Hrvatsko slovo

Hrvatsko slovo, 27. ožujka 2009.
JEKA
Sunčani Hvar i   i  "grijeh struktura"
Slučaj Sunčanog Hvara, o kojemu se u posljednje vrijeme mnogo govori i piše u medijima, nažalost u negativnom smislu, na neobičan način doziva u sjećanje "akciju-vježbu" koju smo za komunističkog režima morali provoditi, a imala je zanimljiv naziv "Ništa nas ne smije iznenaditi". Nakon više od dva desetljeća o toj akciji, razmišljam kao o grotesknom igrokazu, u kojemu smo s najvećom ozbiljnošću sudjelovali, a sve što smo radili bilo je na granici lakrdije i besmisla. Međutim, da se netko od nas usudio glasno posumnjati u smisao i svrhu te akcije, bio bi zacijelo "sankcioniran". Teško je dokučiti koju su svrhu imale te vježbe, posebice danas kad znamo da su nas upravo iznenadili oni koji su nas prisiljavali da te vježbe provodimo. Naime, agresija, koja je u našim vježbama bila zamišljena da će se dogoditi s potpuno suprotne strane i od posve drugog neprijatelja, izvršena je od samih organizatora vježbe. Tko je prošao tu "školu", doista je mogao postati siguran da nas zapravo sve može iznenaditi. Međutim, kad smo nakon nametnutog nam rata i agresije jugosrpske vojske, zahvaljujući  nadljudskoj hrabrosti naših branitelja i mudroj političkoj i vojnoj strategiji hrvatskog državnog vrhovništva na čelu s dr. Franjom Tuđmanom, izvojevali veličanstvenu pobjedu, doista smo se s pravom mogli nadati i vjerovati da nas više ništa neugodno ne može iznenaditi, posebice kad je u pitanju obrana nacionalnih interesa. Zašto? Jednostavno zato što smo obranu nacionalnih interesa u ratu platili najvećom mogućom cijenom: životima hrvatskih branitelja, koji nisu žalili dati svoje živote upravo zato što su vjerovali da će njihove žrtve biti vječni zalog za obranu nacionalne slobode i očuvanja nacionalnih vrijednosti za buduća pokoljenja. Što se međutim događa?  Nakon veličanstvene pobjede u Domovinskom ratu, kada niti u najgorem snu nismo mogli očekivati neugodna iznenađenja od političkih elita, izabranih na demokratskim izborima, iznenađenja su se ipak dogodila. Mogli bismo ih nabrojiti nažalost mnogo, ali bit će dovoljno da poštenom čovjeku pamet stane navesti ih radi simbolike samo sedam, koje bez imalo pretjerivanja možemo smatrati kao sedam teških "grijeha struktura", odnosno "sedam mačeva" zarinutih u još od rata ranjeno tkivo domovine Hrvatske. Prodaja hrvatskih banaka strancima, INA, PLIVA, u teškoj gospodarskoj krizi donošenje zakona o golf-igralištima kao zakona od državnog interesa, odustajanje od ZERP-a, lociranje, uhićenje i transferiranje generala A. Gotovine u Haag - šest je teških "grijeha struktura" koje hrvatska javnost nikada nije ni prihvatila ni odobrila, ali nažalost nemoćna je i vjerojatno zbog njezine nemoći svjedoci smo neshvatljive šutnje i ravnodušnosti. No, to nije sve, jer upravo posljednjih dana svjedoci smo i najavljenog sedmog  "grijeha struktura", odnosno Vlade, koja je odlučila zarinuti i "sedmi mač" u jedan od najljepših dijelova Hrvatske - u otok Hvar, koji i u svijetu slovi kao jedan od najljepših otoka, te kao jedna od najpoželjnijih turističkih destinacija. O čemu se radi? Prije tri godine sklopljen je famozni ugovor o javno-privatnom partnerstvu između Hrvatskog fonda za privatizaciju i Orco Grupe iz Luksemburga, koji je prema tvrdnjama i obećanjima obiju strana iz ugovora trebao svjetski poznatoj hvarskoj turističkoj tvrtki Sunčani Hvar donijeti svježi kapital, prosperitet, obnovu hotela, podići razinu turističkih usluga na svjetsku razinu itd. Grad Hvar je prema ugovoru trebao dobiti 25% plus jednu dionicu, što bi mu omogućilo sudjelovanje u svim važnim odlukama uprave, vezanim uz sudbinu tvrtke, posebice o raspolaganju nekretninama. Što se međutim nakon tri godine  upravljanja Sunčanim Hvarom od strane Orco Grupe dogodilo? Niti jedno obećanje iz ugovora nije ispunjeno, Sunčani Hvar umjesto napretka, obnove,  prosperiteta i više razine turističkih usluga ima obnovljen samo manji dio hotelskih kapaciteta, bilježi gubitke i zaduženost tako da nije u stanju niti osigurati plaće zaposlenicima, a na turističkom tržištu doživljava pad rejtinga koji je stvaran desetljećima. I sada se događa iznenađenje: Vlada nagrađuje Orco Grupu za katastrofalno poslovanje tako da dionice iz portfelja Hrvatskog fonda za privatizaciju jednostavno poklanja ovoj posrnuloj i neuspješnoj tvrtki, a grad Hvar bi umjesto dionica koje mu pripadaju prema ugovoru o javno-privatnom partnerstvu trebao od obilnog  "obiteljskog zlata i srebra", stjecanog kroz proteklih 145 godina, dobiti samo nekoliko "bakrenih novčića", odnosno hotel Sirenu, koji je usput rečeno daleko izvan središta grada. Nakon svega može se zaključiti da su sve priče o "svježem kapitalu" Orco Grupe bile magla i dim i Vlada bi konačno trebala spoznati da su najsvježiji i najvrjedniji kapital ljudi koji su Sunčani Hvar stvarali desetljećima podmećući leđa, radeći za male plaće i odlazeći u mirovinu sa skromnim mirovinama. te nagraditi njih i na tom ljudskom "kapitalu" planirati i graditi budućnost tvrtke umjesto da nagrađuje one koji su tvrtku kroz tri godine upravljanja vodili k propasti. Ono što bi odgovorni trebali znati, a što bi trebalo stalno isticati je činjenica da su bivši djelatnici Sunčanog Hvara podnosili i trpjeli sve teškoće u dobroj vjeri da će jednoga dana njihovi potomci uživati plodove njihovog truda i znoja te da će njihov grad biti poželjno mjesto za život i za dolazak na odmor. Dakle ako je itko zaslužio da ga Vlada nagrađuje, to su bivši i sadašnji zaposlenici Sunčanog Hvara, kao i sam Grad koji je mnogim povlasticama omogućavao rast i napredak turističke djelatnosti. Osim toga potpisnik ugovora o javno-privatnom partnerstvu s Orco Grupom konačno bi trebao hrvatskoj javnosti odgovoriti na dva pitanja. Prvo: Što znači "javno" kad neke pojedinosti iz ugovora javnosti još nisu poznate? Drugo: Što znači partnerstvo ako Vlada svojim odlukama pogoduje samo jednom partneru, i to stranom? Prema mišljenju ne samo hvarskih građana u ovom slučaju radi se o "tajno-privatnom interesu", a nimalo o javno-privatnom partnerstvu. Zaključno bilo bi poželjno da odgovorne strukture u strateškom planiranju razvoja hrvatskog turizma imaju na umu misao najvećeg stručnjaka za turizam Josta Krippendorfa koji je rekao: "Turizma u nekom kraju treba biti onoliko koliko i kako to želi lokalno stanovništvo". I laiku je jasno da su pri sklapanju ugovora o javno-privatnom partnerstvu s Orco Grupom za Sunčani Hvar odgovorni  lokalno stanovništvo u potpunosti zanemarili. Nadati se da u gradu Hvaru i na državnoj razini još ima mudrih i poštenih, koji ne će dopustiti da Sunčani Hvar, jedan od dragulja hrvatskog turizma, ostane u većinskom vlasništvu onih kojima nije nimalo stalo do grada Hvara i njegovih građana.
Tin  KOLUMBIĆ

