Hrvatsko slovo

Hrvatsko slovo, 27. veljače 2009.
Hobotnica starih struktura
Komunistički kapitalizam ustanovljen je pretvorbom komunista u kapitaliste i borce za ljudska prava
Tijekom haaškoga svjedočenja Žarka Puhovskog, svjedoka, dakako, Tužiteljstva, doznalo se i to da su aktivisti Hrvatskog helsinškog odbora radili ilegalno: "Pilsel i ilegalno iskapao leševe" (Večernji list, 18. veljače). Suočen sa službenom policijskom zabilješkom u kojoj je konstatirano da su u ožujku 1996. aktivisti HHO-a (Carlos Zvonimir, pseudonim za Dragu Pilsela, J. Mrkalj, B. Munjin i drugi) zatečeni pri ilegalnoj ekshumaciji dvaju leševa, Puhovski je odgovorio kako je to učinjeno iz "humanitarnih razloga" (sic!). Zašto službe nisu podigle kaznenu prijavu protiv "aktivista" čije švrljanje po mrtvacima graniči s horor filmovima o vampirima? Sucu Orieu bilo je čudno i to da je "spaljeno" čak 5.000 kuća više no što ih je ukupno bilo 1991. Na to je svjedok Puhovski kazao kako broj od 22.000 spaljenih kuća u Oluji nije baš točan.
Svjedočenje Puhovskoga pokazalo je kako je HHO skup amatera visokopolitiziranih "aktivista" propale koncepcije jugoslavenskih unitarista. Tu leži i motiv i cilj njihova djelovanja. Propali su na prvim demokratskim izborima, Jugoslavija im se raspala, ali struktura je ostala. Jedan od krakova hobotnice jugoslavenske unitarističke koncepcije jest i HHO, isprva financiran inozemnim donacijama strateškog im partnera Sorosa, koji je i u Hrvatskoj obnovio demokratski poražene komunističke strukture sklone jugoslavenskoj koncepciji. Stoga se treba zapitati, kako to da je taj i takav HHO, koji je ne samo fabricirao agitpodatke, nego i ilegalno iskapao mrtvace, postao nezaobilazni čimbenik hrvatskoga društva čije se slovo citira u svim sredstvima javnog priopćavanja, čija su mišljenja važnija od saborskih deklaracija i čija su djelovanja iznad zakona.
Sad kad je djelovanje HHO-a na području Oluje uime "ljudskih prava" i "humanitarnih razloga" puklo kao balon od sapunice, jer je suočeno s odlično pripremljenom obranom optuženih generala, hrvatske bi ustanove i službe trebale prenijeti iz haaške sudnice na domaći pravni i kazneni teren sve ono što se godinama iz HHO-a u Hrvatskoj nametalo kao istina, a zapravo su bile proizvoljna mišljenja i neprovjerene konstrukcije amatera, jučer prikopčanih na strane "donacije" a danas na proračun grbače hrvatskog naroda. S postojećom nomenklaturom nije realno očekivati da HHO pred domaćim ustanovama preuzme odgovornost i dokaže nevinost za više od jednog desetljeća sustavno plasiranih poluistina i glasina u javni prostor. Sve s ciljem ne bi li se Hrvatsku gurnulo u živo blato i onemogućilo joj normalan razvitak. Nije samo područje "zaštite ljudskih prava" okupirano starim strukturama, slično je i na drugim područjima.
Skrećem pozornost na izvrstan informativni članak Roberta Bajrušija (Nacional, 3. veljače 2009.) pod naslovom Sekretari SKOJ-a u boljoj budućnosti. "Nove karijere bivših partijaca". Citiram: "Vlado Matijašić, danas direktor korporacije Deutz-Fahr Grupe za istočnu Europu; Neven Vranković, član Uprave i potpredsjednik za korporativne aktivnosti Atlantic Grupe; Kamilo Antolović i Igor Šišara vlasnici marketinške agencije KK-Promotion; Nikica Gabrić, vlasnik privatne oftalmološke ordinacije Svjetlost; te Goran Radman, jedan od vodećih hrvatskih poduzetnika i donedavno suradnik Billa Gatesa". Bajruši navodi i druge danas uspješne "omladinske rukovodioce": Stipe Orešković, Darinko Kosor, Ranko Ostojić, Vlaho Bogišić, Ivan Drpić, Jurica Malčić, Ivo Jelušić, Željko Potočnjak, Ivan Matija, Miroslav Puž, Ivo Družić, Ranko Četković, Dražen Nikolić, Milan Stojanović, Antun Vujić, Boris Šprem, Gordana Sobol. Bezbolna pretvorba komunista u kapitaliste, zapravo je nagrada komunističkim strukturama zato što su širom otvorili vrata neutaživim apetitima "strateškim partnerima. Oni su točno primijetili kako se u postkomunističkim državama može lako okupirati najprofitabilnije sektore oslanjajući se na komunističke strukture.
Ako sekretari Saveza komunističke omladine Jugoslavije danas slove kao najbolji gospodarstvenici, ako svjedoci partijskih tužiteljstava danas svjedoče protiv hrvatskih osloboditeljskih akcija, ako bivši sizovci drmaju cijelim sektorima, ako su bivši urednici partijskih novina danas vlasnici najvećih novinskih kuća, itd. - onda možemo kazati kako smo u komunističkom kapitalizmu. Iz tog su tipa kapitalizma izbačeni isti oni koji su bili isključeni iz "samoupravnog socijalističkog razvoja": hrvatski seljak i ribar, radnik, izvandomovinstvo, "malo i srednje poduzetništvo", obrtnici, umirovljenici, štediše, branitelji (postali su "narodni neprijatelji"!), proizvodnja i izvoz. Osim partije, grabeži i strateških partnera, preostao je goli narod koji i na početku 21. stoljeća čeka svog Matiju Gupca, bana Jelačića, Antu Gotovinu.

Hrvatsko slovo, 27. veljače 2009.
GLOBOPOLIS
VAĐENJE UTROBE
Topnički dnevnici, obavještajni rat, slovenska blokada, nogometna jugo-liga, Zdravko Čolić - duh jugoslavenstva kruži Hrvatskom

