Hrvatsko slovo

Hrvatsko slovo, 21. kolovoza 2009.
Slovensko posezanje za hrvatskim morem ne posustaje
Kondominij je novi slovenski spin
Slovenski političari i mediji početkom kolovoza pokušali su nametnuti kondominij kao rješenje u graničnom sporu Hrvatske i Slovenije, pa su ga kao oblik suupravljanja protegnuli čak izvan Piranskoga zaljeva/Savudrijske vale na tzv. slovenski dodir (koridor) s otvorenim morem i tako svoje konstantne agresivne apetite za hrvatskim morem i ozemljem umotali u jednu novu pravnu formu. Priču o kondominiju uoči obljetnice hrvatske vojno-redarstvene akcije "Oluje" u ljubljanskome "Dnevniku" najprije je otvorio umirovljeni diplomat Peter Toš. "To ne bi promijenilo stajalište jedne ili druge države. Sloveniji bi takvo rješenje s jedne strane omogućilo slobodan pristup otvorenome moru i proširenje morskog pojasa predviđenog za ribarenje. Istodobno se tako Hrvatskoj ne bi smanjio njezin teritorij ni kontakt s talijanskim teritorijalnim morem", rekao je Toš
Samo dan poslije u emisiji "Odmevi" Slovenske televizije stručnjak za pomorsko i prometno pravo Marko Pavliha bio je bitno određeniji. Rekao je kako je kondominij u redu, ali ne kondominij od sredine Piranskoga zaljeva, kako to zamišljaju Hrvati. "Kondominij bi trebao uključiti Savudrijski rt i morski prostor obuhvaćen SOPS-om", izajvio je. Sporazum o prograničnoj suradnji - SOPS, Hrvatske i Slovenije potpisan je u Ljubljani 28. travnja 1997. Tim sporazumom ugovoreno je pravo ribarenja za slovenske ribare u teritorijalnome moru Hrvatske do visine Limskog zaljeva, što je površina mora četverostruko veća od cjelokupna slovenskoga teritorijalnog mora. Boris Šuligoj u komentaru koji je objavilo "Delo" 10. kolovoza, na tragu odbačena tzv. nacrta sporazuma Račan-Drnovšek, ističe kako se Piranski zaljev može podijeliti na "vrlo asimetričan način" da jedna petina pripadne Hrvatskoj, a četiri petine Sloveniji. Naravno ne zaboravlja ni "koridor" prema otvorenome moru. No, sve je to već poznato i s hrvatske strane odbijeno, budući da je suprotno međunarodnom pravu i UN-ovoj konvenciji o pravu mora iz 1982.
Slovenska morska bolest nije od jučer
Razvijajući svoje "asimetrične teorije", Šuligoj predlože rješenje za gospodarenje takvim prostorom od kojega čovjek može dobiti samo "morsku bolest". Tako tvrdi kako bi se odnosi na moru između dviju država mogli urediti "vrlo asimetrično" - jednoj bi državi pripalo "morsko podzemlje, a drugoj morska voda". No, ništa ne govori tko bi sa slovenske strane imao pravo skupljati kacamarine? Nakon te usputne digresije, treba napomenuti kako Šuligoj u nastavku teksta uzvikuje - kompromis je moguć samo ako volja postoji na obje strane, dogovor ovisi o političarima, a ne stručnjacima za međunarodno pravo. Šuligoj mora znati da je zbog suluda dogovora političara, a bez znanja stručnjaka, Hrvatska jedina zemlja u svijetu fizički podijeljenja na dva dijela. Zato nijedan budući dogovor o graničnim i inim pitanjima više ne bi smio proći bez kritičkog stava stručnjaka i hrvatske javnosti, bez obzira koliko povjerenje netko imao u političare. U međuvremenu, treba reći, u priču se ubacio i bivši slovenski predsjednik Milan Kučan. On je, naime, pokušao opovrgnuti mišljenje hrvatskog predsjednika Stjepana Mesića da su sadašnji slovenski zahtjevi "eskalacija" u odnosu prema stajalištima bivših slovenskih čelnika. "Svi moji razgovori s obojicom hrvatskih predsjednika uvijek su polazili od nacionalnog interesa. Naš interes bio je teritorijalni kontakt s otvorenim morem, što Sloveniju čini pomorskom državom",tvrdi Kučan.
