Hrvatsko slovo

Hrvatsko slovo, 23. listopada 2009.
Urednički komentar
Fićo i mercedes
Zločini režima Tita i Pavelića prema relevantnim europskim standardima u istoj su ravni
U knjizi Stoljeće zla - o komunizmu, nacizmu i jedinstvenosti šoaha, francuskog politologa i dr. filozofije Alaina Besançona (r. 1932. u Parizu) izišle u izdanju nakladničke kuće Dom i svijet (Zagreb, 2009.) nalaze se mnogi odgovori na otvorena pitanja sadašnjeg trenutka u kojima se davi i suvremeni Hrvat. Nemam je namjeru ovdje promovirati, premda je izuzetno korisna za naše vrijeme, nametnute teme i umjetne dileme, već samo skrenuti pozornost na to da autor, među ostalim, odlično primjećuje dvije karakteristike Zapada - amneziju komunizma i pamćenje nacizma (osobito kad je riječ o zločinima). Hrvatska, naravno, spada u Zapad. Moglo bi se reći da je u tom pogledu nadišla ionako kroničnu zapadnu amneziju komunizma - pretvorivši ga u veličanje, pa se u njoj još drže spomenici Titu, slave obljetnice iz ropotarnice, odlikuju još i ove (2009.) godine čelnici najviših tijela komunističke partije, krivotvori povijest i tako dalje.
Stanje duha vremena u nas je slično onome poslije Drugoga svjetskoga rata. Odozgo se drugarski ori: Naša kapa sa tri roga, bori se protiv Boga, protiv crkve i oltara, popova i časnih sestara. Nije se dugo moralo čekati na odgovor odozdo: Druže Tito kupit ću ti fiću, a mercedes Anti Paveliću. Naravno, u ovom nadpjevavanju nije bila riječ o veličanju ustaškog režima, nego o činjenici da je Pavelić uspostavio hrvatsku državu, što je za svaku pohvalu jer za porobljeni narod država je bila više od režima, za razliku od koraka unatrag - uspostave Titove Jugoslavije. Komunistička je koračnica s Hrvatima započela mega zločinom na Bleiburgu, a završila gaženjem hrvatskog fiće tenkom JNA u Osijeku. U nas danas nije pitanje svih pitanja Tito ili Pavelić, fićo ili mercedes (jer, "imamo Hrvatsku"), nego je problem nova faza ideološkog turpijanja komunističke ideologije.
Komunistička je zamka, naravno, da je fašizam svaka hrvatska država. Ako nije fašizam, onda je kriminal, o čemu s tri roga govore i ustavne promjene o "kriminalu u pretvorbi i privatizaciji". Ta je teza u trajnoj koaliciji s velikosrpskom politikom prema hrvatskoj državi. Ta, i nedavno je pokazala da ne želi živjeti u demokratskoj državi Hrvatskoj (za njih fašističkoj i kriminalnoj), pa je "organizovano" otišla u "otadžbinu" - što se na Zapadu smatra trajnim, kontinuiranim, hrvatskim, a ne srpskim, krimenom. Suvremena Hrvatska suočena je s dvije pogubne amnezije: komunističkim i velikosrpskim zločinima. Podilaženje jednima ili drugima udaljuje nas od istine, a istina oslobađa. Današnje kompariranje Tita i Pavelića ne uvažava europske standarde u pogledu totalitarizama u stoljeću zla. Odvija se na razini jednosmjerne amnezije - a ona je plod retoričkog face liftinga starog jednoumlja. Maršalov i Mesićev Budimir Lončar i Poglavnikov Mile Budak, još nisu u istoj mjeri i na isti način vrjednovani niti povezani sa totalitarizama kojima su pripadali. Jedan je dogurao do savjetnika predsjednika države protiv koje se kao komunist do jučer borio, drugome, isključivo kao vrlo čitanom i uspješnom književniku, ne dopuštaju uspostaviti ni spomen-ploču. Ili, u čemu je razlika, primjerice, između Luburića i Dubajića, da ne spominjem drugaricu komesarku, stanovitu Maladu, protiv koje u ladici stoji tužba i skuplja prašinu? Jedino u broju žrtava gdje komunistički predstavnik premoćno vodi, ali na načelnoj razini ako se polazi od stajališta da je svaki zločin - zločin, razlike nema.
Da bi se bolje razumjelo o čemu se u nas radi i kako izaći iz ideološkog daveža u kojemu jesmo, Besançonovoj knjizi treba dodati i propovijedi kardinala Josipa Bozanića, onu s Bleiburga, te one nedavne iz Stare Gradiške, Jasenovca i Petrinje. Ali mi još na Pantovčaku i u političkim strankama nosimo "kapu sa tri roga", od koje mediji onda rade rusku salatu i serviraju je s coca-colom. Pritom naše kulturalne ustanove mudro šute pred rečenim pokrivalom za glavu s pripadajućom petokrakom.
Bresançon je, međutim, u svom govoru na otvorenoj godišnjoj sjednici Francuske akademije, 21. listopada 1997., upozorio Francuze i na ovo: "Nacizam je trajao dvanaest godina; europski komunizam, ovisno o državi, od pedeset do sedamdeset godina. Duljina trajanja izaziva samoamestirajući učinak. civilno je društvo zapravo bilo atomizirano, elite su sustavno uništavane, mijenjane, preodgajane. Svi ljudi ili gotovi svi, odozgo nadolje, bili su uključeni u preprodaju, izdaje, moralno su se ponižavali. Štoviše, najvećem dijelu onih koji su mogli biti sposobni za analitičku misao, bila je uskraćena mogućnost upoznavanja vlastite povijesti, te su izgubili sposobnost analize." Ne dopustimo da nam sposobnost zdravorazumske analize zamijene novi mali maršali, fićeki i, vidi istoimeni roman s ključem akademika Ivana Aralice, "fukare".

Hrvatsko slovo, 23. listopada 2009.
PRILOZI DEMISTIFIKACIJI ČETNIČKE POBUNE 27. SRPNJA 1941. (6)
Ostale kolovođe srpske pobune
Milan Šijan u članku "Sjećanja na ustanak u Srbu i okolici", na str. 183 - 206 knjige "Kotar Donji Lapac u NOR-u" o pobuni piše
"Kada sam 26. jula ujutro krenuo za Glogovo, Đoko Jovanić je krenuo u pravu Zavlake. On je imao zadatak da se preko Zavlake poveže s Drvarom i pribavi najnovije vijesti s radija iz Zavlake. Uveče oko 9 časova (26. jula) Đoko se vratio u Nadurljaj. Pored drugih obavještenja donio je i naredbu Štaba gerilskih odreda za Drvar i okolinu za ustanak. Naredbu su Drvarčani poslali u Zavlaku. Tu je uručena Đoki. U naredbi se govorilo o početku ustanka protiv ustaša i okupatora i o neophodnoj potrebi borbe protiv neprijatelja čiji su zulumi više ne mogu podnositi. Početak ustanka određen jeza slijedeći dan, 27. jul. Naredbom je pozivan narod na odlučnu borbu s neprijateljem do konačne pobjede. Naređeno je zatvaranje prolaza koji je od Knina vodio preko Tiškovca za Drvar. U momentu Đokina dolaska iz Zavlake našli smo se svi u Nadurljaju (Đoko Jovanić, Dušan Mileusnić, Gojko Polovina i ja). Održan je sastanak Štaba gerilskih odreda za Srb i okolinu i u prisustvu Gojka Polovine upoznali smo se sa sadržajem Naredbe iz Drvara. Donijeli smo odluku da sutradan 27. jula počnemo s ustankom. Poslije odluke o ustanku, sazvali smo širi sastanak naroda i upoznali ga s našom odlukom i naredbom koju smo dobili iz Drvara. Objasnili smo narodu potrebu i neophodnost borbe. Prisutne žene počele su plakati znajući da rat donosi krv i žrtve.
Poslije sastanka i dogovora u Nadurljaju, članovi Štaba gerilskih odreda za Srb i okolinu odlaze u  raznim pravcima sa zadatkom da dižu narod na ustanak. Đoko Jovanić u pravcu Suvaje, Gojko Polovina i Dušan Mileusnić na sektor Zavlake, Tiškovac, ja na sektor Srb, Kupirovo, Ajderovac. Trebalo je obavijestiti narod u ustanku, prikupiti ljude s oružjem, pokrenuti ih na borbu i akcije. Nije nam sve bilo jasno kako će to ići, gdje će se i kada početi i voditi borba ali smo bez dilema i kolebanja bili odlučni u odluci da krenemo u borbu.
Ja sam ostao u Srbu da ubrzam prikupljanje ljudi i oružja i da ih organizujem za akciju. Žureći putem prema centru, naišla je veća grupa ustanika sa suprotne strane Srba. Od centra su krenuli u pravcu žandarmerijske kasarne i šumarije, gdje se nalazila ustaška komanda. Bili su to ustanici iz sela Begluci, kojima su se priključile i druge grupe iz Neteke i Donjeg Srba. Oni su nakon dobivenih obavještenja krenuli u Srb. I mi smo s njima krenuli prema kasarni. U komandi nije bilo nikoga. Zgrada je zauzeta bez otpora. Nekoliko žandara i civilnih službenika, kada su saznali za ustanak, napustili su Srb i posakrivali se. Nešto kasnije pronađeni su žandari Ilija Trepčić i Kolak Frane. Jedan od žandara nije pronađen. Uspio je pobjeći. Ustanici su pokupili oružje i drugu opremu i podijelili između sebe. Puške su pripale onima koji ih nisu imali.
Oko 11 sati oslobođeno je općinsko mjesto Srb. Ustanici i narod počeli su pristizati sa svih strana. Nosili su crvene zastave i klicali Komunističkoj partiji, SSSR-u i Crvenoj armiji. Ubrzo se i na općinskoj zgradi pojavila crvena zastava. Osjećao se val radosti i oduševljenja." (str. 193)