Predlažem Vladi RH da hitno raspiše natječaj za jednu novu i osobitu književnu, pravno-političku formu: za pisanje Topničkih dnevnika. Najbolji uradak bio bi poslan Haaškom tužiteljstvu. Jer kad dnevnici nisu nađeni, ili ne postoje, najbolje je da ih servilna vlast sama napiše, ili da preko natječaja dođe do najboljeg rada. Kao autori mogu se javiti svi koji misle da mogu dati svoj veliki doprinos povijesti hrvatskog beščašća. A kandidata ima zaista mnogo. Pisci Topničkih dnevnika mogli bi naći i velike svjetske uzore po kojima bi mogli doći do građe. Recimo, kad bi mogli imati uvid u topničke dnevnike izraelske vojske u napadima na Gazu. Nakon razaranja Gaze i tristo ubijene palestinske djece, cijediti komarca i proganjati hrvatske generale i Hrvatsku vojsku zbog prekomjernog granatiranja Knina, vrhunski je cinizam. Hrvatska vojska u Oluji nije ubijala djecu. Nekoliko stotina ubijenih civila nedjela su osvete ili razbojničkog iživljavanja. Što je s najmanje 700 ubijenih Hrvata u okupiranim zonama koje su bile pod nadzorom UN-a? Njih nitko ne spominje. Ne postoji za njih međunarodno sudište.
Nesmiljeni psihološki i obavještajni rat protiv Hrvatske se nastavlja. Na njezinu terenu, u njezinim njedrima. Hrvatskoj se vadi utroba. Jedan list objavljuje gnjusnu insinuaciju da su hrvatski časnici u Oluji švercali granatama. Kao da u napadnim i oslobodilačkim akcijama ni na što drugo nisu mogli misliti i ničim se drugim baviti doli švercom!? Takve besramnosti iz pera nekih autora, školski su primjer psihološko-propagandnog rata protiv vlastite zemlje. Ako to nije primjer najgoreg vađenja utrobe onda ne znam što jest! Dok se ratuje protiv hrvatske prošlosti i hrvatske samostalnosti, zloduh "Regiona" raste kao duh pušten iz balkansko-jugoslavenske boce. Dio ovoga naroda kao da sam traži nove stare opsjene. Priziva se regionalna nogometna liga sa Srbijom i ostalim Balkancima. Zašto ne bismo po istoj logici govorili o regionalnoj ligi s Mađarima ili Austrijancima? Zašto bi igrali ligu s bilo kim, a ponajmanje sa Srbima ili Rumunjima? Mesić u svom obraćanju javnosti zbog slovenske blokade Hrvatske u euro-atlantske integracije, žali se da će se sve to odraziti na zemlje "regiona"!? Je li on predsjednik Hrvatske ili Predsjedništva SFRJ-ota? Ili je predsjednik neke Republike Haaške u susjedstvu Republike Srpske?
Zanimljivo je i pitanje zašto je Slovencima toliko stalo da se odmaknu od nas, da pokažu kako su oni nešto drugo, a ne Balkan? Zato jer znaju pozadinu priče, jer znaju da je Hrvatska definitivno prikučena Balkanu, i da su imali mandat za odraditi blokadu ulaska Hrvatske u EU, ali su se stvari omakle kontroli, Pahor je upao u vlastitu zamku, i sada marginalna stranka blokira ulazak Hrvatske i u NATO. A to nije bio prvotni plan. Mnogi u Hrvatskoj nisu ni svjesni da nam time Slovenci čine veliku uslugu. Ali tumačiti to ovom narodu koji se ponaša kao da je omamljen i anesteziran, uzaludan je posao.
Činjenica je da će Zdravko Čolić napuniti zagrebačku arenu. Ako itko reprezentira najbljutaviju jugoslavensku pop-glazbu, ako je itko još živuća ikona jugoslavenstva, onda je to Čolić sa svojim pjesmuljcima. Pitanje je za psihosociološku analizu: nakon dvadesetak godina odsuća tog tipa iz našeg etera, s naših pozornica i s naših ekrana, kad se činilo da je on samo prošlost, odjednom eksplozija oduševljenja i vojska fanova - odakle se regrutira sva ta njegova publika, odakle dvadesetak tisuća onih koji hrle na koncert jednom jugo-fantomu? Je li uspomena na njega kružila usmenom predajom, po čemu je tako značajan da bi ga se pamtilo i nakon dvadesetak godina? Je li virus jugoslavenstva tako razoran da ga ništa ne može uništiti?
Jedna dnevna novina niže reportažni serijal u slavu Balkana. Balkan se sve više nudi kao novo opće mitsko mjesto "naših naroda i narodnosti". Imam li pravo reći: mrzim Balkan, ja sam balkanofob!? Mrzim ga još najviše u hrvatskoj duši i hrvatskom krvotoku gdje se uselio kao atavistički zov.

Hrvatsko slovo, 27. veljače 2009.
Propast pregovora
Kad je nedavno u Mostaru, Sulejman Tihić, nakon što se s Dodikom i Čovićem ranije dogovorio o ustroju zemlje na četiri federalne jedinice, sad predložio ustrojavanje desetak novih mulitetničkih regija, u kojima ni jedan narod ne bi bio apsolutna većina, premijer Republike Srpske Milorad Dodik je s pravom napustio mostarsku rundu pregovora
Pregovori bi se ubuduće mogli voditi između Sarajeva i Banje Luke, čime će biti napokon zadovoljeni oni predstavnici Hrvata, koji su se opirali ustroju hrvatske federalne jedinice
Mostarski prekid pregovora političkih predstavnika Srba, Muslimana i Hrvata oko ustavnoga ustrojstva Bosne i Hercegovine samo je jedan u nizu sad već dvadesetogodišnjih pokazatelja kako Bosna i Hercegovina nije ostvariva niti moguća kao poseban državnopravni subjekt. Glavni čimbenik opstanka jedne države jest konsenzus političkoga naroda da živi i zajednički dijeli sudbinu svoga kolektiviteta, a taj konsenzus u BiH postoji tek unutar svakoga od tamošnjih konstitutivnih naroda. Osim nedostatka unutarnjega konsenzusa na opstanak te države utječu različita gledanja i zainteresiranih međunarodnih čimbenika, koji svojim viđenjima podupiru ionako klimavo stanje, pa je Bosna i Hercegovina održiva jedino kao međunarodni protektorat, u kojem njezini narodi ne mogu biti slobodni građani. Uostalom kroz cijelu svoju povijest te su zemlje uvijek bile dijelom neke druge države, koje su imale svojevrsnu autonomiju samo tijekom srednjovjekovnog razdoblja u sklopu ugarsko-hrvatskoga kraljevstva. Osmanska su osvajanja potaknula unutarnje migracije i mnogobrojne prijelaze na islam, što je dodatno usložilo stanje i podiglo međusobne civilizacijske zidove. Tijekom 20. stoljeća bosansko je islamizirano pučanstvo mijenjalo više puta nacionalnu pripadnost - prošlo je put od hrvatstva preko muslimanstva pa sve do novijeg pokušaja s nacionalnom identifikacijom unutar novostvorene bošnjačke nacije. Kako taj proces duševne kristalizacije još uvijek traje, a očituje se u pokušajima islamske zajednice i njezina vođe Mustafe Cerića da novostvorenoj naciji nametne isključivo vjerske značajke nacionalna je nestabilnost prenesena i na odnose prema druga dva konstitutivna naroda u BiH. Kad je nedavno u Mostaru, bošnjački predstavnik Sulejman Tihić, nakon što se s Dodikom i Čovićem ranije dogovorio o ustroju zemlje na četiri federalne jedinice, sad predložio ustrojavanje desetak novih mulitetničkih regija, u kojima ni jedan narod ne bi bio apsolutna većina, premijer Republike Srpske Milorad Dodik je s pravom napustio mostarsku rundu pregovora. U pozadini politike svih muslimanskih pregovarača, još od Cutillierovih pregovora 1992. godine o kantonalnom ustrojstvu zemlje, skriva se unutarnje dvojstvo sekularnoga i teokratskog pregovarača, realno ostvarivog i isključivo fanatičnog. Otud vjerojatno pred racionalnim argumentima Izetbegović ili Tihić stavljaju potpis, a nakon povratka u vlastitu sredinu odriču se vlastita stajališta. U isključivosti koja je prevladavala nakon svih dosadašnjih pregovora, skriva se politika čišćenja Bosne i Hercegovine od svih neislamskih naroda - ponajprije Hrvata i Srba. Uostalom tu su politiku više puta definirali Mustafa Cerić, Muhaned Filipović i cijeli niz pristaša njihove političke frakcije. Propast mostarskih pregovora, odnosno trostranih dogovora na hrvatskom terenu, znakovito je pokazala kako hrvatska strana, nakon uspješnih razgovora održanih u Prudu i Banja Luci, ne može organizirati pregovore koji bi joj bar djelomično išli u prilog pa se pokazuje kao najslabija točka u pregovaračkom trokutu. Za razliku od muslimanske strane, koja pod bošnjačkim pojmom svojata cijelu BiH, odnosno Srba, koji u nazivu svoga entiteta, Bosnu i Hercegovinu u cijelosti zaobilaze, hrvatska strana još uvijek nije pronašla adekvatan naziv teritorijalne jedinice, kojom bi izrazila nacionalnu pripadnost i teritorijalnu cjelovitost svoga prostora. Propast mostarskih pregovora na svojevrstan način je pokazatelj u kojem bi se smjeru mogli kretati razgovori o ustrojstvu BiH. Budući da glavne međunarodne sile podupiru opstanak Republike Srpske, pregovori bi se ubuduće mogli voditi na relaciji između Sarajeva i Banja Luke, čime će biti napokon zadovoljeni i oni predstavnici Hrvata, koji su se svim silama opirali ustrojstvu hrvatske federalne jedinice.
Mate Kovačević

