenija - Madžarska koji povezuje NATOvsku Srednju Europu sa Sredozemljem, 2 – u istoj je kategoriji i pravac Madžarska – Srbija – Makedonija – Grčka. Srbija, istina, nije član NATO-a ali postoje određeni aranžmani koji NATO – u omogućuju tranzit kroz Srbiju, a slično se, logično, mora očekivati i od Makedonije.
c) 3 - po svojoj važnosti tek je na trećem mjestu vojno–operacijski smjer koji zahvaća Hrvatsku. Za veze Panonske nizine i sjevernog Jadrana ovaj pravac ima samo dopunsko značenje u odnosu na 1.
d) 4 – međutim, istina je da i BiH participira na jednom geostrateškom pravcu i to od Madžarske prema srednjem Jadranu (luka Ploče), ali je on od posve sporedne važnosti u okviru bilo koje šire geostrateške zamisli. Uzevši uopće geostrateško je značenje BiH za NATO neznatno.
e) 5 – važno je uočiti da je BiH također posve izvan glavnog geostrateškog pravca koji NATOvsku srednju Europu povezuje s isto tako NATOvskom rumunjsko-bugarskom obalom, koja ima posve novu važnost u kontekstu pristupa Zapada tzv. azijskom balkanu (u dijelu centralne Azije) kao novom poprištu nadmetanja Istoka i Zapada i zbog geostrateških i zbog energentskih razloga. Isto je tako važno upozoriti da rumunjsko-bugarska obala također postaje poprište lokacije novog američkog proturaketnog štita u odnosu na Iran (umjesto Češke i Poljske). Osim navedenih geostrateških pravaca BiH nije niti jadranski čimbenik, a ne predstavlja niti vezu Hrvatske sa Crnom Gorom i Albanijom, što se osigurava flotama, dok će s ulaskom Crne Gore u NATO biti ostvaren i kopneni kontinuitet. Zato treba jasno naglasiti ono što je očito i bjelodano: težnja da BiH uđe u NATO ne temelji se na geostrategiji nego na nekim drugim zasadama pri čemu je čitava geostrateška konstrukcija lažna i neproduktivna.

4 – Geoprometni vidovi. U tom je smislu najvažnije naglasiti da se osim jedne važne poprečnice (dolinama Bosne i Neretve) – BiH nalazi u uvjetima naglašene prometne izolacije kao pravi prometno mrtvi međuprostor u odnosu na važne regionalne i nadregionalne prometnice i da osim toga na svom teritoriju nema niti jedno važno križište što je obično stimulans gospodarskog razvitka.

a) značajne regionalne i superregionalne prometnice koje obilaze BiH: 1-savska udolina, 2-jadranski pravac (ujedno i trasa buduće Jadransko-jonske ceste
b) ta dva pravca povezuje onaj dolinama Bosne i Neretve (3), koji se preko Hrvatske nastavlja u Madžarsku, i to je u BiH jedini prometni pravac međunarodnog značaja, ali je i on od relativno manjeg značenja, jer su i Madžarska i Slovenija i Austrija s Jadranom povoljno povezani preko Trsta, Kopra i Rijeke. To znači da je veza dolinama Bosne i Neretve (s nastavcima u Panoniji i na Jadranu) izuzetno važna samo za BiH kao i za Hrvatsku za vezu krajnje istočne i krajnje južne Hrvatske. Hrvatska, dakle, ima za BiH nemjerljivo prometno značenje: preko nje se BiH otvara Srednjoj Europi (a time i zapadnoj i sjevernoj Europi), ali, to nije sve: preko Istočne Hrvatske i Madžarske BiH se povezuje i s Istokom. Srbija u tom smislu Bosni i Hercegovini uopće nije potrebna, a Ploče mogu Solun učiniti apsolutno bespredmetnim. Međutim, ove veze s (2) i (3) nisu samo od ključne važnosti za BiH nego i za Crnu Goru, Kosovo i Albaniju koja je još uvijek kopneno najizoliraniji dio Europe. Važno je uočiti da i Makedonija i Srbija i Bugarska imaju mogućnosti veza sa Zapadom i preko Madžarske, ali je hrvatska inačica ipak najpovoljnija.
c) 4 – ostali izlazni smjerovi BiH prema razvijenoj Europi i to iz Republike Srpske i Bihaćko-cazinske krajine prema Zagrebu i Rijeci. Važno je također uočiti da RS ima i dodatni izlazni pravac (4 a) i to i prema Zapadu i Istoku putem hrvatske Posavine.

5 – 5 – isto je tako važna činjenica da BiH u sebi samoj nema niti jednu adekvatnu unutrašnju poveznicu između Bihaćko-cazinske krajine preko Sarajeva do bosanskohercegovačko-srbijanske/crnogorske granice koja bi od Sarajeva učinila jedno veliko i važno unutrašnje prometno čvorište.ta unutrašnja povezanost koja se od Bihaćko-cazinske krajine nastavlja prema Karlovcu / Zagrebu / Rijeci nema nastavka jugoistočnije od Sarajeva.