(Ovdje bi svakako bilo iznimno bitno navesti iskaze iz zapisnika svjedočenja tadašnjih oružnika Franje Kolaka i Mate Bićanića iz politcijske postaje Srb koje su oni dali 16. rujna 1941. u "kancelariji krilnog oružničkog zapovjedništva u Gospiću". Oni su bili skrivani (s njima je bio i oružnik Ilija Trepčić) cijelo vrijeme od 27. srpnja 1941. do 14. rujna 1941. kod srpske obitelji Mile Desnice, tadašnjeg predsjednika općine Srb, u selu Ajderovac do 10. srpnja 1941. i kod obitelji Peje Vojvodića iz sela Netke koji ih je 14. rujna 1941. proveo kroz šume do Zrmanje odakle su vlakom s talijanskom propusnicom došli u Gospić. Vidjeti: Časopis za suvremenu povijest br. 23 (1-3), Zagreb, 1991. , članak: Ivan Jelić  - U povodu jedne obljetnice - Novi dokumenti o događajima u sRbu 27. srpnja 1941., str. 273 -283, nap. A.B.)

BAJE VOJVODIĆ BAJIĆ u članku  "Sjećanje na omladinu Srba i Donjeg Lapca o ustanku i revoluciji "
na stranici 707 - 758 piše:

U našu kuću najprije je došao brat Mićo koji je bio rezervista u Kninu, i to pješke, u uniformi i bez oružja. za nekoliko dana došla je i porodica brata Dušana iz Bačke, kao i sestra Mika koja je s porodicom živjela na salašu nedaleko od Čantavira.
U Neteku su stigle kompletne porodice iz Žednika kod Subotice i to: Stevana Bujića (žena i kćeri Mira i Jelka i sin Nikola), Milana Đuje Jovanića (žena, tri sina i tri kćeri), Petra Pilje, Petra Vojvodića i dr. U Srb se vratila porodica Dušana Mileusnića, u Komovac porodica Radice Damjanovića, Danića Damjanovića, u Suvaju - Bićkanovi i porodica Milana Jovanića (invalida koji je na radu u Americi ostao bez obje noge i sad se vratio s četiri sina: Đokom, Draganom, Brankom i Radom), u Ponorac porodica Stevana Dubajića, u Brotnju familija Save Drče iz Zagreba, na Zaklopac porodica Milana Medića, Mudrinićevi i drugi. Mnogi od pristiglih iz Žednika učili su školu u Subotici ili su studirali u Beogradu i bili organizirani u SKOJ i Pariju. Među njima su kao najistaknutiji bili: Đoko Jovanić, njegov brat Dragan, Dušan Mileusnić, Mira i Jelka Bujić, Anka Dubajić, njene mlađe sestre, dara i Milica, Branko Desnica, Dragica i Đuro Rastović, Smilja i Sava Batinica, Danić Damjanović, Momčilo i žarko Damjanović. Žedničani će mnogo učiniti na organizovanju ustanka kod nas, na stvaranju omladinskih organizacija SKOJ-a i Saveza mlade generacije kao i Partije. Među napredne ljude koji su došli u naše mjesto spadaju i: Milan Šijan iz Nadurljaja, koji je radio kao obalski radnik u Beogradu i bio organizovan u napredni radnički pokret i odrobijao kao komunist 14 mjeseci; zatim Duško J. Vojvodić, zlatarski radnik u Beogradu, Milan Đumić, radnik u Zagrebu rodom iz Glavica. (str. 712)

Ustaše u Srbu

Od prolaska talijanske fašističke vojske prošlo je izvjesno vrijeme. U Srbu nije bilo nikakve vojske, osim nekoliko žandara, koji su ostali u uniformi i samo zamijenili oznake na kapama te se priklonili Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. još uvijek su pristizali pojedinci i familije da u starom rodnom kraju potraže utočište i nađu neku sigurnost u teškim ratnim danima. Prestali su radovi na Unskoj pruzi. Ljudi su odlazili na njive nečujno, ponešto radili i istjerivali stoku na pašu, a sve to pod morom iščekivanja.
Ne sjećam se datuma, ali mislim da to bilo  polovinom juna kada su kod nas stigle ustaše. Došle su od Zrmanje, pa ih nismo mogli vidjeti, ali priča se da ih je u Srbu raširenih ruku dočekao nadlugar Nikola Mažuran. Mnogi ljudi su se već počeli sklanjati iz kuća plašeći se da ih ustaše ne iznenade.
Ustaša je bilo oko 20-30. Odah po dolasku u Srb počeli su piti, bančiti i oduzimati od ljudi stvari koje bi im se dopale. U selu su poslali poruku da svi koji imaju oružje treba da ga polože, a ako to ne učine, prijetili su im strijeljanjem. Kada su prikupili podatke o ljudima, počela su i prva hapšenja. Oružje je rijetko tko vraćao jer su komunisti i stariji i iskusniji ljudi u selu, kao Jandrija Vojvodić, govorili da oružje treba što bolje skriti i sklanjati se do daljnjeg u gajeve. (str. 714-716)
Nastavlja se
Priredio Ante BELJO

Hrvatsko slovo, 23. listopada 2009.
Razgovor
Mile Mamić, profesor suvremenoga hrvatskog jezika na Sveučilištu u Zadru
Nama treba Ured za hrvatski jezik
Mile Mamić (1944.) završio je klasičnu gimnaziju kod franjevaca u Sinju, a na Filozofskom fakultetu u Zagrebu studij hrvatskoga jezika i književnosti te latinskoga jezika i rimske književnosti gdje je magistrirao i doktorirao.
Danas je redoviti profesor na Sveučilištu u Zadru te vanjski suradnik na Filozofskom fakultetu u Mostaru. Autor je više knjiga i znanstvenih članaka te (su)urednik stručnih časopisa kao i član Vijeća za normu hrvatskoga standardnog jezika pri Ministarstvu znanosti, obrazovanja i športa. Redoviti je suradnik u emisiji Govorimo hrvatski na Hrvatskom radiju te u tiskovinama. Utemeljitelj je i stručni voditelj Škole hrvatskoga jezika u Zadru koja je obilježila desetu obljetnicu što je samo jedan povod za razgovor s dr. prof. Mamićem koji neprestano bdije nad hrvatskim jezikom skrećući pozornost na probleme i javljajući se konstruktivnim prijedlozima

Međunarodna škola za hrvatski jezik LIN-CRO, čiji ste utemeljitelj, obilježila je nedavno deset godina djelovanja. Koje su njezine zadaće i s kojim ih je uspjehom do sada ostvarivala?
Kao kroatist, jezikoslovac bio sam lektor za hrvatski jezik a kasnije i gostujući profesor na nekoliko inozemnih sveučilišta. Održao sam mnogo predavanja o hrvatskom jeziku u hrvatskim katoličkim misijama i na raznim sveučilištima gdje se studira slavistika i kroatistika. Vidio sam da u svijetu postoji veliko zanimanje za hrvatski jezik. Godine 1998. kupili smo u Zadru veliku devastiranu kuću i čim smo je uredili, razmišljali smo kako najbolje osmisliti višak prostora. Pri tom mi je jedno jutro sinula ideja da bi najbolje bilo osnovati školu hrvatskoga jezika za strance i potomke hrvatskih iseljenika. Kad sam to predložio svojoj ženi, bila je u početku malo sumnjičava, ali se složila i zdušno uključila u organizacijske i sve druge poslove. Ona je direktorica i duša škole, a ja sam stručni voditelj. Godine 1999. imali smo prvi trotjedni međunarodni tečaj hrvatskoga jezika. Počeli smo sa sedam sudionika, od kojih su dvoje bili naši stipendisti. Broj polaznika neprestano se povećavao. Bilo ih je uglavnom dvadesetak. Da bismo se prilagodili željama zainteresiranih, uskoro smo ponudili više raznovrsnih tečajeva, od kojih su mnogima vrlo privlačni intenzivni pojedinačni tečajevi, koje imamo tijekom cijele godine.
U srpnju i kolovozu obično imamo najviše polaznika pa su naše učionice pretijesne. Zato u to vrijeme tečajeve održavamo u Srednjoj poljoprivrednoj, prehrambenoj i veterinarskoj školi Stanka Ožanića. Ravnatelj te škole gospodin Ivan Paštar zna vrijednost naše djelatnosti za promidžbu hrvatskoga jezika i kulture u svijetu. Stoga je počašćen da se već deset godina ljetni tečajevi odvijaju u njegovoj školi.
Obrazovna, dobna i nacionalna struktura polaznika vrlo je zanimljiva kao i razlozi zašto žele učiti hrvatski jezik. Uvijek među polaznicima bude nekoliko Hrvata iz svijeta.
Doista je dirljivo kad neki stariji dođu učiti jezik svoga djeda.
Imamo divnih susreta i iskustava s ljudima raznih profila iz cijeloga svijeta.
Ne bi to tako bilo kad ne bismo imali izvrsne lektore. To su uglavnom asistenti sa Sveučilišta u Zadru. Svi oni rade s oduševljenjem kao i mi. To nam je jamstvo budućnosti.

