Hrvatsko slovo

Hrvatsko slovo, 26 ožujka 2010.
Proizvodnja aparatčika i galiota
I Vladimir Nazor pozdravio bi hrvatsku automobilsku industriju!
Hrvatski su inovatori proizveli prvi hrvatski automobil na električnu energiju. Da bi pokrenuli proizvodnju treba im novac, a banke u Hrvatskoj, one koje smo sanirali za deset a prodali strancima za pet kuna, ne pokazuju interes kako bi kreditnim linijama omogućile proizvodnju tog automobila. S jednim punjenjem baterije automobil napravi 250 kilometara gradske vožnje i pritom radi trošak od jedne desetine prosječnog automobila na dizel gorivo. Jasno je da banke u Hrvatskoj štite svoje proizvođače automobila i svoje distributere goriva i proizvođače auto-dijelova. Uostalom, zato su i kupile našu gotovo cjelokupnu bankarsku industriju. Hrvatska vlada možda bi poduprla proizvodnju ovoga automobila, koji je izazvao svjetsku pozornost, ali ona nema novca ni za božićnicu i regres vlastitih službenika.
Sudbina hrvatskog prototipa električnog automobila, koji je prihvatljiv zbog uštede i zbog ekološke osviještenosti, potpuno je neizvjesna. Kako saznajemo iz tiska, naši inovatori pregovaraju sa stranim proizvođačima. Mogla bi nam se ponoviti ona situacija s Mlečanima, koja se protegnula sve do naših dana: Mi njima jeftino prodamo hrvatski hrast, oni od njega naprave sebi vrhunski namještaj, a od otpada proizvedu škart namještaj i za skupe ga novce prodaju, pogađate, Hrvatima. S hrvatske strane na dobitku su samo aparatčici neodrživa stanja - prodavatelji hrasta i uvoznici smeća. Svi ostali - galioti smo u lancima. Da bi se takvo stanje održalo i u 21. stoljeću, nužno je zadržati proizvodnju. Pitate se čega? Aparatčika! Galiota!
Tako smo kroz gospodarsku makroekonomsku pljačku povezanu s aparaturama izdaje nacionalnih interesa stigli do ideologije i književnosti. Od ideologija s totalitarnim predznakom u 21. stoljeću u Hrvatskoj je jedna, nažalost, preživjela. Komunistička. Od nje smo usavršili proizvodnju aparatčika umjesto novih vrijednosti. Preživjela je nekako i hrvatska književnost, koja je tu i tamo upozoravala, čak i na dijalektima, na opasnosti s kojima smo suočeni kao narod, čime se zauvijek zamjerila tzv. elitističkoj i ideološki zadojenoj književnosti.
Jedno je sigurno: Moderni aparatčici partijskih, državnih i gospodarskih aparatura stvorili su uvjete za zadržavanje Hrvata u zgurenom položaju galiota u lancima. One koji su zaboravili Nazorovu Galiotovu pesan, treba podsjetiti da je galiot: a) veslač na galiji, b) zlikovac, zločinac, lupež, lopov i hulja. Nije jasno doživljavaju li aparatčici i aparature u funkciji stranih interesa Hrvate samo kao veslače tuđinskih galija do vrha napunjenih profitima svake vrste, ili i kao veslače i kao zločince, ali je poznato kako je već P. Matvejević nazvao tri istaknuta hrvatska književnika talibanima. Na njegovu tragu C. del Ponte je za Hrvate u cjelini napisala da su „podli kurvini sinovi“. Književna vrsta u kojoj se afirmiraju aparatčici u službi komjugo interesa prepjevanih u globalne i u kojoj se iz naraštaja u naraštaj proizvode hrvatski galioti (veslači i zločinci), tu ne staje. Nesuđeni analitičar, aparatčik s Pantovčaka, upotrijebio je Predragovu i Carlinu književnu retoriku („silni idioti“, „kopilad“, itd.) kad je ovih dana bombardirao osam suvremenih kolumnista, jer, valjda misli da je taj postupak dopušten prema "zločincima". Time je D. Pilsel otvorio novu stranicu galioštine – nevaljalstva, obijesti, obješenjaštva, manguparije i nestašluka. Za nagradu pozvala ga HTV, gdje je u režiji Aleksandra Stankovića izvršio verbalno nasilje i nad premijerkom Jadrankom Kosor. Da, drže nas i galiotima i zločincima.
Bude li, dakle, onako kako to naše aparature sa i bez demokratskog legitimiteta već godinama provode, hrvatski automobil na električni pogon postat će tuđim proizvodom. Možda ćemo ga moći kupiti, ako se dodatno zadužimo kod onih banaka s početka teksta. Galioti u svojoj državi ne smiju imati vlastiti proizvod na četiri kotača. Niti u jugoslavijama Hrvatska nije smjela imati automobilsku industriju!
Ako već u svijetu postoje takvi odnosi kakvi nedvojbeno postoje, moramo li sami od vlastitog dvorišta raditi mračnu unutrašnjost nekad mletačkih, jučer jugoslavenskih, danas globalnih galija bez sunca, zraka i slobode, u kojoj nas svaka šuša može bičevati, vrijeđati, pljunuti, samo zato što se ne mirimo biti pokorni galioti? Nastavi li se s proizvodnjom aparatčika stranih interesa i pokornih galiota potpuno je svejedno hoće li Hrvatska postati članica Europske unije ili će ostati u čekaonici na Brdu kod Kranja. Kad bi hrvatskom automobilu omogućili proizvodnju u Hrvatskoj, proizvodnja aparatčika i galiota doživjela bi značajan poraz. Mislim da bi i Nazoru, odličnom književniku i aparatčiku, ipak bilo drago da Hrvatska suvereno proizvodi vlastiti automobil.

Hrvatsko slovo, 26 ožujka 2010.
Hrvoje Potrebica, sveučilišni profesor i predsjednik Hrvatskoga arheološkog društva
Hrvatsko arheološko naslijeđe treba sustavnije promicati
Dr. sc. Hrvoje Potrebica autor je više od 50 znanstvenih i stručnih radova objavljenih u zemlji i svijetu. Voditelj je projekta Ministarstva znanosti „Elite brončanog i željeznog doba na prostoru Hrvatske“ te docent na Odsjeku za arheologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Sudjelovao je na više od 30 kopnenih i podvodnih arheoloških istraživanja u zemlji i inozemstvu a mnoga je i vodio. Završio je međunarodni tečaj za metode zračne arheologije i predstavnik je Hrvatske u toj krovnoj europskoj organizaciji. Od 2001. voditelj je sustavnih arheoloških istraživanja na lokalitetu Gradci kod Kaptola te na području grčke kolonije i kasnoantičkog kompleksa u Lumbardi na otoku Korčuli. Predsjednik je HAD-a te član Europske arheološke udruge. Razgovaramo s njim u povodu nedavnih napisa o arheologiji, njegovim znanstvenim projektima te stanju u toj struci

