Hrvatsko slovo

Hrvatsko slovo, 21. siječnja 2011
Prepušteni sami sebi

Današnja mladež ostavljena je, nažalost, na cjedilu i sama je sebi prepuštena.  Mi nemamo nikakvu prepoznatljivu politiku koja bi mladima osiguravala budućnost

Često čujemo priču da mladi ljudi nemaju nikakvih ideala i da zapravo ne znaju puno o Domovinskom ratu i poslijeratnoj prošlosti. Mladeži se predbacuje da su neodgojeni, da nemaju nikakvog poštovanja prema svojim roditeljima i nastavnicima, da se ponašaju primitivno i arogantno. To je vjerojatno točno. Međutim, bilo bi pogrješno optuživati mlade ljude za sve to i zanemariti uzroke njihova nazovi drskog ponašanja. Koliko su za to roditelji krivi, a koliko nastavnici i cijelo društvo - to bi bila prava raščlamba. Mladi ljudi nemaju danas uzora, rijetko u roditeljima, a najmanje u školi.

Današnja mladež ostavljena je, nažalost, na cjedilu i sama je sebi prepuštena.  Mi nemamo nikakvu prepoznatljivu politiku koja bi mladima osiguravala budućnost. Država malo čini da stvori program za sklapanje obitelji i odgoj djece. U takvoj situaciji svaki se peti bračni par razvodi. Samohrane majke i samohrani očevi ostaju više-manje na cesti. Crkva im, nažalost, malo pomaže. Tko ima novaca i plati tome će pomoći i svećenik i država. Političke stranke nemaju u svom programu načela kako se boriti protiv alkoholizma i zloporabe droge. Stoga nije čudo da ima sve više onih koji kažu da u takvoj državi ne žele živjeti, a znamo da oni tu Hrvatsku vole i da su se za nju spremni žrtvovati. Koliko oni vole svoju zemlju, to se najbolje vidi u oduševljenju za športski uspjeh Hrvatske na svjetskim prvenstvima. To je međutim jedina konkretna nacionalna motivacija. U čemu je pravi problem? Problem je u politici koja – kako smo kazali -  ne definira ciljeve budućnosti, a budućnost se može zasnivati samo na mladim ljudima. Država premalo čini da rastereti roditelje od prevelikih troškova školovanja djece. Danas su želje roditelja mnogo veće nego u prošlosti. Roditelji žele da njihova djeca budu dobro odjevena, da imaju sve školske potrepštine, a to iziskuje mnogo novca. Roditelji pak obično malo zarađuju i jedva spajaju kraj s krajem. Niske plaće, a visoke cijene u Hrvatskoj ekonomiji, negativno se odražavaju na odgoj djece i na osiguranje hrvatske budućnosti.

Hrvatskoj je potrebna takva obrazovna politika koja će funkciju odgoja staviti u prvi plan. Stručnjaci su ustanovili da se nasilje najprije događa unutar obitelji, a onda se to prenosi na ulicu i na škole. Mladi ljudi su daleko bolji nego društvo u cjelini. Stoga je nužna zdrava komunikacija između mladih i starijih kako bi se smanjilo nasilje i mladim, često odbačenim ljudima pomoglo da se uključe u obrazovni i radni život. Nažalost, hrvatska politika, a i pedagogija ne funkcioniraju u tom smislu. Neoliberalno gospodarstvo, koje dominira i politikom, proizvodi kaos na svim poljima. Taj kaos posebice šire mediji – dakako, „lijevi“ i „desni“. Jedni i drugi traže senzacije, koje općinstvu nude velikim slovima. Konzervativni publicist Gerd-Klaus Kaltenbrunner  još je 1975. tu pohlepu za senzacijama nazvao „diktaturom aktualnosti“. Političari, koji danas izgledaju kao bankovni direktori, ne osjećaju se previše pozvanima da ispravljaju taj „duh vremena“.

Porast agresivnosti kod djece  i mlade ž i u Hrvatskoj pojava je koja je globalna , a u izravnoj je vezi – ka ž u istra ž iva č i i znanstvenici – sa š irenjem divljeg kapitalizma . Institut American Psychological Association objavio je da je jedan petnaestogodi š njak u svom ž ivotu vidio oko 6000 umorstava na televizijskom ekranu i oko 10 000 brutalnih djela . Osim toga djeca provode dnevno vi š e pred televizijskim ekranom i ra č unalom , nego u š koli pa ne č udi š to su drugi dan na nastavi neaktivni i rastreseni .

Ono što djeca vide na internetu uzrokuje njihovo kriminalno ponašanje u životu. S cijelog globusa dolaze izvještaji o kriminalnom ponašanju tinejdžera. Nedavno smo tako bili zasuti vijestima da ulicama Londona hara strah zbog divljanja s noževima mladih bandita koji teroriziraju cijelu Englesku. Što se Hrvatske tiče, nimalo nije bolje. I ovdje tinejdžeri oružjem navaljuju na profesore, obitelji i vršnjake. Tinejdžeri maltretiraju, ponižavaju, ucjenjuju, zlostavljaju, pa čak i ubijaju svoje kolege. Svi se oni tuku do čega stignu i čine dernek u školi kako izvješćuju zabrinute profesorice i profesori. U svom nemoćnom jadu napadaju i nastavnike. To nasilje obično se prema navodima stručnjaka događa izvan škole, vikendom, na ulicama, za vrijeme praznika, navečer, u noćnim satima. U Hrvatskoj je zabilježeno oko 620 maloljetničkih delikvenata.

   Škola je i u Hrvatskoj izgubila odgojnu funkciju, kako priznaju sami vodeći ljudi Ministarstva obrazovanja i teolozi. U školama se često ne zna tko što radi, a uloga profesora je nerijetko tek birokratska, a ne i odgojna. Nastavnici obično ne smiju ništa reći jer nerijetko dolaze roditelji u školu i verbalno i fizički prijete nastavnicima. To je problem ne samo pedagogije i školske politike, nego cijelog društva i svih roditelja. U školi se samo gleda na ocjene i izostanke, a malo se pozornosti pridaje odgoju. Hrvatski psihijatri i liječnici spoznali su problem. Oni upozoravaju da je glavni uzrok agresivnosti mladih agresivno okruženje.  

