Hrvatsko slovo

Hrvatsko slovo, 28. siječnja 2011.
Britanska omča za Hrvatsku
Mate Kovačević

Procesi što ih je politika potiho izgrađivala zadnje desetljeće već su zaživjeli. Zaustaviti ih može samo mudra i promišljena politika, koja računa na vlastite saveznike, ali ima i maksimalnu potporu biračkoga tijela

Izjava hrvatskoga predsjednika Ive Josipovića na nedavnom primanju diplomatskoga zbora, u nazočnosti većine ministara i predsjednice vlade Jadranke Kosor, kako je korupcija u vrhu vlasti zločinački pothvat, pokrenula je lavinu sudsko-medijskih napadaja na hrvatske branitelje, a na bosansko-hrvatskoj granici netom uhićenu Vukovarcu kojeg goni srbijansko tužiteljstvo Tihomiru Purdi licemjerno je obećana sva konzularna pomoć. Istodobno je nizozemska televizija u svom dokumentarnom filmu objavila montiranu optužnicu protiv generala Ante Gotovine, optuživši ga, uz prikazivanje popratnih slikopisnih materijala iz srpskih koncentracijskih logora u Manjači i Keratermu, za zločine nad Srbima u Bosni i Hercegovini. Haaško tužiteljstvo, samo nekoliko dana poslije, u promet pušta vijest kako će od suda za šestoricu Hrvata iz BiH tražiti kaznu od 240 godina zatvora, a „međunarodna“ organizacija Amnesty International preko srpskoga zagrebačkog tjednika „Novosti“ traži od hrvatskih vlasti da radi navodnih ratnih zločina pokrenu kazneni progon dopredsjednika Hrvatskog sabora Vladimira Šeksa i bivšeg načelnika Glavnog stožera Hrvatske vojske admirala Davora Domazeta Lošu.

Prije službenoga posjeta hrvatskoga predsjednika Josipovića Saveznoj Republici Njemačkoj, u hrvatsko je veleposlanstvo u Berlinu upućena pošiljka s eksplozivnim tvorivom, a neki mediji i njihovi dežurni komentatori brzopleto su za ovaj nesumnjivo teroristički čin optužili tzv. ekstremne Hrvate. Na trenutak se učinilo kako je došlo do pomutnje u redovima organizatora široke operacije, jer je njemački tjednik Focus „brzopleto“ objavio informaciju, pozivajući se na izjavu Udbina „kilera“ Vinka Sindičića, kako je jugoslavenska politička policija - Udba - likvidirala bivšega švedskog premijera Olofa Palmea. Zato i predsjednikova izjava kako je berlinska prijetnja djelo ustaško-udbaške provenijencije, ako nije riječ o inačici beogradske floskule o zavjeri Kominterne i Vatikana protiv Srbije, otkriva tek smušenost šefa države, kojem vlastite službe nisu u stanju prepoznati prijetnju ali ni formulirati izjavu kojom bi bar stvorio kakav-takav dojam o sigurnosnom stanju u bližem i daljem okruženju. Naime, u svom pisanju njemački tjednik tvrdi kako navodni Udbin ubojica živi u Zagrebu pa ispada kako su Hrvati, u ovoj ili onoj varijanti ipak ubojice. S druge pak strane bivši premijer Ivo Sanader, koji dane provodi u austrijskom sužanjstvu, optužen je za korupciju kao vođa zločinačke organizacije. Mediji, pak, blisko povezani s redarstvom i državnim odvjetništvom danima zasipaju javnost o nepravilnostima, upitnoj ćudorednoj kakvoći i navodnim kaznenim djelima državnih dužnosnika ili službenika, a mete su im uglavnom branitelji, bivši časnici HV-a i ljudi, uglavnom, zaslužni za stvaranje hrvatske države. Naravno, ne može stajati ni tvrdnja kako ne postoje kriminalne radnje, nu čudnovata sprega medija, policije i državnoga odvjetništva karakteristična je ponajprije za totalitarne i policijske režime, a nastojanja da javnost donosi presude tek su pokazatelji nedostatka dokaza i pokušaj montiranja političkih optužnica, kako bi se opravdala vlast postojećega režima. Nije li policija upravo priznala kako je krivo vodila istragu protiv navodnih pljačkaša Fine, a protiv kojih je uredno podignuta osnovana optužnica i navodni pljačkaši procesuirani za nikad počinjena djela? Nu, cijela ova operacija nije usredotočena samo na Hrvatsku pa ju valja promatrati s više aspekata – ponajprije u jednom širem okruženju, a onda i na način njezine izvedbe, koja podsjeća na asimetrične ratne operacije, samo što se ovaj put vode drugim sredstvima.

Regija koju su britanski stratezi nazvali zapadnim Balkanom objekt je navedenih pothvata. Njezin agresivni ogranak usredotočen je na zemlje članice američke Jadransko-jonske inicijative, dakle: Hrvatsku, Crnu Goru, Kosovu i Albaniju, a cilj mu je razaranje istočno-jadranskog američkog bloka država, koje su se uspjele izdvojiti iz smrtonosnih pandža velikosrpske, odnosno jugoslavenske politike. Tako su Hrvatska, a s njom i njezin narod bitno zločinački određeni. Stvaranjem dojma zločinačke i kriminalne vlasti u Hrvatskoj tijekom mirnodopskoga razdoblja poticaj je Haaškom sudu da, unatoč briljantnoj obrani američkih odvjetnika u procesu protiv generala Gotovine, sud ne donese oslobađajuću presudu. Time bi Hrvatska bila osuđena kao država stvorena na zločinu, a takvim državama je teško pronaći mjesto u međunarodno-pravnom sustavu. Slična poruka stoji i iza kriminalizacije crnogorskoga političkog vodstva, kojem je samostalnost od beogradske vlasti priznata tek pod uvjetom da više od 65 posto birača glasuje za nezavisnost. Premda je medicinski lako utvrditi da ljudski organi nisu dijelovi automobila, koji se u tehnološki nerazvijenu Kosova ni u snu ne mogu transplantirati, kao što su ih još manje u mogućnosti tajno transportirati, ipak dio europske politike u javnosti svojih zemalja vodi kampanju protiv svojevrsna „kanibalizma“ kosovskih dužnosnika. U Albaniji su pak na djelu revolucionarne i prevratničke metode, kojima valja srušiti konzervativnoga i proamerički usmjerena premijera Berishu. Asimetričnost pak operacije prepoznatljiva je u poticajnom političkom kraku prema Srbiji, kojoj je manje više nečujno, bez ispunjavanja obveza prema Haaškom sudu Europski parlament ratificirao Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju. S druge pak strane pregovori s Kosovom oko uspostave posebnih odnosa te nadređenost srbijanskoga pravosuđa hrvatskom sudstvu u slučaju kvazioptužnice protiv logoraša srbijanskih koncentracijskih logora Tihomira Purde jasno pokazuje buduće odnose unutar tzv. britanske regije zapadnoga Balkana. Dakle, procesi što ih je politika potiho izgrađivala zadnje desetljeće već su zaživjeli. Zaustaviti ih može samo mudra i promišljena politika, koja računa na vlastite saveznike, ali ima i maksimalnu potporu biračkoga tijela!

