Hrvatsko slovo

Hrvatsko slovo, 29. siječnja 2010.
Kulturocidom do genocida
Hoćemo li se uime Zapadnog Balkana odreći i tužbe protiv Srbije za genocid i hrvatskog jezika?

Godine 1996. Hrvatska i Srbija potpisale su Sporazum o normalizaciji odnosa. U kojoj mjeri su međusobni odnosi normalizirani vidljivo je i iz vrlo informativnog intervjua Branke Šulc, predsjednice međudržavnog Povjerenstva za povrat kulturnih dobara (Novi list, 21. siječnja). Povjerenstvo je utemeljeno 2003. Srbija je u agresiji opljačkano kulturno blago dosad tek djelomično vratila. Još se potražuje 24.843 predmeta hrvatskih muzeja i galerija i više od 3.000 predmeta vjerskih ustanova i pojedinaca. Nova pravednost Ive Josipovića smatra upravo tu brojku opljačkanoga blaga a još nevraćenoga, jednom od ključnih točaka pri odustajanju Hrvatske od tužbe protiv Srbije za genocid. Ako Srbija vrati opljačkano blago, uhiti sve optužene u Haagu i poradi na pitanju nestalih hrvatskih građana u vrijeme velikosrpske agresije i okupacije dijela hrvatskoga međunarodno priznatoga teritorija, on je spreman glede hrvatske tužbe i srpske protutužbe razgovarati o međusobnoj nagodbi u cilju obostranog odustajanja od spora. Tako su se srpski genocid i hrvatska kultura pronašli u istom košu hrvatske politike. Srbija nama vraća naše, a mi njima zauzvrat nudimo oprost od genocida. To je moguće samo u vrijednosnom sustavu Zapadnog Balkana. Posljednje Mesićeve izjave o slanju vojske u BiH, samo su priprema terena kako bi Josipović na Zapadnom Balkanu mogao po inauguraciji zasvijetliti u stilu „nove pravednosti“. Hrvatski sabor i vlada u odnosu na Pantovčak i Josipovića već mjesecima igraju sporedne uloge statista, premda smo u parlamentarnom političkom sustavu!
Genocid je vrhunski izraz nekulture. Sustavna pljačka kulturnih dobara na prethodno okupiranim područjima spada u kulturocid i nasrtaj na identitet naroda. Kulturocid je u jugoslavenskim okolnostima prethodio genocidu nad većinskim Hrvatima i nesrbima, provodio se garašaninovskom taktikom „kamen po kamen“ s modricama „vaspitne palice“ i logikom „kuršuma“. Najprije je od ujedinjenja 1918. siječanj postajao sve više januarom, da bi sve to kulminiralo otvorenom agresijom, zločinom protiv mira, etničkim čišćenjem, sustavnim silovanjima, koncentracijskim logorima u Srbiji i genocidom. Istina o genocidu predmet je međunarodnopravnog poretka, a ne bilateralnih sporazuma, dogovora i političke trgovine. Neki zločini ne zastarijevaju. Dođe li do hrvatskog odustajanja od tužbe – ili nagodbe s agresorom, onda će to značiti da Hrvatska smatra kako genocida s kulturocidom nije bilo, ili je došlo do njegove zastare. Jedno i drugo je u opreci s istinom. I pravdom. I vodi u memoricid. Graditi bilateralne odnose sa Srbijom na lažima i nepravdi, nije hrvatski interes, ali jest one manjine u Hrvatskoj koja se ne miri s hrvatskom državnom samostalnošću i neovisnošću. Josipović ima priliku pokazati da je svehrvatski predsjednik, a ne samo, s državnopravnog i ustavnog stajališta, problematične moćne, glasne, dobro podmazane, politički i medijski organizirane manjine u Hrvatskoj.
Nasrtaji na hrvatski identitet ne prestaju. U EU pojavio se amandman: "Europski parlament skreće pozornost na činjenicu da je originalni srpsko-hrvatski jezik sada podijeljen u razne službene jezike u nekim zemljama potencijalnim kandidatima, ističe da troškovi prijevoda i tumačenja znatno utječu na proračun institucija EU-a te poziva Komisiju da zajedno s hrvatskim vlastima prije pristupanja pronađe primjeran aranžman glede hrvatskog jezika koji ne će sprječavati kasnije zaključivanje sveobuhvatnog sporazuma o jezicima s Bosnom i Hercegovinom, Crnom Gorom i Srbijom kada te zemlje postanu članice EU-a". Proračun institucija EU ne može biti vrjednota iznad identiteta jednoga naroda. Amandman je vjerna preslika originala - jezičnog jugounitarizma. Amandman ne priznaje Ustav RH u kojemu je službeni hrvatski jezik. Jugoslavija se, kao i Austro-Ugarska, raspala i zato što u toj talionici hrvatskoga naroda nije pravedno riješeno tzv. „nacionalno pitanje“ i stvoren novi čovjek, novi jezik i nova nadnacija „gvozdenih“ jugoslavena. Hoće li se iz istog razloga raspasti i EU? Hrvatska politika treba raditi na deinstalaciji Zapadnog Balkana kao političkog pojma i teritorijalne cjeline s kad-tad jednim, Hrvatima nametnutim jezikom). Hrvatska politika mora iznova artikulirati svoj položaj i interese kao mediteranska i srednjoeuropska država i u tom smjeru diplomatski djelovati i potražiti partnere u Europi i svijetu. Odreknemo li se još i tužbe protiv Srbije, ostaje nam zadnja linija obrane - hrvatski jezik. U postojećim okolnostima unutarnjega truljenja sve ostalo je u ovom desetljeću već locirano, uhićeno i transferirano, ili je u rukama "strateških partnera", ili u dužničkom ropstvu.

Hrvatsko slovo, 29. siječnja 2010.
Obnova spomenika u Srbu: Pitali smo – odgovorili su
Spomenici se podižu žrtvi, a ne zločinu!
U više navrata pisali smo o četničkom ustanku u Srbu 27. srpnja 1941.: Ante Beljo, Blagdan sv. Ane i četnička pobuna 27. srpnja 1941., HS, br.743. do 751., str. 7., te od istoga autora niz tekstova naslovljenih Prilozi za demistifikaciju četničke pobune u Srbu 27. srpnja 1941. HS od br. 752. do 760., str. 6. Budući da se spomenik obnavlja novcima državnoga proračuna, o tome smo objavili prosvjedni tekst - Četnički ustanak u Srbu 27. srpnja 1941. zločin je genocidnih razmjera, HS, br. 768. str. 16, 17, 28., autora mr. Željka Tomaševića - upućen svim najvišim državnim tijelima. Odlučili smo među osobama iz javnoga života provesti anketu o ovom kulturološkom i političkom problemu suvremene Hrvatske. Naime, zanima nas – podupirete li obnovu spomenika u Srbu, podignuta tijekom jugoslavenskoga komunističkog režima u spomen na taj četnički ustanak protiv hrvatskoga naroda 27. srpnja 1941., u kojemu su počinjeni do danas nekažnjeni zločini? Od svih pristiglih odgovora, nijedan ne podupire obnovu i postavljanje spomenika u Srbu. Prenosimo neka od primljenih stajališta

Dr. Mato Artuković, povjesnik: Ustanak u Srbu nije bio antifašistički!
Nisam protiv obnove spomenika Vanje Raduša, ali jesam protiv toga da taj spomenik bude ponovo postavljen u Srbu. To bi bila uvrjeda hrvatskom narodu. Taj spomenik treba biti postavljen negdje drugdje. Srb je neprimjereno, posljednje mjesto u kojemu se može slaviti borba protiv fašizma. Mi znamo što se dogodilo u Srbu, isto ono što se dogodilo 1990. i 1991. Da je JNA dobila rat 91. – 95. mi bismo danas slavili Ćelije, Škabrnju, ili Borovo Selo kao mjesta u kojima je počeo "narodni ustanak", ili mjesta velikih pobjeda u tom "narodnom ustanku". Spomenik, kao simbol antifašističke borbe, nema što tražiti u Srbu.