Gospodine Potrebica, Vaše je Društvo nedavno dodijelilo nagradu za životno djelo te godišnju nagradu zaslužnim arheolozima. Iako su dobitnici znani hrvatskoj kulturnoj javnosti, ipak nam recite nešto iz obrazloženja.
Ove godine nagradu za životno djelo „Don Frane Bulić“ dodijelili smo akademiku Nenadu Cambiju, našem stručnjaku svjetskog ugleda za područje antike. Iako je njegov znanstveni opus teško sažeti najveći doprinos dao je na polju proučavanja klasične skulpture i starokršćanske arheologije. Napisao 13 knjiga i oko 300 znanstvenih i stručnih radova, a njegovo sveučilišno djelovanje uz matično zadarsko uključuje i sveučilišta u Marburgu, Rimu, Bordeauxu i Ljubljani. Dugogodišnji je član je našeg Društva ali i  Centra za balkanološka ispitivanja AZU Republike BiH, dopisni član Pontificia Commissione di Archeologia Sacra (Vatikan) te član suradnik HAZU. Vodio je brojna arheološka istraživanja u Saloni, na Visu, Naroni i drugdje, a bavio se i podmorskom arheologijom.
Godišnju nagradu "Josip Brunšmid" za 2009. dobila je muzejska savjetnica Dubravka Balen-Letunić za izložbu "Tri tisuće godina pretpovijesti - Remek-djela metalnih razdoblja kontinentalne Hrvatske" koja je gostovala u ekskluzivnom prostoru Keltenmuseuma u Hochdorfu i na kojoj je europskoj javnosti predstavljeno arheološko blago s područja kontinentalne Hrvatske.
Počasnim članovima Društva postali su mr. sc. Branka Šulc - čiju  su bogatu  karijeru, osim velikih muzejskih projekata poput muzeja u Naroni, Zadru i Osijeku, izložbe o Slavoniji ili projekta revitalizacije kulturnih cjelina Vukovara, Vučedola i Iloka, svakako obilježili golemi napori na registraciji ratnih šteta na muzejskoj baštini tijekom Domovinskog rata - te prof. dr. Zdenko Brusić, nezaobilazno ime vezano uz hrvatsku podmorsku arheologiju, gotovo od njezinih početaka do danas.

S obzirom na nedavne prozivke medija, je li ove godine i sama dodjela nagrada protekla u drukčijem ozračju. I Nenad Cambi tom se prigodom osvrnuo na njih.
Iako je riječ o svečanoj prigodi koju smo pokušali zadržati na razini iznad dnevno-političke prljavštine, svi smo pod dojmom nedavne medijske kampanje. S obzirom da je ova dodjela bila na neki način i prvo formalno okupljanje struke nakon tih zbivanja minimalne reference bile su neizbježne. Većina nas koji smo odabrali ovaj poziv od početka smo bili svjesni da vjerojatno ne ćemo doživljavati neka golema društvena priznanja za naš trud i djelovanje. Oni kojima to nije bilo jasno na početku brzo su se u takvu situaciju uvjerili ukoliko su se istinski posvetili svojoj struci. Iako se nismo nadali nekim javnim pohvalama, nismo očekivali niti da će u službi dnevno-političkih obračuna ili nečijih gospodarskih interesa naša struka biti javno kriminalizirana, a vrijednost hrvatske arheološke baštine do krajnjih granica relativizirana i obezvrijeđena. Pokušajte sada zamisliti kako se osjeća stručnjak poput akademika Cambija koji je gotovo pola stoljeća uložio u proučavanje i promociju hrvatske kulturne baštine u zemlji i svijetu i na tom planu postigao najveće domete u europskim razmjerima, da bi na kraju umjesto javnog priznanja dočekao da se rezultati njegova rada tretiraju kao bezvrijedni i beznačajni.

Kako komentirate napise o navodnoj vezi arheologije i politike te ima li mjesta kriminalu na području arheoloških istraživanja?
Iako kao strukovna udruga nemamo običaj polemizirati s dnevno-političkim tiskom ono što se dogodilo prije nešto više od mjesec dana predstavljalo je zlonamjeran i veoma nizak napad na struku u cjelini. Ne ulazeći u temeljni zadatak koji su ti tekstovi imali ispuniti i rezultate koje su time trebali postići, prikazujući znatno uvećanima iznose utrošene na istraživanje autocesta kao „arheološki reket“ autori tih napisa su praktički sugerirali da je arheologija zabava dokonih kriminalaca koji koristeći se političkim vezama iz državnih tvrtki izvlače golem novac za osobnu korist. Pri tome su ispustili nekoliko važnih činjenica poput one da je zaštita kulturnih dobara, pa tako i arheoloških, predmet zakonodavnih odredbi koje su kod nas na snazi već dugi niz godina, a neke od njih su u više-manje neizmijenjenom obliku postoje već desetljećima. Takvo pravno ustrojstvo nije neka naša posebnost nego je dio europskog pravnog okruženja gdje su mnogobrojne odredbe ako išta još rigoroznije nego što su kod nas. Problem je što se te odredbe veoma često nisu provodile u djelo pa kada su se konačno sustavno počele primjenjivati, troškovi arheoloških zahvata na infrastrukturnim projektima naglo su se povećali.

No, može li arheologija biti prioritet u ovim vremenima?
Nitko ne tvrdi da u kriznim trenutcima ne treba štedjeti, i upravo su drastično smanjena sredstva za arheološka istraživanja u protekloj godini jer nisu bila prioritet iz perspektive operativne zaštite spomenika kulture – i to je razumljivo. Međutim, u slučaju zaštitnih zahvata vezanih uz infrastrukturu, do ušteda se dolazi zaustavljanjem planiranih investicija, a ne nepoštivanjem važećih zakonskih odredbi, jer bi u tom slučaju mogli prestati plaćati račune ili porez i optužiti državu da nas u teška vremena „reketari“. Isto tako kriminala ima svugdje, pa vjerojatno niti arheologija nije iznimka, i svi se slažemo da ga treba sustavno progoniti ali ne može se kriminalizirati brojne stručnjake i studente koji su u neljudskim uvjetima i ubitačnim tempom obavljali poslove koje im nalaže zakon, a istodobno hvaliti kao štedljive i racionalne one koji isti taj zakon nisu provodili u djelo, bili oni arheolozi ili ne.

Reagirali ste i priopćenjem HAD-a. Što je struku posebice pogodilo?
To je bio krajnje ponižavajući diskurs tih napisa gdje se s krajnjim ironiziranjem i prijezirom hrvatska arheološka baština naziva „otpatcima“, „smećem“, „bezvrijednom“ što je za našu struku, a nadamo se i za kulturnu javnost jednostavno neprihvatljivo. Ono što je uz omalovažavajući ton posebno uvredljivo jest da se u tim tekstovima donose kvalifikacije poput „znanstveno irelevantno“ ili se „nekoliko tisuća keramičkih ulomaka, deseci prastarih kamenih noževa, hrpa životinjskih kostiju i nekoliko predmeta“ tretira kao nešto „nema nikakvu arheološku vrijednost“ i „moguće ih je iskopati iz zemlje u bilo kojem dijelu Hrvatske“. Međutim, autor članka vjerojatno nije znanstvenik, a sasvim sigurno nije arheolog pa se ne bi trebao upuštati u procjene znanstvene relevantnosti ili arheološke vrijednosti nalaza, a nije pristojno nešto proglašavati bezvrijednim samo zato što o tomu znamo veoma malo ili ništa. Apsurdna je tvrdnja da „Na trasama autocesta nije nađeno ni jedno prastaro naselje, ni jedan vredniji arheološki nalaz…“, iznesena u članku u kojem se (ilegalno) koriste slike iz monografije posvećene upravo višeslojnom naselju s opisane autoceste koja je promovirana tek nekoliko dana prije izlaska tog članka uz otvorenje izložbe o navedenom nalazištu.
Da ne spominjemo proizvoljne usporedbe o cijeni kvadratnog metra razminiravanja i arheoloških radova koje su se pojavljivale u najboljoj maniri žutog tiska, a da autor dotičnog članka nije razmislio o činjenici da je taj njegov uradak kad se premjeri „po kvadratu“ višestruko skuplji čak i od njegove vizije arheologa!