Hrvatsko slovo, 28. siječnja 2011.
HRVATSKA BEZ STRATEGIJE
Gospodarski program - program smrti

Kakvo je to gospodarsko razmišljanje ako savjetnik predsjednice Jadranke Kosor predlaže daljnju rasprodaju hrvatske imovine? U pitanju su šume, voda, pa gotovo sve sto Hrvati imaju. Pa koji su to ljudi?

Hrvatski narod u dvadesetom je stoljeću tri puta postao plijenom: godine 1918. u ime jugoslavenstva, godine 1941. u ime hrvatstva, godine 1945. u ime komunizma i bratstva i jedinstva i u godinama na početku dvadesetprvog stoljeća u ime hrvatstva i uspostave kapitalizma na najdivljiji način.

Hrvatski narod plijen

Dok su prve dvije faze tuđinske prevlasti završile katastrofalno za hrvatski narod, ova treća pokazuje da Hrvati danas imaju doduše svoju kuću i svoj krov nad glavom, ali ne i onu snažnu političku i državotvornu volju koju su imali na početku velikosrpske agresije, pa duhovna i materijalna nivelacija prema dolje može isto tako završiti katastrofalno. Danas imamo situaciju da oni koji Hrvate nisu uspjeli istrijebiti i uništiti svekoliku hrvatsku kulturnu baštinu nastupaju kao tužitelji, a da najviša hrvatska vlast šuti i šuruje s bivšim agresorima, koji se nisu pokajali ni platili ratnu odštetu. Oni na optuženiˆˆku klupu namjeravaju dovesti sve najvažnije ljude hrvatske obrane. Organizirali su uspješni međunarodni lobi, koji ima samo jednu zadaću: svijetu dokazati da su Hrvati genocidni narod. Tom njihovom međunarodnom lobiju koji radi tiho, kako bi učinak njegova rada na kraju bio sto glasniji i dalekosežniji, hrvatska vlada propustila je suprotstaviti protumjere i istražiti i procesuirati sve srpske zločine te organizirati vlastiti lobi, koji ne bi išao samo preko Ministarstva vanjskih poslova i drugih državnih institucija, nego još vise i privatnim kanalima uz snažnu financijsku potporu. Budući da su se naše hrvatske vlade od 1995. godine ponajviše bavile time kako uvećati količinu svoje moći u vlastitoj kuci, one ni na jednom bitnom području nisu na žalost bile u stanju u dovoljnoj mjeri štititi vrednote na kojima počiva hrvatska država. Te su vlade dopustile da su bivši jugoslavenski menedžeri i novokomponirani "vrli hrvatski domoljubi" opljačkali zemlju na način kako to nisu stigli čak ni Velikosrbi od 1918. do 1990. Istodobno u tišini je velikosrpska mašinerija pripremala opužnice protiv svih vodećih Hrvata, koji su se stavili na čelo obrane protiv okupacije i terorizma. Danas, na početku 2011. Hrvatska je kao država ponovno na optuŽeničkoj klupi. ˆˆetnici su legalni ne samo u Srbiji, nego oni i ovdje uz pomoć najviših državnih tijela slave svoje povijesne krvave orgije nad Hrvatima. Kad Hrvatska ne djeluje ofenzivno, agresori preuzimaju položaje. Pobjednici u ratu, doživljavaju poraz u miru. No, glavni krivci za defenzivno djelovanje Republike Hrvatske nakon pobjede nad agresorima ne žive u Srbiji, nego u Hrvatskoj. Detuđmanizacija koju je započela šesteročlana koalicija prije jedanaest godina značila je - kako je netko dobro rekao - deligitimaciju Obrambenog rata, svih koji su se za Hrvatsku oružjem morali boriti i svih onih koji su cijelog života radili samo za Hrvatsku - bilo u otčevini, bilo u emigraciji.

Jaz između naroda i države

Posljedice nedovoljne političke i gospodarske strategije koče uspon hrvatske države. Narod je sve bezvoljniji. Nitko nikome ne vjeruje. Neki čak pričaju da nema poštenih Hrvata. Pošteni su samo oni koji nisu imali prilike nešto maznuti. Hadezeovci viču da nisu krivi. Obruč se steže oko njih. Amnesty international, vjerojatno uz izdašnu pomoć Save Štrbca, univerzalno optužuje Hrvatsku. Na internetu pojavljuju se ljudi - ne samo četnici, nego i njihova "braća" Hrvati - koji svojim napisima objektivno ruše Hrvatsku kao državu. To je u Hrvatskoj legalno. Možete pljuvati po hrvatskoj vladi i Hrvatima koliko hoćete, nitko vas ne će izvesti pred sud zbog gaženja hrvatskoga Ustava. Netko skriveno, netko otvoreno i agresivno svojim intrigama produbljuje unutrašnji jaz Hrvata, koji je pokojni predsjednik Franjo Tuđman svojom politikom pomirbe svom snagom želio napokon dokrajčiti razboritim prilaženjem povijesti i sadašnjosti. Cilj tog razdvajanja je stvaranje neprijateljstva između države i naroda. A tamo gdje se to neprijateljstvo ne može razriješiti razboritim razgovorom, širi se opasnost gubljenja smisla države. U takvoj situaciji komandu po starom običaju (1918. i 1945.) preuzimaju domaće i međunarodne anarhističke i antihrvatske snage. Hrvatska demokatska zajednica morat će o tim stvarima točnije voditi računa. U protivnom slučaju izgubit će vlast i morat će se pojaviti nova intelektualno i politički snažna nacionalna stranka.

Ruglo i danas

Isto vrijedi i za Hrvatsku seljačku stranku i njezine ministre poljoprivrede. Kakav je to ministar poljoprivrede koji sliježe ramenima na pitanje je li Republika Hrvatska stvara zalihe hrane za moguće nestašice hrane u slučaju većih kriza? Kakvo je to gospodarsko razmišljanje ako savjetnik predsjednice Jadranke Kosor predlaže daljnju rasprodaju hrvatske imovine? U pitanju su šume, voda, pa gotovo sve sto Hrvati imaju. Pa koji su to ljudi? Tko ih je odgojio da Hrvatsku pretvaraju u područje nove strane ekspanzije? To su ljudi "nove gospodske klase", pred kojima mi "laici" ne smijemo imati respekta. Antun Radić je prije sto godina 1909. u svom listu "Dom" pišući o gospodskoj politici u Hrvatskoj ustvrdio: "Hrvatska gospodska politika postalo je pravo ruglo!" To ruglo resi još uvijek našu politiku. ˆˆitaju li političari koji danas "vladaju" Hrvatskom takvu lektiru? Ovo što nam se sada nudi kao takozvani "gospodarski program" je program smrti. Hrvatski narod bit će pozvan da sudi takvoj politici, koja je spremna sve predati u nepoznate ruke, u situaciji kad se sve države u Europi i svijetu brinu za svoje ognjište, da ga smrad globalizacije potpuno ne uništi
Stjepan SULEK

Hrvatsko slovo, 28. siječnja 2011.
DNEVNIK
Anđelko Kaćunko
Svi smo mi Purda
17.-23. siječnja 2011.)

