Hrvatsko slovo


Hrvastko slovo, 27. studenoga 2009
Negacionizam jučer i danas
Hrvatima je potrebno prilično dugo prije negoli otvore oči i izađu iz različitih oblika negacionizama

Evo nekoliko točaka lenjinističko-staljinističkog totalitarizma koje se primjenjuju po preuzimanju vlasti, a koje su hrvatski komunisti vjerno preslikali i primijenili godine 1945.: Prvo, brzo i temeljito uništiti političkog suparnika kako bi Partija ostala jedini politički čimbenik. Drugo, uništiti moguće protivnike, dakle, stranke, vojsku, kulturalne ustanove, školstvo, Crkvu, medije. Treće, uništiti ukupnu stvarnost, primjerice, selo i seljaka, obitelj, građanski sloj, jezik. Četvrto, uvesti totalnu kontrolu i nadzor nad svakim pojedincem - a budući da je cilj stvoriti novoga čovjeka - onda svaku osobu treba ugurati u nove uvjete predviđene za preodgoj. Peto, ukloniti prikrivene neprijatelje iz same Partije, da bi na kraju ostao samo Veliki Vođa (Staljin, Tito, Castro.).

U posljednje se vrijeme uglavnom svi slobodnomisleći slažu da živimo u neznatno promijenjenim komunističkim okolnostima. Kako je do toga došlo? Političkog se protivnika sada ne uništava fizički, primjenjuju se drukčije metode (cilj je isti!) o čemu zorno govore primijenjene metode nad hrvatskim braniteljima i istinskim demokratima, jame iz 1945. nisu više in . Više se ne likvidira ni moguće protivnike, njih se jednostavno uklanja sa svih pozicija s kojih mogu nešto javno kazati, što dalje od središta odlučivanja i utjecaja na društvenu zbilju. Nadalje, seljaku je i danas teško kao i u komunizmu s tom razlikom što je najprije navučen na skupe kredite za mehanizaciju i formiranje farme, a onda mu je otkupna cijena proizvoda srezala san o obiteljskoj farmi i vratila ga na početnu, komunističku, poziciju. Građanski sloj također grca u kreditima, a onaj tko je dužan nije slobodan. Hrvatski jezik? Ako ga više ne mogu nazvati srpskim, neka u jezičnom prostoru vlada što veći kaos. Kontrola i nadzor? U tvornicama već imamo ugrađene kamere za zaposlene koje prate što se događa u oazi kapitala čak i u wc-u. Postoje i drugi načini za preodgoj, primjenjuju se od vrtića, preko škola i obrazovnih ustanova, tiskanih i elektronskih medija, i tako dalje - jer i danas treba od čovjeka stvorena na sliku i priliku Božju napraviti plagijat - objekt bez savjesti umjesto subjekta sa savješću. Pa i iz partija, da ne velim stranaka, nestaju nepodobne slobodnomisleće osobe. Tako je "središnja nacionalna stranka" postala središnja klijentelistička udruga, socijaldemokracija prevedena je u protezu CK SKH, a u pravaša ostao je samo vođa. Tako smo dobili umjesto kvalitetnoga višestranačja nekvalitetnu partitokraciju. A s njom se protegnula i 150 godina duga hrvatska nagodbenjačka politika, nakratko prekinuta u razdoblju demokratske demokracije (1990. - 2000.).

I dok je tako kako jest Izjava Iustitie et pax O negacionizmu , objavljena o 20. obljetnici pada Berlinskog zida, stoji i do daljnjega će stajati od svojega prvog do zadnjeg slova. Negacionizam u kojemu smo se zatekli posljedica je invalidne demokracije i instaliranih preoblikovanih proteza totalitarnoga komunističkog režima. Danas se opet ideološki raspravlja o ustašama i partizanima, premda je stvar s državotvornih pozicija jasna: Ustaše su 1945. izgubile hrvatsku državu, a partizani (komunisti) je nisu izborili od 1945. sve do kraja svoje vladavine. Preostali su zločini koje treba na isti objektivan način valorizirati kod jednih i kod drugih. Prevladavajućem negacionizmu upravo ta istina smeta i to ponajprije zato jer se pomoću jednostrano interpretiranih zločina (često začinjenih mitovima i krivotvorinama) nastojalo, i danas se nastoji, u Hrvata zatrti svaku pomisao na vlastitu državnu samostalnost i neovisnost.

Hrvatima je potrebno prilično dugo prije negoli otvore oči i izađu iz različitih oblika negacionizama. Primjerice, Hrvatima je trebalo deset godina, od 1918. do 1928. i ubojstva hrvatskih zastupnika u beogradskoj skupštini, da otvore oči i shvate kako im je prva Jugoslavija nepopravljivi neprijatelj. Možemo reći da ubojstvo Stjepana Radića predstavlja smrt prve Jugoslavije. Druga je pak umrla u očima Hrvata sa suđenjem nadbiskupu Alojziju Stepincu, samo se njezino umiranje protegnulo na dodatnih nekoliko desetljeća zahvaljujući onih pet točaka s početka teksta.

I sad se postavlja pitanje - koji će paradigmatični događaj otvoriti oči suvremenim Hrvatima kako bi odlučno zatražili od demokratskih legitimiteta izlazak iz današnjeg negacionizma. Hoće li to biti ulazak ili neulazak u EU, referendum o Sporazumu o arbitraži između Hrvatske i Slovenije, predstojeći predsjednički izbori, presuda Haaškog suda hrvatskim generalima, ili nešto treće?