Hrvatsko slovo, 20. kolovoza 2010
Dnevnik
od 9. – 15. kolovoza
Šimun Musa
Zar nas olujna pobjeda nije konačno osvijestila

Ponedjeljak, 9. kolovoza

Čitam novine i pijem kavu - i sve što više čitam, sve mi je manje jasno. To traje dulje vremena. Pogledajmo samo odnos spram Dana državnosti, Dana domovinske zahvalnosti, ali i nekog „Dana ustanka“ u Srbu. Zašto se mijenjaju datumi, zašto se kriminalizira Domovinski rat i zašto se sijanjem laži, sumnje i prikrivanjem istine te raznim revizionističkim postupcima niječu temelji suvereniteta i državnosti da bi se prizvala unitaristička vremena i njihova nasilna rješenja po modelu „ustanka“ u Srbu. Najviša državna tijela slobodne i demokratske Hrvatske i pojedinci slave i daju potporu gradnji spomenika onima što su provodili organizirane pokolje na sve strane oko tog „ustaničkog mjesta“ - u Lici, jednom dijelu Dalmacije i dijelovima Bosne i Hercegovine gdje se stradavalo samo zato što je netko bio Hrvat. (Koliko su se ti isti darovatelji narodne muke pobrinuli za spomenike i život u Vukovaru?!) Kako to da svetost olujne pobjede, ostvarene dragovoljno prinesenom žrtvom branitelja, nije opomenula pa ni dotakla one koji su tom pobjedom omogućeni da danas vode Hrvatsku?! Zar ih je toliko obuzela jugosferna tmina?!

Nažalost u dosljednu i otužnu kontinuitetu teče negacija domovinskog ponosa, negiranje braniteljske istine življene uspravnim hodom hrvatskih martira. Opet se iscerila orjunaška groteska prijeteći svojim utopijama i nudeći antifašističku uzdanicu po velikosrpskosti skrojenu. Zar se ne možemo probuditi bez straha od tih prispodoba?! Zar nas nije olujna pobjeda konačno osvijestila?!

Utorak, 10. kolovoza

Razmišljam o zahtjevu za izmjenama i dopunama čitanka za više razrede osnovne škole Školske naklade Mostar, nakladnika udžbenika po hrvatskom programu u Bosni i Hercegovini, gdje sam od početka (1999.) angažiran za glavnog urednika. Doista bi trebalo unijeti neka osvježenja i književno-sadržajne kao i pedagoško-metodičke naravi. S obzirom na svoju profesiju i višegodišnje uredničko iskustvo kao i dobronamjernost nakladnika, u ovom poslu ne će biti posebnih problema. Moramo se što prije dogovoriti, kako bi autori i ostali suradnici pravodobno obavili posao. Jutros se našavši pred ovim poslom, želim istaknuti kako je iz više razloga trebalo da Hrvati u BiH uče programski adekvatne sadržaje, pogotovo iz nacionalne skupine predmeta pa i književnosti, tj. uz ostala i djela hrvatskih pisaca iz BiH koji su postigli potrebnu umjetničku razinu, a koji se u udžbenicima, kao i u antologijama, hrestomatijama, priručnicima, povijestima hrvatske književnosti objavljenima u R Hrvatskoj uglavnom zaobilaze, pa i kad su po svim kriterijima zaslužili ući u takve knjige (npr.: V. Lukić, A. Vuletić, V. Koroman, J. Bubalo, L. Kordić, I. Jakovljević i dr., da i ne spominjem druge, posebno ne one rođene nakon 1940.).

Prisjećam se jutros vremena kad smo i kako smo vodili dogovore, gradili programe i pravili prve udžbenike. S obzirom na promijenjene društvene prilike, novu državnu organizaciju i formiranje vlasti, i pored svih ustavnih načela i zakonske regulative, teško je bilo uspostaviti normalne tijekove u društvu u onom početnom poslijedaytonskom razdoblju. Tako je i obrazovanje kao bitna društvena djelatnost teško ustrojavano, posebno zbog različitih nacionalnih, političkih, tradicijskih, a navlastito jezičnih interesa naroda u BiH. (O tome govorim kao tadanji koordinator za hrvatsko školstvo i član Vlade F BiH, tj. doministar u Ministarstvu znanosti i obrazovanja F BiH.)

Pa ipak, usprkos svim teškoćama i zastojima, došlo se do određenih rješenja u obrazovanju tako da svaki konstitutivni narod u BiH ima svoj sustav koji se, u dodiru i prožimanju s drugima, dopunjuje u dogovorenom reciprocitetu i aktivnoj korelaciji, čineći opet zajednički složeni sustav školstva u BiH. (Za to je posebno važan skup predstavnika sva tri naroda BiH, održan 7. i 8. veljače 2000. i predstavnika OHR-a i UNESCO-a na kojem su se, kroz duge i mučne rasprave, donijeli zaključci o „modelu paralelnih planova i programa“.)

Zaključujem sada kako na toj osnovi, bez obzira na stalne pokušaje unitarizacije od većih naroda sve do danas, i bez obzira na lošiji položaj hrvatskog narod u tijelima vlasti, iz čega proistječe niz negativnih posljedica, i on stječe pravo na svoje školske programe i službenu uporabu svoga jezika u obrazovanju kao i u svim drugim segmentima. Ističem da u tim udžbenicima postoji i komponenta „zajedničkih jezgri“ kao zajednički sadržajni minimum za čitanke sva tri naroda, a i nacionalna komponenta kojom se izražava povijesna, tradicijska, etnička, kulturna i konfesionalna osobitost, a poglavito jezik kao potvrda „narodne zrelosti“ i identiteta hrvatskog naroda, suverena i konstitutivna naroda i u BiH. Hrvati na svom jeziku i u okviru važećeg programa imaju udžbenike i drugu literaturu kao osnovu obrazovnog procesa, kojim žele, kroz demokratske postupke s obzirom i na domaće i strane prilike, uskladiti se prema europskim standardima.

