Hrvatsko slovo

Hrvatsko slovo, 24. srpnja 2009.
Stara pjesma
Inzistiranje na falsificiranom Jasenovcu, inzistiranje je na kolektivnoj krivnji Hrvata
Pod naslovom Tito nije bio Hrvat srbijanski Nin je 2. srpnja objavio intervju s dr. Andrijom Hebrangom (str. 22-25). Kvareći si godišnji odmor čitanjem što o njemu u Jutarnjem listu piše Miljenko Jergović, skoro me zavelo na krive zaključke. Ukratko - korektni odgovori Hebranga, a pitanja novinarke Ruže Ćirković otkrivaju intenciju – o čemu se god razgovaralo, pitanja se vraćaju na Jasenovac i opet Jasenovac, a onako usput i o temi antifašizma u Hrvatskoj, kao da je intervju naručio Stjepan Mesić, premda nije glavni urednik Nina. Čim je objavljen u Beogradu, lopticu je preuzeo zagrebački oour, dežurni Jergović, rastežući žvakaču ne bi li njom popljuvao Hebranga, možebitnoga predsjedničkog kandidata uz Miroslava Tuđmana, Josipa Jurčevića i Ivu Josipovića. I, za ne vjerovati, Damira Kajina, Pericu Jurića...
Hebrang, nažalost, u intervjuu nije spomenuo srpsko službeno izjednačavanje četnika i antifašista. Nije spomenuo ni to da je danas „službeni“ broj žrtava u Jasenovcu negdje oko 75.000 tisuća (što je također dvojbeno – to jest napuhano za 100 posto), te da se stoga moramo zapitati tko je i zašto 50 godina monstruozno uveličavao broj žrtava radnoga logora u Jasenovcu do nevjerojatnih 700.000 tisuća pa čak i do „dva miliona“. Izjednačavanje četnika i uveličavanje jasenovačkih žrtava danas u Hrvatskoj političari naširoko zaobilaze valjda zbog tzv. „normalizacije odnosa“. Podsjećaju me na „normalizovane“ hrvatske političare iz razdoblja SFRJ. Srbi se, međutim, kad-tad moraju pokajati ne samo za agresiju, nego i za sustavno pripremanje za nju u čemu su zloupotrebljavali broj žrtava u Jasenovcu.
Kad smo već kod beogradskoga tiska, zavirimo li u Politiku od 7. travnja 1991. naići ćemo na „Poslanicu Srpske pravoslavne crkve o Vaskrsu 1991.“ objavljenu pod naslovom „Oprostiti moramo, zaboraviti ne smemo“. Poslanicu potpisuju „molitvenici pred vaskrslim Gospodom: arhiepiskop pećki, mitropolit beogradsko-karlovački i patrijarh srpski PAVLE, mitropoliti dabrobosanski VLADISLAV, zagrebačko-ljubljanski JOVAN, i crnogorsko-primorski AMFILOHIJE, episkopi žićki STEFAN, šumadijski SAVA, srednjozapadnoamerički FIRMILIJAN, šabačko-valjevski LAVRENTIJE, budimski DANILO, dalmatinski NIKOLAJ, niški IRINEJ, timočki MILUTIN, istočnoamerički HRISTOFOR, zvorničko-tuzlanski VASILIJE, sremski VASILIJE, banjalučki JEFREM, vranjski SAVA, slavonski LUKIJAN, kanadski GEORGIJE, gornjokarlovački NIKANOR, australijsko-novozelandski LONGIN, zapadnoamerički HRIZOSTOM, bački IRINEJ, britansko-skandinavski DOSITEJ i toplički MITROFAN“. U poslanici se iznosi službeno stajalište SPC. A ono glasi: „Samo u Jasenovcu, za četiri godine umoreno je, ako ne više, sigurno ne manje od 700.000 ljudi. Ako pitamo na koji način, jedan naš vrsni znalac i mislilac odgovara: 'Jasenovac je najveće srpsko grozilište, ništavilište, istrebivalište, gubilište gde su ljudi satirani krvožderjem, koje sigurno ni knez demona ne pamti. To je novo raspeće Hristovo. To je greh grehova'. Nešto još gore je ovde, što se retko pominje. To je činjenica da je ovaj neuporedivi zločin do danas ostao neokajan i nepokajan, što dokazuju događaji koji se i danas dešavaju na istom mestu i od istih počinilaca“!
Jasenovac kao okidač. „Vaskrs“ kao poziv na rat. „Poslanica“ kao opravdanje agresije. Drže li i danas „molitvenici pred vaskrslim Gospodom“ da je u Jasenovcu bilo „ne manje od 700.000“ žrtava? Zašto krivotvoritelje jergovići štede, a političari prešućuju? Gdje je nestala razlika od nekoliko desetaka tisuća do onih 700.000? Uostalom, zašto nitko ne spominje knjige ulaza i izlaza iz radnoga logora?
Laž o Jasenovcu je velikosrpskoj i najvećim dijelom hrvatskoj jugokomunističkoj bagaži služio i služi za neprestano nametanje kolektivne krivnje hrvatskom narodu i u određenim okolnostima kao poziv i opravdanje agresije na Hrvatsku. Od zločina počinjenih u Jasenovcu hrvatska država se ogradila, ali samo za razdoblje NDH iako je logor radio i kad smo pali pod „oslobođenje“. No je li se SPC „okajala“ i „pokajala“ za zločin sustavnog i namjernog uveličavanja broja žrtava? Nije. A to znači da se nije odrekla ni nametanja kolektivne krivnje hrvatskom narodu, niti agresije kao načina ostvarenja ciljeva i interesa velike Srbije.
Nije li došlo vrijeme da se prestanemo samo braniti od montiranih laži i krenemo u raskrinkavanje velikosrpstva? Tuđman se u jugoslavenskim okolnostima suprotstavio velikosrpstvu, osobito uveličavanju broja žrtava u Jasenovcu. Iz toga nije teško zaključiti kome vodu na mlin tjeraju – detuđmanizatori.

