Hrvatsko slovo

Hrvatsko slovo, 25. rujna 2009.
Urednički komentar
Društvo znanja
Od društva znanja preostala je samo floskula, koja prikriva činjenicu da smo se vratili na komunistički koncept usmjerenog obrazovanja
Početak nove školske godine bio je neugodan za roditelje i đake, posredno i za prosvjedne djelatnike. Rebalans je proračuna u startu školske udžbenike natovario na obiteljske proračune. Te je udžbenike nekadašnja ministrica Ljilja Vokić rješavala sa oko 60 milijuna kuna, da bi oni prošle godine, kad su plaćani iz državne riznice dosegnuli cijenu od oko 300 milijuna kuna. Nismo, nažalost, u međuvremenu za šest puta povećali učeničku populaciju, već smo u međuvremenu ušli u floskulu „društvo znanja“ (citiram bezbroj puta ponovljenu frazu bivšega mjerodavnog ministra Dragana Primorca). A znanje košta, najskuplje je kad je „besplatno“ i kad cijenu besplatnosti određuju proizvođači udžbenika uz potporu isplatitelja iz državne riznice.
Proizvođači ove godine nisu snizili cijene udžbenika, samo su sišli s izravne proračunske sise. Našavši se u neobranu grožđu društva znanja, roditelji i učenici ove su godine pokazali izuzetnu snalažljivost i solidarnost ne bi li zakrpali rupu nastalu rebalansom. Već nekoliko tjedana organiziraju se neformalne razmjene udžbenika, i, govorim iz osobnog iskustva, gotovo da su sve rupe zakrpane, nedostaje još pokoji udžbenik za koji je potrebno otići u knjižaru u kojoj ćete se odmah uvjeriti da su udžbenici društva znanja enormno skupi. Kompleti udžbenika, ovisno o razredu kreću se od 800 do 2.500 kuna. Tako je uz one državne rebalanse bilo potrebno usvojiti i obiteljske rebalanse uvjetovane iznenadnim novim troškom cijene udžbenika. Rebalansi su spasili državu od „kolapsa javnih financija“, ali bojim se da su u zavadi s društvom znanja. Do tog društva mnogi učenici više nisu u stanju ni fizički doći. Ukinuta je u društvu znanja i subvencija za izuzetno skup prijevoz od kuće do škole, pa mnogi roditelji i učenici razmišljaju čak i o prekidu školovanja, to jest o formalnom izlasku iz društva znanja.
Da će i prilikom izlaska iz društva znanja nastati novi problemi najavljuju i izmjene Ustava u koji bi trebala ući odredba o obveznom srednjoškolskom obrazovanju. Ne budete li, dakle, imali novca za udžbenike i prijevoz, oboje – ponavljam –nevjerojatno su skupi, bit ćete kao roditelj u protuustavnom stanju. Mogu vas proglasiti podrivateljem ustavno-pravnog poretka ili blaže rečeno rušiteljem društva znanja. Sljedeća konzekvenca: Oduzeti djecu roditeljima koji nisu u stanju plaćati cijenu ustavne odredbe. Pretvara li se društvo znanja u privilegij bogatih?
Ima li rješenja? Valjda ima. Ako je to „društvo znanja“ s obveznim školovanjem zaključno sa srednjom školom ili gimnazijom, onda treba izračunati koliko godišnje košta društvo znanja, uključujući udžbenike i prijevoz, te osigurati sredstva. Ako proizvođači udžbenika ucjenjuju visokim cijenama, tada se treba sjetiti da „imamo Hrvatsku“ i utemeljiti državni zavod za udžbenike potrebne društvu znanja koji bi bio zadužen za pripremu, tisak i distribuciju udžbenika.  Šest različitih udžbenika istog predmeta za isti razred, društvo znanja vodi u kaos neznanja vođenja društva znanja. Zar sustav obveznog obrazovanja, kao temelj društva znanja, ne može imati i svoj sustav prijevoza? Može. I tad sama od sebe pada ucjena prijevoznika i pogodbene opcije prilikom dobivanja koncesija.
I ovaj slučaj s društvom znanja pokazuje kako nam je manji problem bio obrana i oslobađanje Domovine, negoli njezina izgradnja na zdravim temeljima. Uostalom, oni učenici i studenti koji prođu sve zamke i dosegnu izvrsnost, odlaze u inozemstvo. Tako sad društvo znanja proizvodi kadrove potrebne krupnom kapitalu. Vratili smo se na nekadašnji Šuvarov koncept „usmjerenog obrazovanja“. A da se i neznanje financira iz državnog proračuna, govori činjenica kako je iz državne riznice usmjereno 815.000 kuna za spomenik u Srbu, koji će i dalje podsjećati na "revolucionarno znanje", a ne na povijesnu istinu. U pravom društvu znanja takvo što bilo bi nemoguće. Društvo znanja na hrvatski način uvod je u društvo neznanja i daljnju podjelu na bogate i siromašne, kao nekad na "klasno svjesne" i "klasno nesvjesne".

Hrvatsko slovo, 25. rujna 2009.
Razgovor
Zoran Cipek, oboljeli hrvatski branitelj
Hrvatski branitelji ne obolijevaju samo od PTSP-a!
Kad se govori o bolestima hrvatskih branitelja najčešće se misli o poslijeratnom posttraumatskom stresu. Malo se pri tom zna o drugim bolestima s kojima se susreću razvojačeni hrvatski branitelji i hrvatski branitelji, koji su još u djelatnoj vojnoj službi, a takvih je od 3. siječnja 2000. preostalo vrlo malo. Od kojih bolesti umiru danas hrvatski branitelji? Što je uzrok tih bolesti? Zašto hrvatski branitelji prerano umiru? O tomu razgovaramo s oboljelim hrvatskim braniteljem Zoranom Cipekom. Rođen je 1961. u Zagrebu. Pravnik. Progovorio je hrabro i otvoreno i o svom slučaj, uoči tradicionalnog vojnog hodočašća u Mariju Bistricu 4. listopada…
Gospodine Cipek, koje su vaše spoznaje o najčešćim bolestima hrvatskih branitelja, osim PTSP-a?