Hrvatsko slovo, 27. ožujka 2009.
ROV SV. BARBARE: NAD OTVORENOM MASOVNOM GROBNICOM
Pogibelj je u odlaganju
Masovno stratište u Hudoj Jami 20. ožujka posjetili su predstavnici Počasnog bleiburškog voda, Udruge ratnih veterana Hrvatski domobran, Hrvatskog žrtvoslovnog društva, Islamske zajednice u Hrvatskoj i Ureda za inozemnu pastvu HBK i BKBiH. Položeni su vijenci i zapaljene svijeće. Potom je u Zagrebu održana tiskovna konferencija na kojoj su govorili dr. Zvonimir Šeparović, don Ante Kutleša, mr. sc. Zlatko Hasanbegović, Bože Vukušić, Vladimir Fuček i Želimir Kužatko. Istoga dana stratište u Hudoj Jami obišli su slovenska državna odvjetnica i glavni državni odvjetnik RH. Prenosimo riječ predsjednika HŽD dr. Zvonimira Šeparovića

Otkriće masovnog zločina Huda Jama kod Barbarinog Rova, nekadašnjeg rudnika ugljena kod Laškog  u Sloveniji iznenadilo je nas i svijet samo po bizarnosti i brutalnosti strašnoga zločina i žestine koju su zločinci unijeli u to da se zločin prikrije: rudnički su rov blokirali sa 400 kubika betonskih i drvenih pregrada, te zemljanog materijala. Da se ne sazna, da se ne otkrije. U rov je bačeno krajem svibnja i početkom lipnja 1945. više od sedam tisuća umorenih vojnika i civila. Bez suda i zakona, bez popa i pokopa, bez srama i ponosa. Pobili nedužne, bacili u zajedničke jame, posuli vapnom, ugušili plinom i zatvorili od javnosti, misleći da će izbjeći sudu povijesti. Ubijali su sa strašću kao što je to pokazao Simo Dubajić u XI. Dalmatinskoj brigadi na Kočevskom Rogu, ili Ante Jurjević Baja koji poručuje poslije zločina na Daksi u Dubrovniku u listopadu 1944.: "Bilo kako bilo, ubit ih se mora", a Đilas nakon izvještaja Marina Cetinića da je u Dubrovniku ubijeno dvadeset "neprijatelja" odgovara: "Malo, malo, morali ste više. U Dubrovniku se skupilo ološa odasvuda, Vi ste ih morali svih likvidirati da grad ostane potpuno naš, i čist od ovih reakcionarnih elemenata."
Ipak, mi smo sve bliže istini o Bleiburgu i Križnom putu, o martiriju hrvatskih vojnika i civila za vrijeme i, na kraju i poslije Drugog svjetskog rata. Narasla je literatura koja svjedoči o tim zločinima, pisali su, da spomenemo najvažnije autore: Vinko Nikolić, Ante Beljo, Ivo Bogdan, Bruno Bušić, Danijel Crljen, Krunoslav Draganović, Rudolf Horvat, Jozo Ivičević, Jere Jereb, Kazimir Katalinić, Ivo Korsky, Zvonimir Kulunđić, Vjekoslav Lasić, Karlo Mirth,  fra Andrija Nikić, Ivo Omrčanin, Georg Prpić, Ivan Prcela, Bogdan Radica, Mate Šimundić, Franjo Tuđman, Vjekoslav Vrančić, a od stranaca Nikolaj Tolstoj, Michael McAdams, S. Guldescu. Hrvatsko žrtvoslovno društvo od 1998. održava svoje  trienalne kongrese i objavljuje zbornike radova u kojima se redovito piše i o hrvatskim žrtvama Drugog svjetskog rata i poraća. U biblioteci Documenta Croatica objavili smo knjigu I. J. Prcele Hrvatski Holokaust II (2005.).
Iz istraživanja i analiza može se izvesti nekoliko pouzdanih zaključaka: 1. komunističke partizanske vlasti počinile su masovne zločine nad Hrvatima u Austriji, Sloveniji, Hrvatskoj i bivšoj Jugoslaviji sve do Vršca i Kumanova u Makedoniji. Broj žrtava nije do sada utvrđen, brojke se kreću od 50 tisuća (Žerjavić), 150 tisuća (J. Aleksić i mnogi drugi) do 600 tisuća (I.J.Prcela). U svakom slučaju radi se o masovnom ubijanju. O, kako je pisao George J. Prpić "strašnom genocidu u najkrvavijoj orgiji u povijesti Balkana; od svih tragedija, Bleiburg bijaše najveća u hrvatskoj povijesti; ishod te tragedije bijaše smrt i egzodus preko jednog milijuna ljudi, žena i djece". 2. Ubojice, neposredni izvršitelji, krvnici su bili partizani, komunisti. I Hrvati su, a ne samo srbočetnici ubijali Hrvate. Partizanski boljševički vrh je zapovjedio ubijanje. "Hrvatska je vojska morala biti pobijena da bi Jugoslavija mogla opstati" (Đilas). J. B. Tito je za sve znao i najviše je odgovoran. On je rekao Ivanu Meštroviću da se Hrvate moralo pobiti "da bi se zadovoljilo Srbe"! Titovu odgovornost nedavno je potvrdio Janez Stanovnik, predsjednik Saveza boraca Slovenije. 3. Masovna ubojstva bila su protivna međunarodnom humanitarnom i ratnom pravu (ius in bello.) Postojale su Haaške konvencije iz 1907. Štiti se osobe koje nisu sudjelovale ili ne sudjeluju više u oružanom sukobu; ranjenici, bolesnici i civili uživaju posebnu zaštitu. Sve su norme međunarodnog prava kršene. Izvršen je genocid nad Hrvatima u miru, ne ratni zločin jer rata više nije bilo. 4. Hrvati su više puta u svojoj povijesti bili prevareni, posebno u Krbavskoj bitki 1492., pogibije Zrinskog i Frankopana 1671. i na Bleiburgu 1945., gdje su Englezi predali neporaženu hrvatsku vojsku, ranjenike i civile Titovim partizanima. Bleiburg se zbio kao recidiv rata, ali u miru, nitko nije smio biti prisilno, prijevarno, himbeno izručen. Englezi su izručili Hrvate svojim krvnicima, prema najavi W. Churchila pred kraj rata: "četnici  trebaju biti razoružani i zadržani u logorima, a ustaše trebaju biti vraćeni u jugoslaviju"! Grof Tolstoy se opravdano upitao."Zašto su Britanci počinili ovakav zločin jasne i masivne nehumanosti ostaje misterij".  Za nas to nije misterij, već jasan primjer kontinuiteta britanske agresivne kolonijalne politike u opreci prema Njemačkoj, a u podršci srpskim imperijalnim silama.