Ponedjeljak, 17. siječnja
Anđelko, čovječe, kako si mogao…? - glasi poruka koja mi prijatelj šalje na početku četvrtog tjedna blagoslova obitelji. Pročitao je kolumnu B. Tolića (u Slovu od prije deset dana - što zbog zauzetosti nisam ni otvorio) i čudi se mojoj "eurofiliji". Pročitavši Tolićev tekst najprije sam se rasrdio i htio nazvati Šešelja… Ali brzo sam se smirio i odlučio ne reagirati. A riječ je o "polemici" - o kojoj sam objavio tekst na blogu ( http://blog.vecernji.hr/don-kacunko/2010/12/29/ne-u-eu/ ) - koju sam na internetu vodio s mladima o EU. Tko je pozorno pročitao moj tekst mogao je uočiti moj ljudski eurorealizam i kršćanski optimizam - i ništa više! Moja je osnovna teza da se ne možemo - demografski slabi ter politički, vjernički i medijski nepismeni! - boriti s nEUsporedivo jačim protivnikom! Dakle, nisam "anđeo EUnije" (Tolić), nego zagovaram umijeće mogućega. A ono, "u ovom strašnom času" za Hrvatsku i svijet, u (kako se čini) završnoj fazi globalizacije, u optimalnoj verziji jest "recept" Hebrejâ u Egiptu prije nego im je Bog poslao Mojsija! To znači da Hrvati, žele li opstati u ovoj Našoj Najljepšoj na svijetu - a uvjeren sam da takvih ima dovoljno! - čekajući od Boga poslanog novog vođu moraju možda i više stotina godina živjeti po načelu: MOLI, RADI, RODI! Dakle, zagovaram potpuni oslon na Boga, a ne na bezbroj varijanti domaće, EUropske ili globalne političke obmane! Eto, trebalo je samo pročitati razgovor s mons. Milanom Simčićem (u HS, 14.1.2011.) i ne bi bilo nebulozâ, obmanâ i objedâ!

Danas, na Sv. Antuna Pustinjaka, je i četvrti rođendan moga bloga. U petak mi je u Otočcu predstavljena knjiga Don Blog, prije toga u Gospiću, a predstavljanje u Zagrebu - u Bulldogu, 22. prosinca - bilo je medijski "sjajno" bojkotirano (čast iznimkama - IKA i Tv Nova): čuo sam "iz pouzdanih izvora" da me je EPH organizirano ignorirao jer mi je blog na portalu VL-a! Bijedno…

Utorak, 18. siječnja
Navečer sam s biskupom Milom u Otočcu na predstavljanje njegove knjige "Žao mi je naroda". A zašto je Biskupu žao naroda (kao što je i Isus rekao)? Sam ističe da je naš narod rudnik dobrote, ali dolazi pod udar sebičnjakâ i pada pod opasne utjecaje ter je kao stado bez pastira. "Želio sam mu pomoći, ali - pitam se - koliko sam kao biskup ovome narodu doista pomogao. Zacijelo u nečemu jesam ali imam razloga reći: 'Žao mi je naroda' i zbog premalo dosljednosti u tom nastojanju." Kakav poticaj na ispit savjesti svima koji "u ime naroda" žive od naroda umjesto za narod!

Vijest dana: Tzv. društvenoj mreži i osnivaču Facebooka četiri Zlatna globusa! Koja laža i blamaža - kao kad bi Nobela dobila dva debila ili ga sami sebi dala dva ratna zločinca (kao što se već dogodilo!). Ruka ruku mije - a bankari obadvije!

Elektroničkom poštom dobivam od prijatelja prijedlog dr. Pavune "za spas Hrvatske". Odgovaram mu: Poštujem dr. Pavunu i njegovo mišljenje i zalaganje, ali iskreno mislim da je današnje MORA SE gotovo jednako onome iz bivšeg vremena: "Drugovi, TREBALO BI!" Dakle, neka NETKO konkretno konačno krene UMREŽAVATI hrvatsku pamet, a ne samo pričati da se to TREBA, MORA itd. napraviti! Braćo Hrvati, da ne bismo i dalje jedni drugima govorili što treba(mo) ili mora(mo), dajmo konačno S VELIKIH RIJEČI PRIJEĐIMO NA MALA DJELA!

Srijeda, 19. siječnja
Đavao, zapravo, nije opasan na mjestu na kojem se ukazuje i gdje ga se bojimo, već samo tamo gdje ga ne znamo vidjeti - kaže De Rougemont (u djelu Udio đavla). A to se posebno odnosi na (neke) današnje medije. Genijalni je filozof već prije gotovo točno 70 godina napisao: "Neobična je ali utvrđena činjenica da od konca srednjeg vijeka, otkada mu je Luther u Wartburgu bacio tintarnicu u lice, mi nismo znali izgraditi moderno viđenje Đavla. Jedino ga je, možebiti, Kierkegaard jasno prepoznao u vidu tiskarske 'tinte', kad je pribilježio da se u svijetu kojim vlada dnevni tisak više ne može korisno propovijedati kršćanstvo." Ako danas riječi "dnevni tisak" zamijenimo s "mediji", vidimo da "nema ništa novo pod suncem" (kako kaže Biblija).

U susretu s vjernicima u njihovim obiteljima vidim mnogo optimizma, ali i ogorčenja medijskim crnilom! Ipak iznenađenje: na naslovnoj stranici SD jedna lijepa vijest!

Dobivam najavu da jedan tjednik "ekskluzivno" otkriva stvarni identitet navodnog udbinog ubojice koji je ubio švedskog premijera Olofa Palmea, a navodno živi u Zagrebu ili okolici. Odgovaram: A tko je "udbojicu" naručio i platio - i dalje ne znamo! Zašto je Palme ubijen - i dalje nitko ne otkriva! Doznat ćemo to u paketu s otkrićem istine o ubojstvu američkog predsjednika JFK-a. Dakle - "na sveto nigdarjevo"!

Četvrtak, 20. siječnja
Evo kako izgleda neugodno iznenađenje: VL objavljuje tzv. MPT-skandal! Dakle, nakon javnoga blaćenja hrvatskih "političkih ikona", braniteljâ, svećenikâ… na udaru se našao i Thompson kao "posljednji mit"! Očito je - treba popljuvati, obezvrijediti, zgaziti i ubiti sve vrjednote i sve što je hrvatskom narodu još sveto… kako bi se na kraju i sâm sebi zgadio! Da metoda djeluje pokazuje i pitanje nekih branitelja: "Zašto smo se borili?" Morali bi čitati Kranjčevićeva "Mojsija"!