S obzirom na osobno iskustvo i iskustvo svojih suboraca koji su prošli liječenja u Regionalnom referentnom centru za hrvatske branitelje KB Dubrava, kao i drugih sličnih središta, mogu slobodno reći da uz traume nastale ranjavanjem i PTSP, kako je kod braniteljske populacije izrazito visok postotak oboljenja od malignih tumora bubrega, testisa, slezene i općenito mekih unutarnjih organa, kao i izuzetno visoki postotak sterilnosti, odnosno neplodnosti. O tome se istina ne govori baš kao niti o uzrocima visoke stope suicida. K tomu treba još dodati i učestalu pojavu visokog krvnog tlaka i povećanog kolesterola, uz već dobro poznatu nesanicu. A sve to kulminira kardiovaskularnim oboljenjima i u konačnici visokom stopom smrtnosti hrvatskih branitelja, koja, nažalost, nije nigdje službeno i mjerodavno evidentirana, a niti nadležne ustanove, Ministarstvo zdravstva, a niti ministarstva zaduženoga za hrvatske branitelje, vode o tome ikakvu evidenciju, što je potvrđeno i u razgovoru s doministrom g. dr. Golemom u emisiji HTV-a „Hrvatska uživo“ od prije nekoliko mjeseci.
Spomenuli ste visoku stopu smrtnosti?
Preživjeli hrvatski branitelji Domovinskog rata najčešće umiru u dobi između 40 i 60 godina starosti. Prema neslužbenim i nepotpunim podatcima, kako se ovih dana moglo pročitati i u hrvatskom tisku, dnevno u prosjeku umiru u preranoj dobi četiri hrvatska branitelja. Uglavnom zbog bolesti koje sam spomenuo. Tko o tomu vodi računa?
Postoji li neko „pravilo“ nakon koliko vremena od ratnih zbivanja počinju simptomi bolesti koje ste spomenuli?
Teško je govoriti o bolestima, o tome kad počinju i koji je okidač, uzrok, bolesti. To je individualno kod svake osobe. Hoću, međutim, skrenuti pozornost na jednu već zaboravljenu pojavu. Naime, jesen 1991. Sjećate li se poznatih „paučina“ nad Hrvatskom, odnosno nad vatrenim položajima i nad civilnim stanovništvom, koju su bacali neprijateljski zrakoplovi i helikopteri?
Sjećam se, dakako, na mom položaju bili smo svi zapleteni tom paučinom, nekakvim činilo se plastičnim nitima, njima je bilo prekriveno veliko polje kukuruza u kojem smo se ukopali….?
Da, to je to. Svi smo mi uglavnom završili vojni rok u bivšoj JNA. Netko više, netko manje. Zato nam je poznato da su postojale ABKO jedinice i biokemijsko oružje i kao takvi bili su u sastavu naoružanja JNA. U svim vojnim obukama dio biokemijskog oružja predstavljano je kao kapljični bojni otrovi, koji prodiru kroz kožu i sve sluznice, a razaraju meko tkivo i onesposobljavaju neprijateljsku živu silu nakon proteka određenog vremena.
Mislite li da je ta paučina bila prijenosnik uzroka bolesti?
Koliko mi je poznato rok naknadnoga, sekundarnog djelovanja rečenog oružja iznosi od 5 do 10 godina. Upravo se u tom razdoblju pojavljuju oboljenja o kojima govorim. Inače, takav način ratovanja kemijskim sredstvima izričito je zabranjen Ženevskom konvencijom. Zato što ne onesposobljava neprijatelja trenutno, već donosi naknadne posljedice koje dolaze do izražaja tek po završetku ratnih sukoba.
To znači da imamo potencijalno nekoliko stotina tisuća, što branitelja, što civila koji su došli u doticaj s biokemijskim oružjem velikosrpskih agresora?
Tom, dakle, paučinom, za koju opravdano sumnjamo da je izravan uzročnik bolesti koje sam spomenuo, ali i drugim punjenjima koja su ispaljivana iz artiljerijskih oruđa, Hrvatska je bila izrazito izložena u jesen 1991. na svim bojišnicama i u svim gradovima i selima koja su bila blizu bojišnice. U Sisku i Slavonskom Brodu bilježimo najveći broj oboljelih od malignih bolesti, a upravo tamo su najviše iz zraka bacani grozdovi tzv. paučine. Nažalost, sve vojne komisije mjerodavnog ministarstva branitelja, oboljenja od tumora hrvatskih branitelja smatraju „civilnom bolešću“. Dakle, ne priznaju naknadno djelovanje tzv. paučine.
Postoje li analize domaćih i svjetskih laboratorija o toj temi?
Postoje, ali samo inozemne. Prema saznanjima dostupnim iz domaćih tiskovina, poznato mi je da je Republika Hrvatska poslala rečenu tvar u laboratorij u London – dobro je da nisu poslali tvar na analizu u Beograd!, nakon dvije godine analiziranja stigao je nalaz o tome kako je ta tvar potpuno benigna i bezopasna. Svaki normalan čovjek, neovisno o tome bio stručnjak ili laik, može se zapitati – zašto i za koliko novca bi treća vojna sila u Europi radila dugoročni razvoj bilo kakvog kemijskog oružja, u konačnici ga i upotrijebila, a da u ratnim operacijama i postratnim okolnostima od iste te tvari nema baš nikakve koristi.
Kako procjenjujete skrb hrvatske države glede bolesti koje se ne priznaju od strane mjerodavnih liječničkih komisija?
