Hrvatsko slovo

Hrvatsko slovo, 21. svibnja 2010.
Urednički komentar
Nije li prekasno?
Strašna i porazna činjenica je da hrvatski katolici nemaju ni jedne dnevne novine
Posljednji put hrvatski katolici pokrenuli su dnevne novine za Banovine Hrvatske

Već je prošlo dvadesetak godina od uvođenja demokracije u Hrvatsku. S demokratizacijom otvorio se prostor i slobodi medija. Dobili smo u tom razdoblju nove listove, dnevne i tjedne, nove krugovalne postaje i nove televizijske kuće. S njima je došla i nova ideologija globalizma stopivši se sa starom ideologijom komunizma. Već je odavno sazrjelo vrijeme i za izlazak jednog katoličkog dnevnika. Crkvena hijerarhija očekuje od laika da se prime toga neophodnog posla, a laici očekuju od crkvene hijerarhije da poduzmu potrebne korake. Je li razlog kašnjenju novac, lijenost, neodgovornost, nedostatak profesionalnih kadrova, ili nešto treće, manje je važno od stvarne potrebe za katoličkim dnevnim novinama.
Imamo primjer dnevnog lista Hrvatski glas, čiji je prvi broj izišao još za Banovine Hrvatske 29. siječnja 1941. Inicijativu za pokretanje dnevnih katoličkih novina pokrenuo je zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac. On je 28. ožujka 1939. kao predsjednik Biskupske konferencije kazao: „Da je u nas bilo jake katoličke štampe, mislim, da bi danas drugačije izgledao duhovni život hrvatskoga naroda…“. Upozorio je: „Ta budućnost bit će strašna ako ne budemo u stanju štampom suzbijati razorno djelovanje protivničke štampe, koja sistematski ruši svaki moral i poštenje. Budimo iskreni i ispitajmo se: Ima li danas jedna dnevna novina, koja bi otvoreno, svjesno i bez rezerve branila katoličku nauku, kršćanski poredak i poštenje? Ja otvoreno kažem, da nema ni jedne dnevne novine izuzev Hrvatske straže, koja i nije dnevnik u današnjem smislu riječi. To je strašna i porazna činjenica za četiri milijuna hrvatskih katolika“! Svaka usporedba s današnjim stanjem je namjerna.
A onda je preložio „nacrt jednoga općenitog katoličkog dnevnika izvan političkih stranaka, izvan grupacija, koje su se zapažale i zapažaju se među katolicima, jednoga dnevnika, koji će imati jedini cilj i svrhu: braniti katolička načela, katoličku nauku i u kojem će moći sudjelovati svi katolici dobre volje, prema svojim sposobnostima i materijalnim mogućnostima“. Celestin Tomić, autor knjige Moć pisane riječi, blaženi Alojzije Stepinac i katolički mediji (Glas Koncila, 2006.) opisuje spomenuti nacrt i citira Stepinčeve razloge: „Prvo, jer je potrebno da se Hrvati katolici nađu zajedno i da imaju zajedničke probitke i brige; drugo, jer će združenim silama moći postići uspjehe koje razdvojeni neće nikada postići. Hrvati katolici morali bi, s obzirom na naše skučene prilike, imati jedan katolički dnevnik, jedan katolički tjednik za seljake i radnike, i jedan katolički tjednik za inteligenciju i građanstvo“. Novome dnevniku Stepinac je predlagao ime Hrvatski narod, a insistirao je na tome da mora prodrijeti u svaku hrvatsku kuću, širiti ideale čistoće, rodoljublja i domoljublja, posebnu pozornost posvetiti Zagrebu, te pritom biti nadstranački. Samo godinu dana poslije Stepinčeve inicijative u Zagrebu je, djelatno potpomognut i osobno od Stepinca, na šesnaest stranica počeo izlaziti dnevnik Hrvatski glas (izlazio je do kolovoza 1941.), koji nam danas govori kako je stvar moguće pokrenuti i u izrazito nesklonim okolnostima. Teško je vjerovati da su današnje očajnije od onih u Kraljevini Jugoslaviji.
Stepinčev nacrt dnevnih novina može se gotovo doslovno prepisati i primijeniti i danas, jer je pozicija katoličkog tiska ostala na istoj razini, jer su okolnosti iste ako ne i gore, jer su razlozi i objektivna potreba za pokretanje dnevnika isti i jer su Stepinčeva osnovna načela sažeta u nacrtu vrjednote od kojih se ne odstupa. No, pravo je pitanje gdje je danas Stepinac naših dana, kada je riječ o katoličkom dnevniku? U redovima crkvene hijerarhije ili među laicima? Iz povijesti znamo da su Stepinca sudili i osudili, među ostalim, i zbog toga jer su ga jugokomunisti optuživali i za pisanje katoličkog tiska. No, nije li to dodatan poticaj katolicima?
Kad je počeo izlaziti Hrvatski glas Stepinac je zapisao: „Novi dnevnik. Nije li prekasno? Već nam gori krov nad glavom. Bože, otvori oči našem narodu, da spozna strašno zlo loše štampe i golemu vrijednost dobre štampe“. Mogli bismo zavapiti s obzirom na aktualnu nam paletu dnevnih novina: Bože, daj da poslije dvadeset godina demokracije i državne samostalnosti hrvatski katolici pokrenu svoj dnevnik, ako su spoznali da im gori krov nad glavom, strašno zlo lošeg tiska i golemu vrijednost dobroga. HBK je donijela pastoralne smjernice Crkva i mediji (Glas Koncila, 2006.). Odbor HBK za sredstva društvenih komunikacija ima zadaću proučavati, predlagati i animirati „djelovanje na području medija“. U točki 36 (Potreba novih inicijativa) izražava se nada „da će se u našoj Crkvi među svećenicima, redovnicima, laicima i vjerničkim skupinama, kao i među ustanovama i stručnim osobama“ pronaći inicijative kao što su pokretanje „katoličke televizije i dnevne novine“. I tu se stalo. Trebalo bi samo nastaviti Stepinčevim putom.

Hrvatsko slovo, 21. svibnja 2010.
Dnevnik
10. – 16.III.
Miroslav Mikuljan
Možda se dogodi čudo

Ponedjeljak, 10. svibnja
Gotovo cijeli dan provodim za računalom. Tražim neka montažerska, dramaturška i glazbena rješenja za jedan moj film snimljen prošlog ljeta u Vodicama. Moram se jače angažirati jer s tim filmom imam namjeru konkurirati u programu ovogodišnjeg SWIFTA koji se održava u listopadu u Splitu. Nizašto ne bih propustio biti sudionikom tog jedinstvenog i nažalost još u našoj državnoj administraciji nedovoljno shvaćenog međunarodnog festivalskog projekta promocije turističkih, kulturoloških i ekoloških potencijala naše zemlje. Bit će to, ako Bog da, još jedan susret s dragim ljudima i velikim entuzijastima ovog festivala kakvi su primjerice glavni organizator i dirigent svih festivalskih zbivanja Vojko Pleština, legendarni sinjor Conte, moj dragi kolega Miro Mahečić, Bernardin Modrić i mnogi drugi. Navečer prekidam posao na filmu i gledam HTV-ov "Dnevnik" očekujući sa zanimanjem prilog s događanja oko HNK, odnosno s manifestacije prosvjeda "Krug za trg". Ništa!!? Nema priloga! 1990. režirao sam "Jazovku", a 2002. su me odstranili s HTV jer sam uporno pokušavao prodrijeti s istinom o partizanskim zločinima u javnost. Danas, 10. svibnja 2010. godine pitam se, gledajući podrugljivo spikerovo smješkanje sa ekrana, do kada ćemo trpjeti ovako drsko omalovažavanje nevinih žrtava, opravdavanje zločina i ignoriranje neoborivih činjenica koje upućuju na smišljeno provedeni genocid nad hrvatskim narodom. Jer spiker kao da kaže: – Eto, mi možemo učiniti da toga nema i što nam možete!

