Hrvatsko slovo

Hrvatsko slovo 24. travnja 2009.
Arbitri od Tita do Rehna
Komunističku "arbitražu" hrvatskih granica pokušava nastaviti Bruxelles
Je li Europska unija utemeljena na vladavini prava ili na "medijaciji", ili na "arbitraži"? Ima li Bruxelles mandat rješavati sporove između dviju država? Ako ima što će nam onda međunarodno pravo? To su samo neka pitanja koja se nameću oko uplitanja birokrata EU u spor o granici između Hrvatske i Slovenije, koji je potonja iskoristila kako bi blokirala pristupne pregovore Hrvatske s Europskom unijom.
Hrvatska se održala i spasila jugoslavenskih medijacija i arbitraža zahvaljujući tome što je ostala vjerna hrvatskom državnom i međunarodnom pravu. Istina, bilo je u njoj tijekom 20. stoljeća zagovornika različitih medijacija i arbitraža unutar jugoslavenske zajednice. Sve su one završavale, bilo da je riječ o monarhističkoj ili komunističkoj Jugoslaviji, na štetu Hrvatske. Izgubljeni su znatni teritoriji na krajnjem jugu i istoku, kao i na području današnje Bosne i Hercegovine. I sad tako u 20. stoljeću, ponajviše tijekom komunističke vladavine, oguljenu Hrvatsku još bi u 21. stoljeću gulila i Slovenija uz pomoć birokrata EU. Popusti li hrvatska politika novim oblicima europritisaka postavlja se pitanje zašto smo se uopće borili za samostalnu i slobodnu državu, kad nismo u stanju zaštititi vlastiti teritorij. Odustajanje od državnog i međunarodnog prava u sporu sa velikoslovenskim zahtjevima, bilo bi ravno kapitulaciji i predstavljalo bi ulazak Hrvatske u amnezijsko društvo - ono u kojemu nije moguće rekonstruirati vlastiti identitet.
Da bismo bolje razumjeli današnju situaciju na "Zapadnom Balkanu" u koji nas guraju, osobito londonska poluga i njezina balkanska posluga, moramo uvažiti činjenicu da su Hrvatska i Albanija primljene u NATO. Time je, kao i međunarodnim priznanjem Kosova, međunarodni položaj Srbije stavljen u nešto realniji položaj. Londonu to ne odgovara, jer više od jednoga stoljeća njezina se politika svodi na održavanje bilo kakve Jugoslavije u kojoj je Srbija glavni čimbenik uz pomoć vojske i policije. Srbija izvan svetosavske mitomanije jednostavno nije u stanju razumijeti svoju realnu poziciju u "regionu" i Europi. Neki se naivni hrvatski političari trude prikopčati je za tzv "europske integracije". To je, međutim, nemoguće iz više razloga: 1. na srbijanskim izborima pobjeđuje velikorpska opcija; 2. Srbija nije donijela djelotvoran "akcijski plan" za svoje haaške kapitalce; 3. Srbija je, uz Crnu Goru, najmlađa samostalna i neovisna država na Balkanu (ne računajući Kosovo); 4. Moskva više nije u nekadašnjoj mjeri zaštitnik Beograda - na Jadran može i preko Crne Gore, ali i ona je shvatila da na tom području može igrati samo kapitalom.
Što na "Zapadnom Balkanu" još može odigrati jedna u međunarodnim odnosima beznačajna Slovenija? Ništa! Ali, preuzme li jugoslavensku ulogu Srbije u odnosu prema Hrvatskoj, onu koju joj je odredio London, ona postaje u vlastitim očima važnija negoli u realnim odnosima jest. U toj igri Slovenija jedino može igrati na kartu pokorene hrvatske politike kakvu poznajemo u odnosu Zagreb - Bruxelles, te na eurobirokrate. Nekad su dvije socijalističke republike, Srbija i Slovenija, bile u stanovitoj koaliciji - barem što se tiče otimačine hrvatskog teritorija, što su i provodile bez ozbiljnijeg otpora hrvatskih komunista. Slovenija je nastavila s tom politikom i kao članica Europske unije. Time je postala, ne samo posljednjom balkanskom državom po mentalitetu vlastite vanjske politike, nego i djelotvornom slijednicom politike Velike Britanije s poznatom bleiburškom epizodom zbog koje je postala najvećom grobnicom Hrvata. Kome to u europskim kontekstima nije jasno treba ga žaliti, bez obzira na to na koliko je godina London zamrznuo svoje povijesne dokumente vezane uz isporuku Hrvata komunističkom glavosjeku.
Teško je to danas priznati, ali s povijesnog stajališta je istina, članstvo u EU Slovenija može zahvaliti ponajviše jugoslavenskoj republičkoj tradiciji i Titu. U naslijeđu joj je i odnos prema Hrvatskoj. To bi i drug Olli Rehn morao znati. S njim, međutim, hrvatska vanjska politika predugo razgovara kao da je on - Tito i Kardelj u istoj osobi. Iskorak iz toga konteksta učinio je ministar vanjskih poslova Gordan Jandroković koji je početkom tjedna poslije sastanka s Rehnom izjavio: "U skladu s najavama ja sam danas predao hrvatski prijedlog o tome kako mi vidimo rješenje ovog pitanja, kako nastaviti hrvatske pregovore i riješiti granično pitanje. Naš prijedlog je utemeljen na tri načela - jedno je razdvajanje graničnog pitanja od pregovaračkog procesa, drugo je nastavak naših pregovora, dakle hitna deblokada tih pregovora i treći je rješavanje graničnog pitanja u skladu s međunarodnim pravom, pred međunarodnim pravosudnim tijelom" (javno.hr, 20. travnja). Sad samo treba ustrajati na postavljenim načelima.

