Hrvatsko slovo

Hrvatsko slovo, 23. travnja 2010.
Urednički komentar
Osovina Josipović – Tadić
Politika pomirbe na povijesnim krivotvorinama, preslika je politike "bratstva i jedinstva"

U čije se ime Ivo Josipović u Sarajevu ispričavao? Uime svjetskih moćnika koji su dijelili i podijelili BiH? Bi li pobijedio na izborima da je u predizbornoj kampanji bio iskren i rekao kako će Hrvatsku odmah po ustoličenju na Pantovčak optužiti za agresorsku politiku prema BiH? Ili da je rekao kako je njegova politika prema regiji usklađena sa politikom organizacije jugoslavenskih nacionalista u Hrvatskoj, koju personificira Vesna Pusić? Poslije njegove sarajevske isprike/žaljenja/optužbe, jasno je kako Josipovića treba promatrati kroz prizmu ustavne odgovornosti. U njegovom konceptu hrvatska država je zamišljena kao preslika Socijalističke Republike Hrvatske, sastavnice SFRJ, koja je, da bi se držala u pokornosti, neprestano bila za nešto kriva, klečeći se ispričavala i pristajala na ekonomsko ropstvo, iseljavanje i trajne gubitke teritorija.
Josipovićevoj isprici nije prethodila nikakva rasprava. Zaobišao je i predsjednicu Vlade i ministra vanjskih poslova, čime je pokazao koliko mu je stalo do demokratskih i zakonskih pravila igre vezane uz vanjsku politiku. On se ispričao na svoju ruku u skladu s „novom pravednošću“. Ta je pravednost temeljena na optužnicama Haaškoga suda. Optužnicama Haaškoga suda prethodile su izdaje državnih tajni i „strategija“ suradnje s Haaškim sudom u kojoj je Josipović aktivno sudjelovao pod okriljem Račanove vlade. Prema priznanju Ivana Račana, visokopozicioniranog SDP-ovca, Josipovića su za funkciju predsjednika u SDP-u pripremali nekoliko godina. Zato je njegovu sarajevsku epizodu odmah pohvalio Zoran Milanović, ali i srpski koalicijski element. Ukupno raspoloženje naroda glede Josipovićeva govora u Sarajevu u kojemu je zaboravio imenovati agresora na BiH, najbolje je sublimirao Hrvoje Hitrec, predsjednik Hrvatskog kulturnog vijeća, koji zahtijeva od Hrvatskog sabora da pokrene opoziv Predsjednika Republike.
Popunjavajući okvir zapadnobalkanskog summita o „stabiliziranju i pridruživanju“ održanog u Zagrebu godine 2000. Josipović je svoju politiku uskladio sa srbijanskim predsjednikom Tadićem, a ne s Vladom RH. Srbija je, naime, prije petnaestak dana donijela nekakvu traljavu deklaraciju u kojoj se ispričava za „zločine“ (ne za genocid!) u Srebrenici. Samo nekoliko dana kasnije šef na etničkom čišćenju utemeljene Republike srpske, na teritoriju Bosne i Hercegovine optužuje hrvatski narod da je u Jasenovcu likvidirao „700.000 Srba“. A onda umjesto da reagira na podvale Srbije i Dodikove laži, na valu protuzakonito objavljenog Registra hrvatskih branitelja Josipović u Sarajevu optužuje Hrvatsku za sudjelovanje u politici podjele BiH, što je uvod u optužbu za agresiju. Takva politika nove pravednosti zapravo je protustabilizirajuća i vodi u neprirodno, protuustavno i protudemokratsko pridruživanje temeljeno na lažnoj pomirbi. Poznato je da se najkrupniji potezi povlače na početku mandata – Josipović ih upravo povlači, kao što je Mesić povukao najsnažniji potez 2000. pristajući na zapadnobalkanski smjer. Josipovićeva sarajevska epizoda ima dalekosežne negativne posljedice po Hrvatsku, kao i ona Mesićeva iz 2000.
Da bi se Hrvatsku držalo u pokornosti koristi se dvostruka laž o tome da je: 1. Počinila zločinački pothvat u Hrvatskoj protjerivanjem Srba; 2. Da je izvršila agresiju na Bosnu i Hercegovinu. Samo uz pomoć te dvije velelaži, koje moraju postati operativnim „istinama“ moguće je Hrvatsku ponovo ugurati u balkanski lonac. Osovina Josipović – Tadić provodeći politiku „stabiliziranja i pridruživanja“ na lažnoj pomirbi nema demokratski legitimitet. Zato poligon za obnovu jugoslavenskog koncepta uvježbavaju u Federaciji BiH (bez R. srpske!), dijelu države koja i nije u punom smislu riječi država. U slučaju raspada BiH, jer u njoj ništa nije bilo niti jest riješeno, Hrvatska je morala i mora biti spremna za takav razvoj situacije. Ako ne bi bila, onda ona ne bi poštivala vlastiti Ustav i Hrvate kao konstitutivni narod BiH. To nije ni danas, ni jučer, niti ikada prije bila agresija i politika podjele, nego realitet kojega je bio svjestan, za razliku od drugoga i trećega, prvi hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman. Srbija i muslimani spremni su i za taj scenarij. A Hrvatska? Ni Tuđman niti Hrvatska nikad nisu dijelili ili izvršili agresiju na Bosnu i Hercegovinu.
O tome kakav je Hrvatska danas stabilizirajući čimbenik u regiji - sljedeći tjedan. A dotad očekujemo da Hrvatski sabor pokrene raspravu o ustavnoj odgovornosti Josipovića, kako bi ga rasprava vratila u ustavne okvire, ili opozvala s mjesta predsjednika Republike. Predsjednik Republike ne smije, naime, biti provoditelj SDP-ove politike i politike srpske nacionalne manjine u Hrvatskoj, koja je preslika politike "bratstva i jedinstva".

Hrvatsko slovo, 23. travnja 2010.
Dnevnik
12. – 18. IV.
fra Miljenko Stojić
OCVALI ZADAH JUGOSLAVENŠTINE

Ponedjeljak, 12. travnja
Molitva. Doručak. Tako obično počinje moj dan. Ovaj put još dugi pogled kroz prozor. Hoće li tjedan pred nama biti kišovit ili ćemo ipak u petak ići iskapati komunističke žrtve? Pobili su ih u veljači 1945. na Širokom Brijegu. Sitnica, samo 40-ak, znali su biti i učinkovitiji. Vrijeme ne sluti na dobro, prognoze nešto drugo predviđaju. Očito nam je čekati. Otkad postah vicepostulator Postupka mučeništva Fra Leo Petrović i 65 subraće“ (www.pobijeni.info) dobro proučih ta zlosretna vremena, ali i narav mučeništva tako da zapisah da ovih godina tražim svece i pišem pjesme. Znam, to se ne zaslužuje, to se čini s dubokim poštovanjem. Jutros u Asiz odoše novaci, a ja ostah u samostanu s postulantima. U njihovim godinama i ja sam tamo išao i ćutio mir, unatoč iskustvu s nesretnom jugovojskom i njezinim, malo je reći, nemirom.
Popodne idem u Mostar na predstavljanje Približenih daljina duhovne Hrvatske Stjepana Šešelja. Radio Herceg Bosne, koji više nije u prosvjedu, u vijestima najavi ovo događanje, ali i manifestaciju koja uskoro počinje. Nazva je Hrvatsko proljeće, očito zanesen knjigom i bilom puka. Nasmijah se iz srca. Ta manifestacija nekada se zvala Uskrs s Maticom, nakon toga Dani Matice hrvatske, a sada je Mostarsko proljeće. Društvo hrvatskih književnika Herceg Bosne (DHK HB) slabo tamo ima pristup, a ja sam uz ostalo član pa...