Vlatko Perković, teatrolog: Izvan pameti i etike!
Na temelju onog što sam o dotičnom slučaju čitao u tisku i što je pisalo u Vašem upitu valja mi kazati sljedeće: Izvan pameti je i osnovnih postulata etike podizati spomenik zločinu. U konkretnom slučaju spomenik se može i treba podizati isključivo žrtvi. Žrtvi!

Ivo Josipović, izborni pobjednik predsjedničkih izbora: Poslije inauguracije
Glasnogovornica Ureda Ive Josipovića, Danica Juričić-Spasović, poslala nam je odgovor: "Zahvaljujemo na Vašem interesu. U tijeku su pripreme za inauguraciju novoizabranog hrvatskog predsjednika Ive Josipovića. Vjerujemo da će nakon svečane prisege biti prilike za daljnju suradnju. Zahvaljujemo na razumijevanju".

Dr. sci. Dragica Vranjić-Golub, filozofkinja: Za procesuiranje zlodjela u Srbu
Ne podupirem obnovu spomenika četničkom ustanku u Srbu 27. srpnja 1947., podignutoga tijekom jugoslavenskoga komunističkoga režima, uperenoga protiv hrvatskoga naroda, u kojemu su počinjeni nekažnjeni zločini, zalažem se za osudu i procesuiranje tih zlodjela.

Hrvoje Hitrec, predsjednik Hrvatskog kulturnog vijeća: Spomenik četništvu!
Uime Hrvatskoga kulturnog vijeća mogu izjaviti da podizanje spomenika u Srbu držim uvrjedljivom provokacijom jer je povijesna znanost nedvojbeno dokazala da  je u vrijeme koje spomenik glorificira izvršen pokolj nad Hrvatima. Radi se, dakle, o pokušaju rehabilitacije četništva u Hrvatskoj, financiranom iz državnoga proračuna Republike Hrvatske, uz srdačno sudjelovanje Ministarstva kulture RH. Budući da, dakle, Ministarstvo kulture smatra da je zločin nad Hrvatima kulturan čin, očekujemo da potakne i podizanje spomenika komunističkim zločincima u slavu njihovih pothvata nakon svršetka Drugoga svjetskog rata, kao i spomenik srpskim četnicima koji su razarali Hrvatsku devedesetih godina prošloga stoljeća.

Stjepan Svedrović, književnik: Odlučno – ne!
Ne! Ne podupirem obnovu spomenika u Srbu, podignuta tijekom jugoslavenskoga komunističkog režima u spomen na taj četnički ustanak protiv Hrvata (27.srpnja1941.) u kojemu su počinjeni do danas nekažnjeni zločini.

Tribina HKV-a
Pokušaji rehabilitacije četništva u Hrvatskoj

Tribina Pokušaji rehabilitacije četništva u Hrvatskoj održat će se u Zagrebu, u ponedjeljak, 8. veljače 2010., u prostorijama Hrvatske kulturne zaklade i Hrvatskoga slova, Hrvatske bratske zajednice 4, s početkom u 19 sati.
Na tribini će govoriti: Ante Beljo, ravnatelj Hrvatskoga informativnog centra, dr. sc. Zdravko Dizdar, Jadranka Matašin, Udruga prognanih iz Oričevca i Igor Ivašković, Udruga prognanih iz Priboja. (hs)

Hrvatsko slovo, 29. siječnja 2010.
Razgovor
Tomislav Marijan Bilosnić, književnik:
Pokušavam ispisati trajno, duboko i snažno sjedinjenje čovjeka sa Svjetlom
Tomislav Marijan Bilosnić književnik je i novinar, slikar i umjetnički fotograf -  jednom riječju umjetnik. Od 1968. objavio je pedesetak naslova – književnih i publicističkih, priredio više slikarskih i fotografskih izložba, sudjelovao na brojnim književnim manifestacijama, zastupljen u brojnim zbornicima, antologijama…  Svestran je i produktivan; kako sam piše „osuđivan i nagrađivan“. Tijekom nedavno završene godine, 2009., dobio je sedam nagrada. Tim povodom zamolili smo ga za razgovor kako bismo jedan kratki mogući uvid u dosadašnji bogati opus

Prošle ste godine dobili sedam nagrada. Kako tumačite tolika priznanja 2009. za svoj književni rad? Spomenut ćemo nagradu „Dubravko Horvatić“ Hrvatskoga slova i Nagradu „Tin Ujević“ Društva hrvatskih književnika te posljednju u nizu „Stjepan Kranjčić“.
Kad bih htio spekulirati kazao bih da je odgovor u broju devet, da sve to za mene ima ritualnu vrijednost. Ta deveta godina novoga stoljeća i tisućljeća, broj je koji sadrži ideju ponovnog rođenja, ali i anđeoski broj. A meni je devet sretan broj, to je broj cjeline slično broju sedam koji opet odgovara danima, planetama i  apolonovskoj, dakle stvaralačkoj svetkovini. To je i broj ljubavi, milosti i Duha Svetoga, također, sa značenjem savršenosti i dovršenosti. Dakle, cijele 2009. za sedam nagrada i priznanja kao sedam darova Duha Svetoga brinuli su se moji anđeli čuvari koji me prate i gledaju iz svih devet anđeoskih korova. Stoga nije slučajno da sam „Tina“ dobio za svoju prvu zbirku duhovne poezije „Molitve“,  dok mi je „Horvatić“ pripao za prozu iz romana „Listopad“ u kojoj sam se u potpunosti vratio transcedentalnom i simboličkom doživljaju svijeta, dok sam na 1. susretu hrvatskog duhovnoga književnoga stvaralaštva u Križevcima nagrađen prvom nagradom za poeziju „Stjepan Kranjčić“. Doista je lijepo biti prvi na prvom susretu!
Ipak, sve ovo govorim iz pozicije onoga koji svakom svojom novom knjigom pokušava riješiti uvijek novi i tematski i formalni problem. A upravo tu karakteristiku kritika mi dosad nije opraštala, vjerojatno ne znajući gdje me i kako smjestiti i etiketirati, a kamoli me kao takvog još i nagraditi?! Vjerojatno je u pitanju činjenica da su oni koji ocjenjuju konačno shvatili i prihvatili ono što sam uporno stvarao više od četrdeset godina. Ako je tako, ništa novo u hrvatskoj književnoj praksi i povijesti. Kod nas, nažalost, postoje središta moći koja gaje rekla-kazala kritiku koja se pokazala ubitačnom za mnoge hrvatske veličine. Samo rijetki čitaju, slušaju i prate što se odista događa  u umjetnosti, dok većina redovito iznosi unaprijed stvoren sud temeljen na dva do tri sočna trača. Mnoge je umjetnike hrvatska uskogrudna kritika (često potpomognuta politikom) tako neprestano držala na marginama i u sjeni, i tek nakon nekoliko desetljeća kada netko slučajno upozori i obrati pažnju svi se odjednom počnu čuditi kako je tako veliki talent mogao ostati nezapažen, i što i koliko on sada znači za hrvatsku kulturu i umjetnost. Ako je Kamovljev roman „Isušena kaljuža“ pedeset godina stajao neobjavljen u ladici, a on je gotovo sitan primjer u odnosu na druge, zašto bismo onda imali povoljno i poštovanja vrijedno mišljenje o hrvatskoj kritici?
Meni se dogodilo da sam prethodno dobio dvije međunarodne nagrade „Ilinden“ i „Crvena ruža Elbasana“, a tek nakon njih uslijedila su i domaća priznanja. Na njima zahvaljujem marnim pojedincima, kolegama i povjerenstvima koja su prepoznala moj rad i koja su me predložila za nagrade i nagradila.