Hrvatsko slovo 24. travnja 2009.
PRO PATRIA
Klinika za ispiranje mozga
Elia Patricia Pekica Pagon

Razvijenom dijelu svijeta nije potrebna hrabrost, samopouzdanje, bunt, prosvjed, suprotstavljanje i ponos malih i nerazvijenih država koje oni smatraju svojim dužnicima. Naprotiv, od nas se traži da budemo tihi, mirni, nepismeni, neupućeni u stvarno stanje stvari, a ponajviše poslušni
Čovječanstvo se vrlo sustavno i, sudeći po medijskom prostoru, vrlo agresivno odgaja za globalnu ulogu robota-poslušnika. Evo jednog mogućeg kako

Koje plemenske simbole je danas potrebno isticati i kakav je to nakit koji moramo nositi ukoliko želimo biti pripadnici globalističke - glavne struje mišljenja tzv. mainstream-a? Inicijacija je naizgled bezazlena, ali kada malo razmislimo o njoj i zbrojimo dva i dva, odmah nam postaje jasno da je na djelu propisano bezumlje sa svrhom formiranja unificiranog jednoumlja koje skriva istinu o stvarnim društvenim problemima i na svoj način anulira djelovanje svakog čovjeka koji ne želi biti dio te nepovratne rijeke uzoritih učenika globalizacije. Razvijenom dijelu svijeta nije potrebna hrabrost, samopouzdanje, bunt, protest, suprotstavljanje i ponos malih i nerazvijenih država koje oni smatraju svojim dužnicima. Naprotiv, od nas se traži da budemo tihi, mirni, nepismeni, neupućeni u stvarno stanje stvari, a ponajviše poslušni. Svi oni koji nas svojim djelima vrlo sustavno i, sudeći po medijskom prostoru koji im se nudi vrlo agresivno odgajaju za tu globalnu ulogu robota-poslušnika, koristeći uvijek ista načela demagogije i jedne te iste obmanjujuće poštapalice, pripadnici su mainstreama. Svojim kontroverznim stajalištima i unaprijed propisanom retorikom dočekuju svakog čovjeka na ulazu u Kliniku za ispiranje mozga te ga smještaju u čekaonicu oblijepljenu plakatima s njihovim sloganima i letcima koji propagiraju njihove programe. Puštaju ga da neko vrijeme sjedi u čekaonici dok se preko zvučnika prostorom razliježe opuštajuća glazba. Za svaku hipnozu pacijent mora biti do kraja opušten i podložan, u protivnom hipnoza ne će uspjeti. Pred njega stavljaju nekoliko  dosadnih jednoumnih tiskovina, od kojih su sve jedna nalik drugoj, ali potrebno je čovjeku dati osjećaj da ima mogućnost izbora. Čekaonica se puni. Iza velikih bijelih vrata ne čuje se ništa. Ljudi su uzalud naćulili uši. Na lcd monitorima vrte se snimke nekoć nesretnih, a danas sretnih ljudi, po načelu prije-poslije, program se zove Mental Makeover (u prijevodu - mentalni preobražaj). S vremenom glazba postaje sve tiša, a zvuk filmova na monitorima sve jači. Tko ne bi poželio takav preobražaj? Znaju li uopće svi ti ljudi kako su i zašto uopće tu dospjeli? Otvaraju se bijela vrata na kojima umjetno nasmijani humanoidni roboti savršenog izgleda (sa silikonskom kožom i pravom kosom), najnoviji japanski proizvodi nazvani Brat i Sestra odjeveni u bijelo uzimaju za ruku jednog čovjeka i uvode u ordinaciju. Doktor je polu-čovjek polu-robot. Razgovara s pacijentom koji je još uvijek čovjek, ali mu je taj teret ljudskosti postao pretežak, pa je to bio i razlog njegova dolaska u kliniku. \eli se riješiti svoje prošlosti, svih uspomena i emocija te svog vlastitog mišljenja zbog kojega stalno ima probleme na privatnom i poslovnom planu. Operacija mentalnog preobražaja samo što nije počela. Čovjek je sretan, kada se probudi bit će sasvim novo, sretno i prilagođeno biće. Gledajući doktora ravno u oči on na njegov zahtjev poslušno stavlja svoje mišljenje na pladanj koji pridržavaju Brat i Sestra u bijelim rukavicama, svaki s jedne strane kako bi to mišljenje ubacili u stroj za stalan nadzor nikad viđenog i bezimenog globalnog Nadzornika zaduženog za ovaj dio svemira.

