Hrvatsko slovo

Hrvatsko slovo, 23. siječnja 2009.
Grijesi babe Alije
Bakir Izetbegović, sin ratnoga bošnjačkog islamističkog vođe Alije Izetbegovića, nedavno je za splitski dnevni list komentirao izjavu kandidata za skore hrvatske predsjedničke izbore, profesora Miroslava Tuđmana, koji smatra kako se jednakopravnost triju konstitutivnih naroda u BiH može postići samo ustrojem zemlje na tri nacionalne federalne jedinice
S pozicije neformalnog šefa bošnjačke politike, koja Hrvatima već godinama ograničava pravo na uporabu vlastitoga jezika, a u Federalnoj skupštini, zbog brojčane nadmoći, nameće im svoju političku volju, Bakir Izetbegović ocijenio je kako su "takve izjave, ali i konkretni potezi stvarali velike probleme prije petnaest godina, kada su se otvorili apetiti za nacionalne i teritorijalne podjele". Izetbegović smatra kako je "tada počeo rat za teritorij koji je ostavio velike materijalne štete i ljudske žrtve" te da je "upravo ta politika, da ekskluzivno zauzmu komad teritorija Hrvate sukobila s Bošnjacima i dovela do toga da danas nedostaje pola predratnih Hrvata u BiH".

U navedenom Bakirovu komentaru sadržano je nekoliko tvrdnja koje traže pojašnjenje. U Bosni i Hercegovini žive tri konstitutivna naroda pa su demokratske promjene početkom devedesetih, koje su u povijesnu ropotarnicu otpuhale komunistički centralizam, posve prirodno otvorile i pitanje međusobnoga unutarnjega ustroja zemlje u kojoj žive Muslimani, Srbi i Hrvati. Tu činjenicu nije mogla zanemariti ni tadašnja Europska zajednica, čiji je izaslanik José Cutileiro sastavio plan o BiH ustrojenoj na tri nacionalne federalne jedinice, što je bio uvjet za međunarodno priznanje države. Taj su plan u Lisabonu potpisali Alija Izetbegović, Radovan Karadžić i Miro Lasić. Nakon povratka u Sarajevo, Izetbegović je, 22. veljače 1992., izjavio novinarima kako je "na sastanku u Lisabonu zaključeno da Bosna i Hercegovina ostane u postojećim granicama, ali da se izvrši temeljita decentralizacija tako što će se osnovati nacionalne jedinice, koje će imati određenu samoupravu. Također je podsjetio kako "koncepcija što smo prihvatili reorganizaciju BiH, koja će uvažavati etničke razloge, to ranije nije bio naš koncept". Dakle, ono što je pod pokroviteljstvom EZ-a potpisao babo Alija, sad njegov nadobudni sin pripisuje predsjedniku Franji Tuđmanu, a neposredno i profesoru Miroslavu Tuđmanu. Međuetnički rat za teritorij krenuo je nakon što je muslimanska strana 26. veljače odbacila dogovor potpisan u Lisabonu, što je potvrdio i tadašnji glasnogovornik stranke Irfan Ajanović izvijestivši novinare, 26. II. 1992., kako je "SDA jučer imala stranački sastanak na kojem je zaključeno da se ne prihvati isključivo etnički princip te odlučili da u optjecaj stavi i sve druge principe - tehnološko-ekonomski, prostorni, geografski i prometni".

Rat Muslimana protiv Hrvata pak je započeo nakon odluke muslimanskoga vodstva da od Hrvata nadoknadi teritorij izgubljen u borbama protiv srpske strane. U tom se trenutku, a kao što je pokazao i kasniji razvoj događaja, muslimanska politika poistovjetila, doduše na nešto manjem prostoru, s centralističkom politikom Slobodana Miloševića, od koje još ni danas ne želi odustati. Bakirova tvrdnja kako su "tada, nažalost, najgore prošli upravo Hrvati" potpuno je točna, a iz nje neposredno proistječe i zaključak, kako je za nestanak gotovo polovice Hrvata iz BiH najodgovornija upravo politika njegova babe. Kad bi se Haaški sud za ratne zločine ravnao bar djelomično načelima pravednosti, ova bi izjava mladoga Izetbegovića mogla zanimati i katkad vrlo poduzetne tužitelje tribunala. U današnjoj raspodjeli BiH podjednako sudjeluju srpska i muslimanskobošnjačka strana, dok Hrvati u Federaciji većinskim Bošnjacima služe tek kao raja za punjenje federalnoga proračuna, kojim se financira politika Bakira Izetbegovića.

