Hrvatsko slovo


Hrvatsko slovo, 20. studenoga 2009.
Šegrti Elitistuša Balkanuša
Treba nam predsjednik dostojan žrtve Škabrnje i Vukovara, koji će među Hrvatima srušiti nametnute zidove razdora. Mediji guraju šegrte Elitistuša Balkanuša

Tko će među Hrvatima srušiti njihove specifične berlinske zidove i željezne zavjese upitao sam se kad pročitah vijest o tome kako je njemačka kancelarka Angela Merkel, zajedno s Gorbačovom, Walesom, Sarkozyjem, Medvedevim, Brownom i drugima, svečano obilježila pad Berlinskog zida. Europi je pad Berlinskog zida važan, našim političkim vrhuncima, taj je povijesni događaj na repu događaja - a kažu da vode proeuropsku politiku - premda smo i mi u Hrvatskoj, uz obranu od velikosrpske agresije, rušili totalitarni komunizam i uspostavljali demokraciju. Danas se čini da se na mala vrata u Hrvatsku vratio i komunizam i agresor. U tom kontekstu jedni odlaze na poklonstvo Fidelu Castru, drugi rasprodaju što još nisu stigli, treći se bave davanjem suglasnosti sumnjivim dogovorima, četvrti miniraju Hrvatsku kao državu s katoličkom većinom i kao članicu NATO-a, peti se trude uvesti totalitarni nadzor nad cjelokupnim hrvatskim društvom i svaki zahtjev za referendum, šesti skrbe oko obnove jedinstvenog jugoslavenskog kulturnog i medijskog prostora (sad je na redu zagrebačka promocija Bajage iz Srbije i navlačenje B. Štulića za nizozemski džep, oprostite - rukav), i tako dalje. Čini se kako ni većina predsjedničkih kandidata ne vodi računa o potrebi rušenja međuhrvatskih zidova, komunističkog menatalita i podilaženja agresoru. Zidovi su u proteklom desetljeću obnovili stare podjele i "željezne zavjese" do te mjere da smo postali "burdušopodaniki", kako stoji u kajkavskoj pjesmi s ključem o Elitistušu Balkanušu koji pjeva: "tam - sim/ sim - tam/ polahko pelam/ na Balkan" (N. P., Rieč su luknje su rieči, Grafički studio, Zaprešić, 2005.).
A da se među kandidatima skrivaju i kandidati suprotivi zidanju zidova hrvatskih razdora, svjedoči i izjava skorašnjega zakonitog doživotnoga bivšeg predsjednika, naime, da će tek u drugom krugu poduprijeti svojega kandidata. Demokratski predsjednik ne bi smio utjecati na birače, ako ih smatra slobodnim građanima. U svakom slučaju onaj kojega će Mesić poduprijeti sigurno je šegrt E. Balkanuša iz pjesme. Razumijem Mesićevu nervozu, jer među tolikim kandidatima njegovih je šegrta enormno puno, pa nije lako odabrati najboljega. Mora čekati drugi krug. Da je pravi majstor, već bi sad znao tko mu je najbolji šegrt ili šegrtica. Moguće ipak Hrvati ne će izabrati djelitelje naranči, šalova, kapa (korupcija!), ili paraučitelje ronjenja HGK stilom i slične žonglere u cirkusu predkampanje.
Djelitelji agruma i ronitelji u polmetarskim bazenima za djecu s pretenzijama zadržavanja "burdušopodanika" u stanju hipnoze, ti i takvi "kandidati", imaju probleme s kalendarom. Škabrnja i Vukovar osobito pamte 18. studenoga, kao i cjelokupna hrvatska Hrvatska, ali ne po narančama i bezbrižnom kupanju. Šegrtašenju je prava mora što se 18. studenoga zatekao u jeku predizborne kampanje. Oni kandidati koji znaju i osjećaju svu težinu Škabrnje i Vukovara, a malo ih je u odnosu na ukupan broj, i koji bi o tome mogli govoriti u širem kontekstu od "polaganja vijenaca", nisu u medijima. Tko im je kriv što nisu klaviristi, postoperativni pacijenti, ronioci, vozači(ce) fićeka, djelitelji voća. Samo takvi, naime, koji kao kandidati ni o čemu važnome nisu rekli ni riječ, dobivaju svakodnevno besplatni reklamni prostor u tiskanim dnevnim novinama, kao što ga je dobio i Momčilo Bajagić Bajaga na HRT-u (Hrvatska uživo, 9. studenoga). Uz Dan sjećanja na velikosrpske zločine Vukovara, koji se protežu do Škabrnje i dalje, uz bajagarenje najavljivali nam i noć sevdaha. Neka zapadnobalkanski ugođaj pomete sva sjećanja Hrvata, kako bi bili jednoobrazno "okrenuti budućnosti" i nastavili kontinuitet E. Balkanuša.
Predsjednička kampanja trebala bi na površinu izbaciti onoga kandidata koji će se suprotstaviti zidanju zidova razdora između Hrvata u Hrvatskoj, između Hrvata u domovini i izvandomovinstvu, između Hrvata u Bosni i Hercegovini. To je onaj stop balkanizaciji Hrvatske i početak uskladbe temeljnih odnosa u nacionalnoj, demokratskoj, socijalnoj i suverenoj državi. Ako k tome taj medijski zaobiđeni kandidat u procesu reeuropeizacije Hrvatske i ulaska u merkantilnu EU, zagovara oprez i staloženost, nacionalne interese i ponos, onda ima onaj neophodan minimum, koji nam već deset godina kronično nedostaje. Dosad je u kampanjama razvikanih kandidata do izražaja ponajviše došla bižuterija šegrta Elitistuša Balkanuša.

