Hrvatsko slovo

Hrvatsko slovo, 28. kolovoza 2009.
Urednički komentar
Predsjednik veleizdajnik?
Suditi Mesiću po mesićevskim kriterijima pogubno je za samoga Mesića

Je li predsjednik svih građana i građanin predsjednik - veleizdajnik? Iako to nitko izrijekom nije napisao, on se sam prepoznao pod tom egidom u jednom komentaru glavnog urednika Glasa Koncila otisnutom u lipnju ove godine. Samospoznaju objavio je urbi et orbi u kolovozu. Navodno zbog toga samoprepoznavanja odbio je u lipnju i u kolovozu nazočiti misi za Domovinu. A onda je povrh toga, suprotivo stajalištu većine građana, u protukatoličkoj ofenzivi najavio rat - križu Isusa Krista. S tim ratom zaokružio je, razotkrivši se do kraja, dvomandatno predsjednikovanje vlastitom talibanizacijom. Javio mi se čitatelj iz Bosne i Hercegovine i kazao kako su talibani, kod nas poznatiji kao mudžahedini, kad bi okupirali katoličku kuću u BiH prvo skidali križeve! Istodobno, predsjednik države ruši i dva nova zakona iako ih je prethodno potpisao i pustio u pravni promet. Tko je tu taliban? Institut Predsjednika Republike? Talibanizacija nije u opisu ustavnih poslova i ovlasti predsjednika.
Sve dok nema pravomoćne presude o tome da je Mesić veleizdajnik, on je u tom pogledu za pravnu državu nevin. Za većinu birača on je sad ad acta. No, da se njemu sudi onako kako on sudi drugima, stvar bi bila sasvim obrnuta. Primjerice, legalist po vlastitom priznanju, prije pravomoćne presude oduzeo je državna odličja generalu Zagorcu koje je zavrijedio tijekom obrambenog rata. S druge strane, državnim odličjem odlikovao je osobu za koju se opravdano sumnja da je poslije Drugoga svjetskog rata odgovorna za masovne likvidacije. Suditi Mesiću po Mesićevim kriterijima pogubno je za samoga Mesića i suprotiva pravnoj državi. Hrvatska je, međutim, pravna država, osim možda na nekim lokacijama, primjerice, Pantovčaku i Brijunima. Mesićev brijunski transkript iz lipnja ove godine netko će morati otvoriti i kazati ima li u njemu ili nema veleizdajničkog čina. Tamo nazočnom inozemnom diplomatskom koru to ne treba objašnjavati! Ako je o tome suditi po europskim standardima, stvar je jasna. Šutljiva hrvatska većina, međutim, doma nema svoju Carlu del Ponte!
Svakako će, bez obzira na logiku pravne države, u političku povijest Hrvatske ući činjenica da se jedan od njezinih predsjednika proglasio veleizdajnikom, te je zbog toga tražio da se od jednog urednika novina ogradi "Crkva" i "Zagrebačka nadbiskupija". Dobro je da ne traži ispriku kardinala Stepinca i Pape. I bivšeg predsjednika Busha. Očekujući javnu ispriku i posipanje pepelom, opet se zaboravlja da batina isprike ima dva kraja. Mesić je, primjerice, prvi mandat započeo pričanjem viceva francuskim novinarima. To je legalno, ali u birtiji. U njima je izjednačavao pokojnog predsjednika Tuđmana s tada još živim srbijanskim vođom agresivnog rata - Miloševićem. Po Mesićevim interpretacijama Tuđman je, bez presude, kriv i za "podjelu Bosne". Ne bi li bilo kulturno i legalno da se predsjednik Mesić zbog toga ispriča obitelji Tuđman, predsjedničkom kandidatu prof. dr. Miroslavu Tuđmanu i Republici Hrvatskoj u cjelini? Naravno da bi to bilo kulturno, ali predsjednik Mesić je nevin dok mu se ne dokaže veleizdaja u koju se sam zapetljao. Istodobno haenesova poglavnica i eventualna Mesićeva nasljednica nije Mesiću kriva za veleizdajničku izjavu o tome da je Hrvatska izvršila agresiju na Bosnu i Hercegovinu. I tako dalje. Nakupilo se tijekom dva mandata nekoliko kontejnera te nekulture, koja čeka pravorijek pravne države o tome je li riječ o izdaji ili veleizdaji.
Predsjednik Mesić stalno je isticao da je legalist. Legalist u skladu s kulturnim i civiliziranim ponašanjem može demantirati ako ima što demantirati. Osim toga, kao građanin, vjerojatno zna kako u demokratskom društvu postoji sudska tužba, sudbeni postupak i pravorijek uime Republike Hrvatske. Ali, kako demantirati vlastito samoprepoznavanje? Ili tužiti samoga sebe sudu, kad se presude više ne donose "uime naroda"!? Mnogo oštrije i prije Miklenića pisali su o Mesiću i drugi. No, on je odabrao Miklenića za žrtvenoga jarca, jer preko njega može pucati po instituciji u koju Hrvati imaju najviše povjerenja - po Katoličkoj crkvi. Koliko je Tuđman mudro gradio dobre odnose s Katoličkom crkvom, toliko ih Mesić nepametno razgrađuje. Na tom putu nije sam - takvu spregu predsjednika države i medija u ofenzivi na Katoličku crkvu ne vidjesmo još od olovnih vremena poslije Drugoga svjetskoga rata. Unatoč svemu katolička većina ne bi trebala gubiti živce i nadu u bolje sutra, posebice zato što su pred nama novi izbori za predsjednika. Ako već ne znamo koga izabrati, Mesić je svojom politikom jasno pokazao kakav nam predsjednik države ne treba. Hvala mu!
Križ Kristov dolaskom totalitarnoga jugokomunističkog režima 1945. već je jednom bio izbačen iz javnosti, pa je ipak preživio. Uspije li povratni komunistički val još jednom izbaciti križ iz javnosti, bit će to sasvim na tragu posttuđmanovske politike rebalkanizacije i jugoregionalizacije, za koju smo svi suodgovorni, šutnjom i oportunizmom.

Hrvatsko slovo, 28. kolovoza 2009.
PRO PATRIA
Elia Patricia Pekica Pagon
Rvacka
Riječ Rvacka, tobože šaljivi, a zapravo pogrdni naziv za Hrvatsku. Na što su htjeli aludirati umotvorci te riječi? Neuspjeli je to pokušaj da se prikaže kako u Hrvatskoj postoje šumovi u komunikaciji između naših ruralnih i urbanih društvenih krugova, ali to je čista laž
Sama upotreba te riječi postala je znak tobožnjeg urbanog odmaka od svega primitivnog, znak jet setterskog prenemaganja i isticanja govornika kao pripadnika vojske koja je Hrvatskoj izbrisala početno slovo H
Tvornica nekulture i opet ne spava, a njezin glavni Tvorac oko našeg se prostora nije puno mučio. Zavrtio nam je spin u samo jednoj riječi od koje nam se svima po njegovu receptu odmah trebalo zavrtjeti u glavi, a koja po njemu neviđeno iritantno i podrugljivo opisuje naš prostor. Ta groteskna riječ već duže vrijeme uspješno plovi našim medijskim morem i pokušava zamutiti njegovu nebesko plavu boju. Pogađate, to je riječ Rvacka, tobože šaljivi, a zapravo pogrdni naziv za Hrvatsku. Na što su htjeli aludirati umotvorci te riječi? Neuspjeli je to pokušaj da se prikaže kako u Hrvatskoj postoje šumovi u komunikaciji između naših ruralnih i urbanih društvenih krugova, ali to je čista laž. Naziv je to kojim se želi umanjiti sve ono što Hrvatsku čini tako lijepom i posebnom, a to su između ostaloga i naši predivni i mnogobrojni dijalekti. Spin doktori i njihovi prijatelji dali su se na posao. U svakom mainstream mediju, svako malo, uporno kao papige ponavljaju tu jednu te istu riječ s kojom žele dokazati koliko su oni in, a koliko je Rvacka u kojoj ti isti spin majstori žive i rade out.