Dodijeljene Vam nagrade nismo time iscrpili. No, to izaziva pitanje njihova značenja: što Vam  nagrade znače? Kakav je Vaš odnos prema stvaranju a kakav prema nagradama?
Kada smo već kod nabrajanja, uz već spomenute nagrade, tu su i priznanja na 1. Festivalu ljubavne poezije „Zvonimir Golob“ u Koprivnici, kao i na Haiku susretima u Ludbregu. Na vrlo prestižnom i poznatom 12. Mainichi festivalu u Japanu dodijeljena mi je počasna diploma za haiku. Bio sam u konkurenciji i za druge nagrade, pa sam tako osvojio drugo mjesto u konkurenciji za nagradu „Antun Branko Šimić“, koju dodjeljuje DHK BH u Mostaru, i drugo mjesto u konkurenciji za nagradu UBIUDR „Bili smo prvi kad je trebalo“, u Koprivnici, za najbolju knjigu o Domovinskom ratu. U oba slučaja, riječ je o mom romanu „Listopad“, koji govori o neprijateljskom razaranju Zadra u obrambenom Domovinskom ratu.
A što se tiče značenja i mog odnosa prema nagradama, upozorio bih vas da je moj umjetnički habitus blizak benediktinskom geslu „Ora et labora“ iz čega i proizlazi sva moja stvaralačka aktivnost. Pristupajući tako svojemu poslanju, prednost dajem posvemašnjem radu u tišini. U Hrvatskoj, uostalom, nagrade nisu donosile ni slavu ni novac, a danas gotovo da malo kome što i znače, osim onome tko je nagrađen. Jednostavno, svakodnevno smo svjedoci tih činjenica. Uz takav odnos društva prema nagradama, ne možete imati drukčiji osjećaj osim tuge, ili u boljem slučaju ravnodušnosti za to što ste dobili priznanje za svoj misionarski život.

Vaš opus čini impozantan broj naslova poezije, proze, putopisa, feljtona, slikarskih monografija - osamdesetak. Dakle, tri osnovne profesije, tri pasije: književnost, novinarstvo i slikarstvo. Iz biografije i bibliografije  proizlazi – i jednako opsežno i duboko. Kako se one u Vama susreću i nadopunjuju?
Bože moj, kad bih nabrajao što li sam sve radio u životu, uz ovo što ste vi već nabrojili”!? Ponosam sam na to što sam se među prvima kod nas se bavio ekologijom, objavljujući knjigu o tom problemu, kao što mi je danas drago da se bavim poviješću. A radio sam i kao građevinski radnik, strojarski tehničar, konobar, vozač, knjigovođa, administrativac, novinar, književnik, fotograf, slikar, vojnik, vinogradar, ali više puta bio sam i direktor, pokretač niza aktivnosti u Zadru i mnogim drugim mjestima Zadarske županije, uza sve to prisutan na cijelom hrvatskom prostoru, a zašto ne reći, u posljednje vrijeme i u inozemstvu.
Zbog ovakve moje aktivnosti jednom mi je jedan kolega rekao: „Sam Bog će znati koji si ti pravi!“, misleći na širinu moje umjetničke preokupacije, ali i biografiju u užem smislu riječi, na broj objavljenih knjiga, priređenih izložbi, napisanih tekstova  A ja sve to činim tražeći svoj put, kako bi na njemu zašao što dublje u svoj mrak unoseći u njega svoje svjetlo. Nikad, međutim, nisam zamjenjivao jedno s drugim, uvijek sam strogo dijelio svoje profesije, svoja zanimanja i interese, svoje ljubavi, sa svakom se ponašajući kao druga, jedinstvena osoba. To postojanje neke vrste trojstva interesa za mene je najbliže poimanju umjetnika, gdje duh, dušu propitujem kroz književnost, tijelo, dakle svakodnevlje kroz novinarstvo, dok mi slikarstvo i fotografija, dakle likovni izraz nudi prostor u kojemu ću sve to pokušati osmisliti. No, da ne kompliciram previše reći ću samo da sam se svojedobno zbog svega čak i različito potpisivao, što je dovelo do toga da mi nisu jednom vjerovali ni kako mi je ime. Što možete, kad u virtualno vrijeme mi i dalje protežiramo usko ograničene struke i znanja koja i ne pojme pojam renesansnoga čovjeka.

U književnosti ste se javili zbirkom pjesama „Senza luna“ sad već daleke 1968. da bi tijekom ovih četrdesetak godina objavili dvadeset zbirka u rasponu od haiku forme do poema, a u tematsko-sadržajnom od lirskih strofa do refleksivnih meditacija. Što ih određuje, uvjetuje?
Nema onoga što nisam pisao, ili pokušavao pisati od književnih formi, i kao književnik ponosim se time. Ja ne mogu razumjeti kad mi kolega prozaik kaže kako nikad nije napisao ni jednoga stiha, kada lirsko ponekad možemo naći i u sudskim spisima. Ne poznajem proze bez poezije, jer se bez poezije ništa i ne može pisati, čak ni propagandne poruke, u čijem sam se pisanju također okušao. Za mene je pisati što i disati u rajskom vrtu, a kako vjerujem da potječem od Adama, ne mogu se suzdržati a ne probati svega od onoga što je poznato i ponuđeno među književnim voćem. Danas kad je pitanje književnosti toliko zamagljeno, kada su na sceni oni kojima je prije do politike nego li do književnosti, koji su književnost pobrkali s novinarstvom, koje i  nije briga za književnost i njezin jezik, posebice kada se radi o hrvatskoj književnosti, meni je to draže što s lakoćom mogu pisati poeziju, pjesme za djecu, prozu, romane, feljtone, putopise, kritike, eseje, povjesnice, zapise, što podjednako mogu udovoljiti svim medijima, novinama, revijama, časopisima, radiju, televiziji, portalima, uvijek pišući na način kako to traži koji od medija, a najprije kako zahtijeva struka, književnost i književna znanost. Kad je samo o poeziji riječ, upravo moj interes za nju u rasponu od haiku forme do poeme naučio me da svaki projekt planiram, da mu prilazim s marom i odgovornošću, kako bih na kraju polučio rezultat a ne kaos. Ni jedno umjetničko djelo, bez obzira na formu, nije toliko otvoreno da ne bi zahtijevalo i disciplinu. Upravo mi je moja radna disciplina omogućila ono što sam želio od mladih dana – različitost uvijek i u svemu, stalno preobražavanje na istom putu. A to što me je stvarno uvjetovalo i odredilo ovakvim kakav jesam najbolje je doznati u mojim djelima.