Hrvatsko slovo, 20. studenoga 2009.
PREKRŠAJ PROTIV JAVNOG REDA I MIRA
Tuđmanov prinos povratku Bana
U Vijencu od 8. listopada objavljen je članak dr. Ljubomira Antića Povratak bana. Namjera mu je prikazati ulogu pojedinih osoba u akciji povratka spomenika banu Jelačiću na središnji zagrebački trg s kojega su ga uklonile komunističke vlasti. Čudnovato je zašto je iz tog povijesnog prikaza g. Antić ispustio spomenuti glavnog pokretača te akcije, dr. Franju Tuđmana - piše Milan Vuković
U službenom upisniku Gradskih sudaca za prekšaje, Đorđićeva br. 4, svezak I., godina 1989., pod rednim brojem 1037, zaprimljena je 4. prosinca prijava GSUP-a, Odjela za suzbijanje DEK-a, 63/89, protiv dr. Franje Tuđmana radi prekršaja iz čl. 3. st. 1. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira. Uz njega u prijavi su navedeni i njegovi suradnici: "Bobetko Ivan, Zebić Josip, Nevestić Krešimir i Nevestić Ivan". Sve što se poduzimalo radi progona dr. Tuđmana 1972., 1980. i tada - 1989., poduzimalo se zbog njegove načelne politike glede rješavanja hrvatskog nacionalnog položaja i političkih ciljeva, u trenutku pokretanja inicijative o utemeljenju HDZ i stvaranja njezinog političkog programa, no ovaj put bez uhićenja, prijavljen je Gradskim sucima za prekršaje "zbog narušavanja javnog reda i mira". Razlozi za prekršajnu prijavu (br. II/11-1037/1989, s obzirom na njihovu konfuznost, škrtost i duhovnu ispražnjenost podnositelja, u tom političkom trenutku bili su smiješni i začuđujući. Prijavljuju dr. Tuđmana da je "kao predsjednik Savjeta HDZ" organizirao tiskanje letka pod nazivom "Hrvatska demokratska zajednica - pismo Gradskoj skupštini Zagreb, 30.9.1989. godine". Letak je posvećen zahtjevu HDZ-a da se vrati spomenik bana Jelačića, a njegovo rasturanje građanima organizirano je na dan 8.10.1989. na Trgu Republike i prilaznim ulicama". Dr. Tuđman je, dakle, prijavljen jer je tim radnjama izvršio djelo prekršaja protiv javnog reda i mira!
Spomenik kao prekršaj protiv reda i mira!?
Koje su riječi u tom letku prijavitelje, gospodu Miloša Babića i Iliju Momčilovića, toliko zasmetale da su u njima vidjeli pravnu kvalifikaciju "prekršaja protiv javnog reda i mira"? Najvjerojatnije ove: "Sudbina spomenika nesretnom banu u socijalističkoj Hrvatskoj postala je simbol zatiranja hrvatskog nacionalnog osjećaja, simbol politike bezdušne mržnje prema vlastitom narodu, njegovoj povijesti, kulturi, baštini. Takva politika uočljiva je i danas, nije smogla toliko poštenja i ukusa da oda počast 60-godišnjici smrti S. Radića premda Hrvatski sabor stoluje na Radićevu trgu. Politika je to koja iz povijesti i pamćenja naroda briše događaje, ljude (i kipove), koji joj smetaju, a narod bez pamćenja nije slobodan narod. Zahtijevamo da se prekine s nasilnom protuhrvatskom politikom i kao znak dobre volje vrati spomenik hrvatskom banu Jelačiću na njegovo mjesto"!
Aksiom Tuđmanove politike bila je njegova tvrdnja da je hrvatska europska država, stvorena na tradicijama europske kulture, vjere i civilizacije pa zato ne smije prihvaćati modele sustava stvorenih u sasvim drukčijim, jugokomunističkim kulturnim i civilizacijskim okvirima, daleko od Europe. Prema tome, takav pravni sadržaj prekršajne prijave u samom početku narodnog gibanja i pojave višestranačja nakon pada Berlinskog zida i početka urušavanja cijelog komunističkog sustava, nije bio jasan ni samim sucima za prekršaje, pa su bili "sretni" kad su dobili od Republičkog sekretarijata za unutarnje poslove, Sekretarijata za unutarnje poslove Grada Zagreba, Odjela za suzbijanje privrednog kriminaliteta, broj: 511-18-13/5-2217/89, od 10.05.1990., pisani podnesak kojim se naznačuje "odustajanje od Zahtjeva za pokretanje prekršajnog postupka"!¨
Istina, i samo istina
Rješenjem broj: II/11-1037/1989 od 10.5.1990., obustavljen je prekršajni postupak protiv dr. Tuđmana radi prekršaja protiv javnog reda i mira, s time da sam dr. Tuđman odluku o tom obustavljanju nikada nije dobio, a Okružno javno tužilaštvo u Zagrebu to rješenje dobilo je 11.6.1990., a Republičko vijeće za prekršaje 1.6.1990., kao i podnositelj zahtjeva za pokretanje postupka. Očito dr. Tuđman nije smio znati sudbinu te prekršajne prijave. U međuvremenu održani su višestranački izbori, konstituiran je Hrvatski državni sabor (30. svibnja 1990., a dr. Tuđman je istog dana izabran za Predsjednika Predsjedništva.
Uvjeren sam da jedan ovakav pogled na izvore borbe za slobodnu i samostalnu Hrvatsku, u kojem se ne zapostavlja i pogled u budućnost, otvoreno prema problemima suvremene hrvatske i hrvatskog naroda, ispunjava nas velikim optimizmom za budućnost. Taj sudar sadašnjosti i otvorenost prema budućnosti neusporedivo se jednostavnije i lakše ostvaruje ako upoznamo i osjetimo čvrstinu temelja koji bi za Hrvatsku trebali biti mukotrpan, progonima i zatvorima ispunjen životni put dr. Tuđmana, osobe koja je uz velike žrtve uspjela osloboditi Hrvatsku iz jugokomunističke, velikosrpske jugoslavenske satrapije i uvesti hrvatsku u svjetsku zajednicu slobodnih zemalja svijeta. Zato je potrebno da se o borbi hrvatskog naroda piše istina i samo istina i o onim pojedincima koji su tome najviše pridonijeli. Izučavanje povijesti u kontekstu naše sadašnjosti dovodi nas do potpunog razumijevanja svih žrtava, koje je podnio hrvatski narod da dođe do svoje slobode, da slobodno i istinski radimo na čast i slavu domovine Hrvatske.
Milan VUKOVIĆ