Citiranjem Kučana svrha je pokazati kako između desnih i lijevih opcija u Sloveniji, kad je riječ o pretenzijama na hrvatsko more i ozemlje, nema razlike. Može biti razlika samo u izboru riječi. Jednostavno to su za njih "nacionalni interesi" i zbog njih su spremni blokirati daljnje širenje Europske unije. No, valjda u Europi već razlikuju nacionalne od nacionalističkih pretenzija, pa Kučanovi agitpropovski odgovori nemaju osobit učinak. Sedamdesetih godina prošlog stoljeća jedan je slovenski studentski predstavnik na jugookupljanju studenata bez krzmanja kolegama iz Hrvatske rekao kako je čak cijela Istra - slovenska. To nije bio nikakav predstavnik slovenske desnice, nego upravo ljevice, u punom sjaju. Pitao sam što ste tomu slovenskom bojovniku odgovorili. Rekao je da su mu odgovorili vrlo kratko: "Ako mislite da je Istra vaša, morat ćete je uzeti oružjem."
Korigirajte politiku širenja na jugoistok
Kučan mora znati da teritorijalni dodir s otvorenim morem Slovenija može ostvariti samo na temelju međunarodnog prava, jer nijedan hrvatski političar nema mandat nikome prepustiti ni more ni ozemlje. Istina, to se u hrvatskoj povijesti znalo dogoditi, ali završavalo je neslavno i tragično! Kad je riječ o tezi da kontakt s otvorenim morem Sloveniju čini pomorskom zemljom, to je isto kao da Hrvatska kaže da je jedino "fizički" dodir s Austrijom čini europskom zemljom. Uostalom, nekad je bila u zajednici s tom državom. Da je Slovenija pomorska zemlja, to ne treba ponavljati. Najbolji je dokaz luka Kopar i njezini poslovni rezultati. Režim plovidbe u sjevernome je Jadranu uređen i sve teče normalno. Sve drugo su teritorijalni apetiti koje naši susjedi moraju ostaviti prošlosti. Moraju korigirati svoju politiku širenja na jugoistok, i konačno se početi - kad su već primljeni u EU - ponašati europski.
Slovenske priče o kondominiju, kao posljedici dogovora Kosor-Pahor u Trakošćanu, odbili su hrvatski stručnjaci za međunarodno pravo, a i sama hrvatska premijerka nazvala je to "medijskim špekulacijama". Uostalom, kako ući sa Slovencima u priču o kondominiju nakon iskustava s hrvatskim štedišama Ljubljanske banke, dugogodišnjih natezanja sa strujom iz NE "Krško" te konačno nakon skoro dvadesetogodišnje okupacije sv. Gere?! Za kondominij treba bitno veći stupanj prijateljskih odnosa, a napose tolerancije, negoli je danas pokazuje Slovenija prema Hrvatskoj, blokirajući joj gotovo godinu dana pristupne pregovore s EU-om. Jednom riječju, kondominij je jeftini slovenski spin ili - još određenije - trojanski konj kojim se Slovenija preko zajedničkog upravljanja (kondominij, koimperij) želi dočepati hrvatskoga teritorijalnog mora i, naravno, ozemlja južno od rijeke Dragonje, granice između dviju Republika, uspostavljene nakon Drugoga svjetskog rata.
