Hrvatsko slovo

Hrvatsko slovo, 22. siječnja 2010.
Urednički komentar
Poplava nesolidarnosti
Gdje se izgubio osjećaj elementarne solidarnosti s poplavljenim Kosinjem i Metkovićem?

I elementarne nepogode mogu biti neugodnije negoli što to same po sebi jesu! Poplave koje su zadesile Kosinj i deltu Neretve malo su koga u Hrvatskoj zabrinule, a voda je gdjegdje došla do krovova kuća. U takvim je situacijama uvijek potrebna ona solidarnost koja ljude čini ljudima. Štete su sigurno veće od iskliznuća tereta vlaka s tračnica i prosipanja tereta. No, kad je o poplavi riječ, ona nije na naslovnim stranicama novina, tek je jedna od vijest u središnjem Dnevniku HTV-a, kojemu je važniji dugometražni razgovor, neplaćena reklama SDP-a, sa Zoranom Milanovićem ili grijanje uz kamin Pahora i Kosorove prenapuhano i preuzeto iz sapunica američke i meksičke produkcije. Poplava je poplava, nema se tu koga trančirati i smjenjivati, nego promptno djelovati na terenu u otklanjanju posljedica.
Pa, ipak, nemoguće je ne primijetiti da poplavljena područja nije obišao nitko iz tzv. državnog vrha. Predsjednik Mesić ima važnijeg posla, kako naime Josipoviću ostaviti što više svojih savjetnika, ako li ne i cijeli paket Pantovčaka, koji je za njegova predsjednikovanja u odnosu na Tuđmana, faraonski porastao za više od 100 posto glede osoblja i dakako proračuna Ureda predsjednika (očekivati je izgradnju piramide za Mesića i njegove nasljednike). Predsjednica Kosor rješava rebus kako sastaviti vladu velike koalicije a da to ne bude previše transparentno i prozirno. Predsjednik Bebić zapetljao se u Sanaderova bespuća povijesne neozbiljnosti. Predsjednik nove pravednosti, Josipović, prepucava se s policijom oko toga tko će mu biti osobni tjelohranitelj! Žrtvama poplave netko je ipak trebao izraziti elementarnu solidarnost i potaknuti svekoliku pomoć u potrebi, ali nije.
Bilo bi za očekivati da će taj propust solidarnosti nadomjestiti oporbene stranke. Što one rade? Čačić piše priopćenja o prometnoj nesreći u magli koju je skrivio s dosad jednim smrtnim slučajem, a koje, jer nije bilo magle nego prekoračenja brzine, promptno demantira policija Mađarske. Jakovčić i ne zna gdje je Kosinj, a Metković je vidio na zemljovidu – ako poplava nije u Istri, onda je nema, to je logika njegova „regionalizma“. Pupovac i Stanimirović? Kako poplava ne može pridonijeti pozicioniranju Srba u Hrvatskoj kao naroda, solidarnost im nije u programu parcijalnih interesa. Stranka umirovljenika u posljednjih godinu dana uspjela je tek afirmirati geslo: Ovaj Ivo ne će u krivo. HSS? Berba mandarina je završila, a njihov uvoz se nastavlja, pa je i za njih unatoč poplavi stanje redovno.
I kad smo pomislili da će sve ostati na Caritasu i Crvenom križu - evo Bandića! Ni tri dana poslije izbornoga poraza za predsjednika Republike, gradonačelnik Zagreba, najbogatijega grada u državi, stiže u Kosinj i Metković i donosi kakvu-takvu pomoć. Isti dan stali ga trančirati na svim tv kanalima, portalima a sutradan i dnevnim novinama, kao da je on kriv za poplavu, a zapravo je svojom solidarnošću pokazao totalnu nesolidarnost proisteklu iz stranaka pozicije i oporbe. Što mu se zamjera? Da nastavlja svoju predizbornu kampanju! Da šalje pomoć o trošku poreskih obveznika! Da je u jednom danu prešao više od 1.000 kilometara na trošak gradskog proračuna! Sve što je toga dana učinio je za pohvalu, a ne pokudu. Sitna politikantska podmetanja, koja tako plastično dokazuju moralnu kloaku sprege politike i medija, prerasla su u protubandićevsku histeriju. Dok je isto to radio kao član SDP-a, nije bilo problema!
Kakvi su se to kriteriji ugradili u hrvatsko društvo, da se čak ni u elementarnoj nepogodi kakva je poplava, izgubi osjećaj za elementarne vrijednosti? Solidarnost je jedno od temeljnih vrjednota na kojima je izrasla moderna hrvatska država u okolnostima velikosrpske agresije. Neokupirani dijelovi Hrvatske zbrinuli su protjerano stanovništvo, ranjenike, pa čak i državljane BiH, podjednako Hrvate i muslimane. Gdje su tada bili pobornici današnje nove pravednosti bez solidarnosti?.
Tek poslije Bandićeva obilaska poplavljenih područja, nešto se u organizaciji pomoći počelo micati na bolje. Pa se onda netko od odlično plaćenih pametnjakovića sjetio da Hrvatska vojska nije poslana u pomoć, a kako i bi kad se vrhovni zapovjednik o tome nije ni oglasio, kao ni njegov nasljednik, pa se opravdano postavlja pitanje znaju li uopće da je jedan dio hrvatskoga državnoga teritorija poplavljen. Inače je u svim državama ljudski, da ne velim europski standard da se predsjednici, šefovi vlada i resorni ministri pojave na mjestu zahvaćenom nekom tragedijom. Kod nas se europskim standardima proglašavaju samo ustupci koje Hrvatska daje u pregovorima oko svojega ulaska u Europsku uniju. Da nije tako već bi davno uime europskih standarda iz javnoga prostora bio uklonjen najveći neeuropski standard u Hrvata – Tito.