Unatoč svemu tome, stalno se javljaju nove poteškoće, premda se ni stare nisu riješile, u gotovo svim vidovima života, koje proistječu kao posljedica spomenute unitarizacije i majorizacije druga dva naroda Muslimana-Bošnjaka i Srba, pri čemu im obilno pomažu međunarodni „inženjeri duša“ kojima je BiH važan poligon u vježbanju demokracije, multikulturalnosti i multietničnosti za ulazak u europsko kolo, ali ne dopuštajući u BiH primjenu prakse europskih zemalja slična ustroja i slične etničke složenosti (npr. Belgija). Zbog manjeg broja Hrvata, zbog njihove političke razjedinjenosti, karijerizma i svakovrsnog egoizma, posebno zbog manjeg broja hrvatskih ministara u izvršnoj vlasti, dolazi do nadglasavanja, odnosno njihova obespravljivanja. Ali nije to jedini problem. Osnovni problem je u činjenici kako ono „što od početka ne valja, teško će se ikada popraviti“. Svakako problem je i u tome što R Hrvatska posljednjih godina ne pokazuje veliku skrb za Hrvate u BiH, a ona nije i ne bi smjela biti puki promatrač prilika u BiH – ona je akter i potpisnik Daytonskog sporazuma, a i po Ustavu bi trebala skrbiti o svim Hrvatima.

Srijeda, 11. kolovoza

Pregledavam radove za Zbornik Zadarski filološki dani 3 koji su kraćim izlaganjima predstavljeni lani na znanstvenom skupu u organizaciji Odjela za kroatistiku i slavistiku Sveučilišta u Zadru. Kako dosta radova još nije priloženo za objavljivanje, morat ću kao urednik poslati požurnicu, čim završe odmori. Gledam i svoj rad Pjesništvo Stojana Vučićevića , pjesnika čija se lirika svojom osobitošću izdvaja iz naraštajne poetike razlogovaca i u formalnom pa i sadržajnom smislu i svojom snagom uspijeva osigurati visoku poziciju u hrvatskom pjesništvu druge moderne. Njegovo pjesništvo stoji na prijelazu tradicionalnog i suvremenog (klasičan po oblicima, a suvremen po individualnosti, neodredivosti i egzistencijalnoj upitnosti). Svih pet njegovih zbirka nastalih između 1964. (kad je studirao u Zadru, zajednička zbirka Pjesme ) i 1985. ( Pomrčina ) uistinu su iznimne u svojoj boli i neobično snažne u izrazu. Gorčinu života pjesnik je hranio i svojom podvojenošću, nacionalnim raskolom i neskladom svijeta. Njegova stradanja otpočinju političkom stigmom, svetogrgurskim danima robije – kamenim vješalima, a završavaju bolešću i patnjama dotučena čovjeka. I nigdje nema takve elegičnosti kao u njegovoj pjesmi, nigdje takve patnje i toliko križa kao u njegovim čavlima ( Kad raširim ruke i pogledam sjenu / Malo sličim ptici, odveć mnogo križu.) i toliko beznađa kao u njegovoj zbirci Pomrčina, jer - Dok postoji Grgur pomrčina traje .

Četvrtak, 12. kolovoza

Nakon razgovora uz kavu s poznanicima, ostadoh sam za stolom na zadarskom Forumu. Narod se roji, grad je prepun turista. U četverokutu crkve Sv. Marije sa zvonikom romaničkog stila, jednim od najljepših zvonika „lombardskog tipa“, podignute početkom 12. stoljeća te crkve Sv. Donata s početka 9. stoljeća, najvrjednijeg spomenika našeg ranog srednjovjekovlja – kamenog munumenta i naše žive veze s tim davnim dobom - i spomena hrvatskih ulazaka u ovaj grad, zatim crkve Sv. Stošije, zadarske katedrale, s posvetom iz 1285., u čijem se kamenu očituje i starokršćanska faza, ali i dominantan romanički stil i na koncu Arheološkog muzeja kojim se zatvara taj četverokut, svaki put ponovno, dirnut ljepotom, kao da čujem hrvatske pjesme in eorum slavica lingua za dobrodošlicu papi Aleksandru III. kad je stigao u Zadar 1177.

Petak, 13. kolovoza

Putujem u Hercegovinu, u Brotnjo. Ovih ću dana biti prije svega u Čitluku, Ograđeniku, ali i u Međugorju, Širokom Brijegu i Mostaru. U svom planiranju idućih dana i poslova u tom vremenu promičem od Zadra preko Zemunika, Nadina, Pristega, pokraj Šibenika, Splita, Šestanovca i Vrgorca do granice, neumoljive međe, vrelu naše tjeskobe. Tko može razdijeliti srce nadvoje, a da pritom ne poteče vrutak , reče pjesnik.