Gluposti o prejudiciranju granice
Druga priča koja se, nakon Trakošćanskog sastanka, ovoga ljeta zavrtjela u hrvatskim medijima bila je kako se navodno hrvatska strana obvezala povući dokumente iz pregovaračkog procesa koji "prejudiciraju granicu". Cijela priča o hrvatskome "prejudiciranju granice" velika je varka i opsjena na koju se Hrvatska dala navući. Nakon takve slovenske podvale trebalo je reći - u redu, idemo pred Međunarodni sud pravde budući da on jedini može utvrditi je li riječ o "prejudiciranju" ili ne. Hrvatska je to propustila, kao što je početkom devedestih godina propustila odbiti svaki razgovor o graničnim pitanjima. Trebalo je jasno i glasno odgovoriti Slovencima - sve što mislite da je vaše riješite na najvećem pravosudnom tijelu UN-a - Međunarodnome sudu pravde u Haagu. Umjesto toga, dala se navući u dvadesetogodišnje pregovore i spor zbog svojega teritorija, što je nečuveno u svjetskoj povijesti. Podvalama, drskostima i agresivnom ponašanju ne može se parirati pregovorima i koncilijantnošću. Treba uvijek u tim prilikama imati na umu izreku mudroga Kanta: "Tko pak od sebe učini crva, poslije se ne može tužiti što ga gaze".
Je li u Trakošćanu bilo riječi o povlačenju dokumentacije, koja navodno "prejudicira granicu", zaista nije nevažno. Zasad to službeno nitko ne želi potvrditi premda svi o tome govore. Ipak treba imati na umu kako je slovenski stručnjak za pomorsko i prometno pravo Marko Pavliha već zaprijetio da to ne bi bilo "dovoljno" jer, kako uzvikuje, iz Europe: "Hrvatski sabor morao bi promijeniti zakone i akte koji sadržavaju 'prejudiciranje' granice." Kao što slovenska strana može tvrditi da se s hrvatske strane "prejudicira granica", isto može tvrditi hrvatska strana, budući da mnogi slovenski dokumenati i zemljovidi to bjelodano potvrđuju. Sve to, uostalom, moglo bi se riješiti jednom zajedničkom izjavom da nijedna od strana ne prejudicira granicu i da obje preuzimaju obvezu da pravorijek donese Međunarodni sud.
Granične probleme Hrvatske i Slovenije pokušalo se riješiti bilateralno, zatim putem posrednika nekadašnjeg američkog ministra obrane W. Perryja, pa opet bilateralno, zatim putem usluga povjerenika za proširenje Ollija Rehna, to jest posredstvom EU-a, ali ništa nije dalo rezultata. Sada se govori o "kompromisu", drugim riječima - o nagodbi postignutoj zajedničkim ustupcima. Znamo kako su dosad u raznim varijantama izgledali ti "kompromisi" jer je za slovensku stranu i tzv. nacrt sporazuma Račan-Drnovšek bio kompromis, ali s jednom jedinom posljedicom - na štetu Hrvatske i protivno međunarodnom pravu.
Mandat hrvatske Vlade s Jadrankom Kosor na čelu ništa ne bi moglo ugroziti kao "loš kompromis" o graničnim pitanjima sa Slovenijom, jer to ne bi značilo samo loše buduće hrvatsko-slovenske odnose, nego i napuštanje jasna dogovora Janša-Sanader na Bledu 2007. o rješavanju graničnog spora na Međunarodnome sudu pravde. Ne treba također zaboraviti da hrvatski ljudi, posebice na obali, još kipte ogorčeni zbog olake suspenzije ZERP-a (Gospodarskog pojasa), a blještavilo EU-a sve ih manje privlači, nakon izražene američke spremnosti da s Hrvatskom izgrade bolje gospodarske odnose te njezina ulaska u NATO.
M. CURAĆ

Hrvatsko slovo, 21.kolovoza 2009.
Rok valjanosti
Imamo samo dva svijetla primjera samopriznanja o isteklom roku valjanosti: Sanadera i Adlešičevu
Na policama naše višestranačke robe neprestano je ista situacija, isti artikli, neki već više puta vraćeni kao roba s grješkom, ili roba s isteklim rokom valjanosti. Stranački ih trgovci prepakiraju, ili ih opet i bez prepakiravanja vraćaju na police kao svježu, novu, robu. Takva praksa dokazuje nam krizu političkih stranaka, koje pak generiraju krize i na drugim područjima. Sve dok pokorno na blagajni plaćamo prijevaru i sami smo sukrivci.
