Hrvatsko slovo

Hrvatsko slovo, 29. svibnja 2009.
Urednički komentar
Savjest i totalitarizam
Suvremena Europa poziva na savjest i pomirbu, a naši revolucionari ne odustaju od Tita!
Kako u aktualnoj suvremenosti u domaćim političkim elitama nemamo koga citirati kad je riječ o ozbiljnim temama, kao što je ona koju je Europski parlament nedavno stavio pred nas, naime, o europskoj savjesti i totalitarizmu, moramo se opet vratiti Tuđmanu premda ga je doma malo tko slušao i razumio. U pismu sudionicima skupa "Ost-west symposium" održanom u Beču 22. listopada 1990., istaknuo je: "Živimo u burnim vremenima u kojima se stvara novi demokratski poredak u Europi, u kojem svoju sigurnost, blagostanje i suverenost mogu naći i oni mali narodi kojima dosadašnja europska povijest nije bila naklonjena. Smjena komunističkog totalitarizma na prvim slobodnim izborima demokratsku transformaciju u slobodno društvo Hrvatska je provela na uvjerljiv i dostojanstven način. Na isti demokratski i krajnje suzdržljiv način Hrvatska odolijeva i najnovijim hegemonističkim i neokomunističkim pritiscima na njen suverenitet, svjesna da njena mlada demokratska vlast polaže najteži ispit... Novi europski demokratski procesi omogućavaju ne samo pad totalitarnih režima nego i obnovu nacionalnih država integracijom, kao u slučaju Njemačke, ili transformacijom boljševičkih federacija u Europi... Čvrsto vjerujemo da je puni povratak Hrvatske iz mraka jednostranačkog totalitarizma u srednjeeuropski i europski civilizacijski krug - kojem je Hrvatska svojom poviješću, kulturom, geografskim položajem, gospodarstvom i mentalitetom oduvijek pripadala - doprinos novom europskom zajedništvu...".
Rezolucija Europskog parlamenta o europskoj savjesti i totalitarizmu (koju smo objavili u prošlom broju Hrvatskoga slova, kako bismo prekinuli šutnju o toj Rezoluciji), prinos je novom europskom duhu zajedništva i pomirbi. Ako je suditi po tome kako je Rezolucija dočekana u Hrvatskoj, onda bi se mogao steći krivi dojam o tome da se Hrvatima živo fućka za tu Rezoluciju, europsko zajedništvo i pomirbu. Ne, ne, živo se fućka onima kojima su puna usta "Europe". Baš su oni Rezoluciju prešutjeli, jer su valjda u Savezu za Europu zaključili kako ona nije "europski standard". Kakva savjest kad imamo svoju dragu ideologiju, svoje male strančarske titiće. U njihovo smo ime ukinuli i savjest.
Što to ne odgovara aktualnom nam poretku stvari? Europski parlament: "Izražava žaljenje što dvadeset godina nakon pada komunističke diktature u Srednjoj i Istočnoj Europi nije moguć pristup dokumentima od osobne važnosti ili potrebnima za znanstvena istraživanja, već su ona nepropisno ograničena za korištenje u nekim državama članicama; poziva na istinske napore u svim zemljama, za otvaranje arhiva, uključujući i one bivših službi unutarnjih sigurnosti, tajne policije i obavještajnih službi, iako se moraju poduzeti i određeni koraci, kako bi se onemogućilo da taj proces bude zloupotrijebljen u političke svrhe". Hoće li sad Velika Britanija otvoriti arhiv o svojoj bleiburškoj ulozi? Europski parlament: "Smatra da će primjereno očuvanje povijesnoga sjećanja, opsežno revidiranje europske povijesti i priznavanja svih povijesnih aspekata moderne Europe, u cijeloj Europi, ojačati europsku integraciju". Dakle, da će "ojačati europsku integraciju"! Nama je, kao, stalo do europskih integracija, štoviše, one "nemaju alternativu", a prešućujemo Rezoluciju koja ojačava tu integraciju, zato jer bismo morali reći istinu o totalitarnom komunizmu u vlastitom dvorištu.