Država je mnogo dala za poginule, ranjene i oboljele. Shvaćam da nema dovoljno sredstava. Međutim, hrvatski branitelji oboljeli od različitih oblika karcinoma nemaju pravo na besplatna liječenja, kao hrvatski ratni vojni invalidi. Možda netko ne želi znati koliko je ukupno oboljelih hrvatskih branitelja i što je uvjetovalo u braniteljskoj populaciji veliku ekspanziju malignih oboljenja, tumora mekih tkiva i sterilnosti.
Zar nije uloga braniteljskih udruga upozoriti na različite oblike oboljenja i uzroka smrtnosti hrvatskih branitelja?
Nažalost, udruga Roda više je napravila na planu upoznavanja javnosti o neplodnosti u Hrvatskoj, i to kroz prizmu tzv. ženskih prava, negoli braniteljske udruge u kojima je većinska muška populacija. Mnogi se hrvatski branitelji i danas srame govoriti, recimo, o neplodnosti koja ih je zadesila. A to je danas izuzetno aktualna tema, pogotovo u svjetlu aktualnog Zakona o potpomognutoj medicinskoj oplodnji. S obzirom da je aktualni ministar zdravstva ginekolog, te da je i sam hrvatski branitelj, evidentno je da ni on kao ni njegovo Ministarstvo nemaju dovoljno podataka o problematici tog tipa. Bez stranačkih uplitanja i dnevnopolitičkih pamfleta ovu bi činjenicu trebalo istaknuti u hrvatskoj javnosti. Samo, tko će to učiniti? Ministar? Udruge? Oboljeli? Stranke?
Neki stručnjaci kažu da je osnovni uzrok braniteljskih oboljenja, pa i visoke stope suicidalnosti hrvatskih branitelja, tzv. „kumulativni ratni stres“?
Odgovorit ću vam iz osobnog iskustva. Kad sam sa svojom dijagnozom sterilnosti i karcinoma bubrega došao doma – bilo je to 1993., to je za mene osobno i za moju obitelj bio veći šok negoli sva dotadašnja ratna zbivanja kroz koja sam prošao, a koja su na kraju uz sve pokušaje liječenja, skrivanja, srama, komplikacije kod supruge, dovela do razvoda braka, nakon deset godina zajedničkog života. Dodajmo tome i osudu i nerazumijevanje društva i šire obitelji. Prema tome, uz tzv. kumulativni ratni stres postoje i stresovi koji nisu izravno vezani uz rat. Tu je cijeli dijapazon dodatnih stresova od sasvim subjektivnih – uzrokovanih iznenadnim oboljenjima, pa do onih društvenih, koje induciraju politički odnosi i praksa prema hrvatskim braniteljima i Domovinskom ratu.
Uz ratni stres, tada se, barem u mojem slučaju – a on nije jedini, pojavljuje i stres od maligne bolesti i sterilnosti. Treba živjeti s tim u okolnostima izrazito nesklonim idealima hrvatskih branitelja. To nije lako.
Kakva su vaša iskustva s liječenjem bolesti od kojih bolujete?
A kaj da vam velim, ja ne mogu naći valjani odgovor na to pitanje. Odgovor je - guranje glave u pijesak i neodlazak na redovite kontrole. Jer, čemu sve to služi, pitam se, niti sam zdraviji, niti itko vodi o tome statistiku…

Jeste li pokušali zasnovati novu obitelj?
Jesam, jer nada zadnja umire.
I?
Ponovo sam se razveo iz istih razloga. Mislio sam da ću imati potomstvo s drugom suprugom.
Vi ste vjernik?
Jesam. I to praktični. A to znači da pokušavam i sad sa svojim boleštinama živjeti u duhu vjere.
Pratite li što se događa s braniteljskom populacijom u miru?
Da. I, nažalost, ogorčen sam zbog razjedinjenosti braniteljskih udruga, koje pokušavaju zbog dnevnopolitičkih razloga i sitnih, egoističnih, interesa razjediniti nerazjedinjeni braniteljski korpus.
Tvrdite da braniteljska populacija nije razjedinjena?
Da. U pogledu ideala za koje smo se borili, braniteljska populacija nije razjedinjena. Sve ostalo je plod mirnodopskih mina, koje bi trebalo razminirati.
Kakav je vaš trenutni status?
Ja sam ni na zemlji, niti na nebu. Uz sve bolesti i liječenja dodatno rješavam neriješene stvari ureda za obranu, priznavanje činova s prve crte bojišta, statusa hrvatskog ratnoga vojnog invalida, jer tumor bubrega nije bolest koja mi priznaje status HRVI iako sam dragovoljac Domovinskog rata. U međuvremenu sam postao umirovljenik, sa statusom profesionalnog oboljenja, a ne sa statusom opće nesposobnosti za rad koja bi mi jamčila braniteljsku mirovinu. Uz to, ne mogu biti ni donor, jer jednog bubrega više nemam.
Imate li političkih ambicija?
Nemam. Ja sam hrvatski domoljub, intelektualac, čovjek koji će se uvijek staviti na oltar Domovini. Znate onu Churchilovu – jednom komunist – uvijek komunist. Kod mene vrijedi drugo pravilo: Jednom ratnik - uvijek ratnik. A nisam komunist.
Što mislite o aktualnim političkim elitama i nastojanju da pošto-poto uđemo u punopravno članstvo Europske unije?
Mi, hrvatski branitelji, borili smo se i izborili i pobijedili u nametnutom ratu. Ostvarili smo slobodnu, samostalnu, neovisnu i demokratsku Republiku Hrvatsku. Mi se nismo borili za Europsku uniju, ondašnju Europsku zajednicu, nego za Hrvatsku u Europi, kojoj je pripadala, pripada i uvijek će pripadati. Ona, ta Europska zajednica u to je vrijeme, najteže za razoružanu Hrvatsku, odobravala velikosrpsku agresiju. U tom kontekstu gledam i na članstvo Hrvatske u Europskoj uniji. Dosad smo dali previše ustupaka Bruxellesu, a zauzvrat dobili smo haaški pritvor, optužbu za zajednički zločinački pothvat, gubitak gospodarskog pojasa, srozavanje nacionalnog ponosa i pobjedničkog identiteta, i paralelnu rebalkanizaciju i rejugoslavizaciju. Prema tome, moj preostali bubreg ne dam Europskoj uniji. A niti „regionu“.