Hrvatsko slovo, 22. siječnja 2010.
Razgovor
Nikola Listeš, karikaturis:
Vratili su nas u osamdesete godine prošlog stoljeća!
U galeriji AZ 19. siječnja otvorena je izložba karikatura Nikole Listeša pod nazivom Hotel Europa. Riječ je o sabranim karikaturama iz rubrike Sedmo osjetilo, koje Listeš redovito crta od kad je izbačen iz Slobodne Dalmacije. Bio je to povod za razgovor s našim istaknutim karikaturistom, koji je na domaćoj i inozemnoj sceni dosad prikupio impozantan broj priznanja i nagrada. Nikola Listeš spada u onu vrstu novinskih autora koja je od 3. siječnja 2000. nepoželjna i istjerana iz javnoga prostora. O tome razdoblju, o sadašnjosti i budućnosti hrvatske karikature, Listeš govori otvoreno, upravo onako kako su i kristalno jasne njegove karikature 

Ušli smo u posljednju godinu ovoga desetljeća. Što vam se dogodilo u ovom desetljeću, bili ste karikaturist u Slobodnoj Dalmaciji….?
Da, dobro ste rekli, prošlo je već jedno desetljeće, nevjerojatno je kako nam rok trajanja tako brzo ističe, a da toga nismo ni svjesni. Evo ja sam u siječnju ispunio pedesetu i nisam više mlad kao što sam bio, ali tješim se, jer prema Sanaderovoj teoriji o polupraznoj i polupunoj čaši ja sam tek na pola puta, ha, ha… Sada je sasvim sigurno da se na početku dvijetisućite godine u Hrvatskoj nešto dogodilo što je uvelike utjecalo na sve nas pa tako i na mene. To je godina kad je u Hrvatskoj na vlast došla ona čuvena koalicija skrpana od šest stranaka bez ikakve veze i bez ikakvog programa, ali usta prepunih velike demokracije. Naravno, kao i u svakoj priči od demokracije nije bilo ništa. Davno je rekao američki književnik, mislim Mailer da je demokracija ono kada glasuješ, pa onda poslušaš naređenje. Ja tada stvaram „Sedmo čulo“ koje je izlazilo subotom u Slobodnoj Dalmaciji u prilogu „Tjedan“i bilo odlično čitano. Koalicija se neprekidno svađala, nije se znalo tko pije a tko plaća, tako da sam imao materijala napretek. Radio sam odlične gegove i imao sam vjeru i nadu da će  moj humor zaživjeti...

I je li zaživjela?
Nažalost, i vjera i nada su se udale za drugoga. Došla je ona velika Splitska riva koju su neki iskoristili za političku trgovinu, a vlast je u Slobodnoj odlučila ugasiti i sliku i ton. Počela je velika čistka. Ja sam među prvima izletio i imao sam sreću da je moj rad prepoznao Stjepan Šešelj i odmah me primio u Hrvatsko Slovo gdje sam nastavio crtati angažirane karikature do dan danas. Zanimljivo je ovdje napomenuti kako mi se u Slovu u ovih devet godina nitko nikada nije miješao u moj posao karikaturiste u stilu koga smijem crtati, a koga ne smijem. A možda bi trebao, jer se Hrvatsko slovo kod nas klasificira kao desničarski, konzervativni tjednik. I tako dolazimo do poremećene medijske stvarnosti u Hrvata. Slobodnu Dalmaciju, koju bi možda trebalo nazvati Zatvorena Dalmacija i Hrvatsko Slovo koje bi se onda trebala zvati Slobodno Slovo.

Vaša je karikatura prepoznata i u inozemstvu. Dobili ste i vani priznanja, ako sam dobro informiran riječ je o 17 priznanja?
Vjerojatno je to točan broj. Vidite te nagrade na našim i stranim festivalima su nešto sasvim drugo od ovoga što radim za Slovo. Uglavnom se radi na zadanu temu i u užasno velikoj konkurenciji crtača iz cijeloga svijeta. Nema nikakvih kuhinja jer postoji višečlani žiri koji pravi odabir po svom vlastitom ukusu. Znači morate pogoditi pravi geg i crtački dopasti se svakome u žiriju. Sada mi se čini nemoguće da sam ja uspio toliko puta, pogotovo kada se zna da ulazite u konkurenciju od nekoliko tisuća vrhunskih karikaturista iz cijeloga svijeta. Ja više puta kažem da je možda lakše dobiti na lotu, pogotovo otkad su me zvali da budem član žirija na nekoliko festivala. Jako je teško odlučiti se za tri najbolja rada kada na kraju selekcije ostane stotinjak zbilja vrhunskih karikatura. Treba imati i dosta sreće.

Tu su i dvije domaće Oskarike?
Oskarika je nagrada koju Hrvatsko društvo karikaturista dodjeljuje najuspješnijem hrvatskom autoru godine. Baš to meni je najveće priznanje jer ga dodjeljuje struka. Ja sam među rijetkim članovima HDK koji je imao sreću da tu nagradu dobije dva puta. Ja sada moram reći par riječi o najboljem društvu na svijetu. Imamo svoj list koji je odlično umrežen sa sličnim društvima u svijetu, tako da smo redovito informirani o svim važnijim događajima i festivalima iz svijeta karikature i humora. Ima nas preko sto i svi smo zaraženi virusom humora. Jeste li gledali Gospodare prstenova? Mi smo vam Gospodari humora - družina od pera.