Doktor govori pacijentu: priznaj mi da više ne želiš misliti svojom glavom., na što mu čovjek u hipnotičkom snu odgovara: priznajem, ne želim više misliti svojom glavom. Njegove su oči otvorene, ali zamagljene. Indoktrinacija je počela i napreduje vrlo brzo. Istovremeno na monitoru se sukcesivno pojavljuju sve izbrisane misli, događaji, težnje, emocije i snovi spomenutog čovjeka koje nakon brisanja odlaze na recikliranje. Od sada ćeš misliti ono što ti Ured Nadzornika odredi i truditi se na sve moguće načine objelodaniti te svoje misli u svim ponuđenim situacijama, govori Doktor dok budi čovjeka iz hipnotičkog sna. Probudivši se čovjek se osvrne oko sebe: Je li gotovo?, upita bijele kute oko sebe. Ni govora, ostanite tu sjediti i pričekajte svoju anesteziju, kompjuterskim mu glasom uzvrati jedan od robota. Poslušno je ostao sjediti na stolcu nalik zubarskom te je tako i prirodnim putem usnuo. Liječnik ga je tako usnulog još jednom uspavao davši mu pripadajuću anesteziju pomoću koje će mu lakše ugraditi nadzorni čip globalnog nadzora svih naših misli i djela. Rutinska je to operacija i brzo je gotova. Čip je obično ugrađen iza čovjekova uha. Čovjek se budi malo mamuran, ali sretan što će napokon moći biti sretan u blaženom neznanju. Nema potrebe pitati bijele polu-ljude polu-robote što je bilo i što su sve s njim radili. Postao je tihi poslušnik globalizacije.

Hrvatsko slovo 24. travnja 2009.
Novo Osmansko Carstvo
Nakon europskih i američkih poruka bošnjačkim političarima kako BiH ne će i ne može biti unitaristička država, Cerićeve poruke su ponajprije usredotočene na muslimansko-hrvatsku Federaciju, u kojoj je hrvatska strana sve malobrojnija, a međusobna politička trvenja unutar hrvatskoga korpusa sve znatnija
Možebitno teritorijalno povezivanje islamskih zemalja na Balkanu podrazumijevalo bi otvaranje pitanja sandžačkih muslimana u Srbiji, čime bi se stvorio kopneni koridor od Bosne preko Kosova pa sve do jadranske obale u Albaniji
Poglavar bosanskohercegovačke Islamske zajednice reis ulema Mustafa Cerić ovih je dana svojom izjavom kako bošnjačka inteligencija nije uložila dovoljno truda da razvije nacionalnu komponentu koja bi proizvela i potrebu za stvaranjem nacionalne države Bošnjaka opet uskovitlao javnost u Bosni i Hercegovini. Jedno od najkrupnijih pitanja na koje Bošnjaci nisu dali odgovor još od raspada Osmanskoga Carstva  jest - kako tvrdi Cerić - što su njihovi ciljevi na Balkanu? Je li samo vjerski opstanak ili vlastita država na Balkanu koja će ih štititi od genocida kakav se dogodio u proteklom ratu, nedavno je zapitao reis. Na ovu su izjavu posebno žestoko reagirali bivši komunisti, koji se danas skrivaju iza imena Socijaldemokratske partije. Oni od Cerića traže da pojasni svoja stajališta, odnosno, pitaju ga, skriva li se iza tih izjava pokušaj da na prostoru kojeg u BiH nadziru muslimani, stvori bošnjačku islamsku državicu, što bi, kako smatraju u SDP-u, istodobno omogućilo da se Srbi pa i Hrvati izdvoje iz sastava BiH. Premda su bosanski socijalisti, na čelu sa \eljkom Komšićem, glavni nositelji unitarističke politike u životu muslimansko-hrvatske Federacije, upitali su reisa Cerića, odnose li se možda njegove izjave i na mogućnost pretvaranja cjelokupne BiH u bošnjačku islamsku državu. Srpska je strana Cerićeve poruke protumačila kao prijetnju Republici Srpskoj i Hrvatima u BiH dok su ionako stiješnjeni Hrvati ostali prikraćeni za stajališta svojih političara o Cerićevim nakanama. Naravno o Ceriću može svatko misliti što ga volja, nu ipak mu valja priznati određenu razinu političke realnosti.