To se bosanskohercegovačko dvojstvo i nepremostivost političkih razlika posebno očitovala posljednjih dana, kad su događaji oko izraelsko-palestinskoga sukoba preslikani u politički život BiH. Naime, dok je muslimanska strana na čelu s članom predsjedništva Harisom Siljadžićem izrazila svoju potporu palestinskom narodu i Hamasu, premijer Republike Srpske Milorad Dodik podupro je izraelsku stranu u borbi protiv islamističkoga terorizma. Bez obzira na to što mnogi promatrači, zbog političkoga mentaliteta naslijeđena bogatim ruhom iz riznice jugoslavenskoga centralizma, ne žele priznati praktično pretvaranje entiteta u dvije države, palestinski slučaj kao što to pokazuju različite reakcije Sarajeva i Banje Luke s vremenom će učiniti ono što politici za stolom još uvijek nije pošlo za rukom. Ako se ne izbore za svoju federalnu jedinicu, Hrvati će unutar muslimansko-bošnjačke države postati neznatna manjina i demokratski ukras, slično kao i katolici unutar palestinske samouprave.
Mate KOVAČEVIĆ

Hrvatsko slovo, 23. siječnja 2009.
HTV - OBAMA - SRPSKA NACIONALANA MANJINA
ŠPRAJCOVA PROVOKACIJA BEZ POSLJEDICA
Gospodin Zoran (Jovanović) Šprajc, veseli urednik i voditelj emisije "Dnevnik" Hrvatske televizije, uoči obilježavanja okupacije Vukovara i Škabrnje, uvrijedio je velik dio gledatelja od kojih prima plaću kao namještenik državne firme. Ničim izazvan izgovorio je retoričko pitanje: "Kada će doći vrijeme da u Hrvatskoj Srbin bude izabran za predsjednika Vlade ili Države?"  Priliku za ovakav ispad pružio mu je izbor Baracka Husseina O'bame za novog predsjednika SAD-a. Jasna je bila poruka da su Srbi u Hrvatskoj isto što i crnci u SAD-u, odnosno da ih Hrvati smatraju ljudima drugog reda. Kako proces uključivanja srpske nacionalne manjine u društveno i političko biće Republike Hrvatske uspješno napreduje (koaliciona Vlada, pretvaranje stanarskih prava i posjednička prava Srba koji su optirali za Jugoslaviju, masovni oprost za sudjelovanje u terorističkim postrojbama i aparatu na okupiranim dijelovima RH, zapošljavanje milicajaca paradržave RSK u hrvatskoj policiji, penzije, policijske mjere protiv svakog Hrvata koji bi nečim uvrijedio Srbe ili poremetio željeni međuetnički sklad, prigušivanje nacionalne samobitnosti većinskog naroda u medijima, kulturi, športu, pa sve do pozicije samog gospodina Šprajca), urednikova intervencija imala je negativnu političku nakanu i kao takva je doživljena u javnosti. Gospodin Šprajc je na zaobilazan način ustvrdio kako Hrvati toliko mrze Srbe da nikada Srbina ne bi željeli za premijera ili Predsjednika - piše Đuro Vidmarović
Koliko je provokacija bila neugodna svjedoči reakcija potpredsjednika Sabora Vladimira Šeksa, koji je na pitanje, potaknuto rečenom provokacijom: "Koliko bi Hrvatima trebalo da na mjesto predsjednika izaberu Srbina?", odgovorio: "Neću reći da bi bilo potrebno ka za Baracka Obamu, ali mislim da u Hrvatskoj puno brže sazrijevaju pretpostavke za to nego što su sazrijevale u Americi" (Jutarnji list, Zagreb, 7. XI. 2008.).

U tjedniku "Fokus" (br. 447. od 5. XII. 2008.) na Šprajcovu provokaciju reagirao je povjesničar Vladimir Mrkoci, člankom "Zašto baš Srbin, zašto ne Kongoanac!?". Profesor se s pravom zapitao: "Bi li bilo moguće da igdje u svijetu neki urednik na TV-u izjavi nešto slično, da u Francuskoj ili Engleskoj za predsjednika države požele Nijemca, u Poljskoj Rusa ili Nijemca, u Njemačkoj Rusa, u Španjolskoj Baska, u Turskoj Grka ili Kurda, u Grčkoj Turčina, u Izraelu Arapa i slično?". I ispravno zaključio: "U svakoj zemlji u Europi, u svakoj pravnoj državi bi spiker i urednik (nakon ovakve provokacije) bili odmah suspendirani".

Državna ili privatna tv?
Šprajcovu provokaciju nije otrpio, inače hladnokrvni i superiorni akademik Pavao Pavličić. Jasno je dao do znanja kako je "usporedba Srba u Hrvatskoj i crnaca u Americi lažna i jako zlonamjerna". I nastavio: "Zato rezerve Hrvata prema Srbima - onoliko koliko postoje - imaju sasvim drugačije podrijetlo. Tko želi znati kakvo je ono, neka se upita jesu li crnci ikad ratovali protiv Amerike, jesu li u njoj pokušavali osnovati vlastitu državu i jesu li po zidovima pisali OVO JE AFRIKA? Ako, dakle, Hrvati u nečemu zaziru od Srba, onda taj zazor nije zasnovan ni na kakvim rasnim teorijama, nego na bolnom povijesnom iskustvu". Akademik je ispravo zaključio: "Hrvati bi glatko izabrali Srbina za svoga predsjednika, samo kad bi mogli povjerovati da on nije srpski političar".