HNS već godinama nudi konzerve Čačić i Pusić - kao da imaju neograničeni rok valjanosti poput jna suhih obroka. Potrošači ih vraćaju, ta, nose nadnevak još od 1918., a tek onaj poznati Tuđmanov postotak o onima koji nisu željeli normalnu hrvatsku državu zadovoljan je njihovom kakvoćom. Ali konzerve se i dalje pojavljuju kao svježi i novi "kandidati". Mjerodavni državni inspektorat dosad nije reagirao, premda je Pusićeva u Srbu 27. srpnja prodavala jugoslavenski uvoz, četništvo, naime, kao domaći, hrvatski, proizvod. I to bez pdv-a. Dakle, "na crno".
Kako težimo "europskim standardima" više tamo gdje su oni apsurdni negoli pravim europskim standardima, tako se događa da se iz stranaka izbacuju "krastavci" koji nisu propisane težine, oblika i dužine. Ne mjeri se kvaliteta, nego propisani normativizam. I to je postao - standard. Baš zbog toga što se ne uklapa u normativizam nadrapala je istaknuta saborska zastupnica HSS-a Marijana Petir, dok su se ministar Božidar Pankretić, pa i predsjednik Josip Friščić, prilagodili se jednoobraznim, kažu u Dalmaciji - kukumarima. Europska unija, međutim, nedavno je odustala od protuprirodnog normativiziranja poljoprivrednih proizvoda. No, do uvođenja revidiranoga europskog standarda u klimavom kiosku hrvatske politike još ćemo se načekati, premda je u međuvremenu povećan porez na dodanu vrijednost za 1 posto, dok se istodobno stimulira uvoz mlijeka u prahu, a naše mlijeko, pravo kravlje mlijeko, ide u izvoz.
Đurđa Adlešić, slijedeći primjer Sanadera, shvatila je, nasuprot HNS-ovim konzervama, kako joj je istekao rok valjanosti! Odustaje od predsjedničkog mjesta HSLS-a. Evo dva svijetla primjera, pa ne možemo sad reći kako je stvarnost samo crno-bijela. Ima i sivkastih tonova.
Gotovo je nevjerojatno da jednome Slavku Liniću, zagovaratelju MMF logike zaduživanja, ne istječe rok valjanosti, ili jednoj Gordani Sobol, početkom devedesetih deklariranoj jugoslavenki. Ne može se reći da SDP ne podmlađuje svoje politproizvode, evo, sad guraju poslije nekoliko modela barbika i nove modele Kena: Bauka, Marasa, Mršića, Jovanovića, Račana juniora - novi hardware, ali, jao, sa starim čipovima i svega 16 megabajta memorije. Zato ne mogu upamtiti ništa od najnovije hrvatske povijesti, pa se drže starih obrazaca - dobiti mase na socijalnim pitanjima kako bi potom demokratskim legitimitetom gurali svoju ideologiju usko povezanu s jugoslavenskim mentalitetom vanjskog zaduživanja. Živjeti na kredit, krajnji im je doseg.Tito je u tome bio pravi majstor. Ne skreću s njegova puta.
IDS? Budimo ozbiljni i realni: Nema nigdje takvoga kulta nedodirljivosti vođe kao što se to već drugo desetljeće u IDS-u provodi s Ivanom Jakovčićem. Otpao je čak i majstor yoge Dino Debljuh, nije mu pomoglo ni usavršavanje u Indiji na mjestu hrvatskog veleposlanika za mantru. Nema učinkovite mantre suprotive Jakovčiću.