Utorak, 13. travnja
Navratiše prijatelji iz Zagreba. Baš lijepo od njih. Na poslovnom su putu po Hercegovini. Dosta smo vremena proveli skupa. Širio se signal Radiopostaje „Mir“ Međugorje te smo snovali što i kako. Pružili su nesebično ruku i danas slušatelji mogu uživati. A kad već o tome govorimo, recimo da ta radiopostaja ima prijatelja i po BiH, među svim konstitutivnim narodima, ne kažem entitetima. Uhvatih malo vremena i uzeh u ruke Vijenac. Nekada sam ga listao, za vrijeme Andrije Tunjića čitao, a sada ga opet listam. Toliko o tome.
U Mostaru se održava Međunarodni sajam gospodarstva. Otvori ga Boris Tadić, a meni nešto padoše na pamet devedesete godine prošlog stoljeća. Letio sam iz Mostara zrakoplovom za Rim. Trebalo je to biti preko Zagreba, ali nas okrenuše prema Beogradu. Dok smo uzlijetali, gledao sam topove poredane poput vojnika. Cijevi su im, pogađate, bile okrenute prema gradu. Bilo kako bilo, nisam danas nikud išao iako sam bio i pozivan. DHK HB uspjelo je doći do štanda i izložiti svoje knjige. Valjda će netko koju i kupiti. I sve je nadalje pod „valjda“. Nesta Herceg Bosne i nitko se više ne brine za hrvatsku kulturu i slične stvari. Oprostite, brinu se svjesni pojedinci, a društvo ode svojim putom.
U samostanskoj crkvi na Humcu sv. misa i pobožnost sv. Anti. Puk hrvatski ne zaboravlja tko je i kamo mu je ići. Još da mi se javi prijatelj preko Skypea i dan može završiti.

Srijeda, 14. travnja
Razmišljam još o sinoćnjem predstavljanju znamenite knjige fra Dominika dr. Mandića Rasprave i prilozi iz stare hrvatske povijesti. Pojavila se 1963. i za njezino čitanje ili posjedovanje u domovini se išlo u tamnicu. Posebno je to naglasio Mile Pešorda. Kad bi mogli, bi li opet uhićivali? U Hrvatskom intelektualnom zboru (HIZ) BiH pred izbornom smo skupštinom. Zbog toga smo se sastali mi članovi Upravnog vijeća. Nema hrvatskog političkog okvira u BiH pa nas nitko novčano ne podupire. Nu, snalazimo se na razne načine i ne damo se protjerati iz javnosti. Naravno da smo dobili rješenje o svome djelovanju, ali nas još ne upisaše u registar udruga. Nije teško pogoditi gdje zapinje.
Pišem prikaz knjige Ogoljela laž logora Jasenovac. Hvala Bogu da se pojavila, iako je razvikana javna glasila u hrvatskom narodu (ne kažem hrvatska) nastoje prešutjeti. Kasnije čitam jednu drugu knjigu Katoličko svećenstvo u NOB-u 1941. - 1945. Nakon svega bacam se na čitanja svjedočanstava očevidaca iz toga razdoblja. Poslije dugo šutim. Ovamo, s ove strane granice, ukaza nam se trenutni hrvatski predsjednik. Mimo deklaracije Hrvatskog (nekad državnog) sabora reče da je Hrvatska devedesetih godina prošlog stoljeća dijelila BiH. Javna glasila uredno će o tome izvijestiti, i to pobjedonosno, a hrvatski puk odmahnu rukom i reče: „Zapadnobalkanac, ćaćino dite“. Mislim, to su blaže riječi. Ja ne ću ništa komentirati, jer „Tražili ste, gledajte“.

Četvrtak, 15. travnja
Evo ga opet. Predsjednika. Hrvatskog. Posjeti Ahmiće (Bošnjaci), Križančevo selo (Hrvati), baš tim redom, i što no još? Ništa! Srbe preskoči. Ima i pravo. Hrvati su iz Republike Srpske davno otjerani i to je barem za jedno vrijeme gotova priča. Ostala je još Federacija. Ali ići će i to, posebno nakon predsjednikovih riječi. O komunističkim zločinima ne progovori. A mogao je. Recimo o onima u obližnjem Travniku ili o onima u Mostaru kamo se popodne „spustio na kulturu“. Široki Brijeg s ubijenim fratrima i s 65 još neotvorenih stratišta također mu nije bliz. Zbog toga ga malobrojni dočekuju i slikaju se s njim ovih dana. U Tuđmanovo vrijeme bilo je to drukčije.
Čitam neke napise o uspostavi vojnog dušobrižništva u BiH. Ta bilo je već davno vrijeme. Jedino, nešto nitko ne spominje vojne dušobrižnike tijekom Domovinskog rata. A bilo ih je, znam to dobro! Nema nam druge nego se udružiti i reći da smo u ona vremena negdje bili. Baš kao i branitelji s kojima smo dijelili dobro i zlo. Javi mi se gosp. Vacek. Bi mi ga drago čuti. U neka grda vremena puno smo se više susretali. Između ostaloga uspostavljala se Radiopostaja „Mir“ Međugorje. Ostavio je neizbrisiv trag. Ne samo da njegovi odašiljački radio uređaji savršeno „sviraju“, nego je i svemu tome pristupio prijateljski. Znali smo sklapati poslove, skupe, samo stiskom ruke, negdje tamo na crpki za gorivo između Usore i Dervente. Trebat će zato što prije kod Slaveka obnoviti ta vremena i razmotriti nova.

Petak, 16. travnja
Jutros je trebalo početi otkopavanje masovne grobnice na Širokom Brijegu. Vrijeme se istina mrvicu proljepšalo, ali sve je još blatnjavo pa smo taj posao odgodili za svibanj. Povjerenstvo za obilježavanje i uređivanje grobišta Drugog svjetskog rata i poraća u općini Široki Brijeg ipak ne će mirovati. I nadalje će marljivo skupljati obavijesti o stratištima i komunističkom zlosilju. Da ne zaboravim. Ono nešto hrvatskih javnih glasila u Herceg Bosni ili BiH, kako se kome sviđa, trudila su se izvješćivati o događajima ovih dana. A trude se i „kopači“ hrvatskog javnog tv kanala i radijskih frekvencija u BiH. Dotle se u obaviještenim izvorima priča da se sprema nešto „zajedničko“, kao nekad RTv Sarajevo. Nije li možda i predsjednik Josipović „kopač“ na ovom drugom poslu? Hajde da ga se okanimo i prijeđemo na nešto drugo. Vrijeme je da spremim svoju radijsku emisiju Jasnoća pogledâ. Ide ponedjeljkom, ali valja pravovremeno početi. Posljednjih mjeseci često mi čestitaju na hrabrosti jer, po njima, govorim što se drugi ne usude. Međutim, meni se čini da su mi riječi iste kao i prije. Može, dakle, biti da se nisam promijenio ja, nego okružje oko nas. Ponovno šutnja, ponovno strah, ponovno ocvali zadah jugoslavenštine.