Hrvatsko slovo, 20. studenoga 2009.
PRO PATRIA
Elia Patricia Pekica Pagon
Nevidljivi zidovi
Ovih dana svijet je slavio pad Berlinskog zida - željezne zavjese između Istoka i Zapada i okončanje dugogodišnjeg Hladnog rata. Berlinski zid je pao, ali je u međuvremenu između stanovnika Globalnog Sela niknuo cijeli niz novih otuđujućih zidova
Na vrata nam je pokucao kapital - najveći vladar koji diže nove zidove
U vrijeme pada Berlinskog zida ljudi su sa zanosom sanjali bolji svijet, slobodu i demokraciju. No, umjesto boljeg svijeta i prave slobode doživjeli smo brutalnu realnost kapitalizma i izgradnju niza novih nepravdi i nevidljivih ograda. Umjesto slobode, doživjeli smo nove cenzure - nova ograničenja slobodne misli. Kakva je to sloboda koja se odvija pod budnim očima kapitala koji određuje svima nama tko će od nas zadržati svoj posao i tko će od nas ostati bez njega? Sloboda je danas povlastica jedino zviždača - odnosno svih onih izvjestitelja koji su se do sada već odvažili testirati slobodu "liberalne kapitalističke demokracije" i upozoriti na nepravilnosti društva u kojem živimo, dobivši za svoju smjelost i dobronamjernost otkaze sa svojih radnih mjesta. Eto što znači sloboda u današnje vrijeme. Da, ona postoji, tko može reći da ne postoji? Kapitalizam nam ju je dao i onemogućio svaku daljnju kritiku o nepostojanju slobode. Ali, ona postoji samo onda kada čovjek više nema što izgubiti, kada goloruk, bez posla i bilo kakve budućnosti uzima sprej u ruke i ispisuje poruke slobode u obliku grafita po zidovima naših pročelja, po pothodnicima, po sredstvima javnog prijevoza ili se iživljava po virtualnim zidovima www-a. Mogli bismo reći da je sloboda na početku  21. stoljeća ideologija otpisanih i s tržišta rada izbačenih i institucionalno izbrisanih ljudi. Upozoravajući na društvenu neodgovornost "društveno odgovornih" i na političku nekorektnost "politički korektnih" ljudi i institucija, koketiramo sa slobodom javne misli. No, svi znamo da nitko od nas nije u potpunosti slobodan. Urednici medija primorani su cenzurirati tekstove pojedinih autora koji se kritički osvrću na oglašivače. Sasvim je prirodno očekivati da ti oglašivač otkaže suradnju nakon što se netko u tvom mediju kritički osvrne na njega ili njegovo djelovanje. Jer, oglašivači ne vole kritiku, oni jedino vole da ih se hvali. Objava bilo kakve kritike oglašivača, značio bi gubitak posla za sve ljude koji surađuju u pojedinom mediju te s vremenom najvjerojatnije i gašenje tog medija što sigurno nije nikome u interesu. Nije li to svojevrsni monopol? Naravno da jest, ali se nitko ne usudi to eksplicitno priznati. Danas novinari jedino mogu uvijeno priznati da kao redakcija primaju pregršt tekstova koji se kritički obrušavaju na ponašanje velikih moćnika, ali su ih redakcije primorane ne objaviti. Niti jedan medij ne će se upustiti u tu avanturu, jer ne želi riskirati i poigravati se s radnim mjestima svojih ljudi i životima njihovih obitelji. Kapitalisti se, dakle, jednostavno ne mogu kritizirati. U njihovim je rukama i novac i moć. Što veći broj ljudi ovisi o njihovu novcu, to će ih manji broj ljudi moći kritizirati. Moć političara manja je od moći gospodarstvenika, jer političare se (samo prividno) može kritizirati, ako nisi na bilo koji način ovisan o proračunskom novcu.