Sama upotreba te riječi postala je znak tobožnjeg urbanog odmaka od svega primitivnog, znak jet setterskog prenemaganja i isticanja govornika kao pripadnika te vojske koja je Hrvatskoj izbrisala početno slovo H. Svaki dan evo opet negdje te otrcane i neoriginalne riječi - Rvacka. Kome su se htjeli narugati ti Copy Pasteri što su poput zaslijepljene vojske krenuli put utabanih tragova radnika na povratku s posla u Tvornici Nekulture? Tko im je kriv kada ih nisu pitali za koga rade, no vjerojatno na to pitanje ne bi nikada niti dobili odgovor. Kada bi se jedna Švicarska, također na neki način puna razlika, a opet toliko sređena i puna ljubavi prema sebi samoj, poželjela našaliti na svoj račun, učinila bi to tko zna kako inventivno, ali sigurno ne bi maknula prvo slovo svoga imena i postala Vicarska ili Witzerland. Kakva bi to imena drugih zemalja bila bez prvog slova: Rancuska, Talija, Rska, Ngleska, tj. Rance, Talia, Reland, Ngland. Koja je krajnja poruka te igre riječima? Što bismo trebali pročitati između redaka? Da se naš grad ruga našem selu, urbano stanovništvo ruralnom? Idem baš vidjeti na Google koliko je tih pametnjakovića što Hrvatsku iz njima znanih razloga zovu Rvatskom. Rezultati su sljedeći: Rvacka 85.200, 'rvacka 85.200, Rvatska 11. 300, 'rvatska 43.400, Rvati 28 .100, 'rvati 28.100, Rvatsko 7.610, 'rvatsko 7.610, Rvacko 13.800, 'rvacko 13.800. U redu je, sve mi je jasno. Ali, zar nije fascinantno kako su unatoč malim brojkama pod kojima se spomenuti nazivi pojavljuju, ti (k)reativci dobro strateški raspoređeni, za popunjavanje svih medijskih rupa. Pucaju iz jednog te istog oružja bez pravog pogotka, bez prave narodne duhovitosti. Ta šala bez okusa je i mirisa i nema veze s folklorom i pravim karakteristikama našeg naroda. I tko je tu bio primus inter pares, pastir samoizabranog stada ovaca, non plus ultra alternativac, pomicatelj granica, oblikovatelj, a tko njegov ili njezin sljedbenik ili sljedbenica? Svaka im čast. Vjerojatno misle kako su genijalni i to je dobro za njih, ali ne i za sve nas koji smo izloženi njihovoj genijalnosti. Kako to da se nisu kada su tako (k)reativni još dodatno narugali našem jeziku kojeg očito previše niti ne poštuju niti vole, pa tako i svakoj riječi oduzeli prvo slovo i sastavili RJečnik Rvatskog (j)Ezika? Tada bi shvatili da i njihova (k)reativnost počinje istim slovom. Shvatili bi da njihova (k)reativnost ne ide dalje od slova R, do kojeg očito dolaze putem jednostavnih matematičkih jednadžbi: RH - H = R i HR - H = R, da su jednom riječju Ravi Reativci. To je samo varka, mađioničarski trik. To je najobičnije podmetanje onih koji nam svoju nepismenost i nekulturu, zajedno sa svojim neuspjelim humorom žele naprasito ugurati u antologije književnosti i leksikone kulture i umjetnosti 21. stoljeća, no bit će to tužna Ntologija Njiževnosti i jadan Eksikon Ulture & Mjetnosti, ne će to ni u kojem slučaju biti stvarno stanje stvari. Oglasilo se zvono za stanku u Tvornici Nekulture. Odijela i kostimi vojničkim koracima marširaju prema mjestu za sastanke, ne gledajući jedni druge. Koreografija im je savršeno ujednačena. Razgovor im je zabranjen. Počinje valcer i oni svi kao jedan počinju svoj ples. Vrte se i u toj vrtnji sa zvučnika upijaju nove spinove kojima će već sutra obmanuti javnost. Nisu oni krivi. Oni samo savršeno plešu na glazbu koja svira i savršeno u odijelima i kostimima poziraju na naslovnicama spin doktorskih tiskovina. Kada se s naslovnica naših tiskovina počnu smiješiti ljudi u trapericama i vijetnamkama i mahati nam s fotografija snimljenih u svojim ateljeima, na svojim plantažama i imanjima, ili privatnim laboratorijima, tada ćemo moći reći da smo izašli iz mraka ropstva i poslušnosti na svjetlo budućega sretnog dana i prave kreativnosti oslobođene svih stega. Do tada, razmislimo dva puta o tome prije no što pristanemo na nečiji poziv na ples. Taj poziv na ples zvuči tako bezazleno, a može katkad biti tako opasan i pretvoriti se u bezizlazni vrtlog, pogotovo kada govorimo o plesnom podiju Copy Paste (ne)kulture.