Hrvatsko slovo, 27. veljače 2009.
Razgovor
Vladimir Geiger, povjesnik
Komunistički obračun s protivnicima bio je masovan i nemilosrdan
Uoči 28. veljače, kad obilježavamo dvadesetu obljetnicu izlaska iz hrvatske šutnje i Hrvatske iz genitiva, razgovarali smo sa znanstvenim savjetnikom pri Hrvatskom institutu za povijest, dr. sc. Vladimirom Geigerom, o nekim temama o kojima ne bismo smjeli šutjeti

U kojoj mjeri stoji ocjena kardinala Josipa Bozanića koji je govoreći o dvadesetoj obljetnici pada komunizma kazao da je zavjesa pala, ali su strukture ostale? Jesu li te strukture utemeljene na zločinu?
Današnji "hrvatski antifašisti", iako bi se moglo reći da je često puta riječ o osobama koje se nisu odrekle propalog komunističkog svjetonazora, upinju se i dalje, unatoč i njihovim deklarativnim izjavama da osuđuju svaki zločin, prešutjeti i omalovažiti svako istraživanje koje ne podržava "antifašističku" sliku prošlosti. Ujedno, događaje i zločine koji su postali javni i neupitni, nastoje minimalizirati i iznositi njima svojstvena obrazloženja. Zamjetno je, da su hrvatski mediji pretežito transmisija upravo takvih nastojanja.
Uz to, po pitanju partizanske i komunističke represije i zločina odnosno "obračuna s narodnim neprijateljem" u Hrvatskoj znanstvenog dijaloga ustvari i nema. Štoviše, otvoren je prostor manipulacijama i s lijeva i s desna. I jedni i drugi nadmeću se u prikazu veličine svojih stradanja, ne uvažavajući pokazatelje do kojih se došlo istraživanjima. Nažalost, uglavnom isti pojedinci, s lijeva i s desna, znanstvenici "opće prakse" i stručnjaci za sve, uz podršku medija, lobotomiziraju nas svojim manirističkim viđenjima ljudskih gubitaka Hrvatske i Hrvata u Drugom svjetskom ratu i poraću.
U Hrvatskoj se neprestano ponavlja potreba za pomirbom i prepuštanjem prošlosti povjesničarima. Prema nekim mišljenjima, dakako političari bi trebali biti inspicijenti povjesničarima kako i što pisati, pa i o ljudskim gubicima Hrvatske i Hrvata u Drugome svjetskom ratu. Da bismo bili u stanju osuditi i suditi svaki zločin, nezaobilazno je suočiti se s prošlošću. Do sada nismo pokazali spremnost i sposobnost takvog razmišljanja. Pitanje je koliko su današnje hrvatsko društvo i pojedinac sposobni suočiti se s prošlošću, odnosno koliko ih u tome svjesno sprečava politika.

Jedna smo od rijetkih europskih država u kojoj je antifašizam postao sinonim za komunizam. Kako kao povjesničar koji se bavi partizanskom i komunističkom represijom i zločinima, gledate na preobrazbu komunizma u antifašizam?
Hrvatski "antifašisti" danas smatraju da je "krajnje vrijeme" da se o završetku Drugoga svjetskog rata u Hrvatskoj "pristupi na znanstveni način". Pitam se gdje su hrvatski "antifašistički borci" i "antifašisti" ranije bili i za što su se tada zauzimali?
Revoluciju, kao ključnu odrednicu komunističke ideologije hrvatski "antifašisti" danas uopće ne spominju. Osim što je borba koju su hrvatski i jugoslavenski komunisti vodili bila i antifašistička, bio je to u prvom redu revolucionaran rat za uspostavljanje novog poretka, umnogome po uzoru na boljševičku revoluciju. Revolucija se u Jugoslaviji najprije, u vrijeme Drugog svjetskog rata, krila iza borbe za narodno oslobođenje i oslobodilačkog rata, pa su svi neprijatelji i suparnici progonjeni pod izlikom da su izdajnici i suradnici okupatora. Nakon rata, postupno se počelo govoriti o socijalizmu, otvoreno nakon 1947., i isticati KP Jugoslavije, a protivnike sve više progoniti kao kontrarevolucionare odnosno klasne neprijatelje.
Hrvatski "antifašisti" zaboravljaju, ili svjesno prešućuju, o kojim brojkama ljudskih gubitaka u Drugom svjetskom ratu je u Jugoslaviji od 1945. do 1990. bilo riječ i koji su to stradalnici i žrtve bili popisani. Potpuno drukčije, štoviše suprotno stajalištima koja mogu pridonijeti razjašnjavanju okolnosti i događaja Drugoga svjetskog rata i poraća i danas mnogi, u prvom redu pripadnici SUBNOR-ovskog kadra, i dalje zastupaju stare komunističke obmane. Pristupajući hagiografski partizanskom pokretu i komunističkoj ideologiji Savez antifašističkih boraca i antifašista nameće nam svoje viđenje Drugoga svjetskog rata i poraća te uloge J. Broza Tita, proglašavajući takvo viđenje "znanstvenim", a drukčije pristupe "revizionizmom", "fašizmom" i "ustaštvom". No, neugodna je činjenica da svjetski priručnici o ratnim zločinima, etničkom čišćenju i genocidu J. Brozu Titu daju istaknuto mjesto, među ostalim, očito je, i zbog događaja potkraj Drugoga svjetskog rata i u neposrednom poraću.