Vrijedno je spomenuti da imamo izvanredno plodnu suradnju istraživača u Sloveniji. Dr. Mitja Ferenc, član je Komisije Vlade Republike Slovenije za rješavanje pitanja tajnih grobnica. I stalni suradnik Hrvatskog žrtvoslovnog društva. On je sudionik naših kongresa. Tako je na posljednjem Četvrtom hrvatskom žrtvoslovnom kongresu podnio referat pod naslovom GROBIŠTA HRVATA NA SLOVENNSKOM TLU (Zbornik radova. O žrtvama u ratu i u miru, str. 1119). On piše: "Do sada evidentirane grobnice mogli bismo podijeliti u četiri skupine: protutenkovski rovovi, iskopani za vrijeme rata, koji su ostali "prikladno mjesto" za masovne grobnice - na primjer Tezno kod Maribora, Mostec kod Celja, te neka mjesta uz Mislinju i Slovenj Gradec: evidentirali smo ih 16. U svima leže Hrvati. Druga skupina - ima ih oko 90 - su kraški ponori, a treća rudnička okna i zakloništa. Najpoznatija su okna u Barbarinom rovu kod Hude Jame, rudničke pukotine u Starom Hrastniku i zakloništa u Slovenjskoj Bistrici. Takvih je 40. Četvrta skupina su jame, koje su bile iskopane baš zbog likvidacija, a u njima se nalazi manji broj žrtava. Te su jame do sada među evidentiranim na prvom mjestu. Do kraja 2007. godine utvrdili smo 118 grobišta s Nijemcima, 113 sa Slovencima i 85 s hrvatskim žrtvama. Hrvate možemo naći u zajedničkim grobištima sa Slovencima i Srbima, ali zacijelo oni se nalaze i među žrtvama kojih nacionalnost još nismo uspjeli identificirati (str. 116). Zbog prikrivanja zločina kakvog teško možemo naći u historiji zapadnih demokracija na koje se volimo ugledati, ne samo da se 63 godine kasnije još uvijek moramo baviti pitanjem likvidacija i žrtvama u grobištima, nego smo tek na početku tog posla. Jedno od najčešćih pitanja, koja se čuju od protivnika ovog nastojanja je: Zašto se uopće opterećivati skrivenim grobištima? Odgovor je jednostavan. Zato jer su tamo. Moramo ih vidjeti i moramo znati za njih" (str. 120).
Dr. Mitja Ferenc zajedno sa Želimirom Kužatkom objavio je knjigu Prikrivena grobišta Hrvata u Republici Sloveniji, Zagreb 2007. nakladnik: Počasni  bleiburški vod, Zagreb. Želimir Kužatko preživio je pokolje na Hudoj Jami kao dječak, a kasnije i zatočenje na Grguru. U njihovoj zajedničkoj knjizi koja je pisana na hrvatskom, slovenskom i engleskom pobrojana su masovna hrvatska grobišta u Sloveniji, kartografski prikazana i obilježena. Tu nalazimo kartu povlačenja hrvatskih kolona kroz Sloveniju prema slovensko-austrijskoj granici, karte povratka hrvatskih kolona kroz Sloveniju prema slovensko-hrvatskoj granici nakon njihova zarobljavanja te karte masovnih stratišta i grobišta na području Slovenije. U recenziji te knjige sam zabilježio (drugu recenziju je napisao prof. Lovro Šturm, bivši ministar pravosuđa Slovenije): "Oba su autora godinama vršila ova dragocjena istraživanja s ljubavlju za istinom i s tugom zbog tolikih umorenih ljudi, bez suda i zakona, bez groba i spomena. Fotografsko-ilustrativni dio ima tabelarne prikaze masovnih grobnica u Sloveniji, s posebno naznačenim masovnim grobištima s hrvatskim žrtvama, s točnim toponimima, podacima o stupnju pouzdanosti i istraženosti, o obilježavanju tih grobišta. Služe se fotografijama mjesta masovnih gubilišta, njihova istraživanja, obilježavanja i komemoriranja; tu su i katastarske i geodetske karte i savio- snimci s obilježenim lokacijama masovnih gubilišta, faksimili iz muzejskih kataloga, novinskih članaka i drugih dokumenata. Ova knjiga nas približava istini. Ona je tužna zbog svog predmeta istraživanja-radi se o ljudima za koje se ne zna već 62 godine, a sada im barem grobove otkrivamo. I obilježavamo križem. Ne i imenom jer im se imena više ne zna. Europa je osudila komunističke zločine i pozvala na odgovornost počinitelje. I to je korak naprijed. Ali, dr. Mitja Ferenc i Želimir Kužatko pokazuju da se nikada ne smijemo umoriti istraživati istinu o tužnim mjestima posljednjeg počinka tolikih Hrvata u susjednoj Sloveniji. Žrtava komunističkog bezumlja. Do 2006. godine identificirano je 512 lokacija skrivenih grobišta. I to još nije sve. I nije do kraja istraženo."
Prošle smo godine uputili Apel hrvatskim vlastima: Primijenimo Europske standarde na komunističke zločine u Hrvatskoj.Posjetili smo ured Državnog odvjetništva RH i izložili naše zahtjeve da se postupi po kaznenim prijavama koje su im podnese još prije desetak godina. Izgovaraju se da nemaju dokaza za optužnice!
Hrvatska Vlada za razliku od slovenske čini vrlo malo za otkrivanje skrivenih gubilišta. A tih gubilišta ima po cijeloj Hrvatskoj. O hrvatskim žrtvama više brinu drugi od nas! A više nema vremena za odlaganje. Pogibelj je u odlaganju (periculum in mora). Dr Zvonimir ŠEPAROVIĆ
Hrvatsko slovo, 27. ožujka 2009.
GLOBOPOLIS
Mistificirana suradnja
Zašto bi hrvatski boljitak bio nužno vezan uz srbijanski ostaje nedokučiva tajna jugoslavenstva