Trgovci HDZ-a priča su za sebe. Za kandidata predsjedničkih izbora dva izborna ciklusa prekasno ponudili su dr. Andriju Hebranga s urednim liječničkim certifikatom. Kad je bez problema mogao osvojiti predsjedničke izbore i bez tog certifikata, stranački trgovci ponudili su Matu Granića, robu s nepopravljivom grješkom, sada dekana škole Ive Pukanića. Na popravnom ispitu opet su pali. Pad je zakrpao Sanader abdiciravši tako da je na svoje mjesto postavio Jadranku Kosor. Umjesto prve predsjednice države postala je prva premijerka - svi su zadovoljni, uključujući i oporbu koja, kao, nešto galami. Ali, do toga ne bi došlo da glavni stranački kuhar nije shvatio kako mu je istekao rok valjanosti budući da su mu se na kuhinjskim krpama made in EU poderale i zakrpe tipa "EU nema alternative", "individualni pristup EU" i "hoću to ovdje jasno istaknuti". Tko je još preostao a da mu je istekao rok valjanosti? A, kome nije!? Počevši od Mesića. Društvo puno političara s isteklim rokom valjanosti i daljnom tendencijom negativne selekcije, može očekivati unutarnje truljenje. Zato bi potrošači proizvoda obrtnika hrvatskog višestranačja morali, kao i u trgovini mješovite robe, uz deklaraciju o podrijetlu i sastavu, stalno provjeravati i rok valjanosti. To je europski standard!

Hrvatsko slovo, 21. kolovoza 2009.
Podlistak 6.
Ubojstvo Boričevljana i njihova stradanja u progonstvu
Što se to slavilo od 1945. do 1990., kao Dan ustanka naroda Hrvatske i Dan ustanka naroda BiH, a "slavlje" obnavlja i posljednjih nekoliko godina uz pokroviteljstvo i sudioništvo osoba iz javnog i političkog života današnje RH? Što se zapravo tada dogodilo na području  Like i jugozapadne Bosne rasvjetljava nam, služeći se podatcima iz različitih povijesnih izvora i svjedočanstava, Ante Beljo
Prenosimo tekst Jose Babića Put do pakla i natrag (Vila Velebita, broj 57, 28. svibnja 1997. strana 30) u kojemu opisuje stradanje Mile Pavičića:

Sudbina Mile (Miladina) Pavičića iz Boričevca
Kako se Mile Pavičić izvukao živ iz jame, i prevario četnike. Između 31. srpnja i 2. kolovoza 1941. god. svi župlčjani sela i župe Rođenja Bl. Djevice marije u Boričevcu, tj. svi Hrvati, morali su pred četnicima iz Donjeg Lapca i susjednih sela napustiti svoja ognjišta i potražiti spas u Kulen Vakufu. (.) Manji broj ljudi nije želio otići iz svojih kuća, uvjereni da im se ne može ništa dogoditi, jer nisu ništa skrivili. To su mahom stariji ljudi, nekoliko žena i jedna djevojčica od 12 godina. Ljuto su se prevarili i platili to vlastitim životom. Jedan od stradalih bio je stari Dane Pavičić zvani "Vrepčić". On je imao veliku obitelj: ženu Jeku i tri sina: "Josu" zvanog Josan (rođ. 1905.), Milu zvanog Miladin (rođ. 1913.) i Nikolu (rođ. 1927.). Josan je bio oženjen i imao je ženu i šestero djece, Miladin je bio neoženjen, a Nikola još momčić. Kada su ukućani krenuli u izbjeglištvo, Dane "Vrepčić" se nije dao nagovoriti na odlazak u nepoznato, a Miladin ga nije htio ostaviti samoga. Evo kako su prošli:
