Hrvatsko slovo

Hrvatsko slovo, 23. prosinca 2009.
Urednički komentar
Identitet i pravednost Ive Josipovića
Nema bitnih razlika između dosadašnje Mesićeve politike i Josipovićeve pravde

Tijekom kampanje za predsjedničke izbore sve se medijsko-psihološki odradilo tako da i treći hrvatski predsjednik bude usklađen s plotunima haaškog Tužiteljstva. Iako među predsjedničkim kandidatima imamo nekoliko hrvatskih branitelja, najnovijem valu represije nad hrvatskim braniteljima nisu se svi suprotstavili. Priopćenjem se javio Miroslav Tuđman osudivši represiju i ponašanje hrvatskih vlasti, a na tiskovnim konferencijama Josip Jurčević osudio je napade i solidarizirao se s progonjenima. Ostali temu uglavnom zaobilaze ili marginaliziraju i svode na protokolna paljenja svijeća, pa tako i jedan od medijski najfavoriziranijih kandidata Ivo Josipović. On se zato obratio srpskoj nacionalnoj manjini i listu Identitet (br. 140). Međusobna ljubav Josipovića i Identiteta nije od jučer, u srpnju u br. 136 dobio je i naslovnu stranicu. Identitet je list Srpskog demokratskog foruma, predsjednika Veljka Džakule, sudionika srpske pobune protiv ustavnopravnog poretka Hrvatske. U Upravnom odboru SDF-a je "politički analitičar" Davor Gjenero od čijih analiza zdravome opada kosa, a tu je i veliki borac za ljudska prava Zoran Pusić, koji se u jeku promjene Ustava založio za ukidanje članka 141 kojim se onemogućava rebalkanizacija Hrvatske u bilo kojem obliku.
Josipović dakle računa na glasove većine srpske nacionalne manjine koja spada u onaj postotak hrvatskoga biračkoga tijela za koji je Tuđman kazao kako im nikad na srcu nije bila slobodna hrvatska država. Josipović je 2005. konstatirao: "Republika Hrvatska, država koja je nastala iz krvavog raspada bivše Jugoslavije", i to da "pitanje odgovornosti za zločine počinjene tijekom posljednjeg rata ostat će relevantna tema". Prije Jugoslavije o Hrvatskoj ništa, o karakteru "rata" ništa, a zločine treba razvlačiti da ostanu relevantna tema. Naravno da na tom polazištu nije mogao voditi predsjedničku kampanju, pa je stvar zakrinkao u "program pravednosti" koji polazi od tvrdnje da je Hrvatska nepravedno društvo. I to je točno, nepravedna je prema većini, ali to nije problem Josipovićeve pravde. Račanova vlada i prije natječaja nepravedno ga je favorizirala i progurala za kandidata za mjesto suca u Stalnom međunarodnom kaznenom sudu u Haagu. Tu je umjesto pravednosti riječ o uzvraćanju usluge za Josipovićev angažman oko obrane politike Carle del Ponte u sklopu regionalne haaške mreže. On je u Savjetu za suradnju s Haaškim sudom poslije trećosiječanjskih promjena utvrđivao osnovne elemente strategije te suradnje, da bi 1997. dogurao do moderatora "Međunarodne konferencije o utvrđivanju istine nakon ratnih sukoba", zajedno s kolegicom Carlom del Ponte. Pravda za hrvatske branitelje u Josipovićevu programu ne izlazi iz okvira politike haaškog Tužiteljstva, što je, već se pokazalo, nedovoljno za institut pravednoga hrvatskog predsjednika. Na stranu to što je Pravda ime beogradskog dnevnog lista, intervju u Identitetu je djelomično otkrio predsjednički program, koji će ukloniti nepravde. Kako? U promjenama Ustava zalaže se za nezastarivost kriminala u pretvorbi i privatizaciji, čime se dugoročno poručuje kako je razdoblje obnove samostalne države kriminalno, puno zločina u rangu s onima počinjenima u "ratu". Istodobno ističe kako mu je prioritet ulazak u EU i dobri odnosi sa Slovenijom, Srbijom i BiH. Pitanju granica ne posvećuje pozornost, ali je za izgradnju "pravednog tržišta" i "projekt trajnog mira" u regiji. Republika srpska je "realitet". Uređenje BiH ostavio bi narodima da ga sami riješe, jer se "nitko od nas nema pravo petljati" - ni spomena o pravednoj ustavnoj odredbi o posebnoj skrbi prema Hrvatima u BiH. Glede tužbe Hrvatske protiv Srbije za počinjeni genocid, Josipović ima pravedno rješenje: "Da je tada bilo sadašnje stanje, možda tužbe ne bi ni bilo". Identitet srpske demokratičnosti i Josipovićeve pravednosti završavaju opet "strašnom korupcijom i otimačinom", koja je počela i traje, dakako, "od 91. do danas". I to je sva pravednost!
Iz nje proizlazi kako je predsjednički kandidat Ivo Josipović duboko na tragu kontinuiteta politike Stjepana Mesića, a koliko je ona "pravedna" imali smo priliku upoznati. Oba su iznikli, kao predsjednički kandidati, u laboratoriju haaškoga sudišta. Oba mu se ne suprotstavljaju već ga zagovaraju. Nisu ustali protiv očitih nepravdi i represije protiv hrvatskih branitelja. Oba su za EU jednako kao i za "region". Oba se distanciraju od aktivne politike u BiH. Drže kako granice nisu problem. Oba slijede vanjske naloge i zanemaruju demokratsku volju većine. Zbog svega toga nije ni čudo što pripadaju favoritima one hrvatske manjine zbog kojih je u Ustav ugrađen članak 141. Zato je izuzetno bitno da što veći broj birača izađe na izbore. Mesićeva politika ovaj put ima alternativu u koju se, istina, ubacivanjem velikog broja kandidata unosi dezorijentacija, kako bi se prokrčio put za politiku mesićeva kontinuiteta. Na izbore, jer nema drugoga puta potrebnim promjenama!

Hrvatsko slovo, 23. prosinca 2009.
Razgovor
biskup Slobodan Štambuk: Kad bi Isus bio predsjednički kandidat - kako bi u Hrvatskoj prošao?
Ove godine posebnu pozornost javnosti izazvala je propovijed hvarsko-bračkog-viškog biskupa Slobodana Štambuka izrečena u rujnu na Udbini, kada se zapitao ne bi li u katoličkoj Hrvatskoj bilo normalno da budući predsjednik bude katolik. U našem božićnom intervju biskup Štambuk govori o stanju na otocima, Zavodu svetoga Jeronima, Godini svećenika, diskriminaciji, a dodatno je komentirao i reakcije na njegovu propovijed na Udbini, kao i na inicijativu o izbacivanja križa iz javnih prostora.

Gospodine biskupe, Vi ste zaređeni 1966. a 1989. postali ste biskupom. Cijelu ste dosadašnju svećeničku službu praktički odradili na hrvatskim otocima Braču i Hvaru. Što se događa s otocima Vaše biskupije, ima li više krštenja ili pokopa, ima li dovoljno svećenika, kako uopće povezati otoke u jednu prepoznatljivu zajednicu vjernika i organizirati pastoralni rad?
Što se događa? Mnogo toga što i u cijeloj Hrvatskoj, ali i nešto više. To nešto više posljedica je otočke stvarnosti koja se zove - povezanost s kopnom, povezanost međusobno. Ovdje brodovi, trajekti, katamarani, doslovno znače, ako ne život, ali svakako uvelike pomažu životu. Istodobno, nikad dosta povezanosti, osobito među otocima. Kad smo na terenu pastorala i pastoralnog djelovanja, imamo tri dekanata, tri zasebne cjeline, na svakom otoku s posebnostima tog otoka. Znate da osim Brača i Hvara, u našu Biskupiju spada pučinski otok Vis, kao i još nekoliko više-manje nastanjenih manjih otoka. Zanimljivo je napomenuti da su udaljenosti otoka od kopna prevažno pitanje života, kao da su u nekom logičnom suodnosu: Brač je najbliži, pa što se tiče života stoji najbolje, Hvar je udaljeniji, pa je i stanje života pomalo na štetu života - rođenih, a Vis koji je najudaljeniji - nažalost, godišnje "otkidanje" života na njemu je osjetno naglašeno. Više je, oko 30 do 40, u korist smrti.