Nakon europskih i američkih poruka bošnjačkim političarima kako BiH ne će i ne može biti unitaristička država, Cerićeve poruke su ponajprije usredotočene na muslimansko-hrvatsku Federaciju, u kojoj je njezina hrvatska strana sve malobrojnija, a međusobna politička trvenja unutar hrvatskoga korpusa sve znatnija. Valja upozoriti i na drugi dio Cerićeve izjave u kojoj, po uzoru na nekadašnju Islamsku deklaraciju Alije Izetbegovića traži odgovor na pitanje o cilju muslimanske politike na Balkanu. Nedavno saudijsko priznanje kosovske državnosti moglo bi u sebi tek dijelom sadržavati odgovor i na Cerićevo pitanje. Naime, možebitno teritorijalno povezivanje islamskih zemalja na Balkanu podrazumijevalo bi otvaranje pitanja sandžačkih muslimana u Srbiji, čime bi se stvorio kopneni koridor od Bosne preko Kosova pa sve do jadranske obale u Albaniji.

Koliko su snažne takve tendencije pokazuje slučaj masovnih zločina, koje su nad Hrvatima počinili muslimanski vojnici još 16. travnja 1993. u Trusini kod Konjica. Tamo muslimanske snage ubile 22 ljudi, među kojima je i 15 civila, a da za taj zločin sve do danas još nitko nije odgovarao.  Nedavno je udruga stradalnika "Grabovica 93" zatražila od vlasti BiH da Nihada Vlahovljaka, Seada Karagića i Harisa Rajkića, bivše pripadnike Armije BiH, koji su zbog zločina u selu Grabovica osuđeni na po 13 godina zatvora, odmah upute na izdržavanje kazne. Ova dva slučaju šalju poruku muslimanskim ekstremistima da slobodno mogu ubijati Hrvate, jer im se, kao i u slučaju Trusina, zato ne će suditi, a ako ih pak možebitno i osude, nikad ne će otići na izdržavanje kazne, kao što nisu otišli ni zbog zločina u Grabovici pravomoćno osuđeni zločinci Vlahovljak, Karagić i Rajkić. S druge strane Hrvatima je jasno upućena poruka kako u Federaciji nisu poželjni te ako žele preživjeti, najbolje bi im bilo da muslimanima prepuste svoja područja. Kako Cerićeva poruka nije jednostrana, ona ima i svoju drugu stranu koja se očituje u jednom dijelu muslimanske politike sklone kompromisu.
Ona je primjenjiva tek u slučaju ako Hrvati budu čvrsto inzistirali na vlastitoj teritorijalnoj autonomiji, koja im jedino može omogućiti jednakopravnost sa Srbima i Bošnjacima u BiH. Valja se nadati kako je u tom duhu govorio i američki veleposlanik Charles English kad je nedavno upozorio kako "BiH nikada ne će biti unitarna država te da će na ovaj ili onaj način biti decentralizirana.
Mate KOVAČEVIĆ