Subota, 17. travnja
Danas bi, kao, trebalo biti nešto mirnije jer se svatko posvećuje samome sebi. Međutim, životni ritam traži svoje. Drago mi je čitati i slušati da puk (mislim na sve slojeve) ne prihvaća Zapadni Balkan i „region“. Buni se. Na internetu je osvanula Facebook skupina koja se opire isprici u njezino ime. Zna se tko je bio napadač, tko žrtva. I tako ostaje čak i onda kad je netko naš napravio nešto što nije smio.            Izišla mi je ovih dana nova zbirka pjesama Kapaju sjene. Dogovaram se s izdavačem oko njezine ponude javnosti. Znam da su javna glasila u tuđim rukama i da o njoj vjerojatno ne će nešto posebno govoriti. Prostor je zamišljen za one koji drukčije pišu. Tko je vidio govoriti o čovjeku, Bogu, domovini!? Ma, dajte! U suvremenom smo dobu, traži se nasilje, praznina, ništavilo i te stvari. Naravno, odmahujem rukom, idemo dalje. Subotom obično dolazim u Međugorje ispovijedati. Ne uspijevam uvijek, ali se trudim. Službovao sam tamo dosta godina i znam koje su potrebe. A i bez toga zar se može ostati nijem na riječi Kraljice mira? Ona neprestano mijenja povijest. Sazreše vremena te Crkva s najviših vrhova prionu na ozbiljno razmatranje što se tamo točno događa. I to je to, pravi korak u pravom smjeru. Treba misliti i na računalnu sigurnost. S Duplim pokušavam nešto napraviti na tom polju. Podrazumijeva se uz pomoć linuxa. Dosadio mi je Bill Gates i njegovi programi. Nisu Bog zna što, a i zarađeni novac troši na dvojbene stvari. Naravno, ne bi me to trebalo zanimati kad se ne bi odnosilo i na mene. Čitam da je, između ostaloga, član raznih moćnih opskurnih tajnih društava. Na zdravlje!

Nedjelja, 18. travnja
Služim sv. misu u mjestu koje su nekada komunisti donekle bili zarazili svojom ideologijom. Prokrijumčarila se preko polja iz susjedne Dalmacije. Najprije je to bila protutalijanština, pa antifašizam, pa partizanština i na kraju goli komunizam i sve s njim povezano. Mještani se nerado sjećaju tih vremena. Danas se diče lijepo sagrađenom crkvom. Zbog njezine ljepote prozvali smo je katedralom. Poljaci oplakuju svoje žrtve zrakoplovne nesreće i pokapaju svoga predsjednika. Naša tzv. javna glasila najprije rekoše „kontroverznog“, a nakon što čitav svijet izrazi sućut i poče se spremati doći na sprovod, naglo ušutiše. Tek se uhvatiše oko toga je li trebao biti pokopan ovdje ili ondje. Naravno da mi na um pade naš Tuđman. Puk u boli, a oni radosni jer misle da im je kucnuo čas. Na žalost pridruži im se i politička svjetska krema, jer Hrvatska je za današnje vlastodržce jednostavno neželjeno dijete. Takva je pomalo i nova knjiga dominikanca i akademika Stjepana Krasića. Naslov joj je Počelo je u Rimu. Podnaslov jasno kaže zbog čega je prešućuju: Katolička obnova i normiranje hrvatskog jezika u XVII. st. Predstavlja se večeras u središtu Brotnja, u Čitluku. Vjerujem da će dvorana biti puna. Ovdje je domoljublje istinsko i samorazumljivo kao dah koji se diše.
Film Katyń, kasno na tv, kao i sve drugo što ipak valja. Komunisti opet na djelu. Molim se za Poljsku, ali i za Hrvatsku. Svibanj je tu, Bleiburg, Britanci, komunisti.

Hrvatsko slovo, 23. travnja 2010.

PRO PATRIA

Elia Patricia Pekica Pagon

Lego kocke jednoumlja

Dok pokušavamo promišljati ovaj svijet vlastitim mozgovima, u svim medijima nevidljivim nam se slovima, između redaka, propisuje poželjno jednoumlje kao jedini ispravan način razmišljanja i djelovanja

Biti čovjekom znači i uživati u spoznaji da si unatoč izloženosti prljavštini ipak uspio ostati neokaljan i čist te da si uspio sačuvati zdrav razum i svoje mišljenje

Kao radnici, znanstvenici i autori dužni smo pratiti, ispravljati, kritizirati i propitivati sve društvene pojave, a ne samo pasivno promatrati sve strahote koje nas svakodnevno snalaze, odnosno stvarati fiktivne svjetove za bijeg iz svakodnevice. Izgleda da te fikcije ipak sve manje privlače suvremenog čovjeka, previše zaokupljenog borbom za golo preživljavanje. Događa se to zbog toga što suvremeni svijet sve više i sam nalikuje na fikciju punu zamki i zagonetki, a sve manje na stvarnost, pa je prava šteta trošiti vrijeme na izmišljanje nekog drugog svijeta, kada je oko nas toliko postavljenih pitanja koja traže hitne odgovore i toliko skrivenih tajni koje treba konačno početi razotkrivati novim pitanjima. Zajedno s najnovijim globalizacijskim trendovima, mijenjaju se trendovi i u književnosti i u umjetnosti općenito, pa tako ni umjetnici nikada prije nisu bili toliko lišeni istinskog udruživanja kao što su to danas. Ne mogu im više pomoći ni silne udruge i društva, jer u njima također, kako čujem, vlada grubi darvinizam, pa svi oni osjetljiviji među njima, unaprijed odustaju od borbe s onim agresivnijima. No, kako uopće vjerovati tim udrugama primarno okrenutima ovozemaljskom kruhu, kada je poznato da se ne živi samo od tog kruha i kako su pravi umjetnici upravo oni tankoćutniji i samozatajniji, koji ne poznaju dodvoravanje i ulizivanje, ali zato dobro znaju ljude nahraniti kruhom duha. Ti naizgled bezimeni i interesno neudruženi ljudi, svojim djelima na najbolji mogući način svakodnevno osvjetljavaju i razotkrivaju objektivnu sliku našeg društva, bez očekivanja bilo kakvih povlastica, promicanja na društvenoj ljestvici i novčanih nagrada. Oni sve to čine bez ikakve potpore medija i strukovnih udruga obojenih namještaljkama i raznim lobi - igricama. Osim rada njih ne zanima ništa drugo, jer sve drugo oduzelo bi im toliko potrebnu energiju stvaranja. Njihova je udruga stvaralaštvo, a njihov je poziv - poziv za stol pun duhovnog, a ne materijalnog bogatstva. Za razliku od njih, kreatori našega jednoumlja mnogo više razmišljaju o prljavim interesnim igricama lego kockicama. A, uklopiti se u te lego kockice, oni to dobro znaju, znači prihvatiti pravila iz Almanaha propisanog jednoumlja napisanog rukom umreženih promotora jednoumne istine koja to nije i jednoumnog zajedništva koje je sve samo ne ono za što se predstavlja. Znajući to, teško je svjesno prikloniti i svoju glavu tim glavama s lažnim  aureolama neprikosnovenih uglednika i izbrisati sve one misli koje je u nama rodio naš zdravi razum potaknut vremenom i društvom u kojemu živimo. Morali bismo znati da nitko nema ekskluzivno pravo na prodaju upakiranog i jednoumnog duha nastalog u istoimenoj tvornici pod krinkom humanosti i socijalne osviještenosti. Jednoumlje i koristoljublje, doista, nemaju nikakve veze s pravom društvenom odgovornošću i pravim stvaralaštvom i gotovo uvijek predstavljaju iskrivljeno ogledalo društva u kojem tako nakaradno i štetno djeluju. Stoga, dragi prijatelji, nemojmo se dati zavarati i impresionirati od strane tih udruženih „uglednika“ (čast iznimkama). Nemojmo zbog njih i njihovih rabota odustati od našeg stvaralaštva, od naše borbe za bolji i plemenitiji svijet čije bi jedino pravo ogledalo trebao biti naš rad, a ne članstvo u raznim udrugama i političkim strankama. Neke od tih udruga i stranaka samo su zamke kojima nas pripadnici novog jednoumlja žele obeshrabriti u našem stvaralaštvu i drukčijem promišljanju suvremene Hrvatske i svijeta. Budimo oprezni i ne dajmo se smesti. U tim mutnim vodama suvremenog društva, biti nečovjekom nije uopće teško, jer nečovječnost nudi brzi ovozemaljski uspjeh i slavu te brz dolazak do stola punog ovozemaljskih delicija. Dovoljno je znati biti izdajicom i bez imalo grizodušja postavljati zamke drugim ljudima, lagati i varati svoje ljude i svijet koji te okružuje s osmijehom na licu kao maskom dobročinitelja i zauvijek se odreći vlastite savjesti. Za razliku od danas toliko uspješne društvene kategorije nečovjeka koji gazi sve pred sobom na putu do prividnog i trenutačnog ovozemaljskog uspjeha, danas je biti čovjekom postalo najteže od svega, jer to u većini slučajeva znači lišiti se ovozemaljskog prava na život i rad te mirno promatrati lopovluk, laž, izdaju i svakovrsno podmetanje kao jedini model uspješnosti. No, uza sve to, biti čovjekom znači i uživati u spoznaji da si unatoč izloženosti prljavštini ipak uspio ostati neokaljan i čist te da si uspio sačuvati zdrav razum i svoje mišljenje. Svatko tko ne želi iz ovih ili onih „korisnih“ razloga postati članom tih kameleonskih udruga podobnih pojedinaca, svjesno se odriče prava na lažni elitizam, kao i svih mogućih pogodnosti u kojima uživaju svi oni koji su se već odavno oprostili od svoga mišljenja. U vremenu podobnih najveći je uspjeh ostati članom humanog društva kojemu nikada nisu bili potrebni ni statuti, ni časni odbori, ni sumnjivi uvjeti i kriteriji za prijam u njegovo članstvo. Za to članstvo oduvijek je bilo dovoljno u sebi imati čovječnost i ljubav za sve ljude svijeta.