Vaš roman „Listopad“ govori o opsadi Zadra tijekom agresije, baš kao i „Kolac u rijeci Zrmanji“ u kojem su događaji posljedice rata. Na univerzalnoj razini to su antiratni romani. Je li ratno vrijeme u hrvatskoj umjetnosti dobilo dostojnu obradbu kao književna (i uopće umjetnička) tema?
Kad ispravno kažete „antiratni roman“, nameće se pitanje kakav bi to doista bio ratni roman, očito onaj koji bi se pisao puškom a ne perom. Uostalom nama su poznati ratni romani i ratna poezija iz nedavnog komunističkog perioda, koji su značili nastavak rata drugim sredstvima. Mene to ne zanima, a preporučio bih i svima kojima je do ljubavi i mira da se toga klone. Nisam od one vrste koja bi pisala „ratnu“ književnost, iako i ja pišem o svemu što rat nosi, o životinjskome svijetu čovjeka, o krvi, mržnji, razaranju, sukobima, beznađu, strahu, tjeskobi, borbi za goli život, o silama koje jedne ljude guraju na jednu, a druge na drugu stranu ponora ili iskupljenja. Zanima me transcedentnost toga stanja koje je poznato i ravno mukama Spasitelja, samo što, nažalost, to rijetki iščitavaju, a još manje njih to želi, jer kod nas se „na prvu“ priča o Domovinskom ratu doživljava kao opako zagađivanje prostora. Dakle, ja ne pišem o nastavku mržnje, već o Križu koji sve može trpjeti i oprostiti. To je taj Kolac u rijeci Zrmanji. Samo što Križa ne može biti bez istine, kao što istina listopada znači da napadači prolaze kao otpalo lišće, a Grad ostaje.
Romani „Listopad“ i „Kolac u rijeci Zrmanji“ govore o Domovinskom ratu iz dva potpuno različita kuta  – prvo je svjedočanstvo intimnog proživljavanja rata, drugo je stavljanje ratnih strahota u širi društveni okvir, kojemu ne manjka ni osobnog, ni obiteljskog trpljenja. Dakle, i u jednom i u drugome slučaju, svi bivaju i ostaju zatočenici smrti, u jednom i drugome slučaju govorim o silama koje dijele ljude vršeći nad njima nasilje ne oduzimajući im samo slobodu već često i zdrav razum. Kao što sam U „Kolcu...“ radnju cijelog Domovinskog rata smjestio u tamnicu, tako sam radnju „Listopada“ od svega 24 sata smjestio u podzemlje, u sklonište. U „Kolcu…“ sam temi rata prišao kao pitanju hrvatske bliže povijesti, a u „Listopadu“ kao osobnoj tragičnoj sudbini. I u jednome i u drugome slučaju govoreći o općem, kataklizmičkom kaosu, priče sam isprepleo intimnim, suptilnim scenama duha, malim ljudskim sudbinama, pokušavajući reći kako je najveće svjedočanstvo svake povijesti sudbina običnog pojedinca. Ali, u svakoj ispovijedi, pa i u ovoj, treba priznati i locirati grijeh, imenovati njegova počinitelja, kako bi znali tko daje oprost a tko prima pokoru.
Ako želimo u ovome slučaju poslati poruku da se to više nikada ne ponovi, onda trebamo pisati o našem Domovinskom, obrambenom i oslobodilačkom ratu. Međutim, o tome je napisano vrlo malo knjiga, a još manje je riječi o objavljenim knjigama koje o tome govore. Da to pojasnim, meni su na načinu kako je napisan „Listopad“ čestitali i oni koji su spriječili njegovu daljnju promociju. Kada znam da je moj roman dobio priznanja i nagrade, uz to što je bio nominiran i za nekoliko drugih prestižnih književnih nagrada, da ga je i Ministarstvo kulture uvrstilo u Program kulturnog razvitka RH, što znači da mi je dodijeljena potpora za poticanje književnoga stvaralaštva, a da je, konačno, od tog istog Ministarstva kulture Republike Hrvatske otkupljen u svega 20 primjeraka, onda doista ne znam što bih kazao, što poručio kolegama koji šute, kao da nisu ni čuli za temu Domovinskog rata.
Usput budi rečeno – takvoj škvadri koja će prešutjeti, ili još bolje popljuvati Domovinski rat knjige se otkupljuju u 200 primjeraka, premda se ni sami još nisu samodefinirali kojoj nacionalnoj književnosti pripadaju, ali dobro znaju čije će ih nacionalne jasle držati sitima. Danas su svi takvi podatci dostupni na internetu, što tumačim više kao licemjernu javnu cenzuru nego transparentnmost podataka u takozvanoj demokraciji. Kada su mi djela u totalitarnoj Jugoslaviji bila zabranjivana, a moje osobno ime cenzurirano, dobro sam znao koji je razlog tome, nikada nisam krio svoja stajališta o hrvatskome nacionalnom pitanju. No, u čemu je danas problem?! Čije sada „bratstvo i jedinstvo“ potkopava moja književna riječ?! Ne znam bih li se prije trebao zadovoljiti odgovorom da živimo u društvu koje još uvijek igra play of Drugoga svjetskog rata u partizanskoj trenerskoj ulozi ili je taj odgovor vrlo kratak i jasan – sve je u Judinoj kesi!

Obično se kaže da u ratu muze šute jer oružje govori. Kako ste Vi proživjeli to vrijeme, događaje u cijeloj Hrvatskoj, pogotovu u nedalekoj Škabrnji?
Za Domovinskoga rata obnašao sam dužnost zapovjednika Samostalnog voda umjetnika (1991/92.), uvjeren kome pjesma Muza ne nadjača riku topova, tome se Muze nikad ne će ni ukazati. Kako je još Zoranić pokazao da se u najljućim opasnostima ne pojavljuju samo razbješnjeli vukovi, već i nježne vile, tako sam i ja u ratu pisao poeme „Vilu Velebita“, „Štit(i) slovo hrvatsko“, knjigu pjesama „Znaci za uzbunu“, pa čak i haiku. Doslovno svakodnevno organizirao sam književne večeri, izložbe, kazališne predstave, koncerte, priredbe, gostovanja, pokretao izdavalaštvo. Naš cabare „U skloništu“ igrao se u „Kerempuhu“ u Zagrebu, a za njega je Ranko Marinković, meni i redatelju programa Srećku Šestanu, kazao kako bi ga mogli igrati i na Broadwayu. Tijekom najžešćeg napada srpskih snaga na Zadar, uz voštanice, iz večeri u večer, sedam dana zaredom organizirao sam pjesnička čitanja, na kojima su čitali svi koji su ostali u Zadru a da su pisali poeziju, bez obzira na profesionalni status, političku, vjersku i nacionalnu pripadnost. Jednom je prigodom tako kolegu i prijatelja Tomislava Durbešića fascinirala činjenica što sam s njim tri večeri zaredom, pod voštanicama, u punoj kazališnoj dvorani organizirao književne večeri. Organizirao sam u zajednici sa zadarskim umjetnicima više stotina raznih manifestacija. U ratu smo pokrenuli i „Zadarfest“, kao i „Zadarski list“, i još mnogo toga drugoga. Zadar ni jednoga dana nije ostao bez kulturnog, umjetničkog i društvenoga života, iako je mjesecima bio odsječen od ostaloga dijela Hrvatske, bez struje i vode, pod opsadom i svakodnevnim granatama. Nije bilo lako, i nije nas baš svatko razumio, ali mi smo pjevali i kada su dovozili mrtve, pa ne bih ni danas htio vjerovati da pjesma nije jača od puščanoga zrna.