Hrvatsko slovo 24. travnja 2009.
HRVATSKO-SLOVENSKI GRANIČNO-TERITORIJALNI PRIJEPOR U ISTARSKIM AKVATORIJIMA
KOLIKO JOŠ DO RJEŠENJA?
Koja su rješenja dobra, a koja loša? Pokušati približiti se rješenjima spora nužno znači suočiti se barem s pitanjem o prihvatljivosti/pravednosti. Naime, dobro je i prihvatljivo svako ono rješenje koje utvrđuje pravednika, a dobar je i svaki dogovor na ravnopravnoj osnovi, dakle, izvan odnosa snaga. A najbolje je rješenje na temelju međunarodnog prava, dok kompromis za pravednika ipak znači gubitak, jer onaj drugi - koji postavlja neopravdane zahtjeve - u kompromisu može ostvariti barem nešto. Zato se uvijek treba zalagati za međunarodno pravo - ono se rukovodi objektivnošću i istinom, dok su kompromisi i "dogovori" rezultat interesa na gospodarskoj i geopolitičkoj osnovici - piše dr. Radovan Pavić

Zato je "dilema" - pravo ili medijacija - lažna, ona je samo krinka iza koje se kriju oni koji žele izbjeći međunarodno pravo, jer i sami sebi zapravo priznaju da nemaju argumenata.

Lažna dilema
Isto tako - lažna je dilema je li hrvatsko-slovenski granični spor u kategoriji lakih ili teških sporova: ukoliko je riječ o rješenju na osnovici međunarodnog prava - spor uopće nije ni težak niti složen, on to postaje tek kada se sve nastoji riješiti (i "riješiti") na neki drugi način.
Navedena "dilema", tj. pravo ili medijacija, ujedno ukazuje i na mogućnost poništavanja europeizma, što znači: ako europski Veliki svijet odustane od prava i nametne medijaciju (opredijelivši se tako za Sloveniju) time se svako europsko isticanje o nužnosti vladavine prava pokazuje kao licemjerno i isprazno.

Izlaz do otvorenog mora
Pitanje Savudrijske vale nema veze sa slovenskim "izlazom" do otvorenog mora. Uspješnost rješenja čitavog spora ovisi o tome da treba shvatiti kako je pitanje razgraničenja u Savudrijskoj vali posve odijeljeno od pitanja slovenskog dosezanja otvorenog mora: čak i u slučaju za Sloveniju najpovoljnijeg rješenja u Savudrijskoj vali - ona ne može doseći otvoreno more zbog udaljenosti većih od 12 nm (čak niti u slučaju da joj pripadne i sam vrh hrvatskog Savudrijskoj poluotoka, a pogotovo ne može doseći otvoreno more mjereno od Pirana ili središnje točke na spojnici Piran - vrh Savudrijskog poluotoka. I tek ako bi slovensko teritorijalno more doseglo geografsku širinu približno Umaga - mogla bi Slovenija ostvariti izravni doticaj s otvorenim morem, što, međutim, znači i otimačinu dijela hrvatskog teritorijalnog mora. I upravo zbog ovako navedenih udaljenosti i lokaliteta Slovenija (ponekad) zahtjeva i državnu granicu na rijeci Mirni, što također znači otimačinu hrvatskog teritorija. Ali, to za Sloveniju nije problem, jer "Istra nije nikada pripadala Hrvatskoj" (a to što nije pripadala ni Sloveniji - naravno za slovenske ekstremiste nema nikakvog značenja).
Kao mogućnosti rješenja treba spomenuti one u skladu s međunarodnim pravom, zatim zamjenu teritorija, dvovlašće i kompromis (više o tome vidi u "Fokusu", 2009. godine s posebno važnim zemljovidima), pri čemu je jedino pravo rješenje putem međunarodnog prava u kategoriji istinskog europeizma, iako će se medijacija najvjerojatnije zalagati za kompromis, a to znači - gubitništvo za Hrvatsku.