Hrvatsko slovo, 23. travnja 2010.
Šutnja o komunističkim zločinima
Je li vrijeme u Hrvatskoj stalo 1945.? (2)
Danas je duhovno ozračje u Hrvatskoj zatrovano vrlo slično kao i 1945. godine: masmediji u Hrvatskoj rade agitacijsku propagandu protiv svih kritičara zločinca Tita kojega uzvisuju, i traže bilo kakav prozirni razlog za njegovu rehabilitaciju. Međutim, takva propaganda laži ne drži vodu jer Titov komunistički antifašizam je laž! – piše Goran Jurišić

Njemački socijaldemokratski kancelar u mirovini, Helmut Schmidt, borac protiv ljevičarskog terorizma sedamdesetih godina, je povodom 20. obljetnice pada komunističkog Berlinskog zida izjavio i naglasio: “Komunistički antifašizam je laž!” (Izvor: njemačka televizija NDR, emisija “Beckmann” od 23. 2. 2010.) Schmidtova izjava o komunističkom antifašizmu ima 100 puta veću težinu od izjava bivšeg ili aktualnog predsjednika Republike na istu temu jer komunistički antifašizam, kao što se iz povijesti zna, nije donio narodima 1945. slobodu nego okupaciju i ropstvo pod komunističkom diktaturom, za razliku od zapadnog antifašizma koji je narode oslobodio od fašizma i donio im demokraciju. Tito nije bio borac protiv fašizma nego za komunizam, a od 23. kolovoza 1939. do 22. lipnja 1941 nalazio se u savezništvu s Hitlerom i za vrijeme rata pregovarao s njemačkom vojskom 3. Reicha o primirju dok su njegovi partizani kao guske u magli ginuli na Neretvi i Sutjesci! Tko god u Hrvatskoj danas brani Titov “lik i djelo”, sam sebe stavlja s druge strane povijesti.

Prešućena europska Rezolucija
Što reći na ponašanje bivšeg premijera koji se 2004. kao predstavnik Hrvatske demokratske zajednice vratio iz Bruxellesa sa sastanka Europske narodne stranke, a po povratku prešutio hrvatskoj javnosti da su europski demokrati i konzervativne demokršćanske i narodne stranke donijeli rezoluciju o “Osudi totalitarnog komunizma” koju je hrvatski narod čekao pola stoljeća? To je bila vijest par excellence za hrvatsku javnost, a pretvorila se u skandal, jer niti mas-mediji niti vlada o toj rezoluciji nisu izvijestile, a kamoli da bi se u hrvatskom društvu povela rasprava o totalitarnom komunizmu, da javnost bude prosvijećena o komunističkoj diktaturi koja je trajala od 1945. do 1990. Međutim, vlasti i mas-mediji samo govore o ustaštvu koje je trajalo četiri godine, a o partizanštini i komunizmu koji su trajali od 1941. do 1990. nema prosvjećivanja stanovništva niti rasvjetljavanja razdoblja diktature maršala Tita nego naprotiv, ispada da je bolje bilo za vrijeme “druga” Tita. Postavlja se onda pitanje jesmo li svi glupi što smo 1990. odbacili socijalizam i krenuli u demokratske procese i reforme? Neka onda državni vrh RH otvoreno kaže što želi: Jugoslaviju ili Hrvatsku, socijalizam ili demokraciju, antifašizam ili komunizam, Tita ili pravni poredak jer jedno i drugo ne ide zajedno!

Jedinstveni slučaj biskupa Carevića
Iako u Hrvatskoj ima preko 1000 jama i masovnih grobnica s hrvatskim žrtvama komunizma od kojih većina nije još ni obilježena, a kamoli da bi žrtve bile ekshumirane i civilizirano sahranjene, a počinitelji zločina imenovani i procesuirani, vladajući političari i masmediji u prvi plan stavljaju jasenovačke žrtve fašizma, čiji broj opet rapidno raste jer očito ne smije pasti ispod broja žrtava komunizma, s tim da u pravilu posmrtnih ostataka žrtava fašizma nema gotovo nigdje, dok samo jedan zamah lopatom u zemlju bilo gdje u Lijepo našoj na svjetlo dana izbacuje kost nevinih koje je Tito dao pobiti. Važno je naglasiti još nešto: Helmut Schmidt je naglasio da vojnici Wehrmachta nisu bili fašisti! Tako ni hrvatski ratni zarobljenici iz Drugog svjetskog rata nisu bili fašisti, ali su kolektivno smaknuti i njihova mrtva tijela razbacana po šumama i gorama od Triglava do Vardara. Grobovi hrvatskih vojnika poginulih u borbi protiv partizana i četnika su od totalitarnog režima Narodne Republike Hrvatske preorana, nadbiskup Stepinac otrovan do smrti, a 630 svećenika, redovnica i redovnika Rimokatolička crkve u Hrvata je od titoističkog režima pogubljeno (umirovljenog dubrovačkog biskupa Josipa Carevića su partizani ispekli na ražnju, 1944.) To je najveća stopa smaknutih svećenika u Drugom svjetskom ratu i poraću (biskup Carević jedini je biskup pogubljen u Drugom svjetskom ratu), i u povijesti svijeta, koje je borbeni ateistički režim maršala Tita pobio u žaru revolucionarne borbe!

