Hrvatsko slovo

Hrvatsko slovo, 24. lipnja 2010.
Urednički komentar
Đilasova komisija Saveza za Europu
Bapska je referendumom Đilasu pomrsila račune, a Tuđman čuvarima Jugoslavije

Nedavno četvrte usvojene ustavne promjene, kojima smo sve više udaljeni od sebe, ostavile su nedirnutima rigorozne odredbe o raspisivanju referenduma. Njih je vrlo teško dostići i postići. Strah od volje naroda, nositelja suvereniteta, više je nego vidljiv. Taj problem s voljom naroda nije bio na dnevnom redu ni godine 1945. U slučaju kad je trebalo povući granicu između Hrvatske i Srbije, međutim, imamo izuzetak. Priča počinje time što su Pokrajinska konferencija Komunističke partije Jugoslavije za Vojvodinu i Glavni narodnooslobodilački odbor Vojvodine odlučili u travnju 1945. uključiti autonomnu Vojvodinu u federalnu Srbiju. Politbiro CK KPJ predložilo je 11. lipnja 1945. peteročlanu komisiju za razgraničenje. Stvorena je tzv. Đilasova komisija u kojoj je s hrvatske strane bio drug Vicko Krstulović. Komisiju je 19. lipnja imenovalo i potvrdilo Predsjedništvo AVNOJ-a i dalo joj ovlasti da postavi „unutarnje granice“ komunističke Jugoslavije. Rezultatom rada Đilasove komunističke komisije glede razgraničenja sa Srbijom, među ostalima, bili su nezadovoljni mještani Bapske. Dva puta su samoinicijativno referendumski izrazili svoju volju protiv „prisajedinjenja“ Vojvodini. Umjesto kotaru Šid, odlučili su se za Vukovar. Rezultat samoinicijativnih referenduma: Bapska je i danas u sastavu državnog teritorija Republike Hrvatske. Šteta što bapski primjer nisu slijedila hrvatska sela, mjesta i gradovi koja su voljom komunista prešla u teritorij Slovenije, Crne Gore, BiH i Srbije. Na kraju „unutarnje granice“ Jugoslavije Badinterova je komisija priznala kao državne granice država nastalih po raspadu Jugoslavije. Bapska je tako ostala uzor koji nam šalje jasnu poruku. Ali, ali… Đilasova je logika sve jača! Ona prevladava u poziciji i oporbi Hrvatskoga sabora.
Rezultat rada Đilasove komisije bio je poražavajući za Hrvatsku, a jedino se zadovoljavajućim može ocijeniti činjenica da je Baranja ušla u sastav Hrvatske. Međutim, izgubljen je zapadni Srijem, Subotica s većinskim hrvatskim stanovništvom, itd., sve do gubitka sela koja su pripala Sloveniji, da Boku kotorsku i ne spominjemo. Ima toga još.
Danas, kad navodno ulazimo u Europsku uniju – premda smo različitim „sporazumima o saradnji“ sve bliže modificiranoj Jugoslaviji, imamo otvoreno granično pitanje na sv. Geri, Prevlaci, Srbija drži okupirane ade, tu su natezanja s Bosnom i Hercegovinom... ali referenduma nema ni o čemu. Hrvati su poslije demokratskih procesa u Europi jednom uspjeli, zahvaljujući Franji Tuđmanu, izaći na referendum i, vidi vraga, odlučili se za vlastitu državu. Drugovi, to više ne smijemo dopustiti, pa oni znaju što hoće! Na nama je da ih uvjerimo da hoće ono što ne će, cilj je društvenopolitičkih radnika Saveza za Europu.
Nije da nije bilo prilike za referendum: Odustajanje od gospodarskog pojasa, odustajanje od Zaštićenog ribolovno-ekološkog pojasa, arbitraža o Savudrijskoj vali, pitanje donje granice tzv. „suradnje s Haaškim sudom“, ulazak u NATO… Međutim, umjesto narodne volje prevladava volja društvenopolitičkih radnika. Ako već nema "pravog" referenduma, možemo li očekivati kakav "samoinicijativni referendum"? Današnja Đilasova komisija ipak nastoji olakšati referendumsko izjašnjavanje, ali samo na pitanju ulaska u EU, a budu li tako zahtijevale londonske gazde, onda će se olakšati i referendum za ulazak u zabranjeno područje članka 141 Ustava. Ukratko: Dovoljno je da na referendum izađe ona manjina koja nikad nije željela samostalnu hrvatsku državu i referendum će dobiti željeni rezultat. Drugovi Đilas i Krstulović mogu mirno spavati, sve ide onako kako su zacrtali.
Hrvatski sabor je šutke provodio odluke Đilasove komisije. Onda i danas. I kad danas Srbi u Hrvatskoj traže tzv. „zajednicu općina“, kako bi u miru dosegnuli ono što su agresivnim ratom popušili, (u pitanju su unutarnje granice RH!), onda je gotovo nevjerojatna činjenica da su „na braniku domovine“ ostali usamljeni – Vesna Pusić i SDP. Prva je svojedobno lažno optužila Hrvatsku za agresiju na Bosnu i Hercegovinu, dok je SDP izašao iz Hrvatskoga sabora kad je Hrvatska opet postajala slobodnom državom. Oni koji su tada bili „državotvorni“, sada su, kao u doba Đilasa i šefa hrvatskog Sabora Vladimira Nazora, podlegli urbanom Miloradu Pupovcu, koji zastupa ciljeve i rezultate Deklaracije o suverenosti i autonomiji srpskog naroda (Srb, 25. srpnja 1990.) i „plebiscita“ prihvaćenog od Srpskog nacionalnog vijeća, provedenog „19. avgusta do 2. septembra 1990.“ na „istorijskim teritorijima“ Hrvatske prethodno oglodane Đilasovom komisijom.
Poštovani čitatelji, čestitam Vam Dan hrvatske državnosti, koju ćemo, nadam se, uspjeti obraniti bez obzira na sve.