Subota, 14. kolovoza

U Ograđeniku sam, izlazim na Brig (Musin brig) umiti se rosom staroga hrasta, nadisati se izvora, napiti se zavičaja. Brig je impozantan humak pred čije se noge krotko ispružilo polje gornjega Brotnja, a na vrh njega na sjeveru - Čerin i pod obrvom mu naša župna crkva oslonjena na zemaljske tragove drevnih kultura. Tu je pola stoljeća boravio darujući nas poukom i pjesmom fra Janko Bubalo. Nitko nije imao takvog vina, takve žilavke kao on. Tamo dalje preko Trtala Široki je Brijeg, a poviše Čabulja pa Čvrsnica, Vran i Ljubuša kojoj su s jedne strane Rama, a s druge Duvanjsko polje, gdje se krunio kralj Tomislav. Sa sjevera prema jugu - Lukoć teče kroz polje i vodi prema Čitluku, Međugorju, Ljubuškom i Čapljini. Na sjeveroistoku, put Veleži, Mostarska je kotlina, na istoku rijeka Neretve, a na zapad, kroz Dubravu i preko Vlaka, pruža se imotsko-bekijski kraj. Napovir svega - moj Brig – nema takva humka u cijeloj Humskoj Zemlji.

Nedjelja, 15. kolovoza

Velika je Gospa, blagdan Kraljice Hrvata. Oči su uprte Najvjernijoj Majci Hrvata i njihovoj zagovornici. Svi su putovi pukom napučeni prema Gospinim svetištima - od Aljmaša do Međugorja i Komušine, od Trsata i Marije Bistrice do Širokog i Olova. U Brotnju se slavi i u Čitluku i u Međugorju. Trebao bih otići na Široki Brijeg, ali prije toga moram u Međugorje. Okupit će se svijet sa svih strana. Moramo otići – blizu nam je – u Međugorju Gospa govori hrvatski.

Hrvatsko slovo, 201. kolovoza 2010.

PRO PATRIA
Elia Patricia Pekica Pagon
Umijeće kreativnog fakturiranja
Što je krater naše društvene krize dublji, to kreativniji postaju naši majstori fakturiranja. A, tko su, zapravo oni?
Majstori fakturiranja su oni ljudi koji kad osjete potrebu na brzaka skroje fakturu obogaćenu raznim izmišljenim dodatcima koje u dogovoru s primateljem fakture pridodaju stvarnoj cijeni njihovih roba i usluga. Mediji nam svakodnevno otkrivaju nove i nove fakturne skandale za koje su mahom odgovorni ljudi iz državnih institucija i javnih tvrtki koji su blagonakloni prema fakturama svojih prijatelja iz sicilijanske škole fakturiranja. Za razliku od političke „elite“, običan čovjek nije toliko sretan kad mu netko od umjetnika fakturiranja ispostavi račun za neki proizvod ili uslugu. Razmislimo li malo, s lakoćom ćemo se sjetiti nekog slučaja kada smo i sami bili žrtvom takvog neprimjerenog i nemoralnog čina. Najčešće smo takvim nečasnim radnjama izvrgnuti u salonima uslužne djelatnosti (čast izuzetcima) kao što su kozmetički i frizerski saloni, zatim u ugostiteljskim objektima, na tržnicama, u trgovačkim centrima, ali u korak s njima u posljednje vrijeme idu i privatne medicinske i stomatološke ordinacije i klinike te nadasve neke od odabranih marketinških agencija koje su u najtješnjoj sprezi s političkim skretničarima novca poreznih obveznika. Uglavnom, ako se unaprijed ne ogradimo od mogućeg kreativnog fakturiranja time što ćemo upitati našeg pružatelja usluga koliko će nas koštati neki određeni tretman, gotovi smo. Prepuštajući se njihovim rukama jedno ćemo vrijeme uživati, a nakon toga slijedi šok u obliku fakture s neviđenim ciframa i, obično cijelim popisom usluga za koje nismo ni znali da smo ih koristili ili primili. Čitajući te maštovite račune, čovjek ima osjećaj da je na tren ušao u neku zemlju snova. Poligon za kreativnost fakturiranja doista je velik da veći ne može ni biti. Granice osmišljavanja računa ne postoje. Uvijek se tu nađe nešto što na kraju moramo platiti, a da to nismo tražili, samo zato što se nismo unaprijed od toga zaštitili. Lepeza kreativnosti fakturiranja doista je široka i mogli bismo je povezati sa svim oblicima ljudskih djelatnosti. Obično smo najosjetljiviji i kritički najraspoloženiji kada se radi o malim, privatnim tvrtkama čiji vlasnici, odnosno djelatnici znaju poneki put upotrijebiti brzu olovku. No, mnogo smo blaži i popustljiviji u vrjednovanju državne kreativnosti u odgovaranju na fakture onih tvrtki s kojima posluju.Žalosno je što svi oni koji, za razliku od svih ostalih radnih ljudi i gospodarstvenika, nastavljaju graditi (čitaj: rušiti) gospodarski image Hrvatske na ruševinama bajkovitih faktura svojih prethodnika još sofisticiranijim taktikama fakturiranja, još uvijek mogu za sebe reći da su gospodarski najaktivniji i najprogresivniji, da iza njih stoje prestižne cifre s velikim brojem nula, sinusoide financijskog rasta i statistički podaci kao svjedočanstva njihove gospodarske uspješnosti, da su jednom riječju izvrstan materijal za naslovnicu kakvog poslovnog časopisa na kojem će osvanuti njihov photoshopirani lik. Ostatak društva ili je gospodarski pasivan (čitati: nedovoljno kreativan u fakturiranju), ili u potpunosti neaktivan (čitati: deaktiviran zbog nepostojanja kreativnosti ispostavljenih računa). Ali, što možemo? Tako je to kada ljudi u sebi odjednom otkriju kreativnost. Opojna je to droga. To je u pravilu neiscrpan izvor na koji se svakim danom čovjek vraća s još većom žeđi. Rađa li se tako na horizontu jedna sasvim nova – kapitalistička definicija kreativnosti, po kojoj bi kreativan čovjek trebao biti onaj koji zna vješto osmisliti prijevaru i lopovluk i ispostaviti nekome što maštovitiju fakturu? U toj novoj kreativnosti, čini se, nismo tako zaostali u odnosu na ostatak svijeta. Čak štoviše, čini se, da kreativaca na tom polju, prema svjetskim ljestvicama korupcije i kriminala, imamo na pretek. Ti majstori kreativnog fakturiranja, po uzoru na njihove gurue kreativnog fakturiranja iz bijeloga svijeta, sve što rade - rade isključivo za sebe, a ne za društvenu zajednicu, iako će u svojim javnim nastupima stalno govoriti kako sve što čine – čine za dobrobit malog čovjeka – možeš si misliti. Nove gospodarske uloge skrojene su po uzoru na već postojeće riječi u gospodarskim rječnicima kako ne bi previše odskakale od uvriježenog načina izražavanja poslovnih ljudi. Pa tako, kao što postoje maloprodaja i veleprodaja, postoje i umjetnici fakturiranja na malo i umjetnici fakturiranja na veliko. Za razliku od prave umjetnosti u kojoj osim umjetnika uživa i publika, u umjetnosti fakturiranja na malo uživa samo „umjetnik“, dok umjetnici fakturiranja na veliko svoj užitak obično dijele s onima koji su spremni plaćanjem odgovoriti na njihova „umjetnička“ potraživanja, po mogućnosti pripadnicima Tajne Družbe kumova, rođaka, ljubavnika i janjećih kostiju na pladnju nekog elitnog restorana (čitati: vrlo kreativnog u fakturiranju). Publici suočenoj s takvom nakaznom umjetnošću preostaje samo puko promatranje, zgražanje i slijeganje ramenima. U spoju s njihovim svjetskim uzorima i kolegama, naši umjetnici fakturiranja (sponzorirani političkim mecenama) svojom „kreativnošću“ djeluju protiv onakvoga svijeta u kakvom bismo željeli živjeti. Oni smatraju da sve i svatko ima svoju maloprodajnu ili veleprodajnu cijenu! Oni vjerojatno već sada negdje na svemirskom tržištu prodaju svijet izvanzemaljcima ispostavljajući istodobno nama Zemljanima (ali ne i zemljacima) vrlo visoki račun za svaki treptaj našeg robovskoga života i djelovanja. Na sve ovo, naš bi dragi Spajki rekao: „ \ivio rođo! “, a Winston Churchill bi nas poučio da tajna uspjeha u životu nije samo u tome da čovjek radi ono što voli ili što mu odgovara, već u tome da to što radi – radi pošteno i s ljubavlju.