Da čovjeku pamet stane
Do danas niti jedan partizanski zapovjednik i izvršitelj, niti jedan komunistički naredbodavac zločina u Hrvatskoj nije čak ni nepravomoćno osuđen, a kamoli da bi bio optužen, osim dvojice srpskih partizana koji su neposredno nakon podizanja optužnice od strane DORH-a preminuli snovom pravednika u Beogradu. Niti jedan oficir Titove tajne policije nije bio pritvoren u istražnom zatvoru nego su umrli i umiru u Zagrebu snovom pravednika, i još im se s najvišeg državnog vrha tepa da su bili u pravu kad su ubijali nevine ljude jer su navodno ubijali zločince, tako da u propagandi žrtve postaju zločinci, a krvnici i zločinci postaju pravednici i ostaju narodni heroji sa svim odličjima na prsima bivše totalitarne Jugoslavije, i privilegiranim mirovinama za revolucionarni staž koji im Republika Hrvatska isplaćuje! Dok se jasenovački logor u mas-medijima u Hrvatskoj stavlja na sva zvona, kao da je jučer tek prestao biti u funkciji, a ne 1951. godine, s tim da se “Titov Jasenovac” prešućuje, zlokobno se šuti o jugoslavenskom koncentracijskom logoru na Golom otoku s političkim zatvorenicima koji je ukinut tek 1987. godine. On nije ni pretvoren u spomen-područje nego prepušten zubu vremena da se izbriše i najmanji trag zločina titoista, a tu i tamo neki kolumnist napiše da su u tome logoru ubijani komunisti, tako da normalnom čovjeku pamet stane. Inače su komunisti u agitacijskoj propagandi antifašisti, ali ako su ubijeni na Golom otoku onda su samo komunisti odnosno onda tamo nisu ubijeni antifašisti, a političkih zatvorenika nekomunista kao da tamo nikad nije bilo!? Ispravno reče unuk slavnog hrvatskog kipara zadojenog jugoslavenstvom, Ivana Meštrovića, sociolog Stjepan Meštrović iz Texasa/USA u svome stručnome mišljenju (objavljeno u zagrebačkom Globusu), da je bivša Titova Jugoslavija bila nenormalna zemlja u kojoj su cvali narcisi jer su se odlično osjećali u zatrovanome društvu, dok su normalni ljudi bili pregaženi abnormalnom poviješću te nenormalne zemlje.

Ponižavajuće vegetiranje
Danas možemo s apsolutnom znanstvenom preciznošću ustvrditi da su bivši komunisti u Hrvatskoj, koji nikada nisu ni pali s vlasti nakon sloma Berlinskog zida i Jugoslavije, svojom umišljenošću i krivotvorenjem povijesti zatrovali društvo u Republici Hrvatskoj, i to do te mjere da su svojim perfidnim lažima ubili demokraciju i pravni poredak! Republika Hrvatska kao olupina i ljuska ulazi u Europsku Uniju, kao neofašistički etiketirana zemlja ušla je u NATO, i kao ponižena zemlja će nadalje vegetirati dok se implozijom ne raspadne sav smrad titoizma u ovoj iznutra porobljenoj zemlji, i balega tog zločinačkog ex-komunističkog društva se ne zalijepi za obraz Zapada. Uzalud mnogobrojne rezolucije Europskog parlamenta i Vijeća Europe, i jedna jedina rezolucija Hrvatskog sabora o osudi komunističkih zločina, kad komunistički zločinci sprečavaju svaku istragu koja vodi do maršala Tita i njegovih nasljednika u Zagrebu. Zastupnici udbaške strukture u potpunosti vladaju nad Republikom Hrvatskom koju kontroliraju i usmjeravaju u totalnu propast, jer Hrvatska, ne da se nalazi na rubu propasti, nego je gurnuta preko ruba jer je narod od bivših komunista izmanipuliran i doveden u stanje opće socijalne, materijalne i duhovne propasti, a hrvatska država se onda u takvom stanju lako pretvara u jugoslavensku ili “jugoslovensku” – pod velikosrpskom dominacijom, kao i u 20. stoljeću. Kraj
Goran JURIŠIĆ

Hrvatsko slovo, 23. travnja 2010.
Razgovor,
Željko Sačić, ratni načelnik Stožera specijalne policije MUP-a
Treba ujediniti braniteljsku populaciju!
Ratni načelnik Stožera specijalne policije MUP-a, Željko Sačić, hrvatski je branitelj neupitnoga ratnog puta. Pa, ipak, u prosincu prošle godine dobio je neobičnu božićnu čestitku. U sklopu trakavice o topničkim glupostima, završio je u pritvoru. Nakon puštanja iz pritvora razgovarali smo o aktualnim temama uključujući i protuzakonito objavljivanje dijela Registra hrvatskih branitelja, kad nam se na tom tragu u razgovor upleo Predsjednik Republike svojom sarajevskom izjavom…

Nedavno ste pušteni iz pritvora. Kakve su bile optužbe i što je od njih ostalo?
Već sama činjenica da sam nedavno bezuvjetno pušten iz remetinečkog  pritvora na slobodu, po odluci vanraspravnog Vijeća poštovanih sudaca Županijskog suda u Zagrebu, govori sama za sebe o činjeničnoj i pravnoj osnovanosti policijske kaznene prijave i istražnog zahtjeva protiv mene.
Naime, u pritvoru nisam, sasvim je dakle bjelodano, niti trebao završiti. Niti 6 sati, a kamoli 66 dana. Toliko o ozbiljnosti i opravdanosti okrivljeničkih navoda policije i nadležnog Državnog odvjetništva, koji su u mojem slučaju prekršili nekoliko značajnih odredbi i načela kaznenoprocesnog i kaznenog prava Republike Hrvatske. Za ta teška kršenja odredbi našeg Kaznenog zakona, početkom prvog mjeseca ove godine, kazneno sam prijavio USKOK-u nekoliko odgovornih osoba iz samog vrha hrvatske policije i zagrebačkog Državnog odvjetništva. U najkraćem,to je bilo sramotno, neprofesionalno, bilo kojem pravniku neshvatljivo i apsolutno plitički motivirano uhićenje, sa svim elementima zlouporabe državne represivne sile na moju i štetu moje poštovane obitelji. Čudi me kontinuirana i principijelna šutnja o tom pravno policijskom skandalu od nadležnih u Vladi i Saboru Republike Hrvatske.

Što vi, kao visoko rangirani policijski specijalac, imate s tzv. topničkim dnevnicima, kad je poznato da specijalna policija nema topništvo?
Sigurno sa tzv.topničkim dnevnicima nemam baš nikakve veze, ali eto, dobro je moje ime i moje uhićenje, uz uhićenje još četvero neupitnih heroja Domovinskog rata iz ATJ Lučko, poslužilo Mladenu Bajiću, državnom odvjetniku Republike Hrvatske, Tomislavu Karamarku, ministru unutarnjih poslova i Oliveru Grbiću, glavnom ravnatelju policije, da se još jednom, po ne znam koji put, nekome dodvore, pokažu „pravovjernim“ provoditeljima nečije „politike“, ili da ostvare nečije privatne interese, što im je zasigurno osiguralo produženje već dokazano „sjajne“policijske i državno odvjetničke karijere, bolje rečeno, političko - policijske karijere i  tapšanja po ramenima od političkih nalogodavaca, u i izvan Hrvatske. No,kad-tad netko će ih upitati, gospodo je li to bilo nužno i je li vam se doista isplatilo gaziti i proganjati nedužne građane Republike Hrvatske?