Hrvatski institut za povijest pokrenuo je prikupljanje, istraživanje i objavljivanje arhivskoga gradiva o partizanskoj i komunističkoj represiji i zločinima u Hrvatskoj potkraj Drugoga svjetskog rata i u neposrednom poraću. Kao voditelj znanstvenog projekta "Ljudski gubici Hrvatske u Drugom svjetskom ratu i poraću" jedan ste od skupine povjesničara i arhivista koji radi na tome. Koliko je i što do sada učinjeno i kakvi su mogući zaključci?
Do sada su objavljene tri zbirke dokumenata naslovljene Partizanska i komunistička represija i zločini u Hrvatskoj 1944.-1946. Prikupljanje dokumenata je u tijeku. Nakana je prikupiti i objaviti najznačajnije dostupno izvorno gradivo postrojbi i ustanova NOV i PO Jugoslavije/Hrvatske, organa KP Jugoslavije/Hrvatske, te DF/FNR Jugoslavije odnosno FD/NR Hrvatske, koje se odnosi na represiju i zločine partizanskog pokreta predvođenog Komunističkom partijom Jugoslavije nad poraženim vojnim i političkim protivnicima u Drugom svjetskom ratu, kao i nad onima koje su komunističke vlasti smatrale stvarnom ili mogućom prijetnjom u ostvarenju potpune vlasti u novoj jugoslavenskoj državi. Nakana je novih komunističkih vlasti očito bila gospodarski uništiti sve društvene slojeve koje je smatrala glavnim neprijateljima novoga društvenog poretka. Komunistički obračun sa stvarnim i pretpostavljenim protivnicima bez razlike, institucionalan ili izvaninstitucionalan, tijekom rata ili u poraću, bio je masovan i nemilosrdan.
Represija i zločini nad poraženima i neprijateljima činjeni su na temelju donesenih odluka, uredaba i zakona ili izravnog ili neizravnog naloga sudionika partizanskog pokreta i članova KPJ. Istovremeno su česta pojava i izvansudske represije i zločini. Odnos vlasti, od najviših do najnižih razina, prema samovoljnim represijama i zločinima na temelju osobnih, političkih ili nacionalnih razloga, posljedica je i ratnog i revolucionarnog ozračja u Hrvatskoj i Jugoslaviji. Nekažnjavanje počinitelja proizlazilo je i iz nemoći vlasti zbog masovnosti takvih djela i velikog broja onih koji su ih činili, ali često i zbog nezainteresiranosti vlasti, jer počinitelji su ipak "naši", a žrtve su ionako "njihovi".
Masovne likvidacije "neprijatelja" tijekom 1944. i 1945., izvođene su očito na temelju prethodnih odluka najužeg partizanskog/partijskog vodstva. Dokumenti svjedoče o masovnim likvidacijama provođenima od raznih postrojbi i ustanova NOV i POJ, koje se u takvom broju sigurno ne bi mogle događati bez "direktiva" najvišeg rukovodstva ili barem njegova prešutnog odobravanja. U pojedinim slučajevima moguća je i nemoć struktura vlasti u zaustavljanju i sprječavanju odmazde. Masovne i pojedinačne likvidacije provode pripadnici partizanskih postrojbi i ustanova, prije svega pripadnici OZN-e i KNOJ-a. Naredbodavci i izvršitelji, svjesni nelegalnosti takvih postupaka, nastoje provesti likvidacije "konspirativno". Iskazane zamjerke masovnih likvidacija od strane viših zapovjedništava odnose se u pravilu na način provođenja, a ne na njihovu osudu.
Iz dostupnih je dokumenata vidljivo da su pojedini slučajevi partizanske i komunističke represije i zločina nailazili na osudu pojedinaca iz ustanova i postrojbi nalogodavaca i izvršitelja takvih djela. Brojni slučajevi nepravilnosti, represije i zločina spominjani su i na sjednicama CK KP Hrvatske. Dugo vremensko razdoblje u kojemu su se represija i zločini provodili, broj stradalnika i žrtava, kao i broj nalogodavaca i izvršitelja represije i zločina, uglavnom upućuje na nekažnjeno provođenje. No, poznati su samo pojedini slučajevi partijskih kazni ili sudskih presuda izvršiocima zlodjela. Očita su i nastojanja poslijeratnih jugoslavenskih komunističkih vlasti, od najniže do najviše razine, a što potvrđuju i dostupni dokumenti, da se represija i zločini provođeni nad stvarnim ili pretpostavljenim protivnicima prikriju.
Pojave "čišćenja" bilo je i u zapadnoj Europi, ali je ono provođeno sudskim i upravnim mjerama. Dio tih izvansudskih likvidacija u zapadnoj Europi bila su i osvećivanja, do kojih je sporadično dolazilo u prvim danima oslobađanja pojedinih zemalja. No, osnova denacifikacije u demokratskoj Europi bila je da se postupci moraju utemeljiti na pravu i regularnim sudskim postupcima, te da je potrebno na sve načine izbjegavati i sprečavati osvetu. U SSSR-u i u Jugoslaviji taj je proces bio bitno drukčiji jer je masovna ubojstva neposredno poslije rata organizirala i izvela država, a ne osvetoljubivi pojedinci ili skupine. Oni koji poslijeratna "čišćenja" objašnjavaju samo osvetom, navodeći primjere od najdalje do bliže prošlosti, ili ne razumiju ili, pak, ne žele prihvatiti karakter KP Jugoslavije koja je organizirala i vodila NOV i POJ, nametnuvši svoj monopol.
Prikupljeni i objavljeni dokumenti mogu pripomoći razjašnjavanju je li riječ o partizanskoj i komunističkoj represiji i zločinu kao procesu i sustavu ili, pak, samo o pojavama, kako to mnogi zagovaraju.

Kako i u kojoj mjeri kao znanstvenik koji se ponajviše bavi poviješću Folksdojčera objašnjavate odgovornosti J. Broza Tita za sudbinu hrvatskih, i jugoslavenskih, Nijemaca?