Hrvatsko slovo, 24. lipnja 2010.
DA SE NE ZABORAVI
Piše: Mladen Pavković
Od osamostaljenja hrvatske države nikada nije bilo teže. Desetine tisuća ljudi su bez posla, veliki broj radi, a ne prima plaću, menageri ogromno zarađuju, a nemaju nikakvu odgovornost, mito i korupcija nikada nisu bili veći i značajnija, oni koji su bili prvi kad je trebalo, koji su branili i obranili hrvatsku državu, marginalizirani su i pretvoreni u brojke, cijene neprestano rasu, a plaće su ostale iste, ili su još i niže nego prije desetak godina, zvijezde i zvjezdice postale su neke golišave "primadone" koje ne znaju sastaviti, odnosno izreći ni nekoliko suvislih rečenica, ljudi koji pišu i objavljuju kapitalna književna i publicistička djela, ako nisu lijevo orijentirani također su prešućeni i marginalizirani, umirovljenici (ali već i ne samo oni) kopaju po kantama za smeće, a svake godine najmanje tisuću ljudi, među kojima je na žalost i sve veći broj hrvatskih branitelja sami se ubijaju na najokrutnije načine: motornom pilom režu si vratove, polijevaju se benzinom, bacaju se s visokih građevina ili jednostavo guraju noževe u srca. A hrvatski generali, vojskovođe koji su pobjedili u hrvatskom Domovinskome ratu, ili su u zatvorima, od Lepoglave do Den Haaga, ili su pak pod raznih istragama. Da, uza sve to ne smijemo zaboraviti ni činjenicu da je kraj još jedne školske godine i da tisuće učenika i studenata završava školovanje, a da nitko od njih ne zna gdje će se zaposliti.
O tome se uglavnom ne govori i ne piše. A ako se netko od naših cijenjenih i uvaženih političara i odvaži o tome nešto porazgovoriti, onda se uglavnom "demantiraju" svi ti i drugi poražavajući podatci, jedni druge optužuju za korupciju i mito, i sve završava na tome da  živimo bolje nego građani Albanije u kojoj nije bilo rata.
Pogledajte samo na što sliči Hrvatski sabor, kakve se tamo rasprave vode.
I što? Nikome ništa. Idemo dalje. Tko preživi – pričat će.
Međutim, baš u ovom trenutku Hrvatskoj je iznimno potrebno da se netko od onih koji su na vlasti javno obrati hrvatskim građanima. Da im kaže što se to stvarno dogodilo i što se događa. Nije istina da je za sve naše sadašnje i buduće probleme kriva svjetska kriza. Krivi su i neki od onih koji su vodili i vode državu, odnosno političari, a oni su pak  zaštićeni poput ličkih medvjedova.
Može li to i dokle će to ići tako?
Mnogi su zaboravili, namjerno ili nenamjerno potpuno je svejedno, da je prvi hrvatskih predsjednik, vojskovođa i pobjednik u hrvatskom Domovinskome ratu dr. Franje Tuđman još u siječnju 1996. na zajedničkoj sjednici oba doma Hrvatskog sabora iznio izvješće o stanju hrvatske države i nacije, što je bilo od stožernog značenja. Predsjednik je predstavio i ocijenio petogodišnji boj za državnu samostalnost s posebnim osvrtom na Domovinski i obrambeni rat.
Nešto takvoga više nikada nismo čuli. A morali bi, tim prije što je Tuđman tada u tom svom povijesnom izvješću iznio niz problema, ali i viziju budućnosti hrvatske države. Danas kao da svi znaju za probleme, a nitko ne zna kada i kako ćemo ih riješiti. Osim toga, naprosto je neshvatljivo da živimo loše i da nam je teže nego što je to bilo u vrijeme hrvatskog Domovinskoga rata. Što bi se dogodilo da nas je svjetska kriza (recesija) pogodila u vrijeme kad smo ratovali sa Srbima, JNA i Crnogorcima, kad smo branili i obranili državu? Uz to, nitko ne pita što bi se dogodilo da smo kojim slučajem izgubili rat, da su pobjedile mračne balkanske sile? Kakva bi država danas bila?
U izvješću o stanju hrvatske države i nacije 1996. prvi hrvatski predsjednik među ostalim je istaknuo da "u gospodarskom životu, usprkos povećanim izdacima za vojne potrebe, uzrokovanim velikom mobilizacijom i ratnim operacijama, uspjeli smo sačuvati stabilnost nacionalne valute – kune, i štoviše povećati kredibilitet zemlje u svijetu, a došlo je – prvi put u odonosu na predratno razdoblje – i do stanovitog gospodarskog rasta".
Tuđman je također istaknuo:"u čitavom  Domovinskom ratu, od 1991. – 1995.  hrvatski narod imao je sljedeće ljudske žrtve: u Republici Hrvatskoj 10.668 poginulih i 2.915 nestalih (ukupno 13.538 poginulih i nestalih), te 37.180 ranjenih. U Bosni i Hercegovini Hrvati su imali 9.909 poginulih i nestalih i 20.649 ranjenih. Prema tome, ukupni hrvatski gubici iznose 23.492 poginulih i nestalih (20.577 poginulih i 2.915 nestalih) te 57.289 ranjenih osoba, što sve ukupno čini 81.321 stradalih osoba.
Nećemo i ne želimo sada ulaziti u to zbog čega se i kako taj broj do danas iznimno povećao, već bi pravo pitanje bilo: tko zna i gdje se mogu pročitati sva njihova imena?
Tadašnji je predsjednik u izvješću spomenuo  da su u Domovinskome ratu ukupne materijalne štete za Hrvatsku  iznosile oko 145 milijardi kuna.
A naše pitanje glasi: koliko je od toga naplaćeno i vraćeno napadnutoj i razorenoj hrvatskoj državi i narodu?
Zbog čega se o tome i o sličnim stvarima ne bi otvoreno, jasno i glasno progovorilo i u Hrvatskom saboru, prije ulaska u toliko željenu Europsku uniju.
Naravno, i označili oni koji su krivi za te i takve stvari.

Hrvatsko slovo, 24. lipnja 2010.
Haaški sud – Zajednički zločinački pothvat – Što je to ?
DO KONAČNE POBJEDE
Svi oni koji su godinama pratili stručno-znanstvene skupove  "Haaški sud – Zajednički zločinački pothvat – Što je to?", vjerojatno su opazili da početkom lipnja ove godine taj skup nije održan. Tumačili su to kojekako, pa je red da uime organizatora skupova, Hrvatskoga kulturnog vijeća, razjasnim neke činjenice i odgovorim na pitanje radi li se samo o taktičkom zastoju ili se smatra da skupove više uopće ne treba nastavljati – piše predsjednik HKV-a Hrvoje Hitrec

Činjenica je da bez dr. Milana Vukovića, njegove energije i organizacijskoga dara, ne bi bio moguć taj značajan projekt koji je rezultirao osmorim skupovima, ali i zbornicima u kojima su svakih šest mjeseci objavljivani radovi hrvatskih (i ne samo hrvatskih) pravnika, književnika, povjesničara, novinara i intelektualaca iz drugih područja. Već na osmom stručno-znanstvenom skupu o Haagu pojavila se, međutim, dvojba treba li nastaviti skupove. Mogući razlozi za prestanak bili su ovi: U vrijeme održavanja osmoga skupa u prosincu 2009. vijesti iz Haaga davale su nadu da će proces generalima Gotovini, Markaču i Čermaku biti dovršen do ljeta 2010. te da ima vrlo pouzdanih naznaka o dobrom ishodu, štoviše o oslobađajućim presudama.

Razlozi stanke
U proljeće 2010. nade u skori dovršetak procesa polagano su kopnile, no prihvatili smo (trenutačno) razmišljanja da usprkos pomaku termina presuda "preskočimo" termin lipanjskoga skupa kako jasni, razgovijetni, istiniti i izravni govor hrvatskih intelektualaca ne bi ni na koji način izazvao reakciju haaškog tužiteljstva, koja bi se u krajnjoj liniji obila o glavu našim vojnim zapovjednicima. Jer, prisjetimo se, zbornici se ondje čitaju (premda su na hrvatskome jeziku, koji Haag ne priznaje kao poseban jezik), a zorna potvrda da je tako bio je svojedobni ispad Carle del Ponte koja je hrvatskom premijeru uputila zahtjev da ušutka Hrvatsko kulturno vijeće, poglavito nakon što su se uključili i ostali vrhunski hrvatski pravnici i poznavatelji međunarodnoga prava poput dr. Željka Horvatića. (Taj je pokušaj propao jer se Sanader nije usudio provesti nalog, znajući da nezavisni hrvatski intelektualci nemaju sluha za direktive).
Sljedeći, manje važni razlozi za neodržavanje lipanjskoga skupa o Haagu bili su stanovita zasićenost temom i ponovna pojavljivanja istih govornika, bez obzira što su i stalni predavači uvijek donosili nova razmišljanja i analize, a (posebno dr. Vuković) predočivali nove dokumente u korist hrvatskih generala, ali i dokumente koji su svjedočili o bijedi hrvatske službene politike koja je ne samo pristala na čudovišnu optužnicu, nego i ponizno surađivala makar je optužnicom obuhvaćen i cijeli hrvatski narod i makar bi presude na temelju te optužnice mogle ugroziti i opstanak hrvatske države.

Od jeseni nastavak skupova
Na pitanje hoće li se nastaviti skupovi o Haagu, u istom ili nekom drugom obliku (tribine , itd.) mogu odgovoriti potvrdno. Nastavit će se, jer je to naša dužnost, jer osjećamo odgovornost za nacionalnu sudbinu koja je u ovom slučaju životno povezana sa sudbinom hrvatskih generala. I još nešto, vrlo važno: ako Gotovina, Markač i Čermak i budu oslobođeni (čemu se i dalje nadamo, bez obzira što znamo s kojim silama i silnicama imamo posla), preostaju hrvatski optuženici iz Bosne i Hercegovine, među kojima je javnosti najpoznatiji Slobodan Praljak koji već dugo i uporno vodi svoju obranu gotovo posve sam i osamljen. Te Hrvate mediji u Hrvatskoj više i ne spominju, prihvaćajući valjda stajališta državne politike da Hrvate u BiH općenito treba marginalizirati, oduzeti im i ona prava koja proizlaze iz hrvatskoga državljanstva i prepustiti ih sudbini manjine koja će s vremenom nestati. Upravo zato mi ćemo od jeseni ove godine velik dio pozornosti posvetiti Hrvatima iz Bosne i Hercegovine koji se nalaze u haaškoj tamnici, rasvijetliti neodržive točke optužnice protiv sudionika drugoga hrvatskog "zajedničkog zločinačkog pothvata" i dokumentirano dokazati da se optužnica temelji na isto tako neuvjerljivim, lažnim i tendencioznim potvorama koje su nastale u britansko-srpskom obavještajnom miljeu. Za ilustraciju: nakon što je S. Praljak dokazao da Stari most u Mostaru nije srušio HVO, o tomu se prestalo pisati, jer je u medijima u Hrvatskoj taj crimen godinama bio pripisivan Hrvatima, kao neupitan. Isto je tako s ostalim točkama optužnice, no dok generali iz Hrvatske imaju kakvu-takvu potporu barem udruga poput HKV-a i onih koji organiziranjem priredaba ali i na druge načine pomažu obrani – Hrvati iz BiH koji čame u Haagu na rubu su očaja, ostavljeni i zaboravljeni.