Zatvor? Vaša iskustva i impresije? Nedavno ste na tribini izjavili da je zatvor gori od smrtne kazne?
Svatko individualno doživljava oduzimanje osobne slobode. Naš slavni pjesnik Ivan Gundulić, očito je bio božanski nadahnut kad je opjevao jednu od najljepših oda SLOBODI.
„O lijepa, o draga, o slatka slobodo,/ dar u kom sva blaga višnji nam Bog je do,/ sva srebra, sva zlata, svi ljudcki životi/ ne mogu bit plata tvoj čistoj lipoti".
Sloboda je, kako vidimo, pored razuma, najveći i najvredniji Božji dar čovjeku. Nažalost, kao i uvijek u životu, veličinu i značenje nekih Božjih darova postanemo svjesni tek kad su nam uskraćeni ili oduzeti.Već svaki fizički slobodan čovjek posjednik je nemjerljive sreće i nesagledive životne vrijednosti i životnih mogućnosti.No, svaki takav, slobodan čovjek, dionik je univerzalne ljepote života, prirode, okoliša, umjetnosti, vjere, ljubavi, obitelji. S tog aspekta gledano, u zatvoru čovjek svaki dan umire, dušom i tijelom pateći i žeđajući za SLOBODOM. U prenesenom smislu možemo reći, koliko dana u zatvoru toliko smrtne agonije, i za zatvorenog čovjeka, ali još i više za njegove bližnje, one koji ga ljube i vole... A smrtna kazna je apsolutna, trenutna, hladna, bez obzira tko je tu kaznu odredio, država ili pojedinac koji se stavio u ulogu „gospodara života i smrti“.
Realan čovjek će učiniti sve da u svojoj svijesti, pa i uz pomoć drugih, taj ogroman stres i životni problem racionalizira, da se prilagodi tim, duboko nenormalnim uvjetima ljudskog života. No, za to je potrebna velika duhovna snaga, koja sigurno izvire iz potpore obitelji, prijatelja, ratnih suboraca i najviše iz iskrene molitve Bogu. Meni su recimo to bile glavne osnove preživljavanja u samotinji remetinečke sobe, u kojoj sam se neki puta osjećao doista neshvatljivo… niti kao mrtav, ali niti kao živ čovjek..nekako između zemlje i neba....Tek sada u potpunosti shvaćam veličinu žrtve, patnju i osobnu nesreću pojedinih ljudi, naših proslavljenih ratnih zapovjednika i hrvatskih ratnika, vukovarskih logoraša i mnogih drugih, koji su u takvom stanju bili mjesecima, godinama, ili bi još godinama u tom stanju mogli biti. Iskreno i duboko se divim i klanjam duhovnoj snazi i strpljivosti naših ratnih logoraša, kao i zatvorenih i pritvorenih generala; Ante Gotovine, Mladena Markača, Ivana Čermaka, Mirka Norca, Darija Kordića, Praljka, Petkovića, Čorića, kao i mnogim drugim uznicima u hrvatskim i haškim zatvorima.

Nije li i vaše privođenje samo produžena ruka haaške pravednosti i hrvatske pokorne suradnje – da ne upotrijebim neku težu kvalifikaciju?
Sasvim sigurno postoji uzročno posljedična veza između mojeg uhićenja, kao i uhićenja heroja iz ATJ LUČKO, sa davanjem „pozitivnih“ izvješća u nekim europskim političkim tijelima, otvaranjima nekih poglavlja, deblokada poglavlja, i konačno,dizanja ruku u hrvatskom Saboru za izglasavanje još jednog mandata, dokazano „uspješnom“ državnom odvjetniku Republike Hrvatske, Mladenu Bajiću. Naravno, sa svojom, već sada čuvenom izjavom da je „pravda spora, ali dostižna“, ministar unutarnjih poslova (sic!)Tomislav Karamarko u svojoj zanesenosti „pravdom“, zaboravio je da u demokratskim i pravnim državama, tek samo policijsko uhićenje još uvijek ne znači, barem tako govore odredbe Ustava RH, da su uhićenici odmah i osuđenici i da će biti po neovisnim sucima proglašeni krivima, jer za njih vrijedi pretpostavka nedužnosti, o čemu bi, između dvije sjednice Vlade, ministra Karamarka mogla podučiti diplomirana pravnica i naša premijerka, gospođa Jadranka Kosor.

Pretpostavljam da pratite haaške procese protiv hrvatskih generala i protiv Hrvata iz Bosne i Hercegovine. Kakve presude očekujete?
Očekivanja su jasna - oslobađajuće presude, jer su „dokazi“ na strani optužbe, što je evidentno, potpuno iskopnili. Međutim,dug je i neizvjestan put do tih presuda, osobito ako se od naše Vlade pokazuje jači interes za pomoć tužiteljima (primjer tzv. topničkih dnevnika, bezrazložne premetačine i nepotrebno oduzimanje dokumentacije od naši časnih generala i vojnika, Ademija, Stipetića i mnogih drugih, pa čak i od odvjetnika generala Ante Gotovine), negoli našim optuženim generalima. A za optužene Hrvate iz Bosne i Hercegovine, mi iz hrvatskih medijia više i nemožemo saznati da oni tamo u Haagu uopće i postoje i zašto im se sudi, što je potpuno neshvatljivo.

Kako komentirate ilegalno objavljivanje Registra hrvatskih branitelja Domovinskog rata?
Osuđujem svako kršenje pravnog poretka Republike Hrvatske, pa slijedom toga i protupropisno objavljivanje nečijih privatnih podataka. Međutim, osuđujem i neutemeljeni policijski urnebes na pojedine osumnjičene, jer se, po riječima ministra Tomislava Ivića, kojemu nemamo razloga ne vjerovati, u dostupnoj internet verziji Registra, uopće i ne radi o službenom i pravovaljanom Jedinstvenom registru hrtvatskih branitelja, stoga je policijsko postupanje samo treniranje policijske strogoće, a bez pravnih temelja i bez postojanja sumnji da bi uopće bilo počinjeno kazneno djelo koje se progoni „ex officio“.

Jesu li predizborni i postizborni istupi Ive Josipovića mogli nadahnuti nepoznatog počinitelja da javno objavi veliki dio podataka braniteljskog registra?
Motivi za konkretno postupanje mogu biti raznoliki, to ćemo saznati ako nam ih otkrije sam autor ili grupa autora koja stoji iza ove objave. No, sasvim je sigurno da su ti autori mogli biti ohrabreni i nadahnuti istupima i predsjednika Republike Hrvatske, gospodina Ive Josipovića, kao i stajalištima pojedinih naših političkih stranaka, koje se zalažu za reviziju i objavu Registra hrvatskih branitelja. Ne treba zanemariti kao motiv, ni raspoloženje naše javnosti, koje po nekim anketama, u velikoj većini priželjkuje objavu Registra.