Potkraj odnosno nakon Drugoga svjetskog rata komunistička vlast u Jugoslaviji pripadnicima njemačke manjine konfiscirala je imovinu i oduzela sva nacionalna i građanska prava. Ratni zločini koje je dio jugoslavenskih Folksdojčera počinio, te njihovo nelojalno držanje tijekom okupacije, poslužili su i kao razlog i kao opravdanje za neljudsko postupanje sa njemačkom manjinom potkraj i nakon rata. Njemačko stanovništvo, koje nije izbjeglo ili do tada protjerano, bilo je tijekom i nakon ratnih djelovanja prepušteno samovolji pobjednika. Bezakonje, pljačka, maltretiranja, ubojstva, silovanja žena, postali su potkraj i neposredno nakon rata svakidašnjica njemačke manjine u Jugoslaviji.
Pitanje Folksdojčera u Jugoslaviji riješeno je jednostrano i bez kompromisa (konfiskacija imovine i protjerivanje odnosno upućivanje u logore). Takvo rasističko i genocidno stajalište protiv njemačke manjine donio je 21. studenoga 1944. AVNOJ koji je, pak, trebao biti jamac jednakopravnosti jugoslavenskih naroda i narodnosti, pravdajući takav odnos kolektivnom krivnjom Folksdojčera.
U slučaju jugoslavenskih Nijemaca nisu nam poznati podaci o suprotstavljanju J. Broza Tita nasilju provođenom i predvođenom od strane NOV i POJ odnosno JA potkraj Drugoga svjetskog rata i u neposrednom poraću. Naprotiv. Upravo je odnos NOV i POJ/JA i "narodnih" vlasti prema jugoslavenskim Nijemcima, kojima je pripisana i ozakonjena kolektivna krivnja, ogledni primjer ključne uloge J. Broza Tita u provođenju etničkoga čišćenja u Jugoslaviji potkraj Drugoga svjetskog rata i u neposrednom poraću. Bezakonje koje provode pripadnici NOV i PO Jugoslavije nakon ulaska u mjesta nastanjena njemačkim stanovništvom, kao maltretiranja, pljačka i silovanja možemo objasniti i kao stihiju, a pojedinačna ubojstva kao događaje zavisne od slučaja do slučaja i od lokalnog stanja. No, masovna ubojstva Folksdojčera organizirano su provedena u mnogobrojnim mjestima očito ne bez naređenja, odobrenja i(li), pak, znanja najviših tijela i pojedinaca NOV i PO Jugoslavije, uključujući i J. Broza Tita.
Od potkraj 1944. do početka 1948. u logore je od preostalih oko 200.000 pripadnika njemačke manjine u Jugoslaviji  internirano oko 170.000, od kojih je smrtno stradalo najmanje oko 50.000 do 60.000. Do sada je oko 50.000 žrtava poimenično identificirano. U logore su upućivane cjelokupne njemačke obitelji, pretežito starije osobe, žene s djecom, bez obzira na dob. Prema najnižim brojkama oko 26.000 Njemica i oko 6.000 djece stradalo je u poslijeratnim jugoslavenskim logorima za Folksdojčere. Većina ih je umrla od gladi i tifusa.
J. Broz Tito je, naravno, znao za progone i mnogobrojne logore za jugoslavenske Nijemce jer je i sam o tome odlučivao. KP Jugoslavije, predvođena J. Brozom Titom, imala je i tijekom rata i u poraću namjeru da jugoslavenske Nijemce potpuno ili djelomično uništi. Ta namjera je, potvrđuju brojni dokumenti, zakoni, tumačenja, uredbe, odluke i slično, postojala i prije djelovanja i radnji koji su doveli do pohoda na njemačku manjinu u Jugoslaviji. Također, brojni dokumenti i događaji potvrđuju da je postojala i svijest i volja u ostvarenju namjere.
Egzodus jugoslavenskih Nijemaca po obimu i dalekosežnostima posljedica premašio je sve što se u novijoj povijesti zbivalo na južnoslavenskim prostorima. Najveće demografske gubitke u Jugoslaviji imali su upravo Folksdojčeri. No, poslijeratna je jugoslavenska komunistička vlast, diplomacija i historiografija uporno i bez skrupula ubrajala folksdojčerska stradanja u žrtve fašizma i nacizma.

Javnim polemikama o J. Brozu Titu priključio se i predsjednik RH Stjepan Mesić. Drže li utjecajni pojedinci i određene svjetonazorske i političke skupine u Hrvatskoj, potpomognuti medijima, J. Broza Tita podalje od objektivne povijesne prosudbe?
Svojstveno oskudnoj i površnoj učenosti i sukladno svjetonazoru i ideologiji koju zastupa predsjednik RH uporno iznosi jednu i konačnu "istinu", navođenjem, kako tvrdi, "nepobitnih činjenica". Predsjednik RH unatoč mnogobrojnim postbleiburškim likvidacijama koje su počinili pripadnici JA, tendencioznim iznošenjem živopisnih i čudnovatih "argumenata", apologetski uporno zastupa tezu o njihovoj "razumljivosti" i "spontanosti" ("ekscesu - ma kako masovan mogao biti"), te tvrdi da je "Titova bilanca - pozitivna", a sve one koji misle drukčije proglašava ustašonostalgičarima, neofašistima i revizionistima.
Svatko je odgovoran onoliko koliko je utjecao, ili pak mogao utjecati, na događaje oko sebe i u svome vremenu. J. Broz Tito je želio, i mogao, odlučivati o svemu, i tu treba tražiti i mjeru njegovih, kao i bilo čijih, odgovornosti i zasluga.
KP Jugoslavije služila se tijekom rata i u poraću radom posebnih službi i jedinica NOV i POJ/JA, organa KPJ i unutarnjih poslova, posebice Odjeljenja za zaštitu naroda i Korpusa narodne obrane Jugoslavije, koje su pri organizaciji i izvođenju represije i zločina imali presudnu ulogu. Načelnik OZN-e za Jugoslaviju u operativnoj djelatnosti bio je podčinjen vrhovnom zapovjedniku NOV i POJ/JA i predsjedniku NKOJ-a, J. Brozu Titu, a KNOJ je, preko načelnika OZN-e Povjereništva za narodnu obranu NKOJ-a, bio neposredno podčinjen povjereniku za Narodnu obranu NKOJ-a, opet utjelovljenom u J. Brozu Titu.
Ukratko, J. Broz Tito je i tijekom Drugoga svjetskog rata i u poraću bio osoba neosporna autoriteta, koja je u rukama imala sve bitne funkcije vezane za partiju, vojsku i državu. J. Broz Tito je bio ono što bi Orwell nazvao Veliki Brat. Bio je vrhovni autoritet, pokretač i nalogodavac svih važnijih mjera vlasti, upravo onako kako to u totalitarnim režimima i biva. J. Broz Tito je pripadao onom tipu ljudi kod kojih prevladava zloćudna strana njihovog moralnog karaktera i za kojima ostaje poguban, pa i zastrašujući trag u povijesti.

Nametanje kolektivne krivnje hrvatskome narodu, i za događaje u Drugome svjetskom ratu i za događaje u Domovinskom ratu, čini se konstantna je pojava?
Oni koji Hrvate kolektivno proglašavaju zločincima, nisu nikakva novost. Nisu, to, nažalost, usamljeni pojedinci ili skupine. Radi se o mnogo smišljenijim nastojanjima, koja imaju svoj jasan cilj. Krivnja s jedne strane podrazumijeva i opravdava mržnju i prezir s druge strane, opravdava kaznu i odmazdu. To traje od Drugoga svjetskog rata i vremena NDH, a s manjim ili većim intenzitetom takve su tvrdnje i kasnije plasirane u Jugoslaviji, a svjedoci smo prisutne su, štoviše naglašene i danas.
Dugo bismo mogli raspravljati o vrstama i razlikovanju krivnje i odgovornosti za određene događaje, krivičnoj odgovornosti, političkoj krivnji, moralnoj krivnji, metafizičkoj krivnji, itd. No, kolektivnog zločina nema. Nema kolektivne krivnje. Samo pobornici totalitarnih sustava i poremećene osobe mogu smišljati sulude teorije o genocidnosti nekoga naroda. Demokratsko društvo nastoji razobličiti sve zločine, a ne samo one iskoristive pojedinim političkim skupinama. Ne smije postojati monopol na stradalništvo samo jedne strane.