Hrvatska, dakle, ne zaostaje iza razvijenih kapitalističkih zemalja, u kojima je sve podređeno materijalizmu. Praksa pokazuje da profesori nemaju više nikakav autoritet, a ni roditelji ne ispunjavaju svoje odgojne dužnosti. Roditelji su dakako preopterećeni materijalnim zbrinjavanjem obitelji. Nužno je da škola dobije odgojnu funkciju. Dakako, ne na način da nastavnici smiju svoje učenike tući, nego da im oni budu poticajni u motiviranju za učenje i u ponašanju. Obrazovna politika tu je, nažalost, zakazala nakon uspostave Republike Hrvatske 1990. Nužna je nova preorijentacija obrazovnoga sustava ne samo na Zapadu nego i u Hrvatskoj.
Stjepan ŠULEK

Hrvatsko slovo, 21. siječnja 2011
Razgovor
Božica Jelušić, književnica : Cilj je zamisao, put je stvarnost

U povodu 60. obljetnice života i 40. obljetnice književnoga rada, razgovaramo s književnicom, kritičarkom i prevoditeljicom Božicom Jelušić, autoricom četrdesetak naslova poezije, proze, literature za djecu i likovno-poetskih mapa, koja živi i radi u Đurđevcu. Nakon različitih poslova u području obrazovanja, kulturne animacije, novinarstva i galerijske djelatnosti, književnica se skrasila u svom đurđevačkom stanu, te na obnovljenom plemićkom imanju Dvor Barnagor u Čepelovcu, šest kilometara od Đurđevca. U prosjeku, svakih godinu i pol pojavljuje se s po nekim novim naslovom, bivajući također aktivna u likovnom i književnom životu cijele regije, te u ekološkim aktivnostima vezanim uz Podravinu i očuvanje njenih prirodnih vrijednosti. Stoga se doima logičnom njena prošlogodišnja nagrada za životno djelo, koju joj je dodijelio Grad Đurđevac, kao i brojne književne nagrade, poput onih za najbolji hrvatski putopis ili kajkavsku poeziju, koje uzastopce osvaja na pjesničkim i književnim susretima u Hrvatskoj. Zastupljenost u antologijama, školskoj lektiri i čitankama govori također o uspješnoj književnoj karijeri nekadašnje pitomačke osmoškolke, kojoj je legendarni Dragutin Tadijanović u djetinjstvu prorekao da će „jednoga dana pisati zlatnim perom“.

U čemu je tajna Vašega uspjeha, poglavito na književnom području?

To je vrlo relativno pitanje jer se u našoj sredini književne karijere uopće ne oblikuju po pravilima struke niti po objektivnim mjerilima. Sve je stihijsko, zabašureno, gurnuto u sjenu i preplavljeno medijskom banalnošću i općim neukusom. Ali ipak, čovjek radi ono što mora, trudi se biti vjeran svojoj sudbini. Mislim da je svaki veliki cilj zamisao, apstrakcija, sredstvo održavanja napetosti i adrenalina, dok je put realnost, praksa, kretanje po odabranoj metodi. Ja mnogo i ozbiljno radim, ne gubim snagu na usputnosti, već čitam, prevodim, sistematiziram, kombiniram medije, glazbu, slikarstvo, film, i također vjerujem u solidno obrazovanje, pa stvaram opsežnu datoteku za područja koja me zanimaju. Ne vjerujem u brzinu, u hektički stil današnjice. Koristim računalo, no također sve pišem rukom u bilježnice, crtam, dopisujem na marginama, radim knjižice u jednom primjerku za moje drage, i u neku ruku, na „starinski“ se način bavim književnošću, smatrajući da svaka stvar treba vremena, da bi raširila svoju auru i djelovala na primatelje. Neke moje knjige i projekti čekali su i po deset godina da budu prepoznati, kao dječja stihozbirka „Zmaj od papira“ koja se prošle godine pojavila kao integralni dio knjige „Ljestve od svile“ u izdanju Profila, ili pak poetsko-grafička mapa u hrvatskoj i engleskoj verziji, koju je „uskrsla“ Tea Benčić-Rimay u antologiji „I bude šuma“. Čekanje nije nikada izgubljeno vrijeme, naprotiv.

Jesi li u svojim početcima vjerovala u ovakve obljetnice, i što ti uopće znači tvoja „60 i 40“ kombinacija, koja upravo predstoji?

Ne, mladost ima potpuno relativno shvaćanje vremena, samo stvaraš, gomilaš, prerađuješ u hodu i ne kalkuliraš, a sam pojam „zrele dobi“ čini ti se uvredljiv! Ja sam počela rano, prvu knjigu imala sam s 22 godine, no kod nas su i 35-godišnjaci početnici i „mladi pjesnici“. Naravno, jednom dolazi vrijeme zaokruživanja i zbrajanja, to je neminovno. Imam dva izbora iz svoje poezije, „Zimzelen“ i „Flautu u inju“, od kojih je potonja izašla u ediciji Carmen Croaticum, i to mi je zaista drago. Također postoji mozaička knjiga Slovostaj, poezija i proza, iz koje bi se dalo derivirati 4-5 novih cjelina, poput priča, eseja, lirskih zapisa o prirodi, itd. Znači, u ovoj životno-radnoj varijanti, mogu zbrojiti čime sam se bavila, izdvojiti svoje najuspješnije naslove, poput Kopernikova poglavlja ili Jezuša, ili pak putopisa Okrhak kontinenta. To su i danas čitane i tražene knjige, ljudi mi pišu o njima, znaju neke pjesme napamet, ili mi prepričavaju epizode iz putopisa, koje su ih se dojmile. Mogu reći da obljetnicama potvrđujem živu nazočnost u književnosti, sinergijsku vezu sa svojim čitateljima i literarnim istomišljenicima. Ne treba zaboraviti uglazbljene pjesme, njih petnaestak, koje žive na svoj način, u širem krugu primatelja. A posebno je poglavlje suradnja sa slikarima, poput Friščića, Nives Kavurić-Kurtović, Roberta Wrane, Frane Para, Ivana Lackovića –Croate, Ivana i Gordane Andrašić (Špoljar), Krešimira Ivančeka, te mnogih drugih. To su bolji momenti književnog posla, vrijedni obilježavanja i pamćenja. Što je u mladosti posijano, sada valja spremiti u žitnicu, čemu se iskreno radujem, posebice novoj knjizi, kojom će obljetnica biti „opečaćena“, a izaći će, konačno, u Koprivnici, kao što je i red! Kao uvjereni zavičajnik, doživjet ću da me u zavičaju prepoznaju moji vlastiti ljudi!