Provokacija Zorana Šprajca ne bi imala značenja da nije izgovorena na državnoj TV, za koju svi mi u Hrvatskoj moramo plaćati pretplatu. (Predlažem da se uvedu resiveri, pa tko želi gledati HTV neka gleda i za to plaća, a tko ne želi neka je slobodan od te obveze. Ovako, gledao ili ne gledao HTV plaćati moraš, jer ti inače zapečate televizor, a bez njega ne možeš gledati ostale televizije, a danas ih, zahvaljujući tehnici, ima na pretek.) Taj čovjek ne razlikuje državnu od privatne TV kuće. On može imati o svemu svoje privatno mišljenje, ali dok je službenik državne televizije obvezatan je poštivati zakone, moral i politiku te Države koju kreira njezino najviše tijelo, a to je Parlament.

Nekoliko važnih činjenica
Prošlo je dosta vremena od izrečene provokacije, a Zoran Šprajc nije pozvan na odgovornost. Kada je uvrijedio predsjednika Mesića bilo je drukčije. To znači da njegovi nadređeni, sve do Sabora, nisu u provokaciji vidjeli ništa loše. Ako je tako, tada su stvari jasne. Možemo očekivati nove ispade, provokacije i šovinističke protuhrvatske izjave.

Glede izbora koje nam Šprajc podmeće, nitko nije istaknuo nekoliko važnih činjenica:
1. Jedan od zamjenika predsjednika Vlade RH je političar izabran iz redova vodeće stranke hrvatskih Srba. A to je, prosim fino, četvrta pozicija u Državi.
2. Sukladno koalicijskom dogovoru SDSS-a i HDZ-a određen broj Srba zauzima visoke položaje i Ministarstvima,
3. Dva savjetnika u Kabinetu Predsjednika, jedan za odnose s manjinama, a drugi za pravna pitanja, su Srbi.
4. Prva dama Republike Hrvatske je Srpkinja.
5. Srbi se nalaze na veleposlaničkim dužnostima, kao i na dužnostima Načelnika odjela u Ministarstvu vanjskih poslova.
6. Hrvatska je jedna od rijetkih država u Europi koja omogućava svojim manjinskim zajednicama neposredno biranje parlamentarnog zastupnika.
7. Kulturna, znanstvena, športska i građanske udruge hrvatskih Srba dobivaju novčanu potporu Vlade RH u iznosu koji impresionira.
Hoće li doći do izbora Srbina za predsjednika RH ili Vlade RH ovisi o volji biračkog tijela. To znači da se predstavnik Srba mora kandidirati na predsjedničkim izborima i ponuditi program koji će podržati svi birači, a ne samo oni iz redova njegove manjine. Ako žele dobiti mjesto predsjednika Vlade, potrebna je pobjeda na parlamentarnim izborima, jer po našem Ustavu stranka koja dobije apsolutnu većinu, ili relativnu, ali potom sklopi koaliciju s jednom ili više manjih stranaka, dobiva mandat za sastave Vlade. Drugog puta nema, osim da ih se oktroira na navedene dužnosti.

Politički Hrvati, da ili ne?
Hrvati, premda snažno većinski narod, nisu etnocentrični. To pokazuje dosadašnji pretežito višenacionalni sastavi Vlada.
Kad je riječ o Predsjedniku, do sada niti jedan Srbin nije izašao s takvom željom, niti je o tome ikada govorio lider hrvatskih Srba, prof. Pupavac. Ima li među Srbima u Hrvatskoj osoba koje bi uzdignuta ćela obnašale dužnost Predsjednika? Ima. Znao sam jednoga, pokojnoga Srećka Bijelića, a znadem i živuću osobu, dr. Olgu Carević. Znadem ih još, ali ne želim izlaziti s imenima kako ljudima ne bih, možda, naštetio.

Austrijanci su za Kanclera višekratno imali Židova Brunu Kreiskoga, ali nitko nije snažnije i uspješnije od njega branio državne i narodne interese svoje zemlje. Kada je to bilo u interesu Austriji, naglašeno se, čak grubo distancirao od države Izrael, o čemu piše Efrajim Kishon u svojim sjećanjima. Tko ne bi poželio za Predsjednika takvog čovjeka? No, dr. Kreiski je bio predsjednik austrijske političke stranke, a ne one koja bi okupljala isključivo njegove sunarodnjake.

Radi se o osnovnom načelu, je li se netko osjeća političkim Hrvatom, ili ne? Ako se pripadnik manjine ne osjeća politički sjedinjenim s većinskim narodom, već su mu bliži interesi države matičnog naroda, tada on doista ne može preuzeti dužnost koja bi se tome protivila. Ja sam kao zastupnik u prvom sazivu Sabora RH sjedio s većim brojem srpskih manjinskih zastupnika koji se nisu osjećali političkim Hrvatima, niti su Hrvatsku doživljavali kao svoju Državu, i ubrzo su se pridružili ili teroristima, ili su optirali za Miloševićevu Jugoslaviju, dok su ljudi okupljeni oko pokojnog Milana Đukića ostali u Saboru.
Ako je gospodin Šprajc, kako piše prof. Mrkoci, pripadnik srpske nacionalne manjine u Hrvatskoj, ovakvom provokacijom nije pridonio suživotu. Vjerujem da mu je poznat stih "Ubi me prejaka reč!".
Đuro Vidmarović