Utorak, 11. svibnja
Marija i ja dobivamo toliko poziva za različita kulturna događanja da često iako nerado, odlučimo razdvojiti se kako bi jedno od nas bilo na jednom, a drugo na drugom jednako važnom mjestu. Tako je i danas. Odlazim sam na promociju "Godišnjaka za znanstvena istraživanja" Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata iz Subotice. To područje i sudbina hrvatskog naroda tamo oduvijek me je posebno zanimala. "Godišnjak" donosi iznimno zanimljivu građu o povijesnom naslijeđu, jezikoslovlju, etnologiji, sociologiji i filozofiji – odnosno jedan vrlo reprezentativan izbor znanstvenih i stručnih radova o Hrvatima u Vojvodini. Nakon ove promocije, s "Godišnjakom" pod pazuhom žurim na izložbu fotografija dobitnika nagrade "Tošo Dabac" za 2009. Jedan od dobitnika ove prestižne nagrade je i Krunoslav Heidler moj stari prijatelj iz mladih dana, iz razdoblja procvata kino klubova u Hrvatskoj (60-gih godina prošlog stoljeća), GEFF-a (Međunarodnog festivala eksperimentalnog filma) i Studija za crtani film u Zagrebu. Kruno već dulje živi u Đurđevcu pa se rijetko viđamo. Darovit čovjek i sjajan organizator. Veselim se što ću mu zapljeskati kao laureatu. On se ubraja u onaj soj ljudi koji ne može prestati raditi. Stalno ima nekih novih ideja. To su sretni ljudi. Stariji je od mene desetak godina, ali ne izgleda tako. Njegove ideje i nastojanje da ih ostvari čine ga vječnim mladićem.

Srijeda, 12. svibnja
Sjedim pred kafićem našeg omiljenog "Hemija" gdje s radošću čekamo dolazak našeg prijatelja Bernardina Modrića iz Rijeke s kojim se dnevno dopisujemo mailovima, a često se i čujemo telefonom. I evo ga: nasmijan, odmah unosi živost oko sebe. Vicevi, smijeh, a onda prelazi na stvar. Predlaže mi da se prihvatim dužnosti predsjednika žirija vjerskog festivala koji će se održati od 2-4. lipnja 2010. na Trsatu. U razgovoru analiziramo neke neuspjele pokušaje u tom smislu i kako učiniti da se ta ideja razvije u koristan i značajan događaj. Uskoro nam se pridružuje jedan kolega s HTV (neka ostane bezimen) koji nam vrlo uvjerljivo govori o tome da postoje snage kojima je u interesu uništiti HRT. Iako zvuči paranoično ne bi se baš reklo da je naš kolega bez argumenata za ovu tezu. Osnova za ovu njegovu tezu jest političke naravi ali čini se da su uvjerljiviji argumenti koji se tiču novca, odnosno još nepojedenog i neisisanog ostatka vrijednosti naše dične dalekovidnice.

Četrvrtak, 13. svibnja
Dopodne se spremamo za put u Drenovce. Tamo se od 14.-15. svibnja održavaju 21. Pjesnički susreti "Drenovci 2010.". Marija je vidljivo uzbuđena, iako to pokušava prikriti, jer je upravo ona ovogodišnji laureat i dobitnica najznačajnije nagrade "Visoka žuta žita" "za sveukupni književni opus i trajni doprinos hrvatskoj književnosti". Kad se zna da su tu nagradu prije nje primili i Jure Kaštelan, Miroslav Mađer, Dragutin Tadijanović, Vladimir Rem, Matko Peić, Slavko Mihalić i da ne nabrajam dalje, onda je sasvim razumljivo s koliko se uzbuđenja spremamo na taj put. No, to nije sve. Drenovci, to lijepo šokačko selo u vukovarsko-srijemskoj županiji, 60 kilometara udaljeno od Vinkovaca i okruženo zelenim morem Kozarčevih hrastovih šuma – Marijino je rodno mjesto. U Vinkovce stižemo predvečer i smještamo se u hotelu "Slavonija". Večer provodimo u šetnji središtem grada. Posjećujemo crkvu, pijemo kavu na hotelskoj terasi s pogledom na Bosut i spomenik pokojnom našem predsjedniku Tuđmanu, koji je rođen na sutrašnji dan 14. svibnja. Hoće li to u Zagrebu biti obilježeno na primjeren način? Sumnjam.

Petak, 14. svibnja
Dok se vozimo za Drenovce zove Milan Bobetko. Požuruje dogovor o eventualnom objavljivanju knjige razgovora s njegovim ocem Jankom, slavnim našim vojskovođom iz Domovinskog rata – razgovor što sam ga s ovim velikim čovjekom vodio u Dubrovniku 1992. prigodom snimanja dokumentarca o njemu i njegovu životnu putu. Razmišljam o dvije hrvatske obitelji koje su tako sudbinski snažno obilježile noviju hrvatsku povijest: obitelj Tuđman i obitelj Bobetko. Stižemo u mjesnu knjižnicu pa kod župnika, pa u školu "I. Meštrović" gdje Marija ima susret s učenicima. Topao, gotovo obiteljski doček. Gospođa Marina Kalistović, Goran Pavlović, prečasni Marko Đidara, kao i općinsko rukovodstvo na čelu s gospodinom Šestićem čini ekipu entuzijasta koja je uspjela već 20 godina održati i na zavidnu razinu dovesti jednu književnu manifestaciju koja nadmašuje svojom ozbiljnošću i rezultatima razvikane manifestacije u neusporedivo većim i bogatijim sredinama. Na ručku u župnikovu dvorištu, oko mirisnog roštilja, upoznajem Marijine kolege književnike Stjepana Tomaša, Mirka Hunjadija, Nikolu Đuretića, Božicu Zoko, Miroslava Mićanovića, Roberta Roklicera... Simpatični i dragi ljudi, kao da se poznamo sto godina. Atmosfera prisna – ali da sve ne bi bilo idealno pobrinuli su se komarci. Netko reče da su tako krvoločni pred kišu. I zaista uskoro započe pljusak, grmljavina, vjetar...