Mi se kroz suze prisjećamo pada Berlinskog zida i razmatramo taj bolji svijet koji nas je zapljusnuo njegovim padom. Prisjećamo se slobode i demokracije koju smo sanjali. No, umjesto vladavine naroda i prave slobode, na vrata nam je pokucao kapital - najveći vladar od svih vladara i najstrašniji graditelj svih možda oku nevidljivih, ali vrlo neprobojnih interesnih zidova. Berlinski zid danas, nakon dvadeset godina, metafora je rušenja jednog represivnog sustava u svrhu izgradnje novog represivnog sustava, ništa ni manje ni više od toga. Zato nam se i ta proslava pada Berlinskog zida čini kao jedna velika predstava za svjetsku političku elitu, jer nitko nas više ne može uvjeriti da je svijet nakon njegova pada postao bolji. Naprotiv. Neprijatelj nam više ne dolazi izvana, on više ne prebiva negdje iza neke granice, bodljikave žice ili zida, već je svuda oko nas, na svakom koraku i svačijem novčaniku. On se zove novac. Ako ga čovjek ima, ograđen je zidinama sigurnosti i nedostupnosti, a kada ga nema, oko njega su zidovi isključenosti i nesigurnosti. \ivimo od jedne do druge nesigurnosti, od jednog do drugog rizika. Sve je lutrija. Primorani smo na tržišno natjecanje u svim segmentima života i poslovanja, a da nas nitko nije pitao želimo li se uopće s nekim natjecati? Ništa nije sigurno i stalno. Ničija imovina nije sveta. Ničiji položaj nije siguran. Čovjek koji je dobio novi posao uzima stambeni kredit i auto na leasing te počinje graditi umjetnu kvalitetu svoga života ulazeći u dužničko ropstvo. No, čim pri prvoj krizi i prvom valu otpuštanja radnika natrag na tržište (ne)rada, ostane bez posla, doći će kući i otvoriti svoj poštanski sandučić iz kojeg će ispadati  računi koje ne će moći platiti. Slegnut će ramenima i znati da će ovršnim zakonom vrlo brzo završiti na ulici, bez krova nad glavom, bez kune u džepu i bez četiri kotača svog limenog na leasing kupljenog ljubimca kojim se do jučer vozio od svoga stana na kredit do svojeg "društveno odgovornog" radnog mjesta. Vrlo je vjerojatno da će se nakon upoznavanja sa svim "čarima" prevrtljivog brutalnog kapitalizma kojeg je do jučer i sam hvalio, na njega obrušiti najgorim kritikama i osudama te da će se preko noći i sam pretvoriti od dojučer politički korektnog i podobnog u politički nekorektnog i nepodobnog pojedinca koji zviždačkim porukama obasipa virtualne i stvarne zidove naših gradova i sela. Ali, tko bi mu vjerovao? Tko vjeruje toj tužnoj slobodi čovjeka koji je izgubio sve što se može izgubiti? Koji je nesretan u toj slobodi, u iščekivanju novog sretnog dužničkog ropstva.