Hrvatsko slovo, 20. kolovoza 2010.
Razgovor
Ivana Šojat-Kuči, književnica
Književnost na svoj način razotkriva zlo ideologija
Ivana Šojat-Kuči rođena je u Osijeku 1971. Bavi se književnim radom, piše poeziju i prozu, prevodi. Studij francuskog jezika završila u Belgiji. Sudjelovala u Domovinskom ratu. Majka troje djece. Objavila je četiri pjesničke zbirke (Hiperbole, 2000.; Uznesenja, 2003.; Utvare, 2005., Sofija plaštevima mete samoću, 2009.), roman (Šamšiel, 2002.) i zbirku kratkih priča (Kao pas, 2006., Mjesečari, 2008.), zbirku eseja “I past će sve maske” . Zaposlena je u Hrvatskom kazalištu u Osijeku. Za posljednji objavljeni roman Unterstadt dobila je veliko državno priznanje – Nagradu „Vladimir Nazor“, a ovih dana i nagradu susjedne BiH „Meša Selimović“. Razgovarali smo s njom o nastanku opsežnog nagrađenog povijesnog romana, motivaciji za obradbu složene povijesne teme, licima i naličjima vremena i ideologija, drugim književnim temama i dvojbama, o vremenu kakvo danas jest, budućnosti i planovima a protiv ispraznosti i besmisla

Nedavno ste dobili godišnju Nagradu „Vladimir Nazor“ za roman „Unterstadt“. Opsežan roman o XX. stoljeću, osječkim „folksdojčerima“, ratovima kojih nije manjkalo. Velika nagrada za uspjeli roman po ocjeni kritike i čitatelja. Jeste li se nadali? Što vam je najvažnije sada kad je roman opće dobro?
- Nije li nada jedino što nije ispalo iz kutije znatiželjne, šeprtljave Pandore? Mislim da čak i oni koji tvrde da pišu za sebe misle kako imaju nešto reći, žele da ih čuju, jer sama gesta pisanja predstavlja skok u javnost, istup.Želja mi je da čitatelji shvate koliko smo svi odreda povezani sa svima, sa svijetom i tijekom zbivanja. Ne možemo promijeniti svijet, jer tanani smo i krhki, ali možemo imati svoj san, možemo birati.Željela bih da čitatelji kroz sudbine mojih likova shvate kako doista ništa nije crno-bijelo, da vide ljudsko lice „velike povijesti,“ te dobro promisle prije no što se uzohole ikome suditi.