Hrvatsko slovo, 24. srpnja 2009.
Pokusni baloni
Osim inicijative oko uspostave trećega, odnosno hrvatskog entiteta o kojem se u različitim inačicama može ponešto čuti i iz određenih međunarodnih krugova, u promet je kao rješenje pušten i plan o raspadu BiH na njezina dva entiteta

Kako tvrde u glavnom muslimanskom političkom glasilu Dnevnom avazu, Republika Srpska bi se trebala pripojiti Srbiji, a Federacija Hrvatskoj?

Sve je više pokazatelja kako u međunarodnoj zajednici, odnosno među silama koje odlučuju o budućem ustroju tzv. zapadnobalkanskoga područja ne postoje svježe ideje za rješenje pitanja budućega opstanka Bosne i Hercegovine. Svaki put kad iz inozemstva dođe poruka da se oko unutarnjega ustroja BiH moraju dogovoriti tzv. domaći političari jasan je znak da unutar međunarodne diplomacije ne postoje usklađeni interesi, koji bi Muslimanima, Hrvatima i Srbima zajamčili život u kakvoj-takvoj zajedničkoj državnoj tvorevini. Odluka Europske unije da ukine vize pravoslavnim zemljama Srbiji, Crnoj Gori i Makedoniji te zadržavanje kosovskih i bosanskohercegovačkih muslimana u europskom rezervatu svojevrsna je diplomatska poruka Sjedinjenim Američkim Državama, koje se u svojoj politici na području jugoistočne Europe, između ostalih, oslanjaju upravo na Kosovo i Bosnu i Hercegovinu.