Hrvatsko slovo, 23. siječnja 2009.
Hrvatski jezik i Europska unija
Haaška praksa, hrvatska neizvjesnost i zabrinjavajuća budućnost
U časopisu "Jezik" objavljen je nedavno napis jezikoslovca Marija Grčevića pod naslovom "Poteškoće u priznavanju hrvatskoga jezika u inozemstvu", te članak Stjepana Babića "Još o hrvatskom jeziku u Europskoj Uniji". Budući da je broj pretplatnika i čitatelja "Jezika" žalibože manji nego što taj odlično uređivan i značajan časopis zaslužuje, prenosim širokom krugu zainteresiranih bitne dijelove spomenutih članaka.

Mario Grčević, jedan od najboljih suvremenih hrvatskih lingvista mlađega naraštaja, podsjeća u uvodu na autrougarski, a zatim jugoslavenski unitarizam, odnosno na sudbinu hrvatskoga jezika u višenacionalnim državama ili državnim zajednicama kojih je Hrvatska bila član. Upozorava zatim da će Hrvatska ulaskom u EU opet ući u sličnu višenacionalnu državnu zajednicu i kaže: " U Hrvatskoj smatraju da se zato ne treba brinuti, jer je poznato da EU poštuje višejezičnost i da je jezično tolerantna - piše Hrvoje Hitrec
Neki u inozemstvu, međutim, smatraju da bi upravnim tijelima u EU bilo najpraktičnije da se srednjojužnoslavenski prostor u književnome jeziku izjednači, onako kako se pokušavao izjednačiti u Austro-Ugarskoj Monarhiji, zatim u objema Jugoslavijama, a trenutačno na haškome Međunarodnome sudu za bivšu Jugoslaviju.

Haaška jezikoslovna znanost
Proteklih se godina haaški jezični pristup i nomnacija "BHS" jezika (bosansko-srpsko-hrvatski) širi i na sve više lektorata zapadnih europskih sveučilišta. Stoga se ondje hrvatski jezik, i kada je isključivi predmet nastave, često zove upravo onako kako se zove na Haaškom sudu, unatoč tomu što je u znanstvenoj literaturi strana slavistika već odavno prihvatila da su hrvatski i srpski dva posebna književna jezika. Protiv haaške jezične politike u Haagu je javno prosvjedovao jedino Vojislav Šešelj tražeći da mu se dokumenti dostavljaju na srpskome jeziku. Šešeljev zahtjev 2004. odbijen je sa sljedećim obrazloženjem, koje je 23. studenoga 2004. u ime tužilaštva potpisao Hildegard Uertz Retzlaff: "..U jezikoslovnom smislu srpskohrvatski se ne može razdovojiti na dva ili više jezika.

Iako nacionalisti kao što je optuženi mogu inzistirati na uporabi "srpskoga" ili "hrvatskoga" ili "bosanskoga" jezika, to su samo različite oznake koje se daju istomu članu južnoslavenskoga ogranka indoeuropske porodice jezika. Razlike u pisanju, sintaksi i izgovoru nisu dovoljno značajne da bi se "srpski", "hrvatski" i "bosanski" tretirali kao odvojeni jezici. Svaka eventualna autonomija koja zaista postoji između tih takozvanih "različitih jezika" potječe od ideoloških i političkih vrijednosti koje su sa znanstvenoga, jezikoslovnoga stajališta, bezvrjedne". U istoj haaškoj "znanstvenoj" maniri o hrvatskom jeziku govore i neki zastupnici u Europskom parlamentu, iznoseći prijedloge da jezike bivše Jugoslavije treba ujediniti (primjerice Charles Tannock). K tomu prevoditeljska služba EU u hrvatskim poslanstvima koja su u posjetu u Bruxellesu ili Strassbourgu ni danas ne prevodi samo na hrvatski književni jezik. U pisanim oblicima situacija je nešto bolja.

Rat za hrvatski jezik se nastavlja
Takvoj unitarističkoj jezičnoj politici pridonose i svježi glasovi s Balkana koji ju podupiru. Mario Grčević zaključuje: "Ako Republika Hrvatska uđe u EU tako da joj ondje kao nadomjestak hrvatskomu kao službenom jeziku bude barem djelomice nekakav BCS jezik, moglo bi se to negativno odraziti ne samo na položaj hrvatskoga u EU, već i na njegov položaj u Hrvatskoj. Naime, procijene li zainteresirani službenici u EU da bi se u Hrvatskoj divergentnim normiranjem moglo ugroziti "praktično" jedinstvo BCS jezika, oni bi mogli poželjeti da se to ne dogodi pa će preko posrednika utjecati na normiranje hrvatskoga."

