Hrvatsko slovo

Hrvastko slovo, 30. travnja 2010.
Krinka stabilizirajuće uloge
Stabilizirajuća uloga Hrvatske u regiji sramotna je i pogubna za Hrvate
Koja je stvarna uloga Hrvatske u regiji, kad je u pitanju stabilizacija regije, koja je već stoljećima nestabilna i neprestano se stabilizira na destabilizirajući način? Objektivno Hrvatska danas na Zapadnom Balkanu ne može ništa, a i da može, ne smije stabilizirati nikoga i ništa. Ona ga je objektivno mogla stabilizirati u većoj mjeri negoli ga jest samo u jednoj prigodi godine 1995. Tad je, nažalost, Hrvatska vojska zapriječena pred ulazom i oslobođenjem Banje Luke od velikosrpske okupacije. I amen. Hrvatski prilog trajnoj stabilizaciji regije za Josipovića je „pogrešna politika“! Zašto je Hrvatska pristala protuustavno postati dijelom umjetne tvorevine pod imenom Zapadni Balkan kad u njemu objektivno ne može ništa, a kamoli ga stabilizirati? Ma, zbog „pridruživanja“! A ono je prilagođeno velikosrpskom imperativu o tome da svi Srbi moraju živjeti u jednoj državi.
Hrvatska ni samu sebe ne može stabilizirati sve dok je politički i mentalno na Zapadnom Balkanu. Svojim pristankom na zapadnobalkansku poziciju ona je rješavala kompleks jugobolnika, kojima je izmakla totalna kontrola Hrvatske u desetljeću od 1990. do 2000. Ako joj je već onemogućena prava i aktivna uloga u stabiliziranju regije, preostaje joj samo „pridruživanje“. Na tom planu, za razliku od stabiliziranja, već su postignuti zavidni rezultati. Nažalost.
Pogledajmo što Hrvatska može na planu stabilizacije regije. Ako Republika srpska izglasuje referendumsko razdruživanje od Bosne i Hercegovine, Hrvatska ne može ništa. A riječ je o teškom obliku destabilizacije. Ako Hrvatima u Bosni i Hercegovini protuzakonito ukinu televiziju ili kaubojski okupiraju banku, Hrvatska ne može i ne smije ništa. A riječ je o teškom obliku destabilizacije. U oba primjera Hrvatska bi se, makar i običnim priopćenjem, a kamoli širom diplomatskom akcijom „miješala u unutarnja pitanja Bosne i Hercegovine“. Jugobolnici su pristankom na zapadnobalkansku poziciju Hrvatske srednjoročno Hrvatima zavezali ruke i stavili povez preko očiju. Ako Srbi u Mitrovici na Kosovu izglasuju autonomiju što je teški oblik destabilizacije regije, Hrvatska opet ne može i ne smije ništa, niti se u tom pogledu od nje očekuje ikakav potez. I tako dalje.
Hrvatskoj je namijenjena drukčija stabilizacijska uloga. Višestruko nepovoljna. Prvo, stabilizirali smo se sa Slovenijom jer smo pristali da arbitražni sud umjesto međunarodnog suda, ne samo razmatra problem u Savudrijskoj vali, nego i određuje ono što je sadržano u točki 3b arbitražnog (ne)sporazuma, gdje je definirano da će sud odrediti karakter veze s otvorenim morem („dimnjaka“). Izvrstan primjer stabilizacijske uloge Hrvatske! Drugo, jedan od najvažnijih čimbenika stabilizacije odnosi se na Srbiju. Hrvatska je zadužena od međunarodnih moćnika za „mirotvorstvo“ a ne da pravi probleme Srbiji u postupku njezina preuzimanja pozicije „lidera u regiji“ – na tom planu Josipovićeva politika je nenadmašna. To je u skladu s procesom kojim Srbiju treba vratiti u dostojne međunarodne odnose, što ona svakako objektivno zaslužuje, bez obzira na sve i bilo kad. Zna se tko je bila i ostala miljenica međunarodnih čuvara Jugoslavije. Treće, Hrvatska mora riješiti pitanje luke Ploče, koje je, nažalost, otvoreno, a sastoji se u tome da omogući da se Bosna i Hercegovina bilo kako gospodarski i politički uspostavi u samoj Luci. Ako se BiH politički ne uspostavi ona će tražiti „dimnjak“ do otvorenog mora, čime se iskazuje kao pouzdani slovenski učenik. BH peripetije oko pelješkog mosta Petra Šegedina čarke su u odnosu na stabiliziranje Luke.
Četvrto, opet Srbija. Hrvatska je od međunarodnih moćnika zadužena za mirotvorstvo, ali na vlastitu štetu, a ne da pravi probleme bilo kome u regiji, a osobito Srbiji. Zbog toga hrvatska politika, osim što se mora odreći Hrvata u regiji, ne smije ni pomisliti aktualizirati otvorena granična pitanja sa Srbijom, makar ona drži pod svojom političkom, administrativnom, vojnom i policijskom okupacijom ne samo dio hrvatske države, nego i samog NATO teritorija. I nikome ništa. Uz posebno dopuštenje srpskih vlasti Vukovarci se smiju kupati na okupiranoj dunavskoj adi, što je vrhunac perfidije stabiliziranja hrvatske pokornosti i sramote. Peto, opet Slovenija. Iako je Slovenija stabilizirana s Hrvatskom i premda ne priznaje autohtonu hrvatsku nacionalnu manjinu u Sloveniji, ona i dalje drži okupiranom Sv. Geru, nedvojbeni dio hrvatskog teritorija. I opet – nikome ništa.
Hrvatska može imati i ima stabilizirajuću ulogu, ali za Hrvate na poguban, sramotan i zakrinkan način. Toliko o stabilizaciji „regiona“. Nju smo već sa svim tragičnim posljedicama apsolvirali uoči i po raspadu Austro-ugarske. Sve ostalo je pridruživanje. Primjerice, Boka kotorska je pridružena, pa ju više ne treba stabilizirati. Sve hrvatsko što je u regiji komunistički režim u teritorijalnom pogledu stabilizirao i pridružio, smatra se zatvorenim pitanjima, a na tom tragu nastoji se zatvoriti i pitanje hrvatske tužbe protiv Srbije za genocid.