Subota, 15. svibnja
Budim se u zoru. Ne mogu spavati. Čitam knjigu "Hotel Zagreb" autorice Ivane Simić Bodrožić. Gotovo fizički osjećam blizinu nedalekog Vukovara i sve te nesreće i patnje koje još i danas zrače iz njega. "Hotel Zagreb" je izvrstan predložak za igrani film.        Zaista bi se vrijedilo potruditi oko toga scenarija.
Kombi naših organizatora vozi nas u javnosti manje poznato, ali omiljeno marijansko svetište između Drenovaca i Gunje – u Šumanovce. Duboka prosika u šumi, kapelica Majke Božje i bunar za koji narod vjeruje da je ljekovit pa svatko iz njega puni i odnosi vodu. Prekrasni mistični prizori hodočasnika koji u šumskoj polutami, s kišobranima i upaljenim svijećama moleći stoje na kiši. Vraćamo se na prijem u Općinu Drenovci gdje nas gospodin Šestić upoznaje s planovima ovog inače vrlo uspješnog mjesta. Ručak kod Tunje. Navečer središnja svečanost. Krcata dvorana ljudi koji su došli slušati pjesnike. Glazbeni brojevi u izvođenju ovdašnjih školaraca odvajaju pojedine programske cjeline. Odlična voditeljica! Stihove čita mladi i vrlo daroviti osječki glumac Vjekoslav Janković. Tu je i Vinkovačka televizija. Snimaju: Marija daje interwiev, uzimaju još neke izjave... Tu je i novinar "Glasa Slavonije". Simpatičan stariji gospodin koji s veseljem radi svoj posao, inače bivši novinar "Večernjaka" koji je postao višak kad je "Večernji" dobio "žuticu". U novinarstvu očito više ne trebaju ozbiljne, obrazovane i moralne ljude.      Na kraju dodjela nagrada pa opet večera kod Tunje. Ovaj put uz tamburaše kao što je i red kad se nešto slavi. S nama je večeras književnik, književni kritičar i profesor Goran Rem sa suprugom. Ja i Marija smo davnašnji prijatelji s njegovim ocem i sjećamo se Gorana kad je bio djetešce. Sad vidim da je i Goranova kosa prošarana sjedinama. O Bože pa koliko je to života već proteklo.
Oko ponoći naš kombi vozi prvo u Gradište gdje se opraštamo od drage naše pjesnikinje Božice Zoko, a onda u Vinkovce kroz koje huji nevjerojatno jak vjetar koji savija stabla i pravi valove na inače nepomičnom Bosutu. Zaista rijedak prizor. Cijelu noć vjetar trese okvirima prozora i divlja po pustim ulicama. Ne spavamo pa pričamo o tome kako smo u ratu dolazili u ove krajeve, snimali naše rovove i branitelje u Strošincima na granici sa Srbijom. To su stvari koje čovjek nikada ne može zaboraviti. I ne smije!

Nedjelja, 16. svibnja
Kiša i vjetar jačaju. Doručkujemo s Nikolom Đuretićem. Vozim ga na kolodvor da stigne na vlak. Vraćam se i krećemo za Zagreb. Što se više približavam Zagrebu sve su mi bliže obveze koje me čekaju. Najviše me brine nastavak rada na filmu "Riječ kao zločin", ambicioznom projektu o političkim zatvorenicima, verbalnom deliktu i represiji u komunističkoj Jugoslaviji. Film sam snimio, ali do završetka filma je još puno posla, a novca više nema. Sponzori se izgovaraju na recesiju i što sad učiniti, kako dalje. – "Bili smo u Šumanovcima, možda se dogodi neko čudo" – kaže Marija. Vjerujmo!!!

Hrvatsko slovo, 21. svibnja 2010.
PRO PATRIA
Elia Patricia Pekica Pagon
Novi koraci promocije

Jedan od najpoznatijih svjetskih autora iz područja marketinga, Philip Kotler upozorava sve one koji se bave bilo kakvim oblikom trgovanja ili pružanja usluga, da živimo u ekonomiji potrošača. Drugi, pak, ugledni autor, Tom Peters, dodaje „kupac je imovina i to imovina kojoj vrijednost stalno raste“

U uslužnim djelatnostima se napokon osvijestila činjenica da imaju novog šefa: on se zove kupac

Upravo zbog toga naši trgovci i turistički djelatnici moraju shvatiti da u ponašanje svoga osoblja moraju ugraditi čip srdačnosti i humanosti. U protivnom, potrošač ili turist će svoj osmijeh zadovoljstva potražiti na drugom mjestu – na mjestu gdje ga poštuju. Onaj koji ne zna da nam osmijeh zadovoljstva korisnika naših usluga jamči našu mjesečnu plaću, izgubio je svaku tržnu utakmicu. U školi tržišnog natjecanja malo po malo ipak napredujemo. Još donedavno trgovci nisu znali ni za što osim za berbu, a danas su sve vještiji u korištenju najmoćnijeg marketinškog sredstva, a to su aktivnosti na mjestu prodaje. Dođemo kupiti ručnik, kad tamo na licu mjesta doznamo da ćemo zbog te kupnje dobiti još jedan ručnik po vlastitom izboru i to, zamislite, potpuno besplatno. Ti darovi, naravno, nisu nikada besplatni, dobivamo ih tek nakon što nešto kupimo, ali su zgodan način pokazivanja kupcima da je nekome stalo do njihova ponovnog dolaska. U izlozima brojnih trgovina nude nam se popusti za gotovinsko plaćanje, u frizerskim salonima nude nam se besplatne frizure kao dar za rođendan, a u našim najdražim salonima za masažu svaku petu ili desetu masažu dobivamo besplatno. Nagrada se kupuje, vjernost se nagrađuje. Sjećam se jednog kozmetičkog salona u kojem, unatoč primjedbama i dobronamjernim savjetima klijenata, nisu imali niti malo smisla za nagrađivanje vjernosti svojih klijenata. Imali su smisla samo za naplatu svojih usluga. Taj je salon u međuvremenu u sudaru s konkurencijom koja je imala mnogo više smisla za njegovanje odnosa s korisnicima, zauvijek zatvorio svoja vrata. Naši obrtnici žale se, tako, zbog tržišno najkonkurentnije kineske robe čije cijene ne mogu više pratiti. U jednoj od poznatijih zagrebačkih postolarskih radnji (u propadanju) jedan par cipela dođe oko 3.000 kuna. Sve znamo, to su unikati, rukom izrađene cipele, ali gospodo, to ipak nije prilagodba tržišnoj konkurenciji i kupovnoj moći naših potrošača, već bijeg od njih. Ciljna grupa naših marljivih obrtnika, ponajviše u ponudi tekstila i obuće još do jučer su bili bogati ljudi željni skupocjenih stvari, ali ta njihova ciljna skupina danas nosi brandirane Birkin torbice i luksuzne Christian Louboutin ili Manolo Blahnik cipele. Kako tome doskočiti? Najlakši put do ostvarenja tog cilja zasigurno je izgradnja kvalitetnih i pravih  domaćih robnih marki, koje danas – sutra mogu postati prestižni globalni brandovi. Nekoliko naših modnih kreatora i dizajnera kao što su Juraj Zigman, Robert Sever, modni dvojac Elfs, sestre Boudoir, Teo Perić ili Matija Vuica uspjeli su, zahvaljujući svojoj kreativnosti i kvalitetnoj izvedbi svojih modnih kreacija te redovitim promotivnim aktivnostima u obliku angažiranja poznatih osoba kao promotora svojih robnih marki, postati prepoznatljiva imena. Potrebno je biti drukčiji, biti hrabar u svom pristupu i uključiti se u vlak spomenutih predvodnika naše modne scene. Uzmimo za primjer naše odlikaše iz kolegija promocije modnog dizajna, kreatore Roberta Severa i Juraja Zigmana koje je tvrtka Jacobs bila angažirala za izradbu dizajnerskih šalica za kavu. Tu su prigodu naši kreatori objeručke prihvatili, izradivši predivne šalice za kavu - prava umjetnička djela koja je užitak imati u svojoj kolekciji. Mogu se kupiti u zajedničkom pakiranju uz Jacobs kavu do isteka limitiranih zaliha. To se zove izvrsno iskorišten poziv na suradnju. Svaka tvrtka koja imalo drži do sebe stalno će voditi brigu o podizanju kvalitete svojih proizvoda uvijek za jednu stubu više.