U članku "Još o hrvatskome jeziku u Europskoj Uniji" nepokolebljivi borac za hrvatski jezik dr. Stjepan Babić osjeća novu opasnost i kaže: "Pobjeda u razgraničenju srpskoga i hrvatskoga jezika u američkoj Kongresnoj knjižnici, a time i u knjižarstvu u cjelini, jest pobjeda, i to važna pobjeda, ali nije konačna. Odavno smo pobijedili u knjižarstvu jer je l988. u međunarodnoj standardizaciji (ISO) u njezin popis od l46 jezika ušao i hrvatski s kraticom hr (odakle je l970. bila izbačena zauzimanjem beogradskih krugova)...Ipak je sigurno da rat za hrvatski jezik na svjetskoj razini nije još dobiven." Babić razjašnjava tko će i što će odlučivati o hrvatskom jeziku u EU. Citira P. Petruchija, glasnogovornika europskog povjerenika za višejezičnost Leonarda Orbana, koji je rekao da postoje četiri kriterija za uvođenje jednoga jezika kao službenog u EU. Prvi je da taj jezik bude službeni u svojoj državi. Drugi da država zatraži da njezin jezik bude službeni u EU. Treći da dobije jednoglasni pristanak svih država članica, a (četvrto) konačnu odluku donosi Vijeće EU. Znači, veli Babić, da odluka ne ovisi o nama samima, pa moramo paziti da "učinimo što moramo i da postupak za priznanje posebnost hrvatskoga jezika pokrenemo u pravo vrijeme i na pravom mjestu da nas događaji ne bi pretekli."

Toliko Mario Grčević i Stjepan Babić, vrlo jasno i vrlo zabrinjavajuće.Od četiri spomenuta kriterija samo prvi je neupitan. Drugi može postati upitnim ako hrvatska Vlada (Ministarstvo vanjskih poslova itd.) bude spora i neoprezna, što je vrlo moguće. Treći kriterij već je znak za uzbunu: zamislimo (lako zamislivu) situaciju da aktualna slovenska blokada bude skršena, da Hrvatska nastavi pregovore i dobije zeleno svjetlo za ulazak u EU. Što bi tada Slovenci još mogli smisliti kako bi napakostili Hrvatskoj?

Povijest se ponavlja
Nakon što su opljačkali hrvatske štediše, nakon što su (s Italijom) zamrznuli ZERP, nakon što se vjerojatno ipak ne će dočepati ni djelića hrvatskoga mora, bit će im zadovoljstvo glasovati protiv hrvatskoga jezika kao službenog u EU, to više što su u bivšoj državi (uz slovenski) rabili nepostojeću BCS varijantu, odnosno srpskohrvatski. Ne će u tome biti sami, kao što nisu sami ni sada u blokadi pregovora, na što upućuje izjava Nicolasa Sarkozyja koji reče da bi "bio dovoljan jedan povjerenik za zemlje koje dijele zajedničko kulturno nasljeđe".Od te izjave do tvrdnje da je i BCS jezik "zajedničko kulturno nasljeđe", nije daleko.Ukoliko je cijela priča o usporavanju Hrvatske samo izlika da se pričeka Srbija, a smatram da jest tako, onda će se Srbija naći u prilici da prisnaži kako se radi o jednom jeziku, na čemu srbijanski lingvisti opet zdušno rade. Epizodu s Kongresnom knjižnicom podržali su samo zato što su se dosad latinične knjige tiskane u Srbiji vodile kao hrvatske (zbog pisma ), ali su istaknuti jezikoslovci u Srbiji (dr. Ivan Klajn) sada bez ograde na unitarističkim pozicijama. Povijest se ponavlja. No kada je hrvatski jezik u pitanju, pokazalo se nekoliko puta u bližoj povijesti, Hrvati ipak smognu snage da se probude iz drijemeža i udare šakom po stolu. Doista se nadam da će se tako i dogoditi, jer ćemo u suprotnom iskopati duboku jamu ne samo hrvatskom standardnom (književnom) jeziku, nego i hrvatskoj državnosti. Hrvoje HITREC

Hrvatsko slovo, 23. siječnja 2009.
Nenad Fabijanić, arhitekt
Opuzenski ambijent me zainteresirao i oduševio
Ta delta Neretve prirodno je i strukturalno vrlo zanimljiv kraj
Djela Nenada Fabijanića oduvijek krase duboko razumijevanje povijesnih ugođaja isto kao i stopljenost arhitekture s krajolikom, te gotovo kiparsko osjećanje materijala. Rasvjetom razbuktava maštu, dok prostornim i oblikovanjem čuva modernu misao humanizma. Udruženje hrvatskih arhitekata dodijelilo mu je godišnju nagradu "Bernardo Bernardi" za Uređenje Trga Kralja Tomislava u Opuzenu. Bio je to povod našem razgovoru.