Ali navečer imam i ugodno iznenađenje: u Poljičkom dvoru, sjedištu zagrebačkih Poljičana, unatoč ružnom vremenu dočekuje me puna dvorana dragih ljudi koji su došli na predstavljanje moje knjige Don Blog. O autoru i knjizi vrlo stručno govore dr. Slaven Letica i poljički medijski Aurelije Augustin Bašić. Nezaboravno… zahvaljujući također angažmanu generala Vladanovića. Nakon svega, na čuđenje nekih (kao da odlazim za Hamburg), vraćam se po snijegu natrag u Gospić.

Petak, 21. siječnja
Ljubav će se i vjernost sastati! - dan mi otvara vers Pripjevnog psalma na misi Sv. Agneze. I ljubav i vjernost su drugo ime za tu djevicu i mučenicu. Uzori današnje mladeži nažalost su "sveci" s estrade, filma, sporta i mode…

U 13 sati za HTV snimam razgovor o udruzi Protagora, koja se bori za "prava ireligioznih osoba" i tvrdi da su ona ugrožena jer "je u Hrvatskoj na snazi opasno nasrtljivi klerikalizam"! Da nije smiješno bilo bi tužno. Na pitanje što mislim o toj udruzi, odgovaram: "Isto što i npr. o udruzi za ugradnju pužnica šišmišima!" Itd.

U 17,32 - točno kao u Japanu! - stiže vlak iz Splita. Dočekujem goste za našu mjesečnu tribinu Mladi petak. Navečer u KIC-u - pred nažalost premalim brojem posjetitelja - dr. Anita Strujić-Vladanović i bračni par Anđa i prof. dr. Ivica Veža s radošću i optimizmom svjedoče kako je lijepo imati obitelj. Hvala Bogu da su u publici bili uglavnom mladi!

Subota, 22. siječnja
Kako je krasna lička snježna idila! - govore moji splitski prijatelji, dok ih vozim na vlak… U župi je posljednji dan blagoslova obitelji, koji me je obogatio pastoralnom radošću ali i potpuno iscrpio… Užurbano dovršavam tjedni župni listić i istodobno razmišljam o Teološko-pastoralnom tjednu ter hoću li stići na svadbenu večeru gradonačelnikove kćeri… Ipak uspijevam poslije ručka popiti kavu i prelistati novine. U kafiću kroz potihu glazbu čujem i dio razgovora dvojice nepoznatih za susjednim stolom:

- Pratiš li putovanja "najlepšeg balkanskog para"?

- A tko ti je to?

- Pa hrvatska pevaljka bakrene puti i srpski kralj bakra!

- Hm, možda bi i zdrav čovjek morao na kolonoskopiju! - reče mlađi i lukavo pogleda prema meni. Hm…

Nedjelja, 23. siječnja
Ovaj mi tjedan (unatoč nehotičnom pokušaju D. Pilića - koji je zaslužan i za otvaranje moga bloga! - da mi svetu nedjelju pokvari izjednačavanjem hrvatske i srpske javnosti kroz usporedbu Seve i Cece u SD) završava na najljepši mogući način: večernjom misom u katedrali, na koju uglavnom dolaze mladi i oni koji se tako osjećaju… Propovijedao sam o Isusovu pozivu i odazivu prvih ribara, koji su odmah ostavili mreže i pošli za Njim. Istaknuo sam razlike između Isusove ljekovite evanđeoske mreže i današnjih internetskih mreža u koje se ljudi lako daju uloviti na vlastitu štetu… Pjevanje našeg VIS-a Angelus čudnom me logikom podsjeti na prošlonedjeljnu večernju misu, na kojoj je pjevanje animirao Ansambl MI TAMBURICA iz Hrv. Leskovca, podarivši Gospićanima ozračje liturgijskog sklada uz hrvatski narodni instrument, što u meni budi sjećanje na nezaboravnih sedamnaest godina provedenih na Leskovačkom brijegu u zajednici mladih MI uz Karmelićanke Božanskog Srca Isusova.

Na kraju opet čitam "veliko otkriće" medijskog psihologa Pilića: "Simboli praznog društva nisu filozofi ili književnici, nego pjevačice." Dopisujem: A simboli (is)praznih medija - PILIĆI!

U večernjoj molitvi posebno mislim na hrvatske branitelje na koje hajka ne prestaje. Mnogi nisu svjesni da bi u toj prljavoj zakulisnoj igri protiv hrvatskog naroda, kao nekoć natpisi "Svi smo mi Gotovina!", sada trebali niknuti transparenti: "Svi smo mi Purda!" Jer ne će zaustaviti progon braniteljâ ONI koji su ga pokrenuli u trenutku kad su Oluju (i cijeli oslobodilački Domovinski rat!) proglasili "udruženim zločinačkim pothvatom"! Tu jednostavnu formulu Hrvati nikako ne mogu shvatiti! Morat će u "malu školu" da hitno (ponovno!) nauče što je u temeljima našega identiteta i da nam je u završnoj fazi globalizacije najbitniji duhovni suverenitet (koji smo imali stoljećima i kad nismo imali državu)!
Don Anđelko Kaćunko

Hrvatsko slovo, 28. siječnja 2011.
PRO PATRIA
Elia Patricia Pekica Pagon
Popisivanje Jobova

Provalnici često zvone na vratima i lažno se predstavljaju. Ne da im se više provaljivati, radije pokušavaju prevariti ljude glumom i tako si olakšati „posao“. Kako će se naš strah od nepoznatih osoba na vratima odraziti tijekom popisa pučanstva  