Svakodnevno smo svjedoci sve većeg broja novih, maštovitih promotivnih aktivnosti naših trgovaca koji na sve moguće načine žele pridobiti naklonost svojih kupaca. Ljudi obožavaju doživjeti ljubav, prijateljstvo i skrb na ovaj ili onaj način. Ljudi vole znati da ovome svijetu nije stalo samo do novaca, već i do čovjeka kao takvog i njegove sreće, zadovoljstva i zdravlja. Ako neku besplatnu uslugu poželimo ipak platiti, to nam zasigurno ne će biti tako teško. Brojne uslužne djelatnosti nude prvi, peti ili deseti tretman besplatno, nude nam povrat novca ako nismo zadovoljni proizvodom ili uslugom i slično. Turističke agencije nude nam bajkovita putovanja pod parolom: plati cijenu za jednu osobu, putujte udvoje. Riječi DAR i BESPLATNO postaju najbolji promotori proizvoda i usluga, a kako bismo doznali što sve možemo dobiti besplatno i koji su nam sve darovi na raspolaganju, o tome bi nas, osim medija, moralo informirati i prodajno osoblje na mjestu prodaje neke tvrtke. Brojne tvrtke upravo zbog što bolje promocije svojih proizvoda i usluga, sve više ulažu u edukaciju prodajnog osoblja, jer postaju svjesni važnosti njihova ophođenja s ljudima. Bez pravog prodajnog osoblja, promocija će biti skupa ribarska mreža bez znatnog ulova. No, neke trgovine, restorani, saloni i turistički uredi, na žalost, još uvijek se ponašaju kao da mi kao kupci i korisnici njihovih usluga moramo znati sve o njima i njihovim promotivnim aktivnostima i uopće ništa ne ulažu u izgradnju odnosa prodavač – kupac, jer – eto – oni su dovoljni sami sebi!(?). Doduše, ako želimo doznati koje su akcije u tijeku i kako možemo proći povoljnije pri našoj kupnji, tu su korisne internetske stranice www.akcija.hr ili www.najjeftinije.net. No, nemamo uvijek vremena pretraživati takve stranice i normalno da želimo biti informirani iz prve ruke o pogodnostima kupnje na određenom mjestu prodaje. Za sve one tvrtke čije antipromotivno i tržišno neosviješteno prodajno osoblje ne vodi brigu o zadovoljstvu svojih kupaca tržišna bitka unaprijed je izgubljena. Pobjeđuju oni koji razmišljaju o novim „pozivima na akciju“ u kojoj će njihov klijent dobiti više koristi, zadovoljstva i ljubavi. A time i oni.

Hrvatsko slovo, 21. svibnja 2010.
Dunja Brozović Rončević, ravnateljica Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje
U medijima se svaka briga o hrvatskom jeziku proglašava jezičnim nasiljem
O hrvatskom jeziku u Hrvatskom ustavu piše: “U Republici Hrvatskoj u službenoj je uporabi hrvatski jezik i latinično pismo.” No, brojni primjeri kršenja te odredbe kao i nepostojanje odgovarajućih mehanizama zaštite jezika i građana, doveli su do inicijative Zakona o javnoj uporabi hrvatskoga jezika koji, nakon provedene  javne stručne rasprave, uskoro ide u saborsku proceduru. O tome smo, kao i o još nekim drugim temama, razgovarali smo s  jezikoslovkom dr. sc. Dunjom Brozović Rončević

Gospođo Brozović Rončević, kao ravnateljica Instituta te članica Vijeća za normu hrvatskoga standardnoga jezika sudjelovali ste u nedavnoj javnoj raspravi o tome treba li donijeti zakon o javnoj uporabi hrvatskoga jezika.
- Na početku, potrebno je istaknuti da se Prijedlog Zakona o javnoj uporabi hrvatskoga jezika koji je nedavno u saborsku proceduru uputio saborski zastupnik stranke Hrvatskih laburista – Stranke rada, Dragutin Lesar, odnosi samo na javnu uporabu hrvatskoga standardnoga jezika. Hrvatskim je ustavom, u članku 12., jasno definirano da je u Republici Hrvatskoj u službenoj uporabi hrvatski jezik i latinično pismo, ali, osim u školstvu, ne postoji sustavna zakonska regulativa koja bi propisala obvezu uporabe hrvatskoga jezika u različitim područjima javnoga i društvenoga života. Poticaj gospodinu Lesaru, kao zastupniku stranke koja se zalaže za zaštitu radničkih prava, bilo je upravo sustavno kršenje temeljne ustavne odredbe o hrvatskome kao službenomu jeziku u Republici Hrvatskoj.

Koje okolnosti nameću potrebu za takvim zakonom i kakvo je Vaše stajalište o njemu?
- Svjedoci smo da se svakodnevno objavljuju oglasi za radna mjesta samo na engleskome ili na nekome drugom stranom jeziku, zaposlenicima u pojedinim hrvatskim tvrtkama i poduzećima u potpunome ili djelomičnome vlasništvu stranih državljana ili tvrtka dostavljaju ugovori o radu samo na engleskome jeziku, bilježe se i slučajevi da im se čak zabranjuje da međusobno razgovaraju na hrvatskome i slično. Takvih je primjera mnogo, a do sada, osim temeljne ustavne odredbe, nije postojala zakonska podloga na koju bi se hrvatski državljani u vlastitoj državi mogli pozvati u zaštiti svojih ustavnih prava. I to je temeljni razlog za donošenje ovoga Zakona, a ne kažnjavanje ljudi zbog razine njihove pismenosti. Ni jedan zakon ne može podići opću razinu jezične kulture. Ona se ne njeguje zakonom već kontinuiranom izobrazbom. Drugi je problem što je poučavanje hrvatskoga jezika u našem obrazovnom sustavu, osobito na srednjoškolskoj razini, uvelike zanemareno pa mnogi završavaju svoje školovanje dobrim dijelom nepismeni.