Na podulju listu nagrada koje ste dobili uvrstili ste još jednu!
- Riječ je o tome da sam ja svojevremeno bio pozvan u Gradsko poglavarstvo u Opuzenu, u kojem sam do tada bio samo kao putnik namjernik, vrlo rijetko polazeći prema Dubrovniku. Bio sam pozvan od njihove Gradske uprave da dođem i da mi nude uređenje gradskog trga. To je neobično za naše uvjete. Došao sam zahvaljujući jednoj osobi koja se zove Ivanka Zvonić koja je, eto, predložila tadašnjem načelniku Oliveru Proviću da me pozovu da mi daju taj posao. Kada sam došao tamo, mene je taj ambijent zainteresirao i na neki način oduševio. Nekako je to van ruke, van puta, doduše u neretvanskom slivu ali meni nije bio poznat niti kao turističko mjesto, niti po ikakvim posebnostima, osim što je prirodno i strukturalno vrlo zanimljiv kraj. Ta delta Neretve! I onda sam se, mogu reći, sprijateljio: odnos je funkcionirao od prvog trena izvanredno. To je temelj svakog uspjeha. Suradnja s investitorom do kraja i na bazi punog povjerenja. Oni su imali puno povjerenje u mene, a ja sam vidio da oni reagiraju afirmativno.

Oblikovanje trga samo je prividno brz i laki posao?
- Radilo se i pripremalo nekoliko godina, pa je Ivo Mihaljević zamijenio Olivera Provića na funkciji gradonačelnika i dalje se stvar na isti način nastavila s puno povjerenja i ambicije da se uredi nešto što je bio njihov vjekovni san. Neuređenu gradsku ploču na kojoj se nalazi nekoliko zanimljivih starijih objekata: crkva s kraja 19. st. historicistička zgrada Gradskog poglavarstva i jedna vrlo loša intervencija po mom sudu, to je zgrada Privredne banke koja je preskočila sve gabarite, sve volumene, uz niz stambenih kuća koje u prizemlju imaju šansu ili su već adaptirane za kojekakve kafiće i slične sadržaje. Problem je bila zgrada banke koja je napravljena osamdesetih godina, koja strši dosta nespretnom arhitekturom i detaljima i ugrožava taj pitomi ambijent niskog trga. U dnu se vidi crkva, bočno Gradsko poglavarstvo i niz jednokatne ili dvokatne stambene arhitekture. Postava zida je bila nužna da umanji taj nespretni i nezgrapni objekt. Zid lapida postao je barijera koja je stvorila mikroambijent. Trg jer počišćen, fasade uređene. Imao sam optimalne uvjete i mogao sam realizirati do sada najveću klupu koliko ja poznam u jednom komadu kamena, oko sedam i pol metara. Napravljena je ljubaznošću Jadran kamena. Ja kao autor i moja koautorica arhitektica Tadej animirali smo sve izvođače koji su pomogli da se zbilja sve izvrsno izvede. Jadrankamen je dakle izveo sve kamene detalje do savršenstva.

Tema lapida Opuzenu sada daje poseban šarm i identitet antičkog lokaliteta?
- Nije sve to bilo niti lako isfinancirati i dalje ostaje za raspravu osnovna tema a to je tema prikaza ovih lapida koja je izazvala ne polemike nego neku međusobnu konfrontaciju Vid - Narona - Metković i Opuzen. Iz jednostavnog razloga što je Opuzen bio u vlasništvu već 150 godina nekoliko lapida. Jedan zanimljivi kapitel postavljen je naopačke: ima tome razlog, drugi je skulptura Tiberija, poprsje i  rimski natpis. Imaju oni i četvrtu. Ta je sakrivena, ta je zatvorena, a riječ je o Liviji, o antičkoj skulpturi koja je teoretski i praktički trebala pripadati seriji skulptura koje su nađene svojedobno u Augusteumu na kojem je danas napravljen muzej Narone. Sve su tamo osim jedne, a to je Livija iz Opuzena. Žučna rasprava vođena je i na razini problema banke. Ona nije htjela dobiti taj zid lapida ispred sebe, jer da ih se na neki način gurne u drugi plan i zatvori. Druga rasprava je svojedobno bila žučna: kako uzeti Opuzenu tu skulpturu. Ona realno pripada Naroni, ali je to nerealno jer je vlasništvo Opuzena. Teze za jedno i za drugo su jake. Netko bi htio vidjeti sve to na jednom mjestu, netko bi, kao ja, želio da to, kad je već tako, tako i ostane, u Opuzenu. To kod nas nije lako mijenjati, nije moguće uzeti. To nije Nika sa samotrake, to nije taj rang skulpture, to je, opet kao i Apoksiomen, fenomen koji se nalazi drugdje i sad je pitanje treba li ga postaviti u Arheološkom muzeju u Zagrebu ili ostaviti u Lošinju. Meni je mnogo zanimljivije da bude u Lošinju i da se za njega napravi neka lokalna atrakcija i da idemo uživati u Lošinju u Apoksiomenu, jer je on i nađen u tom moru. Tako je i ovdje u Opuzenu. Naravno mogu se napraviti i odljevi. Ako se naprave vrlo kvalitetni odljevi, onda je nova točka rasprave, hoćemo li mi u Opuzeni imati odljev, a original će biti u Naroni ili obrnuto. Drugo, ta skulptura je toliko vrijedna, da je ja ne bih stavio na trg, a pogotovo ne, kako sam često krivo interpretiran, pod neko stakleno zvono. Ima jedno mjesto na trgu jedna prostorna niša na kojoj se može dogoditi interpolacija. Moj koncept je da se napravi jedna zgrada muzeja, informativnog punkta s dvoranom, s nekom galerijom eventualno s knjižnicom, a sve to relativno skromno, a na glavnom mjestu u tom interijeru, u toj dvorani, u tom holu, u tom prostoru - stoji skulptura Livije. To bih preporučio i kod postave Apoksiomena.