Radili ste i za inozemne nakladnike?
Davno je to bilo. Zvali su me da dođem u redakciju Heideheimer Noue Presse kao karikaturist. Sjećam se, kada sam došao, znali su sve o meni, odmah mi dali prevoditelja i već ujutro je bila moja karikatura tiskana. Uredniku nikako nije bilo jasno kako sam mogao nacrtati toliko stvari iz njemačkog života napamet a da ih nikad nisam vidio. Nakon nekoliko mjeseci su me zvali u Australiju na poziv izdavačke kuće za djecu Batboks gdje sam kreirao i nacrtao dječju priču a stigao sam objavljivati i u West Australian dnevnom listu. Imao sam dvije zapažene izložbe u Pertu. Htjeli su da ostanem tamo. David Mc Kinthy, član australskog parlamenta napisao mi je da će me on dočekati u zrakoplovnoj luci ako odlučim tamo živjeti. Nisam se vratio i nije mi žao. Kod kuće je najljepše, a danas uz pomoć interneta možete crtati i slati gdje god hoćete.

Je li i vani tisak ostao bez humora, bez karikature?
Ne! Pa pogledajte samo strani dnevni tisak. Već na naslovnoj stranici imate karikaturu i to političku. I tu nema milosti, zbog toga što je medijski prostor podijeljen između tzv. ljevice i desnice. Stvorena je ravnoteža između tih dviju strana. Kod nas je sasvim suprotno. Ljevica caruje i diktira način života tako da na vješt način iskrivljuje povijest i lagano nas vraća unatrag u vrijeme socijalizma. Sada smo po mojem mišljenju negdje u osamdesetima, i ako se stvari ne promjene za koju godinu svi ćemo biti vraćeni u titove pionire.

U ovom trenutku osim u Hrvatskom slovu gdje još objavljujete?
U kontaktima sam sa francuskim izdavačkim kućama. Postoji nekoliko projekata i sve je moguće, ali o tom potom…

Može li se od karikature danas preživjeti?
Nekad je karikaturist bio bolje plaćen od nekih novinara, dok danas karikaturist ne može nacrtati koliko neki novinari mogu nalagati, tako da je profesija novinara u ova vremena puno unosnija.

Karikatura i humor izbačeni su iz tiska, a u tisak se natiskala kvazi politika, crna kronika i zabava. Kome smeta zdravi humor?
Da. Dobro ste to primijetili. Kao da nekome smeta da se ljudi smiju, još je slavni Orson Wales rekao da se ljudi razlikuju od životinja po tome što se mogu smijati. Možda je to i dio nekakve globalne ili europske politike, tko zna… Možda se želi ljude pretvoriti u životinje.

Mislite li da se u uredništva uvukao strah od karikature, jer poznato je da jedna komentar-karikatura vrijedi više od stotina riječi?
Urednici sami po sebi zaziru od oštrog teksta kao i od oštre karikature zbog brige za vlastiti položaj i položaj onih koji su ga postavili. Osim toga nemojte isključiti da dobar humor i karikatura jako brzo mogu doprijeti do običnog čovjeka i utjecati na njegovo političko mišljenje, sjetimo se onih karikatura proroka Muhameda i što su izazvale…

Vaša redovita rubrika Sedmo osjetilo postala je zaštitnim znakom Hrvatskoga slova po svojoj britkosti i političkom naboju?
Stvarnost je ta koja vam je smiješna. Ja u Sedmom osjetilu samo precrtavam stvarnost. Recimo, ako unuk pita djeda partizana kako su izgledale glasačke kutije u njegovo vrijeme, a djed ne zna što su to glasačke kutije, onda je to istina koja je nama sada smiješna, ali i istina koja nešto govori.

Gdje je ono zapeo projekt stripa Super Hrvoja?
To je projekt iz 1992. godine. Svatko je htio tada nešto napraviti za Hrvatsku jer je bila napadnuta. Ja sam tada radio za Disneya za francusko tržište i odmah se prešaltao na realni strip o čovjeku iz emigracije koji se vraća u Hrvatsku i postaje čovjek od kamena - Superhrvoje! Uradio sam rekordno prvu epizodu od 96 stranica za dva mjeseca. Danas sam ponosan na to.

Percepcija Superhrvoja je bila odlična?
Strip je bio odlično prihvaćen među hrvatskim braniteljima, pa je vjerojatno zbog toga i ugašen. Kada je došao Kutle odlučilo se kupovati talijanske strip-junake po puno skupljim cijenama koji su se nekoliko puta lošije prodavali. Dobro jutro, Hrvatska.

Kod nas u Hrvatskoj u pravilu na nedostatku novca zapinje svaki pokrenuti nacionalni projekt koji nije pod "visokim pokroviteljstvima" a koje onda jamči i financijsku stabilnost?
Bojim se da ste u pravu. Ništa se ni tu spektakularno nije promijenilo, jer je sve pod kontrolom nekakve nadpolitike. Tko uopće odlučuje koji će projekt biti dobar? Nacionalni projekt je odmah desničarski i protueuropski, pa makar to bio i film koji može dobiti Oskara.

Kako prolazite na natječajima o potporama Ministarstva kulture?
Evo ja pored svih tih svojih nagrada i kvalitete priznate od struke, uključujući i inozmenstvo, od Ministarstva kulture ne mogu dobiti nikakav novac za svoje projekte. Gospoda mi redovito pošalju odbijenicu kao da sam ja nekakav početnik.

Imate li uvid u suvremenu hrvatsku karikaturu, dolazi li novi val hrvatskih karikaturista?
Mi u HDK imamo jako puno mladih ljudi koji obećavaju i koji imaju kvalitetu, ali iskreno se bojim da će izgubiti volju ako im se ne pruži šansa. Jer znate, najbolje se nauči crtati kad kontinuirano objavljujete svoje radove. Vjerujem da će se tu nešto promijeniti.