U javnosti se navodi kako je Registar posljednjih godina povećan za više od sto tisuća branitelja. Jasno je, dakle, da je potrebna temeljita revizija, neovisna od politike i politikanata?
Apsolutno se slažem sa svima koji opravdano priželjkuju neostrašćenu, staloženu,objektivnu i temeljitu reviziju statusa hrvatskih branitelja,od strane prekaljenih ratnih zapovjednika, jer nositelji časnog statusa hrvatskog branitelja zavrjeđuju javnu zahvalnost za podnesene žrtve, kao i divljenje budućih gneracija građana Republike Hrvatske. Mi, hrvatski branitelji stoga moramo pridonijeti da naše buduće generacije u našim primjerima ljubavi i žrtve prema bližnjemu, hrabroj obrani slobode svih građana i hrvatskog naroda, otporu agresoru, kao i nesebičnoj i povijesno jedinstvenoj obrani suvereniteta i neovisnosti naše države i domovine Hrvatske, pronađu inspiraciju, nadahnuće, primjer i moralna načela za svoja ponašanja, kao što je to slučaj u drugim uređenim društvima i državama. No, o tim činjenicama naša djeca se u našim školama, još uvijek ne uče na sustavan i prihvatljiv način. Naprotiv, suprotno općecivilizacijskim stajalištima, prepuštaju se zaboravu ta hrabra djela i povijesno postignuće jedne hrvatske generacije ili se čak pristupa i protežira drsko iskrivljavanje istine o Domovinskom ratu.
Zbog tih i sličnih razloga, u Registru branitelja ne smiju se naći osobe koje su na lažan, prijevaran i sličan način dospjele na njegove stranice, posebno se u njemu ne smiju naći, osim ako ne ispunjavaju stroge zakonske uvjete, političari, koji su postali „branitelji„ na preporuku i insistiranje svojih moćnih političkih patrona ili neke političke stranke. Takvi ljudi bahato omalovažavaju žrtvu, moralnu snagu i povijesni značaj istinskih hrvatskih branitelja u najpresudnijim trenucima za opstanak hrvatskog naroda i neovisne države Hrvatske. Ukoliko je takve ljude netko stavio, mimo njihova znanja i volje, na taj častan popis hrvatskih branitelja, neka smognu duhovne snage i osobne odgovornosti i sami zatraže brisanje iz tog Registra, jer im u njemu definitivno nije mjesto. Naši građani to od njih očekuju.

Tko bi po vašem mišljenju trebao provesti reviziju Registra? Zahtjev za revizijom čini se ima plebiscitarnu potporu svih slojeva društva, a ponajviše među braniteljskom populacijom?
Povjerenstvo sastavljeno od hrabrih i prekaljenih ratnih zapovjednika, koji su nosili teret zapovjedne odgovornosti u ratu, ali nose ga, kako vidimo i u mirnodopskom razdoblju. Jedino ih naše Vlade nikad nisu pitale za verifikaciju i mišljenje u vezi ratnih puteva konkretnih vojnika kojima su zapovijedali tijekom Domovinskog rata, u svojim postrojbama ili na svojem zbornom području, a koji se sada nalaze na popisu hrvatskih branitelja u Registru. To ne može biti posao čelnika pojedinih braniteljskih Udruga, jer u rad mnogih Udruga iz Domovinskog rata uopće i nisu uključeni svi hrvatski branitelji, kao ni svi ratni zapovjednici iz naših ratnih postrojbi, a samo ti ljudi mogu relevantno i vjerodostojno govoriti o konkretnim ratnim akcijama i sudionicima tih akcija tijekom Domovinskog rata.

Danas je braniteljska populacija razmrvljena u bezbroj udruga. Što bi trebalo učiniti da braniteljska populacija zauzme u društvu objektivnu poziciju koja joj i pripada?
Prije svega, političari ne smiju koristiti braniteljske Udruge za ostvarenje svojih političkih ciljeva, jer se na taj način nedvojbeno radi razdor između branitelja, vojnika i ratnih zapovjednika, a sve skupa izaziva nepovjerenje građana prema braniteljskoj populaciji, što je samo po sebi neprihvatljiva manipulacija i neshvatljiva politička zlouporaba časnih i hrabrih hrvatskih branitelja. Treba raditi na ujedinjavanju braniteljske populacije.
Politički angažman pojedinih branitelja, koji imaju takvih ambicija i mogućnosti, dobro je došla novost na hrvatskoj političkoj sceni, jer bi se tada, pretpostavljam, rješavanju mnogih problema koji se tiču Domovisnkog rata i hrvatskih branitelja, ali i strateških hrvatskih nacionalnih interesa, prilazilo s više različitih aspekata i ponudila se puno kvalificiranija i dugoročno prihvatljivija rješenja od onih koje imamo danas.

Dosadašnji Zakon o braniteljima zapravo uglavnom regulira prava stradalnika i članova njihovih obitelji. Ipak se u javnosti stvara krivi dojam o navodno velikim povlasticama koje uživaju hrvatski branitelji?
Tu percepciju potenciraju upravo ovakve javne kontroverze i rasprave oko objave Registra hrvatskih branitelja. Tih, krvlju, znojem, suzama najmilijih i gubitkom zdravlja zasluženih „povlastica“ hrvatskih branitelja ima u mjeri u kojoj ih naše društvo i građani mogu podnijeti. Ali u svakom slučaju ima ih previše za one kojima ne pripadaju, jer su lažni branitelji. U trenucima gospodarske krize i krize socijalnih davanja, svaka izdvojena kuna iz džepa hrvatskog građanina izaziva opravdana pitanja, kome se daje i zašto. Stoga treba razumjeti zainteresiranost građana za ova naša braniteljska pitanja. No,u stvarnosti, ukoliko hrvatski branitelj nije invalid Domovinskog rata,on ima vrlo malu listu, uvjetno rečeno ,“povlastica“, koje se iz godine u godinu još i više sužavaju, tako je sada ostalo pravo na dionice u Fondu hrvatskih branitelja, dostojan pokop, kao i pravo na minimalnu starosnu braniteljsku mirovinu, nakon navršene 65-te godine života, ako ta mirovina već nije ostavarena na neki drugi način.

Imate li podatke o tome koliko je hrvatskih branitelja umirovljeno izravno iz HV i MUP-a, a koliko ih je umirovljeno poslije razvojačenja? Zašto nitko ne postavlja pitanje mirovina i drugih povlastica tzv. boraca NOR-a?
Pitanje masovnog i sustavnog umirovljenja, bolje rečeno protjerivanja hrvatskih branitelja iz MUP-a i MORH-a, i drugih državnih službi, bilo je posebno aktualno početkom 2000. godine, kad se pod krinkom „detuđmanizacije“, izvršila politička čistka sustava državne uprave, koja se u nekoj puzećoj formi provodi i danas. Takvi nesretni ljudi nikako ne zaslužuju društvenu osudu, već političari koji su ih doveli u poziciju da zbog zaštite gole egzistencije sebe i svoje obitelji, optiraju za svoje naprasno umirovljenje, i društvenu izolaciju, iako su imali sve bitne preduvjete za uspješan razvoj svoje stručne karijere na dotadašnjim radnim mjestima, ili su bili spremni za prekvalifikacije. Na kraju, političari će skinuti taj „teret“, ako se tim ljudima i danas ponude odgovarajuća radna mjesta, jer po mojem saznanju, dio tih ljudi će se sa radošću vratiti na posao koji su radili i znaju raditi u interesu Republike Hrvatske. Također, po mišljenju mnogih građana, Vlada Republike Hrvatske trebala bi objaviti i prema potrebi revidirati i popis živućih partizanskih boraca, koji primaju mirovine iz hrvatskih mirovinskih fondova, po naslijeđenom sustavu iz bivše SFRJ, kad su vladali sasvim drukčiji gospodarski,socijalni i politički uvjeti života i rada u toj društvenoj zajednici, naravno, pritom vodeći računa o pravu na zakonita stečena prava svakog našeg građanina.