Hrvatsko slovo, 27. studenoga 2009.
Piše: Mile Pešorda
300.000 četnika
 Kakva je sveza između  glasine M.Pupovca iz 1992. o  "11.000 dece srpske nacionalnosti prekrštene na katoličku veru" i (č)etničke agresije "300.000 vojnika" iz Srbije na Hrvatsku te hateveovskoga balkan-teferiča o 250.000 hrvatskih državljana "istjeranih iz Krajine"?   
Da bismo došli do živoga kamena istine o stravi hrvatskoga narodnog stradanja u dvadesetom stoljeću i o slavi osloboditeljske žrtve za slobodu domovine i dostojanstvo čovjeka, još nam je pobijediti, s pomoću svjetlosti istine i zdrava djelovanja ustavne države, paklenski jedan sustav laži, njegovih mreža glasina, poluistina i  agenturnog djelovanja, koji su nam u "nasljedstvo" ostavili idejni tvorci fašističkoga slogana "do istrage vaše, ili naše" iz 1902. i njegovi boljševistički izvođači, koji su taj srbobranski poklič ludosti  saželi u poznatoj tvrdnji Titova doglavnika Đilasa da Hrvati moraju umrijeti kako bi njihova "Jugoslavija" živjela. Moglo bi se čak reći, s nešto pretjerivanja, da nam je uvezeni i nametnuti sustav laži i mitomanije nanio zla nešto malo manje nego egzekutorski kroatocidni stroj komfašizma, inače zaustavljen tek u onaj čas  kada se je nad kraljevskim Kninom zavihorio znamen slobode.
  Sveudilj strukturalno prilagođena stoljetnom sustavu laži i programirane šutnje s gledom na hrvatsku kulturno-političku suvremenost i povijestnu svevremenost, (a)nacionalna nam je dalekovidnica protekle nedjelje vješto podmetnula balkan-teferič između Aleksandra (Stankovića) i Emira Nemanje (Kusturice), s ubačenom zlotvornom natuknicom o Hrvatima kao onima koji su Hrvatsku "etnički očistili" od 250.OOO hrvatskih državljana spremnih ne za demokraciju nego za velikosrpsku "Republiku Srpsku Krajinu".  Kada je središnji stožer Laži odlučio do besmisla ponavljati  inačicu  jugodržavne izmišljotine  o "hrvatskoj genocidnosti", sastavljenu s ciljem sramoćenja Hrvata i nanošenja političke štete Hrvatskoj, možda će nam to  jednoga dana otkriti naši povjesničari, ali činjenica jest da je nacionalno-osloboditeljsku Oluju, u kontekst grozote "etničkoga čišćenja", stavljao čak i zastupnik u Hrvatskom saboru M.Pupovac. Pri tome je ne samo zanemarivao povijesnu istinu, nego također zaboravio kako je, u glasovitom srbijanskom magazinu "Duga", godine 1992., o ratu i  "sudbini Srba u Hrvatskoj", govorio sljedeće: "Najveći dio njih će se morati iseliti, stradaće, ili će se izgubiti u hrvatskoj populaciji. Ostaće, eventualno, nešto čuvara grobalja." (OSTAĆE SAMO ČUVARI GROBALJA,"Duga" br.470., str.13., Beograd, 1.-14.III.1992.) I dok su ove Pupovčeve zloguke proročanske riječi  bile zaboravljene, ostala je živjeti laž, koju je Pupovac pustio u široku javnost u istom broju beogradskoga glasila, da je, naime,  u demokratskoj Hrvatskoj "jedanaest hiljada dece srpske nacionalnosti, na razne načine, raznim povodima i uticajima prekršteno u katoličku veru" ("Duga",str.12.).
Hrvatska je domovina nerazlučivim dijelom svijeta i svaki hrvatski dom itekako dobro osjeća kakve teške posljedice po istinu o Hrvatima i mir u ljudima i među narodima ostavljaju ružne izmišljotine, i neprijateljske,  poput one Malparteove o "košarici prepunoj izvađenih ljudskih očiju", ili ove pupovčevske o "11 hiljada srpske dece prekrštene u katoličku veru", utoliko više što one nastaju i opstaju unutar postavljenoga sustava laži, kao stanoviti nastavak rata i istrage, prilagođen mirnim uvjetima.

 Kako istina stradava u carstvu laži, pokazuje sudbina svjedočenja o ulomku istine koje je, u istom broju "Duge", na str. 56., iznio  srpski političar i glumac Bata Živojinović, u tom času zastupnik u srbijanskome parlamentu, kao član vladajuće Socijalističke partije Srbije, i poštovatelj njezina predsjednika, vožda S.Miloševića. "Ja  otvoreno kažem da je sramota kad se neko u ovom trenutku bori da se skloni Slobodan Milošević. Zar da padne predsednik, padne Vlada i raspusti se Skupština u trenutku kad Srbija ima 300.000 vojnika na ratištima u Hrvatskoj? Svi oni imaju dnevnice koje su prvo iznosile 310, a sada ima vojnika koji primaju 1350 dinara dnevno. To plaća srpski radni čovek. I kad neko pomene nemaštinu, mora da zna da tih 300.000 ljudi nisu otišli na ratište da bi dobijali dnevnice, već da bi branili ugrožene Srbe. Njima se to jednostavno mora dati." ("Predsednik nije dugme" - Velimir Bata Živojinović o stvarnim razlozima popularnosti Socijalističke partije Srbije, "Duga" br. 470, izdavač BIGZ, generalni direktor BIGZ-a i glavni urednik "Duge": Ilija RAPAJIĆ) Javno je svjedočenje Dvornikova ex-prijatelja i odličnoga glumca Bate bilo odmah zazidano hudojamskim zidovima šutnje, a istina o 300.000 četnika na (č)etničkom okupatorskom radu u Hrvatskoj, s plaćama i svim inim potporama srbijanskim i svesrpskim, nije bila vrijedna pozornosti politokracije i medijokracije niti  u Hrvatskoj, a osobito ne tuzemne nam "intelektualne dojavničke strukture", one  koja ustrajno "brani i zastupa velikosrpska četnička stajališta" (Z.Tomac).
Kakva je pak uzročno-posljedična sveza između glasine M. Pupovca o "11.000 dece srpske nacionalnosti prekrštene u katoličku veru" i četničke agresije godine 1992. "300.000 vojnika" iz Srbije na Hrvatsku, plaćenih na račun "srpskoga radnog čoveka",  te  aktualnoga hateveovskog balkan-teferiča o "250.000 Srba istjeranih iz Krajine", valja vjerovati kako će to o čemu Hrvatska šuti barem neki međunarodni znanstveni  "tribunal" rasvijetliti. Ili netko istinoljubivo profesionalan i hrabar poput francuske novinarke Florence Hartmann, koju je prvo nacivožd, kao nepodobnu dopisnicu pariškoga Le Mondea, protjerao iz Beograda, a zatim su haaški sudci  osudili,  ne vožda, već nju, parišku Cvijetu, koja je prva svijetu otkrila, u listopadu 1992.,  masovnu grobnicu Ovčaru.  Oni koji su od istine, ne mogu odustati od istine, makar se svim suradnicima neistine nudi  omamljujući pokrov od bogozaborava, od prodavača Tmine.