Nedavnu prošlost nećemo zaboraviti, ali u njoj ne smijemo živjeti. Hrvatska daje punu podršku Srbiji pri ulasku u NATO i EU i ne će se prema Srbiji ponašati kao Slovenija prema Hrvatskoj, jer što Srbiji bude bolje, i nama će biti bolje. Tako glasi prva izjava hrvatskog premijera dr. Ive Sanadera, nakon njegova sastanka sa srbijanskim čelnicima Cvetkovićem i Tadićem, kako je u svom izvješću prenosi Večernji list. Zanimljivo je da su drugi hrvatski mediji zadnji dio citirane Sanaderove rečenice uglavnom nastojali prešutjeti, sakriti ili barem ne naglašavati kako je to učinio Večernjak pa je istaknuo u naslovu. Tako je premijerova misao da će Hrvatskoj biti bolje ako Srbiji bude dobro, zazvučala kao neukusno ulagivanje, nasuprot njegovoj navodnoj aroganciji u razgovoru s Tadićem i Cvetkovićem, kako su primjetili srbijanski mediji. U svakom slučaju, Sanaderova tvrdnja, izrečena lakonski i nepromišljeno, ostaje upamćena kao dvojbeni politički aksiom i razotkriva svu nemoć hrvatske vanjske politike. Ta tvrdnja odražava svu patetiku Sanaderove euro-orijentacije koja na kraju završava u Beogradu, gdje službeni Zagreb može tragikomično vježbati svoje tutorstvo nad nekim a u ime NATO-a i EU-a! I osjećati se važnim i značajnim, makar unutar koncepta Zapadnog Balkana!
Nikomu ne želim zlo, pa tako ni Srbiji, ali u političkom smislu aksiomatski vezivati sudbinu vlastite zemlje uz dobro druge zemlje s kojom smo donedavno bili u ratu, od čije smo se agresije obranili uz velike žrtve, nije plod velike političke pameti nego prije svega zadanog diktata kojeg treba izvršiti. Zašto bi hrvatski boljitak bio nužno vezan uz srbijanski ostaje nedokučiva tajna jugoslavenstva, a danas euro-balkanijskih zamisli, no pogubnost takvog razmišljanja pokazuje se u neshvatljivom političkom fatalizmu po kojemu bi Hrvatska i Srbija bile uvijek poput spojenih posuda, ili tako sudbinski vezane da ne mogu jedna bez druge. Takav stav je producirala jugo-unitaristička politička ezoterija koja nas je skupo stajala. Zašto se uvijek suradnja između te dvije zemlje mora mistificirati do te mjere da se redovito reducira hrvatska samostalnost u odlučivanju i izboru vlastitoga puta kao da smo vječito ovisni o Srbiji? Zašto bi Hrvatska snosila odgovornost za boljitak i dobro Srbije? Zašto bi nama bilo bolje ako bi bilo bolje i Srbiji? Zašto biti tako besplatno dobrohotan prema dojučerašnjem agresoru koji nam uzvraća prezirom svojih radikala čiji je politički duh u Srbiji dominantan iako nisu službena vlast? Puno pitanja povlači za sobom premijerova dvojbena i nepromišljena izjava koja zabrinjava jer iza arogancije i čvrstog stava otkriva svu plahost i slabost Sanaderove politike pred ucjenama iz Ljubljane i Bruxellesa.
Naime, premijer Sanader je u Beograd stigao kao svojevrsni poklisar američkih interesa na Balkanu koji Srbiju žele pridobiti za euro-atlantske integracije. Zapad je spreman na sve ne bi li namamio Srbiju k sebi, i doveo je u poziciju da se mora odlučiti između NATO-a i ruske interesne sfere. Amerikancima je na Balkanu preostao još jedan opsesivni cilj: raskinuti bliske veze Srbije s Rusijom i privući naše nedobrohotne susjede u NATO. Sanader je napravio jedan od prvih koraka u tom pravcu. Naglasio je kako Hrvatska pruža punu potporu Srbiji pri ulasku u NATO i EU, iako su Srbi ostali u čudu o kakvom im on to NATO-paktu priča. Oni su za neutralnu poziciju, za razliku od nas, koja je politički mudrija. Za pretpostaviti je da je hrvatski premijer odradio i tu misiju kako bi očajnički još jednom pokušao odobrovoljiti washingtonske i bruxellske gazde, ne bi li ubrzali hrvatski put u euro-atlantske integracije, kako bi im pokazao da Hrvatska ima inicijativu i na Balkanu, i kako ne želi remetiti planove svjetskih moćnika tako što bi ubrzanim ulaskom u EU pokazala Srbiji "bosanski grb" kao što su nama Slovenci!
Sanader kao da je htio poručiti: evo, vidite, primite nas odmah u EU, a mi ćemo onda dalje raditi na integraciji susjeda u Uniju. No Sanaderova kooperativnost kao i u odnosu na Haag pokazuje se promašenom politikom, poput svake nesamostalne politike, uvjetovane diktatom moćnika i mentalitetom podložnosti. Bruxelles želi ono što geopolitički arhitekti i raznorazni svjetski zidari Novoga svjetskoga poretka žele od početka: da Hrvatska bude talac Srbije i Balkana, da Hrvatska ostane iza vrata Unije dokle god Srbija, Bosna i ostali istočni susjedi ne budu i sami koliko-toliko spremni za integriranje u euro-unijski prostor. Plan je da se najprije stvori balkanska mini-unija, i da onda u paketu, jednoga dana, s brdovitim Balkanom, budemo primljeni u veliku Europsku uniju. I tako ispada da službeni Zagreb radi za Beograd, a Sanader se ponovno zavarava i tješi, kako s tom svojom pragmatikom na rubu makjavelizma, čini dobro i Hrvatskoj. No ako je naše dobro vezano uz tuđe dobro, a u politici to znači uz tuđi interes i volju, onda nećemo završiti nigdje drugdje doli opet - u Beogradu. A premijer Sanader će biti novi Ante Trumbić.