Nama s daleka kopna pomisao na otok budi asocijacije na ljetovanje i odmor, međutim, otočani trebaju na otoku živjeti i preživjeti tijekom cijele godine. Poznati su u našoj povijesti veliki valovi iseljavanja s otoka, što na kopno, što u daleke prekooceanske države. Čini se da se sad taj proces odvija ne više u velikim valovima, nego pojedinačno, ali kontinuirano. Što u tom pogledu može učiniti Crkva, kako bi hrvatski čovjek ostao na svojoj otočkoj grudi?
Da, istina je događala su se velika iseljavanja početkom dvadesetog stoljeća osobito i nakon Drugog svjetskog rata. Međutim, ne mislim da se danas taj proces nastavlja, pa ni pojedinačno. Ima više obitelji koji su zbog privremenog zaposlenja u drugim državama, osobito muškarci, ali ovdje im djeca idu u školu, ovdje su pripadnici župske zajednice, ovdje im je biračko mjesto. Postojeće stanje pučanstva na našim otocima gotovo da o tome ne ovisi. Presudno je spomenuti omjer rođenih i umrlih. Ono što je u mnogim krajevima Hrvatske prvi problem, tj. premalo se događa života, ta je "zaraza" uhvatila maha i na našim otocima. Danas iseljavanje ne predstavlja problem. Crkva, pitate, što može učiniti? Crkva ostaje na braniku života, potiče na prihvaćanje života. Istodobno, koliko je to u našoj financijskoj moći, pomažemo više obitelji, naročito gdje ima više djece i obitelji koje su slabijih materijalnih mogućnosti. Ujedno, potičemo, kad je to moguće i gdje je to moguće, stanovnike naših otoka da ne zaborave kako je zemlja uvijek bila hraniteljica, pa makar i škrta otočka zemlja (a na otocima ima i te kako dobre i plodne zemlje!) - zemlja kojoj se poklanja potrebita pažnja uvijek ima pozitivan odgovor. Ističem i turizam, kao glavnu privrednu granu koja dosta dobro "cvjeta" i daje svoje "plodove". U zadnje vrijeme naš otočki čovjek uvelike je okrenut turizmu što nije bez poteškoća, ali tko želi raditi može i zaraditi i u tom smislu ističem turističku privredu kao važnu ohrabrujuću točku koja pomaže i podržava život na otocima.

U Godini smo svećeništva. Vi ste u svojoj poruci svećenicima Vaše biskupije kazali da svećenik treba "biti znak, biti svećenik 24 sata na dan, u svim prilikama i pred svima". Kakav profil svećenika zadovoljava hrvatske specifične potrebe na početku 21. stoljeća?
Ma, to što sam napisao svećenicima moje biskupije, to govorim i samome sebi, to vrijedi za svećenika ma gdje se on nalazio. Svećenik je čovjek koji stoji na raspolaganju. Svećenik je čovjek za druge. Svećenik je "žrtva - žito tek klija iz sjemena mrtva!", reći će pjesnik. Svećenik umire sebi da bi živio na slavu Božju i to za dobro duša koje su mu povjerene. S ponosom ističem, da to i takvo život i življenje, uglavnom shvaćaju svećenici koji djeluju na našim otocima. I ona vjera koja je, Bogu dobrome hvala, uglavnom živa na našim otocima - iza toga stoje naši svećenici, posebno oni koji su živjeli u "zlim vremenima" služeći svoju svećeničku i vjerničku savjest. Neki su od njih "uložili" na "banku" Crkve ovih naših svećenika i svoj vlastiti život čameći po zatvorima i primajući "batine" zbog svojeg svećeničkog i vjerničkog stava. Bilo bi poželjno i to je zahtjev našega vremena, da sadašnji svećenici "ulože" na istu "banku" za neka druga pokoljenja koja dolaze na pozornicu života. Svećenik je čovjek koji voli svoj narod i moli za svoj narod. I sve je sažeto u te dvije riječi: voljeti i moliti! Sve ostalo ide uz to.

Krajem svibnja ove godine bili ste u vizitaciji Papinskog hrvatskog zavoda sv. Jeronima u Rimu. Član ste biskupske komisije zadužene za Zavod. Koji je njegov značaj za Crkvu u Hrvata?
Ako reknemo da je od svih ustanova na svijetu koje za Hrvate znače, ovaj Zavod jedan jedan od najvažnijih, svakako među starijima, a da se o značenju i ne govori, onda bi to bila dobra i istinita procjena. Zavod je izgrađen uz crkvu sv. Jeronima koju je 1589. dao sagraditi papa Siksto V. i uz nju je dao podići zgradu svetojeronimskog kaptola koja je odlukom pape Leona XIII. pretvorena u Zavod. Današnja zgrada Zavoda 12. studenog ove godine navršila je svoju 70. godinu. Prije nego će se graditi, udareni su joj temelji koji zbog blizine rijeke Tibera počivaju na 375 armiranih betonskih stupova od 22 do 26 metara u dubinu, računajući od podrumske razine. Brojni su zaslužnici uložili nemali napor da ova hrvatska, crkvena, povijesna, kulturna i znanstvena ustanova u gradu svetoga Petra ima svoje snažno značenje. Od otvaranja u ovom Zavodu je boravilo 306 svećenika-studenata iz raznih biskupija Crkve u Hrvata. Između njih 22 su postali biskupi i jedan kardinal. Za vrijeme i nakon Drugog svjetskog rata Zavod je razvio veliku karitativnu djelatnost stavivši se u službu potrebnima. Zavod je danas službena rimska postaja i adresa hrvatskih kardinala i biskupa za njihove službene dolaske u Rim i Vatikan. Tisuće hrvatskih hodočasnika godišnje posjeti crkvu sv. Jeronima i ovaj Zavod. Ovdje se održavaju brojne znanstvene i kulturne priredbe i time je ovaj Zavod prevažni promicatelj crkvene, kulturne, umjetničke i znanstvene baštine. Sadašnja generacija svećenika u tom papinskom hrvatskom zavodu sv. Jeronima na čelu s msgr. Jurom dr. Bogdanom, rektorom, i njegovim prvim pomoćnikom don Željkom Majićem, vicerektorom, uspješno nastavlja tu sjajnu tradiciju Zavoda.

Vaša ovogodišnja propovijed izgovorena u rujnu na Udbini izazvala je reakcije. Zapitali ste se, ne bi li bilo normalno i poželjno da u katoličkoj Hrvatskoj njezin predsjednik bude katolik, ali ne samo po svjedočanstvu krsnoga lista, nego po svjedočanstvu života po vjeri. To je pitanje ocijenjeno kao miješanje Crkve u politiku, čak i kao suprotivo Ustavu. Jesu li, dakle, takve reakcije normalne u jednom stabilnom demokratskom društvu?
Vaše pitanje polazi od stajališta da ljudi imaju normalne reakcije, a danas su normalne reakcije često proglašavane nenormalnima i obratno, pa se je teško snalaziti. K tome, Vi govorite o "stabilnom demokratskom društvu". Dokle god vrijedi ona Engleza Jure Orwella iz "Životinjske farme" u kojoj se izražava zabrinutost nad smjerom potpuno kontrolirane civilizacije ("Veliki brat", skini kapu!), koji govori kako smo "svi jednaki, ali neki su jednakiji", niti se to može zvati stabilno, niti se to može zvati demokratsko društvo. Naime, možete poželjeti napr. predsjednika ateistu i to nikome ne smeta. Možete poželjeti predsjednika koji zastupa homoseksualce i slično, to nikome ne smeta. Ali poželjeti da bude katolik, da katolički razmišlja, da javno iznese to i takvo mišljenje, budite sigurni da ćete od dosta njih, koji praktičnim pristupom ne podnose ništa što iole "miriše" po vjeri, po kratkom postupku biti proglašeni razaračem demokracije i gaziteljem Ustava. Kako li se je nekima lako poslužiti takvim procjenama! Na našu gorku ljudsku utjehu, to je već puno puta viđeno! Hoće li u nekim budućim vremenima ovo biti poštenije, ljudskije, demokratskije, živi bili pa vidjeli! Bože, daj nam to doživjeti!