Kad je pak riječ o dogovoru tzv. domaćih političara, cjelokupna politička povijest BiH pokazuje kako nije moguć nikakav koliko-toliko pravdoljubiv dogovor srpskih, muslimanskih i hrvatskih političara pa zato i naziv domaći političari već u svom značenju ima, ako ne pogrdan, a ono bar ironičan prizvuk. Osim ratom iscrtanih granica, svaki sporazum koji su pokušali između spomenutih naroda dogovoriti međunarodni posrednici minirala je muslimanska strana. Takav odnos prema Hrvatima i Srbima, s kojima bi bosanski muslimani trebali dijeliti vlast u BiH otkriva nespremnost muslimanske politike za suživot i minimalnu toleranciju.  Osim toga, zbog premoćnoga utjecaja Islamske zajednice na muslimansku politiku, koja umjesto sekularnih zakona na prostor cijele države želi protegnuti t. zv. šerijatsko pravo stvoren je raskol i unutar korpusa bosanskohercegovačkih muslimana.
Nedavni obračun između pripadnika islamističke vehabijske skupine i umjerenih muslimana u Mostaru, koji je za posljedicu imao čak i smrtni slučaj, zorno pokazuje nacionalnu nestalnost u etnički šarolikoj bosanskoj muslimanskoj zajednici. Svakodnevni pak muslimanski napadaji na Hrvate u Stolcu, koji se uglavnom vode pod „osmanskim“ ili turskim zastavama dodatno pokazuju raznolikost složaja unutaretničkih muslimanskih razlikovanja, a agresivna usredotočenost napadaja na pripadnike kršćanskih zajednica otkriva i svojevrsni karakter bosanskih islamističkih pokreta, koji u džihadu protiv „nevjernika“ nose iste političke crte kao i drugi islamistički pokreti u svijetu.
Političku stvarnost posebno usložnjava naknadna interpretacija muslimanske političke prošlosti, koja se odašilje iz najviših vrhova Islamske zajednice. Tako je, primjerice, unatoč referendumskoj odluci muslimanskoga naroda da 1992. izađe iz okvira bivše Jugoslavije, reis ulema Mustafa Cerić tvrdi kako BiH nije željela raspad SFRJ jer je, kako kaže “dapače, htjela ostati u sastavu Jugoslavije“. Cerić ne priznaje ni referendumsku odluku srpskoga naroda u BiH, koji se doista nije želio odvojiti od Jugoslavije, a rezultat te odluke jest i postojanje današnje Republike Srpske.

Čini se da i nove inicijative o rješenju pitanja BiH, koje se kao pokusni baloni puštaju iz nekih međunarodnih središta sve više u obzir uzimaju nestalnost i prevrtljivost u političkom karakteru bosanskih muslimana. Osim inicijative oko uspostave trećega, odnosno hrvatskog entiteta o kojem se u različitim inačicama može ponešto čuti i iz određenih međunarodnih krugova, u promet je kao rješenje pušten i plan o raspadu BiH na njezina dva entiteta. Po tom planu, kako tvrde u glavnom muslimanskom političkom glasilu Dnevnom avazu, Republika Srpska bi se trebala pripojiti Srbiji, a Federacija Hrvatskoj. Što pak misle u Zagrebu o ovom mogućem projektu te koliko Hrvatska, koja ni dvadesetak godina od osamostaljenja još uvijek ne može apsorbirati čak ni domaće pristaše jugoslavenske ideologije, može u vlastito tkivo ucijepiti toliko etnički raznoliko muslimansko stanovništvo iz Federacije BiH?
Mate KOVAČEVIĆ

Hrvatsko slovo, 24. srpnja 2009.
DA SE NE ZABORAVI
Piše: Mladen Pavković
Ne zatvarajmo oči!
Gdje je kraj tragedijama hrvatskih branitelja?