Hrvastko slovo, 27. studenoga 2009
PRO PATRIA
Elia Patricia Pekica-Pagon
Samo jedan put vodi na Pantovčak
Sučeljavanje je očito potaknulo veliko zanimanje hrvatskih građana. Ljudi su htjeli vidjeti i čuti što nam to pripremaju predsjednički kandidati i kakve nam nade nude u bolju budućnost Hrvatske

Glasači imaju pravo znati sve što ih se tiče

Utrka za Pantovčak počela je televizijskom emisijom Sučeljavanje predsjedničkih kandidata 20. studenoga na Prvom programu HTV-a. Sučeljavanju nisu, svaki iz svojih razloga, nazočili Hebrang i Mikšić. Svi ostali predsjednički kandidati i kandidatkinje odazvali su se pozivu HTV-a i svaki je na svoj način nastojao uvjeriti hrvatsku javnost da je upravo On ili Ona pravi kandidat za novoga hrvatskog predsjednika. Prema brojnim novinskim izvješćima i komentarima Sučeljavanje je očito potaknulo veliko zanimanje hrvatskih građana. Ljudi su htjeli vidjeti i čuti što nam to pripremaju predsjednički kandidati i kakve nam nade nude u bolju budućnost Hrvatske, njezinih građana i njihove djece. Sadrži li ta NADA u sebi pravo na rad, pravo na redovne mirovine, pravo na besplatno školovanje, pravo na transparentnost u informiranju o propustima i nečasnim radnjama u procesu privatizacije (profesori Kulić i Milardović to zovu pljačkom stoljeća ), pravo na transparentne informacije o vanjskom i unutarnjem dugu, o gospodarskom, ali i političkom kriminalu te iskorjenjivanju tog kriminala, kao i korupcije, mita, nepotizma i raznih povlastica. Ljudi isto tako imaju pravo znati sve o "čuvenom" (Pahor-Kosor) slovensko-hrvatskom Sporazumu, imaju pravo na potpunu istinu o Europskoj uniji i, normalno, na istinu o razlozima sve veće nezaposlenosti, zatvaranju tvornica i svakodnevnom stečaju mnogih tvrtki. Ljudi su također u Sučeljavanju htjeli doznati hoće li izborom novog predsjednika hrvatskom narodu konačno svanuti sretan dan kada će životni uvjeti u Lijepoj Našoj doista postati dostojni čovjeka i hoće li novi hrvatski predsjednik svojim programom i djelovanjem ubrzati odlazak s hrvatske političke scene nekompetentnih i potrošenih političara. Mogla bih tako nabrajati još puno toga što u ovom teškom, svjetskom recesijom još više opterećenom društveno-ekonomskom trenutku, tišti hrvatski narod. Ali, vratimo se Sučeljavanju. Priznajem da sam od emisije očekivala mnogo više, a pretpostavljam da je tako bilo i s ostalim brojnim tv gledateljstvom. Ukratko, Sučeljavanje su obilježile sljedeće teme: recentna kriza, bogatstvo manjine stečeno hrvatskim modelom privatizacije, besplatno školovanje, gospodarstvo, oranje, konji, traktori, vjera, imovinske kartice kandidata i njihovih obitelji, granica Hrvatske sa Slovenijom, Bosnom i Hercegovinom i Srbijom te Europska unija kao "spasiteljica". U emisiji smo htjeli čuti (a nismo) hoće li novi hrvatski predsjednik biti taj koji će dati primjer ostalim hrvatskim državnicima da svoje časne funkcije prestanu koristiti isključivo za svoju osobnu korist i povlašteni društveni status. Ono što smo htjeli čuti je svakako i to hoće li novi hrvatski predsjednik svojim primjerom političkoj eliti dati do znanja da On i Oni moraju služiti narodu, a ne vladati narodom. To smo htjeli čuti, a sigurna sam da bi nas veselila i spoznaja da će u najskorije vrijeme hrvatski Sabor prestati biti glasačka mašina Vlade. Hrvatski narod s punim pravom od novog predsjednika očekuje da će Hrvatskom napokon zavladati poštenje, ljudska prava i pravna država. Izjava prvog stalnog predsjednika Europskog vijeća Hermana van Rompuya - Naša snaga je u različitosti, koja ostaje naše bogatstvo. Bez poštovanja različitosti nikada nećemo izgraditi jedinstvo, morala bi vrijediti i za nas u Hrvatskoj. U našoj budućnosti u pozadini svega moraju biti znanje, moralnost i poštovanje dostojanstva svakog čovjeka. Zato apeliram na hrvatsko građanstvo da, dok nas naši kandidati zavode i nagovaraju da glasamo za njih (a mnogo nas manje informiraju o svojim stajalištima i programima), dobro paze kome će dati svoje povjerenje. Sin oglašivačke industrije, poznati francuski teoretičar i praktičar te vrsni komunikolog Jacques Séguéla koji je u svojoj plodnoj karijeri vodio brojne pobjedničke predsjedničke kampanje, u svojoj vrlo zanimljivoj knjizi Izborna vrtoglavica lijepo nas upozorava da kad biramo nekog političara, moramo biti dobro upoznati s programom i stajalištima kandidata koji se bori za naš glas. U protivnom, ne bi trebali glasovati za njega. Jacques Séguéla nas svojim porukama upozorava da glasujemo za čovjeka, a ne za stranku, za ideju, a ne za ideologiju, za budućnost, a ne za prošlost, za sebe a ne kandidata, za istinu, a ne za laž, za našu sudbinu i sudbinu naše djece i djecu njihove djece, a ne za lažna obećanja, za aktivno i progresivno, a ne za pasivno, i, na kraju, mi glasujemo za pobjednika, a ne za gubitnika. U progresivnim društvima obično se na tako časne funkcije biraju uspješni, visoko moralni i obrazovani ljudi koji su svoj uspjeh i ugled u društvu stekli predanim i poštenim radom. U darvinistički nastrojenom društvenom i moralnom propadanju i cirkusu, društveno zanimljivi uzori postaju neorealistički felinijevskim tonovima obojeni društveni klaunovi. Svaka zemlja dobiva onakav cirkus kakav zaslužuje: Španjolci imaju koridu, Amerika ima Hollywood ..., rekla je američka spisateljica Erica Jong, a što imamo mi prosudite sami. No, bez obzira na sve otežavajuće životne okolnosti koje su nas snašle, ja ipak još uvijek vjerujem u spas: probudimo čovjeka u sebi i za čas će iz našeg okruženja nestati taj čudni cirkuski šator iskrivljenih društvenih vrijednosti. \elja mi je da u ovoj predizbornoj predsjedničkoj kampanji Pantovčak uspije osvojiti onaj kandidat koji će Republiku Hrvatsku oplemeniti pravim vrijednostima poštenog čovjeka i vrsnog državnika koji će nas ubuduće u svijetu predstavljati kao zemlju sretnih i ponosnih ljudi, a ne kao zemlju opterećenu teškim i optužujućim povijesnim stigmama.