Tuđman je prije dvadeset godina jako dobro razumio na čemu počiva "europski duh zajedništva". I dok se moderna Europa u odnosu na totalitarizme danas poziva na savjest, u Hrvatskoj se istodobno s najviših pozicija u državi poziva na Tita, na odluke njegove komunističke totalitarne partije i na tijela proistekla iz te i takve partije (što je najočiglednije u preambuli Ustava). Dok su ostatci "boljševičkih federacija" svuda oko nas, Hrvatska ne će biti dio "europskog duha zajedništva". Što nam je u međuvremenu činiti? Za početak pročitati knjigu "Franjo Tuđman - Hvatska - Europa - Europska unija" (Mate d.o.o., Zagreb, 2009.), koju je priredio akademik Dubravko Jelčić. Kad je pročitate složit ćete se: Da smo poslije Tuđmana dobili nekoga tko mu je barem do gležnja, vjerojatno bismo poslije velikosrpske agresije riješili i problem s komunističkim totalitarizmom. Ovako pak i u tom smo pogledu uzalud odlaprdali jedno desetljeće. Revolucionarima to razdoblje ne predstavlja problem jer -"revolucija ne smije stati", niti Hrvati s obje noge na zemlju stati.
Europski parlament Rezoluciju je poslao i "parlamentima i vladama država kandidatkinja" za članstvo u Europskoj uniji. Hrvatska je kandidat za članstvo u EU.

Hrvatsko slovo, 29. svibnja 2009.
DA SE NE ZABORAVI
Piše: Mladen Pavković
Opomena Oltara domovine
Odustajanje od Oltara domovine, odustajanje je od hrvatskog samopoštovanja
Prošla je još jedna obljetnica rođenja prvog hrvatskog predsjednika i vojskovođe dr. Franje Tuđmana (Veliko Trgovišće, 14. svibnja 1922. - Zagreb, 10. prosinca 1999.). Obilježena je skromno i gotovo nezapaženo. A pod vodstvom ovog hrvatskog velikana stvorena je hrvatska država! Drugim riječima, sve što je vezano uz ime pobjednika u hrvatskom Domovinskome ratu već je odavno stavljeno na marginu, ili bolje rečeno - prešućuje se.
Prije 15 godina, na Dan državnosti 30. svibnja 1994., predsjednik Franjo Tuđman otvorio je Oltar domovine, spomenik palima u Domovinskom ratu, koji se nalazi ispred južnog bedema na zagrebačkom Medvedgradu. Spomenik je rad kipara Kuzme Kovačića. Jedno vrijeme služio je kao mjesto na kojem su svi mogli odavati poštovanje hrvatskoj domovini.
A danas? Danas više nitko i ne pita za ovaj spomenik, a kamoli da bi neka delegacija došla položiti vijenac i zapaliti svijeće. Zaobilaze ga i predstavnici Udruga proizašlih iz Domovinskoga rata!?
Od gradonačelnika Zagreba Milana Bandića prije nekoliko godina (2006.) slušali smo kako će Grad Zagreb obnoviti ovaj spomenik, a njegov autor tom je prigodom izjavio: "Drago mi je da će spomenik sada zasjati u punom sjaju. Zahvaljujem gradonačelniku i Muzeju grada Zagreba što su čuli moje vapaje"- rekao je Kovačić, koji je ovo svoje životno djelo zamislio kao simbol hrvatske šahovnice satkane od različitih elemenata: zemlje, kamena, sunca, mora i vječne vatre koja podsjeća na žrtve  za domovinu. Na kamenim kockama isklesani su  hrvatski motivi iz vremena kneza  Branimira, veliki križ i stihovi hrvatske himne.
Bilo je to vrijeme kad je u javnosti povedena rasprava i o mogućnoj lokaciji za spomenik i trg Franji Tuđmanu. Tada je i o tome glavnu riječ imao Milan Bandić. Kazao je: Moram vas razočarati. Ne ću ja odrediti mjesto spomenika prvom predsjedniku Franji Tuđmanu. U Skupštini smo osnovali povjerenstvo, sastavljeno od najmudrijih imena Grada Zagreba, koja će se pobrinuti da ne "fulamo" - rekao je, te dodao da Tuđman mora dobiti najbolji trg u gradu i to što prije!
Godine idu, a od trga - ništa (odredili su mu neku livadu!), istina, obnovljen je Oltar domovine, posljednjeg mjesta na kojem je 1. studenoga 1999., na blagdan Svih Svetih, bio predsjednik Hrvatske Franjo Tuđman prije nego što je prevezen u bolnicu.
Istodobno Grad Zagreb grčevito se bori da se ne promijeni ime najljepšeg zagrebačkog trga, kao da smo pod vodstvom Broza, a ne Tuđmana, ostvarili hrvatsku državu, slobodu i spasili nekoliko milijuna golih života. Osim toga, svjedoci smo da se svaki mjesec otkrije neka jama sa stotinama, pa i tisućama nevino zvjerski  ubijenih Hrvata nakon završetka II. svjetskog rata, u što je posve sigurno bio umiješan i Josip Broz, ali grlati partizansko-komunistički "antifašisti", UDBA-ši koji su se "s računicom" početkom devedesetih također uključili u borbu za hrvatsku državu (jer bi u protivnom bili odbačeni i marginalizirani), tek na ovakvim primjerima pokazuju svoje pravo lice - ne daju Trg maršala Tita, jer je Broz navodno imao i dobrih djela (baš kao i prvi antifašist svijeta Josif Visarionovič Džugašvili Staljin, bez kojega nikada Tito ne bi bio to što je bio).