Svaka palača, svaki tradicionalan muzej koji je uguran u neku bivšu stambenu palaču neće biti dobar za postav Apoksiomena, niti Livije niti svih sličnih skulptura. To treba biti zasebno projektirana zgrada za tu skulpturu ma kako se to nekom činilo bespotrebno i egzibicionistički. I ta rasprava se i dan-danas vodi. Ministarstvo kulture je mišljenja da bi to trebalo uzeti Opuzenu Liviju i odnijeti u Naronu. Ja taj princip razumijem. Ali ovdje je riječ o vlasništvu i Opuzen ne da svoju Liviju. A ja sam samo čovjek koji mora omogućiti kroz projekt i kroz projektiranje maštovito sagledavanje, da tu Liviju imaju jednog dana kao temu koja nosi dio tradicije, identiteta, kulture kraja i te urbane sredine i ja ću napraviti sve, ako bude uvjeta i prilike, da im to omogućim. Dakle, ne procjenjujem ništa, jednostavno se ponašam kao arhitekt putnik namjernik koji je s bisagama putovao po Jadranu i došao u neki Opuzen i napravio korektno posao.

Tu je još i glava Livijina?
- To je povod za raspravu radi drugog cilja. Ta glava Livije. mislim da nije njezina. Nisam mjerodavan da dajem mišljenje. Jednostavno mislim da je mnogo zanimljivija bez glave. Vidio sam je s glavom u Gliptoteci. Ja i neki jako značajni eksperti povijesti umjetnosti ocjenjuju da to nije ta glava. Ako i jest, lošije izgleda s glavom nego bez glave. I glava može biti negdje kao original, a tijelo negdje drugdje. Mislim da ta prijetnja da će Englezi zadržati glavu i da je ne će dati muzeju u Naronu izmišljena, jer će Englezi ako je odluče dati, dati jednako tako muzeju u Naroni ili muzeju u Opuzenu. Meni Glava na tom tijelu, a to mogu reći kao nestručnjak s tog područja, ali po senzibilitetu i osjećaju kad sam je gledao sa svih strana i precizno odmjeravao, izgleda lošije nego ovako dekapirana. U tom ženskom tijelu s tim haljama izgleda mnogo zanimljivije neko kao portret. Razlozi zašto su glave dekapirane ne znam, mogu to tumačiti nekim kršćanskim barbarstvom rušenja antičkih hramova, ili jednostavno urušavanjem, pa gdje skulptura pukne, gdje je najslabija. Priča o tome kako je glava Livije došla do Londona je zanimljiva, ali takvih priča ima mnogo i mnoge su atenske skulpture u British Museumu. Sve te priče znamo. Englezi žele vidjeti dostojno prezentiranu skulpturu, ma gdje ona bila, da se odluče u tom ambijentu vratit glavu, što će biti jedna kulturna i civilizacijska gesta i hvala im, jer su navodno tu glavu dobili za jedan običan šešir.

Dakle, zašto je lijepi korintski kapitel postavljen naopačke?
- Anđelo Vidović se potpisao na kapitel. Uklesao je svoje ime na donju stranu kapitela. Ja ga držim na izložbenoj formi kapitela. Bilo mi je mnogo zanimljivije postaviti ovako da svi vide. Svatko tko dođe gore vidi: godine te i te Anđelo Vidović, mještanin Opuzena prikupio je te skulpture, ne znam od koga i kako ih je opće doveo, ali bile su njegove. Nijedan čovjek u Opuzenu nije spreman niti razgovarati o tome da bilo koja od ovih stvari ode van. Ja sam sklon razgovarati o načinu prezentacije, o odljevima. ^^ak što više moram reći da sam, kad je Livija putovala, i kad je završila u Zagrebu, njima predlagao da Liviju odlijemo u bronci, zeleno patiniramo s malo zlatnog, da je postavimo na trg u Opuzenu, jer bronca trpi vanjski prostor, da ju posebno osvijetlimo i da idemo na tu vezu zelena Neretva, zelena Livija. Gradsko poglavarstvo je to zamalo prihvatilo. Već smo razgovarali s ljevaonicom na Akademiji u Zagrebu. Livija je bila ionako u Zagrebu i troškovi uzimanja kalupa za odljev bili bi smanjeni. Kad je završila izložba i Livija vraćena u Opuzen, onog časa je ideja da se lijeva u bronci pala. Oni su dobili natrag svoju Liviju, Livija je opuzenska i oni čekaju trenutak kada će imati novaca i naručiti projekt, izgraditi tu zgradu kulturnog centra, centrića, kako god to zvali. Nije riječ o kiosku u kojem bi stajala Livija nego o prostoru, dakle muzeju. Ima tamo koješta povijesno što bi trebalo prikazati i interpretirati. Kad dođeš u Opuzen da kažu, to smo mi. No, to je teže. Realizacija tog kulturnog centra i muzeja traži etnografsko, povijesno i drugo prikazivanje identiteta, kao i kroz krajolik. Tamo su ljudi talentirani za mnoge stvari, a postoji, čini mi se, i veliko zanimanje za glazbu, pa bi svi ti ambineti na trgu, svi ti kantuni, sve te zgrade, sve te strehe, svi ti trijemovi, te konobe, mogle zaživjeti bez obzira što nisu izravno na rubu mora, nego u zanimljivom slivu neretvanske doline.