Hrvatsko slovo, 20. studenoga 2009.
HKV: Dokle je stigao projekt Zapadnoga Balkana (1)
Europske integracije i balkanske asocijacije
Na tribini Hrvatskoga kulturnoga vijeća održanoj 10. studenoga u prostorijama Hrvatske kulturne zaklade i Hrvatskoga slova u Zagrebu, o temi su govorili Ljerka Mintas-Hodak, Davorin Rudolf, Zdravka Bušić i Josip Jović. Prenosimo naglaske iz govora dr. Ljerke Mintas-Hodak, te predavanje našega prvog ministra vanjskih poslova akademika Davorina Rudolfa. U idućim brojevima objavit ćemo izlaganja Zdravke Bušić i Josipa Jovića

U svijetu ima svakojakih planova i projekata o budućemu statusu Hrvatske. Dio naše javnosti zabrinut je, primjerice, zbog diskretnih i podmuklih projekata o stvaranju nove balkanske asocijacije poput one jugoslavenske, bilo unitarne bilo federalne, jer nas je jugoslavensko povijesno iskustvo skupo stajalo. To je, naravno, samo jedna moguća varijanta naše sudbine. Ima i drugih. Trajna neutralnost Hrvatske, poput trajne neutralnosti Austrije i Švicarske, koja je, istina, nakon ulaska Hrvatske u NATO teško ostvariva. Ili status izolacionizma, države izvan svih integracija i asocijacija. Ili članstvo u pokretu 118 nesvrstanih država u kojemu Hrvatska ima status promatrača. Tu je i službeni projekt o učlanjenju Hrvatske u Europsku uniju (EU) usvojen u Hrvatskome saboru. Mudrost i umijeće političara i analitičara jest: utvrditi koji je od tih brojnih projekata (politika, alijansi, opcija i sl.) realan i ostvariv, tako da se prema njemu akumulira i usmjerava energija države. Večeras ću govoriti o Europskoj uniji i o političkome projektu asocijacije balkanskih država. Dopustite mi, najprije nekoliko riječi o Balkanu, pod kojim razumijevam širi politički i geografski prostor jugoistočne Europe.

Važnost Balkana
Balkan je zadržao svoju političku pa i geostratešku važnost usprkos raspadu vojnih blokova, dezintegraciji nekadašnjega Sovjetskoga Saveza, i unatoč naglome premještanju svjetskog središta političkoga odlučivanja s područja Atlantika u područja Pacifika i Indijskoga oceana. To dramatično i naglo premještanje staroga središta moći Amerikanac Henry Kissinger je nazvao jednom od revolucija koje danas traju u svijetu. Druga revolucija je pad, deklinacija Europe, a treća uspon Kine.
Balkan je, nažalost, prije svega politički, vojni i geostrateški važan zbog toga jer je najneuralgičnije područje u Europi, premda je na našemu kontinentu još uvijek djelomično vojno okupiran i podijeljen Cipar, nisu smireni nacionalni i separatistički pokreti u Španjolskoj, u sjevernoj Italiji,Velikoj Britaniji primjerice. Tu je, naposljetku, i opasan granični spor u Egeju između Turske i Grčke, koji je skoro izazvao rat između tih dviju država. Ali, unatoč svim tim primjerima, Balkan je najintrigantnije trajno vrelo svih mogućih strahova. Zašto? Jer na Balkanu potmulo tutnje nezavršeni povijesni procesi formiranja nacionalnih država. Učinci takvih erupcija znaju biti na ovim našim prostorima užasno tragični, zarazni. Nikada im se granice ne mogu točno predvidjeti.

Integracija europskih država
A sada, o integraciji europskih država koja je započela krajem četrdesetih godina prošloga stoljeća. Zašto su europske integracije za Hrvatsku i balkanske države realnije i bliže od ostalih političkih i političko-gospodarskih opcija? Odgovor je: zbog balkanske prošlosti i aktualnih balkanskih prilika europska integracija cjelokupnog balkanskoga prostora je bliska i ostvariva. Među ostalim i zbog za nas apsolutno neprihvatljivih planova o obnavljanju bilo kakvih balkanskih državnih asocijacija koje valja pošto-poto osujetiti.
Učlanjenjem balkanskih država u Sjevernoatlantski savez (NATO) i u EU suzbijaju se nestabilnost i sukobi koje Balkan uvijek iznova može unijeti u relativno miran europski prostor. Balkanska utroba koja rađa sukobe još uvijek je plodna. Stabilnost i sigurnost se postižu najprije uključivanjem u NATO, najjaču vojnu alijansu u povijesti svijeta. Sa sigurnošću se može kazati da je državama članicama NATO-a, uključujući naravno Hrvatsku, zajamčena nacionalna sigurnost. Tijekom proteklih 60 godina nijedna članica NATO-a pojedinačno, nije bila u bilo kakvome oružanome sukobu. Pod Natovim kišobranom države članice EU izbjegle su brojne sukobe. Kazat ću jedan primjer: unutar EU danas ima više od 20 graničnih i teritorijalnih sporova. Neki su daleko složeniji i za mir opasniji od našega spornog razgraničenja sa Slovenijom, nijedan nije prerastao u oružani sukob.