Hrvatsko slovo, 27. ožujka 2009.
Stjepan Ćosić, ravnatelj Hrvatskoga državnog arhiva
Hrvatska traži povrat 765 fondova i zbirki
Stjepan Ćosić (Makarska, 1964.) ravnatelj je HDA od 2003., jednog od najvažnijih informacijskih središta, kulturne i znanstvene ustanove koja prikuplja, čuva, provodi zaštitu i daje na korištenje arhivsko gradivo te djeluje kao posrednik informacija. U ovom razgovoru upoznaje nas s različitim aspektima djelovanja HDA, pitanjem povrata odnesenoga gradiva te, između ostaloga, sa suvremenim informatičkim tijekovima arhivske djelatnosti koje ova institucija pruža putem ARHiNET-a

1. Gospodine Ćosiću, počnimo u svezi s najnovijim otkrićem masovne grobnice Huda Jama u Sloveniji: čuva li Hrvatski državni arhiv ikakvo gradivo koje bi moglo pomoći u rasvjetljavanju ratnih i poratnih događaja, postoji li i - ako da - gdje se sve čuva gradivo iz toga vremena?
U HDA se danas čuva razmjerno malo dokumentacije iz toga vremena, a koja bi mogla biti relevantna za rasvjetljavanje ratnih i poratnih egzekucija. Na zahtjev mjerodavnih državnih tijela ta je vrsta gradiva višekratno istraživana i evidentirana pa i publicirana. Riječ je o dokumentaciji koja se gotovo u cjelini odnosi na područje Hrvatske, a u HDA nema gradiva koje je nastalo na području Slovenije. Naime, kod prikupljanja javnog arhivskoga gradiva uglavnom vrijedi teritorijalno načelo provenijencije. Osim toga, potkraj rata i u poraću, a i desetljećima nakon tog razdoblja, čitave su skupine važnih stvaratelja osobito iz sfere politike i represivnog aparata (vojske i unutrašnjih poslova), bile izvan dosega arhivske struke. Drugim riječima, gradivo nastalo njihovim radom nikada nije ni došlo do javnih arhivskih ustanova. Što se tiče masovnih grobnica na području Republike Slovenije, o tome već postoji i opsežna literatura koja upućuje na stanovite dokumente u tamošnjim arhivima, što namjeravamo uskoro i istražiti u sklopu projekta koji je pokrenulo Državno odvjetništvo. Taj je projekt pokazao da i u našim regionalnim arhivima postoji zanimljivo gradivo pomoću kojega bi se mogao osvijetliti širi ili uži kontekst nekih događaja. Dakako, najznačajnije cjeline bi se trebale nalaziti u arhivima u Beogradu, unutar fondova vojnih, sigurnosnih i sličnih službi.