Tko su najčešći studenti hrvatskoga jezika u Vašoj školi i je li uspostavljena suradnja s inozemnim sveučilištima?
U novije vrijeme imamo najviše prevoditelja i tumača iz Europske komisije i Europskog parlamenta, zatim diplomata, bankara, učitelja itd. Imamo dobru suradnju s mnogim sveučilištima, posebno sa Sveučilištem u Kansasu (SAD) i Sveučilištem u Oslu. Najviše studenata imamo iz njemačkoga jezičnog područja.

Profesor ste na Sveučilištu u Zadru, na kroatistici. Koje biste dosadašnje projekte istaknuli te što pripremate?
Glavni mi je projekt biti dobar profesor. Velika je i sveta zadaća biti učitelj hrvatskoga jezika onima koji će tu zadaću nastavljati. Nije dovoljno samo prenositi znanje. Treba tim mladim ljudima puno više od toga: domoljublje, jezikoljublje, čovjekoljublje, bogoljublje. Zdrava obitelj, vjernost, vjera, ljubav, nada, poštenje, sebedarje, optimizam - to su vrijednosti koje treba na primjeren način prenositi na mlade i svjedočiti vlastitim životom. Treba neprestano promicati općeljudske i kršćanske vrijednosti. Sve je to moj životni projekt.
Od znanstvenih projekata dosta sam se bavio nazivoslovljem (terminologijom), napose hrvatskim pravnim nazivljem i hrvatskim kršćanskim nazivljem, o čemu sam objavio nekoliko knjiga. Bavio sam se dosta jezičnim savjetništvom, želeći pobuditi zanimanje za lijepu hrvatsku riječ. Radostan sam što su se, i mojom zaslugom, mnoge prognane i zaboravljene hrvatske riječi vratile u život. Kao član Odbora za zakonodavstvo u Hrvatskom saboru zalagao sam se za povratak dobrih hrvatskih naziva u naše zakone. Kao član Vijeća za normu hrvatskoga standardnog jezika zauzimam se da u svjetlu hrvatske jezične tradicije rješavamo i suvremena jezična pitanja koliko je to moguće. Naravno, ni tradiciji ne moramo robovati.

Autor ste više knjiga i znanstvenih članaka o problematici hrvatskoga jezika, primjerice o razlikama između hrvatskoga i srpskoga književnog jezika. Je li i dalje nužno naglašavati temeljne razlike između tih jezika kao različitih jezika koji imaju svaki svoj razvojni put, ima li još uvijek onih koji hrvatskome osporavaju identitet?
U pitanju međusobnog odnosa između južnoslavenskih jezika,
napose između jezika nastalih na štokavskoj osnovici, osobito između hrvatskoga i srpskoga, ima dosta zbrke. Mnogi su skloni misliti, pogotovo stranci, kako se raspadom Jugoslavije raspao i tobože jedinstveni jezik. Bila je to pobožna politička želja koja se nikad nije ni ostvarila. Nama je to sasvim jasno, pogotovo nakon temeljite revalorizacije novije hrvatske jezične povijesti. Naši razlozi teško prodiru u slavističku znanost i na sveučilišne katedre po svijetu. Možda bi bilo korisno knjigu Leopolda Auburgera Die kroatische Sprache und der Serbokroatismus prevesti na engleski.
Trebalo bi izvršiti snažan, argumentiran stručno-znanstveno-pravno-političko-etički prodor u slavističke katedre diljem svijeta i upozoriti na nakazan, neodrživ konstrukt BCS, koji ništa ne govori ni srcu ni umu i daleko je od stvarnosti. Koja sveučilišta imaju takav lektorat, imaju ga na papiru, iz ne znam (i znam) kojih razloga, ali kad dobiju lektora za to, dobiju ga samo za jednu trećinu. Osim toga, nedostaje im još jedna komponenta te nakaradne jezične smjese. I Crna Gora je međunarodno priznata država, a tamošnji jezik nije ni bošnjački, ni hrvatski, ni srpski. Sličan je svima njima, ali i različit od njih. Oni ga s ponosom zovu crnogorskim.

Od devedesetih je objavljeno više razlikovnih rječnika. I Vi ste autor jezičnih savjeta kao i rubrike Govorimo hrvatski na Hrvatskom radiju. Možemo li biti zadovoljni kulturom govorenja i pisanja hrvatskoga jezika danas u Hrvatskoj s obzirom na zastupljenost nepotrebnih srpskih riječi?
Na Hrvatskom radiju, kao i na svakom drugom, savjeti se čuju i zaborave. Zato smo ih i objavili da mogu uvijek biti dostupni, ali ljudi ne vole čitati. Čudna je psihologija naših ljudi, osobito političara. Neki uporno govore: poreski sustav, krivična prijava, ponaosob i sl. Osobito mi smeta kad to govori ministar dotičnoga resora. Pa i u susretu sa srpskim sugovornicima prije će Hrvati reći koju srpsku riječ nego obratno.

Kakav je govor u medijima uopće?
Ima svašta. To je dosta raznoliko: jedno je na radiju, drugo na televiziji, treće u novinama. Drukčije je u dnevnim novinama ili časopisima nego u tjednim, dvotjednim ili mjesečnim. Ovisi, naravno, i o jezičnoj kulturi i naobrazbi govornika, tekstopisca, je li to lektorirano ili nije, ali i lektori često rade na brzinu.

Dosta se bavite hrvatskim strukovnim nazivljem, ponajprije starijim i novijim hrvatskim pravnim nazivljem, medicinskim nazivljem u pravu. Koja Vas je problematika na to potaknula i koje su Vaše znanstveno-stručne spoznaje i sugestije u svezi s tim?
Nekad sam radio u Zavodu za jezik na jugoslavenskim standardima, a prevodio sam i Službeni list sa srpskoga na hrvatski. Pravnim nazivljem bavio sam se u svojem magistarskom i doktorskom radu. Na to me je potakao moj mentor akademik Stjepan Babić, vjerujući da će nam to trebati dobijemo li svoju državu. I eto, hvala Bogu, dočekali smo i to.
Moj doktorski rad (Hrvatsko pravno nazivlje u drugoj polovici 19. stoljeća) došao je u pravi trenutak. Knjiga Temelji hrvatskoga pravnog nazivlja objavljena je 1992.
Strukovno nazivlje treba stvarati i neprestano usavršavati, i to u skladnoj suradnji stručnjaka dotične struke i jezikoslovaca.
Nazivoslovlje ima svoje zakonitosti, svoja načela. Treba ih proučavati i primjenjivati.

Što mislite općenito o hrvatskom strukovnom nazivlju? Bavili ste se i hrvatskim kršćanskim nazivljem?
- Neke struke imaju tradiciju. Nazivlje su pomno stvarali stručnjaci temeljite naobrazbe i široke jezične kulture. Neke struke nisu imale takve sreće.
Bavio sam se i hrvatskim kršćanskim nazivljem, o čemu sam objavio i istoimenu knjigu. Poticaj za to bile su česte pogrješke ljudi kojima je to prigodice trebalo, a nisu bili vješti tomu, pa im je npr. korizma, krizma i karizma bilo isto, časna sestra bila bi im svećenica itd. Kao jezikoslovac i kršćanski intelektualac nastojao sam na zanimljiv način objasniti mnoge pojmove i nazive. Ta je knjiga, uz ostalo, utjecala da sam prije nekoliko godina dobio državnu nagradu za znanost tj. za promidžbu hrvatskoga jezika.

Zanimljivo je da ste za Rječnik kajkavskoga književnoga jezika uz ostale - obradili i natuknicu kaj te sudjelovali u izradi gradišćansko-hrvatskog rječnika.
Da, to su bili projekti na kojima sam radio u Zavodu za hrvatski jezik. Jedno i drugo bilo mi je na svoj način vrlo zanimljivo. Premda nisam kajkavac, nastojao sam to što bolje raditi, možda s malo više truda nego izvorni kajkavci. Čast mi je da sam upravo obradio natuknicu kaj, a tako me je dopalo. Ipak, živio sam u kajkavskom kraju (Sveti Ivan Zelina). Uživao sam slušati kajkavski. Kao predsjednik novoosnovanoga ogranka Matice hrvatske zauzeo sam se za obnovu Recitala kajkavskoga pjesništva. Sudjelovao sam u izradi Gradišćanskoga rječnika, a kad su bile u Zagrebu ratne opasnosti, kolega Lukenda i ja smo odvezli  građu za taj rječnik u Gradišće da ne bi stradala. Divne su to uspomene i susreti s dragim ljudima. Osjećao sam se kao u svojem rodnom (ikavskom) selu Lišanima Ostrovičkim.
Jedno i drugo bilo mi je dragocjeno iskustvo.