Ali, vratimo se još malo Oltaru domovine. To je vjerojatno prvi spomenik hrvatskoj slobodi koji nisu uništili, devastirali ili "zabranili" Srbi, koji su bili protivnici hrvatske države, već su to kao i sa Zidom boli učinili Hrvati, baš oni koji su nakon smrti prvog hrvatskog predsjednika, povjesničara i državnika rekli, da malo karikiramo, kako je hrvatska država ostvarena tek kad su oni zauzeli svoje političke i ine pozicije. Što će njima Oltar domovine koji je djelo dr. Franje Tuđmana? Čudi nas da je i HDZ odustao od ovog spomenika, tim prije što je još 2005. ova stranka tamo polagala vijence, a potpredsjednica Vlade i ministrica obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti Jadranka Kosor izjavljivala da Oltar domovine mora ostati "vječno sjećanje, vječni plamen na ono sve što jest važno, za trajno sjećanje na sve one koji su dali živote za slobodnu i neovisnu Hrvatsku".
Pa, tko je onda taj koji "ne da" da Oltar domovine bude mjesto sjećanja na sve poginule, nestale i umrle Hrvate, a kojeg do sada u ovom tekstu nismo spomenuli? Riječ je prije svega o nasljedniku dr. Franje Tuđmana - Stjepanu Mesiću. On ne podnosi ime, a kamoli spomenik i trg Franji Tuđmanu. Čak zaobilazi i njegov grob, kao da se plaši i mrtvog Tuđmana. Otkako je došao na vlast sve što je vezano uz Tuđmana njemu je strano. Jedino je od Tuđmana "uzeo" dvore na Pantovčaku. I u krugu ovih dvora trebao bi biti spomenik Tuđmanu, a aktualni predsjednik trebao bi mu svaki dan zapaliti svijeću, tek toliko da se prisjeti kako je njega i Josipa Manolića (ali i mnoge druge koji su mu prije, ili odmah nakon smrti okrenuli leđa), doveo na vlast.

Hrvatsko slovo, 29. svibnja 2009.
Haaška urota
Kad se već na Sudu rabe pojmovi "o udruženom zločinačkom poduhvatu", valjalo bi razmisliti i o uporabi pojma "urote", na koju sve više miriši povezanost Tužiteljstva, javnih medija i nekih članova Sudskoga vijeća kako bi se bez prava na jednakopravnost i pravičnost već u postupku osude optuženi Hrvati, ali i Republika Hrvatska
Valja se ipak nadati kako će razboriti francuski sudac, predsjedavajući Suda, Jean-Claude Antonetti razlikovati pojmove unutarnjega uređenja BiH od agresije i okupacije. Uostalom, nije li zbog hrvatske politike očuvanja cjelovite BiH, zemlja i danas podijeljena na srpski i bošnjački dio?