Pa kakvo je stanje u hrvatskoj arheologiji danas, kakvim ocjenjujete rezultate arheoloških istraživanja u posljednjih dvadesetak godina? „Hrvatska nema piramide“, no što ima a što opovrgava ocjenu da smo arheološka provincija?
Hrvatska ima na tisuće poznatih arheoloških nalazišta ali relativno mali broj je sustavno istraživan. Stotine novih nalazišta otkriveno je i istraženo zahvaljujući upravo istraživanjima vezanim uz autoceste. Naša zemlja oduvijek je bila mjesto razmeđa, pa i sraza, a u pojedinim razdobljima i izvorište velikih civilizacija, i vjerojatno krije još mnoštvo neotkrivenih bogatstava. Osim toga, Hrvatska možda nije zemlja Troje ili piramida, ali jest zemlja Krapine, Vučedola i Dioklecijanove palače i jedna od posljednjih oaza neopljačkanog podvodnog blaga poput „Apoksiomena“.
Isto tako smatramo da je opasno i relativiziranje vrijednosti našeg nacionalnog arheološkog naslijeđa. Kao što „Hrvatska nije Grčka, Egipat ili Toskana“, kako se u nedavnim napisima moglo pročitati, niti starohrvatske crkve i prvi spomeni naših vladara nisu gotičke katedrale ili etruščanske grobnice, ali mislim da će se svaki pristojan čovjek složiti da ih zbog toga ne treba smatrati drugorazrednim spomenicima s kojima se može postupati u skladu s trenutnim financijsko-gospodarskim interesima. Osim toga promatrano u svjetskim razmjerima dovoljno je spomenuti da Hrvatska razmjerno svojoj veličini ima golem udio, čak sedam spomenika na popisu svjetske baštine koji vodi UNESCO. Tri među njima dio su arheološke baštine naše zemlje, a upravo arheološki lokalitet, Starigradsko polje na Hvaru, bio je i posljednji dodatak u tom registru. Prilikom izrade nedavno objavljenog svojevrsnog arheološkog atlasa pod nazivom „100 hrvatskih arheoloških nalazišta“ proveli smo mnoge sate izabirući tek mali dio iz golemog bogatstva kojim naša zemlja raspolaže. Koja je vrijednost tih spomenika za našu zemlju dovoljno ilustrira činjenica da nema turističke brošure od Dubrovnika do Vukovara u kojoj nije prikazan barem jedan od navedenih spomenika. I ti spomenici su jednom bili skriveni pod zemljom ili vodom, a ne bi volio da ih naši kolege iz budućnosti iskapaju ispod neke od autocesta, kao što će to činiti s dijelovima Salone, jer je netko procijenio da nisu bili vrijedni novca i truda.

Vaša je znanstvena preokupacija „Požeška kotlina – prapovijesna mikroregija na razmeđi Panonije, Balkana i alpskog svijeta“, konkretno vodite istraživački projekt na nalazištu Kaptol. U kojim sve aspektima je bitno to istraživanje?
Požeška kotlina je općenito arheološki čudesan prostor i predstavlja jednu od najzanimljivijih mikroregija u ovom dijelu Europe. Od paleolitika do kasnog srednjeg vijeka gotovo da nema razdoblja koje unutar Požeške kotline nije zastupljeno nalazima čiji značaj u znanstvenom ili kulturološkom smislu u velikoj mjeri nadilazi nacionalne, pa i regionalne okvire. Takva iznimna situacija, uz prirodno zatvoren, a ipak dovoljno velik prostor navela me da osmislim dugoročni projekt koji će mikroregionalnu cjelinu Požeške kotline koristiti kao pokusni poligon za izučavanje odnosa kulturnog identiteta ljudskih zajednica i njihovog okruženja u pojedinim povijesnim razdobljima.
Adekvatno istraživanje i prezentacija ovog veoma značajnog nalazišta donijelo vrijedne znanstvene rezultate koji bi ovaj dio Hrvatske postavili na istaknuto mjesto kulturne slike tadašnje Europe. Osim toga specifičan položaj lokaliteta u krajoliku, Parka prirode Papuk koji je i partner ovih istraživanja te posebno vinorodnog područja na južnim obroncima Papuka otvara iznimne mogućnosti uređenja i prezentacije te uključivanja ovog nalazišta u turističku ponudu kako Općine Kaptol tako i znatno šire regije.

Čini se da arheološka istraživanja znaju potrajati dugo. Primjerice, početna su na Tekiću provedena još 1973. Pretpostavljamo da desetci godina arheologiji ne znače mnogo, no, ipak nam pojasnite zašto se čeka na definitivnu obradbu lokaliteta, je li to prije pravilo negoli iznimka?
Malo je poznato da je terensko istraživanje u arheologiji - i vremenski i financijski - u neku ruku tek „vrh sante“. Postupci konzervacije i analitički postupci počinju tek po povratku s terena i iziskuju golema sredstva i vrijeme. Čak ako su i ispunjeni ti uvjeti često se događa da veoma rijetki stručnjaci i još manji kapaciteti konzervacijskih i analitičkih laboratorija jednostavno ne mogu odjednom procesuirati veći broj nalaza. Primjerice, željezni predmeti iz spomenutog kneževskog groba otkrivenog 2005. zbog teškog stanja korozije i velike količine soli tek su prošle godine završili postupak desalinizacije i sada ulaze u konzervacijsku obradbu koja će trajati još nekoliko godina, a troškovi konzervacije nalaza nekoliko će puta premašivati troškove samog istraživanja. Tek potom slijedi adekvatno dokumentiranje, znanstvena analiza i na kraju objava. U slučaju ranijih istraživanja, poput iznimno važnog kompleksa antičke nekropole i naselja kod Tekića, istraživanje je bilo nekoliko puta prekidano na duži niz godina zbog nedostatka financija, što se posebno negativno odrazilo na obradbu materijala s istraživanja. U ranijim razdobljima ekipi Gradskog muzeja Požega koja je to istraživanje provodila na čelu s muzejskom savjetnicom Dubravkom Sokač-Štimac nisu niti bili dostupni adekvatni dokumentacijski i konzervacijski resursi. Kako je prema našem sustavu financiranja novac za obradbu nalaza potrebno u najvećoj mjeri izdvojiti iz sredstava koja su dodijeljena za istraživanje, teško ih je kasnije prikupiti, pogotovo ako je riječ o većim iznosima. Iako je nalazište u Tekiću tijekom proteklih godina bilo predmetom nekoliko znanstvenih radova, na monografsku objavu ćemo vjerojatno još pričekati, ali se nadamo da će po zaključenju obradbe nalaza svjetlo dana ugledati jedna kataloška objava ovog iznimno značajnog nalazišta na kojem će istraživanja vjerojatno trajati još desetljećima.