No, ipak je najsimptomatičniju ocjenu Vaše propovijedi dao pučki pravobranitelj Jurica Malčić kazavši kako ona potiče diskriminaciju. Meni se čini da su u nas ustvari katolici diskriminirani, osobito u pogledu nekih zakonodavnih rješenja, medijskoj politici, itd.?
Da, gospodin Jurica Malčić čuo je, čast mi je ako je slušao moju propovijed!, u mojim riječima poticaj na diskriminaciju. Mogu pojmiti kakva bi reakcija bila u slučaju da sam naglasio kako bi bilo poželjno da budući naš predsjednik bude "Hrvat i katolik". Čini se da sam imao sreće, pa nisam povezao te dvije karakteristike koje su tako često sistematski osporavane na vrlo dovitljivi način i najčešće na jedan zlomislen način. Ja se od te čudne reakcije gospodina Malčića do danas pitam: A što ćemo sa 38. poglavljem Ustava Republike Hrvatske, koji govori o slobodi iznašanja mišljenja i javnog nastupanja. Zanimljivo, novinari koji često vrlo zauzeto brane svoja prava na iznašanje mišljenja, na ovo su uglavnom šutjeli kao grob. A diskriminacija? Što je to? Razlučivanje, dijeljenje, postupak kojim se ograničava prava pojedinaca ili cijelih naroda; nejednakost u tretiranju stvari, pojedinaca i skupina, obespravljivanje. šikaniranje na osnovi pripadnosti jednoj etničkoj skupini. Dakako, pitam se: Čime sam ja tom rečenicom nekoga ograničio, ponižavao, omalovažavao, šikanirao? Ja sam samo istaknuo svoje mišljenje i time nisam omalovažavao nečije drugačije mišljenje. Šikanirao? Čime to? Osobno držim da onaj tko ne zna cijeniti svoje ne će nikada znati pravilno cijeniti tuđe. Tko se ne radovati svojem, kako će se tuđem radovati? Zar je diskriminacija ako svatko propagira svoje proizvode, svoju prodavaonicu, svoju robu, a pri tom ne ukazuje na loše proizvode svojega susjeda. Što ćemo onda s brojnim reklamama, a brojne smo odavno naučili napamet? Konačno, zar majka ne voli svoje dijete osobito i posebno, što joj, dakako, ne daje pravo da mrzi ili omalovažava neko drugo dijete. Izbjegavanje svojega samo zato da bih se drugima dodvorio i svidio, to je samoubojstvo svojega dostojanstva i ljudske osobnosti i ljudskih osobitosti! Ako je moja jedna rečenica toliko glavobolje nekima zadala, što li će se sve naći u nastupima predsjedničkih kandidata? Unaprijed žalim i pučkog i sve ostale branitelje demokracije. Ne znam hoće li im uspjeti udisaji, a kamoli izdisaji!

Godinu iza nas obilježila je i inicijativa predsjednika Stjepana Mesića o izbacivanju križa iz javnih prostora. Čak je s tom idejom otišao papi. Kome po Vašem mišljenju u Hrvatskoj smeta križ i zašto? Je li riječ o strahu od križa, ili je u pitanju odricanje od kršćanskih korijena?
Naš još uvijek postojeći gospodin Predsjednik voli se šaliti. To mu je prepoznatljiv pristup događajima i ljudima. Kažete "iz javnih prostora", možete li zamisliti što to znači?! K tome, tu i takvu izjavu gospodin Predsjednik izrekao je na otoku Hvaru koji je poznat, uz ostalo, po svojoj nadaleko znanoj "Procesiji za križem". Ta procesija je od UNESCA, obrazovna, znanstvena i kulturna organizacije UN-a, proglašena za kulturno pokretno svjetsko dobro. Zatim, gospodin Predsjednik je, kako sam svjedoči, kršten (neka mi oprosti ako ga time vrijeđam!), a krštenje ne ide bez križa. Pa zamislite sve križeve na našim vrhuncima, grobljima, crkvama. krenite u arhive, zaustavite se u muzejima, gdje započeti s uklanjanjem? A da križ smeta - ništa nova kad to čujemo! Odricanje od kršćanskih korijena? Neki nisu ni iznikli iz tih korijena, pa se nemaju čega ni odricati, a neki. i raskrižja bi uklonili kad bio to bilo moguće. Prevažno je, da li će kršćani sebe raskršćaniti i krenuti u vanjsko i unutarnje uklanjanje križa hrabro poslušni preporukama svijeta.

U svojoj prošlogodišnjoj božićnoj poruci pod naslovom "Božić: romantična bajka ili.?" upozorili ste kako postoje i drukčije stvarnosti od onih materijalnih. Posebno je dojmljiv Vaš poziv: Odbacimo od sebe napast da budemo sluge dubokoga džepa, a plitke misli. U kakvom duhovnom ozračju po Vašem mišljenju dočekujemo ovogodišnji Božić?
Naše ozračje nije dovoljno - prozračno! Ako se okrenemo ekonomiji i stanju što ga je "rodila" majka recesija, po mentalitetu što ga uporno "ganja" globalizacija, pa ishitreno izgovorene ili napisane poruke, koje su gotovo crnog i plačnog - grobljanskog sadržaja. loše nam se piše! Ili bolje: loše pišemo našu suvremenu povijest. Međutim, ako u čovjeka-kršćanina uđe i malo svjetla Gospodnjega, betlehemskog svjetla, sretne bezazlenosti Djeteta i djece ("Ako ne postanete kao djeca - ništa od vas!", rekao bi Učitelj), onda stvari i događaji poprimaju drugačiji oblik, jer je sadržaj pozitivniji, smjeliji, ljudskiji i nadasve kršćanskiji, kristovskiji. Volio bih sjesti uz komin, u polutami (kad svjetla ljudskoga nestane!), prepričati ponovno predivnu povijest Božića i zapjevati lijepe božićne pjesme, naše pjesme, pjesme što ih je pučka pobožnost hrvatskog čovjeka tijekom vjekova sastavljala i ostavila ovoj našoj čudnoj i prečudnoj generaciji kao odličnu ostavštinu prepunu ljudskog i vjerničkog. Dakako, ako je u blizini, ako mogu i ako mu treba - rado bih podijelio "zalogaj kruha" s bratom koji otvara usta, a nema ih čime ispuniti. I pokušao bih u tome pronaći božićni ugođaj. Velim: ugođaj, jer bih se ugodno osjećao. Mislite li da bi to bila preromantična slika ovogodišnjeg Božića? Ne bi! Jer "savršenstvo se sastoji od sitnica, a savršenstvo nije sitnica", rekao bi slavni Michelangelo. Naime, nekome je za zadovoljstvo potrebno tako malo, a nekome nije dostatan ni cijeli svijet i dva sela više! U tome se puno puta i krije sreća ili nesreća čovjekova.