Početkom svibnja u Haagu je nastavljeno maratonsko suđenje šestorici Hrvata iz Bosne i Hercegovine, koje Tužiteljstvo tereti da su sudjelovali u udruženom zločinačkom pothvatu s ciljem da etnički očiste jedan dio BiH te ga priključe Hrvatskoj. U veljači prošle godine tužitelj Keneth Scott svoju je optužnicu obilato iskitio navodnim citatima iz Tuđmanovih predsjedničkih transkripata te zaključio kako su Zagreb i Mostar podjednako vodili operaciju uspostave tzv. Velike Hrvatske u granicama nekadašnje Banovine Hrvatske. Scott je tada smatrao kako su glavne karike u donošenju svih odluka bili hrvatski predsjednik Franjo Tuđman i ministar obrane Gojko Šušak, zajedno s predsjednikom HZ HB Matom Bobanom i predsjednikom njegove vlade Jadrankom Prlićem. Scott je tada tvrdio kako su "Tuđmanove težnje da se hrvatski narod okupi unutar najširih mogućih granica u potpunosti bile uslišane Vance-Owenovim mirovnim planom, koji su Hrvati odmah i potpisali pošto su se granice hrvatskih pokrajina u velikoj mjeri podudarale s granicama Banovine." Godinu dana kasnije, početkom svibnja 2009., kad je general Praljak počeo obrazlagati svoju obranu, tužitelji  Kenenth Scott i Douglas Stringer su, zbog načina na koji je Praljak počeo dokazni postupak, uložili prigovor te zatražili da se održi posebna sjednica, na kojoj bi i tužba i odbrana razmotrili učinkovitost suđenja. Tužiteljima se pridružio, očito pristran i jedan dio sudskoga vijeća, a sudac Stephan Trechsel pokušao je prekinuti generalovo izlaganje upitavši: "Kakve to veze ima s našim predmetom? Novačenje u Hrvatskoj! Kakve to veze ima s našim postupkom. Ja ne vidim ni sjenu neke veze s udruženim zločinačkim pothvatom. Bojim se, kad vidim taj golemi fascikl kako će se od nas očekivati da slušamo materijal koji nije relevantan." Na to je Praljak odgovorio kako je u optužnici Franjo Tuđman prvi na popisu optuženih ljudi za udruženi zločinački pothvat prema Bosni i Hercegovini. "Tu su Tuđman, Šušak, Bobetko", rekao je dodavši kako želi pokazati da su otpočetka u državi Hrvatskoj - "kao težnja, htijenje, i želja - uvedena najbolja načela onoga što zovemo zapadni civilizirani svijet, što smo svi zajedno radili, kako smo radili i što su bile naše težnje, želje i trud da se to postigne." 
Međutim sudac Trehzel je uzvratio kako nema spora da Hrvatska nije optužena, navedeni ljudi se u ovom predmetu ne spominju kao pripadnici zločinačkog pothvata te da Tuđman nije optužen. Raspravu je, dajući za pravo generalu Praljku, riječima zaključio predsjedavajući sudac Jean-Claude Antonetti: "Htio bih da bude zapisano ono što ću reći poslije intervencije moga kolege o udruženom zločinačkom pothvatu. Točno je da gospodin Tuđman nije optužen, jer je mrtav, ali da je živ, bio bi ovdje na optuženičkoj klupi. General Bobetko, da je živ, bio bi na optuženičkoj klupi. To treba imati u vidu kada se govori o udruženom zločinačkom pothvatu." Zasigurno je tako general Praljak dobio prigodu da pobije navode iz Scottove optužnice o udruženom zločinačkom pothvatu hrvatskoga političkog i vojnog vodstva protiv BiH. Osim toga valja upozoriti kako su domaći mediji uglavnom prešutjeli pokušaje Haaškoga tužiteljstva i dijela sudaca iz Vijeća Suda da se na račun vremena ošteti obrana optuženih Hrvata. Zato bi s razlogom, kad se već na Sudu rabe pojmovi "o udruženom zločinačkom poduhvatu" valjalo razmisliti i o uporabi pojma "urote", na koju sve više miriši povezanost Tužiteljstva, javnih medija i nekih članova Sudskoga vijeća s ciljem da se i bez prava na jednakopravnost i pravičnost već u postupku osude optuženi Hrvati, ali i Republika Hrvatska. Kad je tužitelj Scott u proces već ionako unio pojam Velike Hrvatske, koja se, kako smatra, trebala prostirati područjem nekadašnje Banovine, obrana bi ga trebala upozoriti, kako su hrvatski nacionalisti islamske vjere, nakon uspostave Banovine 1939., istodobno ustali protiv te male minimalističke Hrvatske te 1941. iskoristili prigodu i ostale dijelove BiH priključili Hrvatskoj. Po sustavu zapovjedne odgovornosti, kako je intenzivno tumači Tužiteljstvo, odgovornost za navodni zločinački pothvat ne bi mogli izbjeći ni međunarodni posrednici Vance i Owen, koji su, kako smatra Scott, svojim mirovnim planom pogodovali Hrvatima da uspostave "Veliku Hrvatsku". Valja se ipak nadati kako će razboriti francuski sudac, predsjedavajući Suda, Jean-Claude Antonetti razlikovati pojmove unutarnjega uređenja BiH od agresije i okupacije. Uostalom, nije li zbog hrvatske politike očuvanja cjelovite BiH, zemlja i danas podijeljena na srpski i bošnjački dio?
Mate KOVAČEVIĆ

Hrvatsko slovo, 29. svibnja 2009.