No, to je djelomice već učinjeno. Prošle godine dobili ste Nagradu za životno djelo Grada Đurđevca. Jesu li Vaše obljetnice prepoznate i drugdje, izvan lokalne sredine, prije svega u Društvu hrvatskih književnika, pa i Društvu likovnih umjetnika?

Mislim da ne, ili samo djelomično... Lokalna je nagrada za sva tri područja: književne domete, ekologiju, promicanje zavičajnih vrijednosti, što poglavito znači za obnovu plemićkog imanja Barnagor, koje je spomenik građanske kulture iz 19. stoljeća, i danas živi kao atelijer, galerija, mjesto likovnih radionica i kolonija. No, ja sam također napisala i prvu monografiju Koprivničko-križevačke županije, što mi nije donijelo nikakav javni odjek u mojoj sredini, ili sam se, primjerice, bavila Galovićem u pet ozbiljnih projekata, neke i o vlastitu trošku, što je također ignorirano do temelja. Društvo književnika je inertna grupa individualaca, treba se doslovce nametnuti i podviknuti, da bi bilo što bilo zapaženo, no ja nemam energije za takve rabote, da vičem u gluho uho. Tribina bi trebala biti živa, dinamična, reprezentativna, a mislim da radi po inerciji, umorno i nezanimljivo. Budući da sam članica Društva od 1974., mogu reći da je samo u Golobovo vrijeme to išlo kako treba, možda djelomice u prvom Čuićevom mandatu, sve drugo je upitno, a ovo danas, ne znam, vrijedi li komentara uopće? Kao neka razbijena posuda, loše slijepljena, kroz koju curi svaki duhovni sadržaj. Objavljujem u periodici, poput Foruma, Republike, Kola, tko hoće, može pročitati... Nije maliciozno ako kažem, da većina kolega marljivije piše nego što čita, pa su i odjeci naših napora takvi, kakvi jesu... gotovo sve učinimo sami, ako na vrijeme uhvatimo Kairosa za petu. A likovnjaci, da, s njima dobro živim, imam jednu novu knjigu kod Vladimira Crnkovića, pjesme po motivima slika iz Hrvatskog muzeja naive, to će izaći ove godine... Jako, jako zanimljiv projekt!

Kao književnica, pjesnikinja i kritičarka, nalazite li da je teže pisati o drugima, ili raditi „za sebe“?

Da, postoji zamjetna razlika kad pišeš o sebi i kad drugima „pridržavaš ljestve“ ili gradiš mostove prema čitatelju i gledatelju. Kad radim nešto „svoje“, to su obično lirske bilješke, eko zapisi u tekama, putopisi s crtežima, unikatne knjižice-notesi, a kad pišem o drugima, otvaram gomilu knjiga, koristim svoje bilješke i citate, trudim se razlučiti simboliku i motivaciju u „podstavi“ slike ili teksta. Najveći mi je problem što radim s manje-više istim autorima, koje cijenim i nalazim s njima sličnosti, a ne želim ponavljati misli, rečenice i prosudbe... Pojavljuje se problem originalnosti, autentičnog pristupa, nove vizure...Zatim, postoji onaj nevidljivi dio posla, koji naručitelji često ne uvažavaju: blokada, pritisak, kratki rokovi, i tada ništa nema od obećanog teksta... Ili kad pokušam i ostavim za kasnije, to „kasnije“ nikad ne dolazi, zbog novih obveza i novih izazova. Dugo se čeka kod mene na tekst, pa to, srećom, mnoge ljude odbija... Trebala bih, recimo, dobro spavati, biciklirati, šetati, crtati, slušati glazbu, lagano i kvalitetno jesti, isključiti komunikacijske sprave, i onda krenuti u takav posao, da o nekomu pišem...Neka se ne uvrijede one desetine ljudi o kojima sam pisala, no ne volim naročito taj dio svoje stvaralačke prakse, i kako starim, otpor je sve veći...

U biografskim naznakama poglavito se deklarirate kao pjesnikinja. Prošle godine preminula je Vesna Parun... postoji li po Vašem mišljenju mogućnost „zamjene“?

Apsolutno ne! Kao što je govorila također pokojna kontesa Jevrić, Vesna je bila „prirodna pojava“, kao grom, oluja u planini, vihor, jesenja kiša... nešto elementarno, snažno, nezadrživo. Golem zamah, energija, baratanje riječima kao da su kuglice, igračke, sve što možeš zakotrljati i u smisao presložiti. Ona je mene voljela, iskazivala je te simpatije na onaj egzaltirani, neobičan način, kad si najmanje očekivao... Govorila je o pojmu „sljedbeništva“, žaleći što u hrvatskoj poeziji nije razvila tu liniju čistih, iskrenih liričara, koji bi proširili i nastavili njen put. Moja se poetika već poslije prve knjige odvojila od „eruptivne osjećajnosti“, imam neke druge uzore, poput Emily Dickinson, Roberta Frosta, još nekih, što je ovdje nebitno, no Vesnin ukupni rad poštujem kao zasebnu kategoriju, osobito u segmentu intuicije, znanja do kojih je spontano došla i ugradila ih u svoj izraz i izričaj... Premda ne rabim kategoriju „ženskog pjesništva“, mislim da je ona zacrtala tu duboku brazdu najfinije feminine ćutilnosti, dok se s druge strane, pred kraj života, okrenula ironiji, sarkazmu, kritici devijantnih društvenih pojava, prenaglašene prostote, političkih muljaža, kiča i primitivizma u našoj svagdašnjici. Umrla je tek djelomice prihvaćena i prepoznata, kao osamljeni strijelac, slobodnjakinja , netko koga je nemoguće utrpati u bilo kakav kalup.

Kako gledate na prodaju knjiga, poglavito na novinskim kioscima?