U jednoj kasnonoćnoj šetnji s mojim ljubimcem Arijem, iznenadio me izbezumljeni trk mladića s kapuljačom na glavi i ruksakom na leđima. Projurio je pokraj mene kao da ga netko progoni. I doista su ga gonili. Naime, pola minute nakon njegova munjevitog prolaza, pokraj mene se zaustavio policijski auto u kojem su bila dva policajca. Jedan me od njih upitao: Jeste li možda vidjeli jednog dečka s ruksakom na leđima? Jesam , odgovorila sam. Upravo je protrčao pokraj mene i skrenuo lijevo.. . Noć prije toga susjed mi je prepričao nemili događaj provale u njegov stan. Nezadovoljni što nisu našli ništa posebno, provalnici su mu napravili strašan nered u stanu. Provala ima sve više i više. Javna je tajna da se provalnici često odlučuju na najjednostavniji način ulaska u nečiji životni prostor – zvonjenjem na vratima i lažnim predstavljanjem. Hoće li famozno popisivanje stanovništva pomoći da se bar malo suzbije nerad, ili će samo pomoći pojedinim lopovima da još lakše, sada prerušeni u popisivače, pozvone na naša vrata? Kako ćemo znati da je osoba pred našim vratima doista popisivač, ili je pred nama možda još jedan provalnik? Upravo će zbog spomenutog trenda provaljivanja, mnogi popisivači ostati pred našim vratima neobavljena posla, a mi ćemo morati platiti kaznu, jer ih „nismo pustili u naš dom“. Gospodo, čemu služi internet? Ne bi li te popise bilo lakše, sigurnije i jeftinije riješiti putem internetskih formulara ili po uzoru na susjednu nam Sloveniju koja će zahvaljujući sređenosti državnih institucija za popis stanovništva „potrošiti“ nula kuna, za razliku od naših predviđenih 175 milijuna kuna? Ali, što je to za jednu bogatu Hrvatsku? A, što se tiče tog humanitarnog zapošljavanja velikog broja šetača ulicama i pretraživača kontejnera (čitaj: 15.000 popisivača, 2.000 kontrolora, 180 instruktora i 45 koordinatora) kojim se država busa o prsa, to je više nego smiješno, jer će nakon famoznog popisivanja ti isti ljudi ponovno doprinijeti novim statističkim podatcima o socijalno nezbrinutim ljudima. Čemu ti silni troškovi oko formulara, papira, kemijskih olovaka, popisivača, instruktora, kontrolora i koordinatora istih? Čemu te unaprijed određene kazne za građane ako se nekome popisivaču ne otvore vrata? I, tko uopće može nenajavljen i nepozvan doći na nečija vrata? Ne regulira li jedan od zakona upravo pravo na privatnost nečijeg doma? Jesmo li doista dužni u kuću pustiti nekog nepoznatog čovjeka samo zato što se predstavlja kao popisivač – i to u vrijeme najučestalijih provala? Tko zna koliko ljudi ne će biti kod kuće u trenutku dolaska popisivača, pa će tako neopravdano zaraditi novčane kazne? I, tko zna koliko ljudi ne će željeti otvoriti vrata osobi, jer će im biti sumnjiva? Nakon toga će opet uslijediti zagušenje sudskog sustava, zbog brojnih prijetnji pred tužbu, tužbi i ovrha zbog neplaćanja tih kazni. Ne otvara li to popisivanje jedan sasvim novi poligon za financijske manipulacije svakojakog tipa? Kada država ima pravo na ovakve primitivne ideje u umreženom 21. stoljeću, tada i mi njezini građani imamo pravo na oprez. Mogli su jednostavno izmisliti neku novu osobnu iskaznicu i to naplatiti, a ne maltretirati ljude srednjovjekovnim načinom popisivanja stanovništva. Naše licemjerno društvo trebalo bi prije svega popisati sve spavače po klupama u parkovima i tramvajima, sve pretraživače kontejnera i opustošenih stolova naših tržnica te sve brojnije posjetitelje pučkih kuhinja kojima nije dostupan internet. A, sve one ljude koji imaju pristup internetu treba popisati tim putem, ili im otvoriti mogućnost da sami, kada im to odgovara, dođu u neku državnu instituciju dati svoje osobne podatke. Terensko popisivanje stanovništva potpuno je nepotreban proces koji će samo omogućiti da se potroši još ono malo preostalih novaca u državnoj blagajni. S porastom krize, povećao se i naš oprez. Svi znamo da ljudi već odavno, upravo zbog učestalih provala i prijevara, ne puštaju u svoje domove nikakve dostavljače, službenike elektroprivrede i tome slično, ako ih ne poznaju. Kapitalistička opterećenost materijalnim dobrima te tržišna orijentiranost u svim sferama našega života rađa danas jedno sasvim novo tržište – tržište izgubljene sigurnosti. Živimo u vremenu praćenja, prisluškivanja i stalnih prijetnji nekim novim zakonima, otimačinama i kaznama. Sve je više onih koji su željni Judinih škuda. Prestrašno. Gorko danas zvuče riječi pokojnog Franje Tuđmana: Imamo Hrvatsku! Jer, sve je više ljudi koji je sve manje imaju, a samim time je sve više nemaju. E, sad o tome tko je ima, o tome bi se dalo puno raspravljati. Običan i pošten čovjek Hrvatsku na žalost ima sve manje. Neobičan, prepreden i lažljiv čovjek koji je spreman na svakakve gadosti ima, na žalost, od Hrvatske sve više. Danas bismo kao obični ljudi, kao naivni Jobovi željni pravde, čak mogli reći: Nemamo Hrvatsku! Posebno pravo na to imaju naši branitelji koji su s pravom ogorčeni sadašnjim društveno-ekonomskim i političkim stanjem RH. Svi naši branitelji gotovo jednoglasno već godinama hrvatskim političarima govore: Za ovakvu se Hrvatsku mi nismo borili! Istodobno, dužničko ropstvo promiče se na svakom koraku. Krediti se naivnim ljudima propagiraju kao bajke, a u biti su doživotne zatvorske kugle. Biti zaposlen sve se više prevodi kao biti kreditno sposoban. To znači da cijelu plaću unaprijed odvajaš za ratu kredita kojim otplaćuješ stan ili kuću koja zapravo nije tvoja. Što nam predstavlja to fiktivno vlasništvo? Čemu služi? I opet nekim popisivačima imovine i danas – sutra javnim bilježnicima kao predmet u ostavinskim i ovršnim raspravama. Mnogo važnija od bilo kakvog vlasništva trebala bi nam biti kvaliteta života – sada i odmah. Mnogo više od dužničkog ropstva trebala bi nam značiti društvena sloboda i ugodnost življenja, a ne preživljavanja.

Hrvatsko slovo, 28. siječnja 2011.
Razgovor
Željka Turčinović , urednica Dramskog programa Hrvatskoga radija
Radiodramski program i njegovi slušatelji čine „posvećeni“ krug

Dana 7. travnja 1927. Radiopostaja Zagreb iz svoga je sjedišta u dvorišnoj zgradi na Markovu trgu emitirala prvu hrvatsku radiodramu Vatra autor koje je dramski pisac, publicist i prevoditelj Ivo Šrepel. Mora biti da je ono nekoliko Zagrepčana, vlasnika radioprijamnika, s velikom pozornošću i divljenjem slušalo glumce ne videći ih. Kako se ta vrsta dramske književnosti razvijala u nas proteklih osamdesetak godina?