Poklopilo se da smo pri kraju Došašća s jedne, i predsjedničke kampanje s druge strane. Cijelo vrijeme Došašća trajala je predsjednička kampanja. Ne ću Vas pitati tko je Vaš predsjednički favorit, no, ne bi li odgovorni trebali voditi računa o kalendaru i katoličku većinu poštedjeti politizacije barem u vrijeme uoči Božića i Uskrsa?
Pažnja! Nemojte da Vam to proglase dis-kri-mi-na-ci-jom ili kršenjem Ustava, pa ste izgorjeli zbog takvih poimanja vjerničkih prava! Meni se, međutim, nameće jedno drugo pitanje: Što bi se u Hrvatskoj dogodilo kad bi se Isus Krist pojavio kao 13. kandidat za predsjednika Države? Dozvolite mi malko maštati. A pokušajte i Vi barem nakratko prepustiti se maštanju! Što mislite, koji bi postotak On dobio u Hrvatskoj već u prvom krugu? I bi li mu bilo mjesta u drugom, odlučujućem? "K svojima dođe, a njegovi ga ne primiše", zapisa sveti Ivan. Mislite li da se odnos "snaga" promijenio od prvih njegovih betlehemskih, jeruzalemskih dana? Usputno, mislite li da bi svi vjernici u Hrvatskoj za Njega glasovali? Gorka su ovo pitanja, ali ih je potrebno - progutati!

Uoči prve nedjelje Došašća hrvatski biskupi uputili su poruku u svezi predsjedničkih izbora. I ona je naišla na ocjenu, kao i Vaša udbinska propovijed, o nedopustivu uplitanju Crkve u politiku. Taj obrazac ponašanja, kao da zaziva vremena kad su i Crkva i narod živjeli u neslobodi?
U već rečenim odgovorima odgovor je moj. Ovdje bih istaknuo riječ "sloboda" ili "nesloboda". Kad su mojem pokojnom ocu Josipu nakon Drugog svjetskog rata poneki postavljali pitanje: "A zašto si, Joze, ovom malom dao ime Slobodan?" nije smio reći punu i pravu istinu, već je odgovorio: "Al' ne vidiš da je slobodan i od kruha!". Još u staro rimsko vrijeme, Horacije, glasoviti pjesnik, pitao se i sam dao odgovor: "Tko je slobodan? Samo mudrac koji zna vladati sam sa sobom, koji se ne plaši siromaštva, okova i smrti; koji zna prkositi strastima i prezire slavu i počasti". Tolstoj će nešto kasnije kazati: "Čovjek je sloboda samo onda kada služi istini". Služenje istini, rekao bih, često je opasna rabota. Sjećate li se zanimljivog razgovora u svezi istine između Poncije Pilata i Krista? Razgovor je završio pilatovskim pitanjem: "Što je istina?", kao da je Kristu htio reći: Što ti koristi istina kad sam ja tvoja istina, kad te ja mogu osloboditi ili poslati na križ. Odlučio se na ovo drugo, nakon što je oprao ruke, jer mu je to bilo unosnije.

Uz ozračje "romantične bajke" u božićno se vrijeme u nas uvukla i potrošačka groznica. U sveopćoj krizi, izgleda kako će ove godine trgovci nešto manje zaraditi. Koliko i sami vjernici, katolici, nasjedaju na romantizam i potrošnju? Vjerojatno su te pojave tijekom božićna vremena manje zahtjevne od poruka koje nosi rođenje Sina Božjega?
Sjećate li se još mojega pitanja: Ako bi Isus Krist bio trinaesti kandidat. kako bi u Hrvatskoj prošao? Novac, business (=biznis, ta "lijepa" i svesrdno prihvaćena hrvatska riječ koja kod nas ne znači rad, posao, nego zaradu!), stjecanje, gomilanje bogatstva. kao da to nema svojega kraja, ide u nedogled. Nasjedaju li katolici, pitate. Dapače, dobro su odavna brojni nasjeli i zasjeli! Ohrabruje i veseli, dakako, činjenica da ima i siromašnih bogataša i bogatih siromaha. Bogataša duhom i duhovnošću i neizlječivo bolesnih siromaha koji u materijalnim vrijednostima vide rješenje svega. To je, bez sumnje, veliki izazov svima nama i tko ustraje do kraja u svojem duhovnom bogaćenju, taj će se spasiti od utjecaja tih bogatih siromaha.

Vaša Božićna poruka čitateljima Hrvatskoga slova?
Zar prethodno nije bilo dovoljno? Brojni bi željeli nas vjernike osloboditi "tereta savjesti", jer, tobože, vjera je za prostore crkve-zgrade, a ne za ulicu; nije za radno mjesto, ne treba je ponijeti sa sobom na birališta, svakako nije za javno pokazivanje. Nogometaš, rukometaš, općenito ljudi športa ulazeći na teren neka ostave svoju vjeru i vjersko uvjerenje u svlačionici! Dakako, i sudac, neka zaboravi što mu Nebo govori i čim uzme zviždaljku, svojem uvjerenju i o svojoj savjesti - neka dade crveni karton i pošalje je izvan igrališta! Sabornik ulazeći u prostore gdje se raspravlja o zakonima po kojima bi se ljudi - građani trebali ravnati, neka svoju savjest pošalje u šetnju po Markovu trgu! A vjernik zna i to zastupa: vjera i vjersko uvjerenje nije i ne smije biti kao kakav prigodni privjesak ili haljina koja se oblači i svlači, već prema potrebi ili godišnjoj dobi. Na nama je da živimo i postupamo po zdravoj naredbi, nalogu i uputi ispravne ljudske i kršćanske savjesti! Njezino veličanstvo savjest! Uzvišena gospodarica naših čina - savjest! Božić daje svima nama zadatak: "Idimo!", rekoše pastiri jedan drugome, "da vidimo što se to dogodilo" i što nam se događa danas, nama, ovdje i sada! Vjera, uvjerenje, savjest, to pripada čovjeku kao i njegovi udovi: ruka, noga, glava osobito. Poštuj to! Služi se time! I ovim putem, dok radosno pozdravljam sve koji se vjernički vesele Božiću, dotle upućujem čestitke i dobre želje i svima onima kojima Božić nije u prvom redu događaj vjere, ali se ljudski iskreno raduju uz ovaj dragi blagdan i pridonose izgradnji lijepog ozračja u koji su ljudi "obučeni" uz slavlje Božića! U vašim obiteljima, sestre i braćo, dozvolite da "za stol sjedne" i nebeski Prvorođenac! On neka vas ohrabri, ozari lijepim ugođajem. On neka vas poveže i osokoli za dane u 2010. godini! On neka sve vas blagoslovi i u svojoj ljubavi čuva!
Nenad PISKAČ

Hrvatsko slovo, 23. prosinca 2009.
Zbornik radova Trećeg programa Hrvatskog radija
Kršćanska misao dvadesetog stoljeća
Ljudi koji sebe nazivaju šišmišima, slušaju noću Treći program Hrvatskoga radija. Dragocjen je to program, koji televizijskim zabavama i krimenima usuprot - njeguje zaboravljenu intelektualnu zabavu, uzvišeniju igru duha, dostojnost i dostojanstvo uma, otkrića drugih svjetova ili iznenađujućih tumačenja ovoga svijeta u kojemu nam je živjeti. Od 1991. godine uređivao je novinar i urednik Ratimir Vince mozaičnu emisiju "Refleski i refleksije" i unutar nje rubriku "Riječ života" u kojoj su katolički teolozi tumačili nedjeljna Evanđelja, te je tako s vremenom nastala cijela antologija blistavih eseja u kojima su slušatelji upoznavali i do tada u nas uglavnom nepoznata djela kršćanskih filozofa 20. stoljeća. Dio tekstova objavljenih na Trećem programu HR-a od 1997. do 2002. tiskan je sada u knjizi "Kršćanska misao XX. stoljeća", kao i izbor iz djela pedesetak najvažnijih kršćanskih mislioca u prošlom stoljeću. Knjigu je uredio Ratimir Vince, a pogovor napisao Zdravko Gavran - piše Hrvoje Hitrec