Hrvastko slovo, 27. studenoga 2009

HKV: Dokle je stigao projekt Zapadnoga Balkana (2)

U EU s očuvanim nacionalnim identitetom

Prenosimo drugi dio izlaganja akademika Davorina Rudolfa s tribine održane 10. studenoga

Kada se na umu ima spor i kompliciran ulazak europskih balkanskih država u EU, valja se upitati kakve su šanse da se iznutra, poticajima i voljom država stvorenim 1991. i 1992. na tlu bivše Jugoslavije, ili nastojanjima pojedinih naroda, ili nacionalnih manjina, obnovi jugoslavenska ili neka slična federacija? Naravno, najvažnija su raspoloženja i stajališta o tome naroda u dvjema ključnim državama Hrvatskoj i Srbiji. U Hrvatskoj, usprkos skupinama naših jugo-nostalgičara i mrzitelja države Hrvatske, posebice udarnih postrojbi domaćih mangupa koji godinama harače u hrvatskome medijskome prostoru, nema ozbiljnih društvenih snaga koje bi takvu integraciju ozbiljno zagovarale, poticale ili - usuprot hrvatskome Ustavu - prihvatile.

Balkanske asocijacije i Velika Srbija

Istodobno, ponižena i osiromašena Srbija nema, niti će u bliskoj budućnosti imati, znatnijega utjecaja na stvaranje balkanskih političkih asocijacija. Srbijanski "Projekt zapadni Balkan", a pod tim valja razumijevati i staru zamisao o stvaranju Velike Srbije, nije realan. Čak i država Kosovo za većinu građana Srbije postaje iz dana u dan sve više stvarnost, ma koliko god im je i sama ideja o neovisnome i odcijepljenome Kosovu odurna i nepodnošljiva. Nakon srpske agresije na Hrvatsku i BiH 1991. i 1992., na ovim prostorima Hrvatska i Srbija zapravo nisu na popisu tzv. "remetilačkih faktora". U budućnosti, u takve čimbenike, međutim, valja uvrstiti države Kosovo i Albaniju i albanske manjine u Grčkoj, Makedoniji i Crnoj Gori. Podsjetit ću da je 1878. Prizrenska liga, nacionalna politička organizacija Albanaca na Kosovu, zatražila od ondašnje Turske autonomiju i ujedinjenje svih područja nastanjenih Albancima. Kada se stabilizira država Kosovo valja očekivati da će se taj projekt, koji je ostao usađen u svijesti Albanaca nastojati ostvariti ujedinjenjem svih Albanaca u jednoj državi (djelovanje Prizrenske lige i oružani otpor Albanaca prekinuti su 1881. pohodom turske vojske na Kosovo). Ako je, dakle, riječ o realnim integracijama država baš na balkanskome prostoru onda vidim jedinu moguću simbiozu - ujedinjene Albanaca. Stvaranje jedne zajedničke albanske države. Taj proces može biti miran, ali i rizičan.

Valja procijeniti i razvoj događaja u susjednoj BiH. U bosanskome kazanu svašta se kuha: Turska želi ostvariti svoj jaki utjecaj, neki dan je turski ministar vanjskih poslova Ahmet Davutoglu govorio u Sarajevu o renesansi nekakva osamanlijskoga carstva sa središtem u Istanbulu ("Otomanska stoljeća Balkana su uspješna priča koju sada valja obnoviti"). S druge strane SAD i Rusija strahuju od mostobrana islamskog fundamentalizma u BiH. A EU, posebice Njemačka i Francuska, od uvećavanja broja muslimana na europskome tlu. O ukidanju viza, primjerice, EU na Balkanu ne pregovara jedino sa zemljama u kojima muslimani čine većinu stanovništva, s BiH, Albanijom i Kosovom. Zaključit ću: BiH jest sidro uz koje su čvrsto vezane i Hrvatska i Srbija, ali ta država, okrenuta prije svega zamršenim problemima svoga unutarnjega ustroja, ne može biti Pijemont balkanskoga okupljanja. Takvu ulogu ne mogu imati ni dvije periferne države: Crna Gora i Makedonija.

Usmjeriti snage prema EU

Kada sve to imam na umu dopustite mi da ustvrdim: energiju naše društvene, posebice političke i gospodarske intelektualne elite, valja nam koncentrirati i usmjeriti spram ulasku Republike Hrvatske u EU. Mi ćemo ući u EU prije negoli se ostvari bilo kakva šira balkanska, ili jugo, ili podunavska unija, ponovit ću: za nas apsolutno neprihvatljiva. I za vodeće svjetske sile balkanske su državne i političke asocijacije rizične, pa i opasne. Naposljetku, one su neostvarive zbog povijesnog sjećanja naroda koji žive u ovome dijelu Europe, posebice građana Hrvatske i Bošnjaka. Ponovit ću: širenje EU na sve europske zemlje, pa i na kršćanske azijske države Gruziju i Armeniju, židovski Izrael, jest jasan i neuklonjiv trend u razvoju europskih odnosa. Stoga mi se čini uputnim usmjeriti, koncentrirati i angažirati naše snage tako da u EU uđemo uspravni, na osnovama ravnopravnosti. Tako da očuvamo nacionalni identitet. Svoj nacionalni osjećaj, osjećaj za zajedništvo, jezik, kulturu, vjeru, običaje. Za dvadesetak godina glavne funkcije država ne će biti u gospodarstvu koje se globalizira, pa ni u području sigurnosti i obrane (posebice od opačina raznih međunarodnih terorističkih skupina) koja će sve više biti zajednička, već upravo u očuvanju nacionalnoga identiteta. Upozorit ću, primjerice, na jednu od opasnosti u EU za male, pa i srednje države. To je snažna dominacija i svojevrsni imperijalizam u svim područjima, u donošenju odluka, u uporabi jezika, u nametanju zakona najvećih, moćnih, preciznije najmnogoljudnijih država u EU. Prije svega Njemačke, Velike Britanije i Francuske.

Naše drugoligaške elite

Da bismo se oduprli tim i drugim nasrtajima moramo pronaći učinkovitu formulu kako ostvariti najvažniji od svih važnih ciljeva: postaviti na hrvatski državni vrh istinsku političku elitu. Upravljačke elite koje vode Hrvatsku posljednjih desetak godina umrtvile su društvenu svijest, razvile gramzljivost i sebičnost, najgrublji oblik partitokracije, puk učinile ravnodušnim i apatičnim. Kako se s takvom elitom lišiti podaništva, puzavosti, mentaliteta preplašene države? S drugoligaškim garniturama ne može se igrati u europskoj premijer ligi.