Odlično, to je normalna i super zamišljena stvar. Neka se pismenost i usmenost šire, bilo kojim putem! Željela bih imati knjigu na kioscima, ne mareći za kuknjave izdavača, i njihovu brigu za profit, za koju me je briga kao za lanjski snijeg! Ne ulažu u autore, ne prate autore, sklapaju lihvarske ugovore, ne brinu se za marketing i promociju, sebični su, često nekompetentni, vrijednosti su im posve sporedne, zarada uvijek u prvom planu...zašto bih , dakle, dijelila njihove frustracije? Voljela bih biti nečiji „kućni autor“, to je vrlo dobra pozicija, uzeti pola honorara unaprijed i mirno završiti knjigu, držeći se rokova, i ne brinući se oko plasmana. A ovo, da sam torbariš okolo i prodaješ knjige na predstavljanjima, pa to je zadnja sprdnja s profesijom, baš kao i cijene jedne stihozbirke, koja bi trebala iznositi kao dva sendviča, da si ju čovjek može priuštiti svaki tjedan!

Koja Vas i kakva književnost trenutačno zaokuplja, odnosno, što čitate, a što ne?

Čitam sve što stignem, podosta i po dužnosti, kao članica nekih prosudbenih komisija... Stalno čitam poeziju, dobivam knjige iz Bosne, Vojvodine, Hrvatske, ima tu odličnih imena... Od proze esejistiku i putopis, prije svega, pa onda nešto romana, pretežito iz vrlo vitalne latino-američke književnosti, koja me trajno fascinira već tri desetljeća. Potom ruske disidente, nekadašnje, koji su sada dosta u modi, vrlo rijetko neki domaći „hit“, ekspresno pretvoren u film, a koji također ne gledam... Tu nedavno, jedan osrednje pismeni romančić kampanilističke tematike pokupio je šest-sedam književnih nagrada u istoj godini, pa ne vidim zašto bih to uopće čitala? Radije uzmem Hamvasa ili Milosza ili Ciorana po šesti put, nego da se očajnički trudim u glavi „ispraviti“ nečije naklepane rečenice, bijednu sintaksu i neuvjerljive dijaloge.

Činjenica je da u Hrvatskoj gotovo nema književne kritike u novinama, a o televiziji da i ne govorimo. Što mislite, zašto je to tako?

Ovo je ključno pitanje našega razgovora, na koja ja ne znam odgovoriti. Takav strašni nedostatak može paralizirati književni život, izgurati ga na totalnu obodnicu, obezvrijediti do srži. Već je Ionesco govorio o smrti kulture, u kojoj „politika i sport nesavladivo preplavljuju sav život“. Mislim da mi proživljavamo i svjedočimo taj trenutak, bolno ga osjećajući vlastitom kožom. Genijalni ljudi, strasni, ozbiljni, profesionalno konkurentni, propadaju po beamterskim službama, pišu hobistički, na praznicima i bolovanjima, a marginalci bez obrazovanja, starlete, sponzoruše, granični slučajevi s psihopatskim otklonom, objavljuju kod renomiranih izdavača! Cvjeta posao „piscima iz sjene“, koji se odriču imena da bi skrparili preživljavanje u ime nepismenih autora raznoraznih „uspješnica“! Nitko ne preuzima kritičarski posao, da si izgradi ime, kako je to slučaj u Americi ili Francuskoj, niti ijedne novine odvajaju prostor za sustavno praćenje kulturnih događaja jer to ne podiže naklade! Nečuveno je, koliko gorčine i obeshrabrivanja treba progutati osoba sklona književnosti, da bi došla do vlastite knjige! Ponekad se čudim da uopće u Hrvatskoj postoje čitatelji, sekta čudaka, koja se o novim naslovima obavještava manje-više usmenom predajom, u zatvorenim skupinama...

S povremenim studijskim i putničkim izbivanjima, živite u Đurđevcu, izvan metropole. Je li to prednost ili nedostatak za Vaš posao?

Jedno i drugo, ovisno od okolnosti. Sada imam odličan model, živim malo u stanu, malo na imanju, a nešto malo i u Koprivnici, kako na sva tri mjesta imam svoje knjige i uvjete za rad. U mirovini sam, krećem se relativno slobodno, putujem, uzgajam vrt, preslagujem stvari u atelijeru, stignem nešto modelirati i risati, rukom pisati pisma, takve sitne ekstravagancije. Imam Ekološko društvo i tih pedesetak ljudi mi dolaze na izložbe, promocije, radionice, što odgovara mojoj ideji sinergije. Ne osjećam se izdvojeno ni izolirano, godišnje ostvarim nekoliko jačih projekata, potičući ljude da se druže i kreativno izražavaju, kad god je moguće. Još uvijek, doduše, nemam dovoljno vremena, za jedan ugodan i umjeren tempo, za zdrav život bez hektike, ali približavam se tome cilju... Svjesno sam izabrala povratak u zavičaj i život u pokrajini. Ne žalim nimalo zbog te odluke.

Može li se u Hrvatskoj živjeti od književnosti i kako to izgleda?

Ne bih znala, ja mislim jako teško...Mirovinu sam dočekala u gimnaziji, predajući jezike. Cijelo vrijeme sam prevodila, pisala, balansirala na sto načina, da udovoljim svojim potrebama „da mi život ima široke margine“, da putujem, podupirem svoje hobije, imam udoban ležaj, dobar bicikl, livadu i šumu za šetnju, grijanu sobu, dobre olovke i boje, puno čistoga papira, da izgledam kao osoba koja brine o sebi, i to mi je progutalo trideset i nešto potencijalnih „slobodnih“ godina, uz odlaske na posao svakoga jutra i ispričnice za Sajam knjiga ili Književne razgovore, pa čak i državne delegacije... Sad je tome kraj, mogu živjeti od pisanja ako ništa ne odbijem, nikakav trivijalni posao, a nešto discipliniranije mogla bih živjeti i ako sam probirljiva, no skromnija u potrebama... Malo filozofije Istoka u kombinaciji s marljivim književnim radom, da, to bi mogao biti spasonosni „recept“!

Kako namjeravate proslaviti svoje velike obljetnice?