U nas se svako kritičko stajalište prema eurointegracijama i „suradnji u regionu“ smatra nazadnim. Kako vi gledate na to?
U zdravom društvu ne može se ljubav prema nacionalnom svrstati u nazadnjaštvo. Ma, i s tim jednim bubregom osjećam se ne samo Hrvatom, nego i Europljaninom, ali ne i Jugoslavenom. Bojim se da Europa ne osjeća da sam ja njezin ravnopravan građanin. Ponekad se čini da me ni Hrvatska ne doživljava svojim. O hrvatskoj političkoj eliti, hvala na pitanju, kad je riječ o popuštanju i puzanju pred Bruxellesom, nemoguće je misliti u racionalnim kategorijama, a o iracionalnom ne znam ništa. Pojednostavljeno rečeno, nastojim iracionalnu sadašnjost u režiji hrvatskih političkih elita, koja se proteže kroz cijelo ovo desetljeće, shvatiti u kontekstu transcendentalnog. Nihil sine Deo!
Možete li usporediti prvog i drugog vrhovnog zapovjednika Oružanih snaga, dr. Tuđmana i Mesića?
Na sreću, ili nažalost, jedan sam od onih koji su upoznali i jednoga i drugoga. Prvog kad je stvarao hrvatsku državu, osobno sam se s njime upoznao na izborima 1995., i drugog kad je kupovao stan svoje kćeri iste te godine, kad je već bio isključen iz HDZ-a. Ta činjenica, ta slika dovoljno govori o liku i djelu obojice: Skrbiš li za opće dobro, državu i narod, ili za sebe. Dobro pamtim koliko je prvi hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman uložio truda i sebe da stvori Hrvatsku vojsku, dok njegov nasljednik danas, evo dok sad razgovaramo, na komunističkoj Kubi razvija pokret takozvanih nesvrstanih, polaže vijence na grob kubanskim revolucionarima i, vjerujem, Fidelu i Raulu Castru tumači originalan način kako uništiti vlastitu vojsku.

Ne znam kako bih objasnio…
Najveća životna trauma bila mi je kad sam ustanovio da ne mogu imati djecu. S time sam se teško pomirio. Međutim, s obzirom na aktualnu moralnu sliku društva u kojemu živimo možda ta Božja kazna, da nemam potomstva, i nije tako teška. Jer, ja danas uz sve svoje znanje i iskustvo, nadu, vjeru i moralna načela obitelji u kojoj sam odrastao, ne znam kako bih svojoj nerođenoj djeci objasnio činjenicu da sva moja načela i način življenja u Domovini i svijetu koji je okružuje – više ne vrijede.
Nenad PISKAČ
Hrvatsko slovo, 25. rujna 2009
Sjećanje na Vicu Vukova
To je tvoja zemlja!
Prije nekoliko mjeseci umro je Vice Vukov. Bio je čest i drag gost krapinskog festivala, a i danas se sjećamo njegovih sjajnih interpretacija zagorskih popevki. No, posljednjih dvadeset godina Vice je manje bio pjevač, a više političar. Mnogi nisu razumjeli njegovu kritičnu riječ uperenu prema ljudima koji su kreirali demokratsku Hrvatsku, a drugi, njegovi tobožnji istomišljenici kojima stvaranje hrvatske države nije bilo po volji, bolje rečeno, ni na kraj pameti, zlurado su komentirali njegovo često pretjerano prolijevanje žuči spram predsjednika Tuđmana. Vjerojatno su rezonirali: ako on tako misli i govori, a on je ipak ispao iz njihova “nacionalističkog gnijezda”, mi smo onda i preblagi u svojem iskazivanju mržnje spram Tuđmana i njegovih! – piše Zlatko Vitez
Na kraju svoga životnog puta Vice se svrstao uz nasljednike Partije koja se nikada nije ispričala za hapšenja, progone i ubojstva Hrvata (od 1945. do 1990.). Bivši se drugovi prave nevješti, kao: nismo to mi, to su neki drugi. A kad zatreba cinično će, a možda i s pravom poentirati: Ionako je većina tih drugova i udbaša u HDZ-u!
Teško sam progutao knedlu pomirenja
Pomirenje svih Hrvata i građana Hrvatske oni nikad razumjeli nisu, tumačeći bizarno kako Tuđman želi pomiješati kosti crvenih i crnih. Ne, gospodo, Tuđmanu to nije bilo ni na kraj pameti. Isprva ni sam nisam razumio predsjednikovu ideju. Nisam bio presretan da u ime viših ciljeva toleriram ljude koji bi me do jučer hapsili, a možda i nešto gore od toga. Stoga sam, iako sam pristao biti u inicijalnom krugu utemeljitelja HDZ-a, otklonio mogućnost angažmana u dnevnoj politici, iako mi je dr. Tuđman još za prvih izbora nudio visoko mjesto na listi za Sabor. “Popustio” sam tek kasnije (1994.) kad su iz stranke otišli Mesić i Manolić (gle slučajnosti!). Zalagao sam se za zakon o lustraciji. Tuđman nije htio ni čuti o tome. Žestio se na nas zagovornike toga zakona kojega su, nota bene, provele mnoge bivše socijalističke zemlje. Govorio je: “Želite li da se opet međusobno pokoljemo! Moja ideja pomirenja nije politička pragma već je uperena za dobro vaše djece i vaših unuka. Premalo nas je da bismo se opet ideološki dijelili.”