Zašto nismo u EU?
Ako je utemeljeno što izlažem, onda je logično pitanje zašto Hrvatska i druge europske balkanske države nisu već u EU? Odgovor je: jer je EU u svojim institucijama, najvišim operativnim tijelima, težak i spor birokratski mehanizam (samo u Europskoj komisiji EU ima gotovo 40 tisuća zaposlenih), pun ambicioznih, šlampavih i njunjavih političara tipa . U Bruxellesu nema velikih državnika, poput Winstona Churchilla, Charlesa de Gaullea, Alcide de Gasperija, Roberta Schumana, onih koji imaju treće oko, poput filozofa i pjesnika. Umjesto da se po hitnome postupku uključe sve balkanske države u Uniju, odugovlači se s učlanjenjem, petlja, a nas se gnjavi kojekakvim zahtjevima i uvjetima u ovome mučnom i dugom postupku pregovaranja. Tragično je što se na taj način samo produbljuje ogroman gospodarski jaz između balkanskih država i država članica EU. Prema nekim podatcima, da bi dosegla razinu gospodarske razvijenosti zapadnoeuropskih država, Bugarskoj je, primjerice, potrebno 4o godina. Drugi primjer oprečnih stajališta EU u ovome europskom području: Bruxelles toliko ističe i hvali svoju zajedničku vanjsku politiku, a pet članica EU nisu priznale državu Kosovo. Kazat ću i ovo: početkom 1992., kada je EU pripremala priznanje novostvorenih država na tlu bivše Jugoslavije, prolaznu ocjenu dobile su samo dvije države: Slovenija i Makedonija. Mi smo morali ispuniti neke zahtjeve glede manjina. Od tada pa do danas Grčka, članica EU, gnjavi Makedoniju zbog njezina imena. Zaustavila je, među ostalim, prijem Makedonije u NATO. Zvuči kao dječja igra: zbog imena koje je sebi izabrala jedna suverena i neovisna država i kojega priznaje više od stotinu država, uključujući SAD, arogantna Grčka je spriječila stabiliziranje čitave ove regije!
Pogledajte sramotu EU u BiH. Utrošene su milijarde eura, a još uvijek Zapad ne zna što uraditi s tom državom. I grub, ucjenjivački način ponašanja Slovenije u graničnome sporu s Hrvatskom, vezivanje ulaska Hrvatske u EU s očiglednim rješenjem teritorijalnih pitanja u korist Slovenije, ilustracija je ravnodušnosti, konfuzije i blamaže Europljana.
Usprkos svemu tome moram kazati: Europska unija možda nije najsretniji izbor, ali je jedini. Širenje EU je objektivno dana zakonitost u međunarodnim europskim odnosima, trend koji ne ovisi ni o vama, ni o meni, ni o predsjednici Vlade, ni o Portugalcu Barossu. Kompaktna Europska unija svih europskih država europska je budućnost. Način europskoga opstanka. Jer se jedino Europa ujedinjena u područjima znanosti, novih tehnologija i s akumuliranim zajedničkim kapitalom može uspješno tržišno sučeljavati sa SAD-om Američkim Državama, Rusijom, azijskim kolosima i latinskoameričkim rastućim gigantima. Kraj u idućem broju
Davorin RUDOLF

Hrvatsko slovo, 20. studenoga 2009.
Razgovor
Pavao Medač, kancelar Kotorske biskupije:Očekujemo značajniju potporu Hrvatske
Don Pavao Medač (r. 1955.) kancelar je Kotorske biskupije, župnik je župe Muo, upravitelj župe u Dobroti. Rođen je u Tremi, pokraj Križevaca. Na blagdan svetog Tripuna godine 2003. zaređen je za svećenika. \upnik je u župi Muo. Urednik  je Vjesnika Kotorske biskupije i autor više knjiga a posljednja je život Blaženog Gracija iz Mula (Zagreb, 2008.).

Kako biste ocijenili stanje u Crnoj Gori od kad je postala neovisnom državom? Što se promijenilo?
U Crnoj Gori stvari idu na bolje. Puno se toga izmijenilo od osamostaljenja do danas, iako mi se čini da nisu svi zadovoljni tim promjenama. Svakako pred novom državom, koja svoju samostalnost gradi na povijesnim pravima i tradiciji, stoji veliki zadatak na preobrazbi cjelokupnog društva. Ovo je multietnička i multikonfesionalna zemlja i kao takva ona svoje mjesto vidi u Europi kamo i pripada. Time mislim i na pomoć koja od strane Europe treba stići da bi ova mala zemlja uspjela u svojim nastojanjima.