Predmet Vašeg zanimanja su i europski jezici, narodi i države između unitarizma i separatizma. Što nam možete reći o tim pojavama danas?
Da bi neke jezične pojave postale jasnije, dobro ih je promatrati u njihovu europskom kontekstu, dobro je promatrati neke pojave kao htijenja i ostvarenja u povijesti europskih naroda i država.
Bavio sam se time da na temelju povijesti kao učiteljice života otklonimo neke opasnosti koje prijete jezicima malih naroda u Europi, napose jezicima brojčano manjih naroda u višenacionalnim državama. Pokazao sam da je model jedan narod - jedna država - jedan jezik tipičan europski model, a slučaj Belgije, Švicarske ili njemački jezični kompleks odskaču od toga tipičnog modela.
Govoreći o toj temi na nekoliko skupova o hrvatskom jeziku u Bosni i Hercegovini, zalagao sam se za švicarski model jer bi on bio najprimjereniji. 

S tim u svezi, kao predavač i na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Mostaru sigurno ste pozvani govoriti i o današnjem stanju hrvatskog jezika u Bosni i Hercegovini? Prijeti li mu jezični unitarizam? Ako prijeti, kako se boriti protiv toga?
Uvijek sam bio za to da Bošnjaci svoj jezik nazovu i izgrađuju kako hoće, ali sam upozoravao i na opasnost od novoga jezičnog (i ne samo jezičnog) unitarizma u Bosni i Hercegovini. Čini mi se da upravo naziv bosanski više može sadržavati unitarističke težnje. Mislim da je Bosni i Hercegovini prijeko potreban takav preustroj koji bi zajamčio potpunu ravnopravnost svih triju konstitutivnih naroda. Amerikancima, Europskoj uniji i svoj gospodi kojoj je stalo do opstanka te države trebalo bi biti posve jasno da je to uvjet njezina opstanka, njezine budućnosti. Ne shvate li to, ostat ću u uvjerenju da im je stalo do nastavka međunarodnog patronata u toj državi radi debelog uhljebljenja mnogih pojedinaca iz međunarodne zajednice i njihova višegodišnjeg bezopasnog političkog turizma.

Danas smo pred vratima Europske unije. Zabrinuti smo pomalo za svoj identitet, posebno za svoj jezik, kao njegovu bitnu sastavnicu, a koji smo mukotrpno izgrađivali i čuvali svim nepovoljnim vjetrovima unatoč. Je li hrvatski jezik osposobljen za tu ulogu? Kakva je budućnost hrvatskoga jezika u toj zajednici naroda?
Bili smo mi već mala unija, i to više puta. Najprije, u personalnoj uniji s Mađarskom, gdje ostadosmo nekoliko stoljeća. Zatim se odlukom Hrvatskoga sabora nađosmo godine 1527. u maloj zajednici europskih naroda, ponajviše slavenskih, pod okriljem Habsburgovaca. Ušli smo u tu zajednicu kao REGNUM. Ferdinand je postao naš kralj našom i svojom voljom. Kako god mi o toj zajednici mislili, činjenica je ovo:
Godine  1848. austrijska je vlada u skladu s postrevolucijskim načelom o jednakosti svih naroda odlučila da se i službeni list ima izdavati na svim literarno izgrađenim jezicima Monarhije. Za provedbu te odluke bilo je zaduženo Ministarstvo pravosuđa (Justizministerium). To je bio velik izazov za hrvatski jezik. Kako većina slavenskih jezika Monarhije nije bila spremna za tu novu ulogu, Ministarstvo pravosuđa imenovalo je povjerenstvo, sastavljeno od vrhunskih jezikoslovaca i pravnika, koje je trebalo što prije osposobiti slavenske jezika u Monarhiji za tu ulogu. I vrlo brzo nastade Juridisch-politische Terminologie - rječnik pravnih i političkih naziva za sve slavenske jezike Monarhije (osim slovačkoga). Godine 1853. tiskan je u Beču četverojezični rječnik pravnih i političkih naziva: njemačko-hrvatsko-srpsko-slovenski.
Bila je to dobra osnova na kojoj se je moglo dalje graditi, usavršavati. To je omogućilo nastanak zbirke Hrvatski zakoni. Terminologizacijski procesi do kraja 19. stoljeća učinili su sustav hrvatskoga pravnog nazivlja vrlo izgrađenim, gotovo savršenim. Sve je to učinjeno Znanjem (i Ljubavlju), ali uz inicijativu, poticaj, svesrdnu pomoć i blagoslov političkog središta.

 Kad smo se već vratili u povijest, podsjetimo i na - za jezik - pogubne utjecaje?
Godine 1918. nađosmo se opet u zajednici manje europskih naroda (Država Slovenaca, Hrvata i Srba - Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca - Kraljevina Jugoslavija). Vrlo brzo pokazuje se snažno djelovanje unitarističkih velikosrpskih silnica, naznačenih već sredinom 19. stoljeća (Karadžić, Srbi svi i svuda). Pod parolom "Jedan kralj, jedan jezik, jedan narod" provodi se "jednačenje po srpskosti", a prvi je na udaru bio hrvatski jezik, napose hrvatski pravni jezik, kada počinje njegovo razgrađivanje, posrbljavanje.

 Nakon sloma NDH ulazimo opet u jugoslavensku socijalističku zajednicu naroda. Ponavlja se ista pjesma, samo pod drugom, humanijom parolom: Bratstvo i jedinstvo! Premda je zakonodavstvo priznavalo ravnopravnost jezika i naroda, praksa je, osobito u doba Rankovića, išla po hrvatski jezik i narod nepovoljnim tijekom. Obilježje toga razdoblja uz snažnu srbizaciju bila je i internacionalizacija (vjerojatno u skladu s komunističkom internacionalom). Velika je stvar bila što smo i tada u zakonodavstvu imali uporište i imali smo ljude koji su svoj jezik znali i ljubili. Zahvaljujući tom, Službeni se list prevodio na hrvatski književni jezik (što sam i ja nekoliko godina prevodio), radili su se jugoslavenski terminološki standardi. U vrlo dobroj suradnji jezikoslovaca iz Zavoda za jezik/ Instituta za (hrvatski) jezik i stručnjaka pojedinih struka stvaralo se hrvatsko stručno nazivlje (u što sam i ja kao djelatnik Instituta bio uključen).

U čemu je sličnost s današnjim prilikama?
Danas se hrvatski jezik nalazi pred sličnim izazovom kao sredinom 19. stoljeća.
Stvorili smo svoju državu. Izgradili smo relativno dobro hrvatsko zakonodavstvo.
Spomenuo sam da smo uvijek imali ljudi koji su znali i ljubili svoj jezik. U vezi s tim mogao bih spomenuti mnoge, ali nikako ne smijem prešutjeti svojega dragog učitelja akademika Stjepana Babića. On mi je desetak godina prije uspostave samostalne Hrvatske rekao: "Mile, proučavaj hrvatski pravni jezik prije ujedinjenja sa Srbima, pa da možemo, kad dobijemo svoju državu, stvarati zakone na dobrom i lijepom hrvatskom jeziku." Poslušao sam njegov proročki savjet. Hvala mu. Na dan međunarodnoga priznanja Hrvatske napisao sam predgovor svojoj knjizi Temelji hrvatskoga pravnog nazivlja. Rezultati mojega devetogodišnjeg istraživanja na primjeren su način ušli u naše novije zakonodavstvo dok sam bio stručni član Odbora za zakonodavstvo Hrvatskoga sabora. Na zamolbu Ministarstva pravosuđa jezično sam uredio mnoge važnije, veće zakone (Kazneni zakon, Kazneni postupak, Ovršni zakon, Obiteljski zakon, Zakon o obveznim odnosima itd.). Vrlo sam zadovoljan načinom toga rada. Raspravljali smo o mnogim prijepornim terminološkim pitanjima i dogovarali se o tom kojem nazivu dati prednost i zašto.

Čija je briga njegovati ljubav prema hrvatskom jeziku, produbljivati spoznaje o njemu, osposobiti ga da može odgovoriti novim izazovima i opstati u jezičnom mozaiku, europskom i svjetskom?
Briga je to na svojevrstan način svih ustanova i pojedinaca, svih koji imaju um i srce. Ima tu mjesta za ministarstva, Sabor, Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje, Hrvatski zavod za normizaciju, Hrvatsku akademiju znanosti i umjetnosti, Maticu hrvatsku, Nacionalnu i sveučilišnu knjižnicu, Leksikografski zavod "Miroslav Krleža", Društvo hrvatskih književnika, Hrvatsko filološko društvo itd. Ipak, postoji ljestvica odgovornosti.
Nismo svi jednako odgovorni.