RazgovorIvan Krndelj, dopredsjednik Skupštine Brčko distrikta Bosne i Hercegovine
Zajedništvo nam je potrebno koliko i kruh svagdašnji
Iako je Brčko distrikt stvoren kao posebna jedinica lokalne samouprave u Bosni i Hercegovini, koja, prema Statutu, ključnom dokumentu, treba njegovati princip multietničnosti, Hrvati kao najmalobrojniji narod, doživljavaju maćehinski odnos. Ivan Krndelj je sudjelovao u stvaranju Brčko distrikta BiH, a od njegove uspostave obnaša najviše dužnosti u brčanskoj vlasti. Bio je dopredsjednik općine Brčko, potom dogradonačelnik Brčko distrikta BiH a trenutno obnaša dužnost dopredsjednika brčanske Skupštine u drugom uzastopnom mandatu. Jedna je od najmjerodavnijih osoba za razgovor o trenutnim problemima brčanskih Hrvata.
Gospodine Krndelj, vapaj roditelja učenika iz brčanskih hrvatskih sela stigao je i do Republike Hrvatske. Što je dovelo do zabrinutosti brčanskih Hrvata kada je školstvo u pitanju?
Bez obzira na solidna financijska sredstva kojima raspolaže Proračun Brčko distrikta pa i velikog dijela koji se odvaja za obrazovanje kao sastavni dio društvenih izdataka, činjenica je da puno stvari ne ide kako treba te da ima dosta nezadovoljstva građana. Najprije kroz organiziranje prijevoza učenika od kuće do škole i obrnuto, cjelokupnog organiziranja nastave, itd. Bez obzira što, ako gledamo načelno, sve ono što Statut Brčko distrikta kao glavni akt u distriktu nalaže, što pretpostavlja da sva djeca bez obzira iz kojega naroda dolaze imaju pravo na udžbenike na svom jeziku, njegovanje kulturnih i tradicionalnih vrijednosti i sve ono što sljeduje jedan konstitutivni narod, ipak tu ima prilično mnogo nesnalaženja i problema. Međutim, ono što nas najviše zabrinjava, posljednjih dvije godine jeste pokušaj da se kroz tzv. racionaliziranje mreže osnovnih škola ipak taj projekt provede na štetu hrvatskih prostora i hrvatskog naroda. Zabrinuo nas je prijedlog od prije dvije godine kojim bi se trebale ukinuti dvije matične škole od postojeće tri u selima s hrvatskom većinom. Spomenutim prijedlogom trebalo je ukinuti škole u Zoviku i Ulicama i one su trebale pripasti školama u mjestima s većinskim stanovništvom iz drugih naroda, čime bi se organizacija nastave drugačije činila, upravni dio škole bi drugačije izgledao, a što je bilo neprihvatljivo Hrvatima našega kraja.
To stajalište je donijelo, doslovno rečeno, pobunu roditelja i zaustavljen je taj prijedlog. Međutim, proces je bio zaustavljen samo dok prođu izbori i sada se ponovno aktualizira kroz iste ili slične prijedloge. Građani su zabrinuti. Bio sam nazočan jednom sastanku u Zoviku s roditeljima čija djeca gravitiraju toj školi. Roditelji su jednoglasni u stajalištu da prijedlog kao takav ne može proći. Mislim da je vršenje organizacije mreže škola na ovaj način neshvatljivo i da sve tri matične škole moraju ostati. Problem ne bi trebao biti za škole u Zoviku i Bijeloj (koja i nije upitna) nego za školu u Ulicama, mjestu koje je povratničko. Mi smo svjesni da tamo trenutno nema dovoljno djece ali ako računamo na ozbiljniji povratak onda to moramo imati u vidu. Škola je osnovni preduvjet povratku.
Brčko distrikt Bosne i Hercegovine stvoren je na multietničkom načelu. Nije li ovo političko pitanje? Kako se predstavnici hrvatskog naroda nose s ovim problemom? Poznato je da su Hrvati i nositelji vlasti i u zakonodavnoj i izvršnoj vlasti Brčko distrikta BiH, ali i u stručnim povjerenstvima?
U pravu ste. Mi imamo mehanizme da to zaustavimo i imamo ljude na pozicijama. Dogradonačelnik je iz hrvatskog naroda, imamo predstavnika u pedagoškoj instituciji, imamo ravnatelje škola i ima dovoljno ljudi koji mogu usmjeriti sam prijedlog u smislu pravičnosti i za Hrvate, ali ne bih želio da me se pogrješno shvati, pa ću biti oprezan. Ima ljudi koje to mnogo ne dodiruje ili čuvaju svoju poziciju ili su možda obećali OHR da će to podržati, pa pored tih ljudi takvo nešto na štetu hrvatskog naroda i prođe. Zbog toga pokušavamo zajedno s građanima, slušajući njihove zahtjeve da ne dopustimo da tako loš prijedlog prođe kao predmet odlučivanja na sjednicu Vlade. Ja se nadam da takvim načinom potičemo i naše predstavnike da se taj prijedlog popravi kako bi bio prihvatljiv i za naš narod.
