Hrvatsko slovo

Hrvatsko slovo , 26. veljače 2010.
Urednički komentar
Tako nam pomogao Bog
Ništa ne štima, počevši od prisege do šlampavog odabira predsjednikove administracije!

Nije bilo supstancijalne pogrješke u tekstu predsjedničke prisege koju je urbi et orbi izgovorio Ivo Josipović na trgu sv. Marka 18. veljače 2010. mišljenje je šefice Ustavnog suda Jasne Omejec. Josipović je umjesto „Republike Hrvatske“ prisegnuo samo s „Republika“ ili „republika“. U osnovnoj školi nastavnica bi učeniku rekla – sjedni, jedan, ponovi lekciju. Ali kad je u pitanju funkcija Predsjednika Republike Hrvatske, onda nema „supstancijalnih“ problema, jer je važno da je pri potpisivanju nalivpero funkcioniralo, da su cvjetni aranžmani postavljeni, pola milijuna kuna je ipak pronađeno iz pričuvnih sredstava države, k tome supruga i kćer stajali su točno tamo gdje im je Ustavni sud odredio. Supstanca forme pobijedila je supstancu sadržaja. Bila je to „inauguracija“, odnosno ustoličenje.
Prema Ustavnom sudu u svakoj se državi odnosi sa strahopoštovanjem. U Hrvatskoj mu svatko može okrenuti leđa. Obama je sfušao svoju prisegu, pa ju je morao ponoviti. Josipović to ne mora. U svijetu ima jako puno „republika“. Samo je jedna, međutim, „Republika Hrvatska“. Ne ponovi li prisegu, ne trebamo se onda čuditi što ćemo imati nesupstancijalnog predsjednika „republike“, premda je izabran za supstancu predsjednika Republike Hrvatske. U najboljem slučaju, želi li biti vjerodostojan vlastitoj prisezi, Josipović može biti predsjednikom „hrvatske republike“. S obzirom da je glazbenik, možda je redateljica predstave Jasna Omejec trebala prisegu zamisliti kao mjuzikl, ali i tad je trebalo na pozornicu staviti barem jedno državno obilježje! Josipović sigurno bolje pjeva negoli glumi. Tako mu pomogao Bog.
Deset kartica predsjedničkoga govora zašećerio je s 18 puta izgovorenom pravednosti. Taj bi mu uradak svaki urednik bacio u koš, sve da je riječ i o pismu čitatelja a ne o prigodnom govoru petogodišnjeg mandata. Ali, njemu govor ne piše književnik, ni urednik, ni jezikoslovac ili barem pismeni političar sa smislom za prigodu i stil. On je taj posao sublimirao u jednu osobu, koja tvrdi da je „teolog“. E, sad moramo reći – Tako nam pomogao Bog. Josipovićev teolog poznat po nekažnjenom ilegalnom hahao iskapanju mrtvaca o čemu je obaviješten čak i MKSJ (unatoč činjenici da mu je bliži agnosticizam), Pilsel, naime, Drago, ili Karlos, ili Carlos, nepoznatog je prebivališta u "republici", što je MUP već utvrdilo u slučaju u kojemu ga jedan građanin bezuspješno pokušava pronaći kako bi kaznena prijava protiv njega ušla u pravni promet. Spoj agnosticizma i teologije moguća je dobitna kombinacija "nove pravednosti" samo u bezimenoj republici u kojoj se još njeguju socijalističke tlapnje kao što je „društvena djelatnost“. Čak je i Mesić imao savjetnika za kulturu.
Josipović je ne samo Pilselu priskrbio stalno mjesto boravka barem na radnom mjestu, nego je i društvenu djelatnost Zrinke Vrabec-Mojzeš promovirao u nešto bez čega supstancijalna nepogrješivost ne može opstati. Kontroverzni sastav predsjednikove administracije nastavlja se i s drugim čudnovatim rješenjima. Tu je i Saša Perković, Mesićev špijun, koji je tijekom predsjedničke kampanje obavještajnim podacima pomagao Josipoviću i time se svrstao, uz medije i državne ustanove u poluge koje su ustoličile „novu pravednost“. Ona je osobito veliku pozornost pridala svojem gospodarskom savjetu, pa ju je predsjednica Vlade opravdano morala upozoriti kako gospodarsku politiku vodi Vlada, Ministarstvo i ministar.
Savjetnica za regionalnu politiku stiže iz beogradskog veleposlanstva. Ona će morati usko surađivati s predsjednikovim glavnim analitičarom Dejanom Jovićem, koji je u Slobodnoj Dalmaciji još 25. veljače 2002. zacrtao smjer kojim će savjetovati Josipovića: "Ja sam pristaša regionalnog pristupa… najbolje bi bilo da svi uđu u EU odjednom. To bi recimo iznimno pomoglo hrvatskom turizmu… Ne dijelim danas prevladavajući stav da je Jugoslavija bila neka vrsta tamnice naroda… Jugoslavija je – a posebno socijalistička – bila vrlo dobro rješenje… uključujući i za Hrvate. Ne vidim da su Hrvati izgubili svoj nacionalni identitet u Jugoslaviji, niti mislim da su bili podređeni… Mi sa Srbijom i Bosnom dijelimo isti jezik… Raspad Jugoslavije bio (je) rezultat nasilnog nacionalizma"! Kadrovska rješenja Ureda predsjednika i predsjednička prisega ne jamče kvalitetnu promjenu na Pantovčaku. Kadrovi su na tragu kontinuiteta Mesićeve politike. A prisegu treba ponoviti – to je demokratski standard, ili su, za Ustavni sud i Josipovića, Sjedinjene američke države demokratski zaostala država. Josipović je ipak u nečemu nadmašio prethodnika: Riječ je o "regionalnoj" orijentaciji. No, na regionalnom planu, budite sigurni, nadigrat će ga supstancijalno superiorniji Tadić.

Hrvatsko slovo , 26. veljače 2010.
Razgovor,
Prof. dr. sc. Andrija Hebrang, predsjednik Kluba zastupnika HDZ: Hrvatska desnica pobjeđuje samu sebe!
Dr. Andrija Hebrang, predsjednički kandidat na proteklim izborima i predsjednik Kluba zastupnika HDZa, otvoreno govori o Ustavu, Sanaderu, Mesiću, Josipoviću, o proteklim predsjedničkim izborima, desnici i ljevici, odnosima u HDZ-u, koaliciji s SDSS-om…

Pred nama su ustavne promjene. Je li u opasnosti sadašnji članak 141 Ustava?
Članak 141. Ustava je posljedica naših teških povijesnih iskustava suživota s tzv. jugoslavenskim narodima. Krvava povijest ponovila se i u Domovinskom ratu, pa smo poučeni iskustvima unijeli u stavak 2. toga članka, zabranu pokretanja postupka udruživanja Republike Hrvatske u sveze s drugim državama koje bi dovelo, ili moglo dovesti, do obnavljanja jugoslavenskog državnog zajedništva, odnosno neke balkanske državne sveze u bilo kojem obliku. U predstojećim izmjenama Ustava ove odrednice se ne će mijenjati, jer bi to značilo negaciju svih hrvatskih žrtava za slobodu, uključujući i dvadeset tisuća života položenih u Domovinskom ratu. Iako se nalazimo u povijesnom trenutku u kojemu se obezvrjeđuju sve domovinske vrijednosti, vodeća politička koalicija to nikada ne bi dopustila. To bi značilo gaženje temelja našeg političkog programa. Želim se nadati da danas u Hrvatskoj više nema stranke koja bi podržala bilo kakvu obnovu zloglasne jugoslavenske tamnice.

Koji su zapravo razlozi za promjenu Ustava?
Ustav želimo mijenjati tako da nam omogući referendum i ulazak u Europsku uniju. Mislim da je to od velike važnosti za Hrvatsku, jer pripadamo europskoj civilizaciji čija smo istočna vrata štitili stoljećima. Članstvo u EU je važno i za naš gospodarski oporavak, jer u te zemlje izvozimo 80 posto naših proizvoda, a iz europskih zemalja dolazi 90 posto naših turista. Ne na kraju, razlog potrebe ulaska u europsko udruženje je i prihvaćanje njihovih pravnih, civilizacijskih ali i demokratskih načela. Koristim priliku upozoriti na opasnost koja vreba iz svih asocijacija. To je mogućnost gubitka nacionalnog identiteta, osjećaja državnog i državotvornog zajedništva. Te kvalitete druge su europske zemlje zadržale i njeguju ih, jer Europska unija nije topionica naroda i narodnosti, nego društvo ravnopravnih. Nažalost, sadašnja politika i najveći dio javnosti ne razumije što znači zadržati vlastite tradicionalne vrijednosti u novoj uniji. Tome aktivno pridonose lijevo orijentirani mediji kao i svi oni koji niti danas još ne osjećaju vrijednost pripadnosti državnoj zajednici. To vidim kao glavni naš problem u novim integracijama.