Moguća rješenja
Cjelokupno rješenje spora podrazumijeva tri parcijalna rješenja: prvo se odnosi na samu Savudrijsku valu, drugo na granicu hrvatskog i slovenskog teritorijalnog mora izvan vale, i treće - na koridor novog otvorenog mora (na račun hrvatskog teritorijalnog mora) između slovenskog teritorijalnog mora i starog otvorenog mora Jadrana koje počinje kod Točke 5 kao krajnje točke granice Osimskog sporazuma. Što se tiče same Savudrijske vale Hrvatska bi mogla pristati na (uvjetnu) crtu sredine koja Sloveniji ostavlja 2/3 same vale što je i bio slovenski prijedlog iz jeseni 1991. godine, dakle, granična bi crta povezivala ušće kanala Sv. Odorika i središnju točku između Savudrije i Pirana s produžetkom do Osimske granice, od čega je Slovenija kasnije odustala. Kao granicu hrvatskog i slovenskog teritorijalnog mora između Savudrijske vale i Osimske granice trebalo bi tražiti u svojevrsnom trokutu između produžetka uvjetne granične crte sredine u samoj Savudrijskoj vali koja se odatle nastavlja do Osimske granice i okomice povučene od Osimske granice na središnju točku na spojnici Savudrija - Piran. Pri tome bi Hrvatska mogla pristati na granicu hrvatskog i slovenskog teritorijalnog mora koja bi se poklopila s produžetkom uvjetne crte sredine iz Savudrijske vale do Osimske granice, što znači da bi Sloveniji pripalo oko 2/3 akvatorija u vali.
A što se tiče koridora za Sloveniju kojim bi ona riješila pitanje izravnog doticaja svog teritorijalnog mora i otvorenog mora - o tome Hrvatska ne smije raspravljati, jer bi to značilo mogućnost gubitka dijela vlastitog teritorijalnog mora što je također slovenski zahtjev. Po svoj prilici - moguće je da će rješenje biti teritorijalni kompromis: ili će Hrvatska morati ustupiti Sloveniji neka dodatna gospodarska prava (ribolov u hrvatskom teritorijalnom moru, zajednička eksploatacija morskog podzemlja u slučaju pronalaska energenata, posebno prava u odnosu na neškodljivi prolaz...).
Pri svemu tome pozitivni su oni (rijetki) glasovi iz Slovenije koji govore da Sloveniji ne može pripasti cijeli Piranski zaljev, ali - to još ne znači i spremnost da se Hrvatskoj u samoj vali ostavi dostojna veličina (širina) obalskog akvatorija. Osim toga, moguć je problem i u slučaju ako Slovenija u savudrijskom prostoru zatraži da na teritoriju (vikendaškog) slovenskog zemljišta na dijelu Savudrijskog poluotoka ne vrijede hrvatski zakoni, što znači da Slovenija taj prostor svojata za sebe.

"Sporazum" Račan - Drnovšek 2001.
Razmatrajući sva ova pitanja štioci će očito zamijetiti da tzv. "sporazumu" Račan - Drnovšek nije posvećena nikakva pažnja. Međutim, to je posve razumljivo, jer je taj "sporazum" pravno nepostojeći, te se o njemu i ne može govoriti, iako će on u slučaju medijacije, najvjerojatnije, imati veliko političko značenje. Zato će dostajati samo dvije konstatacije: taj se "sporazum" mora voditi, prvo, u rubrici loše i naivne politike, jer je on predviđao da se u paketu riješi i pitanje Sv. Gere, Krškog i Ljubljanske banke - a to nije moguće. I - drugo - taj se "sporazum" mora voditi u rubrici izdaje nacionalnih/državnih interesa Republike Hrvatske, ali to sada nije tema.

Zaključak
Na osnovi svega izloženog (i onog neizloženog) moguće je zaključiti: 1. Slovenski zahtjevi su protivni međunarodnom pravu; 2. Ako europski Veliki svijet prihvati medijaciju umjesto prava - onda je Europa izdala samu sebe; 3. Slovenija je snažan i težak protivnik na kojeg se ne može, ili jedva može, utjecati, jer ona u gospodarskom smislu apsolutno stoji na svojim nogama i zato Sloveniji nitko ne može ništa, te si ona može sve dopustiti; 4. Hrvatska se mora najoštrije suprotstaviti tezi da je ona poslije Drugog svjetskog rata "dobila" Istru, a Slovenija je ostala prikraćena u odnosu i na Hrvatsku i na Italiju, zbog čega Hrvatska prema Sloveniji ima određeni dug koji valja namiriti. To je, naravno, izokrenuta logika, jer Hrvatska nije ništa "dobila", nego joj je s pravom vraćeno ono što joj etničko pripada. Isto tako treba se najoštrije suprotstaviti tezi da Istra ionako "nikada" nije bila hrvatska "čak niti u doba narodnih vladara". Ta teza ne stoji, jer nije važna nekadašnja politička pripadnost, nego je važan većinski etnički/hrvatski sastav pučanstva. Ako bi prihvatili tu slovensku tezu značilo bi to potiranje čitavog niza današnjih državnosti koje nekada, davno, jedva da su i postojale. Ali, to ne znači da - ako netko nekada i nije imao državu - da je ne može steći danas i da na nju nema pravo.