Sin vam je diplomirao na Akademiji likovne umjetnosti. Pokazuje li i on zanimanje za karikaturu?
Mi smo ista država, ali različita ministarstva.

Pripremate li novu knjigu karikatura, strip…?
Ove karikature koje su redovito izlazile u Hrvatskom Slovu želio bih sakupiti u jednu cjelinu i objaviti pod nazivom „HOTEL EUROPA“, ali uvijek je problem šuškave prirode.

Kako biste okarakterizirali svoju izložbu u galeriji AZ?
Baš zato što šuškava priroda ne funkcionira, odlučio sam da te radove izložim u galeriji AZ pod imenom HOTEL EUROPA. To je dobra prilika da što više ljudi dođe vidjeti moje crtačke dnevnike o prekomjernim propalim pokušajima Hrvata da se dočepaju hotela koji možda i ne postoji.
Nenad PISKAČ

Hrvatsko slovo, 22. siječnja 2010.
RETROSPEKTIVNA IZLOŽBA VLAHE BUKOVCA U DEN HAAGU
Kozmopolitski Hrvat
Ova nizozemska izložba privukla je veliko zanimanje nizozemske i europske publike, kako za djelo Vlahe Bukovca, tako i za našu nacionalnu umjetnost i kulturu

U nedjelju, 10. siječnja 2010., završila je retrospektivna izložba slika velikana hrvatskog slikarstva Vlahe Bukovca koja je od kraja rujna prošle godine bila postavljena u jednom od najeminentnijih nizozemskih muzeja Gemeentemuseumu u Den Haagu. Izložba je rezultat trogodišnje suradnje tog muzeja s Modernom galerijom u Zagrebu. Na izložbi su bila izložena 99 djela ovog značajnog hrvatskog slikara, utemeljitelja hrvatske moderne u Zagrebu, od kojih je deset prvi put bilo predstavljeno u javnosti. Izložbu je popratio i opsežan katalog u kojem je tekst o životu i djelu Vlahe Bukovca napisao Igor Zidić, a kojeg smo, kao i fotografije, dobili ljubaznošću Trpimira Majcena iz Moderne galerije. Dijelove tog teksta te dijelove teksta objavljenog na internetskoj stranici Gemeentemuseuma objavljujemo u ovom natpisu.
Nizozemska izložba skreće pozornost na činjenicu kako je Vlaho Bukovac već početkom 20. stoljeća predstavljao poveznicu između domovine mu Hrvatske i Europe. Vlaho Bukovac, hrvatski slikar, poliglot, kozmpolit, ostavio je trag u brojnim europskim gradovima, a zanimljivo je kako je čak šesnaest godina bio profesor na Likovnoj akademiji u Pragu gdje je i umro. Već ga je M. A. Bélina uvrstio u knjigu Nos Peintres dessiné par eux memes(1883.), iz koje doznajemo, da su ga Francuzi već  tada smatrali svojim.
„Dugogodišnja, i nadasve vrijedna, istraživanja Bukovčeva života i djela provodila je, u Hrvatskoj, sa značajnim rezultatima, dr. Vera Kružić-Uchytil i ona su temelj za svaki daljnji rad. Izložba slikarevih djela, koju smo priredili u Pragu 2000., kao da je potaknula međunarodno zanimanje za slikara, koga se nerijetko prikazivalo mađarskim, austrijskim i talijanskim majstorom. Njegove se slike javljaju sve češće na aukcijama velikih kuća, kao što su Sotheby's, Christie's, Bonhams ili Aguttes, a osobito veseli pojava stranih stručnjaka, koji se s uspjehom bave ili posvećuju ispitivanju Bukovčeva opusa (kao Alex Kidson u Engleskoj i Rachel Rossner u  SAD-u). Izložba u Den Haagu najvažniji je izlazak Bukovčeva opusa iz njegova hrvatskog „rezervata“ u, isto tako, njegovu Europu“, istaknuo je Igor Zidić.