U čemu se razlikuju arheološka istraživanja nekad i danas?
Arheologija je nekad bila više usmjerena na prikupljanje ili otkrivanje nalaza koji su u početku bili vrednovani isključivo temeljem njihove umjetničke ili povijesne vrijednosti. Danas se središte pozornosti s nalaza pomiče na kontekst. Stoga moderni arheolog prilikom istraživačkog dijela svog posla više nalikuje nekome iz raznih CSI serija nego Indiani Jonesu ili Lari Croft. Arheologija pokušava spoznati ljudsku prošlost na osnovi stvarnih, materijalnih izvora koji variraju od ljudskih izrađevina preko ostataka samog čovjeka do različitih aspekata odnosa čovjeka i okoliša poput uzoraka tla te ostataka biljaka i životinja.

Poprilično dugotrajan i neizvjestan posao?
Krajnji cilj moderne, suvremene arheologije je ispričati priču o ljudskom rodu, a na tom putu nama su jednako vrijedni naoko neugledni komadići keramike i kosti kao i blistavi nalazi iz vitrina svjetskih muzeja. Prateći neprestane promjene ljudske kulture pokušavamo razumjeti i otkriti modele prilagodbe ljudskih zajednica njihovom okruženju, kako djelovanjem tako i načinom ponašanja i razumijevanjem svijeta u kojem žive. Nije li ta spoznaja vrijedna i primjenjiva u našoj suvremenosti, posebno u kriznim trenutcima s kojima se sada suočavamo?

Što zahtijeva moderan pristup?
Zahtijeva multidisciplinarnost pogotovo u smislu prirodnih znanosti jer već sada znanstveni standardi naše struke podrazumijevaju primjenu geofizičkih metoda kao i zračnih i satelitskih snimaka za pronalaženje i kartiranje nalazišta, kao i analitičke metode poput radiokarbonskih ili dendrokronoloških datacija, analiza sastava tla ili nalaza poput kamena, metala i keramike. Dosadašnje arheobotaničke, arheozoološke i antropološke pristupe nadopunjuju analize stabilnih izotopa pa i DNK. Isto tako konzervacijske metode koje nisu puko sastavljanje ulomaka u čitav predmet već su otišle korak iza rendgenskih snimanja i kemijske analize materijala te uključuju molekularne i elementarne analize i razne druge složene i skupe postupke koji djelomično ili potpuno leže u domeni čitave lepeze prirodnih znanosti. Arheologija budućnosti ali i sadašnjosti sve je više timski rad čitavog niza stručnjaka. Uspjeh naše struke kao znanosti ovisit će o tome koliko ćemo se uspjeti prilagoditi suvremenim trendovima i pratiti standarde svjetske znanosti jer u tome nema kompromisa i izgovora.

Koliko u tom praćenju uspijevamo?
Što se tiče zaštite arheološke baštine, Hrvatska u onom temeljnom smislu koji podrazumijeva zakonodavne okvire ne zaostaje za međunarodnim tokovima. Ono gdje je moguć pomak i na čemu svakako treba raditi je infrastrukturna potpora operativnom sustavu zaštite pokretne građe u smislu konzervacijskih i analitičkih laboratorija za obradbu nalaza i nalazišta.

Drugi aspekt je prezentacija istražene građe kako u smislu nalazišta tako i u smislu pokretne građe. Pri tome ne mislim samo na rekonstrukciju iskopanih spomenika in situ ili ispunjavanje muzejskih postava novootkrivenim predmetima, nego na uključivanje te baštine u aktivni život zajednice od lokalne do nacionalne razine. Arheološka baština mora postati aktivni čimbenik i dodana vrijednost u turističkoj ponudi naše zemlje, a u nekim slučajevima ta baština sasvim sigurno može biti temelj za brendiranje raznih djelatnosti koji u konačnici mogu dati visokovrijedne specifične i ekskluzivne turističke proizvode. Primjerice, istraživanje koje provodimo u Lumbardi na otoku Korčuli u svojoj konačnici usmjereno je na dodavanje arheološkog sadržaja kulturnom i turističkom identitetu što svakako znatno obogaćuje i turističku ponudu tog mjesta u cijelosti.

U posljednje vrijeme hrvatska je dobila Muzej Narona u Vidu kraj Metkovića, Muzej antičkog stakla u Zadru… Ovih je dana otvoren Muzej hrvatskog neandertalca u Krapini, pokrenut je projekt Muzeja Vučedol. Što bi arheolozi željeli još vidjeti od takvih ustanova?
Niz muzeja s arheološkom tematikom koji su u posljednje vrijeme ugledali svjetlo dana rezultat su desetljeća istraživanja i prikupljanja građe čitave struke, ali i dugogodišnjeg planiranja i osmišljavanja muzejskih stručnjaka i arhitekata. Međutim, moderni muzeji nisu samo izložbene dvorane i ostave materijala. Te ustanove bi trebale biti ona mjesta gdje struka komunicira sa svojim okruženjem, odnosno javnošću u najširem smislu i na svim razinama – od najstručnije do najopćenitije. To podrazumijeva čitav niz pedagoških i prezentacijskih aktivnosti kojima će arheologija rezultate svoga rada ne samo predstaviti javnosti nego ih u određenoj mjeri staviti i u službu zajednice u okviru koje djeluje. Uz takve muzeje nužne su i adekvatne radionice i laboratoriji koji bi ukoliko se racionalno i sustavno rasporede i održavaju mogli i trebali imati i regionalni značaj.
Sljedeći korak su svakako istraživačka središta koja bi sa spomenutim ustanovama trebali činiti integralni sustav ali i djelovati kao znanstveni referentni centri koji svakako nadilaze nacionalne okvire i imaju svoje mjesto u europskoj znanstvenoj infrastrukturi.

Što još opterećuje hrvatsku arheologiju? Drži li struka da se može bolje i više?
Uvijek se može bolje i više… Na tragu ovoga o čemu sam ranije govorio smatram da jedino umrežavanjem znanstvenih resursa na najširoj osnovi možemo stvoriti kvalitetnu podlogu za provođenje i najzahtjevnijih projekata na prostoru naše zemlje. Isto tako smatram da trebamo razviti i određenu strategiju razvoja kojom bi se u pojedinim kategorijama profilirali kao regionalna središta, bez obzira na to je li riječ o istraživačkom, restauratorsko-konzervacijskom ili muzejskom i prezentacijskom aspektu naše struke. Time bi se konačno doveli u situaciju da barem u određenoj mjeri sami definiramo svoje mjesto u budućoj europskoj znanstvenoj infrastrukturi ali i kulturološkom prostoru, a ne da pri ulasku u europsko okruženje budemo ugurani u neku od postojećih niša. Osobno mislim da najveći pomaci i potencijal leži u prezentaciji arheološke baštine i njezinom uključivanju u turističke proizvode visoke vrijednosti. Za to je neophodno sustavno i intenzivno djelovati na promicanju arheologije kao struke, naših lokaliteta i nalaza, kako bi arheološka baština postala prepoznatljiv zastupnik hrvatskog kulturnog naslijeđa i u zemlji i u europskom i svjetskom okruženju.