Pouka iz priče
Strašna je činjenica da postoji mogućnost da Hrvatska - koja brani međunarodno pravo - bude kažnjena, bilo gubitkom teritorija, bilo pružanjem drugih ustupaka. Zatim, Hrvatska na zapadu, u Istri, ujedno brani i svoju državnu granicu na istoku (sa Srbijom), koja postoji pri čemu je Srbija već uzurpirala neke hrvatske teritorije. I zatim - mora se prihvatiti teza da Slovenija, doduše, ne će uspjeti spriječiti Hrvatsku da uđe u Euniju, ali postoji izgledna mogućnost da ona putem medijacije i uz očitu podršku europskog Velikog svijeta - ipak postigne barem neke ciljeve bez obzira bili oni teritorijalni ili uključivali neke privilegije. Uostalom o tome su se neki europarlamentarci jasno izrazili: Hrvatska može biti u pravu, ali mora Sloveniji dati ustupke!
Radovan PAVIĆ

Hrvatsko slovo 24. travnja 2009.
EUROPSKA INTEGRACIJA: LISABONSKI UGOVOR ISPIT U NJEMAČKOJ
Početkom ljeta Savezni ustavni sud Savezne Republike Njemačke donijet će važnu odluku o Lisabonskom ugovoru EU. Savezni ustavni sud u veljači je nekoliko dana raspravljao o tom ugovoru na zahtjev vodećih osoba iz politike i znanosti Savezne Republike Njemačke. Podnositelji žalbe protiv tog ugovora su : fizičar Klaus Buchner, profesor na Fakultetu za matematiku Tehničkog sveučilišta u Münchenu, Peter Gauweiller odvjetnik i kršćansko socijalni političar u Bavarskoj, dugogodišnji član bavarskog i saveznog parlamenta Bundestaga, Joachim Starbatty, bivši profesor ekonomije na fakultetu u Tuebingenu, Dieter Spethmann poduzetnik i odvjetnik, dugogodišnji predsjednik uprave tvrtke Thyssen i Franz Ludwig Schenk Graf von Stauffenberg, vodeći političar bavarske kršćansko-socijalne unije i sin atentatora na Hitlera Klausa Schenka Grafa von Stauffenberga, dugogodišnji zastupnik u Bundestagu i član europskog parlamenta od 1984. do 1992. Tužbi se pridružio i parlamentarni klub Lijeve stranke u njemačkom parlamentu - piše Stjepan Šulek
Riječ je o događaju koji u Republici Hrvatskoj nisu pobuditi znatiželju. Koliko smo primijetili mediji o tome nisu izvijestili hrvatske političare i hrvatsku javnost. To je jedan od tipičnih primjera kako hrvatski mediji zapostavljaju važne teme o zbivanjima u EU.

Ugovor je prekoračio granice ustava
Što podnositelji žalbe predbacuju Lisabonskom ugovoru? Oni ističu da taj ugovor na jedan nevjerojatan način jača poziciju moći EU. Oni bruxellesko povjerenstvo opisuju kao autokratski principal. Europa prema njihovom mišljenju ugovorom još više prestaje biti demokratskom tvorevinom. Taj ugovor prekoračio je granice do kojih njemački ustav dopušta prijenos njemačkog suvereniteta na druge ustanove. Oni postavljaju pitanje je li u redu ako države članice velik dio svojih suverenih prava prenose na bruxelleske centralne ustanove. Ukida li Lisabonski ugovor njemački suverenitet? Može li biti demokratski i pravedno ako smjernice iz Bruxellesa imaju veću važnost od Ustava savezne republike? Može li se prihvatiti da primjerice jedna direktiva EU o sječi voćaka ima veću važnost nego njemačko pravo. Utemeljuje li Lisabonski ugovor novi i viši državni poredak, novu državnu tvorevinu? Je li sve to skupa spojivo s ustavom Savezne Republike Njemačke?
I doista, prema izvještajima vodećih njemačkih novina (Sueddeutsche Zeitung, Frankfurte Allgemeine Zeitung i dr. ), Savezni Ustavni sud na svom je zasjedanju u veljači u mnogim pitanjima izašao u susret podnositeljima tužbe i Lisabonski ugovor procijenio jasnom skepsom. I Ustavni sud i tužitelji u biti nemaju dobro mišljenje o europskom ugovoru. Podnositelji tužbe ugovor su nazvali "gigantskom kamuflažom". Obje strane iskazuju nepovjerenje prema proširenju kompetencija EU, koje sužavaju prava nacionalnih država. Savezni ustavni suci u Karlsruheu uznemireni su lisabonskim intervencijama u dosad važeće nacionalno kazneno pravo pojedinih država. Nasuprot njima, njemačka vlada drukčije misli. Ministar vanjskih poslova Steinmeier i ministar unutrašnjih poslova Schaeuble Lisabonski ugovor su pohvalili na raspravi u Karlsruheu.