„Vlaho Bukovac (1855. - 1922.) rođen je u Cavtatu, živio je u New Yorku, u Callau, San Franciscu, Parizu, Zagrebu, Beču, Pragu, boravio često u Engleskoj (Harrogate, Liverpool, London), surađivao je s mnogim aristokratima, koji su odoljeli jurišu građanstva; drugovao je sa spretnim trgovcima, piscima, povjesnicima, arheolozima, kritičarima, polihistorima, pravnicima i biskupima, sveučilišnim i gimnazijskim profesorima, industrijalcima i bankarima, uspješnim građanskim političarima, dvorskim damama, kraljevima i carevima, kapetanima, nepoznatim putnicima, glazbenicima i, dakako, kolegama slikarima. Bukovac, osim što bijaše slikar i dekorater, bio je nedvojbeno veliki komunikator, odličan organizator likovnoga života, prokušan i nagrađivan aranžer najvećih izložbi, iskusan pedagog, vrstan diplomat (u artističkim vodama), darovit glazbenik-samouk i, naposljetku, pisac vrlo slikovite i šarmantne autobiografije (što će, od 1918.,  biti tiskana u četiri izdanja na hrvatskom jeziku).
Možda nekonvencionalan bio je Bukovčev put borca i vođe, s kombinacijom karakternih značajki koja nije odveć česta, no čini se da su u pitanju, ponajprije, bile predispozicije; prirođeni dar, koji se očitovao, sličnom uvjerljivošću, na više različitih područja. U Parizu je studirao kod Cabanela na Akademiji, proputovao velik dio svijeta, sretao se i drugovao s mnogim uglednim ljudima, upao je u bezbroj nevolja, iskušenja i pogibli i svakoj se od njih odhrvao. Kad je Pariz, nakon 16 godina, napustio i 1893. krenuo put Zagreba, imao je za sobom 16 nastupa na znamenitom pariškom Salonu, po nekoliko nastupa na Exposition Versaillese, Exposition National, Exposition Internationale, Exposition Universelle; atelijer i kuću na Montmartreu, vilu u Fontainebleauu i, dakako, nešto gotovine“, doznajemo iz  teksta Igora Zidića.
U Zagrebu Bukovac i njegovo djelo nisu bili primljeni pretjerano pozitivno, ipak postao je središnja figura umjetničkog života, a jedna od njegovih zasluga je i to što je u povodu Milenijske izložbe u Budimpešti nagovorio hrvatske umjetnike da traže samostalni, montažni hrvatski paviljon čija je čelična konstrukcija kasnije preseljena u Zagreb i pretvorena u muzej, tj. Umjetnički paviljon. U čast otvorenja priređena je reprezentativna izložba „Hrvatski san“ nakon koje je Bukovac napustio Zagreb i preselio se u Cavtat, a  nedugo zatim otišao je u Beč i u Prag gdje je i preminuo.
„Što god da je u Parizu učinio bilo je za nj i za hrvatsku modernu umjetnost pravo čudo. Paradoksalno jest, a pripada povijesti perifernih sredina, u perifernom statusu njihova razvoja, da Cabanelov đak u Francuskoj, postane u Zagrebu utemeljiteljem hrvatske likovne Moderne, razdoblja plenerizma, impresionizma, simbolizma, odnosno Art Nouveaua, a u Pragu profesorom Akademije, koga pamte po tome što je u nastavu, kraj dominantnoga tonskog slikanja, uveo boju.
Potkraj 1902. odlazi u Beč, gdje će ostati samo godinu dana, i trajno se preseliti, u zvanju profesora Akademije, u Prag. Tu će, s obitelji, izdržati devetnaest godina (1903.-1922.); iz Praga često putuje u Zagreb, Dubrovnik, Cavtat, Split, Ljubljanu i Beograd, a između 1908.-1912. pet puta u Englesku“, ističe Igor Zidić.
Retrospektivna izložba najboljih djela Vlahe Bukovca u Den Haagu veleban je i zahtijevan projekt. Upravo su takvi projekti nositelji pozitivne promidžbe hrvatske umjetnosti i kulture uopće u svijetu te njihove popularizacije.
Zasigurno je i ova nizozemska izložba privukla veliko zanimanje nizozemske i europske publike kako za djelo Vlahe Bukovca, tako i za našu nacionalnu umjetnost i kulturu.
Na kraju možemo samo poželjeti da ovakvih i njoj sličnih izložaba u Europi i svijetu bude što više jer hrvatska umjetnost ima što ponuditi!
Maja BURGER