Još prije pet-šest godina u ime Udruge branitelja, invalida i udovica Domovinskog rata Podravke (UBIUDR), na čijem sam čelu, napisao sam zamolbu predsjedniku Republike Stjepanu Mesiću. Željeli smo, koliko je to moguće, da ga izravno upoznamo s problemima hrvatskih branitelja. Ubrzo je stigao i odgovor (telefonom): molimo Vas da točno navedete probleme o kojima želite razgovarati s predsjednikom Mesićem. Odgovorili smo: o problemima zaposlenih hrvatskih branitelja. Neki od njegovih suradnika su nam poručili da nas po tom pitanju Mesić ne može primiti, tim prije što još ima mnogo nezaposlenih razvojačenih hrvatskih branitelja i da je to veći problem od ovoga koji ističemo, ali da nas može primiti netko od suradnika. I tako nismo stigli do predsjednika Mesića i ukazali mu na probleme s kojima se svakodnevno susrećemo.
Ne znamo je li bi nas predsjednik Mesić primio danas, a u povodu samoubojstva dvojice hrvatskih branitelja, dugogodišnjih radnika Podravke. Naime, tijekom srpnja, unazad deset dana B.M. (45) i J.S. (44) pronaeni su obješeni u svojim dvorištima, a bili su članovi i Podravkine Udruge. B. M. je bio električar, a premjestili su ga kao višak radne snage u Mlin. Ovaj drugi nedavno je dobio otkaz jer je preko porte ilegalno želio prenijeti dva kilograma Vegete! Ni jedan ni drugi nisu bili bolesnici, a poglavito ovaj nesretnik koji je dobio premještaj. Njihovi prijatelji i suborci tvrdili su da je za to krivo poslovodstvo, a ono je demantiralo vezu s tim slučajevima.
Tko je onda kriv, ne samo za smrt ove dvojice, već i za što su si oko dvije tisuće branitelja dosad sami oduzeli živote? Pozvali smo, a i ovog puta pozivamo Državno odvjetništvo Republike Hrvatske i Glavnog državnog odvjetnika Mladena Bajića da se počnu provoditi istrage i o samoubojstvima razvojačenih hrvatskih branitelja. Naime, nedavno smo čitali u novinama kako je u jednom selu nedaleko Gornje Voće netko tijekom noći otpilio lipu koja je rasla pokraj ceste i zbog toga je nekoliko vozača osobnih vozila završilo u bolnici, a neki su, zaletjevši se u ovo drvo i poginuli. Pozvana je policija i počela je istraga. Tko je "ubio" lipu? Vjerojatno će se zločinac ubrzo pronaći i privesti pravdi. Pa, ako se može tražiti krivac za srušeno drvo, zbog čega se onda ne mogu pronaći krivci za smrt već zastrašujućeg broja hrvatskih branitelja? Oni se, vjerujte, nisu ubili zbog toga što im je bilo lijepo, netko ili nešto je utjecalo na to da  podignu ruku na sebe. Zar u ovoj državi nikoga ne zanima zbog čega su se ljudi ubili i to na zastrašujuće načine: motornom pilom, vješanjem o hrvatsku zastavu, polijevanjem benzinom, bombom... A ako nije bilo istraga, kao što ih nije bilo, već se samo konstatiralo "čovjek se ubio" (zbog čega?), moramo li i trebamo vjerovati da su baš sve te silne smrti  uistinu i bila - samoubojstva?
Do sada je vladalo "pravilo" da se ubijaju manje – više oni koji su bez posla, koji nemaju redovna primanja, a slučaj u koprivničkoj kompaniji "sa srcem" ipak je ukazao da tu  nema pravila.
Prema pregledu samoubojstava u RH od 1997. do 2008.  svake se godine u prosjeku ubije oko osamsto ljudi. Isto toliko ih se pokušalo ubiti.  Svim tim samoubojstvima već se jednom treba stati na kraj. Sreća je što do sada nismo čuli za slučaj pokušaja samoubojstva branitelja u kojem je osim sebe ugrozio i okolinu. Zar treba čekati  da se još i to desi?
Ljudi koji su bili na ratištu, koji su gledali smrt u oči, a koji nisu imali "sreću" da budu ranjeni, danas nemaju gotovo nikakva prava. Niti ih ne traže. Oni samo žele da se  njima i članovima njihovih obitelji omogući život dostojan čovjeku, a to meu ostalim podrazumijeva da im se poboljša zdravstvena skrb, da svake dvije – tri godine imaju mogućnost odlaska na preventivne zdravstvene preglede, da mogu živjeti od rada, odnosno  znanja i  svojih deset prstiju.
Udruge branitelja, kojih već ima na stotine, danas uglavnom ne rade. Postoje na papiru. Razlog tome je taj što gotovo nitko ne želi izdvajati novce za njihove aktivnosti. U Sjedinjenim Američkim Državama učinkovitom se pokazala telefonska linija na koju se od 0 do 24 mogu javiti veterani u krizi. Bilo bi dobro kad bi se i kod nas nešto takvoga uvelo.
Apeliramo i na Ministarstvo obitelji, branitelja i meugeneracijske solidarnosti i novog ministra Tomislava Ivića da se ukine praksa prešućivanja i marginaliziranja samoubojstava hrvatskih branitelja jer se pokazalo da se time gotovo ni jedno  samoubojstvo nije spriječilo.
Kad je učinio suicid B. M. iz Podravke pitali smo: tko je slijedeći? Nije prošlo ni dva dana, a bio je to  njegov prijatelj s posla – J. S. 
Bez obzira na sve, opet ćemo pitati: koliko se još  razvojačenih branitelja treba  ubiti, pa da se netko zapita: gdje je kraj svim tim i takvim tragedijama?
Ako su bili potrebni u ratu, kako to da ih društvo ne treba i u miru?