Mislim da možemo reći kako je hrvatska radio drama, zahvaljujući Hrvatskom radiju, odnosno nekadašnjem Radio Zagrebu, imala iznimno dinamičan razvoj: kontinuirano je bila prisutna na našoj umjetničkoj i medijskoj sceni, privukla je brojne autore, među kojima i neke od najuglednijih hrvatskih pisaca, pratila je suvremene trendove – radiofonske i dramaturške, ali im nije robovala, te je postala razmjerno najprevođeniji i u inozemstvu najnagrađivaniji segment suvremene hrvatske književnosti. Poseban zamah hrvatska radio drama dobila je sredinom 1960-ih kada su joj počela stizati brojna međunarodna priznanja, te kad je u sklopu tadašnjeg Radio Zagreba osnovan Dramski program kao zasebna programska cjelina. Na tada postavljenim temeljima Dramski program djeluje i danas, radeći kvalitetne emisije, okupljajući naše najbolje glumce, pisce, dramaturge, redatelje i prevodioce svih naraštaja, te i dalje postižući zavidne rezultate na velikim međunarodnim festivalima. Ono što je jako bitno spomenuti jest široka žanrovska, stilska i tematska paleta naših emisija: Dramski program HR-a podjednako se temeljito bavi suvremenom dramom i klasičnom književnošću, kako stranom tako i domaćom, koja čini oko 70 posto naših programskih sadržaja. Mnoga djela iz starije hrvatske književnosti revitalizirana su, pa i spašena od zaborava, zahvaljujući radiju i reinterpretacijskoj širini radiodramske forme, ali jednako tako mnogi mladi hrvatski autori u našem su programu doživjeli prve izvedbe svojih drama, nastavivši i nakon toga kontinuirano surađivati s HR-om.

Uspjeh premijere prve hrvatske radiodrame očit je i po svjedočenju da su neki slušatelji pobjegli iz kuće povjerovavši da im zbilja prijeti požar što nas povezuje s O. Wellesom i panikom koju je izazvao emitiranjem radiodrame Rat svjetova 1938. Hrvatska radiodrama, čini mi se po sjećanju, dosegla je svoju najveću slušanost pedesetih i šezdesetih godina kad se četvrtkom u 20,30 emitirala na Radio Zagrebu. Nije imala takmaca u televiziji, a imala je izvrsnih tekstova i dobru produkciju. Što kažu anketari, kakva je danas slušanost radiodrame i njoj srodnih dramskih formi?

Neka interna istraživanja pokazala su da radiodrame u prosjeku sluša oko 0,3 posto ukupnog slušateljstva. Tako izražena, ta vam se brojka može možda učiniti malenom, no stvar se drastično mijenja kada postotke pretvorimo u konkretne brojke. Riječ je, naime, o desetak tisuća slušatelja koliko ih, prema tim podacima, sluša premijerno emitiranje naših radiodramskih emisija. Da bi, primjerice, jednu predstavu zagrebačkog HNK vidjelo toliko publike, ona treba biti odigrana preko dvadeset puta, pa prema tim mjerilima svakako možemo biti zadovoljni slušanošću. Ono što, pak, radiodramskom programu u ovom kontekstu daje dodatnu specifičnu težinu jest činjenica da on, za razliku od kazališnih predstava, nije isključiva privilegija publike u Zagrebu i drugim kazališnim središtima, nego je dostupan slušateljstvu širom Hrvatske, što je vrlo važna kulturološka činjenica. Uz to, naše emisije, osim preko radija, do publike ponekad dopiru i na druge načine; primjerice preko javnih slušanja poput slušaonice Radio igre za djecu koju trenutno, u suradnji sa zagrebačkom Gradskom knjižnicom, vodi urednica te emisije, Nives Madunić-Barišić, ili preko nosača zvuka, kakav je bio nedavni projekt Bisernica, urednice Lade Martinac-Kralj, s deset CD-ova na kojima je otisnuto dvadesetak radiodramskih uradaka lektirnih naslova za osnovne i srednje škole.

“Za književnost je radio vjerojatno najvažnije otkriće poslije tiskarskog stroja”, izjavio je Antun Šoljan, i sam jedan od naboljih radiodramatičara. Televizija i internet nisu li prejaka konkurencija dramskom obličju koje iziskuje „iskustvo slušanja“ i vještinu uporabe zvuka kao dramske građe?

Radio drama nikada više neće imati onu popularnost koju je imala prije pojave televizije, kao uostalom ni radio u globalu, no to je nešto s čime se radio kao medij već prije više desetljeća pomirio, prilagodivši toj spoznaji svoje programske strategije i svoj način funkcioniranja. Iz toga proizlazi i svojevrsni paradoks: slušateljstvo radiodramskog programa već odavno čini jedan posvećeni krug publike koji se iz godine u godinu obnavlja i kojeg već ta činjenica „posvećenosti“ čini privrženim svojim navikama i otpornim na utjecaj novih medija i poplavu bezličnih televizijskih programa. Mi, dakle, s te strane teško možemo nešto izgubiti; dapače, novi mediji poput Interneta samo mogu dati novi zamah razvoju radiodrame i povećati njenu slušanost, pa i mi stoga radimo na takovrsnoj prilagodbi Dramskog programa HR-a. Na govornom streamu 3 Hrvatskoga radija svakodnevno se, primjerice, emitira najmanje sat vremena našeg programa, a želja nam je, čim riješimo neka pravna pitanja vezana uz autorska prava, omogućiti slušateljima da radio-drame čuju u bilo koje vrijeme, posredstvom tzv. radija na zahtjev. Ono što, međutim, vidim kao opasnost, ali ne samo za radiodramski program, nego za hrvatsku kulturu u cjelini, jest način na koji ta „konkurencija“ djeluje; riječ je, dakako, o postupnoj estradizaciji kulturne sfere i poplavi medijskog žutila, u kojem se sve vrijednosti relativiziraju, a kulturna zbivanja bivaju potisnuta na debelu marginu. U zemljama s velikim brojem stanovnika uvijek imate „kritičnu masu“ kulturno osviještene publike koja će po prirodi stvari stvoriti svoj životni i medijski prostor, no u manjim zemljama poput Hrvatske takva profanacija javnog sektora može dovesti do pogubnih posljedica. Javni medijski servisi i kulturna politika imaju stoga posebnu odgovornost u pogledu zaštite intelektualnih i kulturnih vrijednosti, bez obzira na broj njihovih „konzumenata“, i za to mislim da je kulturološka misija Dramskog programa i još nekih drugih programskih sadržaja i cjelina Hrvatskoga radija od neizmjerne važnosti.

Hrvatski radio razvio je bogatu ponudu radiodramskih emisija: od radioigre za djecu, radiodrame, radioigre, radioscene, panoptikuma, radioatelijera, fantastike u radiodrami, radioromana pa sve do dokumentarne radiodrame i ostalih dramskih formi prilagođenih radijskom emitiranju. Gotovo da nema književnika koji nije nešto napisao za neki od rečenih programa, nema redatelja koji se nije okušao ni glumca koji nikada nije glumio u nekoj radiodramskoj emisiji – prednosti kojima se kazalište ne može pohvaliti. Ipak, u novije doba prevagu uzima dokumentarna radiodrama. Koje su njezine vrline i privlačna moć?