Surađujete li s međunarodnim arheološkim ustanovama?
Društvo je pokrenulo neke projekte bilateralne suradnje među kojima se ističe suradnja s mađarskim Društvom arheologa i povjesničara umjetnosti. Za početak smo razmijenili posjete ekipe vrhunskih stručnjaka koji su u Budimpešti i Zagrebu održali serije predavanja o recentnim postignućima arheologije u obje zemlje, a suradnju i nadalje namjeravamo proširiti i intenzivirati. Slične projekte planiramo i s nekim drugim zemljama.
Član sam više odbora Europske arheološke udruge, no općenito gledano suradnja s međunarodnim arheološkim ustanovama svedena je na individualne ustanove ili pojedince. Društvo svakako može učiniti dodatni napor i u suradnji s državnim tijelima učiniti pomak. To je preduvjet za značajnije uključivanje naših stručnjaka i ustanova u međunarodne projekte s jakim financiranjem i značajnom infrastrukturom.

Poznaju  li Europa i svijet dovoljno povijest života i različitih kultura na prostoru Hrvatske odnosno našu arheološku baštinu?  
Na žalost, i letimičan uvid u europska i svjetska izdanja različitih, enciklopedija, leksikona, atlasa ili popularnih pregleda kulturne baštine pokazuje da je na tom planu naša zemlja slabije poznata međunarodnoj javnosti nego neka egzotična odredišta na drugom kraju zemaljske kugle. S obzirom na goleme vrijednosti kojima raspolažemo takva situacija je donekle apsurdna i zahtijeva hitno djelovanje. Hrvatsko arheološko društvo zdušno potiče upravo takve aktivnosti što se vidi iz posljednje tri godišnje nagrade Društva koje su dodijeljene upravo u kategoriji povećanja ugleda hrvatske arheologije u zemlji ili inozemstvu. Jedino takvim sustavnim pristupom i intenzivnim djelovanjem na razini države, možemo ponovno izboriti ono mjesto na kulturnom zemljovidu Europe koje nam s pravom pripada.

APOKSIOMEN NE ĆE OSTATI SAM
Hrvatsko arheološko društvo svake godine organizira međunarodni skup o bitnim temama. Posljednji se ticao zaštite arheološkog blaga srednjega Jadrana. Apoksiomen je „izronio“ zahvaljujući podvodnoj arheologiji kojom se i sami bavite, no možemo li očekivati još sličnih iznenađenja?
Naše more je od najranijih prapovijesnih vremena bilo iznimno važan životni resurs ali i komunikacijski put. To je svakako potencirano specifičnim oblikom naše obale koja svojom razvedenošću i tisućama otoka nudi iznimno povoljne uvjete za plovidbu ranih moreplovaca. Te prednosti su u kasnijim razdobljima prepoznali Grci i posebno Rimljani. U krajnjem slučaju Jadransko more je jedno od mora koje spaja Italiju kao središte rimskog svijeta i najstarije provincije u njezinu neposrednom okruženju. U kasnijim razdobljima Bizanta i srednjeg vijeka situacija nije bila znatno drukčija, a promet je vjerojatno postao i intenzivniji na vrhuncu moći trgovačkih središta poput Venecije i Dubrovnika. Naše more svakako skriva još mnoge tragove takvog tisućljetnog intenzivnog života na moru i uz more. Na žalost, mnoga od podmorskih nalazišta bila su tijekom nekoliko posljednjih desetljeća teško devastirana pljačkom. Time je Hrvatska izgubila vrijedan dio svoje baštine ali i veoma značajan turistički resurs koji čini prezentacija podmorskih nalaza u raznim kontekstima kao i samih nalazišta in situ. Uza sve bolji i koordinirani nadzor javnih službi nad našim podmorjem kao i intenziviranjem aktivnosti podvodnih arheologa u Zagrebu i Zadru te nedavnim osnutkom Centra za podvodnu arheologiju u Zadru nadamo se da će takav trend  biti zaustavljen i da će arheolozi iz morskih dubina na svjetlo dana iznesti još mnoga „kulturna blaga“, a kako se u arheologiji nikad ne zna – možda niti naš „Apoksiomen“ ne ostane osamljen.
Mira ĆURIĆ

Hrvatsko slovo, 26 ožujka 2010.
DA SE NE ZABORAVI
Muke po Registru
Hoće li doći do sukoba između Ureda predsjednika i ministarstva mjerodavnog za hrvatske branitelje?