Na danas već poodmaklom predstavljanju u zgradi HRT-a na zagrebačkom Prisavlju govorili su mnogi ugledni hrvatski novinari, poznavatelji teološke i filozofske misli, te crkveni velikodostojnici. U djelomice vrlo osobnom uvodu, Ratimir Vince (koji je u trenutku promocije knjige navršio 42 godine novinarskog staža na Hrvatskom radiju) zahvaljuje na suradnji pateru Josipu ]uriću, prof. Stjepanu Kušaru, akademiku Franji Šanjeku, prof. Alojzu Čubeliću, prof. Anti Gavriću i prof. Željku Tanjiću, kao i drugima, te podsjeća kako smo i zašto do sada ostali uskraćenima u poznavanju kršćanske misli dvadesetoga stoljeća: U prvoj polovici zbog nedostatka komunikacija i prijevoda, u drugoj zbog komunističkoga sustava, koji je poznatim metodama onemogućavao tiskanje sličnih djela, pa ni "Kršćanska sadašnjost" nije mogla u potpunosti popuniti praznine. Spominje Vince i zašto je naraštaj kojemu pripada otišao u druge vode, zašto je jenjao interes za teme iz kršćanskoga mudroslovlja - zato, naime, što su dječaci koji su pratili roditelje na one znamenite isusovačke mise nedjeljom u 11 sati, bili svjedocima nestanka predavača i slušatelja (na kraće ili dulje vrijeme) te još maleni shvatili da se radi o opasnom području.

Svjetska elita
Kada su poodrasli, usmjerili su svoje karijere u drugim pravcima, kao i Ratimir Vince, čije je ime desetljećima bilo jedan od zaštitnih znakova ondašnjeg Radio- Zagreba i Radio-Sljemena, u emisijama bližim zabavi (i pouci) nego teologiji. No, kada smo uspostavom samostalne hrvatske države otvorili vrata emisijama religijskoga sadržaja, Vince se vratio korijenima i nadoknadio propušteno, animirajući niz hrvatskih katoličkih intelektualaca na suradnju koja je rezultirala slušanim radijskim emisijama i na kraju okrunjena knjigom "Kršćanska misao XX. stoljeća". I potpisnik ovih redaka ostao je, kao vjerojatno i svi dosadašnji čitatelji, iznenađen količinom, dubinom i širinom, ali djelomice i upravo radosnom neortodoksnošću mislitelja iz svih kutaka svijeta. Na oko 800 stranica uz (nepravedno) manje poznate, tu su i Theilhard de Chardin, Urs von Balthasar, Karl Barth, Hans Koenig, Maurice Blondel, Yves Congar , Emmanuel Mounier, Karl Rahner i Bernhard Welte, ali i provokativni Dan Brown, pisac "Da Vincijeva koda" kojega su (smatra Vince) neki katolički krugovi bezrazložno proglasili antikatoličkim piscem. Važno je također reći da se u toj svjetskoj eliti našlo i nekoliko Hrvata.

Bajsić o gnijezdu i prašumi
Vjekoslav Bajsić bio je svećenik u Zagrebačkoj nadbiskupiji i profesor na KBF-u u Zagrebu. Čovjek koji je za sebe govorio da je "šloser" koji se bavi duhovnim poslovima, napisao je obilje tekstova koji su vrhunac hrvatske kršćanske misli u burnom prošlom stoljeću. "Bravar" koji poznaje brave i ključeve, otvorio je vrata antropološko-teološkim razmatranjima, pisanim sjajnim stilom, a nije slučajan ni izbor njegovih misli o "gnijezdu" i "prašumi" kojima svjedoči istinu da se sa čovjekom (osim u tehnološkom smislu) nije dogodilo ništa novo u posljednjim tisućljećima agrikulture i stotinjak godina industrijske civilizacije, te "ne treba suviše škole primitivizma pa da se čovjek potpuno vrati svome praobliku". Citiram: "Čovjek se rađa u već ljudski svijet i potrebne su mu duge godine obiteljske i društvene gestacije da bi se u svom odnosu prema prirodi, prema svijetu, donekle osamostalio. To osamostaljivanje nije zapravo nikada potpuno ostvareno, jer čovjek do kraja svoga života živi u utrobi društva, s drugim ljudima u već ljudskom svijetu. Premda je prevaga ljudskog svijeta civilizacijom i "očovječivanjem" prirode upravo enormno porasla, tako da velik dio ljudi i nema prigode da izađe ozbiljno iz krila ljudskoga koji ga okružuje i štiti, ipak se ne može reći da neljudski svijet nije prisutan i da se povremeno ne nađemo lice u lice s njegovom tajnom. Takvi se momenti osame i prepuštenosti doživljavaju većinom posebnim intenzitetom. Možda će to biti koji zalutali istraživač kojemu se pokvario radio-aparat, možda kakav pustolov koji se nepovratno izgubio, ili su to trenutci ugroženosti i napuštenosti u ratu, pred čovjekom koji je posve bespomoćno drugo, vrijeme otuđenosti u bolesti ili samo staračka, pomalo izdestilirana osamljenost." Provaljujući vrata u tajne, prelazeći putove različitih "gnijezda" (pa i političkih), Bajsić definira "prašumu" (a čovjek može biti odrastao tek pred prašumom) kao čovjeka pred "onim drugim", onim što još nije posvojeno ni uređeno. Što bi "to drugo" bilo u današnje vrijeme, pita se , što bi to čovjeka moglo potresti, prisiliti ga na slobodu i na rizik samoga sebe: gdje se može naći autentična prašuma u kojoj bi avantura bila avantura čovjeka, zajednički nesiguran zadatak, potreba za čovjekom kao prijateljem? Bajsić ne daje recept, jer bi to i opet značilo stvaranje "gnijezda". "Zbilja mora provaliti sama kroz naša vrata. Neka svakome radije ostane njegovo pitanje."

Bošković o odnosu osobe i države
Drugi hrvatski mislilac, stariji od Bajsića, jest Hijacint Bošković, rođen na samom početku dvadesetoga stoljeća, u Selcima na otoku Braču. Sljedbenik je sv. Tome Akvinskoga, autor važan za kulturnu povijest. Umro je 1947. na Hvaru. U knjizi " Kršćanska misao u XX. stoljeću" tisakni su izabrani ulomci iz njegova djela "Filozofski izvori fašizma i nacionalnoga socijalizma", napisanoga 1939. godine. Bošković razmatra karakter totalitarne države i odnos pojedinca prema državi (i obratno) te piše : "Ako čovjeka shvaćamo samo kao dio cjeline, onda ćemo dosljedno apsorbirati čovjeka u državi. Čovjek ne će vrijediti ništa izvan države. Naprotiv, ako vidimo da je čovjek osoba, onda ćemo morati kazati sa sv. Tomom, da je država za čovjeka, a ne obratno. Čovjek kao osoba je slobodno biće, koje ne može ništa vremenito zadovoljiti. On je određen neizmjernim i nalazi svoje smirenje i svoju sreću samo u Bogu. Bilo država, bilo koja druga institucija, samo su vremenita sredstva. u čovjeku će uvijek ostati nešto, čime će se osoba izdizati iznad vlasti države."