Radno, radno, kao svaki dosljedni radoholičar! Novom knjigom, uz malo sreće i dvije, jednim mini koncertom djevojaka iz „Lada“, izložbom slikara s kojima sam surađivala, malom kajkavskom monodramom u izvođenju Gradskog kazališta Đurđevac, dovršenjem projekta ARS BARNAGOR, jednim finim domjenkom na imanju, a najradije bih svoje ljude iz Ujedinjenih kajkavskih emirata (to je moja stranica na Facebooku) ugostila i povela na vožnju Dravom, od Legrada do Aljmaša! Mislim da bi to bila prava stvar, onako, Strijelački zamašna, ali ipak izvediva, jer meni stalno govore: „To je nemoguće!“ pa ja šutim i odradim, jer vjerujem u pozitivno mišljenje! Pomoći će mi Ogranak DHK iz Koprivnice i Gradska knjižnica Đurđevac, hvala im, no najveći dio posla nosim ja, i moram reći da su pripreme već počele, pa dobrodošli u studenom!
Mladen PAVKOVIĆ

Hrvatsko slovo , 21. siječnja 2011.

(NE)USPOSTAVLJANJE VLASTI
Baksuz

Baksuz je turcizam koji znači osobu koja nema sreće, koju ne prati sreća, zlosretnik, osoba koja nosi nesreću. Baksuz ili baksuzluk je jednostavno nesreća ili zla sreća.

Ako se ne varam neki Englez je „izračunao“, ustvrdio kako je 17. siječnja najnesretniji dan u godini, a baš toga 17. siječnja ove godine političari u Dragoj Našoj, organizirali su sastanak u Sarajevu s nakanom da se dogovore o uspostavi vlasti.. Da stvar bude gora, na taj sastanak došli su predstavnici 13. stranaka. Kud ćete veći peh, kud ćete veći baksuzluk da baš 13. stranaka na izborima postanu parlamentarnima! Ne znam je li spomenuti Englez „izračunao“ kako broj 13. donosi nesreću ili je to utvrđeno pučkim praznovjerjem, ali je više nego očito da su ovih 13. stranaka koje su na izborima dobile svoje zastupnike u Parlamentima Drage Naše baksuzne, da donose nesreću Bosni i Hercegovini. Dakle, sastali su se radi dogovora. Oni koji na život gledaju malo optimističnije, koji vjeruju da postoji i najsretniji dan u godini, zadovoljni su, jer su se političari na sastanku dogovorili kako će, ako za 15 dana netko dostavi dokaze o parlamentarnoj većini, biti zakazana sjednica Parlamenta (vidite da su svi ti političari praznovjerni jer su izbjegli kazati za trinaest dana) na kojoj bi se uspostavila vlast. Ako, pak, nitko od njih ne bude mogao ustvrditi i dokazati da ima potrebnu većinu, sastat će se ponovno za 15 dana kako bi se nastavili dogovarati. Na taj sastanak nisu došla trojica koja su prema mišljenju nekih u BiH bitna za dogovor oko uspostave vlasti, Čović, Tihić i Dodik. Tihić ima „debelo“ opravdanje. Naime, 19. siječnja ima sastanak s njemačkom kancelarkom. Da se ne boji leta avionom, mogao je na put krenuti i ujutro 19. ili, da se ne plaši vožnje autom, mogao je krenuti na put 18., ovako, budući da će ići pješice, čovjek stvarno nije mogao doći na taj sastanak. A nije htio ni baksuzirati. Dodik, pak, nije zbog magle na sarajevskoj zračnoj luci mogao doletjeti avionom iz Banje Luke. Za razliku od njega, predsjednik SDS-a Bosić nema pravo na korištenje aviona pa je stigao autom. Prije nego Dodik avionom. Obrazloženja zašto na sastanak nije došao Čović nema, ali to nije ni bitno. Pa što bi onda moglo biti bitno s tog sastanka? Sva bit leži u izjavi predsjednika PDP-a, dr. Mladena Ivanića: – Poslije izbora vjerovao sam i izjavio da bi vlast mogla biti uspostavljena do travnja mjeseca, nakon današnjeg sastanka siguran sam da ne će biti uspostavljena ni do ljeta – izjavio je.

Nisam siguran, oprostite mi što to ne ću provjeravati, prije svega jer nisam praznovjeran, ali mi se čini da je taj najsretniji dan, opet prema „izračunu“ pripadnika kolonizatorskog naroda negdje početkom ljeta. Samo živo, veselo, i nadasve optimistično, građani i narodi Drage Naše, ili bolje zvuči – narodi i građani Drage Naše. Samo hrabro, izdržali smo mi i gore.

POLITIČKA TRGOVINA
Seljačka mudrost

Kada god ja spomenem moje pokojne djedove, supruga mi se naroguši. E jesu i bili... A djedovi su mi zbilja bili mudri i pametni. Evo vam jedan primjer. Pokojni did s očevu stranu, Anto često mi je govorio: – Ako želiš nešto prodati, recimo kravu za 1000 maraka, moraš je zacijeniti dvije tisuće, jer je nikada ne ćeš prodati za onoliko koliko je zacijeniš.

Ne znam kako je predsjednika Bošnjačkog instituta i predsjednika SDP-a Zlatka Lagumdžiju savjetovao njegov djed, ali je očito da Lagumdžija u pregovorima oko uspostave vlasti primjenjuje baš seljačku mudrost. Evo kako. Odmah poslije izbora kazao je kako će njegovi reformirani komunisti dati, postaviti predsjedatelja Ministarskoga vijeća Drage Naše i naravno, bit će to on. Sada je malo spustio cijenu, kaže kako je spreman da to bude Hrvat, jer je on, eto, demokrat i za poštivanje prava jednakopravnosti naroda u BiH, ali će to biti Sejdo Bajramović. Isto kao što je član Predsjedništva BiH Željko Komšić. Ipak mislim da on svoju kravu ne će prodati jer je potražnja za kravama sve manja. Ni seljaci više nisu naivni.
Anto MARINČIĆ

Hrvatsko slovo , 21. siječnja 2011
DNEVNIK
Milovan Miković
od 10. - 16. 1.  

Hrvati i dalje moraju biti hrabri  

Ponedjeljak, 10. siječnja 2011.

Utorak, 11. siječnja 2011.