Hrvatsko slovo, 28. kolovoza 2009.
DA SE NE ZABORAVI
Piše: Mladen Pavković
Šutjeti kao Kučar
Nakon 1971. ona nije govorila. Šutjela je. Što je od nje Mesić onda mogao i naučiti? Šutnjom je iskazivala svoju hrabrost,  koja je bila sve samo ne to. Prije bi se reklo da je bila kukavica, a ne jedna od najvažnijih političarki u povijesti Hrvatske
Dok je ona šutjela, nakon 1971., kada je fatalni Josip Broz rekao da će se prije Sava okrenuti izvoru nego će Hrvatska ostvariti san o državi - na tisuće Hrvata bilo je proganjano, šikanirano, prozivano, pa i zatvarano
Nakon što je umrla "Ruža hrvatska", odnosno dr. Savka Dabčević-Kučar mnogi mediji o njoj su pisali kao o mitu, utjelovljenju Hrvatskog proljeća, pa čak i žrtvi. Neki, poput predsjednika Republike Stjepana Mesića, isticali su i da je otišla "najveća hrvatska političarka", žena od koje je i sve naučio o politici. A nakon 1971. ona nije govorila. Šutjela je. Što je od nje Mesić onda mogao i naučiti? Šutnjom je iskazivala svoju hrabrost,  koja je bila sve samo ne to. Prije bi se reklo da je bila kukavica, a ne jedna od najvažnijih političarki u povijesti Hrvatske. Kad se 1992. kandidirala na izborima za predsjednika Republike Hrvatske, samo da pobijedi dr. Tuđmana, dobila je svega 6 posto glasova, a bila je uvjerena da će pobijediti već u prvom krugu. Nakon toga, jedno vrijeme bila je zastupnica u  Saboru i to je - to. Dok je ona šutjela, poglavito nakon 1971., kada je fatalni Josip Broz rekao da će se prije Sava okrenuti izvoru nego će Hrvatska ostvariti san o državi - na tisuće Hrvata bilo je proganjano, šikanirano, prozivano, pa i zatvarano. Pisalo se da je u to vrijeme i ona bila u nemilosti (što joj je nedostajalo osim vlasti?), te da je oko sebe okupljala proljećare, disidente i antirežimske ljude. Međutim, mnogi koji su 1971. bili na prvim borbenim crtama prije nje su otišli na drugi svijet, a pojedine ličnosti kad su preminule, poput dr. Šime Đodana, u medijima su dobile svega nekoliko redaka, gotovo kao beznačajne osobe. (Više se pisalo o Sonji Đodan, udovici dr. Đodana, koja je pronađena mrtva u svom dubrovačkom stanu, nego o ovom istinskom i velikom hrvatskom političaru i domoljubu). Ali kad već spominjemo one koji su i robijali za Hrvatsku, a bili su i tzv. hrvatski proljećari, onda treba podsjetiti i na desetoricu hrvatskih domoljuba, koji, kao Savka, nisu šutjeli, a na koje su se u zoru 11. siječnja 1972. okomile brojne ekipe državne sigurnosti. Bili su to: Marko Veselica, Franjo Tuđman, Šime Đodan, Vlado Gotovac, Hrvoje Šošić, Jozo Ivičević Bakulić, Zvonimir Komarica, Ante Glibota, Ante Bačić i Vlatko Pavletić. Od svih ovih mučenika još su živa samo trojica: Veselica, Šošić i Glibota. Sud ih je teretio za izmišljene političke zločine, a optužnica je vrvjela teškim riječima poput nacionalizma, separatizma, kontrarevolucije i nasilnog obaranja sustava. Sudske kazne bile su primjerene lažno iskonstruiranim  optužnicama. Nakon njih zaredale su se i druga uhićenja i suđenja hrvatskim domoljubima. Uhićen je veliki broj ljudi, a na tisuće je ostalo bez posla. "Ruža hrvatske" je sve te i druge "branila" - šutnjom, pa je vjerojatno i zbog toga dobila to ime, ali i toliko neprimjerenog medijskog prostora kad je umrla gotovo kao heroina, što svojim radom nikako nije zaslužila. Ti isti mediji koji su toliko uzdizali Savku, najčešće su toliko, ako ne još i žešće, bacali u blato one koji su poput Tuđmana, Veselice, Šošića, Đodana i drugih,  izgarali za Hrvatsku. I onda, ali i kada je Hrvatska postala država. Tko se primjerice danas sjeća da je dr. Hrvoje Šošić te 1971. na jednom studentskom zboru, kad je gažena hrvatska studentska mladež, jasno i glasno iznio svjetlo za novi tračak nade, kad je rekao: "Hrvatska u Ujedinjenim narodima." To je izrekao kao metaforu ostvarenja hrvatske državnosti, ne bojeći se za svoju sudbinu. A zatražio je još nešto: hrvatski novac! To malo tko pamti, kao i činjenicu da su studentski vođe uhićeni tek kada su hrvatski partijski lideri,  poput Savke, ne najavili, već položili ostavke. Kad je Josip Broz, primjerice, čuo za Šošićev prijedlog, jednostavno je divljački reagirao, a o tome je navodno imao i razgovor neugodni s predsjednikom SAD-a Nixonom, kod koga je u to vrijeme bio u posjetu. Kad se vratio iz SAD-a i stigao u zagrebačku zračnu luku prvo je tražio Šošićev dosje. "Dosje, dosje", vikao je.  To je možda bio i početak progona Hrvata nakon 1971. Trebalo je, rekao je Šošić, zgaziti i baciti pod noge sve do čega je civilizacija stigla, a hrvatsku inteligenciju otjerati u civilizacijski apartheid, u vrijeme kad je apartheid osuđivan u čitavom svijetu, pa čak bio i predmet posebnih osuda u Ujedinjenim narodima. Bio je to isti onaj Broz, kojeg danas toliko brani aktualni predsjednik Republike Stjepan Mesić, onaj isti Broz koji je tada napadao i suce što se "drže zakona kao pijan plota".
A da je Šošić bio u pravu, to je valjda svakome jasno, iako je Hrvatska prije dobila svoju hrvatsku policiju s hrvatskim grbovima i svoju vojsku nego što je došla do svojih novaca i banaka. Borac i pisac, veliki hrvatski domoljub dr. Hrvoje Šošić, vjerojatno će u povijesti Hrvatske prije ostati zabilježen, baš kao i njegov kolega Đodan, po javnim istupima, žustrim polemikama, gnjevnim raspravama, provokativnim intervjuima, uvijek praćenih povišenim emocijama, nego po svim svojim znanstvenim radovima, od kojih je svakako i  knjiga "Istine o dr. Franji Tuđmanu - Hrvatska i hrvatska povijest", objavljena u nakladi A.G. Matoša, za koju je Igor Zidić uz ostalo rekao da je jedna vrsta leksikona iz kojeg se može iščitati što je Tuđman za Hrvatsku značio i kako se za nju borio, a Mate Marčinko je naglasio da je to knjiga bez prethodnih nacrta i proračuna, tragična drama hrvatskog uspona i posrtaja, koja pokazuje stvari kakve jesu, a ne kakve bi trebale biti.

Hrvatsko slovo, 28. kolovoza 2009.
Podlistak 7.
PODLISTAK: BLAGDAN SV. ANE I ČETNIČKA POBUNA 27. SRPNJA 1941. (7)
Ubojstvo cijelog roda Ivezića u Brotnju
Što se to slavilo od 1945. do 1990., kao Dan ustanka naroda Hrvatske i Dan ustanka naroda BiH, a "slavlje" obnavlja i posljednjih nekoliko godina uz pokroviteljstvo i sudioništvo osoba iz javnog i političkog života današnje RH? Što se zapravo tada dogodilo na području  Like i jugozapadne Bosne rasvjetljava nam, služeći se podatcima iz različitih povijesnih izvora i svjedočanstava, Ante Beljo
Selo Brotnja nalazi se na otprilike pola puta između Donjeg Srba i Gornjeg Lapca, (18 km od Donjeg Lapca), a na polovici puta između Borićevca i Brotnja nalazi se Dobroselo - rodno selo Gojka Polovine koji je prije Drugog svjetskog rata bio odvjetnik u Gračacu, jedan od organizatora pobune, i četnik naredbodavac napada na Boričevac, a poslije je tijekom rata postao visoki partizanski funkcioner i general JNA. Selo Brotnja je prije 2. svjetskog rata imalo oko 70 obitelji od kojih je bilo 6 katoličkih hrvatskih svi prezimena Ivezić. Pripadali su općini Srb. Hrvati sela Brotnja bilu su čitavo vrijeme od 1918. na udaru jugoslavenskih vlasti i mještana, tako da je njihova likvidacija bila planirana već 1918., ali ih je spasila jedna žena iz obitelji Dubajić.