U predizbornoj kampanji, prof. dr. Ivo Josipović, aktualni predsjednik Republike, među ostalim je najavljivao da će nakon pobjede na izborima objaviti i Registar hrvatskih branitelja, koji se po jednima već godinama skriva i prikriva, a po drugima ne smije objaviti prema Zakonu o zaštiti osobnih podataka. I nije prošlo dugo, a već sada (Večernji list, 21. ožujka 2010.) Predrag Fred Matić, savjetnik predsjednika RH za branitelje, izjavljuje, a "Večernji list" to objelodanjuje na naslovnoj stranici kao "senzacionalnu vijest", da će prvi Matićev potez biti – objava Registra branitelja na internetu, a potom i uvođenje odličja "Junak Domovinskog rata". Kako će na sve to reagirati Ministarstvo obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti? Hoće li oni napokon popustiti i priječi kao spužvom preko ploče na očitovanje Agencije za zaštitu osobnih podataka u pogledu zahtjeva za objavom Jedinstvenog registra hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata, koji su čak i objavili na svojim internetskim stranicama, a koji im je upućen 19. ožujka 2008. U tom dopisu se ističe da "važeći propisi ne omogućuju objavu u bilo kojem obliku Jedinstvenog registra hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata, obzirom da se radi o osobnim podacima čija objava nije utvrđena zakonom niti postoji privola nije moguća objava bilo kojih osobnih podataka (ime, prezime, datum rođenja, mjesto stanovanja...) čak i bez navođenja matičnog broja građana." Zatim se navodi da "postupanjem suprotno odredbama Zakona o zaštiti osobnih podataka (Narodne novine, broj 103/03) i Zakona o izmjenama i dopunama zakona o zaštiti osobnih podataka (Narodne novine, broj 118/06) i drugim propisima podlijegalo bi kaznenim odredbama iz članka 36 Zakona, a osobi koja bi smatrala da joj je time nanesena šteta omogućavalo bi pred sudom opće nadležnosti podnošenje zahtjeva za naknadu štete". Očitovanje je potpisao dipl.iur. Franjo Lacko, ravnatelj Agencije za zaštitu osobnih podataka.
I što sada? Hoće li doći do "sukoba" između Ministarstva obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti, odnosno Vlade Republike Hrvatske koja, na čelu s predsjednicom Jadrankom Kosor već godinama podržava prijedlog da se Registar ne objavljuje (jer bi se time kršio zakon), ili je novi savjetnik presjednika Republike dr. Ive Josipovića toliko moćan da Registar preko noći objavi na internetu, bez da predhodno (što bi bilo logično) zatraži izmjenu Zakona o zaštiti  osobnih podataka?
Ali, ako se već toliko želi objaviti Jedinstveni registar hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata, što po nama, osim zakonske odredbe, nije ništa sporno jer bi se time među ostalim otkrilo imali li u tom popisu i onih koji nisu bili pripadnici Hrvatske vojske i policije, a čitavo se vrijeme "busaju u prsa" kao veliki domoljubi i branitelji, onda se s pravom postavlja i pitanje: tko će i kada objaviti popise svih dezertera, četnika i onih koji su, kad se na bojnom polju "zarađivao" metak posve "legalno", dolazili do svojih prvih milijuna kuna, maraka ili eura?
Činjenica je da je većina časnih i poštenih hrvatskih branitelja koji danas boluju od PTSP-a ovu bolest "zaradila" nakon rata, nakon povratka s bojnih polja, kad su svatko u svojoj sredini vidjeli kako su se neki preko noći obogatili, a kad su oni odlazili u rat, u borbu za stvaranje slobodne, samostalne i neovisne hrvatske države, bili osrednji obrtnici, neškolovani rukovoditelji, dok su ti isti danas, za razliku od desetine tisuća branitelja, "ugledni i časni" političari, javni radnici, vlasnici tvornica, brojnih poslovnih i inih prostora, raskošnih vila i skupih automobila. Ima li i takvih u Jedinstvenom registru hrvatskih branitelja? Hoće li se netko, naposljetku sjetiti i objaviti knjigu uspješnih hrvatskih poduzetnika s naslovom "Kako sam i kada zaradio prvih milijun maraka"?
Kad na televiziji gostuju ti i takvi uspješni biznismeni, ni jedan voditelj se ne usudi, a kamoli što drugo, svom sugovorniku postaviti ni slično pitanje, a kamoli u povodu toga ući u nekakvu polemiku.
Brojni hrvatski branitelji neprestano predlažu da se već jednom postroje svi pripadnici ratnih brigada, a to se može vrlo lako i brzo obaviti, te se na taj način uistinu dođe do točnog broja sudionika hrvatskog Domovinskoga rata, ali to ni jedna Vlada, baš kao ni jedan Predsjednik, ne želi čuti, odnosno dati svoju podršku. Razlog je istina, a za nju prije svega političari nemaju ni volje ni želje, tim prije ako samo letimično pogledate u popis saborskih zastupnika (da ne idemo dalje), vrlo lako ćete u njihovim životopisima uočiti da dobar dio njih naprosto "preskače" vrijeme od 1991.-1995., ili navodi kako dobar dio njih ima veze s ratom kao svjetlo s tamom (neki se čak i ponose da su bili na "drugoj strani").
No prije nego se i krene u objavu Registra, bilo bi dobro da se pokrene javna akcija oko zbrinjavanja ljudi koji su bili prvi kad je trebalo, koji su prošli sva ratišta, ostali bez svojih najmilijih, posla, imovine i drugog, a danas nemaju ni toliko da prežive od mjeseca do mjeseca, ili pak– kopaju po kantama za smeće!

Hrvatsko slovo, 26. ožujka 2010.
PRO PATRIA
Elia Patricia Pekica Pagon
Tečaj realnog razmišljanja
Ono što je privatno sve više je javno, a ono što je javno nerijetko je više tajno. Koji je od ova dva spomenuta sektora poslovanja, ali i razmišljanja realniji u svom poimanju krize koja nas je zapljusnula? Proizvodnja problema i nezaposlenih za sada je jedina proizvodnja u kojoj se iznimno iskazao naš javni (nerealni) sektor

Svi koji su se naživjeli na tuđi račun, mogli bi za promjenu početi živjeti od svog vlastitog rada, kako bi upoznali svoje „prave vrijednosti“. No, prije toga morali bi proći tečaj realnog razmišljanja

Nemilosrdni kotač krize iz dana u dan čini jaz između privatnog i javnog sektora postojanja sve većim i većim. Ovaj prvi, gle čuda, svojim nazivom odaje nekakvu tajnovitost i privatnost, samozatajnost i okrenutost sebi, a u biti je sve samo ne okrenut sebi – jer je to kotač koji se okreće kako bi hranio cijelo društvo. Nije li kao takav zapravo taj privatni sektor okrenut najprije društvu, pa tek onda sebi? I, ne bismo li ga zbog toga mogli nazvati javnim umjesto privatnim? A ovaj drugi sektor, koji zovemo javnim, u praksi nerijetko ispada više tajni nego javni. Zapravo je javni sektor realna slika i pravo utjelovljenje svih asocijacija koje bi čovjeka mogle zapljusnuti pri pomisli na privatni sektor, pa bismo taj sektor trebali zvati privatnim i to bi bilo puno ispravnije. Drugo je pitanje: koji je od ova dva spomenuta sektora poslovanja, ali i razmišljanja realniji u svom poimanju krize koja nas je zapljusnula: realan ili nerealan? Možda bismo odgovore mogli potražiti upravo u nazivima koji ih krase.

Realno je potražiti ih, dakle, prvo u razgovoru s ljudima iz realne sfere, jer sve nerealne priče onih koji bi htjeli unosno živjeti od dolaska i odlaska na neko imaginarno (ne)radno mjesto i od prodavanja magle (koju također ne proizvode oni nego klimatske prilike), zapravo nikoga ne zanimaju, osim medije koji su u službenom smislu prisiljeni pisati o njima, ali im je neslužbeno već preko glave nerealnih likova kojima se bave. Jedini način da te ljude iz nerealne sfere razmišljanja preselimo u realnost je da ih napokon zaposlimo. „Ali, mi smo već zaposleni“, reći će većina njih. Gospodo, shvatite već jednom, niste vi zaposleni, vi samo sebi dijelite goleme novce koje zarađuju oni koji su vas izabrali, očekujući od vas časno služenje svome narodu. Kako biste shvatili što znači raditi, trebamo vas sve skupa napokon zaposliti na kopanju tunela ili na gradnji pruga i autocesta, da konačno prestanete živjeti u oblacima. Po vašem ponašanju svakome je jasno da vi čak niste ni svjesni tko vas hrani. Ne mislite li da biste trebali početi zasluživati dohotke koje nezasluženo primate? Doista, kako bi bilo da se u svrhu zbližavanja realnog i nerealnog sektora, svi ljudi koji primaju dohotke iz nerealnog, ili bolje reći imaginarnog bunara bez dna, počnu baviti proizvodnjom bilo čega ili bilo kojim društveno korisnim poslom. Voljeli bismo sve naše stanovnike oblaka imaginacije vidjeti u tim realnim ulogama preživljavanja i borbe za život. Valjalo bi vas vidjeti kako biste se samo ponašali kada bi se susreli s ona tri najosnovnija koraka prodaje: prodati sebe, prodati proizvod ili uslugu i ponovno prodati? Kako bi kao izraziti društveni paraziti u stvarnoj i vrlo realnoj poslovnoj areni uspjeli prodati sebe u borbi za kupce vaših proizvoda ili usluga? I, koje biste vi to proizvode i usluge nudili, nakon što ste Državu doveli na prosjački štap? Već ste se naživjeli rasipničkim i lagodnim životom na račun tuđeg rada i tuđe proizvodnje, pa biste mogli za promjenu početi živjeti od svog vlastitog rada, kako biste upoznali svoje „prave vrijednosti“. No, prije toga bi vas ipak morali poslati na tečaj realnog razmišljanja i kvalitetnog i unosnog upravljanja tvrtkom, za razliku od ovog nekvalitetnog i neunosnog kojem već duže vrijeme svjedočimo. Proizvodnja dobrog i kvalitetnog života za sve stanovnike naše zemlje nije tako lak posao kako se u prvi mah čini. To bi mogao biti lak zadatak za nekoga tko to zna i uistinu to želi postići. Ali je zato lako puniti vlastite džepove i miljama udaljene bankovne račune tuđim novcima i još k tome proizvoditi nove dugove, nove neplaćene račune, nove stečajeve, nove ovrhe i novu sve veću brojku nezaposlenih ljudi.