Ukratko: što učiniti da se ne istopimo i kao narod i kao država u golemoj europskoj integraciji? Za hedonističku Zapadnu Europu Hrvatska je mala, financijski prezadužena, politički i gospodarski nezanimljiva zemlja. Briga njih ako se mi iscrpljujemo u svađama hoćemo li ili nećemo u Europsku uniju. Ako se sami lišavamo vrijednosti koje je Hrvatska imala oduvijek. Ako s nepodnošljivom lakoćom prihvaćamo ucjene arogantne i prgave Ljubljane i bez srama srozavamo vlastito dostojanstvo. Siguran sam da su nedavno u Bruxellesu promatrali s podsmijehom gadljivo servilan prijem u Zagrebu slovenskoga premijera koji nam je, baš on, drsko blokirao pregovore i ulazak u EU. Na kraju želim reći ovo: trenutna zbivanja kazuju da su Slovenci i kada nisu u pravu jedinstveni. A mi Hrvati, i kada smo apsolutno u pravu, nismo. To je nepodnošljivo. Hoćemo li jednom zauvijek demantirati Krležu koji je ustvrdio: Hrvati kada raspolažu snagom nemaju mudrosti. A kada imaju mudrost, nemaju snage. Kraj

Davorin RUDOLF

(Nap.ur.: u idućem broju objavljujemo izlaganje Josipa Jovića)

HKV: Osmi put o ZZP-u

Hrvatsko kulturno vijeće organizirat će i osmi stručno-znanstveni skup "Haaški sud - zajednički zločinački pothvat - što je to?". Skup će se održati u Zagrebu 4. prosinca u hotelu Westin, s početkom u 9 sati. Organizatori najavljuju da će na skupu govoriti: Milan Vuković, Pavao Galić, Lujo Medvidović, Drago Duvnjak, Mile Prpa, Mate Kovačević, Ivana Habrle, Miro Međimorec, Josip Pečarić, Zdravko Tomac, Marko Barišić, Eduard Jambrušić. (ur)

Hrvastko slovo, 27. studenoga 2009
KRSTIONICA
Križ brane i zakon i logika
U posljednjih nekoliko mjeseci u javnosti su se opetovano pojavljivali zahtjevi za uklanjanjem svetoga Križa iz svih javnih ustanova i javnih mjesta gdje zajedno borave ili surađuju ljudi različitih vjer a i u vjer enja, no ti zahtjevi su apsurdni, nemoralni, nepravedni i nezakoniti

Kao razlog za taj zahtjev navodi se tvrdnja da se sveti Križ, simbol kršćanstva i kršćanske religije, svojom prisutnošću u školama i ostalim javnim ustanovama u Republici Hrvatskoj nepravedno i nezakonito nameće nekršćanima i na taj način ugrožava njihovu slobodu vjerovanja. Također se tvrdi da se prisutnošću svetog Križa u javnim tj. državnim ustanovama nedopušteno prelazi granica između vjerskog i svjetovnog tj. državnog.

Jesu li dvije gornje tvrdnje istinite? Ako jesu, bilo bi nepravedno i nezakonito imati sveti Križ na svim javnim mjestima osim u crkvama jer pravednost traži postupanje po istini.

Ali ako su obje gornje tvrdnje neistinite, jasno je da su zahtjevi za uklanjanje svetog Križa iz javnosti i obje tvrdnje koje se za nj navode očit izraz bezrazložnog i stoga teško grešnog neprijateljstva tih ljudi prema svetome Križu.

Da su obje gornje tvrdnje o svetom Križu lažne i da je zahtjev za uklanjanje svetog Križa iz javnosti nemoralan, nezakonit, nepravedan i teško grješan može se lako vidjeti iz primjera koji slijedi i kratkog razmatranja o njemu.

Nije li g. Stjepan Mesić zakoniti predsjednik države Hrvatske pa time nužno i svih njezinih državljana? Svatko razuman mora priznati da jest. A jesu li svi državljani države Hrvatske birali g. Stjepana Mesića za svog predsjednika? Svatko razuman mora priznati da nisu.

Kako je onda moguće da g. predsjednik Stjepan Mesić zakonito bude predsjednik čak i onih mnogobrojnih državljana Republike Hrvatske koji ga nisu birali za svog predsjednika i da protiv toga nitko ne može reći niti jednu jedinu istinitu, zakonitu i pravednu riječ?

Odgovor glasi: zbog primjene principa " pobjednik uzima sve " koji se uvijek i svugdje nužno primjenjuje da bi se izbjegli trajni i vrlo pogubni sukobi u društvu u kojem nema jednodušnog stajališta svih sudionika.

U suprotnom, zar bi svaki državljanin trebao imati svog predsjednika, npr. samoga sebe? Zar bi trebalo biti četiri i pol milijuna predsjednika u Hrvatskoj, oko milijardu i pol predsjednika u Kini, a skoro sedam milijardi po cijelome svijetu? Kako bi svijet funkcionirao bez primjene principa "pobjednik uzima sve"? Prema tome, očito je da je tvrdnja "svi vjerski simboli u javnosti ili ništa u javnosti" potpuno apsurdna jer bismo u tom slučaju ili svi bili predsjednici, direktori, izbornici itd. ili bismo bili i bez predsjednika, i bez direktora i bez izbornika i bez gotovo ičega zajedničkog budući da bi se vrlo rijetko postigla trajna jednodušnost svih ljudi u pojedinoj zajednici.

Prema posljednjem popisu stanovništva iz 2001. u Republici Hrvatskoj kršćanstvo ispovijeda oko 90% hrvatskih državljana. Zato je očito da je, prema načelu "pobjednik uzima sve", Republika Hrvatska potpuno kršćanska tj. katolička država dokle god katolici imaju apsolutnu većinu (50% + 1 hrvatskog državljana). To se nekima naravno ne sviđa, ali to je jednostavno tako ma što god ljudi mislili, govorili ili pisali o tome.

Upravo spomenutom i dokazanom istinom da je Republika Hrvatska kršćanska, tj. katolička država dokazuje se i neistinitost tvrdnje da se prisutnošću svetoga Križa u javnosti nedopušteno prelazi granica između vjerskog i svjetovnog tj. državnog: tâ država Hrvatska je potpuno kršćanska tj. potpuno vjerska! A tako je i sa svim drugim državama, katoličkim i nekatoličkim pa čak i s onim državama koje su mješovite u pogledu vjere (gdje nijedna vjera nema apsolutnu većinu). Drugim riječima, državno je nužno sjedinjeno s vjerskim!