Hrvatsko slovo, 22. siječnja 2010.
PRO PATRIA
Elia Patricia Pekica Pagon
Predrasude i mudrosti
Koliko puta čovjek u životu zbog predrasuda i krivih procjena donese krive odluke? Bezbroj puta. Svakog dana izloženi smo velikom broju slučajeva u kojima reagiramo osluškujući vlastite unaprijed donesene zaključke ili na pukim stereotipima izgrađena stajališta o nečemu ili nekome

Za razliku od površnih i generalizirajućih predrasuda kojima robuje globalizacija kao tihi generator novog jednoumlja, narodnim mudrostima lakše je vjerovati

Pod negativan utjecaj vlastitih predrasuda padamo  kada, primjerice, u trgovini prinosimo neki artikl očima kako bismo pročitali sitnim slovima ispisanu državu njegova podrijetla, koji će, ako je iz zemlje brandirane kvalitetom, u našim očima malo porasti, a ako je iz zemlje stereotipno obilježene nekvalitetom, u našim očima malo pasti. Jamče li doista neke države veću kvalitetu od ostalih ili ti proizvodi žive na staroj slavi njihovih nekadašnjih proizvoda? No, kako globalno tržište stvara mjesta jeftine globalne proizvodnje, danas se vrlo rijetki brandovi proizvode u zemljama neokolonijalnih vlasnika tih robnih marki. Ali neki kupci još uvijek, možda upravo zbog uvriježenih predrasuda da je sve što je proizvedeno u Nizozemskoj, Americi, Italiji ili Njemačkoj, Velikoj Britaniji, Francuskoj, Japanu…, kvalitetnije i bolje, kupuju artikle proizvedene u tehnološki naprednijim zemljama, makar ih zbog tih predrasuda morali i skuplje platiti. Što je sigurno, sigurno je, misle si oni. Naravno da je proizvodnja kvalitetnijih proizvoda u razvijenim zemljama skuplja, ponajviše zbog mnogo skuplje radne snage. Danas se dobro zna koje su zemlje jeftinije proizvodnje (jeftinije radne snage), a koje su zemlje naručitelji te proizvodnje. Na proizvodima se zbog toga, u čast lovaca na limitirane, luksuzne artikle proizvedene u razvijenim zemljama s ponosom ističu njihova imena. A, kada artikli nisu proizvedeni u „poželjnim“ državama, u marketinške svrhe se vrlo često masno otisnutim slovima ističu imena zemalja – naručitelja i vlasnika kompanija i brandova po čijim se licencijama neki proizvodi proizvode u zemljama Trećeg Svijeta – čija su imena, pak, namjerno napisana nešto tanjim i manjim slovima. Na žalost, ne prilazimo s predrasudama samo neživim stvarima – to često činimo i u pristupanju nekim ljudima koje već pri upoznavanju ispitujemo o njihovu podrijetlu, obrazovanju, zaposlenju i društvenom statusu. Što nam uopće znači nečije podrijetlo ili nečija posjetnica? Jesu li te etikete jamac da pred nama stoji dobar ili loš čovjek? Ni slučajno. Sljedbenici te globalne vojske predrasuda sude, na žalost, ljude po boji kože, spolu, dobi, podrijetlu, religijskom opredjeljenju, zanimanju, statusu, mjestu stanovanja, izgledu ili načinu odijevanja. Opasno je to, jer, odijelo ipak ne čini čovjeka i knjigu ne sudimo po koricama, već po njezinu sadržaju. Možda je upravo knjiga najbolja metafora razlike između predrasuda i mudrosti: površni će ljudi o njoj suditi prema naslovu i izgledu naslovnice, a mudri će o njoj suditi po autoru i tek onda kada je pročitaju. Marketing je učinio to da o raznim stvarima, pojavama, običajima i ljudima često imamo iskrivljena, unaprijed donesena subjektivna stajališta koja nas sprječavaju u objektivnom sagledavanju nekog fenomena. Stereotipna stajališta mogu nas, primjerice, združiti s nekom skupinom ljudi koju možda nikada ne bismo izabrali za društvo da nismo robovi predrasuda te nas također i lišiti druženja s nekim ljudima u čijem bismo društvu, da nismo usvojili neka apriorna stajališta, inače možda istinski uživali. Tko zna kako bi izgledao naš život kada bismo se riješili svih tih predrasuda i kada bismo svemu pristupali iskreno, pružajući prigodu svakom čovjeku i svakoj stvari da nas ili osvoji i oduševi svojom kvalitetom ili da nas, pak, zbog nekih svojih loših karakteristika razočara. Nemojmo prestati ulaziti u more zbog jedne meduze, morskog ježa ili zbog filmova Ralje I, II, III i IV, ili prestati odlaziti vikendom na prelijepi Bled i družiti se s dragim nam Slovencima zbog nedavnih ne baš najboljih političkih odnosa sa Slovenijom, sve do pojave Jadranke Kosor i Boruta Pahora, čiji svaki novi susret otvara poneko novo pristupno poglavlje Hrvatskoj na njezinu putu prema EU. Njihov sljedeći susret bit će na otoku Hvaru. Bračani se boje da su njihov otok i najljepšu plažu na Jadranu - Zlatni rat zaobišli upravo zbog uvriježenih predrasuda o bračkoj škrtosti. No, nisu baš svi Bračani škrti. Tko zna, možda ćemo baš od nekog Bračanina doživjeti da nas počasti najvećom gozbom u našem životu (vicmaheri bi tome odmah dodali: pogotovo ako tu gozbu sponzoriraju Splićani). Škote također, kao i Slovence i Židove prati glas da su škrti poput naših srdačnih Istrana, što s pravom ljuti sve one koji nisu takvi.

No, jedno su predrasude, a drugo narodne mudrosti. Za razliku od vrlo površnih i generalizirajućih predrasuda kojima robuje globalizacija kao tihi generator novog jednoumlja, narodnim mudrostima puno je lakše vjerovati, jer su se rađale u epohama u kojima je čovječanstvo bilo sklonije dubinskom promišljanju i savjetodavno – poučnim porukama svijetu. I dobra i loša iskustva našega života mogu uroditi ili predrasudama i stereotipima, ili mudrim izrekama i poslovicama. Potrudimo se, ipak, promišljati ovaj svijet na pravilan način, a ne donositi ili usvajati površne i dogmatski nastrojene zaključke o nekoj skupini ljudi i situacija samo zato što su oni „društveno poželjniji“ od naših osobnih. Tko zna otkud je bio i čime se bavio čovjek čije životno iskustvo je narod pretočio u mudrost: „Tko pod drugim jamu kopa, sam u nju upada.“ To doista nitko ne zna, ali zato zahvaljujući njemu znamo da nije pametno činiti nešto nažao drugome čovjeku, jer tim činom zapravo ugrožavamo i sami sebe. Nije uopće važno pred kojim smo, kakvim i čijim vratima, jer uz lijepu će se riječ većina njih otvoriti, kaže narod. 