Hrvatski radio je potkraj 1960-ih, zahvaljujući Zvonimiru Bajsiću, napravio pionirske korake u formiranju dokumentarne radiodrame kao zasebnog radiodramskog žanra u svjetskim razmjerima i od tada do danas kroz naš se program profilirao cijeli niz sjajnih dokumentarista, prepoznatljivog stila i rukopisa. Zadnji među njima je Nikica Klobučar, autor posvećen socijalnim temama i ljudima s rubova društva, kakvi su bili i junaci njegova dokumentarca Leon i Kata za kojeg je 2008. nagrađen prvom nagradom na Prix Italiji, jednom od dva najveća svjetska radiodramska festivala. Dokumentarnoj radiodrami danas je u Dramskom programu HR-a posvećena emisija koju uređuje Ljubo Pauzin, i u njoj se mogu čuti raznovrsna djela, od kulturnih portreta kojima je posvećen svaki prvi utorak u mjesecu, preko reportažnih dokumentaraca, do složenih formi tzv. umjetničkog dokumentarca, u kojem događaji iz suvremenosti ili prošlosti dobivaju izraziti autorski komentar, koji ponekad znači i novi kontekst njihove interpretacije ili doživljaja. Ono što je, međutim, zanimljivo primijetiti jest sve češća prisutnost dokumentarnih elementa u igranim formama, pa čak i ravnopravno kombiniranje dokumentarnog i igranog u nekim radiodramskim emisijama. To je, dakako, povezano i sa sličnim kazališnim trendovima, no s obzirom na specifičnost medija, radio u tom pogledu otvara dodatne kreativne mogućnosti.

Hrvatski radio velike uspjehe polučuje i na svjetskom kulturnom tržištu, a osnivačem je međunarodnog Festivala igrane i dokumentarne radiodrame Prix Marulić. Redatelj i dramatičar Zvonimir Bajsić drži se ocem dokumentarne radiodrame a autorom je sjajnih emisija i dobitnikom brojnih nagrada. Ima li nasljedovatelja?  

S ponosom mogu reći da Dramski program Hrvatskoga radija i danas uživa izniman ugled u inozemstvu. Naš festival Prix Marulić koji okuplja najuglednije radiofoničare i radiopostaje iz cijeloga svijeta, nije poseban samo po svojoj posvećenosti starim tekstovima i kulturološkim temama, nego i po načinu na koji je organiziran: emisije se slušaju u raznim hvarskim ambijentima i povijesnim prostorima, što ga čini jedinstvenim u svjetskim razmjerima, i to je više puta istaknuto na skupovima krovne europske radiodifuzne udruge, EBU. Zahvaljujući tom festivalu i aktivnosti naših djelatnika u međunarodnim tijelima, Dramski program Hrvatskoga radija dobio je priliku da organizira neke od važnih radnih sastanaka europskih radiofoničara, kakvo je, na primjer, bilo prošlogodišnje okupljanje EBU-ove radne skupine Drama Workshop Group u Zagrebu koju je osmislio redatelj Darko Tralić ili EBU-ov radni sastanak grupe za Ars Acusticu, održano u svibnju 2009. na Hvaru koji je koordinirala glazbena urednica Adriana Kramarić. S druge strane, naše emisije i dalje postižu zapažene uspjehe na velikim svjetskim festivalima: u posljednjih deset godina dobili smo 12 nagrada na uglednim međunarodnim festivalima, a posljednja je stigla prije nekoliko mjeseci: redateljica Anica Tomić, spisateljica Diana Meheik i urednica Tajana Gašparović dobile su Posebnu nagradu Predsjednika Italije na festivalu Prix Italia, za radiodramu Jerihonska ruža. No i kada nisu u krugu nagrađenih, naše drame izazivaju pozornost, pa se često dogodi da ih požele snimiti i strane radiopostaje; na taj način su u inozemstvo u posljednjih desetak godina plasirani brojni hrvatski autori poput Sanje Lovrenčić, Mate Matišića, Ivane Sajko, Tene Štivičić i drugih.

Kakav je danas odnos igrane i dokumentarne drame u programu Hrvatskoga radija?

Kvantitativno, dakako, prevladavaju igrane radiodrame, budući imamo osam emisija tog tipa s oko 120 premijernih naslova godišnje, no kao što sam već rekla, i u tim programima se često mogu naći emisije s manje ili više izraženim elementima dokumentarizma. Osim toga, dokumentarnom tipu emisija pripada i ciklus Portret umjetnika u drami, u kojem se predstavljaju hrvatski kazališni autori i izvođači, a emisija koje možemo svrstati pod nazivnik dokumentarne radiodrame često se nađe i u nekim našim eksperimentalnim programima, kakav je ciklus Etnofantastika, što ga je prije godinu i pol pokrenula urednica Nada Zoričić. Riječ je o emisijama kratke forme, posvećenim očuvanju hrvatske usmene i folkorne tradicije te bogatstvu naše nematerijalne kulture sadržane u životopisnim dijalektima i lokalnim govorima hrvatskog jezika. No matična emisija ovakvom tipu programa je Dokumentarna radiodrama s dvadesetak premijera godišnje, a kako imamo prebogat fundus dokumentarističkih uradaka razmišljamo i o tome da pokrenemo emisiju koja bi isključivo emitirala reprize vrhunskih ostvarenja hrvatske radiodrame.

Jedan od najznačajnijih radijskih autora, profesor na ADU, povjesničar radija i televizije dr. Nikola Vončina sačinio je antologiju hrvatske radiodrame u tri dijela od kojih su dva objelodanjena u nakladi Hrvatskoga slova, 1998. i 2000., dok treći, onaj o dokumentarnoj radiodrami, čeka već deset godina na objavljivanje. Taj treći dio ne može se objelodaniti bez sudjelovanje Hrvatskog radija. Podupirete li kao urednica Hrvatskog radija završetak ovoga hrvatskoga kulturnog pothvata?

Dakako da ga podupirem, a svoju su podršku dali i drugi odgovorni ljudi s Hrvatskoga radija. Mislim da će ta knjiga doprinijeti boljem razumijevanju dokumentarne radiodrame kao dramaturške forme, čije se vrijednosti ne iscrpljuju samo u onoj primarnoj, radiofonskoj funkciji. Bitno je, osim toga, da autori koji su na svjetskoj sceni doživjeli brojna priznanja, dobiju zasluženi tretman i u kontekstu nacionalne kulture kojoj pripadaju, a ova će knjiga biti nezaobilazan referentni materijal svakome tko će u budućnosti željeti doznati nešto o njima i njihovu stvaralaštvu.

Predsjednicom ste Hrvatskoga centra ITI-ija. Kakva mu je djelatnost i što je sve učinio za kulturu do sada i kakvi su mu planovi?