Već smo nekoliko puta mijenjali Ustav. Mijenjamo li ga prečesto?
Česte promjene Ustava pokazuju kako ne znamo cijeniti temelje svoje države. Trebamo učiti od zemalja koje to znadu, pa mijenjaju svoje ustave jednom u nekoliko desetljeća. U nas je bilo zlouporabe političke vlasti dobivene na izborima. Tako je Račanova koalicija pridobila i neke desne stranke i tako stekla dvotrećinsku većinu za izmjenu Ustava. Sramotno je da su i političari desne orijentacije glasovali za ukidanje Dana državnosti 30. svibnja, a novi datum nikada narod nije prihvatio. Tako samo danas jedina zemlja u Europi i šire, u kojoj da Dan državnosti nema zastava na našim kućama. Mnogi nam se zbog toga rugaju i ismijavaju naše poštivanje državnosti. Prilikom te promjene Ustava izmijenjen je i naziv našega Sabora, tako da je izbačena riječ „državni“, iako ju u svojem nazivu imaju brojni parlamenti. Sve je to političko obračunavanje s drugom, domoljubnom opcijom i sramota je da se u te svrhe upotrebljava Ustav kao temeljni pravni akt države. Nadam se da je ova promjena Ustava posljednja za duže razdoblje. Nažalost, i prilikom ove promjene neki nastoje dobiti političke poene i suziti mogućnost glasovanja Hrvatima izvan Hrvatske na minimum, ako već ne mogu to pravo ukinuti. Sadašnje odugovlačenje s donošenjem promjena Ustava uzrokovano je baš s tim korištenjem prilike za promicanje političkih interesa. Sva je sreća da takve inicijative nisu dolazile u vremenima kada smo branili svoju neovisnost i slobodu, jer bi povijesni rezultat bez iseljene Hrvatske bio sigurno drugačiji.

Mesić kaže kako je tijekom svoja dva mandata bio "čvrsta točka političkog sustava". Kakva je Vaša ocjena njegova mandata?
Kada govorim o Mesićevim mandatima svjestan sam da zastupam manjinsko mišljenje, jer su ga birači birali dva puta uzastopce za predsjednika Hrvatske. On nije političar po mojem ukusu, jer je politički prevrtljivac koji je promijenio četiri stranke, prema potrebama. Pokušao je parlamentarni udar 1994. godine, kada je trećina zemlje bila okupirana i kada smo počeli pripremati Oluju. Da je uspio nikada ne bismo oslobodili Hrvatsku. Nije htio razgovarati s generalima, koji su taj razgovor tražili jer im je bio vrhovni zapovjednik, pa su odabrali javni istup. Ponavljam, nakon što su ga tražili za sastanak, kao i predsjednika saborskog odbora za obranu. Naišli su na zid šutnje. Njihov javni istup, u kojemu su izrazili strah na zaborav stvaranja države, Mesić je iskoristio za politički obračun i umirovio ih je. Još gore – sada piše kako se je bojao generalskog puča! Pa zar bi državu rušili oni koji su je stvarali?
Mesiću se ne može osporiti nekoliko uspjeha u međunarodnoj afirmaciji Hrvatske. No povijest će pokazati da je od toga daleko važnija njegova štetna uloga u negiranju državnog zajedništva, kako na razini državnih simbola tako i sadržajno. Ostati će jedinstveni primjer predsjednika koji nije išao na grob svog prethodnika bez kojega ne bi bilo ni države niti Mesića kao predsjednika. O pričanju neukusnih viceva o svom prethodniku ne ću niti govoriti, osudu će dati povijest. Dodamo li tome njegovo uplitanje i zlouporaba obavještajnog aparata, lobiranje za pojedine tajkune koji su financirali njegove kampanje a što je i sam nedavno priznao, svađu sa Crkvom, vrijeđanje nekih novinara, prijetnju oružanom intervencijom u drugu državu – mislim da je u svojih deset godina više razgradio nego stvorio. Nažalost, podržavajući svog nasljednika osigurao je nastavak sličnoj politici. Nadam se u umivenijem obliku.

Mnogi se slažu s ocjenom o tome da ste vi bili predsjednički kandidat HDZ-a umjesto Mate Granića, Mesić nikad ne bi bio predsjednikom. Je li itko, osoba ili stranačko tijelo odgovarao u HDZ-u, ili podnio ostavku, zbog toga što je donosio krive političke poteze i time omogućio političkim protivnicima da u proteklom desetljeću od Hrvatske kao regionalne sile napravi lokomotivu Zapadnog Balkana međunarodno optuženu za "zajednički zločinački pothvat"?
Nikada nisam bježao od političke odgovornosti i prihvaćao sam dužnosti koje su mi se činile važne za boljitak Hrvatske. Prije deset godina jedna skupina članova HDZ-a je prikupila predviđeni broj potpisa i htjela me kandidirati za predsjednika države. No tadašnji unutarstranački sukobi eliminirali su moju kandidaturu na krajnje birokratski, rekao bi boljševički način. Sudionici kandidacijskog skupa se sjećaju kako se je javila doktorica Vesna Bosanac da podnese moju kandidaturu i potpise. Drago Krpina joj nije dao govoriti jer je rekao da je rok za kandidaturu – prošao! Na upit gdje je to napisano, rekao joj je da to stoji u poslovniku. Sve bi bilo dobro da taj poslovnik nismo dobili na stolcima u dvorani u kojoj se je održavao zbor, a kojega nije niti bilo na svim stolcima! Nisam mogao otrpjeti takve uvrjede prema heroini Domovinskoga rata, izašao sam za govornicu i čestitao režiserima prijevare upozoravajući ih što će se dogoditi. Završio sam govor rečenicom koju je izgovorio Sokrat na samrti, primjenjujući ju na politički život: „Ja sada odlazim u političku smrt, a vi u politički život. Tko je pri tome bolje prošao, zna samo gospodin Bog!“. Danas, nakon dva Mesićeva mandata, znam tko je bolje prošao.