2.HDA je ustanova u kojoj se odvija vrlo plodan stručni i znanstveni rad. No, je li šira javnost dovoljno upoznata s djelatnostima HDA? Percipira li ga kao ustanovu u kojoj se mogu ostvariti pojedinačne potrebe? Primjerice, mnogi bi danas u Hrvatskoj željeli otkriti sudbine članova svojih obitelji, pripadnika različitih postrojba. U čemu im sve može pomoći HDA?
Djelatnost arhiva dugo je u našoj javnosti bila poznata samo u osnovnim crtama, izuzmemo li pojedine kategorije koje su uslijed svoje profesionalne djelatnosti bile upućene na arhive. Situacija se bitno izmijenila u proteklih petnaestak godina tijekom kojih su i naši arhivi usmjerili prema korisnicima gradiva. Taj trend pospješile su političke promjene i osamostaljenje Republike Hrvatske. U tom smislu arhivi danas prednjače u javnosti rada i poticanju ostvarivanja prava na pristup informacijama.
Gradivo u arhivima, a posebno u HDA, predstavlja osnovni fundus na temelju kojega i javnost i pojedinci mogu upoznati događaje, institucije i osobe koje su oblikovale našu povijest, pa je broj korisnika u stalnom porastu. S obzirom na različite svrhe korištenja arhivskoga gradiva - privatno, službeno, za potrebe posla, za znanstvena istraživanja, u publicističke svrhe, za potrebe nastave, za izložbe i objavljivanje, radi ostvarenja ili zaštite osobnih prava i u razne druge svrhe - jasno je da su korisnici arhiva vrlo heterogena populacija. No, unatoč raznolikosti, mogu se, zahvaljujući povećanom interesu struke za istraživanje korisničke populacije, izdvojiti osnovne skupine. To su ponajprije profesionalni istraživači, odnosno korisnici kojima istraživanje u arhivima predstavlja sastavni dio profesionalnih aktivnosti. U tu se skupinu ubrajaju znanstvenici koji su, premda manji dio istraživačke populacije arhiva, njegovi najstalniji korisnici. Iako i danas prevladavaju povjesničari, sve je veći broj istraživača iz drugih područja, primjerice etnologije, sociologije, lingvistike, ekonomije i dr. Velik i stalni dio ove korisničke populacije svakako su i sudionici obrazovnog procesa: profesori, nastavnici, studenti i učenici kojima informacije u arhivima predstavljaju važan oslonac u svakodnevnu radu. U arhivima se istražuje za potrebe studija, izradu magisterija i doktorata ili pripremanje obrazovnih programa. Arhive danas posjećuju i novinari, arhitekti, restauratori i konzervatori, muzealci i pripadnici različitih struka koji u arhivskom gradivu mogu pronaći informacije neophodne za svoj stručni rad. Pri izradi urbanističkog plana nekog naselja, dokumentarnog filma o nekoj povijesnoj ličnosti ili događaju, utvrđivanju datuma osnutka nekog društva ili udruženja, istraživanju demografskih podataka, potrazi za rukopisnom ostavštinom i u još nebrojeno mnogo prigoda, nepoznate se informacije traži upravo u arhivima. Stalni su korisnici arhiva i stvaratelji arhivskoga gradiva kojima je stara dokumentacija ponekad potrebna radi neke aktualne poslovne odluke ili transakcije.
Najveći broj korisnika suvremenih arhiva danas su ipak neprofesionalni istraživači, uglavnom genealozi i povjesničari amateri koji istražuju lokalnu povijest. Najzastupljenije su istraživačke teme izrada rodoslovlja, povijest župa, društvena i gospodarska povijest pojedinih naselja, školstva, kulturnih ustanova i organizacija a, sukladno tome, upravo su matične knjige najkorištenije gradivo u arhivima. Osim toga, mnogi građani, a i pravne osobe, od arhiva potražuju dokumentaciju dokazne i pravne vrijednosti radi zaštite i ostvarenja osobnih prava. Obično su to dokumenti o konfiskaciji ili eksproprijaciji imovine potrebni za utvrđivanje imovinsko-pravnog statusa, o dokazivanju radnoga staža ili školske spreme, o utvrđivanju statusa bivših političkih zatvorenika radi prava na nadoknadu, sudske presude, izvodi iz upravnih i sudskih spisa, građevinski nacrti i dozvole, izvodi iz državnih matica radi utvrđivanja državljanstva, potvrde o liječenju, školovanju ili boravcima u dječjim domovima. Ukoliko netko potražuje takve informacije dovoljno je poslati pisani zahtjev HDA,  a arhivisti će obaviti istraživanje ili uputiti korisnika na druge ustanove.

4.Koji su to fondovi i zbirke što sadrže posve nedostupno gradivo ili gradivo s ograničenom dostupnošću odnosno za čije je korištenje potrebno posebno odobrenje? Je li to ponajprije "dosjeistika", odnosno arhiv tajnih službi bivše države?
Prema našem Arhivskom zakonu (1997.) arhivsko je gradivo ono starije od 30 godina. Dakle, javno arhivsko gradivo u pravilu je dostupno 30 godina nakon nastanka, dok je ono koje sadrži klasificirane podatke dostupno nakon deklasifikacije koju obavlja stvaratelj ili njegov sljednik. Od dosjea tzv. "tajnih službi" koji pripadaju u takvu vrstu gradiva, HDA čuva jedino dio dosjea SDS-a bivše SR Hrvatske što ih je Arhivu predao MUP u nekoliko navrata tijekom devedesetih godina. Uz iznimku osoba na koje se dosjei odnose, većina osobnih dosjea nedostupna je na duže vrijeme na temelju Arhivskog zakona i Zakona o zaštiti osobnih podataka. U slično gradivo pripada liječnička dokumentacija, osobni dosjei, sudski, porezni, financijski dosjei i sl.

6.HDA je nekoć dijelio zgradu s Nacionalnom i sveučilišnom knjižnicom. I danas je HDA dislociran na više adresa. Koje gradivo je gdje smješteno i koje arhivske zadaće ispunjavaju pojedine jedinice?
U javnosti i medijima zbog površnosti se zaboravljaju neke bitne činjenice. Ova prekrasna secesijska palača građena je od 1911. do 1913. na temelju odluke Hrvatskoga sabora, a na inicijativu bana Nikole Tomašića i Zemaljske vlade, troškom hrvatskoga naroda. Zdanje je bilo zamišljeno, projektirano i korišteno ne samo kao knjižnica nego i kao sjedište HDA, tj. tadašnjeg Kraljevskog hrvatsko-slavonsko-dalmatinskog zemaljskog arkiva. Dakle, Arhiv je u ovim prostorima od početka, a od 1996. (nakon gradnje NSK) koristi čitavu zgradu. Dakako, danas nam postojeći spremišni prostori na Marulićevu trgu nisu dovoljni. Arhiv koristi spremište u dvorcu Januševac, a prije dvije godine Hrvatska vlada Arhivu je dodijelila lokaciju i objekte u Kerestincu (na području Grada Sv. Nedjelja). Ta lokacija u potpunosti je prikladna za gradnju novog i suvremenog arhivskog spremišta, a zbog racionalnosti u taj bi se projekt mogle uključiti i druge arhivske ustanove kojim nedostaje prostora, poput Državnoga arhiva u Zagrebu i Memorijalno-dokumentacijskog centra domovinskog rata koji sada djeluje u prostorima HDA. Djelatnici HDA izradili su stručnu podlogu, a Ministarstvo kulture financiralo je idejni i izvedbeni projekt novog spremišta u Kerestincu po najsuvremenijim standardima. Budući da goleme količine recentnog gradiva u središnjim ustanovama čekaju na preuzimanje u Arhiv - riječ je od oko 20.000 dužnih metara dokumentacije - spremište u Kerestincu služilo bi za smještaj suvremenoga gradiva. Tim spremištem dugoročno bi riješili akutni problem nedostatka prostora. U fazi smo ishođenja lokacijske dozvole, a nadamo se da će, unatoč globalnoj krizi, država smoći sredstva za izgradnju ovog važnog objekta. Prisjetimo se da je od četiri kapitalna objekta hrvatske kulture, izgradnja kojih je proklamirana u glasovitoj saborskoj odluci iz 1971., samo Hrvatski državni arhiv ostao na papiru. Središnji nacionalni arhivi u europskim glavnim gradovima smješteni su u reprezentativnim objektima s visokim standardima zaštite. Stoga bismo najstarije i najvrjednije gradivo te ono koje se najviše koristi zadržali u zgradi na Marulićevu trgu gdje nastojimo osigurati što bolje uvjete za njegovo čuvanje i korištenje.