Pišete i da ste osuđivani. Ima li Vaša „zatvorska proza“ „Tijesan prostor“ i „Kolac u rijeci Zrmanji“ veze s tim? I općenito, zatvorski sadržaj u hrvatskoj književnosti? Koincidencija je da je glavni lik Zvonimir u trenutku kada pišete „Molitvu za Zvonka Bušića“ koji je tada  još uvijek bio u američkom zatvoru?
U romanesknoj prozi najčešće pišem o sudbini pojedinca unutar tvrdokorna društvena sustava koji ne priznaje individualnost, intimu i slobodu. Već u neoegzistencijalističkom romanu „Ispovijed isuvišina čovjeka“, nastojao sam ocrtati sudbinu umjetnika u događajima nakon sloma Hrvatskoga proljeća, uvodeći u roman stvarne protagoniste. U ovom našem prvom suvremenom romanu s ključem, gdje je dosta i autobiografskoga, govorim i o osobnom iskustvu zatvora, kamo sam dospio poslije poznatih događaja tijekom 1971. godine. Problemom egzistencije bavim se i u „Tijesnom prostoru“, kojega je kritika nazvala „klasičnim djelom hrvatske zatvorske književnosti“. U „Ljubavnom slučaju pisca“ umjetnikov egzistencijalni strah pokazuje se kroz drastični i neprirodni ljubavni odnos. Glavni lik se osuđuje na samozatvaranje. „Kolac u rijeci Zrmanji“ sve događaje Domovinskoga rata fokusira u dvama suprotstavljenim likovima koji su se kao ratni zločinci suprostavljenih strana našli u istome zatvoru. U romanu „Listopad“, u kojem radnju smještam u samo 24 sata najžešćih ratnih napada na Zadar, promišljam čovjeka stjeranog u sklonište i njegovu sudbini kojom se poigrala sila Rata. Ovdje rat, zlo i užas padaju u drugu dimenziju, „dok je čovječja esencijalna svijest njegova istinska bit.“
Zvonimir u romanu „Kolac u rijeci Zrmanji“ dobio je ime po hrvatskom kralju Zvonimiru –  u hrvatskoj povijesti i legendi kontrastno pojmljenoj osobi – s jedne strane „izdajici“, a s druge tragičnoj sudbini posljednjega kralja kojega je zatukao narod. Iz druge legende i potječe poznata njegova kletva… Kontrastno doživljavanje velikih ljudi – istodobno kao heroje i kao zločince – konstanta je hrvatske povijesti i sadašnjosti. Upravo tu konstantu utjelovljuje i lik Zvonimira iz romana. Upravo se tu i možda može povući paralela sa Zvonkom Bušićem, premda ona nije bila namjerna.

Živite i stvarate u Zadru. Gradu Petra Zoranića, Jurja Barakovića, Brne Karnarutića… od novijih Ivana Aralice… Kako danas živi njihova baština u kulturi ovoga grada, ima li svijesti o značenju njihova djela za današnju kulturu? Koliko je za Vas poticajna ta tradicija?
Što se mene tiče malo je mojih tekstova ili akcija u kojima ne zazivam Zoranića, ali čini mi se da je već duže vrijeme malo koristi od toga. Ne samo zato što je više nemoguće oživjeti Zoranićev zadarski krug, jer više u Zadru ne stanuju Šimun Kožičić Benja, Andrija Medulić, Brne Karnarutić, Šimun Budinić i Juraj Baraković, već je i ponosa na njih davno ponestalo. Ne samo što više nema Perivoja od slave i u njima Vîla, već je i Gradska kavana, u koju su nekad zalazili Rikard Katalinić Jeretov, Antun Tresić Pavičić,  Vladimir Nazor, Ivo Vojnović, zatvorena i pretvorena u prodavaonicu šarenoga rublja. Ipak, Zadar kao ključni nacionalni stožer traje preko biskupa Donata, hrvatskih benediktinki samostana sv. Marije i Čikina molitvenika, velebnoga Zlata i srebra, pa evo, sve do Morskih orgulja i Pozdrava suncu. U to ime napisao sam i Zadru posvetio knjigu o „3000 godina Za dar“, jer to uza sve povijesne i današnje nedaće ostaje grad civilizacije, grad vjere, duha, umjetnosti i izvorišta nadahnuća mnogima. Spomenuli ste Aralicu, a ja bih dodao kako su ovdje svoj književni put započeli i Stojan Vučićević, Luko Paljetak, Momčilo Popadić, Tihomil Maštrović, a prije toga i Frano Alfirević, Vladan Desnica, Augustin Stipčević, Ante Stamać, Joja Ricov, i mnogi, mnogi drugi.
Nažalost, ovako iznimno bogata nacionalna tradicija u gradu u kojemu su zabilježene prve naše note, prva skazanja, pokrenute prve hrvatske novine i prvi časopisi, napisan prvi hrvatski roman, otvorene prve škole i prvo sveučilište, snimljene prve domaće fotografije,  današnjim kulturnim institucijama, odnosno središtima političke moći, nije baš posebni poticaj da Zadar i danas nastavi punim jedrima ploviti vodama umjetničkih pravaca zapadne civilizacije, sa istim onim europskim i nacionalnim značajem koji mu s pravom pripada a što i danas baštini. Bojim se da novi „prosperitet“ Zadra mnogi vide u njegovom urbanom širenju, u  povezanosti s autocestom, dakle u betonu, koji istina na početku globalističkog vremena i skreće turističku pažnju na ovaj grad, ali će mu za duže uzeti dušu.

Predsjednik ste zadarskog ogranka Društva hrvatskih književnika: koliko ima članova, koliko je Ogranak i kako aktivan? Kako biste opisali  književni život u Zadru i s kojim se problemima susreću zadarski književni stvaratelji? kako je s objavljivanjem? U Vašoj nagrađivanoj knjizi „Molitve“ stoji bilješka: Tiskanje ove knjige nitko nije pomogao.
Ogranak DHK u Zadru je osnovan s osvitom hrvatske državne samostalnosti u ozračju neovisnosti i nacionalne slobode, što bi trebalo značiti da su književnici miljenici Grada Zadra. Međutim, činjenice su drukčije, kao Ogranak DHK do danas nismo primili ni lipe potpore. Prvih desetak godina uredno smo se natjecali, a onda smo prestali. Pametniji popušta.
U takvim uvjetima književnici se snalaze kako znaju i umiju, pojedinačno nam se ponekad i otvore vrata. S „Molitvama“, koje su evo nagrađene „Tinom Ujevićem“, ja nisam mogao proći nigdje, odbijen sam svugdje, pa i u Ministarstvu kulture, tako da sam njihovo tiskanje sam financirao. Ni s otkupom nije ništa bolje, Ministarstvo je otkupilo tek 50 primjeraka, a u knjižare mi je pristup gotovo nemoguć. Očito je jedino još preostala - molitva.

I U SVIJET BEZ POTPORE
Vaša su djela  prevođena na engleski, talijanski, makedonski, albanski, turski i romski jezik… Sudjelujete na hrvatskim i međunarodnim pjesničkim susretima, a često u Albaniji. Otkuda ta veza, što znači povezanost sa zaboravljenim jezikom, jezikom Vaših predaka?
Što se tiče prijevoda mojih djela moram naglasiti da njihovo prevođenje i objavljivanje nije sufinancirao nitko, ni Grad, ni Županija, ni Ministarstvo kulture, što je inače običaj i praksa. Knjige su svoj put do prevoditelja našle same. U jednome slučaju čak nisam ni znao da mi se knjiga prevodi  sve dok je nisam već tiskanu dobio na stol. Riječ je o „Tigru“ kojega je na romski preveo Jusuf Sulejmani, što je prva hrvatska knjiga u cijelosti prevedena na romski jezik. S američkim izdavačem koji najavljuje tiskanje „Tigra“ tek očekujem kontakt. U Albaniji su mi prevedene četiri knjige i mnogo drugih tekstova, a o meni je napisano već stotine članaka i kritika. Neki me albanski pisci, kao Milijanov Kallupi, u svojim knjigama spominju i kao svoga uzora. Ponajbolji albanski pjesnici kao što su Arian Leka i Xevaxir Spahiu visoko su ocijenili moj književni rad. A sve je počelo poznanstvom s Mustafom Spahiu, albanskim pjesnikom iz Makedonije, koji je već davnih osamdesetih godina prošloga stoljeća preveo moju zbirku „Koji jedu ribe“. I to traje od tada, kako bi se reklo - trideset godina mukotrpnog rada, uspjeh preko noći. Na taj sam način, ostao i povezan sa zaboravljenim jezikom svojih predaka po majčinoj lozi, koje je sa skadarskog područja u Ravne kotare doveo veliki hrvatski biskup Vicko Zmajević. Dakle, ništa nije slučajno.