Hrvatsko slovo, 24. srpnja 2009.
PODLISTAK: BLAGDAN SV. ANE I ČETNIČKA POBUNA 27. SRPNJA 1941.  (2)
Pobijeni hodočasnici
Što se to slavilo od 1945. do 1990., kao Dan ustanka naroda Hrvatske i Dan ustanka naroda BiH, a „slavlje“ obnavlja i posljednjih nekoliko godina uz pokroviteljstvo i sudioništvo osoba iz javnog i političkog života današnje RH? Što se zapravo tada dogodilo na području  Like i jugozapadne Bosne rasvjetljava nam, služeći se podatcima iz različitih povijesnih izvora i svjedočanstava, Ante Beljo

Što se zapravo događalo 27. srpnja 1941.?
U Drvaru i okolici izbili su prvi neredi i oružana pobuna, zvana „narodni ustanak“, a prva njegova žrtva bio je župnik Waldemar Maximilian Nestor i njegovi župljani - hodočasnici.

Ubojstvo svećenika i hodočasnika
Dogodilo se to u redovitim pastoralnim aktivnostima bratske suradnje sa župnikom susjedne župe u Kninu. Evo što o tome svjedoči Nestorov prethodnik na župi vlč. Grga Blažević:
„Ja (sam) se bio sprijateljio s franjevcima u Kninu, jer su mi bili najbliži i od velike pastoralne pomoći, pa sam svake godine s više župljana hodočastio na blagdan sv.Ane njezinoj crkvi na Kosovu Polju kod Knina. Tu moju praksu nastavio je i pater Nestor, pa je godine 1941. otišao na sv. Anu k franjevcima u Knin i sutradan na 27. srpnja 1941. (nedjelja op. A. B.) sjeo s ostalim putnicima u „Šipadov“ vlak uskog kolosijeka put Drvara. na tromeđi Bosne, Dalmacije i Like, negdje oko Trubara, vlak bude od četnika zaustavljen i svi katolici i muslimani budu poubijani, a među njima i župnik otac Nestor“
Otac Nestor je pao kao žrtva vjernosti svome zvanju i poslanju, jer nije želio ostaviti svoje vjernike bez nedjelje mise iako je predosjećao i bio upozoren na to da se nešto loše sprema. U izvješću Ordinarijata Banjalučke biskupije iz tog vremena stoji:
„Pozvan od župnika u Kninu, 25.VII.1941. pošao je (Nestor) onamo da na svetkovinu sv. Ane – 26.VII. drži svečanu misu. Tih dana planuo je ustanak u Drvaru. Stoga su župnik iz Knina i drugi prijatelji savjetovali da ostane ondje, dok se situacija ne razčisti. Međutim, kako je 27.VII. bila nedjelja da ne bi njegovi župljani ostali bez sv. mise, on je krenuo iz Knina jutarnjim vlakom prema Drvaru. Na stanici Trubar, pobunjenici su napali vlak, njega su izvukli iz vlaka, odveli i nedaleko od stanice umorili… Kao svećenik bio je vrlo revan, a kao čovjek u svemu i prema svakome bez razlike vjere ispravan. Zato je bio kod svih obljubljen, visoko cijenjen i poštovan.“
U to vrijeme su u Drvaru kao centru drvne industrije osnovano u vrijeme Austrijske uprave u BiH uz Hrvate katolike živjeli i radili mnogi Slovenci, Česi, Poljaci, Nijemci i Austrijanci.
Najčešće se kao mjesto njegova mučeništva i ubojstva župnika Nestora spominje željeznička postaja Trubar, odnosno Vaganj. Trubar je širi pojam i obuhvaća šire područje sela, dok se sama postaja uskotračne željeznice zvala Vaganj a nalazila se na području Trubara, između postaja Lička Kaldrma i Hrnjadi, na tadašnjoj uskotračnoj pruzi između Ličke Kaldrme i Drvara.
Evo što je o mjesto i načinu stradanja župnika Nestora napisao partizan Stevo Babić u knjizi Drvar 1941-1945, „Sjećanje učesnika“, Drvar 1972, II svez., str. 207-208.:
„Bilo je svanulo, (27. srpnja 1941., nedjelja, op. A.B.) sunce je već obasjalo cijelu okolinu… Četa se već spremala za pokret prema žandarmerijskoj stanici Trubar. Kada je četa stigla u reon Ži(v)kovca, pojavio se putnički voz, jer pruga na tom dijelu nije bila pokidana. U vozu nije primijećena vojska pa su ustanici propustili voz prema Vagnju. Na željezničkoj stanici Vaganj, Damjan Zeljković sa grupom starijim ljudi i omladinaca pokupio je sve putnike iz voza. Među njima su se nalazili ustaša Marko Špiranović, katolički sveštenik Petar Maks(sic!) i neki trgovci. Ova grupa je izvela iz voza strojovođu Lokšmita, čiji je sin tada bio član KPJ i nalazio se kod ustanika. Grupa Damjana Zeljkovića je na svoju ruku povela sve putnike ka Golubnjači i sve ih, bez ičijeg odobrenja, postrijeljala.“
Nedvojbeno je da je „Petar Maks“ zapravo župnik Weldmar Maximilian Nestor. Njegov suborac Pero Boltić u istoj knjizi na strani 222 piše:
„Kada je voz došao na stanicu Vaganj, Damjan Zeljković je sa starcima i ženama (!?) pokupio sve putnike iz voza. Među njima je našao vozovođu ustašu Marka Špiranovića, katoličkog sveštenika Petar Maksa i neke trgovce. Prvu dvojicu i strojovođu Lokšmita su streljali“
Drvarski, odnosno bosanskopetrovački župnik W. M. Nestor, osoblje vlaka i hodočasnici odvedeni su iz vlaka na stanici Vaganj i strijeljani u Trubaru te bačeni u jamu Golubnjaču. Koliki je bio ukupan broj osoba teško je reći. Jama Golubnjača do danas nije još istražena.