Koliko je zahtjevna metodologija pisanja povijesnog romana? Koliko je Vašem „Unterstadtu“ prethodilo istraživanja i kojih izvora, kontakata, svjedočenja?
- Mislim da je pisanje povijesnih romana zahtjevno u onolikoj mjeri koliko je zapravo teško odijeliti dokumentarističko od osobnog i ljudskog: iščeprkati žive ljude iz muzejskih artefakata. Odveć je lako skrenuti: u puko nabrajanje činjenica o davnoj zbilji ili u naricateljsku patetiku bez smisla.
Dugo sam vremena istraživala prije samoga pisanja, obilazila muzeje, državne arhive. Razgovarala sam s ljudima koji su sve doživjeli na vlastitoj koži, lutala ulicama osječkog Donjeg grada. Svaki detalj mi je bio važan, baš sve: od mirisa ulica, do imena na nadgrobnim pločama donjogradskoga groblja. Pisati se može samo o onome što poznaješ. Morala sam upoznati ne samo svoj grad, nego i čitavo ovo geografsko područje u drugim vremenima.

Roman se pojavio u vrijeme kad se u hrvatskom društvu vode polemike o komunističkom dobu „s ljudskim licem“; Vaš roman daje književnu sliku ideologije zbog koje strada cijela narodna zajednica – ovdje „folksodjčeri“ zbog podrijetla i identiteta ( temu je, primjerice, znanstveno istraživao povjesničar dr. sc. Vladimir Geiger…) Koliko ste bili motivirani i time da se kroz književno djelo dozna sudbina jedne imenom, identitetom, stigmatizirane narodne zajednice?
- Ništa nije savršeno bijelo, ali ni crno. Svaka ideologija svoju „degeneričnu djecu“, ono u što se zapravo pretvorila, krije iza tabua. Nema nikakve sumnje, nacistička je ideologija počinila strašne i sramotne zločine, no uvijek me je potiho izluđivala činjenica da je ideologija koja je religiju proglasila opijumom za narod stvorila vlastiti svetački sustav, kritiku zabranila i proglasila je bogohuljenjem.
Revolucije poput cikličkih, eksplozivnih erupcija ruše stvari koje su se „ofucale,“ povlače gomile nezadovoljne postojećom društvenom piramidom. Problem nastaje u onom vakuumu, u prijelaznome stanju kada prethodno „poniženi“ postanu „jednakiji“ od drugih, kada se zapravo pretvore u one protiv kojih su ustali.
Nijemci su skupo platili Hitlera, grozno su propatili. U samome Osijeku do krajnje su granice poniženi ljudi koji su tvorili srž građanskih i europskih civilizacijskih stečevina, obitelji koje su Osijek činile mitteleuropskim gradom. Ljude su noću kamionima odvozili u logore o kojima se punih pet desetljeća, pa i više nije smjelo govoriti. Samo zato što su bili pripadnici jednog naroda. Morala sam progovoriti.

Progovorili ste kroz četiri generacije žena (prabaka, baka, majka, pripovjedačica) o općoj povijesti koju proživljuju i koju im nameće u svakom vremenu novi rat, nova „nepogoda ljudske naravi“, te o obiteljskoj i pojeidnačnoj, o kulturološkom obrascu ponašanja - neprenošenje osobnog iskustva na nove naraštaje, šutnja, tabui, komunikacija u fragmentima, naknadno doznavanje sudbina što nužno rezultira međusobnim nepoznavanjem, konfliktima pa i novim auto/destrukcijama. No, općenito se u javnosti može čuti da se Hrvati previše bave prošlošću. Je li to točno, odnosno dokad će tako biti i što to govori? Bilo je puno ratnih filmova, no prve scene protjerivanja „folksdojčera“ mogli smo vidjeti tek u filmu „Sokol ga nije volio“ Fabijana Šovagovića i Branka Schmidta iz 1988.
- Duboko sam uvjerena da postoji nekakvo kolektivno sjećanje, nešto što se poput genetskoga koda prenosi iz naraštaja u naraštaj, nešto što nam u želucu leži poput kamena, neprobavljena objeda ako o tome šutimo. Postoje stvari o kojima ne govorimo zato što je riječ o situacijama u kojima nas je netko iznimno ponizio, zgazio ono ljudsko u nama. Silovanim je ženama govoriti o silovanju jednako ponovno proživljavanju strahote. Isto je i s ljudima koji su pretrpjeli logore, križne putove, batinanja, isto i sa starim Osječanima koji su mi govorili o poraću. Bilo ih je strah. Pitali su me kako me nije strah govoriti o tome. Ponavljali su kako su zbog toga glave letjele.Živo su se sjećali toga.

Pa ipak, povijest je mač s dvije oštrice. Trebamo znati podrijetlo vlastitih fobija i ponosa, odijeliti stvarnost od mitologije, smjestiti se negdje u tu pustoš koju smo sami stvorili, no postoje stvari koje jednostavno trebamo pustiti. Kao mrtvu pticu u zemlju. Osijek je, primjerice, tako grad u koji se velik broj njegovihŽidova, Nijemaca i Hrvata više nikada nije vratio. Zbog rata, osveta, zbog onog: oko za oko, zub za zub, zbog ljudske prijetvornosti koja se krije iza krinke kršćanstva, humanosti ili liberalizma.