OTKRIVANJE TAJNE
U prozi uglavnom tretirate egzistencijalnu dramu pojedinca, bilo kao suvišnog čovjeka u društvenom sustavu, bilo kao uplašena, nemoćna pred Zlom (ratom) koje zarobljuje cijeli grad; nerijetko je prisutna okosnica eros/tanatos. U poeziji, pogotovo posljednjih godina, osjećaju se više refleksivni, meditativni, duhovni sadržaji. Može li se govoriti o zaokretu ili je to također bilo trajno latentno u Vašem djelu?
Postoji stalna okosnica mog interesa, a to je egzistencijalno pitanje pojedinca, kako u mitologiji i povijesti, tako i u mašti i u zbilji, kao i drama tog istog pojedinca  u svijetu koji je igra, bila to igra politike, kulture, umjetnosti, pjesništva, svakodnevnoga  života, ili rata. Iz uvjerenja da je pojedinac tek „igračka“ važnih društvenih skupina moći, ja povlačim sve konsekvence koje iz toga proistječu, a najčešće je ta da sloboda kao samostalna kategorija ne postoji, odnosno da ona više nije zbilja, već ne-zbilja. S druge strane, što je također već spomenuto, ja imam stalnu potrebu da svakim svojim djelom, u ovome slučaju svakom svojom knjigom, pokušam riješiti uvijek novi, drugi, ali i drukčiji problem, pri tome često u diskursu mijenjajući ne samo temu već i formu izražavanja. Tako oni koji nisu u prilici u cijelosti sagledati moje djelo, već im je poznata tek po neka knjiga, mogu i misliti kako se kod mene događaju određeni „zaokreti“. Međutim, to nije moj slučaj, neka vas ne zbunjuje moje rješavanje kvadrature kruga, u njemu je trajno prisutna moja djetinja čežnja da otkrijem tajnu svjetla, a ne mraka. I u erosu i u tanatosu,  ako hoćete i u psovci i u molitvi, govoreći o čovjeku u svakodnevlju, ja pokušavam ispisati trajno, duboko i snažno sjedinjenje čovjeka sa Svjetlom. Žrtva koju čovjek podnosi u takvoj egzistencijalnoj drami moja je omiljena književna tema.
Mira ĆURIĆ

Hrvatsko slovo, 29. siječnja 2010.
Dnevnik
18. – 24. siječnja
Ante Beljo
Povijest bez istine nije povijest

Ponedjeljak, 18. siječnja
Sastanak u Zagrebu s predstavnicima udruga Hrvata potjeranih početkom II svjetskog rata iz Boričevca, Priboja, Udbine, Gvozdanskog, Zrina i ©panovice prema kojima se od proglašenja hrvatske samostalnosti pa do danas nije ništa poduzeto u svrhu otklanjanja posljedica tih zločina. Tijekom 45 god. jugokomunističke strahovlade nisu smjeli niti posjetiti mjesta iz kojih su protjerani, niti reći što im je učinjeno, a kad ih se pitalo od kuda su trebalo je to reći u pol glasa. Bilo je to sredinom 1941. kada su četnici pod zajedničkom komandom: oni monarhističkog opredjeljenja i oni jugokomunističkog, zajednički i revno izvršavali planove Draže Mihajlovića i Stevana Moljevića o čistoj velikoj Srbiji koja treba graničiti s Italijom i Slovenijom. Nije u toj pobuni bilo nikakva antifašizma, nego je to bio čisti genocid nad Hrvatima.
Poslije II. sv. rata jedna od tih pobuna ona u Srbu od 27. srpnja 1941. proglašena je i službeno kao dan ustanka naroda Hrvatske. Kao prvi čin njihova junaštva bilo je ubojstvo hrvatskih hodočasnika iz Drvara na povratku s hodočašća Sv. Ani na Kosovo kod Knina. Poslije mnogih rasprava još iz 1970. o karakteru „tog ustanka“ konačno je 1990. za dan antifašističke borbe u Hrvatskoj određen 22. lipnja 1941., dan pobune u Brezovici kod Siska. Unatoč tome određene grupe Srba iz Hrvatske predvođena Miloradom Pupovcem koji bi ukinuo Oluju, kao državni blagdan ali bi ponovno želio uzvisiti 27. srpnja i Srb kao „Dan ustanka naroda Like“. U tome ima svestranu podršku bivših partizanskih boračkih udruga iz Srbije, a svakako i svekolikih tamošnjih četničkih organizacija (četništvo je rehabilitirano u Srbiji i tzv. Rep. Srpskoj). Rade oni također užurbano i na obnovi „velikog“ Radaušovog spomenika u Srbu za koji je koncem 2008. god. Sanaderova vlada iz državnih rezervi izdvojila milijun i dvjesto tisuća kuna, a Vlada Srbije je obećala kamen! Ovdje se ne radi o spomeniku nevinih srpskim žrtvama, oni postoje u susjednim selima i nisu porušeni ili oštećeni, nego je riječ o spomeniku simbolu pobune, koja je imala za svrhu totalno istrebljenje Hrvata s tih područja. Svi bivši spomenici koji veličaju totalitarizme 20-tog stoljeća trebaju završiti u budućem hrvatskom muzeju simbola totalitarizma kao što su to napravile pojedine europske države izišle iz komunizma (npr. Litva i Mađarska). Naš odnos prema tim zbivanjima trebamo uskladiti s Rezolucijom Vijeća Europe od 25. sij. 2006. god. i Rezolucijom Europskog parlamenta od 2. travnja 2009. god. i Deklaracija Hrvatskog Sabora od 30. lipnja 2006.
Žrtve ovih zbivanja i njihovi potomci učinit će sve da se i njihov glas čuje, da se nepravda koja im je nanesena bar donekle ispravi i da se zločin nad njima ne glorificira. To je minimum dostojanstva i zauzetosti na koje ih obvezuju njihove žrtve.

Utorak, 19. siječnja
Sastanak uprave HKV s dnevnim redom odabira tema za tribine HKV-a u prvom polugodištu 2010. Poslije usvojenih 9 tematskih cjelina uslijedila je rasprava o proteklim predsjedničkim izborima te medijima u Hrvatskoj koji su uz mali broj iznimaka, odigrali nepoštenu i nekorektnu ulogu u korist jednog od kandidata dr. Ive Josipovića. Naguranim anketama kao najjačim argumentom „objektivnog“ ali i besplatnog oglašavanja i neizravnim pozivima birača na neizlazak učinili su sve kako bi rezultati izbora potvrdili njihova predviđanja. Televizijska i radio sučeljavanje kao i razgovori u novinama bavili su se uglavnom nevažnim i nebitnim prizemnim prepucavanjima, tako da teme bitne za hrvatsku državu i narod nisu niti došle na red. „ak ni kod tolikog broja medijskih „ukazivanja“ predsjedničkih kandidata o njima samima i sredinama iz kojih dolaze nismo uspjeli saznati ništa što bi nadilazilo razinu žutila. O izabranom predsjedniku Josipoviću i njegovoj obitelji tek smo nešto više doznali kad je on već bio izabran iz brošure „Josipović Titov gardist na Pantovčaku“ D. Hudelista.