U kojim ste materijalima izveli cijeli projekt?
- Tu su samo dvije vrste kamena koje uvijek rabim već 15, 20 godina koliko se bavim oblikovanjem trgova. To je kvalitetan kamen dolit to je negdje s Mosora, najčvršći i najbolji kamen po mom sudu sa najljepšom bijelom bojom koja ima malo štiha bijele kave ili slonove kosti ako hoćete. Drugi je zeleni Jadran, nešto što je vrlo blizu granitu, ali nije. To je kamen s fino iscrtanom strukturom. To je domaći kamen i nema razloga da se ne upotrebljava. Jedino što ne volim to je naš kamen bijeli, bilo istarski ili brački kad je poliran. Kamen mora biti obrađen rukom. Ja sam u tom smislu svjedokom proizvodnje tih rubnjaka, vodovodnih grla, koji su rađeni u halama od ljudi koji su fantastični.

Od čega je klupa?
-  Klupa je od bračkog sivca jer kad sam tražio kako da napravim tu klupu, a htio sam da bude u jednom komadu dužine sedam osam metara. I Poglavarstvo je htjelo ići u taj izazov, htio sam i ja. Sama proizvodnja, transport, ugradnja je bila fantastično uzbudljiva; već u halama, nositi ga i manipulirati njime koji je prije obrade bio  težak 32 tone. Klupa je sama teška 12 tona. Rađena je po modelu iz Zagreba u velikom mjerilu koji sam odnio dolje, pa su po tome skidali, brusili, obrađivali, tovarili na šleper išli u Split pa magistralom do Opuzena, pa preko čeličnog mosta koji spaja opuzenski poluotok sa kopnom, prešli preko. Bilo je čak delikatno hoće li most izdržati: šleper i dvanaestonska klupa imaju svoju težinu. Most je naravno provjeren, pa je i izdržao. Kad je došao na lice mjesta morala se u zraku klupa okrenuti zato što je šleper išao na krivi način unutra. Kad je konačno spuštena, doživjeli smo veliki pljesak. I po Guinessu to je najduža klupa. To smo prijavili i rekli su da ne znaju za takav slučaj. Njihov uvjet je samo, što im još nismo omogućili, da je oni dođu vidjeti. Zato opet treba nešto sredstva.

Je su li je mještani prihvatili?
- U blizini je crkve i masline koja radi finu sjenu po tom mekom kamenu. Na njemu se može ležati, može sjediti s obje strane. Tu kad zasija i zagrije preko dana, od petog mjeseca do desetog, popodnevno je sjedenje na toplom finom kamenu.

Trg čine i okolne stambene zgrade?
- Prije nego što je stavljeno kameno poločenje uređene su sve fasade, skidanjem žbukem, pjeskarenjem, krpanjem fugiranjem, gdje god se to moglo. Skidali smo žice. Sve su im škure zelene, takva im je tradicija, a imaju još namjeru unificirati tende.

Rasvjeta je važan dio vaših oblikovanja?
- Rasvjetu za svoje ambijente i svoje punktove radim sam. Ovdje svi detalji svijetle po mom konceptu. Međutim, na žalost, na cijelom Jadranu postoji neka opsesija s tim fenjerima, koji su nekad bili na kontinentu plinske svjetiljke. Ti fenjeri simuliraju neku svijeću, neku vatru koja se doslovno pali i gasi. Fenjeri su prestali biti to što jesu kada je izmišljena elektrika. U doba Austrougarske fenjeri su se proširili od Vukovara, Križevaca, Varaždina, Zagreba, Rijeke, Vodnjana, Dubrovnika, Paga, Opuzena. To je industrijski proizvod austrougarske 19. stoljeća. Štanca. Jednako su na Gornjem gradu jednako u Pagu. Jedini grad koji je napravio svoju svjetiljku i ima dobro dizajnirane svjetiljke je Šibenik. Naravno da ne treba raditi ludorije, ali treba pohvaliti šibensku lampu, a tako bi svaki grad nakon mnogo studiranja uzoraka i modela, ispitivanja karakteristika, današnjih novih iskustava tehnoloških i rasvjetnih mogao bi imati svoju rasvjetu. Jer ovo je lažno.
Branka HLEVNJAK