„Jeli teško danas biti Hrvat u Srbiji?“ pita me u Vinkovcima, nakon predstavljanja Kulturne povijesti bunjevačkih i šokačkih Hrvata dr. Matije Evetovića, jedan među prisutnima. „Sve manje“ odgovaram mu. Prema popisu iz 2002. godine u cijeloj Srbiji je bilo oko 70.000 Hrvata, nešto malo više nego 1919. godine, za prvog popisa, kada ih je samo u Subotici bilo oko 65.000“. Ocjenjujući 2010. godinu, Ljerka Alajbeg, generalna konzulica, Generalnog konzulata Republike Hrvatske u Subotici, istaknula je kako su posebno važna postignuća u oblasti obrazovanja budući da je riješeno pitanje tiskanja udžbenika na hrvatskom jeziku. Ono o čemu bi hrvatska zajednica, po njezinu mišljenju, morala povesti računa u predstojećem periodu, jeste da se svi njeni pripadnici slobodno izjasne kao Hrvati na predstojećem općem popisu stanovništva. Tomu, zacijelo, ne ide u prilog ono što se dogodilo na pravoslavni Badnji dan kada su, ispred Generalnog konzulata Republike Srbije u Subotici, organizirane grupe izgrednika, uz prepoznatljivu kostimografiju, izvikivale uvrjedljive parole i pjevali: „Mađarice, pripremite salate, biće mesa, klaćemo Hrvate“, i slične pripjeve, što je upotpunjeno artiljerijom-petardi i pucnjima iz pištolja i sačmarica, navodi se u saopćenju Građanske Vojvodine , uz konstataciju da su i ove godine vjerski praznici iskorišteni za širenje nacionalističke histerije i mržnje, te direktne i indirektne uvrjede i prijetnje predstavnicima raznih nacionalnih zajednica. Također je iskazano čuđenje što mjerodavni državni organi ne reagiraju i ne kažnjavaju nasilničko ponašanje, koje ima za cilj zaplašiti građane, sijući mržnju i strah.

Srijeda, 12. siječnja 2011.

Kupovna moć stanovnika Srbije u 2010. godini dostigla je 3.033 eura, ili tek nešto više od 25 posto europskog prosjeka (11.945 eura). Na listi od 42 zemlje Srbija je 34. a od zemalja regije najbolje je rangirana Mađarska (27. mjesto), s 5.048 eura po stanovniku, zatim Hrvatska (29. mjesto) s kupovnom moći od 4.808 eura, pa Crna Gora (32. mjesto) s 3.206 eura i Rumunjska (33. mjesto) s 3.070 eura. Lošija je Bugarska (35. mjesto) s 2.618 eura. U ozračju ovih podataka prisjećam se kako je svojedobno „Subotička industrija mesa“ slovila za „Carstvo dobre hrane“, s oko dvije tisuće zaposlenika, i desetljećima bilo glavni snabdjevač američke vojske u zapadnoj Europi visokokvalitetnim mesnim prerađevinama. „Carstvo“ je 2011. dočekalo opustošeno, u stečaju i bez zainteresiranih kupaca. Slično je i sa tvornicom „Sever“, ona je zapošljavala oko pet i pol tisuća radnika, a ovdje izrađeni elektromotori, počevši od mikro-motora, do onih najvećih – i sada besprijekorno rade! Ne i zaposlenici iz „Severa“, koji su danas mahom bez posla. Nakon privatizacije, vlasnik i mali akcionari ne prestaju se sporiti i traže poništavanje privatizacije. To mu treba pridodati i druge, poput „Fidelinke“, koja je pred stečajem, premda posluje sa žitom, brašnom, kruhom, tjesteninama i sl. Najviše ogorčenja izazivaju oni koji su preko noći pokupovali na tisuće hektara bačkih oranica, a one su prije raznoraznih „agrarnih reformi“, mahom bile u posjedu bunjevačkih i šokačkih Hrvata.

Č etvrtak , 13. siječnja 2011.

U Srbiji oko 650 tisu ć a ljudi ž ivi ispod ili na granici siroma š tva , dok gotovo 600 tisu ć a nema posao , š to je za 140 tisu ć a vi š e nego na po č etku krize . Savjetnica predsjednika Srbije za socijalna pitanja Gordana Matkovi ć pak navodi : „ Svi koji tro š e manje od 8.000 dinara ( oko 75 eura ) za jedno č lano doma ć instvo mjese č no , odnosno manje od 22.000 dinara ( oko 200 eura ) za č etvero č lano , spadaju u kategoriju siroma š nih “. Imaju li poslije ovih podataka ovda š nji tajkuni miran san ? Nakon svega š to su oplja č kali i oteli , autohtonom , starosjedila č kom i inom stanovni š tvu Ba č ke , Banata i Srijema , isprve oru ž jem , uz Milo š evi ć ev i Ko š tuni č in blagoslov , a kasnije – „ legalno “. Strepe li makar , pokatkad svi ti „ nepristojno bogati “, od kletve : „ Oteto - prokleto “! Do kada ć e se ovdje samo od dvono ž aca praznih stomaka o č ekivati da se nagnuti nad kontejner , pridr ž avaju na č ela ljubi bli ž njega svoga i / li demokracije , a pri tom se slu ž e zdravim razumom ? Š to im mo ž e , taj zdravi razum , na kraju ponuditi …?

Petak , 14. siječnja 2011.