Teško sam progutao tu knedlu pomirenja no ubrzo sam shvatio da je Tuđman itekako u pravu. Uskoro je došao i Domovinski rat i upravo je on bio trijumf te njegove ideje. Napadi na predsjednika u većini medija, ali nažalost i s Vicine strane, nisu prestajali i to sve uime neke druge, ljepše , tzv. građanske Hrvatske. Tuđman ih je u nastupu bijesa nazvao “stokom sitnog zuba”. Onda, kad je to izgovorio, činilo mi se pretjeranim. Danas držim da je bio potpuno u pravu.
Mesić i Račan ruše Tuđmanovu pomirbu
Jer, kad 2000. dolazi na vlast “novo vrijeme” iliti trećejanuarska diktatura počinje neviđena hajka na nas tuđmanovce. Naime, oni nad kojima nije provedena lustracija i bez zakona počeše provoditi lustraciju nad nama koji smo na bilo koji način bili nazočni u stvaranju hrvatske države. Mesić i Račan su se svojski trudili da se Tuđmanova ideja pomirenja što više ocrni u medijima, pa i ismije. Poglavito je njegovo znanstveno djelo stavljeno na zid srama. Usporedba sa “stokom sitnog zuba” je dobroćudna pošalica spram objeda i uvrjeda koje smo morali slušati i čitati o pokojnom predsjedniku i o nama koji nismo “plašča z vetrom obrnuli” – kako bi to lijepo rekao Krleža u “Baladama”. Jedna je kritičarka za moju predstavu “Croatenlager” koju sam, nadahnut Krležom, 2001. radio u “Gavelli”, rekla da je mišljena s ustaških pozicija. Naravno, to je objavljeno u “Feralu” za kojega sam se kao ministar kulture izborio da mu se skine onaj “glupi” porez. Kako ono veli narod: Ti njega kruhom, a on tebe kamenom. Proglašen sam i rigidnim nacionalistom jer sam se usprotivio gostovanju i suradnji hrvatskih kazališta sa srpskim i crnogorskim prije negoli se sklope međudržavni sporazumi o kulturnoj suradnji i prije nego se ta glumačka bratija ispriča za njihovu šutnju i podršku Miloševićevu režimu za vrijeme srpske i crnogorske agresije na našu domovinu.
Etiketa zbog Domagojade i Krnjevala
No, vratimo se mi Vici. Sjećam se vrlo dobro tih meglenih zagrebačkih dana poslije Karađorđeva i vijesti koja je prostrujala gradom: Vice je emigrirao! Točnije, kad su u Hrvatskoj počela hapšenja nije se vratio s gostovanja, mislim iz Australije. Naravno, preko noći radio postaje prestadoše emitirati pjesme koje je pjevao.
Godine 1977. u Samoboru su postavljali bistu Koči Racinu, makedonskom pjesniku koji je jedno vrijeme živio u tom gradu. Poginuo je u NOB-i, bio je kako se to onda govorilo – revolucionar. No, bilo kako bilo, napisao je i zbirku ljubavnih pjesama “Beli mugri” i tiskao je baš u Samoboru te su mu naši SUBNOR-ovci htjeli odati počast postavljanjem biste. Ja sam te godine igrao Horvata u Krležinom “Vučjaku”, a Margetičku je igrala gospođa Semka Sokolović-Bertok. Semka je bila i politički aktivna osoba, bila je članica CKSKH. Te sam godine morao otići na odsluženje vojnog roka, a Semka je preko političkih veza isposlovala da ne odem na proljeće, odnosno u vrijeme premijere, nego na jesen. Uglavnom, taj nastup u Samoboru “narihtala” je Semka, jer je u Samoboru očekivana ondašnja politička vrhuška. Semka je htjela prije naše premijere, a valjda i zbog spomenute odgode, malo popraviti moj imidž, jer sam zbog histrionske “Domagojade” i “Krnjevala” bio etiketiran kao hrvatski nacionalist.
Riječ ima drugarica Ema Derossi-Bjelajac
Jutro je bilo hladno, Semka i ja smo recitirali Racinove stihove. Sjećam se i nekog privedenog pjevačkog zbora, govorancija, ljudi tj. naroda ni od korova, tek nekoliko pionira, ali je ručak bio topao i dobar. Prvi put u životu sjedio sam s našom “avangardom”. Bilo mi je neugodno; to su bili ljudi s kojima nisam imao  ništa zajedničko, a sad se, zbog te jebene vojske, moram ponižavati. Nisam dugo izdržao. S druge strane stola, ljubazno se smješkajući, sjedila je Ema Derossi-Bjelajac, u to vrijeme visoko pozicionirana u Partijskoj vrhuški. Ne znam koji mi je vrag bio da je iz čista mira  upitam: “Molim vas, možete li mi reći zašto Vice Vukov ima zabranu pjevanja, zašto ga nema na TV i radijskim stanicama?” Moje je pitanje izazvalo konsternaciju: Semka je problijedjela, no Ema Derossi je sačuvala prisebnost i mrtva hladna odgovorila: “A gdje ste vi to od nas čuli ili vidjeli nešto napismeno da ima zabranu pjevanja ili emitiranja?” Inzistirao sam: “Ali otkad se vratio u zemlju nema koncerata niti njegovih pjesama na radiju, a ljudi ga vole i željeli bi ga čuti.” Sad već ni Ema ni drugi drugovi i drugarice nisu mogli izdržati, krenuo je žamor te Ema reče: “Znate, on je o nama znao loše govoriti. Ako ste dobri s njime ( tu je ton već bio pomirljiviji!) neka nam dođe na razgovor i sve će biti u redu!” U to vrijeme još nisam poznavao Vicu ali sam se pravio kao da smo si u najmanju ruku svojta. “Hoću, rado, drugarice Derossi, reći ću mu!”  “Ali, znate Vitez, neke će nam stvari morati objasniti”- kao u šali uzvrati drugarica Ema čiji je prst prijeteći bio u zraku. Svi se uozbiljiše. Mislim da im je prisjeo ručak. Meni nije. Semka me drugi dan ukorila rekavši: “Ne možete, Vitez, glavom kroz zid!”