U Brčkom su se posljednjih godina silni novci uložili u izgradnju školskih zgrada sada se predlaže da se nastava u tim zgradama zaustavi. Postavlja se logično pitanje, nije li sva priča oko školstva u Brčkom jedno veliko političko pitanje i svojevrsna poruka ondašnjim Hrvatima?
Mislim da ste u pravu. Ja uopće ne želim razmišljati o zatvaranju škola, jer sam siguran da imamo mehanizme da to spriječimo.
U Vladi postoje afirmativni glasovi koje imaju i Hrvati koji mogu zaustaviti takav prijedlog, tako da glasovanje tamo ne smije proći, jer ako prođe Vladu onda ga je kod nas na Skupštini teško zaustaviti, jer nemamo pravo afirmativnog glasovanja, a od 31 zastupnika samo nas je četvoro iz reda hrvatskog naroda. To je malo da bismo nešto mogli postići. No, ja se nadam da svi znamo što je to dobro rješenje za Hrvate kada je mreža osnovnih škola u pitanju. Mislim da se do sada definiralo što je loše rješenje za Hrvate i to tim ljudima ne bi trebao predstavljati problem. Gradi se, na primjer, nova škola u jednom srpskom selu, a gravitira već postojećoj školi u hrvatskom selu. I onda bi Hrvati iz već postojeće škole trebali ići u srpsko selo gdje se gradi nova. To je apsurdno i moje osnovno stajalište je da se takvo nešto ne smije dopustiti.
Školstvo je samo jedna oblast u kojoj se osjeća recimo to tako, nepravda prema Hrvatima? Maćehinski odnos  institucija vlasti Brčko distrikta primijenjen je i u slučaju tržnice "Arizona", koja se nalazi u katastarskoj općini Dubrave, dakle, na hrvatskom teritoriju? Taj je projekt najavljivan kao projekt stoljeća. Međutim, posljednjih nekoliko godina nitko ga ne spominje. U čemu je problem?
Ja sam to govorio i javno i bio sam pred smjenom s pozicije dogradonačelnika od strane Supervizora koji je tada bio vrhovna vlast u Brčkom, zbog svojih stavova da je tržnica Arizona prostor na kojem su i Hrvati morali imati svoje mjesto, da je tamo veliki broj povratnika Hrvata. U vrijeme kada je uz pomoć američke vojske stvarana tržnica Arizona naši su ljudi uložili znatna sredstva da bi ostvarili sebi održivi povratak. Od Vlade su tražili samo da rade. Na žalost, jedna skupina ljudi s jasnim namjerama da uzmu novac i odu s ovog prostora, ljudi koji su i osuđivani zbog sličnih poslova u sprezi s pojedincima iz Vlade pa i uz suglasnost OHR (Ured međunarodne zajednice u Brčkom, nap.ur.) dominirala je a na štetu dobrog broja Hrvata, kojima je zabranjivano raditi, primjenjivana je i sila, itd. U dobrom dijelu su uspjeli uzeti veći dio novca i odnijeti ga u Srbiju ili negdje drugdje, a Arizona polako umire. Ljudi su sve nezadovoljniji. Taj titular koji je dobio posao povlači se s tržnice već nekoliko godina. Projekt nije dovršen, ulaganja nisu završena, a oni više i nemaju interesa. Ja sam predosjećao da će tako biti i pokušao sam taj proces usmjeriti i na zadovoljstvo Hrvata.
Na žalost, to se nije dogodilo. Postoje i tužbe koje su podnijeli Hrvati i to ne samo na sudovima u BiH nego i međunarodnim. Ukoliko se njihove apelacije prihvate onda će distrikt morati platiti odštetu, a već je bilo takvih sličnih ugovora, iz kojih su odštete i po nekoliko milijuna eura.
Problemi su i u procesu zapošljavanja Hrvata, koji su od samog početka majorizirani? Trenutno stanje je katastrofalno, jer se taj omjer još pogoršava kada su Hrvati u pitanju, a mnogobrojni  egzistenciju traže na drugim mjestima? U čemu je problem? Hrvati imaju predstavnike u vlasti( evo, i Vi ste jedan od njih, istina u zakonodavnoj vlasti)? Činite li svi zajedno dovoljno za svoje sunarodnjake?