Srijeda, 20. siječnja
Sastanak sa starim HDZ-ovskim prijateljem iz predsanaderovskog vremena. Ogorčen je Hebrangovim gubitkom i svim onim što mu se smještalo najprije iz matične stranke od Sanadra i nekih drugih koji su trebali spriječiti Hebranga da postane predsjednik RH. Pri tome su mediji odrađivali ovaj drugi dio prljavog posla. Teško je bilo Hebrangu razumjeti da su mu iz vlastite stranke gurnuta dvojica protukandidata, Vidošević (dobio je u prvom krugu 11,3%) i Primorac (5,9%). Hebrang je osvojio12,1 posto, sva trojica ukupno 29,3% od ukupnog odziva birača (44%) u Hrvatskoj i 16,5% izvan RH. Njihovu kandidaturu odbjegli doživotni predsjednik HDZ-a s pravom glasa Ivo Sanader nije želio zapriječiti. Sanader je do samog kraja Hebrangove kampanje visio kao teški uteg, o kojemu Hebrang zbog „doživotnog predsjedništva“ nije mogao ništa reći, a biračko tijelo je kroz Hebranga u kampanji vidjelo i počasnog doživotnog predsjednika s pravom glasa i na Pantovčaku. Većina HDZ-ovog glasačkog tijela nije željela to prihvatiti pa nije ni izišla na izbore. Kad se obrat dogodio i kad se ponovno veliki vožd pojavio da spasi naciju 3. siječnja 2010. godine, Hebrangova bitka je već bila izgubljena, ali je i vožd Sanader prekrižen i isključen iz članstva HDZ-a, ne samo onog počasnog nego i svakog drugog, što on nije očekivao. Statut po kome je isključen sam je isforsirao da bi iz HDZ-a mogao protjerati tisuće ljudi koji mu nisu željeli biti pijunima.
I reče mi prijatelj da je HDZ dotaknuo dno, ali da se i oslobodio teškog balasta iz prošlih 7 godina i da sada ima dva moguća puta. Jedan vodi u daljnje dezintegracije i silazak s političke pozornice, kao što se to dogodilo s demokršćanskim i pravaškim strankama, ili drugi, koji predstavlja povratak izvornom Tuđmanovu HDZ-u. Mnogo toga se u prošlih 10 god. promijenilo u HDZ-ovu biračkom tijelu, ali i u službenom HDZ-u, kao i u Hrvatskoj. Ispravni put je ući u širinu hrvatskoga naroda, to je jedini put kojim će trebati krenuti ako HDZ na idućim parlamentarnim izborima (najvjerojatnije privremenim) želi polučiti bilo kakav uspjeh.

Četvrtak, 21. siječnja
Večera s prijateljima iz gimnazije. Ima nas u Zagrebu petnaestak iz dva odjeljenja školske godine 1964/65. pa se svake godine 5-6 puta sastanemo na zajedničkoj večeri i druženju. Ovaj put su dominirale postizborne teme, mediji, te posrnuli drugovi iz partijskog ili gospodarskog miljea kojih su pune novinske stranice. Jedan mi reče da su većina tih tiskovina, kao hrvatski mediji, jedino prepoznatljiva po reklamama hrvatskih tvrtki, ili onih koja posluju u Hrvatskoj, po osmrtnicama ili oglasima državnih ustanova od kojih se financiraju. Sadržajno bi im izdavanje u Beogradu daleko bolje odgovaralo. U tim medijima kapetan Dragan – oslobođen u Australiji, Vuk Drašković – autor „Noža“, Savo ©trbac i mnogi drugi prikazani su, unatoč zla koje su nam učinili, kao simpatični likovi. Oni uglavnom uživaju povlasticu da sami sebe predstave, bez kritičkih opaski vezanih uz pripremu, planiranje i izvršenje velikosrpske agresije na Hrvatsku.

Petak, 22. siječnja
Dogovori oko lektoriranja i izdavanja knjige „Koliko je daleko do nikada“ ili Križni put djevojčice Margaret Grahovac iz Sladojevaca (pokraj Slatine) – koja je u prosincu 1944. imala 5 godina, pa do odlaska u New York 1952. Potresna životna priča, jedna od desetaka tisuća sličnih s konca i poslije Drugoga svjetskog rata. Ova potresna knjiga-ispovijest izići će u hrvatskom izdanju u travnju ove godine, a na engleskom jeziku je izišla 1009. u USA pod nazivom „How far away is never“.
U poslijepodnevnim satima svratio sam u Hrvatski povijesni institut tražeći dokumentaciju o pobijenim Zagrepčanima poslije ulaska partizana 8. svibnja 1945. Naime tamo su se nalazila OZNINA izvješća u više od kilometra dugim arhivskim hodnicima u kojima su bile liste likvidiranih po ulicama i gradskim četvrtima. Saznao sam posredno da je još 1988. centrala KOS-a iz Beograda te materijale izuzela i odvezla u Beograd.

Subota, 23. siječnja
„itanje izuzetno zanimljive knjige koja iz prve ruke opisuje funkcioniranje globalno razgranate svjetske gospodarske mafije kojoj su privrede malih zemalja i njihovih „velikih menadžera“ kao i njihove „političke elite“ samo usputni sitni zalogaji. Knjiga se zove „Ispovijest gospodarskog ubojice“ (Confession o fan Economic Hit Man, San Francisco, Berrett – Kochler Publish, inc. 2004., 250 stranica). Autor u Predgovoru piše: "Gospodarske ubojice su profesionalci s visokim plaćama, koji varaju zemlje širom kugle zemaljske za trilijune dolara. Oni prelijevaju novac iz Svjetske banke, Američke agencije za međunarodni razvoj (ASAID) i drugih organizacija za stranu „pomoć“ u džepove nekoliko bogatih obitelji, koje kontroliraju prirodna bogatstva ove planete. Njihovi su postupci sastoje od prevarantskih financijskih izvještaja, namještenih nepoštenih izbora, potkupljivanja, iznuda, seksualnih usluga i ubojstava. Igra koju igraju stara je koliko i imperij, ali ona je dobila nove i zastrašujuće dimenzije u vrijeme globalizacije. Ja bih to trebao znati; ja sam bio gospodarski ubojica.“ Takve prljave igre u zemljama iz kojih dolaze kažnjive su samo ako ih netko pokuša provoditi u njihovoj državi, za ostatak svijeta su „nepovratne pomoći“ ili "ulaganja u gospodarstvo".

Nedjelja, 24. siječnja
Poslije podne pogledao sam snimak izvrsnog BBC-ovog dokumentarca prikazanog na HTV-u u emisiji Reporteri o knjizi „Pozitivna povijest Rusije“. U toj knjizi želi se Staljina prikazati kao pozitivnu povijesnu osobu. Potpuna je to preslika onoga što se pokušava s raznih strana u Hrvatskoj učiniti s Titom i propalom Jugoslavijom. Doduše, nije bilo velikih razlika između Staljinovih i Titovih zločina, ali je bila izuzetno velika razlika između položaja Rusije u imperiju SSSR-a i položaja Hrvatske u Jugoslaviji. Sve je moguće ako se uguši istina. Povijest bez istine nije povijest.

 Hrvatsko slovo, 29. siječnja 2010.
80. ROĐENDAN JOJE RICOVA
Uvijek duhom mlad, nikad podoban
Iako je 80. rođendan Joje Ricova bio prošle godine, u Društvu hrvatskih književnika obilježen je 21. siječnja 2010.