                    
Hrvatsko slovo, 22. siječnja 2010.
Dnevnik
11. – 17. siječnja
Branimir Lukšić

Ponedjeljak, 11.siječnja 2010.
Objavljeni su rezultati izbora za predsjednika Hrvatske. Ostvarila su se „vidovita“ predviđanja medija u Hrvatskoj koji su u rukama stranih centara moći. Pitam se, kako je to moguće da narod, koji se u velikom postotku izjasnio da je vjernički katolički narod, bira za predsjednika svoje države deklariranog ateistu i bivšeg aktivnog člana Saveza komunista Jugoslavije? Hrvatski je narod uz velike žrtve postigao dva oslobođenja u obrambenome Domovinskom ratu, nacionalno oslobođenje od Jugoslavije, koja je bila samo krinka velike Srbije, i ideološko oslobođenje od najkrvavije utopije u povijesti čovječanstva, marksističkog komunizma. Kako je moguće, da su hrvatski birači nakon ovih oslobođenja izabrali za predsjednika države osobu koja je izjavila, da želi da cijela Hrvatska ponovno pocrveni? Pa čak ako stoji činjenica, da su strani globokrati, kojima je hrvatsko rodoljublje zapreka da potpuno politički i ekonomski ovladaju Hrvatskom, putem svojih medijskih poslušnika u Hrvatskoj utjecali na ishod izbora, čak ako uzmemo u obzir i razočaranje birača zbog gramzljivosti, korupcije, nesposobnosti i sluganstva hrvatskih političara, ipak nije jasno, zašto nešto manje od polovice birača nije izašlo na izbore da spriječe crveno odnarođivanje Hrvatske. Apstinirali su upravo oni birači, koji nisu podržavali titofilnog kandidata, čije su pristaše disciplinirano, poput partijske falange, izašli na birališta. Iako psihološki shvaćam te apstinente, mislim da su time najviše sebi naškodili. Razočarani u narcisoidnim, arogantnim i prodanim političarima koji su ih izvarali, opljačkali i iznevjerili, ovi su ljudi postali bezvoljni, ogorčeni, cinični. No time što oni nisu koristili svoje demokratsko pravo biranja, loša politička situacija postaje za njih još gora. Ovakvo njihovo ponašanje nameće temeljno pitanje o demokraciji. Demokracija je vjera da će običan čovjek biti sposoban uložiti napor da razluči dobro od zla, i da će biti voljan podnijeti žrtvu za ono što je dobro. Prema tomu, demokracija je avantura u optimizam, izraz nedokazane vjere da će ljudi, kada steknu slobodu, tu slobodu razumno koristiti. No za ovo demokracija mora ići zajedno sa kulturom duha, a ovu je u Hrvatskoj polustoljetni komunizam uništio.

Utorak, 12. siječnja 2010.
Danas HTV prikazuje komunistički propagandni film „Doktor Mladen“. Isto tako u stilu ideološke jednobojnosti, dok se cijela Europa prisjećala 10. obljetnice pada Berlinskoga zida, HRT je prikazivala film „Bitka na Neretvi“. Vrijeme je da se naša povijest piše bez krivotvorina. Za vrijeme Drugoga svjetskog rata na području Hrvatske postojala su tri vojno-politička pokreta: separatistički ustaški pokret za samostalnu hrvatsku državu, jugoslavenski četničko-rojalistički pokret za očuvanje kraljevine Jugoslavije, i jugoslavensko-integralistički pokret na čijem su se čelu nalazili komunisti, sa strategijom socijalističke revolucije radi uspostave komunističke Jugoslavije. Ta su tri pokreta na području Hrvatske vodila građanski rat u uvjetima fašističke okupacije, u kojemu je svaki od njih počinio zločine, kao što je to neizbježno u građanskim ratovima. No ne smije se zaboraviti, da su ustaše bili branitelji Hrvatske, a komunisti i četnici njezini rušitelji. Hrvatska vojska nije vodila njemački rat, niti se borila za nacističku ideologiju. Ona je vodila rat za prirodno pravo hrvatskoga naroda da ima svoju državu. S druge strane komunisti su vodili rat za interese tuđih gospodara i tuđe države (SSSR). Oni su se borili za Jugoslaviju i za totalitarnu ideologiju staljinističkog revolucionarnog komunizma. Tragedija hrvatskoga naroda je u tomu, što se 1941. oslobodio monarhofašističke diktature beogradskog režima, da bi upao u zamke nacifašističkih okupatora s nepredvidivim posljedicama za hrvatsku budućnost. Isto tako kao što se zločini ustaša i četnika ne mogu opravdati ciljevima ustaškog odnosno četničkog pokreta, tako se ni zločini genocida koje su počinili komunisti nad Hrvatima u Drugome svjetskom ratu i poraću ne mogu opravdati ciljevima komunističke revolucije, niti fikcijom o jugoslavenskom socijalističkom zajedništvu utemeljenom na demagoškim floskulama o bratstvu i jedinstvu (dr. Niko Pezelj). Ovakvi filmovi ne služe prikazivanju i saznanju stvarnih povijesnih događaja i odnosa, nego su falsifikati, fikcije i svjesne laži.

Petak, 15.siječnja 2010.
Danas je obljetnica međunarodnog priznanja Hrvatske. Nakon političkog priznanja 7. rujna 1991., kada je Hrvatska postala međunarodnopravni subjekt, uslijedilo je 15. siječnja 1992. diplomatsko priznanje. Koliko je mukotrpno bilo postići priznanje hrvatske državnosti vidimo i iz slijedećega primjera. Neposredno prije političkoga priznanja, na prvoj sjednici Donjega doma britanskoga parlamenta zamjenik britanskoga ministra vanjskih poslova Douglas Hogg riše zastrašujuću sliku eventualnog priznanja Hrvatske. On prešućuje agresiju na Hrvatsku i kaže, da Jugoslavija grca u hropcu potpune anarhije u kojoj neregularne postrojbe i s jedne i s druge strane narušavaju autoritet vlasti boreći se za svoje „sitne interese“. A britanski veleposlanik u Beogradu Peter Hall odlazi u Dubrovnik i na povratku u Beograd izjavljuje, da se ne može govoriti o masovnom granatiranju Dubrovnika, jer da je tamo vidio samo dvije oštećene zgrade u starome dijelu grada. Neposredno nakon te njegove izjave jugoslavenska vojska topništvom ruši središte Dubrovnika. Dobivši svoj državnopravni subjektivitet Hrvatska je mogla postati članicom Ujedinjenih nacija, jer nacije nisu isto što i narodi. Narod postaje u međunarodnopravnom smislu nacijom kad dobije svoju državu. Npr. Kurdi do danas nisu dobili svoju državu, nisu postali nacijom, pa nisu ni član toga eminentnog svjetskog udruženja. Prisjećam se divnih riječi Aleksandra Solženjicina koji je rekao, da su nacije bogatstvo čovječanstva, te da i najmanja među njima ima svoje posebne boje i utjelovljuje jedinstven dragulj Božjega plana. On kaže, da bi nas nestanak nacija isto tako osiromašio, kao kad bi svi ljudi bili jednaki, imali jednaku narav i izgled. Zato je prihvatljiv ulazak Hrvatske u širu europsku uniju jedino pod pretpostavkom, da u njoj Hrvatska ne izgubi svoj politički, kulturalni i nacionalni identitet, da to bude zajednica država a ne jedinstvena naddržava. Onima koji kažu, da je naddržava Europa naša sudbina, citiram riječi američkog predsjednika Ronalda Reagana, koji je u svome nastupnom govoru rekao: “Ne vjerujem u sudbinu koja će nas snaći bez obzira što mi poduzeli. Ja vjerujem u sudbinu koja će nas snaći ako mi ništa ne poduzmemo.“