Intrigantna tema i izbalansiran književni pristup pridonosi identifikaciji i angažmanu čitatelja. No, koliki je bio Vaš emocionalni angažman tijekom istraživanja i pisanja o tolikom broju sudbina od kojih mnoge imaju potencijal zasebne drame?
- Polako sam, malo-pomalo, tijekom godina počela uviđati da sam zapravo okružena prijateljima, ljudima njemačkog podrijetla. Premda nemam ni kap njemačke krvi, jednostavno me privukla njihova priča, na prvi pogled „smiješne“ anegdote poput one kada je kolega moga supruga htio svoje njemačko prezime konačno u službenim dokumentima napisati u izvornome obliku te shvatio da nema pojma kako zapravo glasi izvorni oblik „rođenoga“ prezimena. Od tih „sitnica“, čovjek dođe do priče o oduzetim kućama, tvornicama, o djeci koja su od gladi umirala po logorima u Valpovu i Krndiji.
U prvi mah bilo je doista emotivno, teško mi je bilo odijeliti se od svega toga, zauzeti distancu. Puno teže nego posložiti činjenice. Trebalo mi je vremena. Kratkovidna sam poput velike većine ljudi. Svakog čovjeka treba prinijeti bliže licu, „pomirisati“ ga, shvatiti, spoznati da se iza svake tragedije zapravo krije druga, nova. Uvijek netko nekog protjeruje, vrijeđa, uvijek plaćaju nevini. Vukovi se izmaknu, u šumu. U nekakvu fiktivnu šumu, mrak. Iskoriste činjenicu da olako dajemo zavjete. Govorimo da smo milosrdni, samo govorimo, čudimo se što su oni „drugi“ razapeli Isusa. Bismo li mi učinili drukčije? U drugo vrijeme, na drugome mjestu…

Ratom i to Domovinskim odnosno njegovim strašnim posljedicama bavite se i u nekoliko potresnih pripovjedaka u zbirci „Mjesečari“, primjerice, u pripovijetki „Cecilija“, majka identificira sina…
- Domovinski rat sam doživjela osobno, jer ogorčeno sam u njega uletjela, aktivno sudjelovala. Iskreno, bez razmišljanja. Zato mi je gorko. Sada. Kao i većini onih koji su mogli danas ne biti, sada kada vide da su drugi bježali, skrivali se, krali, zapravo činili višestruku štetu i domovini i moralnim standardima. Zbog takvih se danas politika svodi na razmetanje ili hrvatskim ili europskim obećanjima, zbog njih je danas teško odgajati djecu. Majka sam troje divne djece. Odgajam ih da budu pošteni i vrijedni. „Staromodno.“ Ponekad doista ne znam što bih im rekla kada vidim o kome pišu novine, govori televizija, koga nam nameću kao vrhovne uzore.

Domovinski rat je – u svojoj strašnoj biti - velika tema. Kako tumačite da se ta egzistencijalna i duhovna drama pojedinca i naroda nije proporcionalno odrazila u hrvatskoj književnosti, u umjetnosti? Ili jest?
- Teško mi je odgovoriti na ovo pitanje. U Hrvatskoj, čini mi se, postoji trend bijega od emocija i stvarnosti, one opće, koja se može uklopiti u nekakav koncept. Sve je postalo komorno, svelo se na pojedinca koji se bavi tričarijama. To postaje pomodarstvo, a emocije nešto što književni teoretičari u posljednje vrijeme vole nazivati patetikom i zgražati se nad njom. A o ratu (bilo kojem) nemoguće je pisati bez emocija. Možda je potreban vremenski odmak, a možda jednostavno nije bilo ili nema dobre volje, želje da se išta napravi.
Možda prvo trebamo sve probaviti. Možda je odličan roman o Domovinskome ratu već napisan, samo nitko o njemu ne govori, možda je napisan scenarij, samo neki drugi neprestano odabiru nešto drugo.Žao mi je samo što u posljednje vrijeme na malim i velikim ekranima gledamo gotovo isključivo karikature, „zločinački“ preoblikovane ljude koji su vođeni srcem. Doista mi je žao.

Osijek je ove godine dobio dva svoja povijesna romana. Vaš „Unterstadt“ i „Bizarij“ Jasne Horvat. Kakva je osječka književna scena, je li aktivan osječki ogranak Društva hrvatskih književnika?
- U Osijeku se zapravo uvijek nešto radi. Ne smijemo zaboraviti ni Delimira Rešickog, velikog pjesnika. Skrušeno priznajem, ne pratim pretjerano rad osječkog ogranka DHK. Nekako duboko u sebi vjerujem da je pisanje krajnje intiman čin. Oduvijek sam književnika zamišljala kao onog čiji glas vapi u pustinji, kao nekog tko se izmiče paradigmama, stadima, skupinama okupljenima u nešto čime se lakše manipulira. No, to je moj, samotnjački pristup, nipošto pokušaj da umanjim ili osporavam značenje Društva hrvatskih književnika koje samo po sebi predstavlja stup hrvatske kulture i njezine opstojnosti.