Srbi su pobili cijeli rod Ivezića u selu Brotnja
Prenosimo svjedočenje jednog od troje preživljenih iz roda Ivezića, g. Dane Ivezića, rođenog 1921., objavljenog u Vili Velebita, br. 31, od 17. ožujka 1995., str. 10.:
Ja sam Dane Ivezić od oca Mile i majke Ike rođene Kovačević. Rođen sam 15. kolovoza 1921. god. u selu Brotnja, kotor Donji Lapac. Moju cijelu obitelj, sedam duša, i još trideset duša mojih bliskih rođaka, ubili su prvih dana ustanka u Srbu i okolici srpski "ustanici". Imovinu su opljačkali a ognjišta ostavili pusta. Gojko Polovina, rodom iz Dobrog Sela, kotor Donji Lapac, član Komunističke partije i duhovni začetnik ustanka 1941. godine, u "Vjesniku" od 5. siječnja 1989. god. piše da su vođe ustanka u Srbu i okolici osam dana prije ustanka dali kao primarni zadatak najbližem susjedu šest obitelji Ivezić, Đoki Jovaniću, da zaštiti nedužne članove te obitelji. Zašto Đoko Jovanić taj zadatak nije izvršio, to on najbolje znade. U tim danima i u toj sredini krvi i pepela vladalo je zakon jačega jednako kao u džungli, kako na jednoj tako i na drugoj strani. Malo je bilo pojedinaca čija je svijest bila na razini da shvati kako djeca, nisu ni ustaše ni četnici. Pojedinac ili čopor mogao je ubiti koga hoće, a da nikome odgovarao nije.
Duhovni začetnici ustanka u Srbu i okolici, sramno su šutjeli pola stoljeća o zločinu u selu Brotnja, a još i danas šute. Ako još ima živih, uživaju povlaštene mirovine u državi Hrvatskoj. Za zločine u selu Brotnja do dana današnjeg ni vlas s glave nije pala.
Zločin u selu Brotnja počinili su promišljeno i planski između 29. srpnja i 4. kolovoza 1941. godine. I kod duboke jame, grobnice žena, djece i staraca, sve su obavili planski. U jame su žrtve bacali prema starosnoj dobi. Kada su žrtve tjerali do jame, koja se nalazi iznad sela Brotnje u Dabinu vrhu, naredili su djedu Luki Iveziću, guslaru, da gusli i pjeva uz gusle u koloni na smrt osuđenih, sedam muževa - Marka, Juru, Milana, Milu, Nikolu, Josu i Marka (sina Danina) te dvije žene, tetku Iku i Ikinu kćerku Jelku, otjerali su u općinski zatvor u Srbu, zvjerski mučili i ubili na Srbskom klancu. Tu, na mjestu zločina na Srbskom klansku, poštedjeli su život jedino djevojci Jelki.
Nikola (sin Dane) i Nikola (sin Nikole) pobjegli su u šumu i tako se spasili. Bježeći u pravcu Gospića, uhvaćeni su u šumi Čemernici. Glumili su da su pravoslavne vjere i da se zovu David i Jovo Dubaić, na što je komandir grupe naredio da može pravoslavni Očenaš. Oba bjegunca tečno su molila - pravoslavni Očenaš, na što ih komandir potapše po ramenu govoreći: "Ovo su srpska djeca". Napiše im propusnicu da se slobodno kreću na području koje kontrolira srpska kraljevska vojska. Dok su bježali dalje kroz šumu, neki ustanici pucali su prema njima i tako ih razdvojili. Istog dana Nikola (sin Dane) pobjegao je u Gračac a Nikola (sin Nikole) prema Bihaću. Na putu u Bihać glad ga je prisilio da svrati u kuću Mitra Tišme, kome se predstavio kao Srbin, ali je taj ipak sumnjao.
Dvije djevojke, dvije Mande - Manda ili, kako su je od milja zvali, Manduša (kći Dane) bila je neko vrijeme skrivena u obitelji Đukiša Drče. Kako su ustanici strogo vodili brigu da od obitelji Ivezić ne smije nitko ostati živ, prijetili su smrću onome tko skriva Mandušu. Obitelj Drča otkrila je Mandušu. U selu Brotnja našao se i ustanik Simo Rađenović koji nije bio iz Brotnje. Simo je zaželio vidjeti "Šokicu" Mandušu i kada je vidio kako je Manduša lijepa, dade svima do znanja da Mandušu ne smiju ubiti. On, Simo Rađenović iz zaseoka Rađenovići, uzet će Mandušu za ženu, ženu robinju. Sutra je Simo došao u Brotnju s konjskom zapregom i odvezao svojoj kući ženu robinju Mandušu. Rodili su Simo i Manduša kćer D. koja živi i radi u Zagrebu. Drugu djevojku Mandu (kći Marka Pavičića) iz sela Mišljenovca, zatekao je ustanak u selu Brotnja u gostima, kod tetke joj Kate. Mandu Pavičić nisu odmah ubili. S njom je jedno vrijeme živio u braku ustanik Božo Pualić (sin Simin) i kada je Mand s Božom bila trudna u četvrtom mjesecu, naredio je Božo da ubiju Mandu. Božo Pualić bio je prvi sekretar mjesnog narodnog odbora sela Brtonje (kasnije odselio u Semeljce kod Đakov gdje je i umro).
Mi, živi potomci Hrvata iz sela Brotnje, koji smo se zatekli izvan sela i tako izbjegli sigurnu smrt, odlazili smo poslije drugog svjetskog rata na pusta ognjišta naših otaca. Nitko nam iz sela nije htio kazati gdje je jama, grobnica naših najmilijih. Ipak se našao dobar čovjek, a to je Milan Baškot (sin Daverov - Davidov), koji nam je pokazao mjesto zločina. Otišli smo tamo nas trojica (Ivan Ivezić, Ivan Koletić koji živi u Lekeniku i ja) u kolovozu 1965. god. To je duboka jama u Dabinu vrhu. Otvor jame je dosta uzak. Seljaci sela Poljice, bojeći se za svoju djecu koja tu čuvaju blago, zatvorili su s tri kamena otvor jame. Uspjeli smo odvaliti jedan kamen. Imali smo džepnu lampu i špage. Lampa na špagi išla je do dubine 20 metara. Nismo uspjeli vidjeti kosti naših najdražih. Napravili smo od dva drveta križ, položili ga na otvor jame, poklonili se sjenama naših baba, djedova, majki, otaca, braće i sestara i napustili s bolom u srcu i duši mjesto zločina, za naše očeve i braću koji su ubijeni na Srbskom klancu, za njihove kosti i mjesto zločina ne znamo.
Ovdje navodimo imena 37 ubijenih žrtava te kućni broj i starost: KUĆNI BROJ 45: Ika udova Dane, rođ., Tomičić iz Boričevca, stara 65. god. Marija rođe. Blažević iz Ostrovice, stara 27 godina, Jelena, dijete, stara 4 godine. KUĆNI BROJ 46: Dane (Jose) star 72 godine, Kata (starija) rođ. Pavičić iz Mišljenovca, stara 69 godina, Marko (Dane) star 37 godina, Nikola - Nino (Dane) star 26 godina, Kata (mlađa), rođ. Markovinović iz Bubnja, stara 35 godina, Marija (Marka) dijete, stara 8 godina, Manda (Marka) dijete, stara 5 godina, Jure (Marka), dijete star 3 godine. KUĆNI BROJ 47: Luka guslar (Jose), star 82 godine, Josip (Luke), star 43 godine, Mara rođ. Brkić iz Boričevca, stara 42 godine. KUĆNI BROJ 49: Boja, udova Ivana, rođ. Beronjić iz Boričevca, stara 79 godina, Dane (Ivana) star 32 godine, Boja, udova Nikole, rođ. Ivezić iz Brotnja, stara 43 godi., Jelka (Nikole), stara 18 god., Jure (Nikole), dijete, star 12 god., Ana (Nikole), dijete, stara 9 god., Ika (Nikole), dijete, stara 7 god. KUĆNI BROJ 50: Mile (Mile) star 40 god., Ika, rođ. Kovačević iz Bubnja, stara 42 god., Mara (Mile), stara 18 god., Jela (Mile), dijete, stara 14 god., Lukica (Mile) dijete, stara 12 god., Kaja (Mile), dijete,s tara 9 god., Ana (Mile), dijete, stara 7 god. KUĆNI BROJ 51: Marko (Jakova), star 75 god., Ika, rođ. Blažević iz Boričevca, stara 76 god., Jure (marka), star 43 god., Milan -  Crni (Marka), star 27 god., Mićo (Jure), dijete star 6 god., Jakov (Jure), dijete, star 3 god.