Branili smo se kao jedan narod
Takvo stanje ne smije ostati. Prosječan , "apolitičan" Hrvat iz Hrvatske nije sklon dublje se zamisliti nad cjelinom ove tragične sage. Izložen manipulaciji medija koji nepoznatom srbijanskom filmskom redatelju posvećuju ogroman prostor, a hrvatskom filmskom redatelju koji čami u Haagu niti slova, izložen novoj gospodarskoj i egzistencijalnoj tragediji, taj "apolitični" Hrvat nema volje ni motivacije baviti se pravim smislom i svrhom politički tendencioznoga međunarodnog terora nad hrvatskim vojnim zapovjednicima u Domovinskom ratu. Uz to, mladi Hrvat koji je 1995. imao pet godina, a danas mu je dvadeset (ako nije sin poginuloga branitelja) doživljava cijelu sagu kao nejasan dio već daleke prošlosti. I na tomu treba raditi, kao što činimo bacajući u prah sve krivotvorine povijesti koje se svakodnevno i uporno pojavljuju u hrvatskom (?) tisku. Glede Hrvata u BiH stalno ponavljati ono najvažnije i jedino točno: Hrvati su se branili kao jedan narod, kao cjelovit nacionalni korpus, radilo se dakle o jednom i istom (što bi rekao monstruozni Haag) "zločinačkom pothvatu". Pa onda nemojmo ni mi veću pozornost obraćati jednomu dijelu iste veličanstvene pobjede u obrambenom ratu svršetkom dvadesetoga stoljeća, a drugome manje. Jer na kraju će i ova haaška farsa dostojna prijezira ionako završiti našom konačnom pobjedom, kojoj gorak okus zanavijek ostaje tamnovanje hrvatskih junaka u čiju se neslomljivu volju ufamo i kojima po povratku u domovinu treba osigurati častan status defensora Croatiae i miran život u slavi i poštovanju.
Hrvoje HITREC

Hrvatsko slovo, 24. lipnja 2010.
UZ MONOGRAFIJU ARHITEKTONIKA PAPE SIKSTA V. / THE ARCHITECTONICS OF POPE SIXTUS V ANDRIJE MUTNJAKOVIĆA
Hrvat koji je obnovio Rim
Ova opsežna i zanimljiva monografija o Sikstu V., papi hrvatskih korijena, i velikom graditelju Rima protkana je brojnim ilustracijama. Donosimo njezin sažetak

Istaknuti istraživač razvitka urbane i proizvodne civilizacije Siegfried Giedion u svojoj kultnoj knjizi Prostor, vrijeme, arhitektura analizirao je urbanističku preobrazbu Rima pod vodstvom Siksta V. i ustvrdio da je Dalmatinac papa Siksto V. bio prvi moderni urbanist. Pozornost  izazivaju obje Giedionove konstatacije. Kao prvo zašto Papu naziva Dalmatincem, i kao drugo zašto među nizom europskih arhitekata, koji su tijekom 16. stoljeća teoretski i praktički osmišljavali idealni grad budućnosti, upravo Siksta V. smatra začetnikom koncepcije novovjekovnog europskog grada, a time i grada ekumene. Intrigantne su to tvrdnje pa ih valja razmotriti.

Hrvatsko podrijetlo
Prije ustoličenja papa Siksto nazivao se Felice Peretti. Prezime Peretti primijenio je Sikstov otac po tadašnjem običaju da se prezimena uzimaju po mjestu rođenja, pa je tako i on postupio: rodio se u selu Krušćici (Kruševica) ponad Boke Kotorske, preveo ime zavičajnog mjesta na talijanski (kruškica se talijanski naziva peretti) i tako formirao obiteljsko prezime, a to talijansko ime moglo bi se hrvatski prevesti u obliku Srećko Kruškica. Zaleđe Boke okupirali su Turci krajem 15. stoljeća pa se Sikstov otac sklonio u franjevački samostan u Kotoru odakle ga je talijanski redovnik Marchiani odveo u izbjeglištvo pod okriljem Papinske države u pokrajini Marche, gdje su bili naseljeni brojni izbjeglice iz Hrvatske, čiji potomci i danas njeguju uspomene na svoje podrijetlo. Stabilizirao se u mjestu Grottammare, oženio se s Talijankom Marianom, a 13. prosinca 1520. sretno je rođen njihov četvrti sin pa je nazvan Srećko (talijanski Felice). Očeva seljačka porodica s mnogo djece bila je vrlo siromašna, pa je Srećkov ujak, franjevac Salvatore, odveo četrnaestgodišnjeg Felicea u samostan franjevaca konventualaca smješten u nedalekom Montaltu, gdje se Felice i zaređuje. Po imenu mjesta samostana Felice se prvotno nazivao Felice di Montalto, da bi se nakon očeve smrti 1554. na njegov spomen preuzeo prezime Peretti, a taj oblik imena – Felice Peretti – koristio je i nakon što je imenovan kardinalom 1570.

Postoje brojni dokumenti koji utvrđuju ovaj slijed događanja, no ovom prilikom najvažnije je navesti mišljenje vrhovne vatikanske pravne institucije, to jest papinskog suda Sveta Rimska Rota, koji je 1655. bio pozvan da utvrdi teritorij Ilirske pokrajine, to jest Hrvatske. Problem je nastao zbog toga što je Siksto V. prije izbora za papu bio 15 godina kardinal-titular hrvatske crkve Svetog Jeronima u Rimu, te je odredio da članovi tog Kaptola mogu biti isključivo hrvatske nacije (nationis Illyricae – kako se službeno nazivalo hrvatsko stanovništvo) i da moraju poznavati hrvatski jezik. Budući da su pripadnici i drugih slavenskih pokrajina željeli postati članovi svetojeronimskog Kaptola sud je trebao ustanoviti teritorij Hrvatske iz kojega se može postati član Kaptola. Sud je stvarno utvrdio teritorij Hrvatske (u sastavu Dalmacija s Istrom i Kotorom, Hrvatska, Bosna i Slavonija), uz prihvaćanje dopunskog tumačenja sudskog odvjetnika Alessandra Saracenellia o Hrvatima u Italiji: Svima je veoma poznato da se u Apuliji, Abruzzu, Calabriji, Marchama i drugdje, nalaze mnoge naseobine Hrvata (Ilyricus) s one strane Jadranskog mora, među kojima se (ljudi) ne služe drugim jezikom doli hrvatskim, kao što je bio slučaj s ocem Siksta V. jer je bio Hrvat (cum esset Illyricus): on je došao živjeti u Grottammareu, blizu Jadranskog mora, ondje se oženio i rodio mu se spomenuti Siksto. Tako je vrhovni papinski sud utvrdio da je Sikstov otac bio Hrvat, da je govorio hrvatskim jezikom i da nije poznavao talijanski jezik. Doista, cijenjeni Giedion imao je pravo kada je papu Siksta V. nazivao Dalmatincem.

Moderni urbanist
Je li Giedion imao pravo kada ga je nazvao prvim modernim urbanistom? Valja i to provjeriti. Siksto V. ustoličen je papom 24. travnja 1585., umro je 27. kolovoza 1590., pa je njegov pontifikat trajao samo nešto više od pet godina. No imao je životnu sreću u nesreći: njegov prethodnik papa Grgur XIII. ignorirao je i trinaest godina osamio kardinala Perettia u njegovoj kući pri vrhu rimskog brežuljka Eskvilina odakle se pružao pogled na bijedne ostatke nekadašnjeg Rima stisnute u plavnoj okuci Tibera i ruševine carskih zdanja po okolnim brežuljcima okruženim  polusrušenim Aurelijanovim zidinama. Rim je tada imao oko 15.000 stanovnika. Brojni bogati italski i europski gradovi imali su i do 300.000 stanovnika (Pariz), europski biskupi već su posjedovali raskošne katedrale i palače, a rimski biskup (papa) stolovao je u devastiranom Lateranu i u skromnom i nesređenom Vatikanu, a hodočasnici su sedam krunskih rimskih bazilika obilazili po bespuću utabanih staza. Siksto je to trinaest godina promatrao iz svoje vile, karakteristično nazvane Montalto, koju mu je izgradio tada nepoznati štukater Domenico Fontana i maštao o nekom dostojanstvenom boravištu Petrova nasljednika ustoličenog u najsjajnijim palačama i bazilikama povezanih prostranim i svečanim ulicama. Imao je rijetku sreću dobivanjem pet godina života i vlasti da tu svoju želju ostvari.
Očito je Peretti imao razrađene sve ideje revitalizacije Rima budući da je odmah po preuzimanju Svete Stolice dao naloge svom dvorskom arhitektu Fontani da priđe gradnji potrebnih palača, obnovi bazilika i brojnih crkvi, te formiranju ulične mreže koja će cijeli Rim organizirati u smišljenu funkcionalnu i atraktivnu cjelinu. Nužno je upoznati bar najznačajnije njihove pothvate.