Proizvodnja problema za sada je jedina proizvodnja u kojoj se iznimno iskazao naš javni (nerealni) sektor. Bilo bi nam svima bolje kada bi oni koje hranimo, oblačimo i kitimo,  proizvodili bilo što opipljivo umjesto da se bezbrižno i s aspekta odnosa s javnošću vrlo jeftino i prozirno fotografiraju u radničkim kutama i zaštitnim kacigama s osmjesima koje doista mogu besramno nabaciti samo ljudi koji žive u bajkovitim oblacima izobilja, dok narod gladuje. Kada li će već jednom naše društvo u cjelini shvatiti da nas ničija neukost, primitivizam, strančarenje, nepotizam, kumstvo, lopovština i jeftina retorika ne će izvući na svjetlo dana i spasiti od krize u koju su nas doveli oni koji tu istu krizu ne osjećaju na svojoj koži? Već i ptice na granama  pjevaju o nikada ozbiljno prozvanom generatoru krize. O njemu se javno, sindikalno i oporbeno uglavnom šuti, a narod sve više gladuje i pati. Pričajući s ljudima iz te nerealne zone razmišljanja, doznajemo da rijetko tko od njih zna potanko opisati svoje radno mjesto i svoj radni dan. Većina njih se, kao i svi oni na čiji poziv su ušli u tu nerealnu zonu postojanja, blaženo smiješi razmišljajući o banalnim stvarima: u se, na se i poda se. Kriza im nije ni na kraj pameti. Ne će nam društvo još dugo na zelenu granu, sve dok god zakoni jednima budu  utočište a drugima ograničenje, sve dok god s jedne strane imamo povlaštene, a s druge potlačene ljude, sve dok god na sve strane možemo vidjeti neradnike s visokim primanjima i radnike na ulicama bez posla, doma i bez budućnosti. Otrcanoj medijskoj retorici u čast, naša neumorna antipera i antimikrofoni i dalje se bave antifašizmom,  antikomunizmom i u posljednje vrijeme sve više i antihrvatstvom, ne znajući kako se tu u našem susjedstvu svakoga dana rađa sve veći broj onih ljudi koji ni krivi ni dužni postaju žrtve novog hrvatskog demokratskog sustava. Tko zna, možda jednoga dana po njima bude nazvan neki trg iz budućnosti – Trg žrtava liberalnog kapitalizma?

Hrvatsko slovo, 26. ožujka 2010.
Dnevnik
15. – 21. III.
Antun Mateš
Otkazujem financiranje Tita i njegove TV partije!

Ponedjeljak, 15. ožujka
Ivana Hodak i Vinko Hotko. Okrutni lik osuđenog ubojice mlade Ivane Hodak vratio me u vrijeme prošle države kada nisu dopuštali privatne galerije i knjižare. Tek ranih sedamdesetih moglo se izlagati u Salonu Schira i radnji za okvire Gibu u Dežmanovu prolazu gdje sam upoznao Vinka Hotka, zagrebačkog bonvivana. Bio je kolekcionar slika i dijelili smo zajedničku strast ribolov. Kratko smo se družili pa me jednom posjetio u mojem domu sa kumovima Hodak koji su tada očekivali prinovu. U jesen 2008. na prvoj sjednici Gradske skupštine upozorio sam na lavinu nasilja koju sam predosjećao. Mislim da su mi se smijali no ubijen je uskoro Luka Ritz a za boravka u Bruxellesu doznao sam da je okrutno stradala i moja, tada nerođena, gošća koja me sa roditeljima i Hotkom pohodila. Nedavno je i Hotko tragično stradao pa često pomislim kako su čudni i neizvjesni putovi Gospodnji.

Utorak, 16. ožujka
Bog i šeširdžija, kačket i sauk ahmedija. Štrajkovi se šire Hrvatskom. Malo ljudi radi ali dosta ih ima koji po medijima nude rješenja kao mudri djelitelji lekcija - kolumnisti. Nino Raspudić i subotnji Ivkošić znadu zaiskriti briljantno sročenom rečenicom, posebno Ivkošić. Uz Despota, Pavičića, Jergovića i ostale zapazio sam i dvoje kolumnista koji se kite šeširom kao znakom svojeg identiteta. Prvi šešir kupio mi je otac Šandor u petoj godini života, daleke 1950. godine. Bio je to zeleni tirolski šešir kakav su nosili brojni zagrebački dječaci, onakav kao u malog Perice iz Golikova filma "Tko pjeva zlo ne misli". U ranoj mladosti crne šilt kape po uzoru na Lenjinov kačket resile su brojne muške glave, poglavito lijevih uvjerenja. Po tim kačketima pamtim političare ali i brojne pregaoce RTV Zagreb koji su to pokrivalo nosili kao neka povlaštena kasta i simbol važnosti. Njime su pokrivali glave razni tehničari, električari, portiri, montažeri i urednici od Lilića i Zalepugina do Marija Fanellija koji je jedini nosio bijeli kačket. Za vrijeme kačketa navršio sam tridesetpetu i postao glava obitelji pa sam kupio kod Cahuna pravi muški šešir i bio valjda jedini u suprotnosti Lenjinovu kačketu. Od tada sam promijenio valjda dvadeset dotrajalih šešira. Kad je počeo rat iz Sarajeva u Zagreb dojurio je pisac Lovrenović s nekim golemim crnim šeširom kojega nije skidao niti za stolom, niti u TV studiju. Mislio je pjesnik da je time valjda važniji ali ispalo je obratno. Još sam dvoje šeširdžija zapazio, Antu Tomića i Dragu Pilsla. Za Tomića kažu da je talentiran što sam primijetio u nekoliko navrata, no ta darovitost u suprotnosti je od očajnog pokušaja da si, saruk ahmediju morlačkog momka, golemim klobukom pridobije građansku važnost. Pilsela, koji je zamijenio ustašku kapu klobukom, zapamtio sam po jednom napisu gdje je uskliknuo onaj poznati "I have a dream!" Martina Luthera Kinga i pomislih tada u smijehu: Gle kako se njegova sitnost zamišlja u Kingovoj važnosti i veličini! No kad god ih pogledam kako se prave važni sa šeširima, uvijek im vidim na glavi Lenjinov kačket.