Bili ste predsjednički kandidat HDZ-a na nedavno održanim izborima. Tko Vas je zapravo minirao kao predsjedničkog kandidata? Ima li HDZ u vrhu stranke još prikrivenih krtica i spavača?
Bolje rečeno, bio sam kandidat samo dijela HDZ-a. Dobio sam samo oko trećine glasova moje stranke. Kao što je poznato, u utrku su ubačena čak tri bivša HDZ-ova ministra (Vidošević, Primorac i ja). Njih sam pobijedio, ali su oni uzeli glasove koji su mi trebali za konačnu pobjedu. Po njihovom utrošku novca za kampanju, a potrošili su pet puta više nego što sam ja imao, vidi se da su bili dobro financirani. Sigurno nisu niti pomislili da bi mogli pobijediti, njihova je dobro stimulirana uloga bila uzeti desne glasove. Taj dio odradio je, uz ostale, i dio moje stranke. Javno sam obojicu pozvao na unutarstranačke izbore, Primorac kao član Predsjedništva odbio je tu mogućnost na licu mjesta rekavši da nije zainteresiran za Pantovčak. Vidošević nije niti odgovorio. Nažalost, tadašnji počasni predsjednik stranke Sanader nije htio iskoristiti svoj autoritet i pozvati ih na stranački posluh, što je mnogima bio znak njegove potpore. Dodamo li k tome i nedemantirane novinske tekstove da Sanader podržava zapravo Bandića, slika je cjelovita. Neslogu desnice poduprli su oni medijski režiseri koji bi učini sve za još jedan lijevi mandat na Pantovčaku, a taj su čušpajz začinili autori tzv. političkih anketa koji su mi davali peto do šesto mjesto, a nikada nisu komentirali kako to da sam osvojio treće. Odradili su svoj politički posao pa više o tome ne brinu. Moram zaključiti opis stanja na hrvatskoj desnici i kandidiranjem još dva kandidata toga predznaka. To je ponajprije Miroslav Tuđman, koji je osvojio oko 4 posto (meni je za drugi krug nedostajalo 2 posto!) i tako presudio da se bista njegova oca niti u ovom mandatu ne nađe na Pantovčaku! A dva posto je uzeo i Josip Jurčević, koji je s time moguću bitku za vraćanje časti žrtvama komunističkih zločina pretvorio u neostvarivu teoriju. Sve to dokazuje moju tezu, da desnica u Hrvatskoj pobjeđuje uvijek sama sebe. Pa ipak, nije mi žao što sam prihvatio kandidaturu moje stranke. Kada sam vidio dva ljevičara u finalu, nikada si ne bih oprostio da nisam pokušao. Ovako, odlazim mirne savjesti. Doduše, s dvije teške neizlječive rane. To je moj poraz u Bosni i Hercegovini, gdje sam proveo dobar dio rata 1992. godine a nakon rata pokrenuo većinu projekata za Hrvate u toj državi. Poražen sam od kandidata koji se tada nije niti usudio otići u svoj zavičaj i pomoći svom narodu kada mu je bilo najpotrebnije, nego se skrivao u Zagrebu. Šteta da je razvrgnut brak Hrvata iz susjedne države i HDZ-a u Hrvatskoj. Mislim da smo učinili puno dobrih stvari na obostranu korist. Druga neizlječiva rana mi je poraz u Vukovaru, za koji sam tijekom rata učinio puno, a nakon rata doveo velike projekte kao što su gradnja poliklinike, spomen obilježja u bolnici i kompletna obnova vukovarske bolnice heroja. Pobijedili su me oni koji u ratu za Vukovar nisu ni prstom maknuli. A poslije rata financirali su samo pojedince a ne sustav. Gdje su bili dok smo opskrbljivali Vukovar, slali osoblje u bolnicu, izvlačili 104 ranjenika koji bi inače završili na Ovčari... ali ne treba plakati, većina pobjeđuje. Za Hrvatsku je važno da je zadovoljna većina, a ne pojedinci.

Poslije gubitka u prvom krugu izjavili ste da se na Pantovčak penje jedan krak korupcijske hobotnice. Na koga ste mislili, na Josipovića ili Bandića?
Kada sam to rekao, mislio sam na brojne afere koje se vežu za obojicu a nisu u javnosti obrazložene. Ne želim ih komentirati, jer nisu pokrenuti nikakvi postupci, ali nisu niti uvjerljivo demantirane. Ne mogu zamisliti na Pantovčaku osobu koja ne poštuje sudske odluke, ima veliko bogatstvo koje se ne može obrazložiti državnim plaćama. No vrijeme otkriva sve tajne, pustimo mu konačnu ocjenu. No sumnje ostaju dok se ne pruže argumenti. To je dovoljno da potiče i druge na slične postupke.

Je li krak korupcijske hobotnice stanovao na Pantovčaku u ovom desetljeću?
Sumnje na korupciju u tom dijelu političkog vrha ostavljaju podaci o nagovaranju za kredite poduzetnicima, namještanje najužih članova obitelji na unosne položaje, umiješanost u privatizaciju devedesetih, neprimjereno miješanje u neke istrage, politiziranje nekih javnih nabavki umjesto prijavljivanja... kada sazriju odgovarajuće institucije, papiri će iznijeti istinu. Čvrsto vjerujem u to.

Mnogi se slažu u ocjeni da je zapravo HDZ znatno pridonio izbornoj pobjedi Ive Josipovića, Sanaderovim bijegom, nametanjem Vas kao kandidata i iznenadnim pojavljivanjem u stranci između dva izborna kruga u trenutku kad je Bandić sustizao Josipovića, zatim vašom izjavom o kraku korupcijske hobotnice te ušutkavanjem predsjednice Kosor onih hadezeovaca koji su se usudili javno reći da će u drugom krugu glasovati za Bandića, da i ne spominjemo tajanstvene kandidature Primorca i Vidoševića…?
O tome sam već govorio, no mislim da neke stvari treba objasniti. Točno je da je Sanader odbio javno pozvati do tada HDZ-ove članove kandidate na unutarstranačke izbore, kao što je istina da nije javno demantirao priče o tihoj potpori Bandiću. To je uzbunilo dio članstva a rezultat je poznat. Ne samo da je poznat, nego se je mogao i pretpostaviti. Stoga sam u polovici kampanje pred predsjedništvo stranke stavio pitanje odustajanja, jer je bilo jasno da među članstvom vlada zbrka i podjela interesa. No Predsjednica stranke Jadranka Kosor dala mi je jasnu podršku, bila je sa mnom na nekoliko važnih skupova i TV nastupa, održala govore na najvećim skupovima. Cijelo predsjedništvo osim Marija Zubovića dalo mi je bezrezervnu podršku, svi su bili na mojim velikim skupovima i držali govore. Na terenu je bilo svačega. Niz HDZ-ovih načelnika i gradonačelnika pojavljivali su se u javnosti s Milanom Bandićem, očito iz računice. Veliki dio Crkve bio je uz njega. Sudionici privatizacije iz ranih devedesetih, kada je Vidošević bio ministar gospodarstva i zadužio mnoge, vraćali su mu dug. Ponavljam, sve je to bilo jasno daleko prije izbora, ali nisam odustao jer samo htio uložiti cijeloga sebe da mi savjest bude mirna. Izbori su pokazali, na moju žalost, da je moja vizija europske i ponosne Hrvatske izgubila. Bez obzira na sve okolnosti, većina nije prihvatila opciju vraćanja državnog i državotvornog ponosa, barem na razinu koju njeguju članice EU, oživljavanje osjećaja državnog zajedništva, njegovanje naših tradicionalnih vrijednosti, poštivanje Crkve i obiteljskog života, poštivanje vlastitih državnih simbola i datuma, vraćanje narodnog ponosa i dostojanstva, a sve to zato da bi stvorili zajedničku energiju za borbu protiv kriminala i ostvarenje gospodarskih uspjeha i visokog standarda kroz podizanje konkurentnosti hrvatskih proizvoda i proizvodnje. Većina je glasovala za drugačije opcije i ja to poštujem. Jedini sudac na izborima su birači, nisu mogli oni pogriješiti, mogao sam samo ja iznjedriti program koji oni ne prihvaćaju. Političar iz poraza mora izvući zaključak, ne birači.

Na Josipovićevoj su strani tijekom kampanje uz evidentno navijanje medija, bile i državne ustanove poput Predsjednika Republike, DORH-a, DIP-a, a sad se sam pohvalio da je koristio i usluge Saše Perkovića, savjetnika za nacionalnu sigurnost Predsjednika Republike? Je li to pravi karakter njegove "nove pravednosti"?
Ne mogu razumjeti da se netko zalaže za pravednost, a koristi parainstitucije za svoju obranu. Tadašnji kandidat a sada predsjednik nije smio za svoju zaštitu zvati predsjednika države, jer je s time pokazao svoj privilegirani politički položaj. S druge strane, ni Mesić niti njegov savjetnik Perković nisu se smjeli operativno miješati u obavještajnu zajednicu jer je to dokaz njezine politizacije. Josipović se za obranu od kleveta kao građanin smio obratiti samo policiji. Ovako, imao je vjetar u leđa. Pomagali su mu i mediji, jer su organizirano krenuli u akciju za lijevi Pantovčak. No ipak, nakon ovih izbora ljevici treba čestitati. Oni se nisu dali usitniti poput desnice, i to od onih koji su kroz predsjedničke izbore ostvarivali svoje osobne interese, materijalne ili političke. Ljevica je bila mudra, podržala je jednog izglednog (Josipović) i dijelom dva manje nezgledna kandidata (Banduć, Pusić). Nasuprot tome, desnica je podržavala tri bivša ministra HDZ-a, Miroslava Tuđmana, Josipa Jurčevića a dijelom i ljevičara Milana Bandića. Ovaj posljednji pred izbore glumi desnicu, iako kao gradonačelnik niz godina nije sagradio u Zagrebu spomenik dr Franji Tuđmanu, ukinuo je trg Hrvatskih velikana ali ne i Trg maršala Tita, vratio Trg žrtava fašizma ali ne i imenovao Trg žrtava komunizma... Političar koji vozi lijevo, a žmiga desno. Konačni rezultat kandidata je tri na ljevici i šest na desnici. Dovoljno za prognozu rezultata izbora. Ljevica je samo iskoristila neslogu, egoizam i politički diletantizam desnice uživajući u onoj „divide et impera“, samo ovaj put je desnica za njih sama odradila posao. Je li nešto i naučila?