Tito je imao svu vlast u političkim i vojnim pitanjima

Kako biste ukratko saželi temu odgovornosti J. Broza Tita za Bleiburg, koja se po mom i mišljenju mnogobrojnih namjerno zaobilazi u suvremenom hrvatskom društvu?
Unatoč u literaturi često navođenim zapovijedima vrhovnog zapovjednika NOV i POJ/JA i generalnog sekretara KPJ, J. Broza Tita, posebice od 14. svibnja 1945., da se poduzmu "najenergičnije mjere da se po svaku cijenu spriječi ubijanje ratnih zarobljenika i uhapšenika od strane jedinica, pojedinih organa i pojedinaca", brojni događaji i dokumenti potvrđuju da je ubijanje ratnih zarobljenika tijekom, potkraj i neposredno nakon Drugoga svjetskog rata bilo uobičajeno i nekažnjavano.
Ključne su teze pojedinaca i nekih skupina u Hrvatskoj, da su u primjerice bleiburškim i neposrednim događajima ubojstva zarobljenika bili "ekscesi", odnosno da su ubijeni u većini bili zločinci, kao i da J. Broz Tito za te događaje ne snosi nikakvu odgovornost. Masovna ubojstva zarobljenika na "križnom putu" minimalizira se i opravdava.

U Hrvatskoj pojedinci uporno zastupaju staru tezu, da su neprijateljski vojnici zarobljeni do 9. svibnja 1945. bili ratni zarobljenici, a da se oni koji su zarobljeni od 9. do 15. svibnja 1945. ne mogu smatrati ratnim zarobljenicima, jer su "uhvaćeni kao naoružani pobunjenici protiv međunarodno priznate države, Demokratske Federativne Jugoslavije". Prema takvim stajalištima "oni su odmetnici ili teroristi" na koje se "ne mogu primijeniti pravila ratnog prava, jer je rat završen 9. svibnja." Time, očigledno, žele umanjiti težinu bleiburškog slučaja. Kada osobe i skupine i ne bismo smatrali ratnim zarobljenicima, nego "pobunjenicima", "odmetnicima" ili "teroristima", što međunarodne konvencije o ratnom pravu ne potvrđuju, i takve bi osobe i skupine morale biti pošteđene izvansudskih likvidacija i trebale bi imati pravo na redovne sudske postupe. Tim više, jer su se našli u vlasti "međunarodno priznate države".
Neki u prikazu događaja potkraj Drugoga svjetskog rata i u neposrednom poraću ustvrđuju da J. Broz Tito nije naredio ubijanje, ali je, po svemu sudeći, znao da bi se ono moglo dogoditi, te da je nizom naredbi pokušao to spriječiti, ali nije uspio. No, J. Broz Tito nije mogao, spriječiti masovne likvidacije zarobljenika, naprosto jer je takav način bio dio njegovog idejno-političkog sustava, totalitarnog svjetonazora. Inicijative za sve naloge i mjere, za čije su izvršenje bila zadužena niža tijela, polazile su u Jugoslaviji, kao i u SSSR-u, od generalnog sekretara KP i Politbiroa. J. Broz Tito je imao središnju i neprikosnovenu vlast odlučivanja, i u političkim i u vojnim pitanjima. Masovne poslijebleiburške likvidacije zarobljenika, jasno je, nisu mogli počiniti usamljeni, pa ni masovni osvetnici, zadojeni mržnjom. Masovne likvidacije, naime, ne mogu biti eksces.

Prisutna su i mišljenja, da odgovornost J. Broza Tita za počinjene ratne zločine nad zarobljenicima i civilima u svibnju 1945. valja ocjenjivati sukladno ondašnjim prilikama i ondašnjim kriterijima. Nedvojbeno, o povijesnim zbivanjima treba suditi prema civilizacijskim standardima vremena u kojem su se i odvijala. A, ti standardi bi trebali u jednakoj mjeri važiti za sve sudionike zbivanja. Ukratko, prema Ženevskoj konvenciji o postupanju sa ratnim zarobljenicima iz 1929., koja je, naime, u vrijeme događaja o kojima se ovdje raspravlja bila na snazi, i koje su se trebali pridržavati i pripadnici NOV i POJ/JA, čiji je vrhovni zapovjednik bio J. Broz Tito. Silom ili dobrovoljno razoružani protivnik više nije neprijatelj, nego ratni zarobljenik i kao takav mora biti pošteđen. Ratni zarobljenik ne potpada više pod vlast vojnika ili jedinice koja ga je zarobila, nego države čijoj vojsci taj vojnik, odnosno jedinica pripada. Ubiti razoružanog protivnika u ratu nije dopušteno i predstavlja zločin, a svako zlostavljanje znači kukavičluk i barbarstvo.

Uz ponavljanje starih, ponekad i modificiranih tvrdnji i objašnjenja u bleiburškom slučaju, aktivirana je i staro-nova teza, da vojska NDH kao nije imala pravo na tretman po Ženevskoj konvenciji iz 1929., jer se nije pridržavala Pravilnika o zakonima i običajima rata na kopnu. No, za počinjene masovne zločine nad zarobljenicima u svibnju 1945. Jugoslavensku armiju i J. Broza Tita ne opravdavaju ustaški rasni zakoni i zločini.
Razlika je, i to velika, ubiti protivnika u borbi, od ubijanja nenaoružana i bespomoćna čovjeka ili ratnog zarobljenika. Podsjetimo se, ukupni gubici vezani uz pojam Bleiburg mogli bi, prema utemeljenim procjenama iznositi najmanje oko 70.000 do 80.000, a gubici Hrvata oko 50.000 do 55.000. Nedvojbeno, masovne i pojedinačne likvidacije ratnih zarobljenika bile su nelegalne i prema općim civilizacijskim i domaćim i međunarodnim zakonima, a svako ubijanje bez suda je zločin. Prema međunarodnim konvencijama, pored moralnog i pravnog karaktera, odgovornost jugoslavenske strane u navedenim je događajima i individualne i zapovjedne prirode, od jedinica JA na terenu do najvišeg vojnog i državnog vrha, uključujući i J. Broza Tita. Prema svim pokazateljima, koja potvrđuju i najnovija istraživanja i spoznaje, odluka o "čišćenju neprijatelja", naime masovne likvidacije koje su provođene na "križnom putu" i u neposrednom poraću, posve sigurno, donesena je u najvišem jugoslavenskom komunističkom vrhu, odnosno naredba je morala doći od vrhovnog zapovjednika Jugoslavenske armije J. Broza Tita.