Pišete i objavljujete poeziju. Kada poeziju, kada prozu?
- Prozu i poeziju doista fizički drukčije doživljavam. Poezija je iskričava, eruptivna, oštra i bolna, igličasta, ona se zabija sve do najdublje nutrine. Proza je nešto impozantno, monumentalno, nešto što ili probija tunele, nove ceste, ili potone u vlastiti glib. Ako je nemušta.
Osobno uvijek nekako znam što, samo se prepustim. Ne mistificiram, samo se pustim. Pjesma dođe, baš dođe, nekako kao sama od sebe. Proza se piše polako, duboko. Uvijek nekako ljudski. Drukčije valjda ne bi išlo.

Prevodite s engleskoga i francuskoga jezika. Studirali ste i živjeli u Belgiji. Kakav je položaj književnika tamo? Kakve su mogućnosti književne razmjene?
- Belgija je malena zemlja stiješnjena između glomazne Njemačke, Francuske i Nizozemske. Ona je domovina književnika koji nažalost bježe van, svatko svome govornom području, kako bi se afirmirali. Poput proroka iz sela u kojemu im se smiju. Tako se čini. Amelie Nothomb tako objavljuje u Francuskoj. Belgijskim je književnicima možda i teže nego našima. Nemaju udrugu, a ne smatra ih se ondje ni slobodnim umjetnicima. Zato ondje ima mnogo vikend-pisaca. Kada bolje razmislim, Hrvatska i Belgija u mnogome su slične, tako da sam uvjerena kako je prostor za uzajamnu suradnju i kulturnu razmjenu zapravo golem.

Kakva je recepcija hrvatske književnosti u tom frankofonskom prostoru?
- Teško je suditi općenito. Ima hrvatskih književnika koji u Francuskoj dobro prolaze, drugih koji nikada ne će proći. Sve je osobno, premda i u svezi književnih sklonosti na vidjelo isplivava ono što volim zvati etničkim senzibilitetom. Htjeli mi to priznati ili ne, nacionalni korpusi počesto funkcioniraju kao divovske jedinke. Ono što se sviđa Fincima, možda će Španjolcima ili Francuzima biti posve neprivlačno. U Belgiji sam tako dobila dojam da im je poezija zastala negdje u nadrealizmu. Kao da su se u njemu pronašli, zastali ispred Magritteova zrcala. U čudu.
Vic o Muji i Hasi koji će nas nasmijati do suza, Engleze ili Francuze ostavit će ravnodušnima. Gainsbourova pjesma, zapravo vješta igra riječi, prosječnom će Hrvatu biti besmislica.

Odnedavno ste i urednica kazališnih izdanja HNK Osijek gdje ste zamijenili Ljubomira Stanojevića. Koja izdanja to podrazumijeva, kakvi su Vam planovi i materijalne mogućnosti?
- U osječkome HNK radim već devet godina. Naša je trajna ljubav započela radom na operi Carmen u koju sam uskočila kao lektorica francuskoga jezika. Nastavilo se mojim pjevanjem u opernome zboru. Sve do svibnja kada sam prestala pjevati. Tada sam na sebe preuzela predivnu, ali i odgovornu dužnost urednice kazališnih izdanja. Ta dužnost podrazumijeva šest premijernih knjižica, programsku knjižicu, ali i mjesečni program kojim koncem svakoga mjeseca našu publiku izvještavamo o programu za sljedećih mjesec dana.

Izjavili ste da je ovo vrijeme nesklono kulturi? Da je riječ o potrošačkom kaosu, zabavljačkom mentalitetu? Kako promicati vrijednosti i s kojim očekivanjima?
- Kultura je nešto što zahtijeva obostrani trud, napor: trud tvorca i publike. A to samo po sebi predstavlja golem problem u društvu koje se u sve većoj mjeri profilira kao konzument instant-tvorevina, svega što dolazi iz vrećica i rastapa se u mlakoj vodi. Dični humanizam je dosegnuo apoteozu, čovjek je postao mjera svega: mali, lažljivi, prljavi čovjek koji od svoga prljavog rublja pravi znanost, postavlja ložnicu kao poligon za mahnitanje, uzdiže prosječnost na razinu velebne paradigme. To je ono što predstavlja istinski problem svakoj kulturi. Ali i činjenica da smo zbog niza manjih i većih revolucija zapravo ostali bez onog širokog, građanskog, obrazovanog staleža koji si je kulturu mogao „priuštiti.“ Dobili smo nove „elite.“ Prvo 1945., a zatim i 1991., ljude koji raspolažu novcem, ali ne i kulturnim naslijeđem, kojima je odlazak u kazalište samo prilika da se pokažu, sebe i skupu odjeću, koji se prema knjizi ponašaju kao da su u njoj pronašli dlaku, pa im se zgadila.

No, na kulturi i kulturnjacima je da ne odustanu?Vi ste već na novom književnom projektu?
- Dakako da neprestano radim i to na više kolosijeka: pišem i poeziju, novele, ali marljivo prikupljam građu za novi roman, radim skice. Uza sve to, neprestano i prevodim. Jednostavno se mora dalje. Nade uvijek ima. Uvijek će biti onih koji vole ljepotu, koji vide svijet oko sebe, koji su sretni što su živi, što im je udijeljen taj blagoslov. Pa, ne mogu nas baš sve ubiti u pojam.
Mira ĆURIĆ