Ivo Josipović zaboravio je na svečanoj prisezi "Hrvatsku", ostala mu je samo "republika", a njegov prethodnik na svečanu binu nije postavio ni državnu ni svečanu predsjedničku zastavu, što je zakonska obveza. Što se to događa s institucijom Predsjednika Republike?
Nažalost, instituciju predsjednika države kao i sam osjećaj državotvornosti razgrađivao je Mesić a sličnu perspektivu najavio i Josipović. Inauguracija, ili lijepa hrvatska riječ ustoličenje, obilježeno je izbacivanjem državnih i državničkih simbola. Mirando Mrsić, Josipovićev šef kampanje, dan prije ustoličenja u TV intervjuu je rekao da je to zbog izbjegavanja uobičajenih tradicionalnosti, a dan nakon mijenja obrazloženje u činjenicu da Josipović za vrijeme ceremonije nije još službeno bio predsjednik pa nije mogao izvjesiti predsjedničku zastavu. Pitam ga, nije li to mogao zatražiti od tada još aktualnog predsjednika Mesića? Već sam izgled pozivnice najavio je trend koji slijedi. Na pozivnici za ustoličenje nema niti jednog državnog simbola, grba, zastave državne ili predsjedničke. Žalostan sam, ali to je većina odlučila i to poštujem. Bojim se jedino da će za pet godina biti kasno obnoviti ono što petnaest godina, ili tri mandata ljevice, guramo u zaborav.

Kako gledate na kadrovski sastav Josipovićeva Ureda?
Nažalost, stekao se je dojam da su savjetnici imenovani na brzinu, bez analize i sigurnosne provjere. Zato su među njih upali utajivači poreza, osuđeni za zlouporabu poljoprivrednih poticaja i novinarka na koju se u medijima izražava sumnja da je financijski sudjelovala u uništavanju jedne radio postaje. No više od svega me smeta da Josipović nije održao obećanje o ravnoteži u pristupu svim političkim opcijama jer je ljevica jako prevagnula. Izjava da je dio savjetnika iz HDZ-ove administracije je netočna, jer su to naslijeđeni kadrovi, političko podrijetlo većine njih je potpuno jasno. Žao mi je da nije prevagnula struka, nego politička orijentacija.

Tko bi po vašem mišljenju u sadašnjem političkom sustavu, parlamentarnom, trebao Hrvatskom saboru podnijeti godišnje izvješće o stanju države i nacije? Sada ta izvješća dnevno podnose uvaženi analitičari u tiskovinama, većinom u stranom vlasništvu, poput Butkovića, Gjenera, Kuljiša i tako dalje?
Dobar običaj izvještavanja o stanju nacije trebala bi podnijeti premijerka jer je najodgovornija za vođenje države. Vjerujem da bi to izvješće bilo objektivno i da ne bi imalo primjera katastrofičnosti koje promovira većina kolumnista. Tada se ne bi dogodilo ono čemu se ti isti čude, kako to da su Hrvati najpesimističniji narod u regiji, a najbolje žive od svih susjeda s izuzetkom Slovenije. Objektivno sagledavanje problema, ali i ostvarenih kvalitetnih rješenja, može izliječiti neutemeljeni pesimizam. Neki dan pita me jedan ministar europske zemlje, kako to da smo najveći pesimisti a u dvadeset godina ostvarili smo ono što još nitko u povijesti nije. Stvorili smo državu, obranili se od znatno jačeg agresora uz zabranu kupovine oružja, obnovili preko trideset milijarda dolara ratnih šteta, napravili divne prometnice, a uz to imamo najmanje nezaposlenih u regiji (unatoč teške krize!), najveće prosječne plaće i mirovine...čovjek je zbunjen, ali zbunjeni smo i mi.

Nedavno se čula ideja o tome da Hrvatski sabor, odnosno parlamentarne stranke biraju predsjednika Republike. Ne bi li to bio korak natrag u odnosu na dosegnutu razinu demokracije i izravno biranje predsjednika Republike?
Naravno da bi to bio korak natrag. Velika je mogućnost da u takvom slučaju stranke odlučuju o predsjedniku međustranačkim krojenjem izbora. Bilo bi to i daljnje umanjivanje uloge predsjednika države, jer mu pozicija neposredno izabranoga daje politički autoritet i legitimitet. Zamislite da načelnike općina i gradonačelnike biramo neposredno, a predsjednika države posredno! Na žalost, vjerujem da će hrvatska ljevica razvijati javno mišljenje u tom smjeru, s ciljem daljnjeg umanjivanja mogućnosti utjecaja predsjednika države na zbivanja u unutarnjoj i vanjskoj politici.

Oživljavanje jugoslavenskih mitova, primjerice takozvanog ustanka u Srbu i obnova spomenika tom ustanku koji je zapravo bio četnički pokolj nedužnog stanovništva i klera, javnost doživljava kao nedopustivi ustupak HDZ-a koalicijskom partneru SDSS-u? U kojoj mjeri je SDSS konstruktivan politički partner, a u kojoj uteg?
HDZ vlada u koaliciji s SDSS-om jer su birači odlučili dati nam samo 66 mjesta u Saboru. Bez SDSS-a nismo mogli sastaviti vladu. Volja birača je iznad svega. Mislim da je SDSS konstruktivan partner, a to što koriste poziciju za svoje političke ciljeve je legitimno i razumljivo. Što se tiče početka antifašističkog ustanka u Hrvatskoj, on je posljedica raskida veza Staljina, komunističkog političkog koordinatora, s Hitlerom. U vrijeme njihova savezništva i prljavih zajedničkih akcija u Poljskoj i šire, ustanak u Hrvatskoj bio je nezamisliv. Nakon razvrgavanja braka ruskih komunista s fašistima 1941. godine, stvoreni su uvjeti za antifašistički ustanak u Hrvatskoj. Nije mi osobito važno gdje se je to dogodilo, važno je da je fašizam pobijeđen. Nije ga pobijedio komunizam, nego hrvatski građani izvan stranačkog sustava kao i pripadnici drugih stranaka. Antifašizam i komunizam su dvije različite stvari. Antifašizam je borba protiv svjetskog zla, a komunizam je svjetsko zlo koje je odnijelo više ljudskih života i od samog fašizma. To je istina koju treba ponavljati, jer se jednim zlom ne može opravdavati drugo.

Je li točna informacija da će Hrvatska dati u vlasništvo više od 4000 stanova "bivšim nositeljima stanarskog prava" mahom srpske nacionalnosti, a koji su napustili stan "duže od šest mjeseci"? Koja je zakonska podloga takvom pristupu, ili je riječ o pritisku izvana, ili ucjeni koalicijskog partnera SDSS-a?
Ne vidim načina da hrvatska država vrati stanarska prava onim privilegiranima koji su ih imali, a temeljem zakona izgubili napustivši ih. Tome u prilog govori i presuda suda u Strasbourgu i ne vjerujem da bi se ona mogla ignorirati.

Znate li da je Ministarstvo kulture odbilo makar simbolički poduprijeti Dane dr. Franje Tuđmana – Hrvati kroz stoljeća na kojima povjesnici jednom godišnje u Velikom Trgovišću promišljaju stariju, noviju i najnoviju hrvatsku povijest?
Nisam čuo za to, a volio bih vjerovati da naše Ministarstvo kulture nije odbilo takav zahtjev. Nemam dovoljno podataka pa ne mogu to kritizirati, ali bi uvođenje takvog običaja bio poticaj povjesničarima istraživati našu povijest, a zahvala dr. Franji Tuđmanu što nam je omogućio da o njoj slobodno govorimo.