Hrvatsku javnost svakako najviše zanima stanje Hrvata u Crnoj Gori i njihov položaj. Koliko uopće ima Hrvata u Crnoj Gori i koji je njihov postotak u ukupnom stanovništvu?
Raduje me ako tako stvari stoje tj. da je Hrvatska javnost zainteresirana za Hrvate u Crnoj Gori, jer Hrvati ovdje to od Hrvatske, čijem korpusu pripadaju i očekuju. Svi nas uvijek pitaju o postotku i o broju, a mi se baš time ne ponosimo. Naša snaga je u dugoj povijesnoj prisutnosti i bogatoj kulturnoj i općoj baštini koju smo dužni ovdje očuvati. U Crnoj Gori po posljednjem popisu stanovnika ima još negdje oko 1,6 % od ukupnog stanovništva, što je vrlo malo iako se to u području Boke ne primjećuje jer je u Boki taj postotak znatno viši.

Kakva je struktura hrvatskog življa? Ima li mladeži ili je više pokopa negoli krštenja? Možemo li reći da Hrvati u Crnoj Gori izumiru?
Ništa se ne razlikuje natalitet Hrvata u Boki kotorskoj u odnosu na stanje u Hrvatskoj. Pad nataliteta koji je u trendu svakako da je u manjoj zajednici zamjetniji i to je ono što nas pogađa možda više nego drugdje. Pored toga u Boki je već duži niz godina u stalnom porastu trend iseljavanja Hrvata, i to uglavnom zbog socijalno-političkih razloga.

Kako su Hrvati u Crnoj Gori povezani s matičnom državom Hrvatskom? Pretpostavljam da su se organizirali u udruge civilnoga društva? Koliko ih ima i što rade glede povezivanja s Hrvatima u Hrvatskoj?
Postoji niz pokušaja da se ta naša odvojenost od matičnog korpusa što manje osjeti, ipak to nije ni približno dovoljno u ovom trenutku. Više je udruga koje svoje djelovanje temelje na očuvanju kulturnog identiteta Hrvata u Crnoj Gori, međutim, u javnosti ne postoje jasni znakovi tog djelovanja. Još uvijek u Boki ne postoji nijedno Hrvatsko kulturno umjetničko društvo, a ne tako davno postojao je niz hrvatskih pjevačkih i folklornih društava, npr. Pjevačko društvo Zvonimiru Mulu , Pjevačko društvo Tomislav u Kotoru i drugi. Također ne postoji nijedna izdavačka kuća koja bi promicala tisak na hrvatskom jeziku.

Jeste li zadovoljni odnosom Hrvatske prema hrvatskoj manjini u Crnoj Gori?
Mi s pravom očekujemo značajniju podršku od strane Hrvatske i to u cilju našeg ostanka na ovom području, koje je prisutnost Hrvata tako snažno obilježila. U prilog tome napominjem da samo područje koje pokriva Kotorska biskupija od Herceg Novog do Bara, uz samu obalu, baštini 145 sakralnih objekata, sve jedan važniji od drugoga, ljepši i povijesno-kulturološki značajniji. Nadaleko poznat otok Gospe od Škrpjela kojeg je ljudska ruka usred zaljeva sagradila da bi na njemu podigla crkvu na čast svojoj Gospi, a onda još tu crkvu onako bogato ukrasila. Ili recimo, katedralu kotorsku, podignutu 1166. godine. I da ne nabrajam dalje do broja koji sam već spomenuo. Sva ta bogata kulturna baština svjedoči duboku vjeru i marljivost hrvatskog čovjeka na ovom području. Danas, nije moguće tu baštinu očuvati bez pomoći naše matične države, Republike Hrvatske. Nadamo se i ta nas nada drži da ćemo u buduće nailaziti s te strane na veće razumijevanje.

U kojoj mjeri Kotorska biskupija ostvaruje svoju povezanost s Katoličkom crkvom u Hrvatskoj?
S jedne strane Kotorska biskupija je u sastavu Splitske Metropolije, a s druge strane svi naši svećenici, osim dvojice, su iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Naši vjernici su velikom većinom Hrvati. To sve zajedno čini živom našu povezanost s Crkvom u Hrvata.

Koliko župa i župljana ima Kotorska biskupija?
Kotorska biskupija broji 24 župe, 10.000 vjernika, te 16 svećenika. Sve to raspoređeno u dvadesetak gradova i mjesta od Herceg Novog do Bara.

Kakvo je stanje ekumenskog pokreta u Crnoj Gori? Koliko pojedine crkve s ekumenskog stajališta pridonose zdravom suživotu?
Ekumenski dijalog je zbog već svima poznatog razloga u Crnoj Gori i dalje otežan ili bolje reći sveden na minimum. Mislim da se to stanje ne će popraviti do poboljšanja odnosa među pravoslavnim crkvama u Crnoj Gori. Tek nakon uspostavljanja komunikacija među njima moći će se uspostaviti i komunikacija između nas kao treće strane. Sa pripadnicima Islama komunikacija je uredna i nadamo se da će biti sve bolja i bolja.