Sutradan po odlasku naroda četnici su ušli u selo, redom pljačkali i palili. Do Danijne kuće došla je grupa od tri četnika, a jedan od njih imao je nož na puški. Kad im je Dane pošao u susret, četnik ga je na samom kućnom pragu usmrtio nožem. Vidjevši to, Miladin je pobjegao na suprotna vrata, ali su ga u neposrednoj blizini uhvatili drugi četnici, pretukli ga i povezali mu ruke žicom. Tako vezanog potjerali su ga do jame udaljene nekoliko kilometara. Pošto je Miladin dobro poznavao taj teren, znao je što ga čeka kad su došli do jame - željeli su ga u nju baciti. Naglo se odlučio, spretno se bacio na četnika koji je bio između jame i njega, tako da je četnik "otišao" naglavce u jamu, a Miladin je skočio za njim. Pri padu, dok se odbijao od stijene do stijene, ruke su mu se razvezale. Četnici očito nisu imali municije jer nisu pucali za njim, samo su ga, dok su još hodali, lakše ranili bajunetom u nogu. Puno kasnije je pričao obitelji da je jama bila uska, vrlo duboka, nepravilnog oblika, tako da nije padao okomito. Kad je pao na dno jame, četnik je već bio mrtav, ali su tu bila još tri leša. Jedan je bio još topao, pod prstima je osjetio krv, napipao je lugarsku uniformu, a onda zapaljenom šibicom osvijetlio lice lugara Mijata Anića iz Krasna, koji je sa službom bio u Mazinu. (Njegovu ženu i djecu su u Mazinu četnici zaklali.) Anić je bio nizak i krupan. Sada je za Miladina nastala prava drama, jer je jama bila duboka, činilo mu se 60-70 metara, u donjem dijelu znatno šira. Bilo je teško hvatati se za njene strane, zato je morao složiti četiri leša jedan na drugi da bi dobio na visini, što mu je i uspjelo. Kad se dokopao užeg "grla" jame, bilo je puno lakše, tim više što je bilo puno uganuća (udubina) sa strane u kojima se mogao odmoriti.

Nakon tri dana mukotrpnog penjanja stigao je pod sam vrh jame. Tada je nad njom čuo govor. Pretpostavljao je da su to četnici, jer su dozivali četnika po imenu Savo, koji je pred Miladinom "otišao" naglavce. Kad se iz jame nije nitko javio, odlučili su je zatvoriti da nebi stradao netko od njihovih, jer Hrvata više nije bilo. Zatvorili su je tako da su tri-četiri deblja drveta stavili preko nje, a na to nabacali granje i poneki kamen. To drveće je dobro došlo Miladinu prilikom izvlačenja jer se imao za što uhvatiti, grane je razmakao i tako se izvukao. Kad je izašao, bila je noć, odmorio se i krenuo preko polja. Žita još nisu bila pokošena, pa je "ruljao" pšenicu i ječam i time se hranio još tri dana.
Četnici koji su dolazili kositi boričevljanska žita, ponovo su ga uhvatili, ali na njegovu sreću bili su nepoznati, pa im se mogao predstavljati pod lažnim imenom. Ipak su ga predali u Lapac drugim četnicima, koji su ga zatvorili u neku prostoriju. I njima je rekao lažno ime. Opet srećom u Lapac je naišao neki talijanski tenk. Oko njega su se svi strčali, pa je Miladin iskoristio tu priliku i izašao kroz prozor u obližnji voćnjak. Kad je opazio dvije žene, pravio se da tobože bere šljive. Tada je uspio pobjeći. Po danu se skrivao po šumi i kamenjarima a po noći se kretao, tako da je nakon tri tjedna stigao u Kulen Vakuf pridruživši se Boričevljanima. Već sutradan su krenuli za Bihać, jer im je prijetila ista četnička opasnost. Kad je nakon toliko patnji i napora napokon stigao među svoje Boričevljane, bio je toliko iscrpljen da ga je malo tko prepoznao. Boričevljani se nisu mogli zadržati ni u Bihaću, jer im je ponovo prijetila ista opasnost, pa su raseljeni širom Hrvatske.