7.S obzirom na golemu građu koja se danas slijeva u HDA, kakvim procjenjujete mogućnosti HDA da odgovori na sve te zadaće prikupljanja, čuvanja, zaštite i ustupanja na korištenje?
Radom naših javnih službi i ustanova nastaje velika količina gradiva koju arhiv treba sukcesivno  preuzimati. Načelno svake godine to znači priljev od oko 1500 dužnih metara, za što treba osigurati oko 300 četvornih metara dodatnog spremišnog prostora godišnje. Pođemo li od ove činjenice, jasno je da zgrada na Marulićevu trgu ne može biti dugoročno rješenje problema smještaja.

8.Na koje se načine starije gradivo štiti od propadanja, a na koje novije? Koliko je kompjutorizacija promijenila strukturu gradiva i kakvi izazovi tu čekaju arhivsku djelatnost?
Načela zaštite i čuvanja ista su i za stariju i za noviju građu. Osnovu čine preventivne mjere: održavanje primjerenih uvjeta u spremištu (vlaga, temperatura), odgovarajuća oprema i sl., a posebne mjere predstavlja zaštitno snimanje i restauracija. U sastavu HDA djeluje Središnji fotolaboratorij za mikrografiju i reprografiju i Središnji laboratorij za restauraciju i konzervaciju. U HDA smo osobito ponosni na kvalitetu restauratorskog rada u našem laboratoriju, a u tom pogledu jedna smo od najopremljenijih arhivskih ustanova u ovom dijelu Europe.
Utjecaj informatizacije je epohalan, i postaje sve obuhvatniji. Srećom HDA se već početkom devedesetih uključio u te procese. S druge strane veoma je teško predvidjeti smjer tehnoloških utjecaja i odlučiti se za poslovično skupa rješenja (da spomenem samo problem brzog zastarijevanja i potrebe za migracijom podataka). Svakako pred nama je izazov nastanka sve većih količina gradiva u digitalnom obliku. Posve je jasno da arhivi moraju razviti sposobnost da preuzimaju i primjereno čuvaju ovo gradivo te da omoguće njegovo korištenje. Kod nas, kao i u većem dijelu zemalja EU taj posao je još uvijek u začetcima. Međutim, u procesu digitalizacije i postizanju naprednijih usluga i bolje dostupnosti gradiva već smo nešto učinili. To je postalo moguće jer smo vlastitim snagama razvili alat za upravljanje arhivskim gradivom.

9.Hrvatski državni arhiv je uz potporu Ministarstva kulture RH pokrenuo  ARHiNET. Što taj arhivski informacijski sustav predstavlja arhivskoj službi, a što zainteresiranoj javnosti?
Program ARHiNET je cjelovito rješenje za rad arhivskih ustanova i pismohrana na državnoj razini. Riječ je o informatičkom programu koji podržava obradbu gradiva, rad korisničke i vanjske službe arhiva (nadzora nad pismohranama stvaratelja), matične službe mreže arhiva, korištenje digitaliziranog gradiva i neke druge posebne zadaće arhiva. Vrijednost sustava je u tome što uz pristup svim tim programskim funkcijama omogućuje pretraživanje i pregled podataka o gradivu i samoga gradiva putem interneta.
Uvođenje nacionalnog arhivskog informacijskog sustava ARHiNET-a omogućuje povezivanje svih imatelja i stvaratelja u jedinstveni sustav evidentiranja, obradbe i korištenja arhivskoga gradiva. Taj proces predstavlja veliku prekretnicu, ključni informacijski iskorak u radu državnih arhiva i drugih imatelja i stvaratelja arhivskoga gradiva. S obzirom na potrebu povezivanja arhiva s državnom upravom i regionalnom samoupravom kao najvažnijim stvarateljima javnoga gradiva, ARHiNET predstavlja dobitak za čitav tzv. javni sektor. Naglašavam da je riječ o procesu jer unos podataka i povezivanje zahtijevaju sustavni rad. Dakako, HDA koordinira i prati taj proces, organizira i provodi edukaciju svih uključenih korisnika i razvija nove programske module. Osim toga, za HDA je osobito zahtjevno tehnološko praćenje rasta jedne takve aplikacije koju nemaju ni znatno bogatije i razvijenije zemlje. Ipak, smatram da naš Arhiv, a posebno stručnjaci u IT odjelu mogu odgovoriti tim izazovima.     

10.Koji su podatci o građi dostupni putem ARHiNETA?
Zalaganjem svih državnih arhiva na temelju informatičke podrške sustava u ARHiNET-u je do sada opisano više od 14.000 fondova i zbirki, 14.000 stvaratelja i 6.000 imatelja arhivskoga gradiva. Uneseno je nekoliko tisuća obavijesnih pomagala (inventara) i bibliografskih izvora o arhivskome gradivu. Zahvaljujući ubrzanom razvoju, ova je aplikacija postala osnovni "alat" za obradbu, predstavljanje i pristup arhivskom gradivu ne samo u državnim arhivima nego i kod drugih imatelja gradiva. Korisnicima arhiva i javnosti općenito prvi je put omogućeno da na jednom mjestu pretražuju i nađu podatke o cjelokupnoj arhivskoj baštini Republike Hrvatske. Razvijene su i programske funkcije za podršku digitalizaciji te pretraživanju i predstavljanju digitalizirane arhivske baštine. Riječ je o mrežnom programu, dakle podatcima koji su putem interneta dostupni svima zainteresiranima. Drugi korak u razvoju ARHiNET-a bit će dostupnost većih i traženijih cjelina gradiva (poput starijih matičnih knjiga) u digitalnom obliku.