Integracija je pred teškim ispitom
No ta pohvala ne uklanja činjenicu da je Lisabonski ugovor otvorio pitanje gubi li Savezna Republika Njemačka ovim europskim aktom svoju državnost i postaje li EU tim ugovorom tvorevina u kojoj Njemačka prema svom ustavu bez daljnjega smije postati članicom. Može li u takvoj uniji Njemačka suverena država sudjelovati u dovoljnoj mjeri? Kako ističe Frankfurte Allgemeine Zeitung (br. 34, 2009.) neki od osam ustavnih sudaca u Karlsruheu drže da je postupak o tom Lisabonskom ugovoru najvažniji događaj u njihovoj sudačkoj službi.
Buduća odluka ustavnoga suda bit će važna za njemačku vanjsku i unutrašnju politiku, a i za ponašanje njemačkih zastupnika u Bundestagu. Riječ je poglavito o njemačkom kaznenom pravu. Njemački ustav štiti naime sve njemačke građane od izručenja u druge zemlje. Suci će ispitati europsku pravnu intervenciju glede njezine spojivosti sa temeljima njemačkoga ustava. Može se dogoditi da oni kažu da europski pravni akti u Njemačkoj nemaju djelovanja. S obzirom na tu i slične teme vodeći njemački listovi istaknuli su da se europska integracija nalazi pred teškim ispitom.
Komentatori ističu da ustavni suci moraju naći mjerila koja bi spriječila da se demokracija u Europi raspline kako na nacionalnoj, tako i na europskoj razini. Prema mišljenju pojedinih sudaca u EU nedostaje poglavito iskrenosti. Europski političari puno obećavaju, a to je često proturječno. Tako oni ističu da je u budućnosti osigurana suverenost nacionalnih država, dok istodobno naglašavaju da EU mora postati snažan globalni čimbenik moći. To je proturječno. Ako EU želi postati snažna i kompetentna organizacija, potrebna joj je vlastita demokratska osnova. Savezni ustavni sud tu osnovu ne može dati. On može samo ustanoviti nedostaje li ona i na kojem polju. Sud može istaknuti kojim se putem dolazi do europske legitimacije. To je put koji vodi narodu. To pak znači ako bi Lisabonski ugovor djelomično zamijenio njemački ustav, onda bi bila dužnost organizirati narodni referendum u Saveznoj Republici Njemačkoj. To proizlazi iz članka 146 njemačkog ustava.

Hrvatska progresivnost
Kako smo već rekli, njemački mediji opširno su izvještavali i komentirali žalbu i zasjedanje Saveznog ustavnog suda. S velikim zanimanjem očekuje se mišljenje tog suda početkom ljeta. U Njemačkoj nikom nije palo na pamet da podnositelje tužbe diskvalificiraju kao nazadnjake ili marginalce. Možda bi takvo ponašanje u Njemačkoj, koja je utemeljiteljica Europske unije, i drugim državama u Europi mogla, tako i Hrvatskoj, poslužiti kao primjer kako se raspravlja o bitnim pitanjima države. Kažemo - možda. Jer što ovdje nije na crti službene politike, to je od 1941. do danas u Hrvatskoj "margina", koje se oni koji žele biti uvijek pri vlasti klone kao vrag tamjana. Srećom, u svijetu je ipak malko drukčije. Navedimo i primjer Austrije. Tamo najtiražniji dnevnik Die Krone već dugo zauzima najkritičnija stajališta prema Europskoj Uniji. Nitko taj list zbog toga ne optužuje za nazadnjaštvo. Jedino je Hrvatska jako "progresivna", kad se radi o Europskoj Uniji. Zbog te "progresivnosti" nju može i smije svatko ucjenjivati i od nje tražiti teritorije i dokaze "pravilnog" europejstva u duhu haaškog tribunala i bruxselleskih birokrata.
Stjepan ŠULEK