Miladin je sa svojom obitelji i još nekoliko obitelji iz Boričevca naseljen u Drenovce, u istočnoj Slavoniji, kamo su stigli 4. listopada 1941. god. Kako je rat već bio u punom jeku, Miladin je uskoro bio pozvan u hrvatsku vojsku - domobranstvo, u kojem se ostao do kraja rata. Pri povlačenju hrvatske vojske dospio je do Bleiburga i tu je preživio na čudan način. Ubacio se slučajno među slovenske belogardiste, a zatim dospio u kolonu civila na cesti. S njima je prošao čitav križni put podnoseći glad, žeđ. batine i druge muke, gledajući smrt brojnih suputnika. Konačno je prorijeđena kolona stigla u Srbiju, u neki rudnik, gdje su ostali do 1946. god. Tada je s manjom skupinom Nijemaca prebačen u Petrovaradin odakle se vratio u Drenovce, u onu skromnu kućicu u kojoj su smješteni 1941. god. Tamo je zatekao staru majku i brata Josu s obitelji. I Joso je bio hrvatski vojnik, ali je zbog ranjavanja preko prsa i ruke ostao trajni invalid. Najmlađi brat Nikola, jedva punoljetan, kao hrvatski vojnik poginuo je negdje kod Bleiburga.
Po povratku u Drenovce Miladin je radio (nadničio) kod bogatijih seljaka i tamo je upoznao starog komunista Luku Vitića, koji je kao partijski rukovodilac bio utjecajan i moćan. U Drenovcima je prije II. svjetskog rata živjelo dosta Nijemaca, koji su po završetku rata bili prognani. U njihove domove naseljeni su Srbi iz Like, mahom iz Srba, susjednih sela, Donjeg Lapca i i okolice. Oni su htjeli župnu crkvu u Drenovcima pretvoriti u skladište i u nju spremati zadružnu pšenicu. Tada je Luka Vitić odigrao presudnu ulogu zaprijetivši Srbima da će ponovno dići ustanak ako budu radili gluposti. On nije dopustio da se dira crkva, pa ona i danas služi svojoj svrsi.
Ti isti Srbi su za neko vrijeme saznali za Miladina, ali sami sebi nisu mogli vjerovati da se spasio iz jame. Kad su provjerom ustanovili da je to istina, počeli su ga optuživati kao ratnog zločinca tražeći njegovu likvidaciju, zato što je četnika gurnuo u jamu. Ponovo je presudna uloga Luke Vitića, koji je zaprijetio onima koji dirnu u Miladina, jer mu se ne smije ništa dogoditi.
Kad se je sve to stišalo, Miladin se oženio mladom udovicom, koja je iz prvog braka imala žensko dijete. Sagradili su skromnu kućicu i dobili djevojčicu, a Miladin se zaposlio u šumi kao drvosječa. Uslijed svega prepaćenog i teških šumskih poslova obolio je i umro 1952. god. u 39. godini života.
Njegova kći jedinica, kao odrasla djevojka, otišla je u Novi Zeland, tamo se udala, stekla svoju obitelj i, koliko se može saznati, tamo sretno živi.
Miladinova majka bila je prava umjetnica kada je riječ o ženskim ručnim radovima, što joj je donosilo dosta koristi, zato je nakon sinovljeve smrti zajedno sa snahom, na Drenovačkom groblju gdje Mile (Miladin) vječno počiva, podigla krasan spomenik.
Milan brat Joso, iako drevni starac (rođ. 1905.), k tome i invalid, ostvario je veliku želju, da vidi radni kraj i grudu, pa je prošle godine na Malu Gospu došao u Boričevac.
Među Boričevljanima se još uvijek priča o Milanovom dramatičnom spašavanju iz jame, o tragičnoj sudbini čitave obitelji i čitavog našeg Boričevca. 

Polovina je dao zapovijed za napad na Boričevac
Gojko Polovina u knjizi Svjedočenja na str. 42 piše o pripremama paljenja Boričevca. On doslovno navodi kako je "Osvetnike" zadržavao dva dana da ne krenu u napad, jer je on slao pisma ljudima u Boričevac s molbom da ga napuste, pa kad je doznao da su svi napustili selo dao je nalog za napad u kojem je Boričevac do temelja spaljen.
O pobijenim starcima, pljački koja je trajala nekoliko dana, o svađi oko plijena i sličnim divljaštvima svojih sunarodnjaka ne kaže ništa, ili to uljepšava.

Nastavlja se