Kuharić - borba protiv zmaja
Franjo Kuharić, nadbiskup zagrebački i kardinal Rimske crkve zastupljen je s autobiografskim sjećanjima na svoj duhovni rad u doba komunizma, na progone i teškoće kroz koje je prolazio. Kuharić nije autor filozofskih djela, ali je svu svoju misao koncentrirao u nekoliko znamenitih govora, od kojih je u knjizi "Kršćanska misao u XX. stoljeću" tiskana ona iz Marije Bistrice, 15. kolovoza 1991. Zgrožen nad srpskom agresijom na Hrvatsku, nad sudbinom ljudi i naselja u istočnoj Slavoniji (najveće tragedije tek će slijediti!), Kuharić kaže: "To nije samo zemaljska borba, to je duhovna borba između dobra i zla. To nije samo borba protiv čovjeka i naroda, to je borba protiv samoga Boga. Zmaj vodi tu borbu, onaj koji želi proždrijeti Dijete. Zmaj smrti! .Obrana slobode i mira je pravo i dužnost.ali se ne smije učiniti ništa protiv ljudske osobe, protiv njezine imovine što bi išlo izvan zakonite obrane i što bi bilo samo izraz mržnje i osvete."

Šagi Bunić - zauzetost za čovjeka
Tomislav Šagi-Bunić je veliko ime Crkve u Hrvata, čovjek koji je koncilsko geslo o otvorenosti Crkve na najbolji mogući način uspio realizirati u gotovo nemogućim uvjetima zatvorenog komunističkog sustava i zatvorenosti Crkve u sakristije. "Postkoncilska ekumenska gibanja Crkve u Hrvata nezamisliva su bez njegova doprinosa ", kaže Anto Barišić, pisac eseja o Šagi_Buniću. U knjizi je Šagi-Bunić zastupljen ulomcima iz djela "Vrijeme suodgovornosti" , tiskanog 1981. u Zagrebu. Citiram samo detalj: " .Crkva se mora ozbiljno priučiti da doista sebe u svijetu shvaća kao 'malo stado', a da ujedno ne prestane biti također velik 'Božji narod', ali i tihi kvasac koji se stavlja u brašno da se sve tijesto ne ukiseli. Čini se također da se suvremena Crkva mora odreći želje da sebe smatra apsolutnim javnim arbitrom u etičkim pitanjima, tj. da se Crkva mora pomiriti da njezina riječ može biti javno kontestirana, podvrgnuta doličnoj kritici. To ne znači da bi Crkva morala o tim pitanjima šutjeti, naprotiv - ali to znači da će njezin glas biti jasan među mnogim drugim glasovima, koji će biti to snažniji i utjecajniji što ona sama bude vjerodostojnija i jasnije nezainteresirano zauzeta za čovjeka i njegove prave vrijednosti.

Vrhovi kršćanske misli?
U odličnom pogovoru Zdravka Gavrana, koji kao rijetko tko u hrvatskoj kulturi barata kompendijem potrebnim da bi se napisao sličan tekst, izdvaja se i jedna "operativna" misao, to jest potreba koju Gavran ovako definira: "Kao što se ostvaruje nacionalni projekt 'Vrhovi svjetske književnosti', tako bi trebalo pokrenuti i projekt 'Vrhovi teološke/ religiozne/ kršćanske misli', posebice one iz XX. stoljeća. A ne da ostane ovakvo stanje, naime da imamo nepregledno mnoštvo knjiga i knjižuljaka svih mogućih domaćih i stranih duhovnih pisaca, dok istodobno nemamo onoga ponajboljeg".
Hrvoje HITREC



Hrvatsko slovo, 23. prosinca 2009.
Dnevnik
Miroslav Tuđman
Borba za istinu odlučuje o budućnosti Hrvatske!

Ponedjeljak 14. prosinca 2009.
Na ovaj put krećemo kombijem iz Zagreba - admiral Davor Domazet Lošo, odvjetnik Bosiljko Mišetić, Ana Marija Vic i vozač Slavko. Ana je zadužena za PR, mi ćemo pak govoriti na skupovima i razgovarati s ljudima tijekom četverodnevnog bogatog programa. Vrijeme nam ne ide na ruku: počeo je padati snijeg, vozimo se sporo, ralice su na autocesti kroz Liku. Kiša i vjetar u Dalmaciji. Ljudi se povukli u kuće. U Šibeniku tiskovna konferencija: tema Vlada RH izvršava naloge haaškoga Tužiteljstva - privođenjem hrvatskih generala i časnika, upadom u stanove i pretresima. Haaški sud zabranio takve postupke jer su protuzakoniti. Doživjeli smo i to da haaški sud mora štititi hrvatske generale od postupaka hrvatske Vlade. Može li jedna politika pasti na niže grane? Bilo bi normalno da onaj tko je odobrio takve postupke policije - ministar MUP-a ili nadležni predsjednik suda - budu smijenjeni. Nažalost logika politike podaničkog mentaliteta, koja je na djelu već deset godina, pogubno je utjecala na moralne i političke vrijednosti.
Gost sam radio postaje u Drnišu. Razgovor s gradonačelnikom Drniša Đelalijom, susret s načelnikom Promine. U Kistanjama srdačan susret sa župnikom. Snijeg nas usporava i ne stižemo na vrijeme u Knin na planirana dva skupa već samo na onaj s braniteljima. Nakon skupa u šibenskom Hotelu "Jadran", odlazimo u Vodice i Murter.

Utorak 15. prosinca 2009.
U Zadru nas je primio nadbiskup Prenđa. Čudna je logika službene, pogotovo one Mesićeve politike koja ratuje s biskupima i Katoličkom crkvom. Izdana je usmena zapovijed da se maknu križevi iz objekata Hrvatske vojske. Mesić je zaprijetio biskupu Jezerincu da će mu zabraniti ulazak u vojarne; iz Moskve poručuje kako je naslijedio "žalosnu" Hrvatsku, nedemokratsku i jednostranačku Hrvatsku, kaju je on premrežio autocestama. Takvi su njegovi falsifikati povijesnih činjenica, odgovor na propovijed kardinala Bozanića, i ostalih biskupa, na misama zadušnicama prigodom obilježavanja desete obljetnice smrti predsjednika dr. Franje Tuđmana. Biskupi su jasno poručili što hrvatski narod misli o prvome predsjedniku. No u predizborno vrijeme, ta poruka ne ide u prilog kandidatima koji obećavaju nastavak Mesićeve i Sanaderove politike, pa je Mesić ponovo zaratio s Crkvom.
Na tiskovnoj konferenciji u hotelu "Kolovare" u Zadru, veliki broj novinara. Koristimo bonus na HTV-u - imam "pravo" na pet izvješća sa skupova ili tiskovnih. Više je nego jasna poruka od strane Nove i RTL-a, televizija koje tijekom cijele kampanje nisu došle niti na jednu tiskovnu konferenciju, niti tražili izjavu o bilo čemu. Dio medija više niti ne nastoji zadovoljiti formu da će biti "istiniti i objektivni". U Škabrnji smo odali počast civilnim i vojnim žrtvama Domovinskog rata. Škabrnja je simbol hrvatskih stradanja. Ali i simbol da zločini u agresiji nisu procesuirani. Zato su ljudi ogorčeni.
Iako je vrijeme vrlo loše, održali smo skup u punoj dvorani "Callegro" u Zadru. Govorili B. Mišetić i D. Domazet. Otpjevao nekoliko pjesama Tomislav Bralić. Iznio sam svoj program i zaključio da ako želimo biti uspješni i ponosni, onda se moraju političke odluke donositi u Zagrebu a ne u Bruxellesu ili Haagu.