Hrvatski centar ITI-ja mala je neprofitna udruga kojoj je glavni cilj predstavljanje hrvatskog kazališta i drame u inozemstvu i mislim da smo na tom planu ostvarili bitne rezultate, zahvaljujući našim programima poput Showcasea hrvatskog kazališta, Međunarodne dramske kolonije u Motovunu, prijevodima hrvatskih drama i objavljivanju posebnih publikacija kakav je časopis Croatian Theatre, te nizu drugih aktivnosti. Zahvaljujući, primjerice, Showcaseu hrvatskog kazališta na kojem relevantnim kazališnim ljudima iz inozemstva jednom godišnje predstavljamo ponajbolje hrvatske predstave i dramatičare, desetak hrvatskih predstava otišlo je na ugledne inozemne festivale poput Wienerfestwochena, Divadelne Nitre, Divadlo Festa u Plzenu ili Mittelfesta u Cividaleu, o hrvatskom je kazalištu u stranim novinama i stručnim časopisima objavljen niz relevantnih tekstova, a drame desetak pisaca su objavljene ili postavljene u drugim zemljama; najnovija postignuća te vrste su mala antologija suvremene hrvatske drame na ruskom koju je u Moskvi priredila izdavačka kuća 3 kvadrata, te uprizorenje Matišićeve Žene bez tijela u Narodnom kazalištu u Istambulu. Zahvaljujući Showcaseau organiziramo je i vjerojatno najveće skupno predstavljanje hrvatskog kazališta u inozemstvu, održano 2008. u Heidellbergu (tri dramatičara, tri predstave, okrugli stol o prilikama u hrvatskom kazalištu s naglaskom na našu suvremenu dramatiku) u sklopu manifestacije Heidelberg Stuckemarkt. Važan segment djelovanja Hrvatskog centra ITI-ja je i bogata izdavačka djelatnost; časopis Kazalište jedini je naš mainsteram kazališni časopis, teatrologijska i dramska Biblioteka Mansioni će uskoro će objaviti svoj 50. naslov, a u Hrvatskoj, jedini časopis za plesnu umjetnost Kretanja naš je nakladnički projekt.

Član ste uredništva časopisa za plesnu umjetnost Kretanja, koji izlazi u Zagrebu i bavi se Vašom prvom ljubavi – plesom. Recite nam nešto više o Vama i plesu, te o drugim vašim interesima, pisanju.

Završivši Školu za ritmiku i ples, danas Školu suvremenog plesa Ane Maletić bila sam jedna od onih sretnica kojoj je bilo ponuđeno nastaviti plesačku karijeru u prvom ansamblu suvremenog plesa u nas, Studiju za suvremeni ples. Provela sam divnih desetak godina u Studiju baveći se plesom u onoj pionirskoj fazi koja je teško i polako afirmirala suvremeni plesni izričaj na ovim prostorima. Također sam plesala u prvim mjuziklima Gradskog kazališta Komedija, televizijskim emisijama zabavnog karaktera, bavila se kazališnom koreografijom i pedagogijom i zaljubila se u kazalište. Za mene logičan nastavak te priče bio je studij dramaturgije na zagrebačkoj ADU gdje se nastavljam baviti tekstom u kazalištu, ali ljubav prema plesu nije nestala, rekla bih, samo je poprimila drukčiji oblik. Kada sam 2001. postala predsjednica Hrvatskog centra ITI, oformila sam Plesni odbor pri Centru, pozvala kolegice Katju Šimunić, Maju Đurinović i Ivu Nerinu Sibilu na suradnju. Tada smo zaključile da je hrvatskoj plesnoj zajednici potrebna logistika koja će verbalizirati i promovirati plesnu umjetnost kroz časopise, publikacije i knjige. Nikad to ne bih mogla sama ostvariti, ali uz veliki entuzijazam i stručnu pomoć mojih kolegica, danas imamo časopis za plesnu umjetnost Kretanja, Plesnu biblioteku koja se sastoji od dvije edicije: Plesni studiji i Mala dvorana te niz publikacija na engleskom jeziku koje promoviraju naše plesne skupine i njihova postignuća u svijetu.

Redatelj i prevoditelj Vladimir Gerić ispričao je: „Htio sam dati radio-dramu na radio pa sam pitao koliko to dođe i oni meni da od 1000 do 2000 kuna...“ i kaže da je to ponižavanje radiodrame. Nisu li tako niski honorari prijetnja kakvoći izvedenih radiodrama pa i njihovu opstanku?

Mi bismo svakako voljeli da možemo autorima ponuditi znatno veće honorare od onih koje im nudimo po već više godina važećem cjeniku HRT-a, iako su krajnje rijetki slučajevi u kojima je netko od relevantnih hrvatskih autora ili izvođača odbio suradnju s Dramskim programom HR-a zbog malih honorara. Viši honorari vjerojatno bi ponukali neke od dramskih, pa i proznih pisaca da pišu namjenski za radio, kao što je to bio slučaj tijekom 1960-ih, kada su veliki pisci poput Slobodana Novaka, Antuna Šoljana ili Petra Šegedina svoj dramski rukopis profilirali upravo kroz izvorno radiodramsko stvaralaštvo. No s druge strane, honorari ipak nisu tako maleni kao što proizlazi iz citirane rečenice gospodina Gerića; po sumi koja se u njoj spominje prije bih rekla da je riječ o iznosu koji plaćamo za prijevode stranih dramskih tekstova na hrvatski.

Kakva je dramska kvaliteta Trećega programa Hrvatskoga radija?

Važno je prije svega reći da se emisije Dramskog programa HR-a ne emitiraju samo na Trećem programu, nego na sve tri mreže Hrvatskoga radija, a u posljednje vrijeme pokušavamo intenzivirati i suradnju s regionalnim radio postajama HR-a (poput Radio Dubrovnika ili Radio Splita), i to prije svega kroz plasiranje naših emisija nastalih prema zavičajnoj literaturi ili na dijalektima i govorima pojedinih sredina, čemu kao svehrvatski radio pridajemo jako puno pozornosti. Što se same kvalitete tiče, kada moji kolege i ja slušamo dramske emisije inozemnih radio postaja na međunarodnim festivalima uvijek iznova shvaćamo kako su naši najbolji uradci konkurenti onom najboljem što se radi na najkvalitetnijim njemačkim, britanskim ili skandinavskim postajama, ali i da je prosječni standard naših emisija na vrlo visokoj razini. Ovo posljednje smatram iznimno važnim, jer su brojne naše emisije čvrsto žanrovski profilirane i nemaju velikih umjetničkih pretenzija, ali imaju pretenziju da na umjetnički relevantan način plasiraju i jednostavnu komediju koja se emitira u doba nedjeljnog ručka ili po klišejima žanra strukturirani krimić, predviđen za emitiranje u kasnim noćnim satima. Njihovoj kvaliteti bitno pomaže činjenica da u odabiru glumaca nemamo ograničenja kakva inače imaju kazališta sa stalnim ansamblima; birajući glumce za svoje emisije naši dramaturzi i redatelji doista mogu imati optimalne podjele, i glumci će vam često reći kako, da nije radija, nikada ne bi zaigrali s nekim svojim kolegama iz drugih kazališta. A, mislim da je najveća stečevina i zadovoljstvo Dramskog programa njegova pozicija u kojoj medij radija postaje umjetnost.
Igor MRDULJAŠ