Petnaestak godina prije ovoga Prijedloga Zakona o javnoj uporabi hrvatskoga jezika, koji je dobio snažnu potporu, u javnosti se čuo i prijedlog o zakonu o hrvatskome jeziku o kojem su podijeljena mišljenja. Kojim se argumentima raspolaže za to i protiv toga?
- Potrebno je razlikovati ovaj sadašnji Prijedlog Zakona o javnoj uporabi hrvatskoga jezika od Zakona o hrvatskome jeziku kojim mediji, ali, na žalost, ne samo oni, često „plaše“ hrvatsku javnost. Naime, o Zakonu o jeziku, ili Zakonu o hrvatskome jeziku, vođene su mnogobrojne rasprave u hrvatskoj javnosti, osobito nakon Prijedloga Zakona koji je u saborsku proceduru 1995. uputio zastupnik Vice Vukojević. Stručna je javnost, i to ne samo jezikoslovci, gotovo jednoglasno odbacila tu inicijativu. Taj je zakonski prijedlog iz 1995. navodio i niz netočnosti, u njemu se govorilo o hrvatskome književnom jeziku, odnosno isticalo se da je u službenoj uporabi u Republici Hrvatskoj hrvatski književni jezik koji se definirao kao štokavsko narječje jekavskoga odnosno ijekavskoga izgovora, što svjedoči o tome da autori nisu poznavali ili priznavali suvremenu teoriju standardnih jezika. Protiv takva prijedloga, kao i protiv nekoliko sličnih koji su uslijedili, i sama sam se višekratno javno očitovala u svoje osobno ime, ali i u ime Instituta kojemu sam na čelu. Još je sporniji bio istodobni prijedlog o osnivanju Državnoga ureda za hrvatski jezik kojemu bi zadaća trebala biti nadzor nad provedbom takva restriktivnoga Zakona o hrvatskome jeziku. Srećom, obje su te inicijative odbačene.

Među zadaćama Vijeća za normu hrvatskoga standardnoga jezika jest i praćenje  provodi li se ustavna odredba o hrvatskome jeziku kao službenomu jeziku u Republici Hrvatskoj. Kako znamo da dolazi do kršenja te odredbe, nameće se pitanje sankcija. No, koliko nam je poznato, za takvo što nitko nije odgovarao.
- Upravo je to razlog da se podupre ovaj Prijedlog Zakona koji je nakon javne rasprave upućen u saborsku proceduru. Zakonom se, uz opće odredbe, regulira uporaba hrvatskoga jezika u tijelima državne uprave te lokalne i područne samouprave, određuje uporaba hrvatskoga jezika u medijima i općenito javnoj i poslovnoj komunikaciji, potom u obrazovanju, znanosti i kulturi. Do sada su odredbe o hrvatskome jeziku postojale samo u zakonima o osnovnome i srednjem školstvu, uz pojedinačne odredbe u Zakonu o trgovačkim društvima, u zakonima o parničnome i kaznenome postupku itd., ali tim zakonima nisu regulirane zadaće i odgovornosti državnih i lokalnih tijela ni odgovornosti u nadzoru nad provođenjem pojedinih zakonskih odredaba koje su se odnosile na uporabu hrvatskoga jezika. Ovim su Prijedlogom Zakona jasno definirane obveze i odgovornosti pojedinih ministarstva i tijela lokalne samouprave te je predviđen nadzor nad provođenjem zakona i odgovarajuće kaznene odredbe. Kažnjavati bi se trebale pravne osobe i samostalni poduzetnici registrirani na području Republike Hrvatske koji ne bi poštivali zakonske odredbe o javnoj uporabi hrvatskoga standardnoga jezika kao službenoga jezika Republike Hrvatske, a ne i pojedinci koji, primjerice, upotrijebe pojedinu riječ što ne pripada hrvatskomu standardnom jeziku. Još jednom ističem, te se odredbe odnose samo na javnu i poslovnu komunikaciju koja mora biti na hrvatskome standardnom jeziku. Jer i hrvatski mjesni govori i dijalekti također su hrvatski jezik i njihovu uporabu, po mojem mišljenju, treba poticati u privatnoj komunikaciji, pa i u lokalnim glasilima. Uporaba standardnoga jezika u književnosti, a donekle i u publicistici, ne podliježe, naravno, odredbama ovoga zakona.

Što u slučaju kršenja može Vijeće?
-  Vijeće može samo upozoravati na možebitna kršenja te odredbe, što je u nekoliko navrata i učinilo, ali nema ingerencije nad njezinom provedbom. S obzirom na to da je Prijedlog Zakona o javnoj uporabi hrvatskoga jezika upućen u saborsku proceduru, Hrvatski je sabor zatražio očitovanje Vlade RH o tome prijedlogu te je potom Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa uputilo Vijeću zamolbu da se o prijedlogu Zakona hitno očituje, što će Vijeće i učiniti na svojoj sljedećoj sjednici.

O stanju u hrvatskome jeziku dosta se govori i polemizira. Izražava se stanovito nezadovoljstvo u svezi s jezikom medija, jezikom u svakodnevnoj uporabi, nekontroliranom uporabom stranih riječi. Na što biste Vi skrenuli pozornost kao na negativne pojave u hrvatskome jeziku?
- Riječi stranoga podrijetla, tuđica i ostalih posuđenica oduvijek je bilo u hrvatskome jeziku. One same nisu problem. Hrvatska je u određenoj mjeri tijekom povijesti oduvijek bila višejezična, a hrvatski jezik otvoren prema riječima stranoga podrijetla, ne samo internacionalizmima, već i drugim riječima romanskoga, germanskoga, turskoga ili drugoga podrijetla. Mnoge turcizme, odnosno orijentalizme kao što su boja, bubreg, čizma, jastuk, rakija, danas više uopće ne doživljavamo kao strane riječi u hrvatskome. S druge strane hrvatski je jezik, kao uostalom i većina europskih i svjetskih jezika, tijekom svojega razvitka oduvijek stvarao nove riječi za nove civilizacijske pojmove. Katkad su to bile prevedenice s nekoga drugoga jezika, a katkad sasvim nove tvorenice. Nitko danas riječi nogomet, rukomet, košarka iz športskoga leksika ne smatra nakaradnim novotvorenicama, a one sigurno nisu dio naslijeđene praslavenske jezične baštine. Bitno je samo da nove riječi budu usklađene s fonološkim, morfološkim, tvorbenim i sintaktičkim ustrojem hrvatskoga standardnoga jezika, a današnji je hrvatski jezik, osobito u medijima, preplavljen nebrojenim, uglavnom suvišnim tuđicama, u prvome redu anglizmima, bez ikakve prilagodbe.