Svjedočenje Mile Kovačevića
Mile Kovačević piše o stradanju Boričevljan u progonstvu u Vili Velebita, broj 23, od 27. kolovoza 1994., na stranici 10, pod naslovom Zajednička grobnica kod Banje Luke:
Rođen sam 25.5.1939. god. u Boričevcu, općina D. Lapac. Dana 27.7.1941. godine slavio se u titoističkoj Jugoslaviji kao dan ustanka u Hrvatskoj, ali je tada zapravo bio oružani napad, dobro organiziran, na katoličku župu Boričevac. Taj četnički pokret vodio je i organizirao četnički vojvoda Gojko Polovina i nešto mlađi Đoko Jovanić. Zahvaljujući tom činu i drugim svojim nedjelima, oni postaju vrlo cijenjeni i nagrađeni na razne načine.
Pripadao sam onoj skupini Boričevljana koji su, ostavši bez svoje djedovine i rodnog kraja, izbjegli u Bjelovar. Gos. 1949. kada svi već smatramo da je rat i progonstvo prošlost, susjedi Srbi, sada u ulozi udbaša, pojavljuju se u Bjalovaru i okolici, pokupili su sve muškarce Boričevljane, koji su pukim slučajem preživjeli progonstvo iz Boričevca, a zatim i križni put. Sabiralište je bilo u Banjaluci - "CRNA KUĆA". Tu su bili dovedeni i ljudi iz drugih krajeva. Suđenje je bilo vrlo kratko. Većina je likvidirana, a zajednička grobnica je šuma zvana Borik neposredno kraj Banjaluke.
U mojoj familiji ostalo je petero braće od 3 do 12 godina, sa samohranom majkom, bez kuće i ikakvog krova nad glavom. Nigdje nismo bili dobrodošli. Bili smo obilježeni. Glad i svaka duga bijeda natjerali su me da odem u općinu obratiti se socijalnoj radnici. Ona me odmah prepoznala i najurila me van riječima: "Imamo mi i svoje djece".
Nastavlja se

Hrvatsko slovo, 28. kolovoza 2009.
Razgovor
Prof. dr. pater Mijo Nikić
Čovjek koji vjeruje nikada nije bespomoćan
Svećenik i redovnik Družbe Isusove rođen je u Gornjem Zoviku, 1953., općina Brčko u Bosni i Hercegovini. Studij filozofije i teologije završio je na Filozofsko-teološkom Institutu Družbe Isusove u Zagrebu. Zaređen je za svećenika 1980. u zagrebačkoj katedrali. Na Papinskom sveučilištu Gregoriana u Rimu postigao je stupanj magiste­rija iz dubinske psihologije. Doktorirao je 2002. na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu. Naslov disertacije je bio: "Slika Boga u novim religijskim pokretima: Jehovini svjedoci, Crkva Isusa Krista Svetaca posljednjih dana (mormoni), Crkva ujedinjenja (Sun Myung Moon), New Age. Na Filozofskom fakultetu Družbe Isusove u Zagrebu predaje psihologiju, psihologiju religije i povijest religija, a na teološkom institutu DI (studij teologije) predaje eshatologiju i sakramente pomirenja i bolesničkog pomazanja. Zajedno s patrom Cvekom vodi Zakladu "Biskup Josip Lang" koja se brine za stare, siromašne i nemoćne osobe

Uz spomenute dužnosti, Vi dosta pišete i objavljujete knjige i članke po raznim časopisima. Recite nam nešto o toj Vašoj djelatnosti.
Objavio sam više članaka u časopisu Obnovljeni život, Glasu Koncila, Bogoslovskoj smotri, Glasniku Srca Isusova i Marijina i drugim časopisima. Urednik sam nekoliko zbornika: Novi religiozni pokreti (1997.) i Reinkarnacija i/ili uskrsnuće (1998), Diktatura relativizma (2009.). Objavio je dvije knjige: Slika Boga u vjerskim sljedbama i novim religijskim pokretima (2003) i Psihologija obitelji (2004.) te tri manje knjižice u biblioteci Vjera i duševno zdravlje: Kako vjerom nadvladati strah (2007., 2. izd.), Krive i prave slike Boga (2006.) i Biblijska psihoterapija (2009.).

Vi također sudjelujete na raznim domaćim i međunarodnim skupovima?
Sudjelovao sam na stručnim domaćim i međunarodnim skupovima o novoj religioznosti kao predstavnik Hrvatske biskupske konferencije ili svoga matičnog fakulteta. Također pratim nove spoznaje na temu vjere i zdravlja. Sudjelovao sam u organizaciji jednog takvog simpozija u organizaciji Zaklade "Biskup Josip Lang" 2005. u Zagrebu.

Kakva je, prema Vašem mišljenju ta veza između vjere i zdravlja?
Pravo, istinsko ozdravljenje događa se vjerom u Svemogućeg Boga koji iznutra mijenja čovjeka i otvara mu neslućene horizonte slobode i novog života. Međutim, vjera kao temeljno povjerenje u Boga traži da priznamo istinu o sebi, da se spustimo u svoju nemoć, na pravu razinu svoje egzistencije i da se tamo susretnemo sa svojim ranama, svojim traumama i  potisnutom tjeskobom koju izaziva osjećaj vlastite nemoći. Tko se usudi jedno vrijeme izdržati toj tjeskobi i priznati vlastitu nemoć, ima velike izglede da istinski zavapi Bogu i bude uslišan, jer ga Bog upravo tamo čeka. Bog nalazi svoj narod kao i svakog pojedinca u "pustinjskoj jezivoj pustoši" kako to lijepo reče biblijski pisac. Za razliku od sugestije i autosugestije u kojoj djeluje magijska svijest koja ima samo ograničenu i privremenu moć, prava vjera otvara neograničene mogućnosti čovjeku koji svoju nadu stavi u Svemogućeg i dobrog Boga. , kaže Isus (Mt 9,23).

Zanimljiva je ta usporedba između sugestije i vjere. Možete li nam još nešto reći o magijskoj svijesti i njezinu učinku u našem životu?
Razni priučeni terapeuti alternativne medicine  igraju na kartu spomenute magijske svijesti koja nudi čudesno rješenje svih problema, pa čak i liječenje na daljinu ili gledajući sliku osobe koja je u nevolji. Međutim, magijska svijest nije rješenje jer osoba i nakon privremenog uklanjanja simptoma neke bolesti bitno se ne mijenja, a to znači ne mijenja svoju životnu filozofiju, svoj stil života koji je i doveo do simptoma bolesti. Lako je ukloniti simptom bolesti, ali je teško promijeniti stil života. Teško je odreći se pušenja, alkohola,  droge, neprimjerenog i rečeno religijskim rječnikom, teško se odreći grješnog načina života. To se sugestijom ni autosugestijom redovito ne može riješiti ni promijeniti na bolje. To je moguće postići samo onda ako osoba u rješavanje svojih problema uključi svoju duhovnu dimenziju. To znači tek onda kad osoba spozna i prihvati pravu istinu o sebi i svojim problemima, kad se racionalno i kritički postavi prema sebi, kad odluči da će mijenjati neprimjereni stil života, i kad u svojoj vjeri zatraži od Boga pomoć za to, tek tada su stvoreni preduvjeti da dođe do autentične promjene i ozdravljenja.

Može li se slično reći i za neka čudesna ozdravljenja koja se događaju na karizmatskim seminarima koje vode karizmatičari. Moguće je, naime, da se neka od ozdravljenja tamo proglase čudesnima, a da ipak nije riječ o pravom čudu, nego samo o trenutačnom uklanjanju simptoma koji se kasnije opet vraćaju. Što vi kao psiholog i vođa duhovnih vježbi kažete na to?
Imate pravo. Poznati su primjeri osoba koje su se javile na tim seminarima da su ozdravile i treba im vjerovati jer su one tada stvarno bile oslobođene simptoma svoje bolesti, međutim vrlo brzo, nakon nekoliko dana ili mjeseci isti simptomi stare bolesti kod nekih su se osoba opet vratili. Takva osoba dakle nije čudesno izliječena, nego samo privremeno zaliječena, odnosno oslobođena privremeno simptoma neke bolesti. Drugim riječima u takvom slučaju na djelu je bila moć sugestije karizmatičara voditelja seminara ili moć autosugestije samog bolesnika da će ozdraviti od svoje bolesti. Budući da se promjena dogodila pomoću sugestije ili autosugestije, ona nije bila trajna jer to sugestija i autosugestija ne mogu postići ako se bitno ne promijeni stil života, kriva životna filozofija koja je i dovela do bolesti. Na spomenutim karizmatskim seminarima stvori se atmosfera pogodna za vjeru, ali također pogodna i za sugestiju i autosugestiju. U prvi plan dolaze emocije: puno se pjeva, pleše, daje se oduška molitvama u jezicima, kako bi što više progovorila čovjekova sputana podsvijest u kojoj se nalaze potisnuti konflikti, ukliješteni afekti, zamrznuti strahovi, drugim riječima bolne psihotraume. U ambijentu u kojem se mogu i smiju spontano izraziti emocije kroz molitvu, pjevanje, plesanje, držanje za ruke i slično, otvaraju se mogućnosti trenutačnog rasterećenja potisnutih bolnih emocija, a samim tim dolazi i do uklanjanja simptoma koji su povezani s potisnutim psihotraumama. Međutim, to nije definitivno rješenje. Ako se osoba bitno ne promijeni, te i dalje nastavi rješavati svoje probleme tako da ih potiskuje, simptomi psihosomatskih bolesti opet će se javiti i osoba će ponovno biti bolesna. Tek istinska vjera koja se oslanja na ljubav i svemoć Boga može učiniti čudo i vratiti osobi potpuno ozdravljenje.