Prvi zahvati
Papa je prema uvriježenom protokolu bio i rimski biskup sa sjedištem u bazilici San Giovanni unutar kompleksa Laterana, koji je tada bio neorganizirana nakupina povijesno vrijednih ali ruševnih i neurednih zdanja nakupljenih oko bazilike tijekom jednog milenija postojanja. Na opći užas Siksto je već dva mjeseca nakon ustoličenja naredio da se sruše sve te nakupine i započeo gradnju nove palače površine preko 16.000 kvadratnih metara. Uz palaču izgradio je novu Blagoslovnu lođu, a sačuvao, obnovio i dogradio je  kultnu papinsku kapelu sa Svetim stubištem (Scala Santa). Papa je podijelio blagoslov iz nove lođe 1587., a u toj najvećoj rimskoj palači kardinali su zasjedali već1589.

Gradeći palaču kardinalskom zboru uz stolnicu Rimskog biskupa Siksto se morao pobrinuti i za doličnu papinsku rezidenciju. Iz svog utočišta na Eskvilinu gledao je na skromne začetke gradnje omanje palače na susjednom brežuljku Kvirinalu koju su rado posjećivali prethodni Pape. Izniman osunčani položaj ove vile među vinogradima bio je dovoljan razlog da Siksto izgradi ljetnu papinsku palaču, formira joj raskošan trg s kolosalnim Dioskurima i osigura prilaz  monumentalnom ulicom sa vizurom sve do Michelangelovih gradskih vrata (Porta Pia). Palaču su dograđivali potonji Pape (sjeverozapadno krilo uz trg i produžetak sjeveroistočnog krila duž ulice), no očuvana onovremena freska u Lateranskoj palači ukazuje da su Siksto i Fontana osmislili i izgradili osnovni korpus palače, koja je danas službena rezidencija Predsjednika Republike Italije.

Službena papinska rezidencija ipak je ona uz baziliku s grobom Preteče. No, papinski stanovi u zbitom sjevernom dijelu Vatikana nisu bili dostojno boravište Papa, pa je Siksto sa svojim arhitektom pristupio gradnji nove papinske rezidencije. Tu novu Vatikansku palaču Siksto je smjestio na doličnom mjestu: uzvišenje ponad već zamišljenog trga ispred Petrove bazilike osiguravalo je dostojanstvenu i osunčanu poziciju vidljivu tada iz cijelog Rima. Berninijeva kolonada potisnula je palaču u drugi plan, ali monumentalnost ovog staništa i česte govornice papa ostala je dojmljiva.

Najljepši obrisi u arhitekturi
Siksto V. sa svojim arhitektom zamislio je gradnju još nekoliko palača no njegov odlazak u Vječnost naglo je prekinuo zahuktalo građenje. Ipak, valja spomenuti još jedno njegovo zdanje: Vatikansku biblioteku. Svoju brigu za književnost i znanost iskazao je razumijevanjem da skromne prizemne i vlažne prostorije sjevernog trakta Vatikana nikako ne odgovaraju sakupljenom knjiškom blagu, pa je naredio Fontani da sagradi novu zgradu namijenjenu čuvanju i obradi rukopisa i knjiga. Želio je to blago i dobro zaštiti, pa je pozicija unutar bočnih traktova Bramanteova kompleksa Belvedera bila idealno mjesto za smještaj Biblioteke. Bio je to ponovno skandal jer je time onemogućio glamuroznu scensku koncepciju dvorišta Belvedera (na tragu antičkih pučkih igara), ali je sagradio zgradu biblioteke i maestralno oslikao njenu unutrašnjost, tako da je stoljećima Vatikanska biblioteka bila najveća i uzorita.

Još jednom izazovu Siksto se nije uspio oduprijeti: u vatikanskoj bazilici umjesto moćne po Bramanteu i Michelangelu osmišljene kupole iznad groba Svetog Petra stajala je otvorena rupa stropa. Govorilo se tada da veliki raspon tambura nije moguće presvoditi kupolom, da nitko nema novaca za njenu eventualnu gradnju, da se u nekoliko ljudskih života ne može podići ova kupola. Bili su to dovoljni razlozi da Siksto V., uz nadzor Fontane i vođenje radova iskusnog graditelja Giacoma della Porta, u dvije godine sagradi kupolu kao najljepši i najplemenitiji obris što je ikada stvoren u arhitekturi – kako to prosuđuje povjesnik papinstva Ludwig von Pastor.
Sjajne su to bile novogradnje koje su nadahnule život novom Rimu. Ipak, ponos i bit rimskog poslanja sadrži se u njegovih kultnih sedam bazilika razmještenih po cijelom Rimu, unutar i izvan zidina: San Pietro, Santa Maria Maggiore, San Lorenzo fuori le mura, Santa Croce in Gerusalemme, San Giovani in Laterano, San Paolo fuori le mura i San Sebastiano. Obveza romara iz cijele Europe bilo je obići svih tih sedam bazilika u zacrtanom prstenastom liturgijskom toku. No, put je bio neizgrađen, vodio je usponima i padinama brežuljaka kroz neuglednu okolinu, pa je Siksto V. doista s pravom smatrao da ovako pauperizirani Rim nije dostojan primiti hodočasnike i predstaviti se kao Roma sancta i stolnica Kristova namjesnika. S golemom energijom Siksto i Fontana bacili su se na gradnju ulica koji će ovim bazilikama, a i drugim značajnim rimskim lokacijama (kao što su spomenute palače, Koloseum, Kapitolij, gradski trgovi i slično), osigurati komotan i atraktivan pristup: popločili su 121 ulicu, izgradili su oko 10.000 metara novih ulica, opskrbili Rim vodom obnovom ili dogradnjom antičkih akvadukta u dužini tridesetak kilometara sa 27 javnih fontana, podigli ili obnovili šest egipatskih obeliska ili antičkih stupova kojima su označili osnove gradskih trgova i time ostvarili prostorne orijentire cijele ove nove urbane sistematizacije Rima prisutne i danas. Nemoguće je ukratko opisati sve te brojne ulične smjerove, no Siksto je na fresci u Vatikanskoj biblioteci dao naslikati osnovne trase njegovih ulica: 1. od crkve Santa Trinita do crkve Santa Maria Maggiore; od crkve Santa Maria Maggiore do crkve Santa Croce; od porte San Lorenzo do crkve Santa Maria Maggiore; od crkve Santa Maria degli Angeli do Kvirinala; od Trajanova stupa do Viminala, a koja se također namjeravala protegnuti do crkva San Pietro; od Laterana do Koloseja; od Laterana do crkve San Paolo; od crkve San Paolo do crkve San Pietro; od Kvirinala do Vatikana. Temeljem Sikstove freske i ovog nepotpunog pregleda ostvarenih i planiranih ulica onovremenog Rima može se uočiti urbanistički doseg i značenje Sikstova urbanizma. Analizirajući taj doseg Giedion je svoju tvrdnju o Sikstu kao prvom modernom urbanistu ukratko obrazložio, pa ga valja citirati: Odmah ustanovimo: u Rimu je zauvijek razbijeno urbanističko mjerilo renesanse. Umjesto ograničenog, zidovima opasanog zvjezdastog grada (idealna shema renesansnog grada, opaska autora), tijekom petogodišnjeg pontifikata Siksta V. prvi puta je planirana i s apsolutnom sigurnošću izvedena prometna mreža modernog svjetskog grada. Kasnije urbanističke rekonstrukcije ključnih gradova ekumene (London, Pariz, Washington, San Peterburg, i drugi) pozivaju se na urbanističke vizije pape Siksta V. Stoga s pravom Giedion titulira papu Siksta V. prvim modernim urbanistom.     

Među inim religioznim poslanjima karizmi Prvosvećenika imanentno je bdijenje nad dobrobiti crkvenih građevina kao ovozemaljskih Kuća Božjih. Papa Siksto V. gorljivo je prihvatio poruku Božjeg Duha nesrazmjernim intenzitetom, tako da je tijekom samo pet godina pontifikata, u većoj ili manjoj mjeri, intervenirao na obnovi ili dogradnji oko 120 crkvenih zgrada u Rimu, Laziu, Marchama i drugim pokrajinama. Sikstov dvorski arhitekt Domenico Fontana u knjigama o djelima načinjenim pod njegovim patronatom (Della Trasportatione dellđObelisco Vaticano et delle Fabriche di Nostro Signore Papa Sisto V) opisao je svoje intervencije na tridesetak sakralnih arhitektonskih ili skulptorskih objekata. Valja naznačiti da su knjige upotpunjene crtežima pročelja, tlocrta i građevinskih detalja već spomenutih građevina, a te brojne crteže izradio je u tehnici bakroreza grafičar Natale Bonifacio iz Šibenika. No, naznačeni popis crkvi nije potpun tako da su povjesničari papinstva Ludwig von Pastor i Maria Luisa Polichetti dodali još brojne crkve u Rimu i pokrajini Marche (Loreto, Montalto, Caldarola, Grottammare, Fermo, Camerino) u suglasju sa Sikstovom crkvenom politikom. Konačno i svekolika Sikstova sistematizacija urbanističke vizije novovjekovnog Rima u službi je scenarija afirmacije religioznog kulta.                                 