A to se jasno vidi i iz činjenice da nema države bez ljudi kao i činjenice da nema čovjeka bez vjere (npr. ateist tj. bezbožac nužno vjeruje, dakako pogrješno, da Boga nema jer zbog izravnih dokaza za Božje postojanje nije moguće dokazati tvrdnju da Bog ne postoji; isti razlog vrijedi i za agnostike koji nužno vjeruju, dakako pogrešno, da nije moguće spoznati postoji li Bog ili ne), a što je jasno istaknuto podebljanim slogom " vjer " u riječima na početku ovog teksta. Prema tome, očito je da iz tih dviju činjenica nužno slijedi istina da nema države bez nužne sjedinjenosti s vjerskim tj. religioznim te da je tvrdnja o razdvojenosti svjetovnog tj. državnog i vjerskog tj. religioznog nužno apsurdna i lažna.

Dakle, jasno je dokazano da su obje tvrdnje na kojima se temelji zahtjev za uklanjanjem svetog Križa iz hrvatske i ostalih katoličkih javnosti apsurdne i lažne te da je stoga i takav zahtjev nužno apsurdan, nemoralan, nepravedan, nezakonit i teško grješan. Štoviše, dokazano je upravo suprotno: da u svim katoličkim državama sveti Križ uvijek mora biti prisutan u svim javnim tj. državnim ustanovama , a ne samo u nekima ili samo katkad tj. da njegova prisutnost ne smije nezakonito ovisiti o osobnoj volji upravitelja pojedine državne(!) ustanove.

A ovo pak nužno povlači za sobom istinu da g. predsjednik Republike Hrvatske, svaki upravitelj neke državne ustanove u Republici Hrvatskoj pa čak i svaki pojedinac koji prebiva ili makar samo boravi na području Republike Hrvatske uvijek mora poštovati dokazanu istinu i činjenicu da je Republika Hrvatska katolička država i uvijek mora postupati u skladu s time ako ne želi postupati nezakonito, nemoralno, nepravedno i grješno. A to jednako vrijedi i za svaku drugu državu.

Ljubo KRI\

Hrvastko slovo, 27. studenoga 2009

Razgovor

Ivana Lušić, ravnateljica Ansambla nacionalnih plesova i pjesama LADO

Ljepota hrvatske baštine svijet ostavlja bez daha

Hrvatska kulturna institucija, ambasador Hrvatske u svijetu, najveći njegovatelj i promicatelj hrvatske tradicijske glazbe i plesa, čuvar svekolike hrvatske baštine i pronositelj esencije narodnog duha, iskaznica hrvatskoga identiteta, nacionalni ponos. samo su neki od naziva za Ansambl hrvatskih narodnih plesova i pjesama LADO koji nezaboravnim koncertima diljem Domovine i svijeta ove godine obilježava 60 obljetnicu svoga bogatoga djelovanja. Tim povodom razgovaramo s njegovom ravnateljicom Ivanom Lušić

Gospođo Lušić, 11. studenoga Ansambl nacionalnih plesova i pjesama Lado proslavio je svoj 60. rođendan. Tim povodom predstavljena je monografija (Školska knjiga, 2009.) te održan svečani plesni koncert u KD . Monografija je sigurno jedan rezime djelovanja, pa nas zanima koji je to, prema Vašoj statistici, koncert po redu?

Ansambl LADO tijekom godine izvede oko 90 koncerata, a u ovih 60 godina umjetničkog djelovanja izveli smo 5000 koncerata diljem Hrvatske i svijeta. LADO je doista jedinstven po svojim izvedbenim mogućnostima. Naime, iako je ponajprije folklorni plesni ansambl, LADO se razvio i u vrhunski folklorni zbor osposobljen za samostalne vokalno-instrumentalne koncerte. Unutar Ansambla djeluje i muška vokalna skupina Vokalisti LADA, ženski zbor LADARICE, a Orkestar LADA također izvodi samostalne koncerte.

Cijela je 2009. slavljenička godina te je protekla u znaku nastupa diljem Hrvatske ali i gostovanja po svijetu. S kim je LADO podijelio ovogodišnju rođendansku svečanost? Gdje je nastupao i s kakvim dojmovima se vratio u Hrvatsku? Kako je bilo među hrvatskim iseljenicima kojima ste donijeli duh i dah hrvatske zemlje i čovjeka?

LADO je obilježio rođendan svečanim koncertima u Zagrebu, Jaski, Krapini, \upanji i Osijeku. Na taj smo način zahvalili našoj vjernoj publici što nas sve ove godine prati i daje nam potporu na našem putu njegovanja i predstavljanja narodnog blaga.

LADO je uvijek bio ponos hrvatskog naroda i jedan od naših najbolji ambasadora! To potvrđuje i oduševljenje publike na dvama važnim ovogodišnjim međunarodnim gostovanjima, na srednjeeuropskom, s nastupima u Budimpešti, Pragu, Vroclavu, Boleslavcu i Krakovu te onom po SAD-u i Kanadi, s nastupima u najprestižnijim i ponajboljim dvoranama Washingtona, New Yorka, Pittsburgha, Clevelanda, Chicaga, Montreala, Ottawe i Toronta. Osobit je doživljaj bio vokalno-instrumentalni nastup u veličanstvenoj katedrali Sv. Patrika u New Yorku, kao i nastup u kanadskom parlamentu, gdje nas je ugostio predsjednik parlamenta Nj.E. P. Milliken. Publika je bila oduševljena ljepotom i bogatstvom hrvatske tradicijske kulture, ali i sjajnom izvedbom naših umjetnika. Nakon svakog koncerta ispratili su nas na nogama, tražeći bis eruptivnim pljeskom. Vrlo su emotivni bili nastupi u hrvatskim župama u Chicagu i Norvalu, bilo je tu mnogo suza, osobito kada smo na kraju koncerta zapjevali Bože, čuvaj Hrvatsku. Tijekom turneje naše umjetničko vodstvo je održalo i nekoliko folklornih seminara za drugi i treći naraštaj Hrvata u Americi, od kojih neki ne govore hrvatski, ali sviraju tamburu i upravo kroz folklor čuvaju svoj identitet.

Gostovanja su kontinuitet Vašega ansambla. Uz tu najsvježiju turneju po Americi, LADO se sjeća mnogih drugih odredišta. Ispričajte nam ponešto iz te bogate riznice susreta s različitim kulturama, primjerice s japanskom publikom.