Srijeda 16. prosinca 2009.
Nastojimo u svakom mjestu posjetiti župnike, načelnike općine, otići na radio postaju, susresti se s ljudima a posebno s braniteljima. U Imotskom razgovor s gvardijanom Franjevačkog samostana fra Zoranom Kutlešom. Duboko sam uvjeren da se politika može voditi jedino na načelima poštivanja univerzalnih ljudskih vrijednosti: osobne i nacionalne slobode, istine, pravde i dostojanstva čovjeka. Čini se da me je zagovor tih vrijednosti svrstao na "desnicu". Borba za istinu, preciznije za mjesto koje će istina o Domovinskom ratu imati u javnom znanju, odlučit će kakva će biti budućnost Hrvatske. Hoće li nacionalna sloboda biti načelo za koje ćemo se zalagati u međunarodnim odnosima, odlučit će hoćemo li u EU biti partneri ili pak objektom stranih politika i interesa.
Gostovanje na radio Plusu u Posušju. Opet potvrda da su lokalni i regionalni mediji daleko slobodniji i objektivniji od većine s nacionalnom koncesijom, te da su "lokalni" novinari iskreniji, precizniji i bliži stvarnosti od onih drugih koji kreiraju "virtualnu" stvarnost. To se potvrđuje i u susretu s novinarima u Makarskoj. U Omišu susret s članovima HVIDRE. Susreti s braniteljima diljem Hrvatske uvijek su najjednostavniji: najbrže i najbolje se razumijemo jer imamo isto ratno iskustvo, dijelimo iste vrijednosti i znamo što želimo: poštovanje i dostojanstvo.
Na svečanoj akademiji povodom 10. obljetnice smrti predsjednika dr. Franje Tuđmana u Kaštel Lukšiću govorili su prof. dr. Branimir Lukšić, prof. dr. Goran Dodig, te admiral Davor Domazet - Lošo. Govorio sam o povjesničaru dr. F. Tuđmanu, i o tome kako su njegove povijesne spoznaje o pravu svakog naroda na vlastitu državu, te o nužnosti europskih integracija ali pod uvjetom čuvanja nacionalnog suvereniteta - bili ideja vodilja u stvaranju hrvatske države i uređenja EU.

Četvrtak 17. prosinca 2009.
Opet vrlo intenzivan program. Od Solina do Sinja, Otoka i Trilja. U Sinju ponovo susret s fra Mirkom, intervju na radio postaji. Razgovor s čelništvom Viteškog alkarskog društva. Za Sinj me vežu mnoge uspomene i mnogi prijatelji. Potpora branitelja je ovdje neosporna. Ali i većine onih koje susrećem, s kojima razgovaram. Sinj se još nije uspio gospodarski osoviti na noge. Plaća cijenu svoje ponositosti i zbog viteške alke i svojih generala. HTV u Kaštelama dolazi po jednu rečenicu izjave za dnevnik. (Nisam stigao vidjeti ni jedne svoje izjave, kao ni ostalih kandidata.) Paradoks je u tome što u kampanji nema vremena za praćenje medija.
Na splitskom predizbornom skupu u Domu hrvatske vojske, govorili su akademski kipar Kuzma Kovačić, prof. dr. Goran Dodig, Bosiljko Mišetić i admiral Davor Domazet Lošo. Nastojim govoriti  o onim zadaćama koje su u nadležnosti predsjednika države: ciljevima vanjske politike. Nakon deset godina "nema alternative ulasku u EU po svaku cijenu", činjenica je da Hrvatska nema svoje vanjske politike. Nema svojih strateških partnera. Jedini je strateški partner službenoj politici haaško Tužiteljstvo. Vrijeme je da nađemo svoje strateške partnere kao srednjoeuropska i mediteranska zemlja. Da obnovimo partnerstvo s SAD i zemljama koje su nam bile provjereni prijatelji. Vrijeme je da službeni Zagreb da potporu Hrvatima u BiH kako bi oni došli do institucija koje će štititi njihove kulturne i nacionalne interese, tj. kako bi dobili treći entitet i tako postali ravnopravni s ostala dva konstitutivna naroda.

Petak 18. prosinca 2009.
Svega nekoliko sati sam u Zagrebu. I to rano ujutro na Hrvatskom radiju - predstavljanje programa, zatim intervju za jedna tjednik, te na chatu T-portala, morao sam "u živo" odgovarati jedan sat na pitanja, kojih je bilo bezbroj. No, nije mi bilo teško. Internet je "moje" područje bavljenja i istraživanja. Možda i zato stojim tako dobro u anketama različitih portala (obično od 1 do 3 mjesta), i na facebooku imam najviše prijatelja. Popodne odlazak u Sisak, susret s braniteljima i građanima u hotelu "Panonija". Snimanje spota s Markom Perkovićem Thompsonom i ostalima. Navečer let za Dubrovnik.
Često razmišljam kako cijela moja kampanja funkcionira. Imam osjećaj kao da je cijeli taj pogon toliko narastao da je već postao samostalna institucija. No, znam da nije tako. Imam mali stožer od krasnih ljudi koji su najvećim dijelom volonteri i sudjeluju u kampanji iz uvjerenja. Stožeri po županijama i gradovima, nisu u pravom smislu stožeri (naime, u pravilu nema poslovnih prostorija, službenih adresa, itd.). Sve rade ljudi koje imaju ugled i utjecaj. Njima sam zahvalan jer bez njihove pomoći ništa se ne bi moglo dogoditi. U Šibeniku Gordanu Baraki, u Zadru Danijelu Kotlaru, i Splitu Barbari Kovačić. Oni na sebe vežu veliki broj drugih ljudi, od kojih neke po prvi put susrećem pri dolasku - iako su danima radili na organizaciji i programu. Upravo taj entuzijazam i zajedništvo u ciljevima i vrijednostima bitna je i ogromna razlika između našeg programa i načina djelovanja, od većine drugih predsjedničkih kandidata. Drugi se razbacuju novcima, moraju plaćati pjevače i volontere. Njima je to plaćeni posao. Nama nije. Mi djelujemo iz uvjerenja.

Subota 19. prosinca 2009. - Dubrovnik
Dubrovnik po jakoj kiši. Nema ljudi u Gradu. Posjetili gradonačelnika Vlahušića. Na ručku kog časnih sestara franjevki na Dančama. Izuzetno dojmljivi susret i razgovori. Poslije podne primio nas je i biskup Puljić. Iako je vrijeme bilo loše, dubrovačko kazalište "Marin Držić" u kojem smo održali predizborni skup, bilo je solidno popunjeno. Solidno pripremljen program uz sudjelovanje klape Subrenum. Govorio prije mene Bosiljko Mišetić. Skup je trajao skoro sat i pol, pa smo izravno otišli na Donatorsku večer za generale u hotelu "Park".
Na donatorskoj večeri za pomoć obrani generala Gotovine, Markača i Čermaka od predsjedničkih kandidata samo Andija Hebrang i ja. Bilo bi normalno da budu nazočni i gradonačelnik i župan, ali i predstavnici službene politike iz Zagreba. Nažalost, zato što njih nema, mi smo tu gdje jesmo - izručeni EU a ne uključeni u EU. Ako sami sebe ne poštujemo ne će nas ni drugi poštovati.

Nedjelja 20. prosinca 2009.
Danas smo održali tri skupa: u Opuzenu, Metkoviću i Pločama. Na svakom skupu dobar odaziv ljudi. Ljudi traže odgovore, pitanja je više nego vremena da se na sve odgovori. No, kako se vrijeme izbora bliži (rekao sam da Badnjak i Božić nije vrijeme za predizborne aktivnosti) očita je polarizacija izborne ponude. Na jednom kraju je Ivo Josipović, kao miljenik i sljedbenik aktualnih politika ovih deset godina, a na drugom sam ja kao zagovornik prekida podaničke politike, tj. zagovornik samostalnog i partnerskog odnosa sa svijetom. Birači će odlučivati između te dvije opcije. Kandidati između tih opcija - samo su mješavina malo od jednoga i malo od drugoga. Toga su svjesni i kontrolirani mediji koji manipuliraju javno mnijenje. Zato je važno da što više ljudi izađe na birališta jer je biračko tijelo većinski hrvatski orijentirano. Do rasipanja glasova može doći samo ako birači daju svoj glas nekompetentnom kandidatu - kandidatu za predsjednika države koji nije sposoban, spreman i odlučan raditi za dobrobit hrvatskih nacionalnih interesa.