U posljednjoj smo godini ovoga desetljeća. U njemu je Hrvatski državni sabor postao Hrvatski sabor, polupredsjednički sustav pretvoren u parlamentarni, Hrvatska se enormno zadužila, pokidala sveze s hrvatskim izvandomovinstvom, nestalo je i aktivne politike prema BiH. Postali smo, istina, članicom NATO-a. Sad smo usred krize i "borbe protiv korupcije". Sve se u ovom desetljeću provelo pod parolom "zaboravimo prošlost okrenimo se budućnosti". Mislite li da trebamo nastaviti voziti u petoj brzini sa zaboravom prošlosti i zaslijepljeni budućnošću?
Narod koji zaboravlja prošlost, prisiljen ju je ponavljati. Ima i ona druga. Pametni narodi uče iz povijesti, jer ona je učiteljica života. Istina je da smo mi našu sjajnu povijest potisnuli pod navalom lijevo-liberalne političke misli. Ne treba živjeti od povijesti, ali ju treba koristiti kao temelj za gradnju naše budućnosti. Ne znam niti jedan narod koji je svoju povijest izbacio iz medija i udžbenika poput nas. Razlog je prozaičan, medijsku većinu zauzeli su oni koji se nisu pravodobno uključili u borbu za Hrvatsku pa sada izjednačavaju politički rezultat. Vratiti ću se opet na svoje političko iskustvo i citirati uglednu novinarku, koja je prognozirala rezultat nedavnih predsjedničkih izbora. Napisala je da ja ne mogu pobijediti, jer sam među kandidatima jedini sudionik Domovinskog rata od početka do njegova kraja. Pogodila je stav većinskog biračkog tijela. Kreatori takve politike uspjeli su kriminalizirati sjajnu pobjedničku prošlost zbog pojedinih negativnih primjera. Umotali su istinu u laž. Optužuju nas za nedostatak demokracije u razdoblju rata, za propuste u gospodarstvu u razdoblju kad su nam razarali zemlju i srušili nacionalni dohodak za 50 posto u samo dvije godine, što je do sada neviđeno u europskoj poslijeratnoj povijesti. Kriminaliziraju branitelje zbog malog postotka onih koji su se u tu časnu kategoriju protuzakonito ugurali. Očito je većinski dio biračkog tijela prihvatio takvo prekrajanje prošlosti. Preostaje nam to prihvatiti i priznati politički poraz u borbi za istinom, ili tuči glavom o zid. Moje osobno iskustvo pokazuje da je ovo drugo jako bolno. Izgubili smo bitku za istinu o prošlosti, nadam se da zato nećemo platiti preveliku cijenu u budućnosti.

Najveći krimen Ive Sanadera je okretanje protiv vlastite stranke
Ukratko, tko je zapravo u političkom smislu Ivo Sanader?
To nije moguće odgovoriti dok ne znamo razlog njegove ostavke. Njegov odlazak nema sličnog primjera u politici. Premijer, predsjednik najveće stranke, čovjek koji je dobio dva puta za redom parlamentarne izbore i kao takav vezao za sebe i svoje postupke sudbinu naroda, odlazi odjednom bez najave i bez obrazloženja. Ne znam za politički događaj koji je u nas izazvao veći šok. U stranci i na ulici preteže osjećaj razočaranja s Ivom Sanaderom zbog izdaje svih onih koji su mu vjerovali i za njega glasovali. Ostaje činjenica da je napustio kormilo u najtežem trenutku početka teške gospodarske krize. No bez obzira na moguće razloge, ostaje činjenica da je uvrijedio sve nas, njegove suradnike, birače i sugrađane, otišavši bez obrazloženja. To svakako odaje karakternu crtu neodgovornosti prema zajedničkoj sudbini. Nema, i ne će nikada biti opravdanja za odlazak bez obrazloženja.
Danas možemo reći da je Ivo Sanader u mandat i pol na položaju premijera napravio dobrih stvari, ali će one pasti u zaborav prema posljednjem potezu na odlasku. Podsjetimo se samo dobrih gospodarskih godina koje su omogućile vraćanje duga umirovljenicima, osnivanje braniteljskog fonda, ulazak u NATO, podizanje ugleda Hrvatske u inozemstvu. Dodajmo tome važne zakone koji su zaštitili našu obalu od rasprodaje zabranom gradnje uz more, zaštitu otoka od prodaje, ostanak najvrjednije hrvatske obradive zemlje PIK-ovima u hrvatskim rukama ili približavanje Europskoj uniji i slika će biti zaokružena. A sada slijede pitanja o nizu afera koje nakon njega izviru kao gljive poslije kiše. Jesu li bile vezane uz njega, je li znao za njih? Ili su to političke namještaljke koje će svjedoci rušiti na sudu, kao nedavno u svjedočenju na suđenju za tzv. aferu „kamioni“? Jesu li to afere stvorene za rušenje HDZ-a ili doista početak bitke protiv kriminala? Mogu li doista ljudi počiniti takvu krađu vlastite zemlje? Odgovor zna samo Ivo Sanader. Za mene kao čovjeka koji nikada nije imao druge političke opcije niti stranke osim HDZ-a, jer je to stranka pod kojom je stvorena i obranjena država i vrijedi ju njegovati i ispravljati na stranputicama jer slične stranke niti nemamo, najveći krimen Ive Sanadera je okretanje protiv vlastite stranke. Jer ona je stvorila u političkom smislu i njega kao i sve nas, stranka mu je omogućila političko rođenje i rast. Ostavio ju je kukavički, a zatim se okrenuo protiv nje. Pokušaj parlamentarnog puča može se usporediti samo s pučem Mesić – Manolić 1994. godine, iako sada nije ratna nego gospodarska kriza. Rad Sanadera protiv stranke na proteklim predsjedničkim izborima imao je za cilj pokazati kako se bez njega ne može. Upao je u krizu identiteta, jer je vidio da stranka ide dalje, da Jadranka Kosor donosi hrabro teške odluke i ima podršku stranke. To nije mogao otrpjeti pa je ušao u posljednju avanturu puča. Razlog ovakvog odlaska i ponašanja jednoga će se dana doznati. Ukoliko je to povezanost s kriminalom, razočaranje će biti još veće. Možebitni zdravstveni razlozi, o kojima se nagađa, ne bi ovakve postupke opravdali nego samo objasnili.
Nenad PISKAČ

Hrvatsko slovo, 26. veljače 2010.
Dnevnik
15. – 21. veljače
Petar Tyran
Jezična rekroatizacija je sizifov posao

Pandiljak, 15. veljača
Gradišćanki Hrvati opet jednoč stoju pred prelomnom fazom: kako se i kamo i prema komu se orijentirati glede novih zahtjevov početkom novoga sto- i tisućljeća. Ionako jur kasnimo, jer opet smo zaspali nove trende i opet šantamo i plantamo (šepamo) za drugimi. Posebno se ovo tiče i društav i organizacijov Gradišćanskih Hrvatov u samom Gradišću ali i u Beču. Jur davno su potribne interne reforme i prestrukturiranja. Sadašnja situacija s bezbrojem društav i međusobnom konkurencijom a tim i ljubomornosti su „lanjski snig“ i nikako ne dobru „statusu quo-u“ a kamo li razvoju manjinskopolitičke, društvene, kulturne, jezične itd. situacije unutar same nacionalne manjine. Svaki dan ki se gubi, nam nanosi škodu a sa svakim danom kada nismo odlučni niti ne napredujemo, zgubljamo još više supstancije i još više jezične kompetencije i još više staramo, i personalno i idejno. Skupa s Hrvatskim centrom u Beču i šakicom ljudi u njemu pokušavam stvarati nove sinergije. Ne moremo već naše sve slabije osobne resurse podiliti na nekoliko društav s upravo toliko predsjedničtav, odborov i upravnih tijelov a pak pokusiti odluke najti kroz sva ova sve sporija jer i zastarana tijela. Dokle se pa svi slažu i dokle se konačno najde neki minimalni konsenz, neka suglasnost u bilo kom pitanju, gubimo nevjerojatno vrimena i snage i puno čega nije ni moguće, jer se u takovi demokratski „napuhnuti“ tijeli pri toj raznolikosti mišljenja i mnogoslojnosti članov teško ili uopće ne more najti potribni konsenz ili željena suglasnost. I opet smo gubili misece, ljeta, desetljeća.
U konačno dobro pripravnoj ofenzivi Hrvatski centar sada pokušava uvjeriti ostala društva pod svojim krovom, nadalje brojne sekcije i inicijative, da samo jak temelj i čvrsti krov moru u sebi udomaćiti i razviti jak i djelotvorni društveni život, kreativnost i potribni novi polet. Jasni je cilj da se uperemo i suprotstavimo teškoj asimilaciji. Očevidna je pogibelj da za jednu ili dvi generacije vjerojtano već neće biti nijednoga ki bi se mogao „međusobno posvaditi na hrvatskom“ ili ki bi mogao biti različnoga mišljenja. S tim uvjerenjem i osvidočenjem sam i smo išli u pandiljak u koncertiranu akciju. Pozivajući mudre glave i bistre ume da zajedno uvjerimo i one ki znamda još sumljaju, moramo uspiti u tom, inače smi puno čega izgubili — nepopravljivo i za uvijek.