U svojoj misiji promicanja hrvatske tradicijske kulture obišli smo cijelu zemaljsku kuglu i nije lako u bogatoj i dugoj povijesti, kao što je ova Ladova, izdvojiti pojedine susrete, zemlje, gostovanja. Nastupali smo na najvećim svjetskim pozornicama od Royal Albert Halla u Londonu, preko Lincoln Centra u New Yorku i Velikog Amfiteatra Sorbonne u Parizu do Nakano Sun Plaze Halla u Tokiju i Town Halla u Sydneyju. Često nas pitaju gdje smo bili najbolje primljeni? Odgovor je - svuda. Ljepota i posebnost hrvatske narodne umjetnosti publiku diljem svijeta ostavlja bez daha. Na plesove otoka Suska uvijek reagiraju čuđenjem, otkuda takvo neobično narodno ruho, linđo i bunjevačke plesove prate pljeskom sudjelujući tako u plesu, podravske svate gledaju kao opčinjeni... Zadivljeni su osobitošću i raznolikošću pjesama, plesova, narodnog ruha. Kako nas doživljavaju u svijetu, najbolje govori osvrt jedne japanske gledateljice: "Kad bih se imala priliku ponovno roditi, želja mi je roditi se u Hrvatskoj kako bih mogla plesati te predivne plesove s LADOM!"

LADO promovira Hrvatsku gdje god nastupa predstavljajući ljepote Hrvatske potiče zanimanje za Hrvatsku. Koliko je susret s Ladom u inozemstvu motivacija za zanimanje o Hrvatskoj?

Zasigurno, veliko! Primjerice, tijekom naše velike turneje po Japanu 2006. godine, i nastupa u 21 gradu i 27 koncerata, vidjelo nas je više od 55.000 gledatelja. Mnogi od njih, impresionirani bogatom tradicijom naše zemlje, iduće su godine došli u Hrvatsku, o čemu govore i statistički podatci. Hrvatska turistička zajednica je tako ove godine organizirala srednjoeuropsku turneju da bi se koncertima LADA promovirala Hrvatska i privuklo više novih turista iz Mađarske, Češke i Poljske.

Na našim turnejama dijelimo promidžbeni materijal Turističke zajednice Grada Zagreba i Hrvatske turističke zajednice promovirajući Lijepu Našu i njezin glavni grad.

Obljetnice su uvijek prigoda da se osvrnemo i na početke te damo kratki presjek djelovanja, tako i u ovom slučaju. Kako izgleda mala povijest Ansambla koji se razvio do snažnog pronositelja hrvatske baštine diljem svijeta?

Točno prije 60 godina odlukom Vlade tadašnje Narodne Republike Hrvatske pod imenom Državni zbor narodnih plesova i pjesama - osnovan je LADO. Zadaća mu je bila prikazivati umjetnički obrađeno folklorno blago naših naroda: narodne plesove, pjesme, muziku i običaje. Poticaj za osnivanje našeg dragog, milog i dobrog ansambla, kako kaže arhaična staroslavenska riječi lado , došao je od skupine ljude koji su bili svjesni koliko je važno da Hrvatska dobije svoj nacionalni ansambl. Među njima su bili Ines Ivanišević, prva direktorica LADA, primabalerina Ana Roje, koreograf Oskar Harmoš, te uz ostale, osoba koja je duhovni otac LADA - prof. Zvonimir Ljevaković. Zvonimir Ljevaković je vodio OKUD "Joža Vlahović", čiji su članovi prešli u LADO, te tako kažemo da je LADO nastao iz "Vlahovića". Ljevaković je umjetnički vodio Ansambl LADO pune 24 godine, postavio niz vrijednih koreografija, koje LADO i danas izvodi. I zahvaljujući njemu, LADO se razvio u ansambl koji u scenskom prikazivanju hrvatske tradicije teži autentičnom i što vjernijem prenošenju plesnog i glazbenog nasljeđa. I to je ono što ga čini jedinstvenim u svijetu.

Tko su bili i tko su danas najvažniji etnomuzikolozi, koreolozi, koreografi, etnolozi, folkloristi. a koji čine da je danas Lado to što jest?

Uz prof. Zvonimira Ljevakovića, nezaobilazan je i naš najistaknutiji etnokoreolog dr. Ivan Ivančan. To su osobe bez kojih LADO ne bi bio ono što je danas, no ova je obljetnica prilika da još jednom zahvalimo glazbenim i plesnim pedagozima, kao i umjetnicima koji su nam podarili vrhunska glazbena djela i vrsne koreografije. Nezahvalno je samo neke izdvojiti, ali spomenula bih one najznačajnije: Emil Cosseto, Dinko Fio, Božo Potočnik, Marijan Makar, Tomislav Uhlik, Ljubo Stipišić Delmata, Joško Ćaleta, Branko Šegović, Vido Bagur, Ivo Šulina, Hanibal Dundović, Bojan Pogrmilović, Dražen Kurilovčan, Ivica Ivanković... Svakako treba istaknuti i velike zasluge Ivana Ivančana ml., koji iznimno uspješno umjetnički vodi Ansambl posljednjih dvadesetak godina.

Tko čini današnji ansambl: koliko pjevača i plesača te samostalnih izvođačkih skupina? Kako se postaje članom LADA?

LADO je profesionalni nacionalni ansambl i njegov umjetnički korpus sastoji se od 37 plesača-pjevača i 15 glazbenika. S vremena na vrijeme, kada se ukaže potreba za novim članom, organiziramo audicije, na koje se uglavnom prijavljuju mladi ljudi iz amaterskih folklornih društava ili Odjela za folklor Baletne škole. Oni uz dobar sluh, glas i dar za plesanje, trebaju zadovoljavati i scenskim izgledom. Kod glazbenika je nezaobilana muzikalnost. Nakon audicije slijedi pokusno razdoblje u kojem će se vidjeti zadovoljava li osoba svim visokim umjetničkim zahtjevima Ansambla. Zasigurno da se ovaj plemeniti poziv ne bi mogao raditi bez ljubavi. LADO je stil života i mnogi naši članovi cijeli svoj život podare LADU i njegovanju hrvatske tradicije! Duša Ansambla su ljudi i zahvaljujući predanom radu svih koji su bili dio Ansambla i koji su to i danas, njih ukupno 447, danas imamo vrhunski folklorni ansambl.

S obzirom na prebogatu hrvatsku folklornu baštinu i na ono što LADO prezentira, za repertoar LADA se može reći to isto. No, Vi nam recite više o tome: koliko LADO ukupno baštini koreografija i pjesama te koja su njegova potignuća u ovih 60 godina?