Proslavu su svojim dolaskom uveličali mnogi slavljenikovi prijatelji, a osvrt na njegov život i djelo dalo je više poznatih autora i kulturnih djelatnika: Milan Bešlić, Vjekoslav Boban, Branimir Bošnjak, Mislav Ježić, Cvjetko Milanja, Sanja Nikčević i Božidar Petrač.
U biografiju Joje Ricova kratko nas je uputio Vjekoslav Boban. Ricov je rođen u ribarskoj obitelji na otoku Ugljanu, a 1940. godine upisuje klasičnu gimnaziju u Zadru. Srednjoškolsko razdoblje bilo je za Ricova vrlo burno. Izbačen je iz klasične gimnazije jer se opirao tada uobičajenoj talijanizaciji prezimena. Nedugo zatim, 1944. zatočen je kao član hrvatskog otpora u nacističkom logoru Musapstan blizu Zadra. 1950. završava opću gimnaziju u Zadru, te upisuje Filozofski fakultet u Zagrebu, gdje je i diplomirao slavistiku.
Tijekom 1956. i 1957. dopisuje se sa slavnim talijanskim pjesnikom i dobitnikom Nobelove nagrade Salvatoreom Quasimodom. To poznanstvo dobro mu je došlo kada je 1959. opet završio u zatvoru. Ovaj put razlog je bila njegova “kontrarevolucionarna” poezija, te je proveo dvije godine (1959.-1961.) u konclogoru “Grgur”. Pušten je nakon Quasimodove intervencije kod Tita.
Ugledni je pjesnik, prevoditelj, kritičar i dramski pisac, a radio je i kao profesor slavistike. Od 1962. do 1963. bio je savjetnik kazališta “Trebbo” u Milanu, te urednik također milanskog časopisa “D’Ars Agency” od 1963. do 1967. I u Hrvatskoj je obavljao urednički posao, u “Hrvatskom književnom listu”. Međutim, u stručnim krugovima najpoznatiji je kao audiorehabilitator u Centru SUVAG, gdje je uveo nove VM I AVGS metode za rehabilitaciju ljudi s oštećenjem sluha i za učenje stranih jezika. Taj posao obavljao je sve do 1984., a radio je i kao lektor hrvatskog jezika na Državnom i katoličkom sveučilištu u Milanu (1973.-1975.).
Cvjetko Milanja i Branimir Bošnjak osvrnuli su se na Ricovljev pjesnički i prevodilački opus. Tako je Milanja spomenuo nekoliko njegovih antologija, istaknuvši posebno “Antologiju talijanskog pjesništva” i “Antologiju talijanskog futurizma”. U njima je Ricov, kako u izboru pjesama, tako i u prijevodima, koristio nešto slobodnije kriterije u čemu mnogi vide razlog zbog kojeg su zanemarene od izdavača i publike. Što se pjesništva tiče, Milanja ga svrstava u nešto stariji naraštaj, onaj Kaštelanov i Ujevićev, a naglašava i njegovu osebujnu poeziju na otočnoj čakavici.
Branimir Bošnjak usredotočio se na semantički aspekt Ricovljeve poezije. Tako naglašava angažiranost kao bitnu osobinu tog pjesništva (sjetimo se da je zbog toga završio u zatvoru), bez nade i bez vjere u spas od neizbježnog usuda hrvatskog naroda u tim teškim godinama. Središnja tema prosvjednog pjesništva tada je u svijetu bila Afrika koja je kod naših pjesnika, pa tako i kod Ricova, služila više kao alegorija patnje i progona na prostorima bivše Jugoslavije.
Kao jedan od bitnijih trenutaka njegovih pjesama istaknut je jezik u zvučnom, odnosno, fonetskom smislu, jezik koji privlači pozornost sam na sebe u jednakoj mjeri u kojoj izriče neki sadržaj.
Božidar Petrač u svom izlaganju usredotočio se na recepciju Joje Ricova u javnosti i u profesionalnim krugovima prevoditelja, izdavača i pisaca. Ricov je prevodio s talijanskog i španjolskog jezika, ali kako nije bio podoban, čak mu ni prijevode nisu objavljivali. Neki od njih objavljeni su tek 1989., a neki tek nedavno, u 21. stoljeću, iako su nastali davno prije (prijevodi pjesama talijanskog futurizma, talijanskog ljubavnog pjesništva, itd.). Jedan od njegovih najboljih prevodilačkih radova doživio je istu sudbinu, naime, bogata dvojezična antologija “S obala sučelice” napisana je od 1972. od 1975., a tek sada je u pripremi. Poznavajući ove činjenice nije teško zaključiti, a to je Petrač također napomenuo, kako ni jedna Ricovljeva knjiga (bilo pjesama, prijevoda, kritika ili drama) nigdje nije prikazana ni predstavljena, što objašnjava i relativnu anonimnost Joje Ricova u krugovima izvan stručno-umjetničkih.
Zanimljivo izlaganje o dramskom aspektu rada Joje Ricova održala je teatrologinja Sanja Nikčević govoreći o njegovim dramama iz “Uzničke trilogije”. Prve dvije drame tog ciklusa smještene su u neku od afričkih zemalja (neimenovanu) što je u to vrijeme bio čest postupak, iako svaki informiraniji čitatelj lako prepozna pravo mjesto radnje: Goli otok na kojem je Ricov bio zatočen. Međutim, u trećem dijelu trilogije, drami “Kanarinac”, radnja je smještena u suvremeni europski kontekst. Prema Nikčević, kanarinac je tu metafora pjesnika kao moralnog stupa društva, dok Crnac iz prva dva dijela trilogije postaje lik Gluhonijemog.
Ova drama, zadnji dio trilogije, najoštrija je kritika koju je Ricov uputio vladajućem sustavu i njegovim predstavnicima. Naime, kako kaže Sanja Nikčević, lik crnca koji postaje gluhonijem alegorija je za društvo koje represijom tjera inteligentne ljude koji jasno vide što se događa u gluhe i nijeme promatrače.
Gubitak identiteta pojedinca u represivnom društvu događa se na svim razinama, kako kod onih koji mu služe (pa ga time, prema Ricovu, i ne zaslužuju), tako i kod onih koji mu se suprotstavljaju (kojima je na silu oduzet). Upravo zbog toga ni jedan lik u trilogiji nema ime i prezime, već opće određeni naziv. Drama “Kanarinac” politička je drama, jedna od prvih u Hrvatskoj tog doba, a izvedena je kao radiodrama. Nikčević je naglasila i suvremenost ove drame, objašnjavajući kako je eksplicitno nasilje često viđeno, te čak poželjno u suvremenoj umjetnosti, a uvelike je prisutno kod Ricova. Međutim, bitna razlika je u tome što je u suvremenoj umjetnosti nasilje prisutno nasilja radi, dok je kod Ricova ono proživljeno i time neizostavno u ovoj donekle autobiografskoj drami.
Mislav Ježić govorio je o Ricovu kao o prijatelju i suradniku, istaknuvši njegovu nekonformističku narav i mladi duh kao najvažnije značajke Jojine osobnosti.
Ježićeve riječi potvrdile su se nekoliko trenutaka kasnije kada se iz auditorija ustao dobrodržeći stariji gospodin, Joje Ricov. Pojedinačno je, ne zaboravljajući nikoga, zahvalio svim svojim prijateljima i suradnicima na prisutnosti i na lijepim riječima, te je sam izrecitirao jednu od svojih pjesama na čakavici.