Dugovje č nost oduvijek privla č i pozornost okolice i svijeta , pa i ovog na š eg nezdravog i suludog , kakvim ga je vidio jo š A . Huxley . O tome svjedoče sudbine dvoje devedesetogodišnjaka sa sjevera Bačke koji su se na vrijeme sklonili u Zagreb. Eliza Gerner (Sombor, 1920.), glumca (na hrvatskom, njemačkom i mađarskom) i spisateljica, životna suputnica Tita Strozzija, objavila je sedam knjiga uspomena. Pišući o Beli i Miroslavu Krleži, među ostalim ruši stereotip o Krleži kao intelektualcu koji bezrezervno podupire jugoslavenstvo ( Oproštaj s Gvozdom , Zagreb, 1993.), upravo na primjeru Hrvata u Vojvodini. Krležu je veoma ljutilo što ih se službeno deklarira i kao Bunjevce i Šokce. Vidno uzrujan rekao joj je: „To je upravo kriminal, jedan narod pretvoriti u neke etničke grupe. Tu sramotnu ulogu oko gubljenja identiteta najintenzivnije je provodila stara Jugoslavija.“ Zaboravio je pridodati: prema iskušanom receptu mađarskih vlastodržaca, koji su oduvijek bili velemajstori asimilacije, premda ni jedna od Jugoslavija, glede toga nije baš mnogo zaostajala. Osvrćući se na pojedine rezultate popisa pučanstva, prema kojem je u njegovu rodnom Tavankutu – Bunjevaca 42,2 posto, Hrvata 26,3 posto, Jugoslavena 21,7 posto, Mađara 4,9 posto, Srba 2,7 posto (…), Ante Sekulić (Tavankut, 1920.), dopisni član HAZU ne krijući ogorčenje, zapisao je: „Tavankut, na glasu po hrvatskom sastavu žiteljstva, postade veliko bunjevačko naselje u kojemu je polovica Bunjevaca (zar nisu Hrvati?) dok drugu polovicu čine Hrvati i Jugoslaveni zajedno. Što se dogodilo i što se još uvijek događa u Tavankutu? Pokušavali tko odgovoriti na pitanje o budućnosti našega sela; koja ustanova proučava gospodarske i demografske promjene: Crkva, gradska uprava? Ili možda koja politička stranka (hrvatska?)? Sve što se može razumjeti o našem Tavankutu, s pravom ćemo moći raspravljati dok nas, našega puka bude ondje. Budući da se prošlost ne vraća, treba misliti i raditi za budućnost“.

Subota, 15. siječnja 2011 .

Sudeći prema žigu mađarske pošte, moj dobar znanac iz Madžarske, nekadašnji diplomat u Beogradu, sunarodnjak Stipan Švraka, znam s početka 70-ih, dva dana prije isteka 2010. poslao mi je pismo, a ono će do mene stići tek danas – premda od njegova Čavolja, kamo se iz Budimpešte povukao po odlasku u mirovinu, do mojega Palića, u zračnoj liniji, ima dvadesetak kilometara. U pismu mi, među ostalim, predlaže: budući da sam uredio knjigu dr. Matije Evetovića Kulturna povijest bunjevačkih i šokakih Hrvata (2010.), neka u tom svojstvu dediciram barem jedan primjerak ovoga djela i poklonim ga knjižnici u Aljmašu, Evetovićevu rodnom mjestu. Prijedlogom dostojnim pozornosti, nuka me na lijepu i korisnu gestu, na čemu sam iskreno zahvalan. Inače, 2010. u neku ruku, minula je u znaku dr. Matije Evetovića, premda je bilo svakojakih opstrukcija glede rukopisa, a kada je bila otisnuta, trebalo je nagovoriti što veći broj sunarodnjaka neka je uzmu i pročitaju, radi sebe, vlastita identiteta i pripadanja, kako bi se obesnažile zlonamjerne glasine, opaka i tendenciozna govorkanja o autoru, te značaju i dometu njegova djela. I gle, kao da su ova nagovaranju naišla na plodno tlo. Za nepuna tri mjeseca Evetovićeva Kulturne povijesti , postaje najprodavanije izdanje Nakladničke djelatnosti NIU Hrvatska riječ, a nakon jedva desetak predstavljanja u Vojvodini, Mađarskoj i Hrvatskoj, u cijelosti je – rasprodana!

Što li će sada smisliti zlobnici (iz uvijek istoga kruga)? Ono što takvima, po svemu sudeći najviše smeta, pregnantno je zapazila dr. sc. Sanja Vulić, jezikoslovna savjetnica, kada je napisala: „Kao što je za hrvatski narod u cjelini velika šteta što hrvatski prijevod Svetoga pisma iz pera Bartola Kašića nije tiskan u vrijeme kada je napisan (nego stoljećima poslije), tako je i za Hrvate u Bačkoj velika i neprocjenjiva šteta što Kulturna povijest bunjevačkih i šokačkih Hrvata nije objavljena kada je napisana nego je dugi niz desetljeća ostala u rukopisu, daleko od očiju javnosti. Kao što bi Kašićev prijevod Svetoga pisma najvjerojatnije bio usmjerio razvoj hrvatskoga književnoga i poslije normiranoga jezika u drugom pravcu, tako bi i Evetovićevo djelo odigralo iznimno važnu ulogu u jačanju nacionalne svijesti Hrvata u Bačkoj, pa danas ne bi bilo Bunjevaca nehrvata, ili bi im broj bio zanemariv.

Nedjelja, 16. siječnja 2011.

Za dva tjedna u Generalni konzulat Republike Mađarske u Subotici stiglo je preko 10 tisuća zahtjeva za državljanstvom ili povraćajem ranije danoga državljanstva. Prvih nekoliko dana stizalo je prosječno po sto zahtjeva, a potom se taj broj utrostručio. Mađarsko državljanstvo, sukladno novim pravilima, može dobiti svatko tko govori madžarski jezik i/li tko dokumentom može potvrditi da mu je barem jedan od predaka, bilo kada, bio stanovnik mađarske države (čime su, praktično, obuhvaćeni i svi bunjevački i šokački Hrvati). Ovako dobiveno državljanstvo, međutim, ne donosi i pravo glasa, niti zdravstveno i socijalno osiguranje u Madžarskoj, ali omogućava dobivanje putovnice matične zemlje, članice Europske unije.

Hrvatsko slovo, 21. siječnja 2011.
PRO PATRIA
Elia Patricia Pekica Pagon

Bivše ljubavi

Multimedijski Muzej prekinutih veza i u nas i u svijetu prerastao je u vrlo vrijedan i zapažen umjetnički projekt

Jedan slučajni susret s mojim starim prijateljem za vrijeme kojeg me sramežljivo pitao za svoju bivšu ljubav koja je moja dobra prijateljica, a s kojom on više, ne znam iz kojih razloga, nema nikakve veze, potaknuo me na razmišljanje o našem tretiranju bivših ljubavi. Na kraju našeg razgovora, moj prijatelj me zamolio da slučajno njegovoj bivšoj ne kažem da je pitao za nju. Supruga mu je jako ljubomorna, veli on, i nema baš puno razumijevanja za njegovu prošlost, pa on tu svoju uspomenu pokušava zatomiti duboko u sebi. I, nije jedini. To čini većina ljudi kada mladost prođe i kada započinjemo živjeti ozbiljnijim životima. Zašto se toliko bojimo naših sjećanja na naše bivše ljubavi? I, zašto bi naše sadašnje obitelji morale biti prepreka u listanju naših uspomena koje su obilježile jedan dio našega života?