Kakva je to prava vjera i što, po Vama, znači istinski vjerovati?
Prava vjera je u svezi s onim što je s druge strane mogućega, zato se može reći kako je ona povezana sa svim mogućnostima. Istinska vjera je moć u nemoći. S pravom smijemo reći da vjerovati znači prekoračivati granice običnoga i mogućega, prekoračivati svijet pojavnoga i ulaziti u Božji svijet, u svijet njegove vladavine, a to znači u svijet bezgranične ljubavi. Vjerovati Bogu znači imati  neograničeno povjerenje u Boga i vjerovati u njegovu ljubav, te prihvaćati i usvajati njegove misli kao svoju životnu filozofiju. Budući da su svi ljudi, htjeli ili ne htjeli, znali to ili ne znali, po svojoj naravi religiozna bića, u svima njima "drijema" ili možda "spava" veliki vjernik koji se može probuditi. Ako se u čovjeku ne aktivira ta sposobnost vjerovanja, on će lakše postati žrtvom raznih strahova i duševnih bolesti. Naime, suprotnost vjeri nije toliko nevjera koliko strah. Tko nema vjere lakše postaje žrtvom iracionalnih strahova. A tko ima pravu vjeru lakše podnosi bilo koji strah, odnosno lakše i brže se oslobađa tjeskobe i straha, budući da se svojom vjerom otvara čudesnom djelovanju milosti Božje i spasonosnom učinku Božje ljubavi.

Čini se da vjera svakog čovjeka ovisi o slici Boga koju svatko u sebi nosi. Jedna od Vaših knjiga nosi naslov Krive i prave slike Boga. Recite nam nešto o tome.
Istina je da vjera, pa i ljubav prema Bogu i bližnjemu, uvelike ovisi o slici Boga koju nosimo u sebi, u svojoj svijesti i podsvijesti. Prave slike Boga pomažu osobi da zauzme pravi odnos prema Bogu, da u Bogu  nađe sigurnost i mir. Ispravna slika u duši vjernika, pomaže mu da istinski ljubi bližnjega, da ga gleda iz Božje perspektive i da prema njemu postupa po volji Božjoj. Krive pak slike Boga uzrokuju bježanje od Boga ili pobunu protiv njega, a samim time mogu dovesti do neurotične pobožnosti pa i do duševnih poremećaja. Osoba opterećena krivom slikom Boga najčešće je negativno raspoložena prema drugima za koje nema prave ljubavi ni razumijevanja. U knjizi koju ste naveli Krive i prave slike Boga, donio sam deset krivih i deset pravih slika Boga koje se najčešće mogu susresti kod vjernika, pa i nevjernika.  Najčešće krive slike Bogu su sljedeće: nemoćni Bog, nemilosrdni, nezainteresirani, trgovački, magijski, demonizirani, sekularizirani, ćudljivi, moralizirajući i mrzovoljni Bog. Prave slike Boga su: svemogući Bog, milosrdni, zainteresirani, onaj koji prvi bezuvjetno ljubi, slobodni Bog koji poštuje ljudsku slobodu, Bog koji je ljubav sama, transcendentni, vjerni, dobri i Bog koji se voli šaliti. Prave slike Boga potiču čovjeka na predanje Bogu i na istinsku molitvu kojom se postiže od Boga sve ono što se vjerom traži.

Što je zapravo molitva i kakva ona treba biti da bi nam osigurala kod Boga ono za što ga molimo?
Molitva u svom osnovnom shvaćanju znači druženje i razgovor s Bogom. A Bog kao Apsolutno Dobro i Stvoritelj čovjeka jest i najbolji liječnik za njegovu dušu i tijelo. Moliti se Bogu u atmosferi povjerenja i predanja djeluje na dušu spasonosno, a proizvodi terapeutske učinke također i na tijelu. Knjiga Sirahova u Bibliji izričito kaže: "Sine moj, u bolesti ne budi potišten, već se Bogu moli jer on zdravlje daje" (Sir 38, 9). Molitva je svemoćno sredstvo kojim čovjek može postići sve što zaželi ako pritom ima jaku vjeru. Sve je, naime, moguće onome koji vjeruje. "Molite i dobit ćete", kaže Isus u Bibliji. Molitva kao psihoterapeutsko sredstvo pomaže tako što omogućuje osobi da u atmosferi bezuvjetnog prihvaćanja s Božje strane izrekne Bogu svoju muku, sve ono što tišti dušu. I ovdje je važno što više aktivirati svoju vjeru da nas Bog stvarno sluša, čuje i da nam može pomoći. Ozračje Božje ljubavi doživljene u molitvi čisti psihu od negativnih misli i deprimirajućih osjećaja, liječi rane duše i povećava slobodu i jasnoću duha. Vjernik koji se moli na najboljem je putu da snagom koju prima od Boga u molitvi, pobijedi svoju neurozu i razne oblike depresije. Plodovi dubinske molitve ili meditacije su: doživljaj Božje ljubavi koja nas bezuvjetno prihvaća takvima kakvi jesmo; raste u osobi osjećaj vlastite vrijednosti i osobnog dostojanstva; osjećaj manje vrijednosti, depresivne misli i tmurna raspoloženja iščezavaju kad čovjek doživi da je prihvaćen i voljen od Onoga koji je Ljubav sama; aktivira se želja da izađemo iz sebe, iz svog malog i ograničenog svijeta i da se počnemo više zanimati za druge. Tko se u molitvi malo više približi Bogu, on ne može više ostati stari čovjek, on svuda oko sebe širi miris božanskog. On i sam postaje milosrdan, pun ljubavi i razumijevanja za one koje susreće na svom životnom putu. Plod molitve je zdravlje duše i tijela. "Duša se hrani onim što je veseli", kaže sv. Augustin, a nju najviše veseli druženje s Bogom koje se ostvaruje po molitvi. Radost duše se zatim prenosi na tijelo koje počne bolje i zdravije funkcionirati.

Mnogi naši branitelji doživjeli su u Domovinskom ratu teške psihotraume koje su ostavile bolne posljedice u njihovoj psihi, a nerijetko se to negativno odrazilo na obitelji u kojima oni žive. Što je psihotrauma i zašto je opasno po zdravlje osobe?
Psihotraumu uzrokuju stresni događaji kojima se psihološki obrambeni mehanizmi nisu mogli adekvatno suprotstaviti i brzo ih nadvladati ili zrelo integrirati u cjelinu ličnosti. U većini slučajeva ti su zastrašujući događaji potisnuti u podsvijest i tamo, slikovito rečeno, "zamrznuti", odakle kasnije na različite načine ugrožavaju duševno a i tjelesno zdravlje osobe i ozbiljno ugrožavaju funkcioniranje čitave obitelji u kojoj se oboljeli od PTSP-a nalazi.  Slikovitu, ali stvarnu definiciju psihotraume kao "užasa koji je zamrznut u pamćenju", dao je jedan veteran Vijetnamskog rata, 24 godine nakon što je preživio užasnu epizodu. Ovaj veteran vijetnamskog rata probudio se na prasak groma i istog trena ostao paraliziran od straha. Svojim mislima i osjećajima vratio se u Vijetnam gdje je vidio sebe na svom stražarskom mjestu.