Hrvatska crkva Svetog Jeronima
Zanimljiva je činjenica da je papa Siksto V. uz tako opsežno angažiranje u obnovi crkvenog fonda izgradio ab ovo samo jednu crkvu: crkvu Svetog Jeronima u Rimu, a u vlastoručno potpisanom nalogu za isplatu honorara arhitektu crkve Martinu Longhi naziva crkvu Chiesa di S. Girolano da Schiavoni, to jest Hrvatska crkva Svetog Jeronima.

Začetak formiranja crkve Svetog Jeronima i pratećeg gostinjca dokumentiran je 1441., a znatno proširenje događa se 1471. kada papa Siksto IV. na molbu bosanske kraljice Katarine Kotromanić daruje  hrvatskoj naciji i njenom gostinjcu veći teren duž Tibera (sve do Piazze della Popolo), a njena dvorska dama Marija Mišljenović financirala je dogradnji gostinjca i za žene. Crkva Svetog Jeronima uzdignuta je 1566. na naslovnu crkvu, te njen naslovnik kardinal Felice Peretti nakon izbora za Papu odlučuje umjesto postojeće crkve iz 11. stoljeća izgraditi novu lijepu crkvu na spomen što je ona bila naslovna crkva Njegove svetosti. Crkvu je gradio arhitekt Martino Longhi, a pretpostavlja se da je projekt također nastao uz Fontanino učešće. Piše se tada da je crkva gotovo prije dovršena nego što je započeta: 30. rujna 1589. Siksto V. proslavio je u njoj blagdan Svetog Jeronima Ilirskog, svog zemljaka iz Dalmacije. Svog protežiranog preteču u čiju čast htio je uzeti papinsko ime u obliku Illirico I. i pripremio novo izdanje njegove Biblije prihvaćene kao standard svih budućih izdanja do danas. Već spomenuti istraživač i pisac povijesti papinstva Ludwig von Pastor vjerojatno je naslutio Sikstov motiv da u svojoj silnoj graditeljskoj djelatnosti sagradi jedino crkvu Svetog Jeronima: Papina ljubav prema svojem nekadašnjem naslovu, a svakako i uspomena na vlastito hrvatsko podrijetlo, navele su ga da u njoj osnuje kolegij koji se sastojao od jednog nadsvećenika, šesto kanonika i četiri vikara. Zaštitnik im je postao njegov sinovac Michele Peretti. Bio je to jedini nacionalni Kaptol u Rimu.

Sagradio je tako papa slavne uspomene Siksto V. palače za svoju obitelj, za kardinale, za rimskog biskupa, za pape, sagradio je akvadukte i fontane za građane Rima, crkve, bolnice, radionice, trgovine i ubožnice za rimski puk, trasirao je urbanu strukturu grada za hodočasnike, ali je sagradio samo jednu crkvu za svoju dušu: Hrvatsku crkvu Svetog Jeronima.

Pisao je iz Rima onaj naš tragični i ponosni pjesnik Antun Gustav Matoš: Naša krv, Siksto V. je tu slavno papovao. A, dopisao je i onu divnu istinu: Ako i Hrvat, civis Romanus sum!
Andrija MUTNJAKOVIĆ 

Hrvatsko slovo, 24. lipnja 2010.
Razgovor,
Prof. Dr. Sc. Mihovil Biočić, liječnik
Obnova hrvatske države jedini je grijeh hrvatske politike devedesetih
Prof. dr. sc. Mihovil Biočić je liječnik u KBC Split. Kako, sam kaže, javlja se u javnosti kad netko prevrši mjeru. Argumente crpi iz osobnog iskustva liječnika angažiranog tijekom Domovinskog rata...

Nedavno ste u Slobodnoj Dalmaciji objavili otvoreno pismo predsjedniku Ivi Josipoviću. Što vas je potaknulo da se javno obratite predsjedniku Republike?
Očekivao sam od novoizabranog predsjednika istinit i korektan odnos prema Domovinskom ratu, međutim već izbor dijela savjetnika rekao je o predsjedniku puno više nego sva njegova predizborna retorika. Vrlo je opasno, kada mladi predsjednik, koji se svijetu prikazuje ''neopterećenim'', ''objektivnim'' s paradigmom ''pravednosti'', izreče u BiH parlamentu nešto što mu je bojim se, dato u zadatak. Da nisam progovorio, izdao bih i sebe i sve one koji su se žrtvovali za građane BiH, izdao bih tisuće hrvatskih zdravstvenih neimara koji su često i pod prijetnjom smrti, pomagali svima ugroženima pa i onima koji su bolnice i kola hitne pomoći granatirali. Izravni sam svjedok odnosa ''hrvatske politike devedesetih'', koju predsjednik stavlja u negativan kontekst prema građanima BiH, na dužnosti jednog od dva ratna ravnatelja i zapovjednika Kriznog stožera zdravstva u tadašnjoj KB Split. Prvi ratni ravnatelj je bio prof. dr. sc. Goran Dodig, koji je i u svojstvu prvog Zapovjednika Kriznog stožera zdravstva za srednju i sjevernu Dalmaciju, organizirao prve korake i strategiju u novonastaloj ratnoj situaciji, za koju nitko nije imao iskustva, a čitavo vrijeme nam je najbliži i najvažniji suradnik bila glavna sestra bolnice, gđa Marija Županović. Morao sam dakle, izreći istinu koju je zatajio moj predsjednik.

Iako nema nikakvih povijesnih dokaza da je Hrvatska radila na podjeli Bosne i Hercegovine, već se više od jednog desetljeća ponavlja ta teza. Vi ste liječnik. Bili ste i ravnateljem splitske bolnice. Što kažu objektivni podaci iz toga razdoblja?
Kako sam naveo u Otvorenom pismu predsjedniku, činjenica je da je Hrvatska prva priznala BiH i nagovorila Hrvate u BiH da glasuju na referendumu za samostalnu i jedinstvenu BiH. To što su Srbi glasovali protiv jedinstvene BiH, kreatori današnjeg javnog mijenja ne smatraju potrebnim isticati. Istina je da ne postoje dokazi da je hrvatsko državno vodstvo dijelilo BiH, ali postoje da je međunarodna zajednica u više navrata dijelila tu državu. Ni to se ne spominje! Poznato je da je i predsjednik Izetbegović sudjelovao u sličnim pričama, ali ni to kreatorima javnog mijenja nije važno. Na koncu da je Hrvatska i dijelila BiH, nije ju podijelila ali međunarodna zajednica jest, međutim izgleda da to nije diplomatski preporučljivo spominjati. Nadalje, zbog ''pravednosti'', naš je predsjednik u parlamentu BiH trebao osuditi tvorevinu zvanu RS, nastalu na zločinu etničkog čišćenja, koje je i danas na snazi. Isto tako je trebao jasno osuditi međunarodne djelitelje koji su agresora nagradili s pola teritorija BiH, da ne spominjem one koji su organizirajući hrvatsko-muslimanski sukob, oslabili protusrpske snage a velikosrpsku agresiju na BiH pretvorili u građanski rat. Skandalozne izjave zastupnice jedne gotovo marginalne a sveprisutne stranke u Hrvatskom saboru, o agresiji hrvatske na BiH, nastavio je svojim''žaljenjima'' i naš predsjednik. Apstrahirajući Splitski sporazum Tuđman-Izetbegović, po međunarodnim zakonima napadnuta država može obaviti tzv. aktivnu obranu i do 80 kilometara u teritorij države iz koje je napadana. Ukoliko je ''pravednost'' univerzalna a ne selektivna kategorija i jednaka za sve ljude, kako autori takvih teza tumače da su neke države ušle i nešto više, pa i preskočile druge države, mora i oceane, jer su bile napadnute i kad nisu bile napadnute.