Tijekom rasprave o novome Zakonu o javnoj uporabi hrvatskoga jezika postavljeno je pitanje hoće li Zakon, primjerice, zabraniti uporabu riječi kao waterpolo i sličnih stranih riječi?
- Za taj timski vodeni šport nije stvorena nova hrvatska riječ, već je engleska riječ prilagođena hrvatskomu jeziku. Temeljem toga Zakona klub koji bi u svojemu naslovu imao riječ vaterpolo napisanu s w ne bi se mogao registrirati, kao što se ne bi mogao registrirati ni naslov Hrvatski vaterpolo savez već samo Hrvatski vaterpolski savez. Ako se ne budemo brinuli o jezičnome ustroju, s obzirom na broj anglizama koji svakodnevno prodiru u hrvatski jezik, vrlo bi brzo mogla nastupiti svojevrsna pidžinizacija hrvatskoga jezika. Zakon bi nadalje trebao regulirati da se imena kao Zagreb film festival ili Motovun film festival i drugi slični naslovi ne mogu pod tim imenima u Republici Hrvatskoj ni registrirati ni dobiti financijsku potporu iz hrvatskoga proračuna. To su međunarodni festivali, njihovi naslovi trebaju biti dvojezični ili višejezični, ali ne može se pritom hrvatski svoditi pod engleski. Dubrovnik film festival jednostavno nije naslov na hrvatskome, već na engleskome jeziku. Da bi se festival koji se održava u Dubrovniku, dakle u Republici Hrvatskoj, mogao registrirati, morat će na prvome mjestu imati naslov Dubrovački filmski festival, a tek potom engleski. Kad biste napisali Dubrovnik ljeto igre umjesto Dubrovačke ljetne igre svi bi vam se smijali jer je to ime dubrovački festival dobio prije više od pola stoljeća, dakle u doba dok je utjecaj engleskoga jezika bio zanemariv. U današnje je doba odnos prema hrvatskome jezičnom standardu u našoj javnosti uvelike poremećen te se svako nastojanje za njegovanjem jezičnoga ustroja standardnoga jezika u medijima često proglašuje jezičnim nasiljem.

U čemu vidite izvanjezični problem takvog ponašanja?
Po mojemu je  mišljenju riječ o jednome od temeljnih problema hrvatskoga društva koje je još uvijek iskompleksirano, naši su mediji podložni svojevrsnomu „kolonijalnom“ mentalitetu, sve što je strano smatra se boljim i „naprednijim“ od onoga što je domaće i hrvatsko. Nema potrebe navoditi pojedine primjere, dovoljno je gledati komercijalne televizije koje emitiraju svoj program na nacionalnoj razini, ali i našu hrvatsku javnu televiziju. Sve one vrve nepotrebnim anglizmima, mnogi spikeri ne poznaju naglasnu normu i slično. Na hrvatskome je radiju situacija nešto bolja, ali se zato mnoge lokalne radijske postaje uopće ne brinu o jezičnoj normi. U mnogim se tiskovinama i nakladničkim kućama ukidaju lektorska radna mjesta pa se stoga i ne možemo čuditi tomu što razina jezične pismenosti neprekidno opada.

U to da se položaj hrvatskoga jezika kao samostalnoga i međunarodno priznata jezika i na međunarodnome planu katkad dovodi u pitanje, mogli smo se nedavno uvjeriti.  Iznenadila nas je inicijativa, doduše pojedinačna, ne i službena, o bosansko/hrvatsko/srpskome jeziku u Europskoj uniji  objašnjena načelom ekonomičnosti/uštede, koja pokazuje da i tu trebamo braniti pravo na hrvatski jezik. Kako se oduprijeti takvim nasrtajima? Što moraju raditi institucije?
- Riječ je o pojedinačnoj inicijativi neupućenih europskih parlamentaraca koju ne bismo trebali precjenjivati, ali ni podcjenjivati. U svojim se pravnim dokumentima Europska unija jasno odredila prema njegovanju i poštivanju kulturne i jezične raznolikosti koju baštini povijesna, ali i suvremena Europa. Kad je riječ o statusu službenih jezika, europsko je zakonodavstvo vrlo jasno te svi službeni jezici zemalja članica imaju status službenih jezika. Takvo je gledište zauzelo Vijeće ministara na samome početku europskoga gospodarskog i političkog udruživanja, a poslije je europsko zakonodavstvo amandmanima pratilo svako proširivanje te su danas među 27 zemalja članica u službenoj uporabi u Europskoj uniji dvadeset i tri jezika. Sukladno zakonodavstvu Europske unije u času formalnoga pristupanja svaka zemlja članica samostalno odlučuje o tome koji će od njezinih nacionalnih jezika biti službeni jezik ili službeni jezici u EU-u. S obzirom na to da je prema Ustavu Republike Hrvatske hrvatski jezik službeni jezik Republike Hrvatske, on će pod tim imenom, nadamo se uskoro, postati jednim od službenih jezika Europske unije. U prilog tomu govori i činjenica da je visoko izaslanstvo Europske komisije u nekoliko navrata posjetilo naš Institut i zatražilo našu pomoć u provjeravanju razine poznavanja hrvatskoga standardnoga jezika za službene prevoditelje koji se sada zapošljavaju u Bruxellesu.

Koliko je Vijeće aktivno u praćenju pojava, aktualnih dvojba i otvorenih pitanja hrvatskoga jezika i kakvi su prinosi u njihovu rješavanju?  Koliko se često sastaje te izlazi li u javnost s jedinstvenim zaključcima o nekim pitanjima, primjerice i o ovome?
- Vijeće za normu hrvatskoga standardnog jezika utemeljeno je 2005. pri Ministarstvu znanosti, obrazovanja i športa. Sastoji se od 12 članova koje su kao svoje predstavnike izabrale pojedine kroatističke katedre hrvatskih sveučilišta, potom Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti, Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje, Leksikografski zavod „Miroslav Krleža“ i Matica hrvatska. Na čelu Vijeća je akademik Radoslav Katičić kojega je u Vijeće imenovao tadašnji ministar prof. dr. sc. Dragan Primorac. Od utemeljenja do danas Vijeće je održalo 24 radne sjednice na kojima je raspravljalo o temeljnim pitanjima hrvatske standardnojezične norme i donosilo zaključke o njima. Vijeće je svoje odluke uglavnom donosilo konsenzusom, a odluke o pojedinim, uglavnom aktualnim spornim pitanjima hrvatskoga pravopisa, glasovanjem. Svi su zapisnici sjednica Vijeća javno dostupni na institutskim mrežnim stranicama. Na sljedećoj, 25. sjednici, Vijeće će se očitovati o Prijedlogu Zakona o javnoj uporabi hrvatskoga jezika, a za 26. se sjednicu priprema materijal za raspravu o pisanju stranih zemljopisnih imena. To je primjerice tema koju je potaknulo samo Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa kako bi se pravopisno ujednačilo pisanje stranih zemljopisnih imena u osnovnoškolskim i srednjoškolskim udžbenicima. Vijeće na svojim sjednicama redovito raspravlja i donosi odluke o svim prijepornim jezičnim temama na inicijativu predsjednika ili članova Vijeća, ali nerijetko i na inicijativu pojedinih državnih tijela ili pojedinaca koji mu se službeno obrate. 