Koje su osnovne karakteristike i štetne posljedice psihotraume?
Štetne i bolne posljedice psihotraume vidljive su svim razinama osobnosti.
Na tjelesnoj razini očituju se psihosomatske bolesti. Slikovito rečeno, kad duša jako trpi, onda se tijelo ponudi da joj pomogne i na se primi nešto nutarnje napetosti i patnje. Kad tuga i žalost ne mogu "izaći na suze", onda "plaču" tjelesni organi: glavobolje, čir, infarkt, alergije, artritis, arterijska hipertenzija, astma, bolovi u leđima, prsima, vratu i ramenima, kožne bolesti, razni seksualni poremećaji, česte prehlade, probavne smetnje, srčane tegobe.
Na psihičkoj razini pojavljuju se razni anksiozni poremećaji te neurotična i psihotična depresija. Javljaju se povratna i nametljiva sjećanja na traumatski događaj. Događaju se zastrašujući snovi u kojima se ponovno odigrava traumatski događaj. Ponekad se javljaju i disocijativna stanja u kojima osoba proživljava dijelove strašnog iskustva i ponaša se kao u vrijeme događaja. Traumatizirane osobe izbjegavaju misli, osjećaje, razgovor, situacije, ljude i sve ono što je na bilo koji način povezano s traumom. Zbog toga osoba može imati amneziju, teški zaborav važnih vidika traumatskog događaja. Traumatiziranu osobu progoni stalni osjećaj anksioznosti i pretjerane budnosti tako da je obične sitnice razdražuju i živciraju. Ima problema sa spavanjem jer često u snovima proživljava traumatski događaj. Neke osobe postaju previše razdražljive, ne mogu kontrolirati izljeve svoga bijesa. Imaju velikih poteškoća u koncentriranju i ispunjavanju svojih radnih dužnosti.
Na društvenoj razini javlja se tzv. "emocionalna anestezija" ili osjećajna otupljenost i nezainteresiranost čak ni za veoma bliske i drage osobe. Traumatizirana osoba se osjeća izdvojenom ili otuđenom od drugih ljudi i osjeća se bez životnih perspektiva, npr. ima veliku bojazan da se ne će oženiti, imati djecu, uspjeti u životu. Ima negativan pogled prema drugim osobama i društvu u cjelini. Jedni se od društva izoliraju i trpe u svojoj samoći, a drugi postaju agresivni i za svoje muke optužuju i napadaju druge. Doživljene psihotraume u ranom djetinjstvu djeluju kao svojevrsni filtar ili naočale kroz koje osoba gleda i doživljava vanjski svijet. Radi se dakle o subjektivnoj percepciji koja više ili manje iskrivljuje stvarnost i često narušava međuljudske odnose.
Konačno, štetne posljedice psihotraume očituju se i na duhovnoj razini. Razne vrste psihotrauma imaju moć zarobiti osobu i na neki način je prisiliti da se zatvori u svoj mali i ograničeni svijet. Osoba može za svoju muku okrivljivati i samoga Boga, osjećajući se i od njega napuštena i nevoljena. Ako takva osoba nema hrabrosti da živi u istini ni volje da traži pomoć, ona će se zatvoriti Božjoj spasonosnoj milosti i tako ugroziti svoj razvoj na duhovnoj razini svoje osobnosti. Kod traumatiziranih osoba ugrožena je nutarnja sloboda, takve osobe se previše bave samima sobom, ne znaju izaći iz svog malog ograničenog i ranjenog svijeta, teško im je povjerovati u istinsku ljubav koju nisu doživjeli u svome životu.

Kako treba liječiti oboljele osobe od poslijetraumatskog stresnog poremećaja? Što možete njima poručiti gdje da traže pomoć? Koliko i kako im u tome mogu vjera i molitva pomoći?
Psihotrauma ranjava čitavu osobu i ostavlja bolne tragove na tijelu, duši, međuljudskim odnosima, a ugrožava također i čovjekovu duhovnu dimenziju. Zato i njezino liječenje treba biti  integralno, multidisciplinarno: psihoterapeutsko, farmakoterapeutsko i vjersko-duhovno.
Veliki psiholog Carl Gustav Jung jednom je rekao: "Među  svim mojim pacijentima koji su prešli srednju životnu dob, tj. 35 godina, nema ni jednog jedinog, čiji konačni problem nije proizlazio iz religioznog stava. Da, svaki u krajnjoj liniji boluje od toga, što je izgubio ono, što je živa religija u svim vremenima davala svojim vjernicima i nijedan od njih nije zaista ozdravio, a da nije opet uspostavio svoj religiozni stav." Ugroženi transcendentni odnos s Bogom uspostavlja se autentičnom vjerom koja donosi duši spasenje, ali također i tijelu donosi bolje blagostanje. Terapijska dimenzija vjere izražena kroz molitvu u raznim religijama više puta je dokazana. Osoba vjeruje da u molitvi ima izravnu vezu s Bogom, koji sluša čovjekove molbe i hvale, te na njih odgovara svojom milošću koja se ponekad manifestira kao čudesno izlječenje. Psihotraumatske doživljaje treba liječiti psihoterapijom, ali također i vjerom koja ima moć nadići ljudsku nemoć. Neke psihotraume je nemoguće izbjeći, ali je moguće izbjeći bespomoćnost koja redovito prati stresne i psihotraumatske doživljaje i koja paralizira, a onda često fizički i psihički ubija osobu. Da se to ne bi dogodilo, veliku, zapravo odlučujuću pomoć osobi može pružiti jaka vjera. Čovjek koji vjeruje ne može biti bespomoćan, jer po vjeri ulazi u Božju svemoć, a Bogu nije ništa nemoguće.