Jeste li kao ravnatelj bolnice u to doba imali pritiske od hrvatskih vlasti i zahtijevanja da smanjite ili obustavite liječničku skrb izbjeglom stanovništvu iz Bosne i Hercegovine i pripadnicima Armije BiH?
U početku je bilo različitih nesporazuma u formalnostima zbog novonastale ratne situacije i priljeva tako velikog broja ranjenika iz BiH. Sjećam se da je prvi ratni ravnatelj te nesporazume odlučno presjekao i da se kasnije to pokazalo ispravnim, međutim, nikada nije došla u pitanje pomoć svim potrebitim, odnosno svima pristiglim iz BiH. Kako smo ih prihvatili, najbolje mogu oni odgovoriti, ako hoće. Onda su odgovorili brojnim zahvalnicama, među kojima je bila zahvalnica i predsjednika BiH Alije Izetbegovića u kojoj između ostalog navodi da ''to ovdje (misli na BiH) nikada ne će biti zaboravljeno''. Posebno me žalosti što danas u Haagu sjede ljudi koji su svoje neprijatelje s bojnog polja i njihove obitelji, upućivali i preporučivali nama za smještaj i liječenje u našoj bolnici. Zar bi itko mogao doći do Splita, da to nije htio ili čak organizirao HVO u BiH? Međutim događalo se u početku da međunarodne snage nisu dale pristup našem helikopteru, zbog čega je prijevoz ranjenih bio dugotrajan i vrlo opasan. Tako je jedno dijete umrlo na dugom putu do Splita kroz Vran planinu, jer nije bilo dopušteno slijetanje našeg helikoptera u Ramu. Sjećam se i da je za vrijeme većih sukoba iz srednje Bosne, nakon dopuštenog letenja, stizalo helikopterom i po 200 ranjenika u jednom danu. Da me neki ne bi krivo shvatili, nije samo splitska bolnica liječila građane BiH, nego su i sve hrvatske bolnice pomagale. Ono što izdvaja splitsku bolnicu jest stjecaj ratnih okolnosti, zbog kojih je jedini put izlaza iz okruženja bio prema Splitu a Split gotovo jedina luka spasa za njih. Tako smo imali ranjenike ne samo iz Hercegovine i Srednje Bosne, nego zbog srušenih komunikacija preko rijeke Save i iz sjevernih dijelova Bosne, kao što su Žepće, Brčko, Živinice, Bijeljina, Modriča, Gradačac, Derventa, Tuzla, Lukavac, itd.

Možemo reći da u hrvatsku službenu politiku devedesetih godina spada i rješavanje humanitarnih pitanja stanovništva Bosne i Hercegovine?
Milijun izbjeglica iz BiH preplavilo je za vrijeme rata Hrvatsku, koja je skrbila i o stotinama tisuća svojih prognanika. Svi se sjećamo preplavljenih hotela, odmarališta i brojnih privatnih kuća. Velika pomoć su nam bile donacije iz inozemstva, ali glavninu tereta, ne samo u lijekovima nego i svemu što je potrebno za život, podnijela je djelomično okupirana i razorena Hrvatska. Bez organizacije i upravljanja iz središta hrvatske vlasti devedesetih, ne bi se uspješno obavio taj vrlo zahtjevan zadatak. Međutim, kada smo već kod donacija, istine radi moram navesti kako su se brojni mešetari iz inozemstva rješavali svojih zastarjelih lijekova i opreme, što smo morali uskladištavati kao opasni otpad. Međutim, oni ne mogu zasjeniti velike i uporne humaniste od kojih moram izdvojiti one pojedince koji su najviše dali: Richard Hurt (Irska), George Mills i Paul Talbot (British Aid Forum Deprived Children), dr Cesare Santi (Ministerium salutius Milano), Hubertus Kempfer (Etlingen-Njemačka), Kay Barry i kapt. Sekovanec (Irska) itd., koji su prema našim specifikacijama, odnosno potrebama donosili najnovije uređaje i vrlo skupe lijekove. Osobito su nam bili dragocjeni lijekovi za liječenje bolesnika sa zloćudnim tumorima. Posebno ističem vladu Republike Italije, koja nam je prva pružila pomoć, primajući na liječenje u talijanske bolnice neke posebno teške ranjenike, bez ikakve dokumentacije, besplatno, na povjerenje i našu riječ da ćemo ih po liječenju preuzeti.

Predsjednik Josipović nijednom riječju u svom obraćanju sarajevskom parlamentu nije spomenuo veliki prinos Hrvatske na zdravstvenom zbrinjavanju stanovništva iz Bosne i Hercegovine. Vi ste mu to zamjerili u svojemu pismu. Međutim, kako tumačite činjenicu da ste zapravo usamljeni glas, svi ostali koji o tomu mogu javno svjedočiti uglavnom šute?
Vjerojatno drže ta je to općepoznata činjenica. Mislim da je treba ponoviti, jer se dobra djela brzo zaboravljaju. I uvijek naglašavam, da smo mi hrvatski liječnici i sve osoblje u zdravstvu jako ponosni na svoje djelo tijekom Domovinskog rata, jer smo postupali u skladu s Hipokratovom zakletvom, svojom savješću, a ''hrvatska politika devedesetih'' je samo to od nas i tražila! A to što predsjednik Josipović nije spomenuo veliki doprinos Hrvatske na zdravstvenoj i socijalnoj opskrbi stanovništva BiH, vjerojatno je razlog što se to ne bi uklopilo u ''duboko žaljenje zbog...'', a možda i nije znao, jer mu njegovi savjetnici iz zdravstva to ne mogu reći budući da o tome ništa ili vrlo malo znaju.

Kako je moguće govoriti o „ratu“ a ne spomenuti uzrok rata – velikosrpsku agresiju na Bosnu i Hercegovinu?
Nespominjanjem uzroka i krivca za najveći pokolj od Drugog svjetskog rata na ovom području, dio je strategije dijela tzv. međunarodne zajednice i prijateljskih lobija velikosrpskih agresora, uz pomoć domaćih istomišljenika, kako bi se izjednačila krivnja tamo nekih ''balkanskih plemena''. Čak i pokolj u Srebrenici ne može dobiti pravi, istiniti značaj, nego se abolira velikosrpska politika genocida, na ''nestašne'' , ''neuhvatljive'' pojedince. Pozdravljam pomirbu svih naroda na području bivše države, to nam je budućnost, ali preduvjet je istina, istina koja treba ući u sve svjetske udžbenike povijesti, što je malo vjerojatno, bar što se tiče naših istočnih susjeda. Međutim, ne prosvjedovati na Tadićev prijedlog o ''zajedničkim udžbenicima istorije'', a da se jasno ne utvrdi tko je agresor na tuđu zemlju, dio je nametnute politike, koja krivotvori povijest a nas priprema za relativiziranje svega i politike koja blati istinu o obrambenom i legitimnom Domovinskom ratu.

Nije li Josipovićev nastup u sarajevskom parlamentu s dvostrukim „duboko žalim“ samo produžena ruka politike 3. siječnja 2000.?
Vladajuća garnitura 3. siječnja je obavljala zadatak, koji je nastavio prethodni a izgleda nastavlja i sadašnji predsjednik države. Primjerice, svojedobno ukidanje pridjeva ''državni'' iz imena Hrvatskog sabora, ukidanje jednog doma Sabora, ukidanja i preimenovanja datuma koji su tijekom stvaranja države bili ključni i koji su desetak godina percipirani kao simboli pobjede, dostojanstva i ponosa, izazvalo je u narodu osobito u mladih, dezorijentiranost i pomutnju. Pri tomu je nejasno kako su neki koalicijski partneri trećesječanske vlasti, osvjedočeni stradalnici totalitarnog komunističkog sustava, pristali na to. Još je nejasnije zašto je tada toj raboti dala potporu i pravaška stranka. Pomutnji i podcjenjivanju, također doprinose suvremeni mediji, kupljeni od onih koji sudjeluju u relativiziranju svega. Tako se primjerice datumi ponosa i pobjede iz Domovinskog rata, spomenu usput u drugom dijelu vijesti na neprimjeren način ili nikako. Osnovna šteta koju je napravila trećesječanska garnitura je po mojem mišljenju to kobno relativiziranje i podcjenjivanje vrijednosti za koje su dali živote hrvatski ljudi, čija je glavna ''krivnja'' što je srušena Jugoslavija i stvorena hrvatska država. Zbog toga se na različite načine napada i predsjednika Tuđmana kao glavnog ''krivca'' pa mu nalaze stotine mana. Naravno da i prvi hrvatski predsjednik ima svojih ljudskih pogrješaka. ''Bezgrješna'' je naime bila samo ''ljubičica bijela'', a Tuđmanova najveća ''grješka'' jest, što je bio arhitekt i predvodnik stvaranja hrvatske slobode i samostalne hrvatske države usprkos Savi koja još uvijek teče nizvodno. Osim te ''krivnje'', dio tzv. međunarodne zajednice i njihove domaće udvorice sve bi mu drugo oprostili.