Kakva je suradnja Instituta s drugim institucijama na zaštititi i promicanju hrvatskoga jezičnoga identiteta, s Maticom hrvatskom, HAZU, sveučilištima?
- Institut trenutačno zapošljava 70 ljudi među kojima je gotovo 30 znanstvenika i isto toliko znanstvenih novaka te se stoga u svojem znanstvenom radu uglavnom oslanjamo na vlastite snage. To međutim ne znači da ne surađujemo i s drugim ustanovama koje se bave hrvatskim jezikom. Primjerice, u suradnji s Hrvatskom akademijom svake godine organiziramo barem jedan znanstveni skup, naši znanstvenici sudjeluju u preddiplomskoj, diplomskoj i poslijediplomskoj nastavi na gotovo svim hrvatskim sveučilištima, a sa Sveučilištem u Rijeci utemeljili smo združeni doktorski studij pod naslovom „Povijest i dijalektologija hrvatskoga jezika“. Nedavno smo utemeljili institutske podružnice pri Sveučilištu u Zadru te pri Sveučilištu u Rijeci.

Institut daje i jezične savjete pa je nezaobilazno pitanje pravopisa. Zašto nemamo jedinstven pravopis?
Jezično je savjetništvo od utemeljenja Instituta bitnom djelatnošću Odjela za hrvatski standardni jezik. Institut je do sada objavio nekoliko jezičnih savjetnika, a od nedavno brojni su jezični savjeti dostupni i na institutskim mrežnim stranicama. Jezične savjete redovito dajemo i telefonski i pismenim putem, vrlo često radimo jezične ekspertize za pojedina tijela državne uprave, držimo tečajeve hrvatskoga jezika za državne službenike pri Ministarstvu uprave i slično. Što se tiče pravopisa, smatram da je hrvatska pravopisna norma relativno stabilna, a u pojedinim spornim pitanjima mi se oslanjamo na odluke Vijeća za normu.

Od povijesti jezika do jezika računala
Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje institucija je s tradicijom i ugledom, znanstveno-istraživačkim projektima i izdavaštvom. Što biste od bogate djelatnosti istaknuli?
- Teško mi je izdvojiti bilo koju od naše redovite djelatnosti jer ih sve smatram podjednako važnima. Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje osnovan je davne 1948. pod okriljem Akademije, a pod sadašnjim ga je imenom, kao javni znanstveni institut sa zadaćom sustavnoga proučavanja hrvatskoga jezika, njegovanja hrvatske jezikoslovne tradicije i očuvanja hrvatskoga jezičnog identiteta, utemeljila Vlada RH 1997. Institut ima pet ustrojbenih znanstvenih odjela, a trenutačno je pri MZOŠ-u prijavljeno 12 znanstvenih projekata te pri Nacionalnoj zakladi za znanost, visoko školstvo i tehnologijski razvoj interdisciplinarni projekt izgradnje hrvatskoga strukovnog nazivlja, koji je utemeljen na inicijativu Vijeća za normu hrvatskoga standardnog jezika. U Odjelu za hrvatski standardni jezik upravo se dovršava normativni rječnik hrvatskoga jezika namijenjen srednjim školama i usklađen s odlukama Vijeća za normu. Rječnik će biti objavljen u suradnji sa Školskom knjigom s kojom smo već objavili prvi multimedijski školski rječnik za niže razrede osnovne škole.

Slijede povijest jezika, dijalektologija,računalno jezikoslovlje…
- U Odjelu za povijest hrvatskoga jezika i povijesnu leksikografiju radi se na Rječniku hrvatskoga kajkavskoga književnog jezika i do sada je objavljeno 11 svezaka, a 12. se dovršava. Nedavno je objavljen Hrvatsko-latinski rječnik, obrat rukopisnoga rječnika Lexicon Latino-Illyricum Pavla Rittera Vitezovića. Radi se na rječniku starohrvatskoga jezika, a nedavno je pod naslovom Hrvatsko srednjovjekovno pjesništvo na gotovo 1000 stranica objavljena prva u nizu od planiranih šest ili sedam knjiga u kojima će se kritički obraditi svi tekstovi na starohrvatskome jeziku. Za tisak se priprema i veliki trojezični rječnik Blago jezika slovinskog Jakova Mikalje te mnoga druga djela. U Odjelu za dijalektologiju sustavno se prikuplja i obrađuje jezično blago svih triju hrvatskih narječja i izrađuje se hrvatski jezični atlas. U Odjelu za onomastiku i etimologiju na različitim se hrvatskim područjima prikuplja narječna imenska građa, izrađuje se rječnik hrvatskih toponima i antroponima te novi etimološki rječnik hrvatskoga jezika.

Što se krije pod naslovom Hrvatska jezična riznica i Struna?
- U Odjelu za opće, poredbeno i računalno jezikoslovlje pod naslovom Hrvatska jezična riznica izrađuje se najveći korpus hrvatskoga jezika koji je javno dostupan na institutskim mrežnim stranicama i svakodnevno mu pristupaju tisuće jezikoslovaca, ali i drugih zainteresiranih pojedinaca iz čitavoga svijeta. Radi se i na dvojezičnoj leksikografiji te upravo dovršavamo madžarsko-hrvatski rječnik i izrađujemo hrvatsko-nizozemski rječnik koji financira nizozemska zaklada. Kao međuodjelni projekt mogla bih istaknuti projekt Struna – izgradnja hrvatskoga strukovnog nazivlja na kojem rade institutski terminolozi te stručnjaci pojedinih struka s mnogih hrvatskih sveučilišta. Institut svake godine objavljuje niz knjiga, organizira znanstvene skupove, surađuje na međunarodnim projektima te smo upravo, kao jedina ustanova iz Hrvatske, dobili poziv za članstvo u Europskoj federaciji nacionalnih jezičnih ustanova.

Pomodarstvo ispred tradicije
Vi se bavite onomastičkim istraživanjima. Kakve su  tendencije u imenoslovlju danas?
- Na to se pitanje ne može odgovoriti u nekoliko rečenica. Vjerojatno mislite na tendencije u nadijevanju osobnih imena jer je tu u današnje doba veoma prisutno pomodarstvo i mnoga tradicionalna hrvatska imena danas su zaboravljena. No nije to nikakva naša specifičnost, slične su tendencije prisutne u većini europskih jezika. Mene osobno više zanimaju istraživanja hrvatske povijesne toponimije, odnosno proučavanje mijena i razvitka hrvatskih zemljopisnih imena tijekom povijesti. Međutim, u okviru projekta Onomastička i etimologijska istraživanja hrvatskoga jezika koji vodim u Institutu veliku pozornost dajemo terenskom prikupljanju toponimijske građe jer su zemljopisna imena koja se odnose na manje zemljišne čestice u današnje doba ubrzane urbanizacije i zapuštanja tradicionalnih seoskih gospodarstva najugroženiji dio naše jezične baštine.