Subota, 16.siječnja 2010.
Cijeli se ovaj tjedan prikazuju na televiziji stravične slike posljedica potresa na Haitima. Doznajemo, da tamo 80 posto pučanstva živi ispod crte siromaštva, da je svako četvrto dijete neishranjeno, da svako treće dijete ne posjećuje školu, da naselja nemaju najosnovniju infrastrukturu, da straćare u kojima većina ljudi živi nemaju kanalizaciju itd. Pitamo se, kako je moguće, da na dohvatu ruke najbogatije države na svijetu postoji najsiromašnija zemlja u zapadnoj hemisferi? Zar je prirodna katastrofa morala ubiti stotine tisuća ljudi da Amerika postane svjesna te jezive socijalne bijede u svome kućnom predvorju? Komunistički raj na zemlji se pokazao krvavom iluzijom, ali ona pitanja na koja komunizam nije dao zadovoljavajući odgovor ni u kapitalizmu nemaju zadovoljavajućeg odgovora. Znači li duboko razočaranje u komunizam kraj čovjekove čežnje za pravednim društvom? Je li kroz to razočaranje nestala vjera u preobražaj čovjeka i društva? Čovjek bez utopije prestaje biti čovjek; on guši onaj svoj poriv za nadilaženjem samoga sebe koji ga čini čovjekom. No presudno je, jesu li to krvave utopije koje gutaju i uništavaju čovjeka, ili su one svjesne svojih ograničenja i nesavršenosti, i ne ubijaju sadašnjega čovjeka, da bi se rodio budući nadčovjek. Besklasno društvo, kraljevstvo Božje, carstvo slobode – sve su ovo simboli vječne čežnje za radikalnom preobrazbom čovjeka i društva. Ta se preobrazba čovjeka, međutim, ne može postići samo čovjekovim djelovanjem. Kad čovjek čovjeku postane bog stvara se pakao. Komunizam je najbolji primjer - kad je čovjek samo svojim naporom htio od zemlje stvoriti rajski otok, da je stvorio goli otok. No da se vratimo Haitima. Na televizijskom se zaslonu pored tragičnih slika pojavljuje odjednom nevjerojatan prizor. Usred ruševina, užasa i smrti, erupcija nade. Iz usta skupljenih beskućnika koji su pod ruševinama izgubili članove svojih obitelji uzdiže se pjesma Bogu, molitvena pjesma vjere, da usprkos tomu užasu život ima smisla, da smrću život ne prestaje, i da svemirom ne vlada apsurd nego Otac u čiju mudrost i dobrotu vjerujemo i kada mu neka dopuštanja ne shvaćamo.

Nedjelja, 17.siječnja 2010.
Čitam da je ukrajinski sud na poticaj predsjednika Republike Viktora Juščenka proglasio krivim predratno rukovodstvo SSSR-a na čelu sa diktatorom Staljinom za genocid nad ukrajinskim narodom 1932./3. godine. Odmah nakon presude Juščenko je objavio proglas u kojemu se presuda označava važnom za postizanje povijesne pravde koja daje šansu Ukrajini da se gradi na časnom i demokratskom temelju. Jedan sličan pravorijek hrvatskoga suda protiv jugokomunističkoga diktatora Tita i njegovih najužih suradnika za genocid nad hrvatskim narodom znatno bi doprinio moralnoj i pravnoj katarzi hrvatskoga društva. Jer mir je plod pravednosti, a ne zaborava. Umjesto toga mi, nažalost, doživljavamo pokušaj retitoizacije Hrvatske od onih koji stoje njoj na čelu. Reciklirani komunisti u Hrvatskoj često svojataju časni naziv antifašista zaboravljajući pri tomu, da je komunistički antifašizam nanio više zla čovječanstvu nego fašizam i nacizam zajedno.Nema sumnje da je Tito povijesna osoba, ali u tomu smislu, on će biti u budućnosti predmet proučavanja, ne zbog toga što bi bio stvorio i ostavio iza sebe pozitivne političke ili institucionalne oblike, nego zbog njegove genijalne sposobnosti da kao beskrupulozni oportunist i karijerist zadrži uzde vlasti kroz sve promjene političkih strujanja. Njegovom smrću propala je protuprirodna politička tvorevina koju je za života gradio. Za njega je njegov najbliži suradnik Milovan Đilas rekao, da je on bio prototip monolitnog i monopolističkog duha u komunističkoj partiji, i da su Staljin i staljinizam bili u skladu s Titovim mentalitetom (Milovan Đilas, TITO, the story from inside, London, 2000,str.28). Stoga su dekomunizacija i detitoizacija Hrvatske ne samo preduvjet njezina pristupa u krug demokratskih zemalja Europe, nego i zahtjev individualne i društvene pravde.