Mi smo stalno potencirali, možda i prenapadno spominjali probleme u procesu zapošljavanja i debalansa na štetu Hrvata kroz traženje informacija, radili određene pritiske itd. Na žalost, ostali smo usamljeni ali to nas ne opravdava niti obeshrabruje da nastavimo u pravcu poboljšanja položaja.Ovdje se jasno treba reći da je Statut Brčko distrikta decidirano odredio da se zapošljavanje javnih službi provodi sukladno strukturi stanovništva. Samim tim se u startu kaže da se ne primjenjuje zadnji popis pučanstva, kada su Hrvati u Brčkom bili drugi narod po brojnosti na prostoru Brčko distrikta s 25 posto od ukupnog broja stanovništva. Demografska se slika promijenila u ratu i za vrijeme agresije, kada su ovdje stigli mnogobrojni Srbi sa drugih područja. Oni su ostali ovdje i traže svoj dio prostora. Bošnjaci su standardno u Brčkom bili brojni. Oni su i brojni u institucijama vlasti. I tako je ovdje, po logici, jači više grabi sebi. Nepisano pravilo 4-4-2 nikada nije poštivano i to uvijek uz neke izgovore. Recimo, da su nam govorili kako nema dovoljno visokoobrazovanih Hrvata. Trenutno je u institucijama uposleno 13 posto a prema tim pravilima trebao biti uposleno 20 posto Hrvata. Kada znamo da je preko 3.000 ljudi uposleno samo u administraciji onda postotak od 7 posto je značajna brojka. A da ne govorimo o privatizaciji i procesu koji je protekao također loše po Hrvate. Moram biti iskren i reći da i kod nas, predstavnika hrvatskog naroda u vlasti, često nema dovoljno sloge, jer se gledaju uski stranački ciljevi, a onda prolaze vlakovi. Možda je ovo pregrubo što govorim, ali mislim da nismo pokazali dovoljno jedinstva kako bismo se u ovom trenutku mogli othrvati nasrtajima koji dolaze prema nama kao najmalobrojnijem narodu.
Kako to tumačite, budući da su u vlasti i Koalicija HDZ 1990., HSS-NHI i HSP ali i HDZ BiH, činjenicu da Hrvati distrikta nemaju oporbu?
Spomenuo sam već da mi, na žalost, često nismo složni a u ovom trenutku to nam je najpotrebnije. U Brčkom je vlast koncentracijska, što znači da su sve parlamentarne stranke u vlasti tako da doista nema oporbe, ali često nema niti neke posebne suradnje. No, postoje pitanja u kojima moramo zajednički djelovati jer smo svi odgovorni. U trenutku donošenja ključnih odluka svi mi moramo biti odgovorni za ono što činimo. Ponekad prebacujemo lopticu jedni na druge, ali se problem rješava tek kada ga dobro promotrimo i pronađemo njegovu bit. Tek onda možemo ići u pronalazak "terapija" kako bismo bol odagnali i bolest izliječili.
Gospodine Krndelj, sudeći po Vašim odgovorima život Hrvata u distriktu nimalo nije ružičast. Hoće li Hrvati, povijesno najstariji narod u Brčkom i trenutno zemljišno najbogatiji (Hrvati su vlasnici 45 posto zemljišta) morati pokupiti svoje stvari i napustiti distrikt kao što su to morali činiti u povijesti?
Iako je stanje prilično crno, ono nije bez izlaza. Ja mislim kako mi imamo mehanizme da se zaštitimo, ali da na tome moramo ustrajati. I iskrena potpora sa strane bila bi dobrodošla. Ponekad ljudi sami ne vide koliko mogu, ali kada nevolja dođe onda postanu jedno tijelo i sve se zlo rasprši kao "kula od karata". Ima ovdje i dobrih projekata. Mnogo smo posla uradili na infrastrukturi, ali to je kap u moru od onoga što trebamo učiniti. Uvjeren sam da će života za Hrvate u Brčkom uvijek biti i da se povijest ne će ponoviti, ali na tome svi zajedno moramo poraditi. Malo nas je, malobrojni smo i onda se od nas očekuje mnogo više truda, rada i znoja, ali ako želimo dobro svom narodu, a želimo, svi zajedno moramo zapeti.
Anto PRANJKIĆ

Hrvatsko slovo, 29. svibnja 2009.