I na kraju, možete li reći tko su glavni arbitri koji manipuliraju javnošću i od hrvatskih branitelja sustavno prave kriminalce, a tko su pak arbitri u samoj braniteljskoj populaciji koji rade po diktatu stranačkih politika?
Pa, odgovor na to pitanje se razlikuje ovisno o tome kojem svjetonazoru i političkoj opciji pripadate. Po mojem mišljenju, stvorena je negativna, loša klima u nekim hrvatskim medijima, i to na pojedinačnim slučajevima kršenja ratnog prava. Neki relevantni politički krugovi involvirani čak i u rad Vlade Republike Hrvatske i danas javno žale što su hrvatski branitelji ostvarili slobodu i neovisnost države Hrvatske i sada se ti krugovi upiru svom snagom relativizirati te povijesne učinke, izjednačavanjem krivnje između agresora i nas kao žrtve agresora. Također, svjedoci smo svakodnevne revizije novije hrvatske povijesti, posebno istine o Domovinskom ratu, i to gotovo na svim područjima društvenog djelovanja, osobito na području umjetnosti, u kinematografiji, dramaturgiji i književnosti, gdje uglavnom ili u potpunosti prevladavaju negativni stereotipi o hrvatskim braniteljima, kao i o značaju i vrijednostima Domovinskog rata. Tu je naša Vlada vrlo malo učinila, na čuđenje naših građana, ali i na čuđenje dijela međunarodne javnosti. Još je tužnije od te činjenice, da osim rijetkih iznimaka, naša inteligencija i akademska zajednica te povijesne falsifikate šutke promatra, odobrava i tolerira.

Uskoro će biti još jedna obljetnica Bljeska u kojem smo oslobodili Zapadnu Slavoniju od velikosrpskog agresora. Nije li to prava prigoda da branitelji pokažu jedinstvo? No, tko će ih povesti –u ovom trenutku čini se da ih može ujediniti jedino general Ante Gotovina?
Mi smo valjda jedina država koja službeno slavi i obilježava obljtenice svojih oslobodilačkih akcija, ali bez ratnih zapovjednika koju su pridonijeli da te akcije budu oslobodilačke, uspješne i pobjedničke. Naime, naš Vladin protokol zadnjih godina nije slao službene pozivnice hrabrim ratnim zapovjednicima, već samo svojim političkim istomišljenicima, a velik dio tih zapovjednika je na crnoj listi nepočudnih i nepravovjernih, što je samo po sebi skandalozno i duboko licemjerno.
Prerano je govoriti o bilo kakvoj budućoj ulozi našeg poštovanog generala i ratnog zapovjednika, gospodina Ante Gotovine, jer je pred njim još uvijek dug i mukotrpan postupak dokazivanja čistoće Domovinskog rata i pune legitimnosti i legalnosti obrambenih akcija na korist države Hrvatske i hrvatskog naroda. Ali, osobno bio bih vrlo sretan i vjerujem da će doći taj trenutak, da se svi mi hrvatski branitelji stavimo pod jednu pobjedničku ratnu zastavu iz Domovinskog rata i dostojanstveno obilježimo obljetnice svih svojih pobjedničkih oslobodilačkih akcija i vojnih operacija.

Službena i neslužbena Srbija i srpska nacionalna manjina u Hrvatskoj zalažu se za ukidanje nadnevka Oluje kao hrvatskog državnog blagdana. U tom pogledu postigli su zavidno jedinstvo, a njihov zahtjev u Hrvatskoj prolazi bez ikakve reakcije. Što se to događa, zašto šutimo, kao da su sva koplja bačena u trnje?
Pa to Vaše pitanje daje u sebi i jasan odgovor, razgolićuje svu bijedu i slabost, nesposobnost, možda i nešto gore, onih koji bi trebali štititi istinu o Domovinskom ratu i hrvatske nacionalne interese. Za nadati se da takvo „stanje duha“ u Hrvatskoj ne će još dugo potrajati.

Potrebna je rasprava u Saboru o Josipovićevoj izjavi u BiH!
Gospodine Sačiću, kako komentirate sadržaj govora predsjednika Republike, gospodina Josipovića u Parlamentu BiH, posebice ovaj dio njegova govora: ...“Politike koje su devedesetih - bilo to iz zloćudnosti, neznanja, arogancije ili ludosti - vjerovale da je rješenje za Bosnu i Hercegovinu - podjela, posijale su u Bosni i Hercegovini ali i u svojim zemljama zlosretno sjeme. Zavedeni su narodi i pojedinci požnjeli rat, smrt i sakaćenje stotina tisuća, milijune raseljenih, uništena gospodarstva, uništene obitelji, a ovdje u Bosni i Hercegovini ostavili za sobom rastrgano tkivo jednoga nedvojbeno posebnoga društvenog i kulturnoga bića utemeljenog na multietničnosti i multikonfesionalnosti. Duboko žalim što je i Republika Hrvatska svojom politikom u devedesetim godinama prošlog stoljeća tome doprinijela. Duboko žalim što je takva hrvatska politika doprinijela stradanjima ljudi i podjelama koje nas i danas muče.. „?
Jednostavno, nevjerojatno uvrjedljiva, jezivo šokantna i apsolutna laž, koju se čak nije usudio nikad izreći ni bivši predsjednik Mesić.Tom krivotvorinom se podvaljuje bosanskohercegovačkoj, hrvatskoj i međunarodnoj javnosti „nova“, revidirana povijest,sa novim uzrocima i povodima ratova na prostorima bivše SFRJ. Ovim službenim govorom aktualni predsjednik Republike Hrvatske, gospodin Josipović izrekao je na području druge države, u njihovom Parlamentu, kroz formu „žaljenja„ jednu tešku i neporecivu optužbu i opasnu klevetu na račun Republike Hrvatske. Izrekao je lažnu, nikada dokazanu tvrdnju, bolje rečeno, apsolutnu krivotvorinu,da bi hrvatska službena politika iz devedesetih pridonijela „podijeli Bosne i Hercegovine, izazvala rat,s mrt i sakaćanje stotina tisuća,milijune raseljenih,uništene gospodarstva,uništene obitelji…" Pa, za dragog Boga, predsjedniče Josipoviću, zar je moguće da Vi doista i dan danas ne znate tko je odgovoran za te strašne zločine i ratne strahote, ne samo u BIH, već i u Hrvatskoj, na Kosovu, pa čak, u počecima devedesetih i na području Slovenije? Zar to Vi, gospodine Josipoviću ne znate, vi koji ste bili dio tima koji je uime Republike Hrvatske sastavljao međunarodnu tužbu za genocid protiv agresora, Srbije i Crne Gore, na štetu žrtve agresije - Republike Hrvatske?
Nameće se samo jedan zaključak; predsjednik Josipović je očito znao i zna povijesne činjenice, ali je od nekoga bio instruiran i prisiljen dati takvu neodrživu, opasnu, štetnu i samoptužujuću, ničim utemeljenu izjavu, kroz formu“ žaljenja“, a to znači da su ispunjeni svi pravni uvjeti za raspravu o pozadini te izjave i u Hrvatskom saboru, kako bi se rasvijetlila suština i istinska nakana predsjednika Josipovića tijekom službene posjete BIH.

Nenad PISKAČ