A tko će odlučivati o spornim pitanjima u hrvatskom jeziku? Treba li nam ured za hrvatski jezik ili možda zakon?
Davno smo imali i sad ponovno imamo Vijeće za normu hrvatskoga standardnog jezika na čelu s akademikom Radoslavom Katičićem. Ono rješava uglavnom načelna pitanja, iznimno i konkretna kao što smo sad pitanje kurikuluma, kurikula, uputnika, učevne osnove. Odgovor na mnoga konkretna pitanja usputno daje Institut za jezik i jezikoslovlje, Ogranak Matice hrvatske u Osijeku i sl. To je sve usput, ad hoc, neslužbeno, možda i nepouzdano. Mislim da bi to mogao biti neki ured s nekoliko stalno zaposlenih stručnjaka kojima bi to bio glavni posao i koji bi službeno, pouzdano, odgovorno davali takve usluge cjelokupnoj kulturnoj javnosti.
Takav bi ured mogao biti pouzdan oslonac i državnim tijelima u spornim konkretnim jezičnim pitanjima, kao npr. u utvrđivanju je li ime tvrtke hrvatska riječ ili nije. Dok toga nemamo, uzalud svi zakoni o uređivanju imena tvrtke. Zbog nepostojanja odgovarajućega povjerenstva ili tijela imamo takvu poplavu nakaradnih naziva tvrtki, obrta i slično.
Zakon pretpostavlja i sankcije za prekršitelje, određene vrste jezičnoga nadzora (inspekcije), određena tijela koja će prosuđivati, utvrđivati krivnju, odgovornost, pa i kaznu. Za mladu hrvatsku demokraciju bila bi to ružna slika u svijetu dok si to starije demokracije (poput Francuske) mogu priuštiti. Izgrađivanjem svijesti o važnosti hrvatskoga jezika, podizanjem stupnja jezične kulture, osnivanjem ureda za hrvatski jezik dao bi se izbjeći zakon o jeziku.Ukratko: Ured nam treba, a zakon bi se mogao preskočiti iz spomenutih razloga. 

ENGLESKI U BENKOVCU
Što mislite o silnom prodoru engleskoga jezika u rječnik medija, trgovine, marketinga?
Nakon industrijske revolucije engleski jezik preuzima onu ulogu koju je nekoć u europskom kulturnom krugu imao latinski jezik.
Agresivno i nepotrebno širenje anglizama nailazi na otpor mnogih naroda koji više drže do svoje jezične kulture, ponosa, identiteta. Postoji stanovit otpor kontinentalne Europe spram suvišnih anglizama, što bismo mogli nazvati europurizmom. U tom prednjače Francuzi, ali ih slijede i manji narodi (Slovenci, Slovaci). Mi u tom otporu prilično zaostajemo, sporo reagiramo kad se anglizam već učvrsti pa je otpor bezizgledan.
Spomenut ću usput kako je nastalo ime jedne prodavaonice u Benkovcu. Prodavaonica se zove Gay d.o.o. Kažu mi da su htjeli svoj obrt nazvati Gaj d.o.o., ali im je sudac u trgovačkom sudu rekao da tako ne može jer već u toj županiji postoji. On im je predložio da umjesto j stave y. Bilo je to kad gay nije bio tako razvikan. Tako je nastala ta sramota, a na prijedlog stručne i odgovorne osobe koja bi po zakonu trebala spriječiti strane nazive tvrtke, obrta i slično.

ZAŠTITIMO HRVATSKI JEZIK U EU
Treba li nešto već sada poduzeti da se priznavanje hrvatskoga jezika odmah uključi u pristupne pregovore i da se hrvatskomu jeziku zajamči ravnopravnost među europskim jezicima?
Mislim da treba, i to hitno. Nedavno sam na jednom skupu u Odboru za obrazovanje, znanost i kulturu u Hrvatskome saboru predložio konkretno povjerenstvo u sastavu: akademik Radoslav Katičić, kao predsjednik Vijeća za normu, akademik Mislav Ježić, kao potpredsjednik Vijeća za normu, prof. dr. sc. Dunja Brozović-Rončević, kao ravnateljica Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje i ujedno članica Vijeća za normu. Njima bi se mogli pridružiti po potrebi i još neki istaknuti i diplomatski vješti stručnjaci. To bi povjerenstvo trebalo biti na usluzi Pregovaračkom odboru, a po potrebi i ići na pregovore o tom bitnom pitanju. U tom im može znatno pomoći činjenica da je hrvatski jezik dobio svoje mjesto u katalogizaciji jezika, pa evo nedavno, zahvaljujući kolegi Maštroviću, i u knjižničarstvu. Još jedno pritom valja imati na umu kao argument: model jedna država : jedan jezik : jedan narod tipičan je europski model. Odstupanje od toga modela (npr. Švicarska, Belgija, njemački jezični kompleks) nije tipično europsko. Uostalom, velikosrpska agresija najprije je poduzeta protiv hrvatskoga jezika, predrasude o jeziku bile su u temelju velikosrpskoga programa, a i otpor velikosrpskom unitarizmu počeo je najprije i najizrazitije s jezičnim pitanjem (Deklaracija). Ne smije se nikako zanemariti ni sociolingvistički čimbenik - volja naroda koji se tim jezikom služi. Sve bi to valjalo u pregovorima imati na umu. Tom bi povjerenstvu trebali biti na usluzi svi hrvatski jezikoslovci.

Kako je prihvaćen taj Vaš prijedlog?
Nažalost, kao glas vapijućeg u pustinji. Svjestan sam da ozbiljnost trenutka nalaže da se nešto hitno poduzme na više kolosijeka. Tisućljetna povijest jezika hrvatskoga obvezuje nas da ga s ponosom unesemo u Europsku uniju kao unam nobilissimarum Europae linguarum, da ga čuvamo, njegujemo i razvijamo kao neotuđivu sastavnicu svojega nacionalnog bića, ponosimo se njime pred svijetom i vijekom.
Komu da to šapnem?! Gdje da to kriknem?! Ne znam.   
Mira ĆURIĆ

Hrvatsko slovo, 23. listopada 2009.
MEĐUNARODNA  KROATOLOŠKA KONFERENCIJA
KROATOLOGIJA - ZNANOST O HRVATSKOJ KULTURI
Prva međunarodna kroatološka konferencija u organizaciji Hrvatskih studija Sveučilišta u Zagrebu održana je od 1. do 3. listopada 2009. na Znanstveno-učilišnom kampusu Borongaj. Svrha je ovog prvog većeg kroatološkog okupljanja da ono preraste u stručni forum koji će pružiti smjernice za budući razvitak kroatologije kao interdisciplinarnog polja