Mira ĆURIĆ

Hrvatsko slovo, 21. svibnja 2010.
Obnova spomenika četničkom ustanku u Srbu
Hrvatski novac za spomenik četništvu
Kako 13. svibnja javlja Hina Vlada je na zatvorenom dijelu sjednice odobrila iz proračunskih zaliha 2.163.267 kuna za obnovu spomenika u Srbu. Vlada je već ranije (2008.) za istu svrhu izdvojila 1.200.000 kuna. Ukupno 3.363.267 kuna

Kao što smo tijekom prošle i ove godine pisali u više navrata, spomenik je podignut u spomen na ustanak 27. srpnja 1941. Tko je ustao i protiv koga? Ustali su četnici, potpomognuti talijanskim fašističkim snagama, protiv hrvatske države i pri tom napravili strahovite zločine za koje nitko nije do danas odgovarao. Proveli smo i anketu u Hrvatskom slovu. Rezultati ankete govore kako nitko nije bio za obnovu toga spomenika. Iznijeti su brojni i brojni argumenti. Uzalud? Stoga se pitamo kupuje li Vlada ovom odlukom potporu koalicijskog partnera SDSS-a? Je li cijena previsoka? Ako kupuje, onda se pitamo kojih se još vrijednosti, osim u ovom slučaju istine, Vlada namjerava odreći kako bi sačuvala postojeću koaliciju?
Odluka o novoj potpori obnovi spomenika u Srbu donijeta je samo tri dana poslije posjete predsjednice Vlade Jadranke Kosor Bleiburgu. Tamo je izrazila svoje negodovanje činjenicom da je u beogradskom muzeju otvoren odjel u kojemu se nekritički izlažu eksponati vezani uz četničkoga vođu Dražu Mihajlovića, jednog od četničkih vođa onakvih "ustanaka" kakvom se u Srbu uz pomoć hrvatskih poreznih obveznika obnavlja spomenik. Ako Vlada podupire veličanje "ustanka" od 27. srpnja 1941., onda nema nikakva moralna prava prosvjedovati protiv srbijanskog muzeja koji pothranjuje sjećanje na četnika Dražu Mihajlovića. Predsjednica Vlade je, naime, na Bleiburgu izjavila: "Draža Mihajlovića bio je na čelu kvislinškog pokreta, pod njegovim zapovjedništvom počinjen je nebrojen niz užasnih ratnih zločina i to je povijesna činjenica. Svako revidiranje povijesnih činjenica za nas je zabrinjavajuće, a pogotovo kad se to događa, kao što vidimo, pod patronatom vlasti. Jasno je na kojoj je strani bio Draža Mihajlović koji je zbog niza ratnih zločina stavljen na stranu onih protiv kojih su se antifašisti borili". Da, točno je da je pod njegovim zapovjedništvom, i ne samo njegovim, te tijekom spomenutog "ustanka" počinjen nebrojen niz užasnih ratnih zločina, o čemu smo iscrpno, argumentirano i pametnomu dosta pisali u našem listu. Uostalom, Dan antifašističke borbe u demokratskoj Republici Hrvatskoj pomaknut je s jugokomunističkog "27. srpnja u Srbu" na 22. lipnja kod Siska kad je osnovan prvi antifašistički odred. Stoga nije jasno zašto Vlada financira obnovu spomenika koji veliča ustanak koji uopće nije u službenom kalendaru Republike Hrvatske. Odluka Vlade bila bi logična i legitimna da se promijeni zakon o državnim blagdanima i to tako da 27. srpnja ponovo, kao i u Jugoslaviji, postane državni praznik. U tom slučaju trebalo bi, štoviše, podiči i spomenik najvažnijim ustanicima, poput popa Đujića, Đoke Jovanića i drugih. Bio bi to naravno povratak u Socijalističku Republiku Hrvatsku.
Da bi Vlada mogla opravdati svoj potez s obnovom spomenika četničkom ustanku u Srbu 27. srpnja, ona bi morala, k tomu, donijeti i zakon o izjednačavanju četnika i antifašista, po uzoru na onaj u Srbiji. Tada bi odluka o obnovi dobila svoje uporište. Ovako se stječe dojam da hrvatska vlada zapravo tiho i puzeći, pomalo zakrinkano i traljavo, kaska za srbijanskom inačicom "europskih standarda" izjednačavanja antifašizma i četništva. Četnici su u Hrvatskoj bili u koaliciji s talijanskim fašizmom. Jasno nam je da u Hrvatskoj postoje političke snage koje se bore u Hrvatskoj za srbijansku logiku izjednačavanja četništva s antifašizmom. "Drugovi borci, borba još nije završila" – izjavila je 27. srpnja 2009. Vesna Pusić. Srb 27. srpnja pohode i Milorad Pupovac, Slobodan Uzelac, Zoran Milanović, Ingrid Antičević-Marinović… Vlada je već odavno trebala reagirati na provokacije iz Srba, a budući da šuti i donosi čudnovate odluke, ispada da zapravo radi u korist svojih političkih protivnika. Obnova spomenika u Srbu novi je udarac demokratskoj Hrvatskoj i novi poen uspostavi Zapadnog Balkana kao preslici odnosa pokojne Jugoslavije. Vlada bi morala zbog svoje vjerodostojnosti objasniti javnosti razloge zbog kojih obnavlja spomenik ustanku u kojemu su četnici počevši od 27. srpnja 1941. počinili strašne zločine. Jer nije riječ samo o novcu hrvatskih poreznih obveznika, nego je u cijenu uračunato i odricanje od istine, a za to nijedna vlada nije imala, niti će imati, mandat.
Nenad PISKAČ

Hrvatsko slovo, 21. svibnja 2010.
Vrhovni sud RH
Potvrđena presuda klevetniku Matvejeviću
Vrhovni sud RH odbio je zahtjev DORH-a za zaštitu zakonitosti kao neosnovan

Dugogodišnji sudski spor između hrvatskih književnika, tužitelja Mile Pešorde i tuženoga Predraga Matvejevića, napokon je završen. Vrhovni sud svojom presudom broj Kzz 33/06-5 pod predsjedanjem sutkinje Vesne Vrbetić na sjednici Vijeća 23. rujna 2009. odbio je kao neosnovan zahtjev za zaštitu zakonitosti, koji je podnijelo Državno odvjetništvo s potpisom zamjenika glavnog državnog odvjetnika Milojka Vučkovića. Vrhovni sud RH potvrdio je zakonitost presude Općinskoga suda i suca Nenada Lukića kojom je na petomjesečnu kaznu zatvora, uz dvogodišnji rok kušnje, osuđen Predrag Matvejević zbog klevete i uvrjede, koje je objelodanio u novinarskom uradku Naši talibani (Jutarnji list, 10. studenoga 2001.). Cjeloviti tekst presude Općinskoga suda s obrazloženjem, a u skladu s presudom, objavio je o vlastitom trošku osuđeni Matvejević u Jutarnjem listu od 28. studenoga 2007. Nakon svega može se reći da ni Općinski sud, a niti Vrhovni sud nisu podlegli golemim javnim političko-medijskim pritiscima koji su tražili dekriminalizaciju Matvejevićeve klevete. (np)