Kad govorite o liječenju PTSP-a, Vi spominjete i mogućnost ponovnog emocionalnog učenja koje je jako važno u nadvladavanju psihotraume.
Zbog doživljenih psihotrauma, mehanizmi učenja i pamćenja su poremećeni, tako da je kod žrtve psihotraume došlo do pojave uvjetovanja straha. To znači da nešto što nije ni najmanja prijetnja postaje odjednom izvorom straha za osobu u čijim se mislima to nešto povezuje s onim zastrašujućim što je jednom doživjela i duboko potisnula. Do emocionalnog puča u amigdali dolazi onda kad do svijesti dopre podražaj koji i najmanje podsjeća na izvornu traumu zbog čega se pojačava strah i aktiviraju psihosomatske reakcije. Izvorni strah usađen u amigdalu može se kontrolirati tako da osoba što više aktivira funkcije racionalnog uma, dakle frontalni korteks kako bi mogla aktivno potisnuti i poništiti amigdalne naloge preostalim dijelovima mozga o tome da trebaju reagirati strahom. Dobra vijest je da je moguće oporaviti se čak i od najstrašnijih emocionalnih rana. Naime, moguće je iznova školovati emocionalne sklopove mozga. Djeca, koja, za razliku od starijih, rjeđe otupe na traume, mogu preko igre ponovno proživljavati traumu, ali sada na siguran način koji oni mogu kontrolirati. Bolne i užasne uspomene se obnavljaju u kontekstu niske razine tjeskobe i netraumatiziranim dijelovima ličnosti se omogućuje da se povežu s proživljenom traumom i tako je više ili manje nadvladaju. Drugi način kojim je moguće doprijeti do užasa zamrznutog u afektivnom pamćenju je umjetnost koja je velikim dijelom medij nesvjesnog. Crtanje ili slikanje po sebi ima terapeutska svojstva i njima se može početi proces ovladavanja traumom.
Emocionalni mozak treba naučiti da na život ne mora gledati kao prijeteću opasnost koja odasvud vreba. U tu svrhu treba poduzeti nekoliko koraka. Prvi korak na putu izlječenja od traume: ponovno steći osjećaj sigurnosti. To se postiže tako da osoba pronađe svoj način smirivanja pretjerano uzbuđenih  emocija. Mnogo pomaže uvjerenje da su noćne more, tjeskobe i panika sastavni dio doživljenog traumatskog događaja i da to sve nije tako opasno po život kako ugrožena osoba obično misli. U tome mogu pomoći i neki lijekovi, poput antidepresiva  i beta-blokade koji blokiraju aktiviranje simpatičkog živčanog sustava. Drugi korak na putu izlječenja sastoji se u prepričavanju i rekonstruiranju priče o traumatičnom događaju u situaciji koja ulijeva potpunu sigurnost. Znak da je trauma velikim dijelom prevladana očituje se u smanjenu psihosomatskih reakcija, zatim u spremnosti osobe da se aktivno uključi u rješavanje svakodnevnih problema i u njezinoj sposobnosti da podnosi osjećaje koji su povezani s traumom. U tom smislu pomaže nam psihoterapija da upoznamo i ovladamo traumatičnim sjećanjima, da dovedemo u svijest užas zamrznut u afektivnom pamćenju i da njime ovladamo. Racionalni um, mozak koji misli, ima moć obuzdati iracionalne impulse amigdale koji navode na neobuzdano reagiranje, ali je ne može navesti na to da uopće ne reagira. Traumatizirane osobe ne mogu točno znati ni odlučiti kada će im se dogoditi emocionalni ispad, ali mogu utjecati na to koliko dugo će on potrajati. One mogu naučiti primjerene reakcije kojima mogu blokirati neobuzdane impulse i emocionalne porive.

Hrvatsko slovo čitaju mnogi branitelji Domovinskog rata koji su se susreli s psihotraumama u ratu, pa Vas molimo da nam kažete još neke korisne savjete u svezi s ovom problematikom.
Za bolje nadvladavanje PTSP-a uz medicinsko, odnosno psihoterepijsko liječenje, mislim da će dobro koristiti i sljedeći savjeti: 1) Razvijati pozitivan odnos prema stvarnosti. Zacijeliti duševne rane, između ostaloga, znači promijeniti negativne obrasce mišljenja i oblikovati pozitivnu životnu filozofiju. Činjenica je da pozitivne misli izazivaju pozitivne osjećaje, dok negativne, crne, pesimističke misli aktiviraju bolne i negativne osjećaje. Čovjek može puno toga promijeniti u svom životu, promjenom svoga mentalnog stava. 2) Tamu pretvarati u svjetlo. "Ako ti život pruža limunove, napravi limunadu". Razdoblja kriza i trauma mogu zbližiti ljude. Psihotraume nisu samo izvor duševnih patnji, one mogu potaknute ljude da aktiviraju i ostvare ono najljepše u sebi. U trenucima najdublje tame, kada se sve čini izgubljenim, svjetlo ljubavi stvara novi život. U svojemu očaju treba se otvoriti drugim ljudima i oni će se otvoriti nama. 3) Oprostiti znači osloboditi u sebi sile ljubavi. Zbog zadobivenih duševnih ili tjelesnih rana, zbog očite nepravde koju osoba doživi, u njoj se pojavi emocija mržnje na agresora i želja da mu se osveti. Popuštanje ovoj destruktivnoj emociji i želji za osvetom, samo za trenutak daje olakšanje, ali vrlo brzo se javi osjećaj krivnje koji dodatno optereti osobu i njezino duševno zdravlje. Jedino je ispravno rješenje u oproštenju. Važna pretpostavka za ozdravljenje jest spremnost na pomirenje. Puko zaboravljanje uvrede ne liječi našu "ranjenu" prošlost, nego je samo "sahrani" u podsvijest odakle ona kroz razne prisile i psihosomatske bolesti trajno uznemiruje našu dušu i tijelo. Samo iskreno oproštenje oslobađa  pamćenje za nove i kreativne misli. 4) Sve je moguće onome koji vjeruje: vjersko-duhovni pristup. Neke psihotraume je nemoguće izbjeći, ali je moguće izbjeći bespomoćnost koja redovito prati stresne i psihotraumatske doživljaje i koja paralizira, a onda često fizički i psihički ubija osobu. Da se to ne bi dogodilo, veliku, zapravo odlučujuću pomoć osobi može pružiti jaka vjera. Čovjek koji vjeruje nikad ne može biti bespomoćan, budući da po vjeri ulazi u Božju svemoć, a Bogu nije ništa nemoguće. Osnovna poruka vjere glasi da smrt nema zadnju riječ, nego da iza nje slijedi pravi, vječni i besmrtni život. Tko je u to uvjeren nikada se ne će osjećati bespomoćnim. Vjera je najbolja prevencija od bespomoćnog predanja sudbini.

 Na kraju ovog našeg razgovora, molimo Vas da našim čitateljima uputite i svoju završnu misao.
Od svoje sjene čovjek ne može pobjeći. Svoju nevolju veliku, svoje doživljene psihotraume svi mi u sebi nosimo. Svi smo mi negdje u dubini svoje osobnosti smrtno ranjeni. Čovjek je u svom iskonu ranjen istočnim ili iskonskim grijehom. Po tom je grijehu u svijet, odnosno u čovjeka ušla smrt kojoj nitko ne može izbjeći. Svi simboli besmrtnosti (vlast, moć, užitak, droga, novac) na koncu se pokažu kao nemoćni bogovi i kao lažni bjegovi koji ne uspijevaju osloboditi čovjeka njegove psihotraume niti riješiti misterij čovjekove patnje i same smrti. Radikalnoj čovjekovoj nemoći da sam izađe iz svoje bijede, u susret dolazi sam Bog koji čovjeku nudi spasenje. "Bog je tako ljubio svijet da je poslao svoga jedinorođenog Sina, da ne pogine ni jedan koji u nj vjeruje, već da ima život vječni" (Iv 3, 16). Evo pravog rješenja za čovjekove nevolje svjesne ili nesvjesne psihotraume iz kojih on nastoji bezuspješno pobjeći. Blago onima koji se uspiju povjerovati u ljubav Božju i susresti s Isusom, najboljim terapeutom - liječnikom koji liječi duh, dušu i tijelo. Njegova je poruka jasna i istinita: "Dođite k meni svi koji ste umorni i opterećeni, i ja ću vas okrijepiti. Uzmite jaram moj na se, i učite od mene, jer sam krotka i ponizna srca. Tako ćete naći pokoj svojim dušama, jer  jaram je moj sladak, a  moje breme lako." (Mt 11, 28-30). Ljubav, a ne vrijeme, liječi sve rane. Ljubav sve može, ona sudjeluje na Božjoj svemoći, jer Bog je ljubav. "Savršena ljubav izgoni strah" (1 Iv 4, 18). Ljubav je jača i djelotvornija od apaurina i svih drugih lijekova. Ljubav je naša jedina dužnost. Za ljubav smo stvoreni i po ljubavi ćemo biti suđeni. Naše je srce stvoreno za to da voli. Istinska radost prožima srce koje ljubi. U tom duhu pozdravljam sve čitatelje Hrvatskog slova i uključujem ih u svoje molitve da ih Bog blagoslovi i udijeli im zdravlje duše i tijela.
Anto PRANJKIĆ