Zasigurno bi njeno istraživanje dalo odgovore na mnoga od navedenih pitanja.

Zbog nepristupačnosti područjima uništenih župa iz tog razdoblja vijest o smrti vlč. Nestora stigla je u Banja Luku tek 10. listopada 1941., dakle dva i pol mjeseca nakon njegova mučeništva. Tada je banjalučki biskup obavijestio sve biskupijske svećenike o smrti župnika Nestora i Gospodnetića i odredio da za njih odsluže sv. mise i da ih se sjete u svojim molitvama, kako je to običaj čim se dozna za smrt nekog svećenika. Međutim, ni tada se ne spominje vlč. Barišića, zbog činjenice da nisu imali tada još pouzdane vijesti o njegovoj pogibiji!

Svjedočenje vlč. Župančića
Na isti blagdan Sv. Ane 26. srpnja 1941. druga skupina drvarskih hodočasnika hodočastila je kod kapelice Sv. Ane na Oštrelju, mjestu na pola puta između Drvara i Bosanskog Petrovca, do koga je također vodila uskotračna željeznička pruga iz Drvara koja je bila građena zbog prijevoza drveta do tvornice u Drvaru.

Hodočasnike je vodio velečasni Branimir Župančić (rođen 12.01.1912. u Srebrenici – umro u Banja Luci 1990.), koji se tih dana našao u posjetu velečasnom Nestoru u Drvaru. On je bio u to vrijeme od 1939. do 8. svibnja 1945.  župnik u Bosanskoj Gradišci, kada je bio zatvoren od jugoslavenskih komunističkih vlasti i izdržavao kaznu u zloglasnoj kaznionici u Zenici do 28.11.1957. U istoj kaznionici i u isto vrijeme kaznu je izdržavao i don Anto Baković.

Navodimo svjedočenje velečasnog Župančića izrečeno don Anti Bakoviću u kaznionici Zenica, a objavljeno u knjizi  A. Baković „Dječak s Drine“, Zagreb, 1996. na str. 403 – 405.

„Bio je 27. srpnja 1957. Tada sam – kao bogoslov bio robijaš u KPD Zenici. Već sam bio pri kraju četverogodišnje robije pa sam radio vani, na građevini, i dolazio u kontakt s našim osuđenim svećenicima: bilo ih je tada u KPD-u šezdesetak, a ja jedini bogoslov. Taj dan mi robijaši nismo radili jer se i u zatvoru slavio Dan ustanka. Šetao sam u zatvorskom krugu sa svećenikom banjalučke biskupije Branimirom Župančićem. Prečasni Branko zna li što se zapravo dogodilo na današnji dan kada su „narodi BiH digli općenarodni ustanak? Rekoh da ne znam, a onda mi moj dragi stariji subrat, svećenik i robijaš reče ovo: „Anto, ja sam u tom događaju osobno sudjelovao, pa ću ti ispričati. Ti si od nas najmlađi, pa se nadam da ćeš barem ti dočekati da ovo nekome ispričaš ili da napišeš ako mi ne budemo mogli.“
Kada san čuo priču prečasnog Branka Župančića, moram priznati da mu nisam u prvi čas povjerovao. Naime, sve škole, svi udžbenici, svi đaci, cijela BiH, cijela Jugoslavija uče kako su toga dana naši narodi digli ustanak. A priča je toliko banalna da se u nju gotovo ne može povjerovati. No, ja ću je ispričati iz poštovanja prema robijašu i svećeniku Branku Župančiću, a povjesničari neka provjeravaju.