Prema Tuđmanovoj pomirbi Vice je Račanu sve oprostio
Odigrah Horvata i odoh na jesen u JNA. Oko Vice osta zid šutnje skoro dva desetljeća. Eto, to je bio socijalizam s “humanim licem”, a provodio ga je u djelo Ivica Račan, u ono vrijeme šef ideološke komisije CKSKH a kasnije Vicin prijatelj. Račanov prst vlasti, čiji je nokat bio nečist, itekako se osjećao u to doba. No, Vice mu je sve oprostio, baš kako je nalagala Tuđmanova ideja pomirenja. Ali meni nije oprostio što sam bio s Tuđmanom i ljudima koji su stvarali demokratsku i samostalnu Hrvatsku a Račan nas je nazivao i “ljudima opasnih namjera” i to uoči prvih demokratskih izbora.
Krajem osamdesetih Vice je dolazio u glumački klub kazališta “Gavella”. Jednu je večer došao u društvu Ive Brešana. Izlazili smo zajedno iz “Gavelle” kad nas zateče Vicino glasno pjevanje koje se čulo iz restorana “Frankopan”. Razdragan i uvjeren da je unutra neko svadbeno ili drugo društvo koje voli Vicu i pušta njegove snimke, predložih da uđemo u restoran. Vice nije bio oduševljen, odbijao je, ali se ipak prepustio mome inzistiranju. Ušli smo u restoran, Vicin glas je još pjevao “Dobro mi došel prijatel”, a društvo nas je gledalo kao nepozvane goste. Nisu prepoznali Vicu, ništa im nije značilo njegovo lice. Skamenih se i osjetih krivim. Izađosmo, a ja se počeh ispričavati. Vice je bio miran, rekao je da je to i očekivao.
Ne znam, Vice, što da mislim
Već je znao da su njegovi politički suci postigli svoje: stasali su naraštaji koji ga ne prepoznaju, koji ga ne će prepoznati ni kad se kasnije pojavi u politici. Zašto je ipak želio naći svoje mjesto baš u politici, bilo u jednoj bilo u drugoj stranci, radije među negdašnjim sucima nego među negdašnjim istomišljenicima i prijateljima – tko će to znati i razumjeti.
Ne znam, Vice, što da mislim nakon svega što je u povodu tvoga odlaska napisano i izgovoreno, od kojih ljudi i na koji način. Možda si ti samo trebao pjevati, a ja samo glumiti. Jer tvoja i moja “građanska Hrvatska” i danas je mrtvo slovo na papiru. Razmišljajući o nama koji smo htjeli pridonijeti stvaranju hrvatske države, kao pozicija ili opozicija, sve više osjećam gorak okus poraza i neuspjeha. Da, izborili smo svoju državu, ali kakva je ona i tko njome vlada? Zar je to Hrvatska koju smo priželjkivali? A onda se sjetim tvoje pjesme: “To je tvoja zemlja, tu sagradih dom ...” i bude mi lakše.
Zlatko VITEZ

Hrvatsko slovo, 25. rujna 2009.
PRILOG ZA DEMISTIFIKACIJU ČETNIČKE POBUNE U SRBU 27. SRPNJA 1941. (2)
Četnički obračuni
Svjedočenje Hrvata Marka Ivezića  nastavljamo iz prošlog broja

Žandarmerijski narednik Drakulić podijelio je 200 pušaka Srbima četnicima koji su njima počeli čistku ličke doline od Gračaca do Gospića već 12.04.1941., kada je ubijeno deset katolika u samom Gračacu.  str. 125.
Pravoslavci (četnici i komunisti) su se okupili na tržnici u subotu kada je i bio tržni dan, no ne zbog trgovine nego zbog planiranja i organizacije progona Hrvata.
Hrvatski katolici toga dana 12.04.1941. krenuli su u Gračac na tržnicu, ali i da vide što se događa u gradu. Je li se što promijenilo u općini, jer rodila se jedna nova država o kojoj su Hrvati sanjali stoljećima? Kad su došli do mosta, tamo je već bila grupa naoružanih civila i vojnika Jugoslavenske mornarice kojima je na čelu bio kapetan bojnog broda Mirko Pleiweiss (Slovenac). Postavljen je već i puškomitraljez. Komandir žandarmerijske stanice Dušan Drakula, četnik i član partije, već je hrvatskim pravoslavcima, pobunjenicima ili jednostavnije rečeno četnicima podijelio oko 200 pušaka. Gračac je već bio na nogama. nisu pustili Hrvate da prijeđu most i dođu do žandarmerije.
Zašto su Srbi uzeli oružje? Da sebe zaštite? A od koga su se trebali štititi, pitam ja Vas? Zar samo zato što su Hrvati dobili svoju domovinu? Pa nije u Hrvatskoj bilo ustaša kad su Srbi uzeli oružje!
Zašto su već 12.04.1941. počinili pokolj nad obitelji Dragičević? Više nije bilo dovoljno žandarima da tuku, prebijaju i šalju u zatvore poštene Hrvate katolike koji su bili željni samo malo slobode. (str. 134.-135.)