HRVATSKO GLUMIŠTE
Piše: Igor Mrduljaš
O izumiranju meštara
Desetljećima, povremeno, netko zabrinuto upozori kako nam nedostaju vješti i upućeni kazališni krojači koji znadu sašiti krinolinu ili austro-ugarsku časničku odoru. Kako više nemamo kazališnih obućara, tapetara, oružara, stolara... Stari su polako odlazili u mirovinu, mlade nitko nije školovao
Već je isteklo vrijeme da se naša kazališta i školstvo djelatno potrude glede školovanja meštara za brojne kazališne poslove
Spomene li se kazalište, prvo pomislimo na glumca. On odista jest stožerno mjesto i okomica glumišta, bez njega i gledatelja nema ni teatra, znamo, ali nikako nije jedini stvaralac predstave, dakle kazališta. Glumište je nadasve složen i zamršen organizam kojega tvore ljudi vrlo različitih struka, znanja i vještina. Pritom nisu odlučujuće razlike između profesionalnog i amaterskoga kazališta, konzervativnoga i avangardnoga, javnoga i privatnoga, velikoga i maloga. Svako glumište jest tvornica pričina, ali taj se pričin gradi iz vrlo zbiljskoga tvariva: drveta, aluminija, projekcijskog platna, raznovrsnih tkanina, boja i lakova, žarulja i skupih tehničkih sprava. A ta tvariva i naprave rabi osoblje koje radi u kazališnim radionicama, malim tvornicama čudesa. Njima je kolegica Lidija Zozoli posvetila tribinu pod naslovom "Zaboravljena kazališna zanimanja" pozvavši za stol inspicijenta, maserku i rekviziterku. I dodirnula bolno mjesto hrvatskoga glumišta - brojni kazališni zanati, naime, izumiru, a neki su i posve izumrli!
Desetljećima, povremeno, netko zabrinuto upozori kako nam nedostaju vješti i upućeni kazališni krojači koji znadu sašiti krinolinu ili austro-ugarsku časničku odoru. Kako više nemamo kazališnih obućara, tapetara, oružara, stolara... Stari su polako odlazili u mirovinu, mlade nitko nije školovao (makar uvježbavao!) za različite kazališne zanate. Zaludu su negdašnji tehnički šefovi upozoravali ravnatelje kako će jednoga dana "pogon stati", jer se ne primaju mladi koji će uz starije kolege naučiti tajne zanata. Ravnatelji su se brinuli o nastupima na festivalima ili svome ostanku na položaju, pa nitko ništa nije poduzimao. Bilo je ipak i ozbiljnijih pokušaja. Kada se 1987. otvorila zgrada Zagrebačkoga kazališta mladih, ugledni redatelj i kazališni pedagog Božidar Violić, kostimografkinja Ika Škomrlj i scenograf Drago Turina pripremili su projekt kazališnoga učilišta za nove krojače, šminkere, rasvjetljivače i druge zanate u kojem bi i sami poučavali pa ga ponudili kazalištima i mjerodavnim prosvjetnim tijelima, ali - pogađate! - projekt je potonuo u ogluhu mjerodavnih.
Uzmimo samo primjer inspicijenta, osobe o kojoj uvelike ovisi razina uprizorenja tijekom pokusa, a osobito svake kazališne izvedbe. Inspicijent je voditelj predstave, osoba koja nadzire sve njene sastavnice - od pravodobnog pozivanja izvođača na pozornice, promjene dekora tijekom izvedbe do usklađivanja rasvjete i zvučnih učinaka i suradnje s tehničkom službom. To mora biti čovjek uistinu odan glumištu, strpljiv i taktičan, smiren i upućen u sve tajne stvaranja i izvođenja predstave. Osoba koju ne smije zbuniti i ostaviti bez rješenja, ako pištolj ne opali kada se Barić ustrijeli u Begovićevom Bez trećega ni kad padne uzvlaka usred predstave i ugrozi živote glumaca. Malo je i prije bilo pouzdanih voditelja predstave, zato su "pravi" bilo vrlo cijenjeni i omiljeni u kazalištima.
Zato nam predstave izgledaju iz godine u godinu sve gore, unatoč darovitim glumcima, pa i dobrim dramama. Djeluju šlampavo, očito je da nedostaju majstori koji su nekoć bili ponosni kada bi se vrata na pozornici čvrsto zatvorila, a kulisa se ipak ne bi zaljuljala i pomutila pričin da se radi o "pravim vratima". A kada jedva priučeni električari postanu ubrzo majstori rasvjete, teško je očekivati da će oblikovanje svjetla biti vrsna sastavnica predstave. Kao što nitko nije samoproglašenim meštrima zvuka rekao da kazalište nije disco-klub pa da zvučnike ne smiju "navijati" do 100 decibela i izazivati glavobolje u gledatelja. Zbilja je već isteklo vrijeme da se naša kazališta i školstvo djelatno potrude glede školovanja meštara za brojne kazališne poslove. Da već sutra ne bismo ostali bez i ovih ostataka profesionalnoga glumišta!