Na konferenciji je nastupilo više od 120 izlagača iz Hrvatske i inozemstva koji su govorili o kroatološkim temama vezanim uz hrvatsku kulturu i identitet. Većina je sudionica i sudionika došla s hrvatskih sveučilišta, znanstvenih ustanova i drugih ustanova - iz Osijeka, Pule, Rijeke, Zadra, Zagreba i dr. Manji je dio došao iz inozemstva - iz  Njemačke, Velike Britanije, Poljske, Slovenije, Sjedinjenih Država i dr. Svakog od tri dana konferencije održana su po dva plenarna izlaganja (prijepodne i mposlijepodne), a konferencija je potom radila u tri paralelne sekcije. Konferenciju su pozdravili Zvonimir Čuljak, voditelj Hrvatskih studija Bojan Baletić, prorektor Sveučilišta u Zagrebu i Hrvoje Meštrić, ravnatelj Uprave za znanost uime Ministarstva znanosti, obrazovanja i športa.
Kao plenarni predavači, nastupili su ugledni strani znanstvenici kao i hrvatski znanstvenici iz inozemstva: Wayles Browne, jezikoslovac i slavist sa Sveučilišta Cornell iz Ithace (država New York) govorio je o temi "Lingvistički pogled na hrvatski jezik, njegovo normiranje i mjesto u društvu". Bojan Bujić, povjesničar glazbe, profesor Sveučilišta Oxford izlagao je o temi odjeka talijanske muzike u kulturi hrvatskoga priobalnoga područja u šesnaestom stoljeću. Jadranka Gvozdanović, pročelnica Odjela za slavistiku Sveučilišta u Heidelbergu govorila je o temi "Jezik i kulturni identitet Hrvata". Ludwig Steindorff, povjesničar i profesor Sveučilišta u Kielu obradio je temu "Hrvatska kao ogledalo europske urbane baštine", dok je Boguslaw Zielinski, povjesničar i teoretičar kulture, profesor na Sveučilištu u Poznanu govorio o hrvatskim gledanjima na postupak uključivanja u europske integracije. Uvodno izlaganje u konferenciju izložio je Radoslav Katičić, profesor i umirovljeni pročelnik Instituta za slavistiku Sveučilišta u Beču, te profesor na Hrvatskim studijima i na zagrebačkom Sveučilištu, ujedno i predsjednik Programskog odbora Konferencije. Njegovo izlaganje nosilo je naslov "Glavna obilježja hrvatske kulture" i nastojalo je pokazati osnovne značajke hrvatske kulture u njenoj sinkkronijskoj i dijakronijskoj perspektivi.
Katičić razlikuje kroatistiku kao hrvatsku nacionalnu filologiju i kroatologiju kao interdisciplinarnu znanost koja proučava hrvatsku kulturu.
"Hrvatska je kultura jedinstvena u europskom kulturnom kontekstu po svojoj dvojezičnosti, jer ju od samih početaka obilježava supostojanje dvaju jednakovrijednih jezika -latinskog i crkvenoslavenskog", rekao je Katičić. S obzirom na to hrvatska je kultura pripadala trima kulturnim krugovima - jadranskom, podalpskom i balkansko-anadolijskom, istaknuo je Katičić. Kao jednu od zadaća kroatologije naglasio je upozoravanje na te do sada prešućivane i nedovoljno poznate činjenice, te zbog čega, za razliku od kroatistike, ona ne spada u slavistiku. "Hrvatska je nacionalna kultura sve ono kulturno i ostalo blago kojim se može biti Europejac, Zapadnjak i pripadnik svijeta na hrvatski način", dodao je Katičić u svojem uvodnom predavanju na otvorenju konferencije. Ocijenio je kako oni koji potpuno potiskuju nacionalnu kulturu 'opako' oduzimaju određenoj skupini pristup univerzalnoj kulturi jer je nacionalnoj kulturi imanentno prekoračivanje nacionalnih granica.
Hrvatska je kultura netipična u odnosu na ostale europske kulture. Njezin je temeljni, materinski jezik - latinski. Na njemu su govorili hrvatski kneževi i kraljevi. Latinski je jezik u crkvi i državi bio glavno sredstvo komunikacije. Međutim, Hrvati su njegovali i ranosrednjovjekovnu pismenu kulturu braće Ćirila i Metoda. Upotreba glagoljice i ćirilice u slavenskoj liturgiji je posve netipično i sasvim vlastito obilježje hrvatske kulture. Kulturnu dvojezičnost u Hrvatskoj pratimo od 9. do prve polovine 19. stoljeća. Drugo je obilježje prisutnost i važnost jezika susjednih kultura, talijanskog, njemačkog, mađarskog i češkog. Hrvatska se kultura stoga treba promatrati u kontekstu latinske, te ćirilometodske pismenosti i slavenskoga liturgijskoga jezika. Za ovakav poseban i nov pristup treba razvijati metodologiju koju treba iznaći i razvijati unutar onog što se naziva kroatologija.
Europske se kulture javljaju u dva karakteristična tipa. Prve su se razvijale kontinuirano od svojih ranosrednjovjekovnih početaka na kasnoantičkim temeljima kroz sve epohe. Takve su kulture: talijanska, francuska, španjolska, engleska i dr. Drugi su tip kulture na koje su velik utjecaj imala osmanlijska osvajanja. U njima je izostala epoha koja odgovara zapadnoj renesansi, a izostaje i vlastiti barok. Takve su kulture: grčka, srpska, bugarska, rumunjska i dr. Hrvatska pripada prvom tipu europske kulture. Prošla je sve epohe, od kasne antike do postmoderne. A ipak hrvatska kultura pripada među one na istoku i jugoistoku Europe koje su za ulazak u moderno doba trebale masivni napor. U Hrvatskoj je to bio 'narodni preporod'.
Katičić ukazuje na specifičnost i različitost hrvatske kulture te zaključuje kako proučavanje hrvatske kulture zahtijeva drugačije metodske pristupe i metodologiju od onih koje postoje u nacionalnim humanističkim disciplinama. Javila se potreba za poredbenim pristupom i širokim zahvatom koji nije zatvoren unutar nacionalnih granica niti unutar granica školskih disciplina. Treba promatrati pismenu, glazbenu, likovnu i društvenu kulturu kao razne vidove cjelovitog kulturnog izraza.
Tijekom trodnevne konferencije u tematski srodnim sekcijama izloženo je preko 100 referata o najrazličitijim pitanjima vezanim uz hrvatsku kulturu. Teško je nabrojiti svu raznolikost tema i pristupa kojima su se bavili pojedini istraživači, sa svih hrvatskih sveučilišta i niza znanstvenih instituta. Bilo je tu tema iz najstarije hrvatske povijesti do tema iz Domovinskog rata, tema iz književne povijesti i arheologije (od Istre do Slavonije), rasprava o demografskim kretanjima, iseljenoj Hrvatskoj, etnološkim temama, graditeljstvu, povijesti umjetnosti, interdisciplinarnoj kroatistici i jezičnim pitanjima (jeziku hrvatskoglagoljskih tiskanih knjiga, kalkiranju, leksiku bratovština, hrvatskim renesansnim akademijama), hrvatskim filozofima, utjecaju rimske pravne tradicije na hrvatsku pravnu kulturu, hrvatskom identitetu, kazališnim temama, pedagoškoj teoriji i praksi, pravnim aktima, djelovanju pojedinih crkvenih redova u povijesti. Bilo je tema vezanih uz sociologiju hrvatskog društva, prevenciju kriminaliteta, javno zdravstvo, komunikaciji internetom, odnosa hrvatske s drugim europskim kulturama, itd. Mnoge od tema bile su obrađene više ili manje kroatološki, što znači interdisciplinarno i multidisciplinarno, te okrenute različitim aspektima onog što smatramo hrvatskom kulturom u širem smislu, naglašeno je na završetku konferencije.
Zajednička je ocjena, izrečena u završnoj riječi akademika Katičića da je ovime postavljen važan kamen temeljac i da su sva izlaganja bila na vrlo visokoj znanstvenoj razini. Iduća konferencija planirana je za 2011. godinu.
Studij kroatologije
Studij hrvatske kulture (kroatologije) ustrojen je i izvodi se na Hrvatskim studijima Sveučilišta u Zagrebu od 1993. godine. Središnji je interdisciplinarni studij hrvatskoga jezika i kulture oko kojeg se razvija cijela koncepcija Hrvatskih studija. Studij kroatologije jedinstveni je studij u okviru Sveučilišta u Zagrebu, koji na sveučilišnoj razini promišlja različite aspekte hrvatskoga kulturnog i nacionalnog identiteta. Hrvatski studiji Sveučilišta u Zagrebu odnosno Odjel za kroatologiju na Hrvatskim studijima - jedina su visokoškolska ustanova u Hrvatskoj na kojoj se izvodi nastava iz kroatologije na preddiplomskoj, diplomskoj i poslijediplomskoj/doktorskoj razini. Od prošle godine kroatologija je kao interdisciplinarno znanstveno područje posvećeno istraživanju hrvatske kulture u cijelosti, u dijakronijskoj i sinkronijskoj perspektivi, u matici i u dijaspori uvrštena u službenu nomenklaturu znanstvenih područja, polja i grana.
Mirela FINDRIK i Vanesa VARGA

Hrvatsko slovo, 23. listopada 2009.
Butmirski razgovori
Na međunarodnoj razini novi su butmirski razgovori pokazali kako je europska diplomacija ipak na svojevrstan način izigrala SAD, a prošlotjedni Bildtov posjet Beogradu nije značio samo posredno uvođenje Srbije u pregovore o budućem ustroju BiH, nego je zasigurno pripremio i put za ulazak Rusije na balkansku političku pozornicu
Američki položaj u ovom dijelu svijeta dodatno je uzdrman nesuvislom politikom predsjednika Republike Hrvatske Stjepana Mesića
Druga runda butmirskih pregovora i prije svoga službenoga završetka morala je doživjeti neuspjeh, jer paket promjena što su ih Europska unija i Sjedinjene Države ponudile političkim predstavnicima Srba, Hrvata i Bošnjaka-Muslimana u Bosni i Hercegovini tek je potvrdila ionako poznate činjenice o pogledima triju naroda na moguću opstojnost BiH kao cjelovite države. Na međunarodnoj razini novi su butmirski razgovori pokazali kako je europska diplomacija ipak na svojevrstan način izigrala SAD, a prošlotjedni Bildtov posjet Beogradu nije značio samo posredno uvođenje Srbije u pregovore o budućem ustroju BiH, nego je zasigurno pripremio i put za ulazak Rusije na balkansku političku pozornicu.
Posjet ruskoga predsjednika Beogradu, potpisivanje strateških gospodarskih ugovora po kojima Srbija postaje jedno od glavnih europskih plinovodnih čvorišta te ruska financijska injekcija, koja bi trebala pripomoći izgradnju potrebne infrastrukture, otvara put Srbiji da postane središnja balkanska sila, a Rusiji mogućnost da to područje drži pod svojim nadzorom. Ovom šahovskom potezu valja dodati činjenicu kako se Bjelorusija istodobno odlučila vojno povezati s Rusijom te ojačati bokove prema Ukrajini i Poljskoj, što u možebitnom plinskom ratu dodatno učvršćuje stožernu ulogu Moskve. Nakon povratka hrvatskoga ministra Ivana Šimonovića iz Londona, britanska se diplomacija pobrinula za dodatnu pacifikaciju Hrvatske, koja se sad, umjesto pitanjem položaja Hrvata u BiH, mora baviti uhićenjima pripadnika 7. gardijske brigade za navodno počinjene zločine u oslobađanju BiH. Američki položaj u ovom dijelu svijeta dodatno je uzdrman nesuvislom politikom predsjednika Republike Hrvatske Stjepana Mesića, koji Hrvatsku, inače članicu NATO saveza, vodi u društvo nedemokratskih zemalja i protivnika američke politike.