Hrvatsko slovo, 23. prosinca 2009.
PRO PATRIA
Elia Patricia Pekica Pagon
Oda Konzumerizmu
Svi marketinški stručnjaci slažu se u jednom: u vrijeme krize poželjno je najviše ulagati u marketing. Stoga nije čudno da je blagdansko ozračje ove godine, u vrijeme velike svjetske krize, iskomercijalizirano više nego ikada do sada

Kod nas još nisu u modi oblici organiziranijeg otpora konzumerističkom mentalitetu. Ali, ni mi nismo daleko od buđenja anti-potrošačke svijesti

Proizvođači i prodavači ulažu sredstva u zavođenje potencijalnih korisnika njihovih proizvoda i usluga. Marketinške agencije osmislile su za njih pregršt kampanja kojima pozivaju potrošače da budu što otkačeniji u svom pristupu blagdanskom shoppingu. Proizvođač je uvijek sretan kada može nekome nešto prodati. Njegov je cilj, kako kaže Sergio Zyman, prodati što više proizvoda i usluga što češće, što većem broju ljudi za što više novaca. Kada potrošač izgubi svoju kupovnu moć, svatko tko mu pokušava nešto prodati, postaje nesretan zbog gubitka još jednog stalnog potrošača. Bezvlasništvo, zaduženost, štednja, pojačan oprez i razboritost potrošača u ovom kriznom vremenu utjeruju dojučerašnjim bezbrižnim moćnicima strah u kosti. Sada konačno shvaćaju da je potrošač glavni šef, a ne oni, kako su to do jučer mislili. Svi se panično boje da i njih ne zapljusnu slapovi Pevecovih suza. A kada do tih kapitalističkih suza jednom i dođe, nitko od njihovih bogatih "prijatelja" nema ni trunčicu suosjećanja za njihov nov društveni status. Jedini koji suosjećaju s propalim kapitalistima su njihovi dojučerašnji djelatnici koji su završili na ulici. Kapitalisti bi morali znati da narod, iz opravdanih razloga (najviše zbog njihova nadmenog ponašanja), sve više zazire od njihove blagdanske prodajne ponude, apstinirajući od prosinačke potrošačke groznice. Uostalom, kada bismo voljeli tajkunski kapitalizam, tada bismo možda spjevali pokoju pjesmicu u njegovu čast. No, koliko znam, još uvijek nema ni jedne od naroda na tu temu spjevane pjesme. Međutim, kako to ne čine potrošači, ode konzumerizmu kreiraju (ili kupuju stare ili naručuju nove) sami kapitalisti. Jedan od primjera toga kapitalističkog divljenja sebi je i Konzumova oda potrošnji (poznata pjesma skladatelja Đorđa Novkovića koju je nekada izvodio Mate Mišo Kovač, a koju sada u konzumerističkoj verziji pjeva njegova kći Ivana Kovač): "Nikoga nisam voljela tako, dušom i tijelom beskrajno lako, kao tebe, nikog kao tebe." Ta ljudima draga pjesma, otkada je komercijalno obojena simbolikom spomenutog prodajnog lanca, sve rjeđe se može čuti u radijskim programima ili na zabavama. Tako je svojedobno bilo i s glazbenom podlogom kupljenom povodom 50. obljetnice Konzuma, kada je kampanju pratio instrumental uspješne eurovizijske pjesme Sveta ljubav skladatelja Zrinka Tutića. Konzumerizam pokušava koketirati s narodom na sve moguće načine, ali je u vrlo rijetkim slučajevima u tome uspješan. Umjesto toga, ljudi će se svemu tome radije narugati, kao što to već čini veliki broj naših repera. Kada bi im se Thompson, kao obljubljeni predstavnik pučkih napjeva, htio pridružiti, mogao bi prilagoditi stihove nekih svojih pjesama vremenu u kojem živimo i zapjevati: "Moj Ivane, potrošaču mio, je si'l skoro u Kerumu bio? Jel' Lidlova polica obrana, jel'ti kartica do kraja ispeglana?" Tko zna, možda se to jednoga dana i dogodi. Do tada, uživajmo u još jednom nastupu Olivera Dragojevića u Lidlovoj akcijskoj prodaji. Svaki od kapitalista ima svoj pristup i svoju strategiju na putu do našeg novca. Englezi u svom pristupu idu od mozga do srca, Francuzi, Španjolci i Talijani idu obrnutim putem - od srca do mozga, Amerikanci, pak, od mozga do našeg novčanika, a naša je strategija: ožeži, pa dok ide! Sve četiri strategije su u biti iste, ali je naša najčitljivija. U tom kontekstu naši oglašivači ipak vjeruju da ne ćemo moći odoljeti blagdanskoj potrošačkoj ludnici. Želimo li doskočiti njihovim zamkama, trebali bismo se sa zahvalnošću prisjetiti kanadskog umjetnika Teda Davea koji je još 1992. osmislio društvenu akciju Buy Nothing Day kao svojevrsni otpor prema konzumerizmu. Ovoj odličnoj akciji slična je i jednako dobra akcija TV Turnoff Week koju je 1994. pokrenula udruga TV Turnoff Network (bivša TV - Free America) kojoj već i sam naslov govori zbog čega bi bilo dobro da to učinimo. Od 2001. aktualna je i još jedna anti-konzumeristička akcija pod nazivom Buy Nothing Christmas čiji je glavni cilj dekomercijalizacija Božića. Tako je u bijelome svijetu. No, i naši će građani, ako je suditi po mnogim anketama, u svojoj potrošnji ove godine biti mnogo pametniji i umjereniji. Međutim kod nas još nisu u modi oblici organiziranijeg otpora konzumerističkom mentalitetu. Ali, ni mi nismo daleko od buđenja anti-potrošačke svijesti. Tako je, primjerice, splitska glazbena skupina TBF (The Beat Fleet) 2003. kreirala simpatičnu potrošačku budnicu pod nazivom Šareni artikal čiji proročanski stihovi se materijaliziraju na svakom koraku našeg okruženja jednakom brzinom kojom običavamo peglati naše kartice. Sjetimo ih se barem djelomično: "Alo prika, ja san šareni artikal, karton i plastika, lip san ka slika. Povoljna prilika, na šarenoj stalaži u šarenoj ambalaži, jer tako san ti draži. Nisan ti potriban, al ne beri brigu. Kupi me i ulaziš u nagradnu igru... Zato kupi me, kupi me, kupi me. Ja san ti potreban, ja ti zaista treban. Uzmi me i plati idući tjedan. Uzmi me na dug, nema kamate. Uzmi me na otplate, uzmi me na rate. Jednostavno, prosto, dolazin poštom. Pitaš pošto? U kešu sniženje 15 posto. Šareni artikal, karton i plastika. Crven, zelen, žut, kupuj kao lud. Šareni artikal, lip san ka slika. Nije bitna kvaliteta, samo etiketa." Imam osjećaj da su nam dragi Splićani već tada svojom reperskom izvedbom željeli šapnuti: radujte se životu, ali nemojte se dati zavesti. Dok naši zavodnici surfaju po švedskim stolovima, dotle obespravljeni narod marljivo skuplja boce po kontejnerima, a perači ulica s nogostupa vodenim mlazovima ispiru tragove blagdanskih domjenaka onih koji tako brižno misle na svoje potrošače. Svim čitateljima Hrvatskog slova i njihovim obiteljima želim čestit Božić, mir i dobro u društvu njihovih najmilijih uz obilje Božjeg blagoslova!