Neki, pak, hrvatski povjesničari zastupaju staru emigranstku tezu da su na Bleiburgu stradali samo ili uglavnom Hrvati, te da se u svibnju 1945. dogodio "genocid" nad Hrvatima odnosno površno i shematski sve prikazuju kao mržnju na hrvatstvo. Takva stajališta i danas su prisutna, pa i gotovo prevladavajuća, u najvećem dijelu hrvatskog naroda. Iako se može prihvatiti da je među stradalima bilo najviše Hrvata, ne smije se zaboraviti činjenica da su među zarobljenima, te zatim ubijenima bili i mnogobrojni Nijemci, Slovenci, Srbi, Crnogorci, Bošnjaci i drugi, vojnici, ali i civili.
Nenad PISKAČ

Hrvatsko slovo, 27. veljače 2009.
PRO PATRIA
Elia Patricia Pekica-Pagon
Ogooglali smo na sve                       
Susreti danas postaju nezanimljivi  i nepotrebni ako nisu podcrtani ljubavlju zašećerenominteresima pa je teško zamisliti da su se ljudi nekada družili samo radi ljepote druženja, radi zajedničkog provođenja slobodnog vremena. Ljudi su bili spontaniji, manje homofobni i otvoreniji jedni prema drugima

Borimo se svatko na svoj način protiv virtualnosti, ali nas ona sustiže na svakom koraku i u svakom trenutku

 Danas svi imaju planere, mala prijenosna računala u koja bilježe sastanke po redoslijedu važnosti i nakon kojih interesno žure dalje. Pitam se kako je današnjim stanovnicima globaliziranog svijeta bez te spontanosti, kako je svima nama? Jesmo li sigurni u tom svijetu sveopće ne(dostupnosti), okruženi antenama te ovozemaljskim i satelitskim kamerama, međusobno isprepleteni internetskim nitima? Što više nadzornih kamera ima po svijetu, to se - čini se - sve više zločina događa, jer još uvijek izumitelji nisu izumili kameru za nečiji bolesni um, baš kao što pomračenim umovima nitko ne brani pristup internetu i objavljivanje poremećenih sadržaja. Internet izmiče zakonu i nadzoru na sve moguće načine. Mreža je to svih nas, ovakvih i onakvih ljudi. Tehnologija računalnog umrežavanja svijeta najveća je revolucija koja se svijetu mogla dogoditi, veća i moćnija od globalizacije tržišta, jer je uostalom kao jedan od proizvoda globalizacije pomogla tzv. običnim ljudima u svrgavanju s trona samoprozvanih, samodopadnih i medijski isforsiranih zvijezda iz svijeta politike, kulture i show-businessa.
Internetom vijesti putuju brže od munje i neka vijest ili sadržaj začas može splesti nit oko cijele kugle zemaljske i roditi nove istinske zvijezde, izabrane od naših tipkajućih prstiju, a ne od strane plaćenih medija i sponzora. Tako se danas, kao što smo se nekada spontano susretali, spontano ispreplićemo na internetu te se na tom istom virtualnom mjestu i zaustavljamo pri sadržajima koji izazivaju najviše naše pozornosti. Pod snažnim utjecajem interneta, ostali mediji polagano se pretvaraju u internet vodiče za naše daljnje pretraživanje, u prodajne kataloge s oglasima, a u posljednje vrijeme čak i u izravne prepisivače facebook dijaloga među prijateljima i prijenosnike nečijih slika s facebook albuma. Brzina kojom je Facebook kao nov alat društvenog povezivanja postao popularan nevjerojatna je i teško će u budućnosti bilo kome biti moguće odoljeti tom alatu, jer je jednostavan i učinkovit, služi kao suvremeni telefonski imenik - u čijem kreiranju sudjelujemo svi zajedno - s našim prijateljima bez mogućih utjecaja političara koji uređuju druge medije. To je ujedno i nepregledni medijski prostor svakog od nas unutar kojeg može podijeliti sve oblike sadržaja, od likovnih, fotografskih, tekstualnih, interaktivnih, pa sve do videozapisa sa svojim prijateljima i poznanicima, a ukoliko želi i s cijelom internet zajednicom. No, programa za internetsko povezivanje kao što je Facebook ima bezbroj, kao što su npr. My Space, Skype, Linkedin, You Tube . Facebook je samo jedan od njih, doduše ovog trenutka najpopularniji. I onda se netko pita u čemu je tajna uspjeha interneta nad ostalim medijima? Osjećaj internet zajednice je predivan jer svakome stanovniku svijeta daje jednaku mogućnost za pojavljivanje i osobni utjecaj na društvene tijekove. Upravo je taj demokratski pristup sveukupnom čovječanstvu svijeta pokorio ostale medije prikovavši nas uz monitore i tipkovnice. Nije ni čudo, kada na internetu svi imamo JEDNAKU mogućnost imati svoju tv ili radiopostaju, na kojoj možemo objaviti vlastite sadržaje, uključujući filmove, glazbene brojeve, spotove i slično, svoj blog, svoj internet časopis, udrugu i slično. Svatko od nas je i urednik i izbornik i zvijezda istodobno. A samoizabrane zvijezde od službenih autoriteta još se uvijek oslanjaju na dobre PR majstore i službu za marketing. Ali, uskoro im ni te službe više ne će moći pomoći, već će jedina služba za odluku o tome tko je tko biti upravo naši mozgovi i naši prsti, kao ekspresija naših mozgova, kojima svakim danom osvajamo svijet kojem ujedno za uzvrat dopuštamo da on osvaja nas.

Primjerice, svjedoci smo mnogobrojnih emisija za traženje pjevačkih i glumačkih zvijezda, a najbolji primjer za to kako netko samoga sebe može učiniti zvijezdom je mlada Alyssa Brianne Bernal koja je pjevajući u svojoj sobi, što uz gitaru, što uz karaoke matrice raznih njoj dragih pjesama i objavljujući svoje pjevanje kao videospotove iz kućne radinosti na You Tubeu, pobudila veliko zanimanje internetske zajednice iz cijeloga svijeta i tako ostvarila svoj san o popularnosti. Svaka joj čast! Ona nije čekala da ju proglase zvijezdom, ona se sama oduvijek tako osjećala.
Svakim danom svi mi dajemo svoj glas za uspjeh ili neuspjeh ovog ili onog proizvoda na tržištu - kupujući ga ili ga bojkotirajući, baš kao što na internetu jednim klikom glasamo za popularnost nekog sadržaja, uz istodobnu mogućnost anuliranja tog istog sadržaja njegovim bojkotom, suzdržanim prstima. Sjetimo se hollywoodskog uspjeha bivše striptizete i strastvene blogerice pravog imena Brook Busey Hunt, koja je pišući blogove na duhovit i britak način sustavno čitateljima opisivala svoju impulzivnu odluku napuštanja monotonog uredskog posla odlučivši baviti se striptizom. (Blogovi objavljeni u knjizi pod naslovom Lutkica - Ljevak). To je samo još jedna u nizu priča iz stvarnog života koja je pronašla svoju publiku. Napisavši kasnije scenarij za film Juno, nije ni slutila da će taj film doživjeti toliko velik uspjeh i toliko nominacija za BAFTU i Oscara (osvojen na 80. dodjeli Oscara, za najbolji originalni scenarij). I nepotrebno je suditi o sadržaju nekog djela, sve dok to djelo diše i živi uz pomoć aparata naših umreženih prstiju. Spoznavši to zaključujem da teško netko danas može izumiti revolucionarni sustav zaštite čovječanstva od kolektivnog zasićenja svim mogućim sadržajima. Ogooglali smo na sve, predali smo se virtualnosti i kao da samo u njoj postojimo. Borimo se svatko na svoj način protiv nje, ali uzaludno, jer nas ona sustiže na svakom koraku i u svakom trenutku.