Prvo što mi je rekao jest da to nije bio nikakav ustanak naroda Bosne i Hercegovine, nego napad (uglavnom četnika i nešto partizana) na hodočasnički vlak u kojem su katolici iz Drvara, uglavnom žene i djeca, na dan 26. srpnja krenuli u obližnju kapelicu Sv. Ane koja se nalazi u Oštrelju – selu udaljenu oko petnaest kilometara od Drvara. Krenuli su malom šumskom prugom koja je u to vrijeme išla iz Prijedora preko Sanskog Mosta i Ključa do Bosanskog Petrovca i od Bosanskog Petrovca preko Oštrelja do Drvara. Pošli oni tom prugom, bilo je desetak vagona, u njima većinom žene i djeca, a među muškarcima jedan ustaša i dvojica domobrana, ali bez oružja jer nitko nije išao u borbu nego na hodočašće u Oštrelj. (U Oštrelju je nekada bilo radničko naselje, tu su nekoć živjeli roditelji dugogodišnjeg banjalučkog biskupa Alfreda Pichlera, u Oštrelju je biskup i rođen.)
Nastavlja se
Ante BELJO, HIC

Hrvatsko slovo, 24. srpnja 2009.
Zlatko Vidačković, umjetnički ravnatelj Festivala igranog filma u Puli
Nema straha za budućnost hrvatskoga filma
Kvaliteta hrvatskog filma u stalnom porastu, o čemu svjedoče brojne nagrade na međunarodnim festivalima

Pulska publika izrazito voli gledati hrvatski film u Areni, ostatak Hrvatske je malo rezerviraniji
Pulski filmski festival po svojoj dugotrajnosti, tradiciji i značenju najbitnija je filmska smotra u Hrvatskoj i prvorazredni ljetni kulturni događaj - odredište svih koji su imali sreću snimiti film, bilo kao redatelji, glumci, producenti - ali i medija koji s velikim zanimanjem prate, unatrag nekoliko godina sve bogatiju Pulu. Kako je festival u tijeku, za presjek ovogodišnjih raznovrsnih filmskih događaja zamolili smo njegova umjetničkog ravnatelja

Gospodine Vidačkoviću, u tijeku je 56. filmski festival u Puli kojem ste na čelu nekoliko godina. Koje filmove ovih dana Pula može vidjeti u najljepšem kinu na svijetu, kako o Areni mnogi govore, kao i na drugim destinacijama?

Od 11. do 25. srpnja tijekom 15 festivalskih dana na 5 lokacija – Areni, Kaštelu, Kinu, kazalištu i Trgu Portarata – u deset festivalskih programa prikazujemo 150 filmova, dugometražnih i kratkometražnih.
U Nacionalnom programu prikazujemo filmove Vjerujem u anđele Nikše Sviličića, dugometražni omnibus skupine redatelja Zagrebačke priče, Crnce Zvonimira Jurića i Gorana Devića, U zemlji čudesa Dejana Šorka, Čovjek ispod stola Nevena Hitreca, Kenjac Antonija Nuića, Ljubavni život domobrana Pave Marinkovića te Metastaze Branka Schmidta u Areni s 35mm vrpce, a Penelopu Bena Ferrisa i Blizinu Zdravka Mustaća u Kinu Valli s HD (High Definition) trake.
U Areni se nakon Nacionalnog programa svake večeri prikazuje i jedan strani film, i to iz PoPularnog programa sa 4 atraktivna strana naslova ili PoPularne Pulice koja nudi dva hita za djecu i mlade. Ti filmovi privlače veći broj gledatelja i na hrvatska ostvarenja, a riječ je o žanrovskim filmovima koji se dobro nadopunjuju s nacionalnim programom kojeg čine uglavnom drame.

Najave su bile poprilično afirmativne glede broja filmova, potvrđuje li to i njihova kvaliteta?
Mislim da je kvaliteta hrvatskog filma u stalnom porastu, o čemu svjedoče brojne nagrade na međunarodnim festivalima. Već tijekom prva tri dana Festivala našao se jedan film koji je oduševio kritiku, i jedan koji je oduševio publiku. Uvjeren sam da će se do kraja festivala naći još takvih ostvarenja.