HRVATSKA FILMSKA BAŠTINA U BEOGRADU
11.U sastavu HDA je i Hrvatska kinoteka. Koliko je hrvatske filmske baštine još u Beogradu i kako napreduje međudržavna suradnja na tom planu?
Filmski arhiv (Kinoteka) jedna je od ustrojbenih jedinica HDA. Zadaća joj je skrb o hrvatskoj filmskoj baštini, a nalazi se u Savskoj ulici. U Kerestincu je i novouređeno filmsko spremište. Filmska arhivistika posebna je disciplina, a arhiviranje i arhivska obradba filmskoga gradiva tehnološki je zahtjevniji, a i skuplji posao od "konvencionalne" arhivistike. U tom pogledu plediramo za budući samostalni razvoj Filmskoga arhiva.
Golema hrvatska filmska baština kao i strani filmovi u hrvatskom vlasništvu u više su navrata odnošeni u Beograd i danas su predmet sukcesije o čemu je bilo riječi. Riječ je od više od 2 milijuna metara filmskih vrpci što smo ih u našem sukcesijskom elaboratu podijelili u nekoliko skupina. Najvažniji je Nacionalni filmski fond na zapaljivoj vrpci do 1945. godine (1903-1945), 734.250 d/m. Taj fond filmskog gradiva do 1945. obuhvaća kratkometražne, dugometražne, animirane, igrane i dokumentarne filmove, te filmske žurnale koje su domaći ili strani snimatelji (producenti) snimili u Hrvatskoj, te fond filmova koje su hrvatski distributeri uvezli za potrebe prikazivanja u kino mreži. Ovaj fond filmova bio je do 20. travnja1958. pohranjen u Dubrava filmu, a tada ga preuzima DSUP NRH koji ga 1962. predaje Muzeju Revolucije naroda Jugoslavije u Beogradu i Filmskim novostima u Beogradu. Fond je 1965. preuzeo SSUP u Beogradu pod neprimjerenim nazivom "Fond NDH" i predao ga Jugoslavenskoj kinoteci u Beogradu na "trajno čuvanje".
kraj okvirica

12.Predsjednik ste i Rodoslovnog društva "Pavao Ritter Vitezović" čiji su članovi vrlo aktivni u pronalaženju svojih rodova, povijesti obitelji. Kako objašnjavate toliko zanimanje za korijene?
Genealoška istraživanja već su tridesetak godina sve popularnija u čitavom svijetu pa danas značajnu skupinu korisnika u europskim i američkim arhivima, a i kod nas u Hrvatskoj, čini upravo taj tip istraživača. Riječ je uglavnom o amaterima, ljudima koji žele doznati nešto više o svom podrijetlu, predcima, ishodištima i korijenima svoga roda i obitelji. Dakako, naglašena potreba suvremenog čovjeka za "dubljim" temeljima identiteta ima kompleksna socijalna i psihološka ishodišta što nadilazi temu našeg razgovora, međutim, u arhivima i arhivskoj struci na taj trend gledamo veoma pozitivno. Zapravo, on predstavlja i plod nastojanja arhivskih ustanova da se što više otvore prema lokalnim zajednicama i tzv. civilnom društvu te da privuku različite vrste korisnika. Drugim riječima, da "demistificiraju" pristup arhivskom gradivu kao javnoj baštini i izvoru znanja.

POVRAT GRADIVA JOŠ NIJE POČEO
3.Kakva je suradnja između državnih arhiva bivših jugoslavenskih republika? U kojoj je fazi povrat hrvatskog arhivskoga gradiva iz Beograda i kakva su naša potraživanja u svezi s gradivom nastalim u razdoblju zajedničke države?
Na stručnoj razini suradnja je korektna, nešto življa sa Sarajevom, Ljubljanom i Podgoricom. Poznato je da je arhivsko gradivo iz Hrvatske u više navrata, bez ikakva pravnog temelja, odnošeno u Beograd. Njegov povrat kao i pitanje preuzimanja dijela dokumentacije važne za Hrvatsku, a koja je nastala radom saveznih tijela, uključeno je u pitanje sukcesije bivše države. Sporazum o sukcesiji stupio je na snagu 2004., a njegov Aneks D obuhvaća pitanje sukcesije arhivskoga gradiva. Rješenja u Sporazumu potpuno su u skladu s načelima arhivske struke. Dakle, predviđa se povrat dokumentacije koja je odnesena s područja zemalja slijednica (načelo provenijencije) i predaja one dokumentacije koja je potrebna za poslovanje i obavljanje funkcija javne uprave i ostvarivanje prava građana (načelo pertinencije). Iako je prema Sporazumu pitanje povrata već trebalo biti riješeno, predviđeni postupak još nije niti pokrenut. Hrvatska je (tj. u stručnom smislu HDA) sa svoje strane izradila i drugoj strani proslijedila popis zahtjeva za povratom koji obuhvaća 765 fondova i zbirki. Najveći i najvažniji dio hrvatskih zahtjeva odnosi se na gradivo koje je odneseno s područja Republike Hrvatske, poglavito dokumentaciju iz Drugog svjetskog rata (tijela NDH i partizanskoga pokreta) i vrijedno filmsko gradivo te na novije gradivo koje se odnosi na teritorij, objekte ili osobe iz Hrvatske. Zahtjev se odnosi na preko 700 fondova i zbirki iz pedesetak ustanova, prije svega Arhiva Jugoslavije, Saveznog sekretarijata za inostrane poslove, ustanova JNA, Jugoslavenske kinoteke, Vojnoistorijskog instituta i vojnogeografskog instituta.
Uzgred, do kraja godine očekujemo i potpisivanje Sporazuma o stalnoj hrvatskoj arhivskoj delegaciji u Austrijskom državnom arhivu u Beču što ga već duže vrijeme pripremamo u suradnji s Ministarstvom kulture i MVP. Time bi Hrvatska (preko djelatnika HDA), uz Mađarsku, koja takvog predstavnika ima na temelju sličnog sporazuma iz 1927., dobila pravo rada, korištenja i reprografiranja arhivskoga gradiva u bečkim arhivima, a koje se odnosi na razdoblje u kojemu je Hrvatsko Kraljevstvo (tj. Trojedna Kraljevina) bilo dio Monarhije (1527.-1918.). Uz to je izgledno da se Hrvatskoj vrate i izvorni književni sastavci Frana Krste Frankopana među kojima i Gartlic. Time bi se završilo dugo poglavlje arhivske restitucije s Austrijskim državnim arhivom pokrenuto davne 1923.
Mira ĆURIĆ