Hrvatsko slovo, 27. veljače 2009.
HAAŠKI OSUĐENIK
Zaboravljeni Dario
Darijo Kordić dugotrajnu kaznu, na koju ga je osudio Haaški sud, izdržava u Grazu

Naiđu vremena kada se prijatelj odriče prijatelja, otac sina, brat brata... Pa kakvo je onda čudo kada se političari odreknu onih koji su bili miljama ispred njih. Dario Kordić je od političkog suda u Haagu osuđen na dugogodišnju robiju. Bio sam mu nedavno u posjetu i zahvaljujem Bogu na daru koji mi je dao - da odem posjetiti Brata Darija. Nepravednu zatvorsku kaznu Dario izdržava u Grazu u Austriji. No, od tog mog posjeta Dariju ne bi bilo ništa da nije bilo ljubavi i zalaganja onih "malih", običnih ljudi, na koje neki političari, koje ćemo kasnije spomenuti, ne bi ni pogledali. I prije nego kažem nešto o razgovoru s prijateljem Darijom, izražavam svoju veliku zahvalnost Stipi Stojčeviću iz Komušine, a na radu u Austriji, u manjem mjestu nedaleko od Graza, Luki Nikiću Šaolinu, čovjeku koji je, koliko sam zaključio, glavna veza i pomoć Dariju oko organiziranja posjeta. Svoju zahvalnost svakako izražavam i Milanu Iliću Zelji, također Komušancu, na radu u Austriji, te njegovoj supruzi koja nas je sve nahranila.

Zatvor u Grazu je jedan od najstrožijih zatvora. Sve je jasno iz činjenice da Dariju nisam mogao unijeti niti kilogram nekoga voća, a da o litri domaće šljivovice i ne govorim! Pregledanje pri ulasku te stavljanje na ruku nekakve plastične narukvice, slične onima kakve se tek rođenom djetetu i majci stavljaju na ruke, izazovu vam mučninu u trbuhu. No, kada sam u manjem prostoru za posjet ugledao Darija, sve je to izbrisao njegov vedri lik, osmijeh, i odličan izgled. Samo osuđen a nedužan čovjek može izgledati tako dobro nakon više od desetljeća u uzništvu. A Dario je sigurno nedužan. Trebalo je toliko toga reći, ispričati u tih četerdeset i pet minuta, koliko su mu dopustili za moj posjet. Pokušali smo se prisjetiti kada smo se posljednji put vidjeli i ako se obojica ne varamo, bilo je to za njegova posjeta Usori 1995., kada smo zajedno otišli vidjeti kakvo je stanje Hrvata na tom prostoru. Budući da ni govora nema da bi u tu prostoriju mogao unijeti vokmen i snimiti naš razgovor (možete misliti koliko je pravedan Haaški sud kada Karadžiću dopušta intervju za medije?!), nadam se kako će me sjećanje dobro poslužiti.

Ukratko, Darija, tog hrvatskog viteza, odrekla se službena politika. Za drakonsku zatvorsku kaznu, za presudu da je nešto kriv potrudio se Stipe Mesić, kazivao mi je Dario. O tome kako su slomili Blaškića da izmišljenu krivnju svali na Darija (naputak: kriva je crta zapovijedanja Kordić-Šušak-Tuđman) sada ne ću reći ništa drugo osim da će se istina, potpuna istina, doznati kad-tad, a vjerujte ne će proći dugo do toga. Ništa bolje prema njemu nije postupio ni Sanader i njegova vlada. Obranu mu, kao ostalim hrvatskim optuženicima, posljednje dvije godine prije presude, nitko nije financirao, a riječ je o milijunskim iznosima. To da nikakvih primanja ni od kuda nije imao ne treba ni govoriti. Sve od čega je živjela njegova obitelj, jest ono što mu je zarađivala supruga, 4800 kuna. - Da nije bilo pomoći ovih "malih" ljudi... - kaže Dario. Obraćao se pismom mnogima, kao npr. ministru Hebrangu. Ali, da sve Božjom providnošću i ravnanjem dođe na svoje mjesto kazat će i sljedeće. U posjet su mu htjeli doći, valjda kako bi oprali savjest, ali prije svega pokupili političke bodove, Dragan Čović, predsjednik HDZ BiH, Niko Lozančić, nekadašnji predsjednik Federacije BiH, a sada zastupnik u Parlamentu BiH Bariša Čolak, taj dugogodišnjni ministar ni od čega, i Borjana Krišto, sadašnja predsjednica Federacije BiH, a Dario ih je odbio primiti. Čestitam ti, Dario, neka znaju što su  i kakvi su. Dario redovito dobiva Hrvatsko slovo i zamolio me da i usmeno a i putem moje kolumne izrazim zahvalnost cijelom Uredništvu. To mu puno znači. - Da, čitam sve što piše u HS i vidio sam da su te prozvali prof. Božo Žepić i kolega Mato Kovačević. Nemaš, prijatelju, potrebe odgovarati na njihove napade. Njihov prijedlog jednostavno nikada ne će moći proći, pa zašto da se raspravljaš s njima i gubiš energiju. Ja znam kakvo uređenje BiH nas dvojica zagovaramo od prvoga dana i samo takvo može i biti. Ono što želim jest zahvaliti, prvo, dragom Bogu koji mi daje snagu da sve ovo izdržim, a potom našim duhovnim pastirima, našim provincijalima, biskupu Periću, kardinalu Puljiću, svim ovim ljudima koji su se sjetili moje obitelji i mene kada su me se svi političari odrekli i, svakako don Antu Jelića, jer ni jedan Božić nije prošao a da moja djeca od njega nisu dobila dar, božićnicu; našim bratskim misijama u Munchenu, Grazu, Zagrebu, časnim sestrama, fra Anti Mariću. Toliko ih je pa se plašim da bih nekoga mogao zaboraviti, a to nikako ne želim.
I dok je čuvar opominjao na vrijeme koje je proteklo kao u trenu, Dario me zamolio da u njegovo ime pozdravim sve hrvatske branitelje, svu Herceg Bosnu i posebno njegove i moje Žepčake, jer, za one koji ne znaju, Dario je rođen u Žepču. Obećao sam obići njegova i mog prijatelja Željka Antolovića Pitlju pa mu javljam - Pitlja je izašao iz bolnice.

Ovom prigodom podsjetit ću na ono što sam napisao Dariju u posveti darujući mu svoj roman "S onu stranu": - Dragi Dario, ovi međunarodni mafijaši sada peru ruke kao Poncije Pilat nakon što je osudio Isusa, ali mi znamo da ti ništa nisi kriv.
I na kraju Darijeva poruka: - Ako mi Hrvati budemo na Kristovu putu, bit će nas puno, kao zrna pijeska u moru!

Anto MARINČIĆ