Program je raznovrstan: nacionalni natjecateljski program, program za djecu - PoPularna Pulica, međunarodni program Europolis-Meridijani… No, ovogodišnja Pula ima i neke novosti?
U Međunarodnom programu Europolis-Meridijani, čija se predigra sa sedam naslova odigravala na Kaštelu, a u cijelosti ga prikazujemo tijekom glavnog programa u Kinu Valli i Areni, predstavljamo 18 ostvarenja odabranih s najvećih svjetskih filmskih festivala. Taj program se ove godine odvija peti put, a novosti su program Europski filmski redatelji koji u prvom izdanju donosi retrospektivu Pedra Almodovara, program novih kratkih igranih filmova te Hrvatski filmski fokus u kojem će hrvatske filmove gledati dvadeset selektora uglednih međunarodnih festivala i predstavnika međunarodnih medija.

Je li opravdano – od mnogih bivših sudionika – govoriti o Puli kakva je „nekad bila“? Može li današnja Pula biti kakva je „nekad bila“? Nije li u pitanju nostalgija za vremenima koja su prošla i neprihvaćanju (filmske) sadašnjosti kakva ona jest?
Iskreno vjerujem da se ta nostalgija odnosi na velik broj „domaćih“ filmova i zvijezda, što je činilo tadašnji festival većim. Tijekom devedesetih pulski je Festival bio doista mršav, no najbitnije je da se održao usprkos ratu i svim teškoćama, da je tvrdoglavo držao ritam hrvatske filmske produkcije i dokazao da Hrvatska i kao samostalna država ima filmskog potencijala za nacionalni festival. Neke države u regiji ni danas nemaju produkciju dovoljnu za takvo što.  
U posljednjem desetljeću hrvatski film prikazujemo u kontekstu europske i svjetske kinematografije, te smo zahvaljujući tome i porastu kvalitete naših filmova opet vratili zanimanje publike.

Kako festivalska publika reagira na hrvatski film o kojem se godinama govorilo kao o  nužnom zlu domaćih kina?
Pulska publika izrazito voli gledati hrvatski film u Areni, ostatak Hrvatske je malo rezerviraniji što se tiče odlaska u kina, osim kad je riječ o dobrim komedijama. Kod nas se odlazak u kino više doživljava kao svojevrsni bijeg iz svakodnevice, pa ne čudi da je strani film gledaniji. No, kad se hrvatski film prikazuje na televiziji, gledanost je vrlo velika.

Mijenja li se što u našem pristupu hrvatskom filmu bez obzira na njegove  dosege (jer  ovise i o proračunu) ili to ovisi o njegovoj kvaliteti?
- Proračun je temelj svake kinematografije, no praksa pokazuje da skuplji filmovi nisu nužno i bolji. Hrvatska filmska kritika uglavnom objektivno i strogo vrednuje hrvatski film, bez popusta za domaća ostvarenja.

Pula ima istaknuto mjesto u povijesti hrvatskog filma, no svjedoci smo nicanja različitih festivala od mjesta do mjesta. Čime rezultira ta popularizacija filma?
- Festivali su pozitivna pojava jer nadopunjuju repertoar i senzibiliziraju gledatelje za različite vrste i rodove filmova. Iz lokalne perspektive svaki festival je dobar za taj grad, no iz nacionalne smisla imaju oni koji su specijalizirani. 

Hrvatski film u doba recesije: kakve su pretpostavke za sljedeću Pulu?
- Vrlo dobre. Već je snimljeno šest novih filmova: „Neka ostane među nama“ Rajka Grlića, „Raj na zemlji“ Ognjena Sviličića, „72 dana“ Danila Šerbedžije, „Bella biondina“ Daniela Marušića, „Neke druge priče“ (koprodukcijski omnibus, redateljice Hanna Slak, Ivona Juka, Ines Tanović, Ana Rossi i Marija Džidževa) i „Show Must Go On“ Nevija Marasovića. Mi ćemo ih predstaviti insertima i kratkim autorskim predstavljanjima u programu „Filmovi u nastanku“ u subotu, 25. srpnja.
U pripremama za snimanje je još petnaest ostvarenja, od „Dječjeg carstva“ Branka Ivande, do „Majke asfalta“ Dalibora Matanića. Nema straha za budućnost hrvatskog filma.
Mira ĆURIĆ