Utorak, 16. veljača
Imam dva fiksne obiteljske termine u ljetu: jedan je na sam Božić, kada s proširenom obitelju pri skupnom objedu slavimo Božić. U noći prije toga, na Badnjak iliti u Badnju noć po staroj tradiciji molimo i jačimo pod jelvom (borom) i dilimo dare i poklone prije nego idemo na polnoćicu. Drugi i ultimativno skupni termin je mesopusni utorak, kada se uz inicijativu punice najdemo na takozvani „Heringsschmaus“, zajedničku vičeru uoči sutrašnje pepelnice odnosno čiste srijede s kom počinje post. Ne samo da punica (a s njom i njezine kćere) jur više od 40 godina ljeti tajedne dugi boravi na Hrvatskom Jadranu, u Sutomišćici na otku Ugljan, ona je u Beč duga ljeta vodila i ribarnicu i je tim vrsni i iskušeni stručnjak za ribe. Svaki put nanovič je to slasni doživljaj kod nje na mesopusni utorak s brojnimi vrlo ukusno pripremljenimi vrsti ribov — a nje „majoneza od povrća“ je poznata jur daleko prik obiteljskih granic. Ta zajednički obiteljski mesopusni utorak je, naravno, ujedno i prilika, da se sastajemo sa člani obitelji, ke već od Božića nismo vidili, a zahvaljujući šogoru (šurjaku), moremo iživati u najbolji vini; ljetos su to bili zu ostala: Kozlovićevo i Krauthackerovo bijelo. Moguće da se ovoga i onoga i malo previše troši — ali se batrim i tišim s tim, da srijedu ionako počinje post.

Srijeda, 17. veljača
Jur relativno rano konferencija za novinare u sjeverogradišćanskom Pandrofu u gornjem loftu novoizgrađenoga Pannonia Tower Hotela, u najvišoj zgradi na Hati, na čistom sjeveru Gradišća. Tema je „Kulturno ljeto Pandrof“ s ljetošnjom produkcijom Shakespeareove »Upitomljenje šegave Žene/Der Widerspenstigen Zähmung«. Ali pri tom je još više zanimljiva najva, da će tamburaški orkestar »Ivan Vuković« iz Pandrofa pod peljanjem Jive Maszla javnosti prezentirati DVD o Ivanu Vukoviću (1860.-1957.), hrvatskomu skladatelju i školniku (nastavniku) i kantoru u Pandrofu, komu je ljetos 150 ljet od smrti. Tim povodom su Pandrofci napravili DVD koga su takaj (također) predstavili pri spomenutoj press-konferenciji. Na tom nosaču zvuka i slik i ja imam čast da na hrvatskom govorim o značenju Ivana Vukovića danas. Ustanovio sam, da to značenje slabi, iako se ga danas još uvijek spominjamo prije svega kao kompozitora gradišćanskohrvatske himne „Hrvat mi je otac“ polag riči, pjesme Mate Meršića Miloradića (1850.-1928.), Miloradića se je ljetos posebno spominju i u Hrvatskoj. DVD o Ivanu Vukoviću kaže predivne slike (i povijesne, kada je Tamburaški okestar i zbor »Ivan Vuković« još u trideseti ljeti prošloga stoljeća nastupio u HNK u Zagrebu).

Četvrtak, 18. veljača
Hrvatsli skladatelj sridnjih ljet Hanes Lasaković je skupa sa svojim jazz-triom Pristup predstavio njihov prvenac, CD-jku s nazivom »PaŠra]nnonien«. Na tom nosaču zvuka je Lasaković obdjelao na primjer i gradišćanskohrvatsku crikvenu „Kristuš se je gori stal“ ali moremo najti i njegove kompozicije „Kraljice“ i „Jadransko more“. Prezentacija ove CD-jke u Hrvatskom centru u Beču je naišla na vrlo veliko zanimanje, pretežno kod ljubiteljev džeza, ali i kod hrvatskih folklorašev, jer Lasković je niz godina vodio muzički sastav nadregionalnoga hrvatskoga folklornoga ansambla Kolo-Slavuja. Povodom gostovanja milosnoga kipa »Putujuće Celjanske Marije« u Hrvatskom centru u Beču Lasakovć napisao je „Hrvatsku mašu“, ka je u svibnju 2005. ljeta imala praizvedbu u Crikvi servitov u Beču, a izveli su već i koruški Slovenci u Železnoj kapli na jugu austrijske pokrajine Koruške, a s dijeli te maše je Kolo-Slavuj nastupio i na Smotri folklora u Zagrebu.

Petak, 19. veljača
U izdanju Hrvatskih novin od 19. veljače 2010. sam pisao uz ostalo „…Početo s ljetnim semestrom 2010. ćedu opet držati predavanje o povjesnoj literaturi i kulturi Gradišćanskih Hrvatov. (…) Uz predavanje o Gradišćanski Hrvati postoji nadalje u ljetnom semestru i jezična vježba gradišćanskohrvatskoga jezika. Naslov je »Aktualni razvitak gradišćanskohrvatskoga jezika«. Jezičnu vježbu od dvih ur pelja Zorka Kinda-Berlaković…“. Jedva da su čitatelji i čitateljice pročitali ovu radosnu vist, više nije bila aktualna, jer su — navodno zbog pomanjkanja pinez — petak, 19. veljače „morali ukinitu“ ove jezične vježbe na Slavistiki Bečkoga sveučilišća. To je težak udarac ne samo za studente i studentice slavistike, prije svega kroatistike, nego i za buduće profesore i profesorice hrvatskoga jezika na gimnazija u Gradišću i Beču. U dolnji razredi neka podučavaju gradišćansku varijantu hrvatskoga jezika — a nimaju nikakovu izobrazbu. Odmah sam pokusio nagovoriti Hrvatski akademski klub na prosvjed, jer sada treba politički argumentirati. Nema smisla imati razumivanje za navodno tešku financijsku situaciju na Bečkom sveučilišću, ako izostane jedna generacija učiteljev ki znaju hrvatski, nestat će i cijela generacija školarov, a tim roditeljev — a jezična je rekroatizacija sizifov posao, ako ne i nemoguć.

Subota, 20. veljača
Subota nije bolje počela, nego je završio petak. Jedan od glavnih naslovov u austrijskom dnevniku KURIER glasi „Sprach-Los“ (to je: „Bez jezika“ ali i „Sudbina jezika“) kade nam opet jednoč otvaraju strašnu sudbinu polaglg Unescovoga istraživanja odnosno spoznanja: U svojem »Atlasu ugroženih jezikov« piše na udarnom mjestu: „Najviše od izumiranja i nestajanja ugrožen je gradišćanskohrvatski!“ U spominjanje mi se vraćaju po tisuće i tisuće obećanja o predvidjeni pothvati da bi se nešto poduzelo u korist ojačanja jezika i poboljšanja jezične kompetencije kod Gradišćanskih Hrvatov — bilo to u Austriji, Slovačkoj ili Ugarskoj, čak i u Južnoj Moravskoj (Češka). Sve su to bile a su i danas prazne riči i prazna obećanja. Politika nije u stanju pomoći, jer nima kompetencije za rješavanje ovoga, priznajem, teškoga problema. Navodno uzorno dvojezično školstvo u Gradišću, ama ništa nije u stanju riješiti u korist hrvatske jezične kompetencije dice, a ni sami Hrvati i Hrvatice nimaju pojma kako i ča učiniti, da ne bi nestao njihov jezik. Jedina šansa je, iako je radikalni korak: jednojezične hrvatske škole — naravno s potribnim težišćem i na nimškom jeziku (ods. ugarskom, slovačkom, zavisi o dotičnoj zemlji). U čuvarnica (vrtići) i osnovni škola neophodno su potribni izvorni govorači hrvatskoga jezika, naravno uz asistenciju domaćih učiteljev i odgojiteljev. Odmah se triba sastati grupa dalekovidnih i jezično otvorenih stručnjakov i aktivistov u svrhu sastavljanja „master-plana“ za obdržanje i očuvanje hrvatskoga jezika. Prvi korak je morebit već uspio s oživljenjem zasnovanoga Koordinacijskoga odbora društav Gradišćanskih Hrvatov. Pri tom triba odmah i bez taktiranja zadužiti Republiku Hrvatsku i takozvani „matični narod“ bez obizira na bilo koje i bilo kakove političke skandale ili navodnu korupciju ili bilo ča drugo negativno u „matičnoj zemlji“: Bez masivne pomoći iz Hrvatske ne ide i neće ići! Uza to Hrvatska mora čim prije ući u EU, jer odugovlačenje pristupa će donesti nepopravljivu škodu i Gradišćanskim Hrvatom.