***
Prvi vlak je otišao u zrak na pruzi Gračac-Knin 27.07.1941., baš na sam dan ustanka. Ondašnji partizani su baš na tom terenu minirali prugu i digli u zrak, iako su taj dio Velebita (Crnopac), čijim dijelom prolazi ta pruga Gračac – Knin, četnici držali u svojim rukama od 10.04.1941. godine pa sve do oslobođenja Knina 1944. godine. (str. 137)
Četničko poslijeratno viđenje pobune – Dane Pešut, četnički zapovjednik
Citati iz knjige Draža Mihajlović Memorial book, Chicago, USA, 1981. (izdanje povodom tridesete godišnjice Dražine smrti 1946.-1976. - prijevod s engleskog jezika)
„Kako je vidljivo komunisti u Hrvatskoj nisu digli ustanak niti su imali svojih posebnih aktivnosti u njemu. Sve ono što su uspjeli bilo je prevarom i infiltracijom u već organizirane četničke jedinice da bi ih uništili iznutra i preuzeli njihovo zapovijedanje. U svrhu prikazivanja ovih bitaka kao neke vrste oružanog ustanka, oni su ukrali zasluge za ranije spomenute dobro organizirane četničke akcije u Donjem Lapcu i Gračacu i onu od 27. srpnja 1941. Ni jedna postrojba u ustanku Srba nije bila vođena od komunistima, niti od Srba niti Hrvata. Među pobunjenicima nije bio niti jedan Hrvat. Jasno je da su oni samo sebi pripisali zasluge od četnika. Prema tome njihovo prisvajanje ustanka u Hrvatskoj je povijesna laž. Ljeti 1971. vodile su se rasprave i zahtjevi među hrvatskim komunistima da se poništi 'ustanak naroda Hrvatske 27. srpnja 1941.' (kao republički blagdan op. A.B.), jer narod Hrvatske nije u njemu sudjelovao. (str. 189.)
„U kasnu jesen 1941. četnički pokret u ovim krajevima dobio je još jednog neprijatelja, komuniste u vidu partizana koji su sebe nazivali narodnooslobodilačkom vojskom! Ova nova vojska smatrala je četnike suparnicima i neprijateljima. Kao takvi željeli su uništiti četnike na sve moguće načine.“  (str. 213.)
„U Medaku i Počitelju nacionalni front (četnički op. A.B.) počeo je rasti 1942. kao rezultat povratka mnogih članova pokretu. Četničke jedinice su izranjale posvuda, a bile su oformljene od onih koji su napustili partizane. Vojnici su sami poubijali svoje zapovjednike i političke komesare i prevodili jedinice u četničke.“ (str. 213.)
„Navest ćemo imena četničkih zapovjednika iz ustanka od 27. srpnja 1941. u cilju daljnjeg pobijanja hrvatskih komunističkih povijesnih falsifikata. Ovi srpski četnici su organizirali ustanak na tromeđi Like, Bosne i Dalmacije. Vojvoda Brane Bogunović napao je i zauzeo Grahovo, 27. srpnja 1941. Istog dana vojvoda Mane Rokvić napao je Drvar i zauzeo ga kao i Bosanski Petrovac i Oštrelj.
Pajo Omčikus s vojnicima iz Like uništio je ustaše u Srbu i zauzeo Srb.
Pop Ilija Rodić sa svojom postrojbom dočekao je ustaše u Vagnju koji su bili pošli pomoći ustašama u Drvaru i uništio ih je. Također vojvoda Mirko i njegov brat ‰oko sa svojom postrojbom iz Like uništili su ustaše u Tiskovcu. Medačku četničku jedinicu predvodio je nositelj Karađorđeve medalje za hrabrost zapovjednik Tomica Ivančević osvojio je Medak i uništio ustaški kamp. Dane Stanisavljević Cicvara je organizirao ustanak u Kotoru Gračac obavljajući važnu ulogu u protuustaškim borbama. Iguman manastira Krupa Savatije Mazibrada i žandarmerijski zapovjednik Obrad Bianko oslobodili su od ustaša Krupu i Ervenik. Plavno Brković i zapovjednik Obrad Bojanić oslobodili su Kosovo i Kosovsku ravnicu. Pajo Popović, Iguman Nikonor Kalik i Stevo Berić i gore navedenim četnicima protjerali su ustaše sa tromeđe Like, Bosne i Dalmacije. Ovo je povijesna istina“ (str. 238.)
Početak međučetničkog rata - između monarhista i komunista
“U studenom 1941. dogodio se je u Lici jedan važan događaj, važan za povijest Srba u Hrvatskoj i jedan od najznačajnijih događaja toga vremena. U noći od 18. na 19. studenog 1941. Srbi iz Počitelja i Medaka su razoružali partizanski bataljun kojim je zapovijedao Periša Vuksan i politički komesar Vlado Cerina obojica „španjolski borci“. Te burne večeri zapovjednik Tomica Ivančević sa svojim jedinicama je razoružao partizane u Počitelju i likvidirao Vladu Cerinu. Poslije toga ova grupa hrabrih ljudi otišla je u Medak da pomogne Gavri Stanojeviću i njegovim ljudima da razoružaju ostatak bataljuna. Zapovjednik Periša Vuksan je bio tamo …. četnici su uspješno razoružali partizane i ubili njihova zapovjednika Vuksana..“  (str. 193.)
„Tri tjedna prije (20. listopada 1941. op. A.B.) četničke akcije u Počitelju i Medaku Marko Orešković prvi politički komesar Hrvatske bio je ubijen. Orešković je bio sam odgovoran za svoju smrt. Išao je na partijski sastanak u Drvar. Na putu je svratio u selo Očijevo na Ličko-Bosanskoj granici. Čuo je da tamo djeluje četnička jedinica pod zapovjedništvom Srđana Rodića. Orešković je mislio da će se lako dogovoriti s ovim čovjekom koji je imao završenu samo osnovnu školu. Došao je u selo i naredio Srđanu da podredi sebe i svoju jedinicu pod zapovjedništvo Morače, komandira partizanskog bataljuna. Rodić to nije prihvatio. Bio je veoma ljut na Oreškovića koji nije skrivao svoje hrvatstvo kao što su to radili njegovi hrvatski prijatelji koji su predvodili Srbe u borbi protiv okupatora i ustaša.