Srijeda, 17. ožujka
Lapsusi politike. Lapsus je greška u govoru ili pismu. U pismu rjeđe ali u govoru je učestala. Pitanje je samo ako je nesvjesno, onda je lapsus, ako je svjesno, onda je glupost. Lapsusi uvijek izazivaju smijeh posebno kod prevažnih političara. Mogao bih ponuditi neku rang listu kao na prvenstvu lapsusa. Stari simpatični i pokojni Stjepan Sulimanec u Saboru se obratio magistru Jurici, ljubitelju hazardnih igara sa - monsinjor Jurica. Zanimljivi su lapsusi redatelja Tita, Šajbera i bivšeg vrhovnika. Visoko treće mjestu osvojio bi Šajber s tvrdnjom da su mu u Auschwitzu obitelj umorile ustaše. Redatelj preskupog serijala o Titu, kojemu se i na takav način pridaje važnost umjesto da leži na "đubrištu istorije", izjavio je euforično kako smo državu čekali osam milenija, valjda iz doba Kromanjona i osvojio bi srebro. Uvjerljivi pobjednik bio bi doživotni bivši Stand up predsjednik koji je zagrebačkim \idovima obećao da ćemo im sagraditi novu - džamiju!? No taj sretnik konačno je ostvario životni san. Hoda po školama i djeci priča viceve. Valjalo bi ga stoga pozdraviti starim židovskim pozdravom – bujrum! Sa ovakvim likovima koji nam na našoj grbači kroje život, cijela ovakva država i jest jedan lapsus.

Četvrtak, 18. ožujka
Liječnici i političari. Poznavao sam površno jednog liječnika s kojim sam pri susretu izmijenio pokoju kurtoaznu rečenicu uz srdačan pozdrav. Taj liječnik postao je na prošlim izborima saborski zastupnik SDP-a i više me nije pozdravljao, valjda zanesen svojom političkom važnosti. Pače i hodanje mu se promijenilo pa je gotovo karikaturalno dignuo glavu da ne bi morao promatrati niže rangirani plebs. Hrvatska je sigurno pri svjetskom vrhu liječnika u politici. Nedavno je u Zagrebu promovirana jedna od "najhrvatskijih" novih stranaka gdje su izabrali na demokratski način jedinog kandidata, nekog mlađahnog ginekologa. Pitao ga je jedan poznanik zašto ulazi u politiku kada je liječnička karijera tek pred njim. Odgovorio je da želi pomoći Hrvatskoj. Tako mnogi liječnici napuštaju medicinu nakon što im je narod plaćao dio školovanja a brojni od njih spašavaju nas, umjesto u bolnicama, na mjestima ministara vanjskih poslova, gradonačelnika, veleposlanika i saborskih zastupnika. Što to dokazuje? Hrvati su narod pacijenata kada glasuju na biralištima za liječnike u politici.

Petak, 19. ožujka
Ovrhe naše svagdašnje. Krečem danas ujutro na poštu kao na giljotinu, jer sam jučer zapljusnut ovrhama. Samo sam jedan statistički broj nesretnika koje su megalomanski i neodgovorni projekti zagrebačkog Gradonačelnika i njegova donedavnog SDP-a bacili na koljena. Došle su glave nama običnim građanima nepotrebne goleme dvorane gdje ugošćuju Brenu, Čolića, Lošu, Ukradenu, Halida i ostale šund pjevače, i gdje se loptaju uime naroda. Politički konkvistadori osvojivši moj Zagreb nametnuli su nova hajdučka pravila. Ovi purgeri, zapravo domobrani, kako se jednom izletio Gradonačelnik u skupštini i ne zaslužuju drugo. Pa, njih su učili da se mlađi dižu starijima u tramvaju, da je grijeh nešto maznuti, da se mora govoriti istina. Oni su kao iz nekog "labaratorija" kako je predsjednički kandidat mudro i učeno zborio. Ako ne mogu plaćati vodu neka piju mineralnu, kao umjesto kruha neka gladni jedu kolače. Ali i RTV Zagreb pridonijela je mojem turobnom raspoloženju. Javili se Hanžeković & Radaković da će mi ovrhom oteti dio od mirovinske crkavice. Ne plaćam redovito TV ukazanja Puhovskog, Lalića, Letice i još nekih redovitih članova akademije RTV Zagreb. Od te nasilne otimačine zvane TV pretplata financirao sam, kao i ostali, serijal o Titu. Stoga ako preživim ovaj turobni dan i gledanje serijala Tito odlazim otkazati bilo kakvo daljnje financiranje Tita i njegove TV partije.

Subota, 20. ožujka
Slike plivaju leđno. Doviđenja zimo, dobro jutro drago proljeće! Jučer je moj prijatelj slikar, pisac i scenograf Miško Senečić pobacao svoje slike u rijeku Savu kako je to i najavio na otvorenju izložbe u galeriji Urlich. Ima tu neke logike. Znamo se punih 40 godina kada smo skupa izlagali u Račiću a tada se još nešto držalo do slikarstva. Dobro stojeća srednja klasa kupovala je rado, od viška prihoda, slike. Omiljeli građanski slikari uz Senečića bili su i Jordan, njegova žena Dragica Cvek, Berber i još neki među koje sam se onako mlađahan ugurao i ja. Od tih prihoda kupio sam grunt koji je ostao netaknut 35 godina, čak sam ga i zaboravio. Godine su prošle, selektori su razorili figuraciju, prevladala je konceptualna umjetnost ali je nestala i srednja klasa. Naglo obogaćeni građani danas, kao statusni simbol, kupuju Bukovca, Račića, Kraljevića i druge klasike, kojih ustvari gotovo i nema. Ali ima nevještih krivotvorina koje samo znalac razlikuje. Bože, što je sve izloženo na nedavnoj retrospektivi Josipa Račića. Kakve amaterske krivotvorine, kakve katastrofalne atribucije! Ali ima Boga! Oni koji su se krađom i prijevarom u pretvorbi obogatili, troše oteti narodni novac na isto takvu prijevaru. Ah, da ne zaboravim. Uspio sam prodati onu zemlju koju sam kupio od minulog slikarskog rada, i od tuda plaćam ovrhe Bandićevih skupih promašaja. Makar mi se sada SDP i miss Holy ispričavaju za učinjenu štetu.

Nedjelja, 21. ožujka
JAZU i HAZU. Objavljeno je da ‰ikić, naravno, nije dostojan Akademije. U jednoj velikoj novinsko izdavačkoj kući sedamdesetih radio je slikar koji je imao smisao za prisluškivanje kolega i veliki talent za krivu prosudbu dimenzija. Osmislio je čestitku koja je bila veća od kuverte, etiketu za konjak koja se nije mogla nalijepiti na bocu i konstruirao radne stolove u čije ladice nisu stali papiri. Onaj prvi smisao bio je puno važniji pa nije kažnjen za pričinjenu štetu već je kao partijaš, poslije pada hrvatskog proljeća odmah postao poslovođa. Mlađeg kolegu nepartijaša, prijavio je miliciji jer svojim talentom odskače od drugih te ruši ZUR i samoupravljanje. Za doprinos rušenju proljećara ubrzo je postao profesor na Sveučilištu, zatim dekan i konačno Akademik. Danas ga zovu klasikom i profesor je emeritus. Amen!