Tko nam je to i zašto zabranio sjećanja na ljude s kojima smo nekada dijelili dobro i zlo, s kojima smo se smijali i plakali, s kojima smo proputovali jedan lijepi dio životnog puta? Ti naši bivši suputnici završavaju u zaključanim ladicama i ormarima, u starim podrumima i na tavanima, baš kao i mi sami koji smo nekome također bivše ljubavi. Jer, svatko je nečija bivša ljubav i svačija se fotografija krije u nečijem starom skladištu punom namjerno zaboravljenih stvari. Ponekad nije dovoljno niti baciti sve stare stvari kako bismo se riješili svih zabranjenih sjećanja, jer u nama postoje ti isti ormari i ladice koje se ne mogu tako lako odbaciti te čija je moć daleko jača od svih fotografija, snimaka, pisama i raznih drugih memorabilija iz sfere bivših ljubavi. Koliko puta mi je netko došao i vrlo konspirativno rekao: Vidio sam Ti ili vidjela sam Ti tvog bivšeg , kao da je moj bivši nekakav fantom čije ukazanje nije moguće svakome. I on je samo čovjek, kao i svatko drugi. Svaki put kada se to dogodi, nasmijem se u sebi, jer ga ja osobno stvarno već dugo nisam srela, pa on na neki način i postaje fantom iz moje prošlosti, a to isto i ja postajem njemu kada me netko spomene u njegovu društvu. Naš bi eventualni susret danas bio vjerojatno shvaćen kao sukob bračnih interesa, jer smo oboje danas u sretnim brakovima i pitanje je kako bi na taj naš susret gledali naši supružnici. I sama sebe ponekad ulovim u trenutku bezrazložnog gašenja radija dok na njemu svira neka stara pjesma koja bi me mogla na trenutak vratiti u zagrljaj moje bivše ljubavi, u zagrljaj morskih valova praćen orkestrom bezbrižnih cvrčaka i opijen mirisom borove šume. Zašto se tako ponašamo i od čega mi to bježimo? U New Yorku, Frankfurtu, Rimu, Londonu i bilo kojoj drugoj svjetskoj metropoli već odavno nije problem imati svog bivšeg dečka za prijatelja s kojim možeš popiti kavu i popričati o minulim vremenima, prelistati zajedno stare fotografije i prisjetiti se zajedničkog putovanja na Thailand, prekrasne plaže na Brijunima, nezaboravnog leta helikopterom nad Grand Canyonom, zabave s prijateljima u smiješnom lunaparku, šećerne vune koju smo s ljubavlju dijelili na košarkaškoj utakmici i tako dalje. Koliko lijepih uspomena ljudi namjerno zakopavaju tko zna gdje samo kako bi sami pred sobom i pred drugima glumili ljude bez prava na svoja sjećanja i svoje osjećaje? Zar smo zaboravili da jednom stvoreni osjećaji nikada baš sasvim ne umiru, već u nekom novom obliku nastavljaju svoj život u nama? Zar smo zaboravili da svaki čovjek kojeg upoznajemo i s kojim nešto dijelimo zauvijek postaje dio nas i našega života, kao što i mi, htjeli mi to priznati ili ne, postajemo dio njegova života? Zašto se onda toliko bojimo tih starih fotografija i pjesama iz razdoblja koje te pjesme predstavljaju? I, zašto pretvaramo svoje bivše ljubavi u fantome s kojima nam je svaki kontakt prešutno zabranjen? Taj fantomski pristup u biti nikada ne će nadmašiti ono što o svemu tome misle naša srca. Vjerujem da je taj naš vrlo licemjeran kolektivni stav prema bivšim ljubavima svojedobno potaknuo i Olinku Višticu i Dražena Grubišića na pokretanje vrlo zanimljivog multimedijskog Muzeja prekinutih veza koji je i kod nas i u svijetu prerastao u vrlo vrijedan i zapažen umjetnički projekt koji svojim kreativnim pristupom potiče ljude na razmišljanje o nečemu o čemu još do jučer nisu znali da mogu i smiju na glas razmišljati. Tom muzeju ljudi mogu darovati svoje stare fotografije i pisma, poslati stare e mailove i sms-ove kako bi na neki način pohranili osjećaje koje ti predmeti i poruke emaniraju i podijelili ih s ostatkom svijeta. Na taj način nekim nepoznatim ljudima možemo (kada već ne možemo jedni drugima) na glas reći: voljeli smo se . Odnesemo li i mi naše uspomene u spomenuti muzej, bacimo li ih, ili ih zauvijek pohranimo u neki zaključani kovčežić, sasvim je svejedno, jer taj je muzej u svakome od nas u sve dane našega života. Budući da nikada nisam voljela licemjerje, sretna sam što usprkos nepisanom pravilu brisanja bivših ljubavi s popisa korektnih odnosa bez sukoba interesa unutar našeg konzervativnog društva, danas s ljubavlju i ponosom mogu reći da sam sretna što sam i ja nečija bivša ljubav, jer to je za mene divna i topla titula, puna neizmjerne ljubavi i predivnih sjećanja na kojima ću uvijek biti zahvalna mojoj bivšoj ljubavi. To su danas meni divne i nezaboravne uspomene s kojih je vrijeme ispralo svu gorčinu našeg rastanka. Ako naš službeni životopis može sadržavati imena škola i fakulteta na kojima smo se obrazovali te institucija i tvrtki za koje smo radili, zašto bismo s ljubavnog životopisa tako okrutno morali brisati imena ljudi koji su nam na našem životnom putu u jednom razdoblju našega života tako puno značili? Priznajmo si, svaka je naša bivša ljubav na neki sebi svojstven način oblikovala nas, baš kao što smo i mi oblikovali naše bivše ljubavi, pripremajući tako jedni druge za sretan nastavak našega putovanja kroz život.