Kada su se Rodić i Orešković razišli sve je bilo u redu. Rodić je kasnije počeo razmišljati o tome tko bi ta osoba mogla biti, možda njemački špijun ili ustaša. Poslao je svog čovjeka koji je doveo Oreškovića. Pretresli su ga i našli kod njega razne isprave s različitim imenima od raznih Pavelićevih ustanova. Osnovan je sud koji je saslušao Oreškovića i osudio ga na smrt.“ (str. 194)
„U proljeće 1942. otpočele su velike i krvave borbe između komunista i četnika. Partizani su se borili da vrate svoje pozicije, a četnici su se borili ne samo da se održe nego i da oslobode sve srpske prostore od komunista. Danju i noću vođene su neprestalne borbe. Ove borbe su iziskivale velike napore kod mladih četničkih vojnika koji su bili prepušteni sami sebi bez ičije pomoći. (str. 199.)
„Četnički lički korpus imao je pri povlačenju u Sloveniju (1944. god.) 4 brigade, tri svećenika i nacionalne predstavnike od 5. veljače 1945. do 17. ožujka 1945. u Vipovi u Sloveniji, a njihov predstavnik je bio Vojin Malešević. Povukli su se iz Like poslije izgubljenih bitaka s partizanima u prosincu 1944.“  Nastavlja se
Pripremio Ante BELJO

Hrvatsko slovo, 25. rujna 2009.
Američki potez
Uhićenja bivših pripadnika muslimanske postrojbe Zulfikar u SAD kao i u BiH konačno otvara pitanja bošnjačko-muslimanskih zločina počinjenih nad hrvatskim civilima. U činu američke administracije mogu se iščitati dvije jasno prepoznatljive političke poruke.
Američka je poruka jasno upućena bošnjačko-muslimanskim i hrvatskim političarima kako je došlo vrijeme da se napokon i u Federaciji riješi hrvatsko pitanje
Napokon je prekinuta šutnja o masovnim zločinima počinjenim tijekom rata nad Hrvatima u Bosni i Hercegovini. Dosadašnje prešućivanje zločina nad Hrvatima uglavnom su remetila pojedinačna izvješća o skupnom stradanju Hrvata i Bošnjaka, a obično su se koristila za pisanje optužnica okrivljenim Srbima. Iz takvih se formulacija nerijetko sugerirao i zaključak kako su Bošnjaci i Hrvati bili ratni saveznici sve dok nije došlo do tzv. dogovora o podjeli Bosne, između Tuđmana i Miloševića u Karađorđevu. Za realizaciju tog navodna plana već su petnaest godina optuženi hercegovački Hrvati. Te su predrasude, kao dio političkoga plana i programa, postale i svojevrsna dogmatska polazišta haaških optužnica protiv hrvatskih političkih dužnosnika i vojnih časnika. Nedavno uhićenja skupine muslimanskih boraca ne otkriva samo mračnu stranu bošnjačkoga rata protiv Hrvata nego i zakulisne igre Haaškoga tužiteljstva, koje je sve do sada prešućivalo, a moglo bi se, upravo zato zaključiti, kako je čak i podupiralo masovno uništenje hrvatskoga naroda u BiH. No činjenica da je zbog ratnih zločina u selu Trusini kod Konjica, u Sjedinjenim Državama uhićeno dvoje bivših pripadnika muslimanske postrojbe Zulfikar - Rasema Handanović, zvana Zolja i Edin Džeko – otvorit će pitanje bošnjačko-muslimanskih zločina počinjenih nad hrvatskim civilima. Zato su u BiH istodobno uhićeni Nedžad Hodžić, Mensur Memić, Dževad Salčina i Senad Hakalović odgovorni za 19 ubijenih Hrvata, među kojima je bilo jedno dvogodišnje te jedno četverogodišnje dijete. Tužiteljstvo ih tereti da su 1993. počinili zločin protiv čovječnosti, a u pretresu stana bivšeg zapovjednika Armije BiH Sefera Halilovića pronađena je i oduzeta znatna količina optužujućega materijala. Ozbiljnost cijelom pothvatu daje i činjenica kako je Haaški sud još 2005. godine oslobodio Sefera Halilovića bilo kakve odgovornosti za ovaj ratni zločin počinjen nad Hrvatima.
U ovom činu američke administracije mogu se iščitati dvije jasno prepoznatljive političke poruke. Prva je očito upućena nesposobnoj europskoj politici, koja se zbog sukoba interesa vodećih zemalja EU očito nije u stanju nositi s teškim bosansko-hercegovačkim problemima. Druga je poruka jasno upućena bošnjačko-muslimanskim i hrvatskim političarima kako je došlo vrijeme da se napokon i u Federaciji riješi hrvatsko pitanje. Naime, Hrvati su po međunarodnim ugovorima jednakopravan narod, a zbog neriješena teritorijalnog statusa i političke majorizacije u parlamentu, svedeni su na skupinu, koja ima manje kulturnih i političkih prava od bilo koje manjine u civiliziranim društvima. Strah od gubitka hegemonističkoga položaja u Federaciji te moguće podizanje optužnice radi zapovjedne odgovornosti u planiranju zločina i istrjebljenju Hrvata iz doline Neretve potaknuli su bivšega zapovjednika Armije BiH Sefera Halilovića na histerične reakcije u javnosti, kojima pokušava optužiti Amerikance za početak širih progona Bošnjaka. Na novonastalo stanje ratnom prijetnjom je reagirao čak i filmski redatelj Danis Tanović. On pak tvrdi kako novonastale okolnosti vode prema izbijanju rata. Podupirući bošnjačko stajalište glede vlasništva nad državnom, odnosno bivšom društvenom imovinom, u zaoštravanje političkoga stanja uključio se i predstavnik visokoga ureda međunarodne zajednice Valentin Inzko, koji je uporabio tzv. bonnske ovlasti i nametnuo odluke, koje su očito neprihvatljive Republici Srpskoj.
Sve snažniji sukob unitarističkih tendencija koje zagovara bošnjačka strana i koncepta triju federalnih jedinica bliskih podjednako Srbima, Hrvatima i razboritim bošnjačkim političarima na kraju bi doista mogao završiti raspadom moguće zajedničke zajednice triju jednakopravnih naroda.
Mate Kovačević