Nedoraslost ostale političke elite državničkim poslovima moglo bi skupo stajati samu hrvatsku državu, a Sjedinjene Države potpuno potisnuti iz njima strateški vrlo zanimljiva područja. Za uspostavu međunarodne ravnoteže u području, očito je potrebno revitalizirati Republiku Hrvatsku, a prema Hrvatima u BiH povesti znatno tankoćutniju politiku, koja bi im doista ustavnim rješenjima mogla zajamčiti jednakopravnost sa Srbima i Bošnjacima, a što na središnjoj razini vlasti podrazumijeva uspostavu hrvatskoga entiteta u BiH. Već su butmirske reakcije predstavnika Srba, Hrvata i Bošnjaka-Muslimana pokazale kako je nametnutim rješenjima nemoguće na životu održavati jednu državu. Dodik je, na primjer, nezadovoljan američko-europskim prijedlozima napustio Butmir i otišao u Beograd na sastanak sa srpskim i ruskim dužnosnicima. Muslimanski član predsjedništva BiH Haris Silajdžić imao je vrlo oštre zamjerke na politiku američkoga veleposlanika Charlesa Englisha, što je, uza sve druge nedostatke, samo pokazatelj da se politika Washingtona teško može oslanjati na savezništvo s Bošnjacima, koji na BiH gledaju kao na isključivo muslimanski prostor. Ako je ta država uopće moguća, onda ona može opstati samo kao federacija jednakopravnih naroda, a Hrvati u njoj, kao i Republika Hrvatska prirodni su i strateški saveznik Sjedinjenim Državama.
Mate KOVAČEVIĆ

Hrvatsko slovo, 23. listopada 2009.
PRO PATRIA
Elia Patricia Pekica-Pagon
Talionica kalupa
Kada smo 1998. gledali utopijske filmove Trumanov show i Pleasantville, ni u snu nismo vjerovali da će te utopije na neki način i te kako utjecati na život suvremenog čovjeka
Danas je kalup, tj. sposobnost kameleonskog ukalupljivanja postao najpoželjniji model ponašanja
Suvremeni čovjek svjesno ulazi u reality showove ne bi li zaradio potrebna sredstva za život. Svjesno izlažući svoj život cjelodnevnom snimanju kamera i očima javnosti, on se polako, ali sigurno od još dojučerašnjeg pokusnog kunića pretvara u iskustveno-orijentiranog čovjeka, svjesnog svega što radi. On postaje čovjek - projekt, ne više naivni i zaslijepljeni, već svega vrlo svjesni zamorac u još jednom laboratoriju budućnosti, potpisnik pokusa tog laboratorija nad njim samim. Svakodnevno družeći se s tim čovjekom, javnost ga s vremenom čak počinje voljeti, jer djeluje stvarno, a ne umjetno kao glumci u filmovima, serijama i sapunicama. Odglumljene i po nečijoj zamisli snimljene životne priče publiku kao da sve manje zanimaju, dok upravljačima svojih tv prijamnika po programima traže stvarne poljupce, osmijehe i suze sudionika zbiljski - orijentiranih zabavnih programa. Zbilja ma kakva bila, počinje zabavljati javnost više od prave umjetnosti. Stvaran život napunjen svim radostima i prljavštinama postaje umjetnost, a prava umjetnost je prepuštena istančanom ukusu svojih rijetkih sljedbenika i vjernih poklonika. Nije daleko dan kada će se neki stvaran Trumanov show odigravati pred očima svekolike javnosti. Svi se pitaju: u čemu je tajna uspjeha tih tv uradaka koji prikazuju čovjeka u improviziranoj ulozi vlastitog života, prirodnog i spontanog, koji samo jest to što jest, a ne odglumljenog čovjeka i zašto spomenuti sadržaji postižu tako veliki uspjeh i visoku gledanost upravo u ovom našem vremenu? Ljudi su izgleda u moru odglumljene ljudskosti na svakom koraku života postali željni one istinske, neodglumljene ljudskosti, pa su spomenute emisije upravo idealne prigode za prisjećanje čovječanstva na našu izvornu ranjivost, osjetljivost i osjećajnost. Ljudskost se tako nasuprot toliko naglašeno hinjene čovječnosti, a zapravo čiste artificijelnosti i hladnoće koju sa sobom donose sveprisutni brutalni zakoni globalnog tržišta pretvara u vrlo rijedak oblik javnog ponašanja. Jer, čovjek je danas, što u školskim i akademskim, što u političkim i poslovnim krugovima primoran glumiti nešto što u privatno vrijeme sigurno nije. Prilagodba određenim krugovima preživljavanja prisiljava nas na vrhunsku glumu i kimanje glavom, kako bismo postigli neki željeni cilj. Moramo glumiti da se uvijek slažemo s našim profesorima, da smo u svemu suglasni s našim suradnicima, pogotovo s onima  nadređenima, da uživamo baš u svakom team-buildingu naše korporacije, organizacije ili institucije za koju radimo, da obožavamo sve pripadnike naše vladajuće stranke, da smo zaljubljeni u vodeći brand kompanije za koju radimo, i tako dalje u nedogled. Gluma je, na žalost, postala vrlo poželjna vještina uspješnosti na svim poljima suvremenog života i rada, dok je pokazivanje ljudskosti danas moguće tek iza zatvorenih vrata naših obitelji i najbližih prijatelja, ili, pak, u nekom od reality showova, ali za veliki novac. Eto nam polako i odgovora na gore postavljeno pitanje o uspješnosti tih emisija zbilje: reality showovi zajedno sa svojim produkcijskim i tv kućama, jedini su poslodavci koji svojim zaposlenicima: sudionicima tih emisija, daju honorare upravo za pokazivanje njihove ljudskosti, dok se danas gotovo na svim ostalim poljima globalnog monopolija dobro nagrađuju jedino rezigniranost i androidnost. Žalosno je primijetiti da se s druge strane bilo kakvo pokazivanje ljudskosti u većini slučajeva strogo kažnjava. Jer, današnji svijet iz dana u dan sve više nalikuje znanstveno-fantastičnom poligonu dehumaniziranih igara bez granica. U marketinškom smislu - ljudskost kao da nije u modi, a kalupi se prodaju kao ludi. Zbog čega? Ukalupljeni ljudi, poznato je, ne pokazuju na svakodnevnoj bazi svoju ljudsku stranu, dok je, za razliku od njih  neukalupljeni čovjek slobodan kao ptica što se tiče privatnih i poslovnih obveza koje pred nas stavljaju ukalupljeni životni stilovi. U bihevioralnom smislu danas je kalup - tj. sposobnost kameleonskog ukalupljivanja postao najpoželjniji model ponašanja svih onih koji su ovisni o društvenoj stratifikaciji i koji se uspinju prema vrhu tobožnje piramide na čijem vrhu sjedi neki ovozemaljski kralj Kalup. Svi ti ukalupljeni ljudi djeluju kao sljedbenici neke Kalupinske sekte, čija je biblija Kalupinska Knjiga ukalupljivanja a vjerojatno je u pripremi i nova "sveta" Knjiga ujedinjenih globalnih kalupa. U toj bihevioralnoj talionici ljudi-kalupova Truman se doista doima toliko naivno, krhko i, nadasve prirodno i neodglumljeno, jednom riječju - ljudski, okružen tim odglumljenim mnoštvom ljudi - angažiranih djelatnika reality showa koji nosi upravo njegovo ime, a mi s vremenom zaboravljamo odglumljene ljude i pamtimo čovjeka. Jer, upravo će ukalupljivanje kao bihevioralni hit proizvod na tržištu psihologije našeg doba, kao tržišno najpoželjnije psihološko reagiranje i ponašanje čovjeka koji svjesno i namjerno, u potrazi za vlastitim uspjehom postaje plastičan, neprirodan, odglumljen, inhibiran, nedoživljen i do kraja nerealiziran u humanoidnom smislu, u tom mnoštvu svakojakih <nadljudi> otkriti pravog čovjeka. Stvarnost postaje sve više nestvarna, kazalište seli na ulice, a nestvarni ekrani prikazuju nam slike neke stvarnosti koje kao da više nigdje nema. Ali, ne budimo toliko sigurni u to. Slike naše praiskonske jednostavnosti i ljudskosti zakopane su još uvijek duboko u svima nama. Zato i pretpostavljam da će svaki čovjek koji danas živi i djeluje kao ukalupljeni proizvod na tržištu Kalupova, nijemom poslušnošću prateći sve savjete nametnutog nam kralja Kalupa, stvoren rukama čovjeka - kalupa samog i stavljen pod nadzor kalupoidnih kamera, jednoga dana kao i Truman raskrinkati svoga tvorca, svrgnuti ustoličenog vladara, prestati biti čovjek - projekt s etiketom tv junaka i poželjeti ponovno svoju neukalupljenu i sasvim anonimnu ljudskost i slobodu. 