Zašto mislite da je predsjednik Tuđman najzaslužniji za stvaranje hrvatske države, a ne narod, branitelji...?
Naravno da bez naroda i branitelja ne bi bilo ništa, ali vidite i prije je bilo naroda, i hrvatskih vojnika i međunarodnih prilika i velikih vođa. Svi su oni zaslužni i svi oni su u granitnim temeljima hrvatske državnosti, ali samo je Franjo Tuđman uspio ono što niti njegovi prethodnici a niti suvremenici nisu znali. Osim pada Berlinskog zida, sve je bilo protiv nas. Ujedinivši sve sastavnice hrvatskog naroda, uspio je usprkos svemu i gotovo svima. Danas je bjelodano da je bio genij, državnik-strateg, osobito kada se vidi s kim je sve morao stvarati veličanstveno djelo hrvatske samostalnosti i slobode. Bio je povijesni gorostas kojeg ne mogu zasjeniti nebrojeni politički patuljci, javni i prikriveni detuđmanizatori, politikanti i njihovi plaćenici.

Što se poslije 3. siječnja 2000. dogodilo s ratnim ravnateljima bolnica? Što pak s članovima Udruge liječnika dragovoljaca Domovinskog rata?
O tome sam već pisao. Uglavnom su na ovaj ili onaj način u kraćem roku svi smijenjeni. Na jednoj je večeri, nakon onog 3. siječnja, jedan od glavnih smjenitelja, kasniji ministar, rekao je da će nas ''smjenjivati po abecedi''. Tako je i bilo: Biočić, Brzović... Neki su bili prisiljeni na ostavku, nekima je bilo dopušteno nekoliko mjeseci raditi do mirovine, s nekima su rađene nečasne pogodbe itd. Osobno sam nakon odluke trećesječanskog Upravnog vijeća KB Split o mojoj smjeni izjavio, da mi je ''čast što su me smijenili neokomunisti i njihovi suradnici''. Kako sam bolnicu vodio uspješno, ostavivši je u ''plusu'', za razliku od mojeg nasljednika koji je ostavio kasnije, prema državnoj reviziji 244 miljuna kn ''minusa'', to sam tužio bolnicu i Ministarstvo zdravstva i dobio proces nakon devet godina trajanja postupka. Bila mi je to golema duševna satisfakcija. Osim ravnatelja, smijenjeni su svi članovi Udruge liječnika Domovinskog rata 1990-91., odnosno 181 liječnik. Ukupno je smijenjeno 237 ljudi i 89% ravnatelja medicinskih ustanova a nije imenovan niti jedan iz Udruge. Smijenili su nas i naslijedili oni koji su nam se smijali kada smo odlazili na bojišta, kojima smo mi 1990. ''dali ruku'' a 2000. oni nama'' nogu''.

Tijekom rata liječili ste i Hrvate iz Bosne i Hercegovine. Sad se u kontekstu ustavnih promjena ograničavio broja zastupnika i način glasovanja Hrvata izvan Hrvatske. Ruši li se time i Tuđmanova pomirba i njegova politika zajedništva domovinske i iseljene Hrvatske?
Jedan od kamena temeljaca veličanstvene pobjede u Domovinskom ratu, bilo je zajedništvo domovinske i iseljene Hrvatske. Kako su Hrvati u inozemstvu na neki način osjetljiviji na stvaranje i opstanak hrvatske države, jer su je bili prisiljeni napustiti iz različitih razloga, to su svoj glas uglavnom davali stranci pod čijim je vodstvom utemeljena suvremena Hrvatska. Naravno da je to nekim strankama, koje i danas njeguju internacionalna stajališta, strankama po kojima nikada ne bi nastala samostalna hrvatska država, bio trn u oku. Hrvati u BiH i iseljeništvu, zaslužuju svoju listu za Hrvatski sabor, ali nažalost, pod pritiskom različitih iracionalnih uvjeta za ulazak u EU i tu se postigao kompromis, po mojem mišljenju na štetu Hrvata iz BiH i dijaspore.

Sad je u nas aktualna zdravstvena re forma. Kako vi gledate na nju? Hoće li ona dovesti do racionalizacije u zdravstvenom sektoru i što pacijenti mogu od nje očekivati?
Ja sam odavno isključen iz svih područja gdje se kreira zdravstvena politika pa se ne osjećam kompetentnim dati svoj sud. Općenito govoreći, s izdvajanjem po glavi stanovnika za zdravstvo od 610 dolara, dok zemlje OECD-a izdvajaju 2800 dolara a USA 6500 dolara, uz ovakvo gospodarstvo i uz sve nespretnosti koje dolaze iz vrha zdravstvenih vlasti, ne stojimo tako loše. Oni koji su 3. siječnja2000. gotovo ukinuli rodiljne naknade, smanjili davanja za djecu, koji su katastrofalno vodili zdravstvo, nemaju vjerodostojnost u brojnim prigovorima.

Bavili ste se i politikom. Što mislite zašto je relativno puno liječnika u Hrvatskoj prihvatilo politički angažman? Od početka demokratskih promjena pa do danas liječnici su zastupljeni gotovo u svakoj vladi, svakom sazivu Hrvatskoga sabora…?
Točno je da sam se bavio i još se bavim politikom. Prije više, sada znatno manje, iako ne držim da sam političar, nego samo domoljub. U tom smislu sam bio angažiran i 1971. i od početka 1990. Teško je reći zašto je relativno puno liječnika u politici od devedesetih. Možda je tomu razlog što većina njih nije bila kompromitirana članstvom u jedinoj i svemogućoj partiji, pa su prepoznali mogućnost angažmana na stvaranju demokracije i svoje države. Neprocjenjiv je doprinos velikog broja liječnika tijekom Domovinskog obrambenog rata, kako na stručnom planu, tako i političko-domoljubnoj sferi, što se nikada ne smije zaboraviti, a neki su dali i svoj život ili su ranjeni... Odnos hrvatskih liječnika prema (neprijateljskim) ranjenicima se može vidjeti primjerice, kada smo dr Dodig i ja odmah nakon ''Oluje'', otišli u Knin i u tzv. ''Južnom logoru'' koji je bio pod zaštitom UNPROFOR-a, posjetili ranjenike pobunjenih Srba, registrirali što im je potrebno i po povratku u Split, poslali im kamion lijekova, hrane, higijenskih potrepština i ležajeva. Njihovi suborci su naše ranjenike iz Vukovarske bolnice pred očima međunarodnih promatrača, odveli na Ovčaru...

Javljate se u povremeno u hrvatskim medijima, uglavnom kad treba svjedočiti istinu o ratnim događajima. Zanima me kako vi gledate na hrvatsku medijsku scenu. Koliko je ona danas pluralna i imaju li sva stajališta isti medijski tretman?
Povremeno se javim kada netko prevrši mjeru u neistini u kojoj držim da imam što reći, udvorništvu ili omalovažavanju svetog oslobodilačkog Domovinskog rata. U dnevnim listovima je vrlo teško prodrijeti s napisima domoljubnog sadržaja. Čini se da je današnja samocenzura nekih glavnih urednika pogubnija po demokratsku različitost mišljenja nego za vrijeme komunizma. Tada se znalo što se ne može pisati, za što se ide u zatvor i pravila igre su bila jasna. Danas je teško objaviti demanti prema zacrtanoj politici dnevnog lista, odnosno vlasnika, a ako se uspije često je demanti na marginama lista, nevidljiv... Općenito govoreći, čini mi se da ne postoji odgovornost novinara za napisanu riječ. Jednako kao što osuđujem zabranu prava na njihovo mišljenje, ma koliko se s tim mišljenjem netko ne slagao, isto tako ciljana klevetnička neistina, presuda prije suda i sl. mogu biti malj puno teži od fizičkog od kojeg su nažalost neki nastradali. Sve je moguće riješiti dobronamjernim traženjem istine i demokratskim dijalogom, ako se isti dopusti. Također su mi neshvatljivi oni novinari, kojima su puna usta demokracije i osude ''nesloboda Tuđmanova režima devedesetih'', za vrijeme kojeg su bili dobro sponzorirani itekako kritički pisali, dok ti isti sada ne daju pristup svojim kolegama drugačijih razmišljanja, kolegama koji su istjerani iz lista na ovaj ili onaj način. Nisam primijetio ni da je HND ikada podiglo glas u obranu njihovih temeljnih demokratskih i profesionalnih prava. Neshvatljivo mi je da u današnje vrijeme nije moguće postići kulturni dijalog različitih stajališta.