Nedilja, 21. veljača
Po cijelom tajednu u Beču, puno i na putu, se vraćam u svoj rodni kraj, u Novo Selo, u svoju kuću, kod majke. Sa svojimi 82 ljeti još uvijek kuha za cijelu obitelj (bare nediljom) i se cijeli čas tuži da nikad nikoga nima i da ju svi zaboravljamo. Nije to, naravno, tako i je po mogućnosti suprotno, ali ona to tako ćuti i doživljava, jer niti mene niti dice, nje pet unukov, zaista nima po tajednu. Pohadjam nediljnu sv. mašu s don Brankom Kornfeindom, jednim od hrvatskih panjev i bez sumlje jednim od najistaknutijih i najangažiranijih Gradišćanskih Hrvatov ne samo na području vjere i Katoličanske crikve nego i kulture uopće s težišćem na muziki. Po sv. maši idem na „pomašni stol“ (Stammtisch) u krčmu „Kod drivene jabuke“. Ali samo kratko, jer majka čeka s objedom. U 13.30 svi sjednemo pred televizor, jer se na regiolanom gradišćanskom programu kaže jedina hrvatska tv-emisija, pol ure duga »Dobar dan Hrvati« svaku nedilju u isti čas na ORF 2. Dugo smo se borili za ovakovu emisiju, iako nam je to, naravno, premalo. Ali upravo zato ju toliko cijenimo i poštujemo. No, dokle moja majka čeka nediljnu emisiju »Lijepom našom« na HRT 1 ki je u gradišćanskoj kabelskoj mriži, ja sam jur na putu iz rodnoga Novoga Sela na čistom sjeveru Gradišća prik Šoprona u sridnje Gradišće, ali na ugarskoj strani, u Hrvatski Židan. Onde Undanci kažu drugu premijeru svojih dvih kratkih šalnih igar: »Gumbica u mošnjici« i »Ljubomornost« (šalna igra u jednom činu po K. Trifkoviću; predjelao Ignac Horvat). Prik Željezna, kade obavezno skrenem, i svaku nedilju, u ured da obavim potribne posle, se vraćam u Beč, u svoj privatni „ured“, u noćnu smjenu. Triba sve uliti u novine, ča se je dogodilo od minuloga utorka popodneva i ča još nisam uspio napisati ili redigirati. Jur se približavaju rane jutarnje ure. Sada u zimski miseci je još škuro vani i ptičice još ne cvrkuću na divovskom orihu ispred kuće, ali promet se je jur probudio i vozu prvi tramvaji. Evo barem dvi, tri ure spati, jer me pandiljak jutro opet čeka težak dan!

Hrvastko slovo, 26. veljače 2010.
PRO PATRIA
Elia Patricia Pekica Pagon
Restauracija surovosti

Ljude koji su u komunističkom sustavu neutemeljeno ubirali korist i uživali povlastice pogrdno smo zvali komunjarama. Danas su njegovi najveći „neprijatelji“, a u biti im se svuda poput najljepšeg sna pričinja restauracija komunizma. Ti isti kameleoni katkad znaju vidjeti i restauraciju fašizma, pogotovo kada netko iskreno iskaže svoje domoljublje i kada Hrvatska pokušava istaknuti svoju bogatu kulturnu baštinu i hrvatske tradicijske vrijednosti
Kada će netko od naših vrlih restauratora konačno progovoriti o, primjerice, restauraciji kvalitetnog i dostojanstvenog života hrvatskih građana? Ili, kada će netko progovoriti o renesansi pravih društvenih i kulturnih vrijednosti

U trenutcima u kojima se pokušavamo definirati kao ponosan narod i konačno pronaći svoj put u bolji život, uvijek se javi neka nova vidjelica nekog novog ukazanja fašizma te ga se domino efektom pronalazi u svemu. A, ono što je najgore, mnogi mediji upravo tim trovačima po sistemu mikrofon je vaš, daju najviše vremena i prostora. Živimo od jedne do druge tobožnje restauracije nekih minulih vremena koja se, na žalost, svih onih koji ih svojim imaginarnim ukazanjima pokušavaju dozvati ipak ne će vratiti. Na žalost svih tih slabovidnih i neuspjelih huškača koji ubiru korist za sebe, malo iz prošlih, malo iz sadašnjeg sustava, te iz čiste zabave pokušavaju otrovati naše društvo, i na sreću svih nas koji ne trebamo njihove povijesne naočale i koji živimo u sadašnjem vremenu, poštujući sve ono što je vrijedno te osuđujući svaku nepravdu, sve te restauracije postoje samo u njihovim glavama. Kada će netko od naših vrlih restauratora konačno progovoriti o, primjerice, restauraciji kvalitetnog i dostojanstvenog života hrvatskih građana? Ili, kada će netko progovoriti o renesansi pravih društvenih i kulturnih vrijednosti, to doista ne znam. Kada će netko poželjeti restaurirati stanje naše blagajne i time spriječiti bankrot H.d.d.-a? Prema najnovijim statističkim podatcima Zavoda za zapošljavanje prvi put nakon travnja 2006., broj nezaposlenih premašio je brojku od tristo tisuća i sada iznosi 309.562. U odnosu na siječanj 2009. nezaposlenost je porasla čak za 21.7 posto. Na prvom mjestu po broju nezaposlenih je Splitsko-dalmatinska županija s 38.663 nezaposlena ili 12.5 posto. Na drugom mjestu je grad Zagreb s 35.868 ili 11.6 posto nezaposlenih. Najmanje nezaposlenih ima Ličko-senjska županija s 3.609, odnosno 1.2 posto. Osoba s visokom stručnom spremom na Zavodima za zapošljavanje ima 40 posto više u odnosu na prošlu godinu. Prognoze ekonomskih stručnjaka nisu blistave. Do kraja ove godine očekuje se novih 115.000 nezaposlenih građana Hrvatske. O hrvatskom dugu, na žalost, ne možemo preciznije govoriti, jer nitko ni ne zna koliko on uistinu iznosi. Ovdje nije nevažno podsjetiti da u hrvatskom javnom sektoru trenutno radi čak 8.7 posto stanovnika (u apsolutnim brojkama to iznosi oko 387.000), što je znatno više nego što je to u nekim razvijenijim zemalja. Promatrajući ovu predstavu razmetanja novim dugovima i neutemeljenog razbacivanja proračunskih sredstava, možemo samo zaključiti da joj se, kako stalno upozorava Slavko Kulić kraj ne nazire, da izlaza iz tog kazališta nema i da smo prisiljeni i dalje pljeskati nečemu što nam se nimalo ne sviđa. Bilo bi divno kada bi taj proračun bio jedan veliki bunar bez dna iz kojeg bi se mogli  napojiti svi, ali većini je nemoguće doći na red uz toliko žednih  usta odabranih „majstora“. Žao mi je ljudi koji se naivno međusobno svađaju i vrijeđaju zbog nekih novaca kojih ionako više nema, pa se na forumima dijele na domovinske Hrvate i dijasporu i tko zna na što sve ne. Siju jedni na druge toliku mržnju da je to grozno gledati, slušati i čitati. Dovoljno je zaključiti kako su svi oni zajedno u jednoj velikoj zabludi. Europa nije daleko, kakva god ona bila, sviđala se ona nama ili ne. Ona ima svoje zahtjeve, a naša je vanjska politika čvrsto usmjerena upravo ka njoj. Ako nam je to doista put, tada bismo se morali pripremiti na znatne promjene koje će u toj istoj Europi jednoga dana teško pasti svima onima koji danas sjede tamo gdje im nije mjesto. Tada više sigurno uvjeti za zapošljavanje u javnom i privatnom sektoru ne će moći biti nepotizam i nekompetentnost. Nadajmo se da će tada, ako ništa drugo, barem znanje i stručnost doći na svoje.