Hrvatsko slovo, 23. listopada 2009.
O tempora, o mores...
Uz dan neovisnosti Lijepe naše Stipe Mesić je Redom hrvatskog pletera odlikovao Dušana Bilandžića, Branka Caratana, Dragutina Domitrovića, Anđelka Runjića te posmrtno Ivu Latina, Antuna Milovića i Celestina Sardelića. Tim istim odličjem predsjednik Tuđman me zakitio 1996. godine, a u obrazloženju u prigodi primanja odličja stajalo je da se dodjeljuje hrvatskim i stranim državljanima za osobit doprinos razvitku i ugledu Republike Hrvatske i dobrobiti njezinih građana. Utvarao sam si i vjerovao da je moj umjetnički rad, ali i angažman u stvaranju hrvatske države, dobio potvrdu i tim visokim odličjem i bijah zbog toga sretan i ponosan. No, vidjevši na dalekovidnici kako Mesić upravo tim odličjem dariva gore navedene žive i mrtve zastao mi je dah te sam u nevjerici te večeri gledao sve dnevne vijesti na svim TV postajama misleći da sam nešto krivo vidio ili razumio. Nakon što je taj događaj idući dan objavio i dnevni tisak jedino što sam mogao reći bila je latinska mudrost o vremenima i običajima, koju, priznajem, možete točnije prevesti sočnom psovkom - piše Zlatko Vitez

Tim povodom sjetih se Svena Laste, velikog glumca i legendarnog snajperiste sa Sunje, koji je bio prvi predstojnik Ureda za odlikovanja u Tuđmanovoj Hrvatskoj i naših predratnih susreta u Gradskoj kavani. Tamo je veliki redatelj Kosta Spaić imao "svoj" stol za kojim je pio jutarnju kavu. Ta se kava znala produžiti do podneva jer su Kosti za stol dolazile različite ličnosti iz kulturnog i javnog života, među njima i Sven Lasta. Ali i mi mlađi glumci i redatelji znali smo doći po koji savjet velikog kazališnog meštra. Redatelj Zoran Mužić i ja bili smo također česti gosti Kostinog stola, a bez pretjerivanja mogu kazati da smo baš za tim kavanskim stolom završili još jednu kazališnu akademiju.

Neuspio prilog proslavi Dva veka Vuka
Krajem 1980-ih za Kostin su stol sve više dolazili još aktualni "hrvatski" političari (Runjić, Latin, Šuvar, I. Vrhovec) i uvijek ustrašeni, ne znam zašto, Izet Hajdarhodžić, u to vrijeme velika zvijezda teatra "Zvezdara" iz Beograda i jedan od glavnih glumaca u predstavi "Mriješćenje šarana" koja se odlično uklapala u trend Miloševićeve "antibirokratske revolucije". Sven Lasta je tom društvu - kako bi to purgeri rekli - znao "vaditi mast" i njegova ledena mirnoća kad su na tapeti bile vruće političke teme, znala ih je izbaciti iz takta. Sven je bio decidiran: "Na djelu je velikosrpska, četnička ujdurma, a vi u Hrvatskoj šutite i sve probleme gurate pod tepih." Naravno, nije to bilo drago čuti njihovim ušima, a Sven je imao i potvrdu svojih tvrdnji. Naime, hrvatski je Sabor 1988. želio dati umjetnički prilog proslavi "Dva veka Vuka" i to tako da naši dramski umjetnici spreme neki recital iliti kolaž pjesama s naglaskom na bratstvo i jedinstvo. Među izvođačima je bio i Sven Lasta. Svečanost se održavala u Kninu, a kad je došao red na zagrebačke umjetnike, odnosno kad je recital najavljen počeli su zvižduci i gromoglasno divljanje uvezenih i domaćih četnika. Uz "Ovo je Srbija!" te poznate četničke šlagere "Ne damo te zemljo Obilića, ne damo te bez krvoprolića" i druge išle su i uvrjede na račun zagrebačkih umjetnika. Recital nije održan i zagrebački umjetnici, uvrijeđeni i posramljeni, vratili su se kući neobavljenog posla. Međutim, u tzv. hrvatskom tisku o tom incidentu nije objavljen ni redak. Spriječeno je to odozgo kako se ne bi narušili "dobri odnosi" u bivšoj državi. Stoga me nije začudilo kad je Sven otišao kao dobrovoljac na Sunju  rekavši da mora završiti rat koji je započeo u partizanima 1941.

Za Runjića je Lijepa naša u Zagrebu bila provokacija!
13. studenog 1988. u Vlaškoj je ulici konačno postavljen spomenik Augustu Šenoi. Imao sam čast u toj prigodi, dovezavši se u kočiji kao August Šenoa, nakon podnevnog pucnja gričkog topa zagrmiti njegovu "Pohvalu gradu Zagrebu". Na otvaranju se okupilo mnoštvo ljudi; neki su tvrdili da je to bilo najveće okupljanje Hrvata od 1971. godine i čuvenog Savkinog govora na ondašnjem Trgu Republike. Naravno, bila je tamo i Partijska vrhuška, a među inima je govorio i tadašnji predsjednik Sabora SR Hrvatske dr. Anđelko Runjić otvarajući spomenik. I dok sam ja iz svega glasa deklamirao: "Doziv bratstva, glas hrvatstva, preni mi se rode moj..." od okupljenog naroda očekivane hrvatske himne - nije bilo. Neki dječji zbor pjevaše Šenoinu "Ribara starog kći". I to je bilo sve. Kasnije, na domjenku, upitah Runjića zašto je iz predloženog protokola ceremonije otvaranja spomenika izbačena "Lijepa naša", nota bene i ustavom iz 1974. potvrđena službena himna Republike Hrvatske. Dobih zbunjujući i nemušt odgovor kako nisu "željeli provocirati" i da je "baš dobro da je sve ostalo samo na Šenoi".

Latin suorganizator četničkog mitinga na Petrovoj gori
U to vrijeme Miloševićevo okupljanje naroda žari i pali bivšom državom a gore pobrojani četnički "hitovi" postali su dijelom naše svakodnevnice. Ivo Latin, predsjednik Predsjedništva SRH je bio nazočan tome razgovoru davši, naravno, za pravo Runjiću; u proljeće 1990. se prihvatio suorganiziranja srpskog huškaškog mitinga na Petrovoj gori. Jedan i drugi učiniše to valjda, sudeći prema formulaciji, za "dobrobit njezinih građana" - zbog čega dobiše odlikovanja. Da, jedan od ključnih argumenata zašto su svi ti Partijini kadrovi dobili visoka odličja glasi da su "mirno predali vlast". Pa kako bi drukčije ako ne mirno, čime su to mogli pružiti otpor kad su naoružanje Opće narodne obrane, koje su platili hrvatski građani, predali već tada četničkoj JNA koja nas je tim oružjem masakrirala.

Hrvatožder, luđaci, saboteri.
Kao ministar i kao savjetnik predsjednika Tuđmana često sam bio njegovim izaslanikom. Tako me predsjednik krajem 1996. ovlastio da u njegovo ime uručim Spomenice Domovinskog rata "Vjesnikovim" novinarima koji su izvještavali s ratom pogođenih područja. Nakon toga dobih pismo iz Dubrovnika od gospodina Nikole Mulanovića:
Štovani gospodine Vitez! Pročitavši u Slobodnoj Dalmaciji vijest o dodjeli Spomenica domovinskog rata Vjesnikovim novinarima, za koje Vam se je zahvalio dugogodišnji hrvatožder Suad Ahmetović, još jednom mi se je nametnula misao: ima li među vama, koji ste u vrhovima vlasti, više luđaka ili sabotera. Mislim da ima i jednih i drugih; poštenih rodoljuba pak najmanje. Jadna Hrvatska!
Ni u snu, moji prijatelji koji su radi hrvatske slobode ostavili živote na njemačkim pločnicima, nisu mogli promisliti, da će u njihovoj državi, u Hrvatskoj državi, njihovi progonitelji primati odličja.
Oprost - da! Pomirba - da! Ali odlikovanja za služenje tuđinu - ne! Ne, ne, i ne!
Šaljem Vam ova tri priloga iako sumnjam da ćete ih pročitati. Sve će završiti u košu. Zar ne? 

Ahmetovićev poučak
Za razliku od Mesićeve odlikovane vrhuške gospodin Suad Ahmetović je cijelo vrijeme bio u ratnom Dubrovniku i izvještavao iz njega. A oni koji su ga predložili za Spomenicu vjerojatno su znali zašto su to učinili. Osobno ne mislim da Ahmetović svoju ratnu novinarsku dužnost nije primjereno obavio. Ali me zanima tko su ti koji su Mesiću predložili ljude koji se u prijelomnim trenucima za opstanak Hrvatske, najblaže rečeno, nisu snalazili. E, na to pitanje neka mi odgovori, ako može, Mesićeva savjetnička bratija. Čuh i Runjićev komentar u prigodi dodjele odličja: "Trebalo bi o tom vremenu govoriti s manje emocija." Ja, kao veliki i poznati emotivac, i kao nosilac šečerne i inih bolesti, mogu samo na to kazati: O ... pas tom vremenu!
Zlatko VITEZ

PS
Da, Sven je uistinu bio pravi antifašist, a ne Mesić i njegova odlikovana politička i savjetnička bratija koja je pripadala političkoj oligarhiji i koja je predala naoružanje ONO - četnicima.