U nedostatku generala, lupi po klapi!
Poslije nedavnoga humanitarnog koncerta za optužene hrvatske generale u Haagu, održanog s ciljem da se prikupe sredstva njihove obrane, uslijedila je nevjerojatna reakcija Pantovčaka i Banskih dvora. Bili ste na koncertu? Što je to toliko zasmetalo, da se provodi istraga u MORH-u, pa čak i na javnoj HTV? Je li riječ o promptnoj provedbi sporazuma o vojnoj suradnji Hrvatske i Srbije...?
Jedan uistinu humanitarni koncert  ''Za istinu'', za generale koji nisu osuđeni, za sve ono što nam oni znače, pokušava se kompromitirati traženjem ''dlake u jajetu'', jer se istina izgleda ne uklapa u planove nekih središta moći. Zapravo, ne mogu dokučiti pozadinu ovakve reakcije najviših dužnosnika hrvatske vlasti, ali ne vjerujem da se radi o nepoznatim klauzulama hrvatsko-srpskog vojnog sporazuma. Ovo je najvjerojatnije sasvim uobičajena poslušnička reakcija na naloge iz EU-a. Bio sam na koncertu. Nisam vidio nikakve totalitarne izričaje. Moguće je da su i bili. Ti ekstremisti su najčešće ubačeni provokatori od onih koji žele obezvrijediti hrvatske vrijednosti devedesetih, podmetanjem kompromitirajućih znakovlja. Ukoliko je istina da su neki veleposlanici intervenirali zbog pojedinih besprizornih na koncertu, znak je da vjerojatno nisu dugo bili u svojim zemljama, gdje ih je daleko više i na izborima i na manifestacijama. Osobno jako pozdravljam sprječavanje ''isticanja obilježja totalitarnih sustava''. Konačno!!! Ukoliko su vjerodostojni oni koji osuđuju navedeno znakovlje, očekujem istu promptnu reakciju i Predsjednika i Vlade i HRT-a, prilikom trčanja slijedeće štafete iz Umaga, koja je pod najkrvavijim znakovljem novije svjetske i hrvatske povijesti, ukoliko uzmemo za mjerilo milijune ubijenih zbog drugačijeg mišljenja. Čudno je da je ''pravednost'' ostala gluha i na sve glasnije kumrovečke igrokaze i čudna je šutnja stranih veleposlanika na, jedino u Hrvatskoj, neprimjenjivanje europske ''Deklaracije o osudi zločina totalitarnog komunističkog sustava''. A što se tiče klape HRM-a ''Sv. Juraj'', vrhovnom zapovjedniku u nedostatku generala , dobro dođe i ona.

Nenad PISKAČ

Hrvatsko slovo, 24. lipnja 2010.
Vukovarski horizonti
Selektivan pristup zločinima
SAB-ovci su stigli do Tezna, no za Bleiburg još nisu spremni

Prije nekoliko dana odlučila naša politička elita na čelu s predsjednikom Josipovićem u društvu hrvatskih antifašista posjetiti masovna grobišta u kojima su 1945. godine sahranjeni mučki pogubljeni razoružani pripadnici poraženih vojnih postrojbi NDH kao i veliki broj civilnog hrvatskog stanovništva. Oni su se na kraju Drugoga svjetskog rata povlačili preko Slovenije prema Austriji. Ta vijest ne bi imala posebno značenje kada iza nje ne bi opet stajala političko-ideološka „prepucavanja“ i svojevrsni ping-pong tog dijela hrvatske političke scene. Jer, i u redovima navedenih političkih elita i deklariranih antifašista otvoreno je došlo do podvajanja. Samo nekoliko dana ranije SAB-ovci na svom predsjedništvu odlučili su posjetiti „jedino“ masovno stratište Tezno kod Maribora dok je Predsjednik sa svojom pratnjom otišao i na Bleiburško polje gdje je položio vijenac na tamošnje spomen obilježje. Upravo iz tê podijeljenosti jasno se vidi kako u hrvatskom društvu i dalje vlada iznimno velika ideologizacija tragičnih povijesnih događaja i to zbog nepriznavanja masovnih partizanskih zločina počinjenih na kraju rata. U taj kontekst „opravdavanja“ jugoslavenskih partizanskih zločina uključili su se i dežurni mediji bliski elitama koji su se ovih dana svim silama trudili objasniti postupak SAB-ovaca. Kako im je ta zadaća bila iznimno teška, zorno svjedoči i primjer da su oni trebali prikazati hrvatskoj javnosti kako SAB-ovci i članovi predsjedničkog izaslanstva imaju pijetet prema nevinim žrtvama. Stoga su vijesti o njihovom odlasku plasirane bez većih komentara i razgovora s tom skupinom „turističkih hodočasnika“. Pomno odabrani novinari objavili su vijest kako su SAB-ovci otišli u Tezno pokloniti se nevinim žrtvama, ali i naglasili kako je za njih neprihvatljivo polaganje vijenaca na bleiburški spomenik zbog toga što se taj prostor koristi za veličanje ustaškog režima. Također su opetovano naglasili stajalište predsjedništva te nevladine udruge građana kako na tim stratištima partizani nisu počinili „ratni zločin“ nego je to „zločin iz osvete“. Obrazlažući svoje stajalište tvrdnjom prethodno počinjenih zločina endhaškog režima.
Treba upozoriti na nekoliko kontradikcija i neistinitih tvrdnji koje se mogu iščitati u ovom kratkom medijskom priopćenju nastalom u SAB-ovoj radionici i njima sklonih političkih i kvazikulturalnih elita. Prvo, novi spomenik na Bleiburgu podignula je hrvatska država kako bi se dostojno obilježila ta velika tragedija hrvatskoga naroda. Intencija nikako nije bila veličali ratne zločine počinjene od strane pojedinaca tog poraženog režima te se na tom simboličnom mjestu početka hrvatskog holokausta pod pokroviteljstvom Sabora svake godine organizira Dan sjećanja na žrtve Bleiburga i križnih putova kao službena državna obljetnica te masovne tragedije hrvatskog naroda. Drugo, u priopćenju SAB-a, koje su prenijeli ti hrvatski mediji opetovano se ponavlja teza o „zločinu iz osvete“, ali s dodatkom kako su počinjeni 1944. i 1945. Problem je u tome što je Drugi svjetski rat 1944. godine još trajao pa su zločini iz 1944. po međunarodno-pravnoj definiciji jasni „ratni zločini“ počinjeni u tijeku završnih operacija. Primjer tih ratnih zločina imamo i na hrvatskom istoku u Srijemu i na hrvatskom jugu u Dubrovniku. Navesti ću samo dva slučaja. Prvi se dogodio u srijemskom mjestu Tovarniku gdje su jugoslavenski partizani nakon ulaska u mjesto 1944. ubili 102 hrvatska civila, a neke su bacali i s tornja mjesne pravoslavne crkve. Drugi je javnosti puno poznatiji ratni zločin počinjen na dubrovačkom otočiću Daksagdje su stradali najugledniji građani, svećenici pa čak i maloljetna djeca. Tvrdnja o zločinu iz osvete pada u vodu jer su ti ratni zločini planirano i sustavno izvođeni već od 1944. te su izraziti ratni zločin. Također i zločini iz 1945. jednim djelom spadaju u ratne zločine.
Primjerice, otac varaždinskog biskupa msgr. Mrzljaka ubijen je u Vukovaru odmah nakon ulaska partizana. On je pogubljen iako je za vrijeme rata obnašao dužnost običnog činovnika, a koliko je meni poznato Drugi svjetski rat još je službeno trajao u travnju 1945. Iz navedenog jasno se može doći do zaključka kako su Bleiburg i Tezno, što se tiče tih nevinih hrvatskih žrtava, povezani i čine jedinstveno mjesto odavanja pijeteta. SAB-ovci svojim postupkom polaganja vijenca samo u Teznom ne žele iskreno zatražiti oprost za postupke onih koji su ih počinili u njihovo ime i za račun ideologije koju oni i danas podržavaju. Ne žele iskreno priznati zločine nad razoružanom vojskom i civilima. Međunarodno pravo štiti i razoružane vojnike te posebno civile od bilo kakve osvete. Partizanske postrojbe morale su po njemu i tada postupati. Jasno se očituje kako za njih nisu sve nevine žrtve jednake i nisu svi jednako spremni za oprost. Zbog toga im je potrebno oko ovih spomen obilježja i dalje manipulirati i iskrivljavati povijesne činjenice. Oprost i poštovanje zaslužuju sve nevine hrvatske žrtve i one iz 1941. i one iz 1944./45., a napose one iz 1991./95., koje polako zaboravljamo. Možemo iz Vukovarske Hrvatske poručiti svim ideologiziranim stranama - nama je dosta lijevih i desnih uvoznih ideologija i povijesnih manipulacija - želimo normalnu državu, Republiku Hrvatsku!
Krešimir BUŠIĆ