Postavili smo 140 koreografija, velik broj glazbenih djela, uključujući i 1000 glazbenih brojeva. Izveli smo 5000 koncerata, izdali 30-ak audio i vizualnih nosača zvuka, snimili 3 glazbena filma te dobili velik broj nagrada i priznanja. Obišli smo cijelu zemaljsku kuglu, gostujući u 50-ak zemalja. LADO je danas važna kulturna institucija. Pri Ansamblu djeluje radionica sviranja na tradicijskim instrumentima, tu su i edukativni nastupi za najmlađe, organizatori i suorganizatori smo mnogih humanitarnih akcija, te koncerata i izložbi kojima se promovira tradicijska kultura. LADO je član važnih međunarodnih organizacija, poput APAP-a i ISPA-e, a vrlo često ugošćujemo uglednike iz cijeloga svijeta.

Lado je dobitnik brojnih nagrada općenito, ali i nosači zvuka u izvedbi Lada ponijeli su nagrade. Koje biste istaknuli iz bogate zbirke i koliko je to poticaj za daljnji

rad?

U šesdeset godina djelovanja primili smo niz domaćih i inozemnih nagrada kao priznanje za naša postignuća u njegovanju i promicanju hrvatske plesne i glazbene baštine. Uz velik broj Porina, među kojima je i Porin za životno djelo (2002.), nama osobito drage nagrade su nagrada Orlando (2003.) za izniman umjetnički doseg u glazbenom djelu programa 54. Dubrovačkih ljetnih igara i nagrada "Ivan Lukačić" (2004.) za najviši izvođački doseg na 34. Varaždinskim baroknim večerima. Prvi put su te vrijedne nagrade dodijeljene izvođaču tradicijske glazbe te time LADO pomiče granice vrednovanja naše narodne kulture. Tu je i nagrade INA-e za promicanje hrvatske kulture, a ove godine počašćeni smo i Poveljom Republike Hrvatske i Medaljom Grada Zagreba. Od međunarodnih veliki poticaj u našem radu je Zlatna Doruntina (2000.) koju smo osvojili u konkurenciji s najpoznatijim profesionalnim folklornim ansamblima na svijetu.

Povremeno iznenadite i uspješnom suradnjom u drugom glazbeno-scenskom izrazu, od baleta do jazza? Možete li nam reći nešto o tome te možemo li očekivati još pokoji sličan izlet ladovaca?

Osnovna zadaća LADA je njegovanje i scensko prikazivanje bogatstva hrvatske plesne i glazbene tradicije. No današnje moderno doba je različito od onog prije pedesetak godine. LADO u želji da vrijednosti naše narodne baštine približi i suvremenom čovjeku i mladim generacijama, povremeno čini izlete u jedan drukčiji način scenskog prikaza. Tako su nastali album LADOElectro , folklorni balet s pjevanjem Veronika Desinićka, projekt JazzLAnDO i koreografija Tanec . A vjerojatno ćemo svoje mlade štovatelje iznenaditi još kojim izletom u moderne forme.

Gospođo Lušić, Vi ste na čelu Lada nekoliko posljednjih godina, to je Vaš drugi mandat. No, od kada sežu Vaše veze s ovim Ansamblom?

Od djetinjstva sam, kao djevojčica, išla na koncerte LADA, u kojem je plesala moja teta. Divila sam se njihovoj virtuoznosti i potajno željela postati dio Ansambla. I na kraju mi se ta želja ispunila, iako u nešto drukčijoj funkciji. Tako je to kada nešto žarko želite! Uskoro će se navršiti osam godina otkako sam na čelu ovog iznimnog ansambla, i usprkos svim poteškoćama s kojima sam se susretala, ovaj me je posao obogatio za cijeli život!

Što znači za Hrvatsku postojanje takvog nacionalnog ansambla koji njeguje tradicijske glazbene i plesne vrijednosti kao dio identiteta Hrvatske?

LADO je živi interpret naše plesne i glazbene kulture koja seže duboko u prošlost hrvatskog naroda. A hrvatska narodna baština je jedinstvena u svijetu po svojoj ljepoti, raznolikosti i bogatstvu. LADO je uvijek bio ponos Hrvatske, njegovo kulturno blago, simbol vrijednosti tradicijske kulture i identiteta hrvatskog naroda. I stoga ga moramo čuvati, kako mi koji smo dio njegova umjetničkog tkiva, tako i cijela Hrvatska!

NEZABORAVNI BLAGOSLOV

Tijekom svoje povijesti LADO je nastupao pred brojnim državnicima i velikodostojnicima. Tako i pred jednim skorim blaženikom, velikim prijateljem Hrvatske. Kakav je bio susret LADA s Ivanom Pavlom II. i u kojoj se to prigodi dogodilo?

Kada govorimo o susretu s nekom od poznatih osoba, na prvom je mjestu zasigurno nezaboravni susret sa svjetskim karizmatikom, poznatim humanistom i vođom Katoličke crkve Svetim Ocem Ivan Pavlom II., tijekom svečanosti 17. prosinca 2002. na kojoj je Republika Hrvatska Svetom Ocu darivala božićno drvo. Dan poslije prisustvovali smo audijenciji u dvorani Siksta V., kada smo Papi imali prigodu otpjevati Narodil nam se i darovati mu slavonsku maramu zlataru te primiti njegov blagoslov kao dar za cijeli život.

PUTUJUĆI MUZEJ

Ono čime ansambl ad hoc na pozornici plijeni pozornost u nas ali i diljem svijeta jest vizualna slika, nošnje. Koliki je fundus zbirke, i u kakvom je stanju ono starije, hrvatsko etnoblago neprocjenjive vrijednosti?

Nešto što nikada ne ću zaboraviti s naših međunarodnih turneja su spontani uzvici japanske publike oduševljene ljepotom narodnog ruha. I stoga ne čudi što su nas prozvali i Putujućim muzejom ! LADO posjeduje jedinstvenu kolekciju narodnog ruha od oko 1200 kompleta iz raznih krajeva Hrvatske, a neki od njih su stari i više od 100 godina. Naravno da tako vrijedne nošnje zahtijevaju i posebnu skrb i održavanje. Zahvaljujući brizi naše majstorice nošnje i krojačice, kao i brizi svih članova Ansambla, u tome i uspijevamo. Nošnje su za nas svetinja! Nabavljamo ih prilikom postavljanja pojedine koreografije i one iziskuju značajna financijska sredstva. Također, kontinuirano ulažemo u njihovo obnavljanje i održavanje. U tome nam pomažu stare žene sa sela, pojedinci poput Tomislava Miličevića, ali i institucije kao Posudiona narodnih nošnji u Zagrebu.

Mira ĆURIĆ