Rođeni ste pokraj Križevaca. Kako ste završili kao svećenik u Crnoj Gori?
Ja sam još kao dijete razmišljao o svećeništvu, no život me je vodio svojim putem i sve više udaljavao od ostvarenja toga poziva. S 15 godina došao sam u Zagreb i u njemu proveo 33 godine života. Radio sam najprije u tvornici konca, zatim u galeriji "Klovićevi dvori", a zadnjih šest godina, kad sam već završio teologiju radio sam kao duhovni asistent u Centru za duhovnu pomoć, pod vodstvom prof. dr. Tomislava Ivančića. Služba je to koja me je još više približila svećeništvu. U mojoj 46 godini stvari su se tako složile da je moje svećeničko ređenje postalo moguće. Kad sam se odvažio potražiti biskupa, koji bi me primio u svoju biskupiju, počevši od moje Zagrebačke nadbiskupije gdje nisam bio primljen, vrlo brzo sam došao do kotorskog biskupa koji me je primio. Priznajem, moja je želja bila služiti Crkvi u mome narodu, ali tamo gdje sam joj najpotrebniji. Za tu sam želju znao ja i Bog koji mi je omogućio da ona bude ostvarena.

Među ostalim dužnostima, Vi ste i urednik Vjesnika Kotorske biskupije, pa mi se čini logično upitati Vas kakvo je stanje hrvatskih medija u Crnoj Gori?
Pored crkvenih glasila u Crnoj Gori u izdanju Hrvatskog Građanskog Društva Kotor redovito izlazi "Hrvatski glasnik", a povremeno neke manje publikacije, no sve to ni izdaleka nije dovoljno.

Dolaze li u Bokokotorski zaljev hodočasnici župa iz Hrvatske, školske ekskurzije? Je li po Vašem mišljenju Boka kotorska sa svim svojim biserima dovoljno poznata u Hrvatskoj?
Sve je više interesa za hodočašća Boki i njenim znamenitostima. Mi uvijek stojimo na raspolaganju za pomoć u organizaciji takvih hodočašća. U novije vrijeme registrirana je agencija "Zaljev svetaca" iz Zagreba koja u svom programu ima naglasak na takva hodočašća. To je samo jedan primjer kojega ovdje spominjem, uz niz drugih već dokazanih i škola i društava i župa iz Hrvatske. Svi oni koji ovamo dolaze budu ispunjeni doživljajima i obogaćeni iskustvima koja ovdje mogu steći, pa nam se često ponovno vraćaju.

Boka, iako prostorom mala, dala je i velike slikare, primjerice Tripuna Kokolju i velike književnike, poput Viktora Vide, Jerolima Kornera, skladatelja Ive Brkanovića, itd., ali i velikane vjere. Jeste li zadovoljni javnom i kulturalnom valorizacijom istaknutih i zaslužnih osoba podrijetlom iz ovoga kraja, i ima li i danas talenata u tom prostoru?
Kao svećeniku najfascinantnije mi je svakako mnoštvo duhovnih velikana ili kako vi kažete velikana vjere. Sveti Leopold Bogdan Mandić, koji je rođen ovdje u Herceg Novom, te je cijeli njegov svetački život bio obilježen Bokom i nošen njenom ljepotom, tako da ga nikad nije napustila želja za povratkom. Iako se njegovo tijelo čuva i časti u Padovi, njegov kult je živ i ovdje. Blažena Ozana Kotorka koja je isposnički živjela u samom gradu Kotoru, zazidana u ćeliji punih 50 godina kao dominikanska trećoredica, u sebi spaja ta dva krila Istoka i Zapada kako ih naziva Sveti Otac Ivan Pavao II. na ovom ekumenskom području. Blaženi Gracija iz Mula, evo već 500 godina svoje sumještane i sve one koji u njegovo svetište usred Mula dolaze, povezuje s Bogom, pomiruje i na pravi životni put usmjerava. Uvjeren sam da se njegovo tijelo čuva i časti u nekoj brojnijoj sredini njegovo proglašenje svetim ne bi bilo upitno. Uz ove već nabrojene spomenut ćemo i trojicu Bokeljskih mučenika, još iz XIII. stoljeća Lovru, Petra i Andriju. Ovdje, u mjestu Krašići podignuta je crkva njima u čast iako se njihove moći danas čuvaju u dubrovačkoj katedrali. Službenica Božja Ana Marija Marović, bokeljska dobroćanka koja je živjela u Veneciji, ostavila je za sobom redovničku zajednicu koja u njenoj karizmi plodno djeluje širom Italije. Postupak za njenu beatifikaciju je završen i nadamo se skorom proglašenju. Iako je riječ o relativno malom prostoru i brojčano maloj zajednici iz koje su nikli spomenuti duhovni velikani, ni približno nismo nabrojili sve.
Kad je o Boki riječ stoji o njoj rečeno već bezbroj puta da ju krase tri ljepote: prirodna, kulturna i duhovna. One su ovdje tako fascinantno isprepletene da ih svaki posjetitelj može doživjeti. A onaj tko jedan put doživi Boku kao Zaljev svetaca taj ju nikad ne zaboravlja.
Nenad PISKAČ