Svi oni koji su evidentno nesposobni, trebali bi već jednom nestati s hrvatske političke scene. Želimo da svi osjete jednaki teret krize u kojoj se trenutno nalazimo i koja jednoga dana mora proći. Ne želimo povlaštene među nama, ma tko oni bili, jer to rađa podvojenost i nesnošljivost među ljudima. No, bez obzira na sve društvene nepogode kojima danas svjedočimo, jedno je sigurno: teško da ćemo u svemu tome ikada vidjeti restauraciju bilo kojeg od brojnih totalitarnih sustava iz ropotarnice povijesti, jer rijetko je koji sustav bio toliko „kreativan“ u svom razornom djelovanju na životni standard i kvalitetu života naših ljudi kao ovaj današnji. To je restauracija životne  surovosti kakvu nismo sanjali ni u najstrašnijim snovima, surovosti koja je oduvijek postojala na svijetu, samo su je različita povijesna razdoblja zvala drukčijim nazivima. Žalosno je promatrati naše društvo koje se danas dijeli na zaposlene i nezaposlene, na ljude iz javnog i privatnog sektora, na ljude koji vješto koriste propuste u pojedinim zakonima i na ljude željne učinkovitog zakonodavstva, na zakonima zaštićene i tim istim zakonima obespravljene ljude. Kada se sve to zbroji, dobivamo priču bez početka i kraja, zagonetku bez rješenja, državu u kojoj sve ono što je loše postaje pravilo, a sve ono što je dobro postaje iznimka koja potvrđuje to pravilo.

Hrvastko slovo, 26. veljače 2010.
Ustavni progon bh Hrvata
Zbog neravnopravna položaja u Bosni i Hercegovini, a sad politički napušteni i zakonski diskriminirani u Hrvatskoj, hercegbosanski Hrvati su prisiljeni na teritoriju, koji je većinski u njihovim rukama,  formirati vlastitu federalnu jedinicu
Neki su mediji, nakon višegodišnje mržnje prema Hercegovcima, naglo stali u njihovu navodnu zaštitu, ali ne  radi  zalaganja za njih, nego radi svaljivanja krivnje na Zagreb i Tuđmana
Ustavni progon hercegbosanskih Hrvata iz Republike Hrvatske, što ga je godinama poticala uglavnom oporbena politička elita, a na posljetku prihvatila i Vlada, donijet će nevolje ne samo Hrvatima, koji su ostali izvan granica matične države, nego i samoj Republici Hrvatskoj. Zbog neravnopravna položaja u Bosni i Hercegovini, a sad politički napušteni i zakonski diskriminirani u Hrvatskoj, hercegbosanski Hrvati su prisiljeni na teritoriju, koji je većinski u njihovim rukama,  formirati vlastitu federalnu jedinicu. Bošnjačka ratna politika i poslijeratni sarajevski unitarizam potisnuli su Hrvate iz mnogih dijelova središnje Bosne pa će im teritorij od Drvara preko Mostara do Stoca ostati jedina uporišna točka. Nakon diskriminirajućih odluka u Hrvatskom saboru njihove opravdane zahtjeve mogu trenutno čak i zaustaviti sarajevski i međunarodni pritisci, nu težnje naroda nikad ne će spriječiti pa će svako demokratsko očitovanje volje ići u prilog njihovu osamostaljenju.
Prekogranično neprijateljsko raspoloženje te stalni bošnjački pritisci prisilit će hercegbosanske Hrvate da vlastite probitke usklade s Republikom Srpskom, a njihov neriješen status u BiH do unedogled će otezati možebitni ulazak ove zemlje u Europsku uniju. Dogovor s Republikom Srpskom ojačat će legitimne težnje obaju kršćanskih naroda da se izvuku ispod bošnjačke, dakle muslimanske dominacije. Tim savezom, koji na širem regionalnom planu, naravno ide u prilog Srbiji, znatno bi podigao strateški ugled Beogradu, koji bi praktično u svom okruženju imao muslimansku državicu. Dakle, upravo položaj koji ratom nije uspio izboriti. Osim pacifikacije Bošnjaka, koji su zbog sve utjecajnijega fundamentalizma postali ozbiljnom prijetnjom Europi, u mnogo čemu bi se promijenio i geostrateški položaj Republike Hrvatske. Osim maloga muslimanskog otočića oko Bihaća, Hrvatska bi na svojim ionako dugim granicama imala Srbiju, Republiku Srpsku i hercegbosanske Hrvate, koji, ako žele opstati moraju čuvati svoj vlastiti probitak, a to je savez s Republikom Srpskom i Srbijom. Kako u prijepornim pograničnim dijelovima Republike Hrvatske živi srpska manjina, koja je teritorijalno, etnički, gospodarski i kulturno naslonjena na Republiku Srpsku u budućnosti bi mogle rasti tenzije za regionalnim, a kasnije, vjerojatno i teritorijalnim povezivanjem. Budući da Srbija, ali i Republika Srpska imaju snažna politička uporišta u mnogim središtima Europske unije Hrvatska bi se u slučaju bilo kakvih prijepornih pitanja mogla naći u vrlo nezavidnu položaju. Ne treba ispustiti iz vida ni činjenicu koliko je Srbija strateški ojačala izgradnjom ruskoga plinovoda Južni potez, kao i snažnom udjelu ruskoga kapitala u svim važnijim gospodarskim granama u Republici Srpskoj. Odluke Hrvatskoga sabora o izgonu hercegbosanskih Hrvata iz Republike Hrvatske prati snažna medijska potpora, a ta se propaganda o navodnoj pljački državnoga proračuna, socijalnim davanjima i beskrajnoj financijskoj pomoći sustavno prelijeva u sve narodne slojeve pa neupućeni narod krivnju za vlastiti bijedan položaj, u potrazi za žrtvenim janjetom krivca pronalazi u hercegbosanskim Hrvatima. To sljepilo dugoročno će omogućiti bilo koji prodor s istoka, a ucijenjenoj Hrvatskoj, koja ionako ne vidi gdje se nalazi, tek će pružiti zadovoljstvo, kako su joj za još jednu povijesnu nedaću krivi Hercegovci. U medijskoj histeriji najdalje su otišla glasila u rukama inozemnoga kapitala, koja ionako vode politike svojih gospodara. Neki su posljednjih dana, očito osokoljeni Vladinim najavama, nakon višegodišnjeg rasipanja mržnje prema Hercegovcima, naglo stali u njihovu navodnu zaštitu. Nu motiv tog naglo probuđena pokroviteljstva, nije zalaganje za jednakopravan položaj Hrvata u BiH, nego novi poticaj da se krivnja za nevolje hercegbosanskih Hrvata svali na cjelokupnu politiku Zagreba, a posebno na politiku Franje Tuđmana, koji je u Daytonskom sporazumu ugradio obrambeni mehanizam kroz posebne veze između Republike Hrvatske i Federacije BiH. Nu taj sporazum su suspendirali Ivica Račan  i Stjepan Mesić, a na njegovoj provedbi nisu inzistirale ni postračanovske vlasti. U pozadini ovakvih optužaba skriva se opravdavanje bošnjačkih zločina nad Hrvatima u središnjoj Bosni i dolini rijeke Neretve, a koji su planski izvedeni, kako bi bošnjački politički vrh, nakon što je u ratu izgubio teritorije od Srba, manjak prostora nadoknadio od Hrvata. Nu od ovakve politike, koju desetak posljednjih godina vode hrvatske vlasti, na kraju će najmanje koristi imati sami Hrvati, ali i Bošnjaci.
Mate Kovačević