Hrvastko slovo, 30. travnja 2010.
Krug za trg
Građanska inicijativa za povratak imena Kazališni trg zagrebačkom trgu nazvanom imenom komunističkog diktatora maršala Tita

Pozivamo Vas na četvrti veliki javni prosvjed
Kojim u duhu Rezolucija Vijeća o Europe o međunarodnoj osudi zločina totalitarnih komunističkih režima te Deklaracije hrvatskog sabora o osudi zločina komunističkog poretka u Hrvatskoj, tražimo povratak imena Kazališni trg zagrebačkom trgu nazvanom imenom komunističkog diktatora Tita.

Maršal Tito odgovoran je za masovna pogubljenja, pojedinačna ubojstva, zatvaranja i mučenja ljudi u logorima i kaznionicama te zabranu svakog pluralizma. Veličanje zločinca i totalitarnog sustava onemogućava brojnim pogođenim obiteljima okončanje bolnog žalovanja, a cjelokupnom je društvu zapreka za razvitak demokracije.

UKOLONIMO MARŠALA TITA IZ ZAGREBA I HRVATSKE!

Dođite u subotu, 8. svibnja 2010. u 11 sati pred Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu!

Hrvastko slovo, 30. travnja 2010.
FARSA I TRAGEDIJA
Svaki je, pa i najpametniji bijeg od slobode, samostalnosti i suverenosti politički posve neshvatljiv 

Hrvatske su elite ovako ludovale samo dvaput: za Ilirskoga pokreta (1836.–1843.) i u predvečerje Balkanskih ratova (1912.–1913.). Kada je u drugoj polovici XIX. stoljeća san Janka Draškovića o Velikoj Iliriji mutirao u san Josipa Jurja Strossmayera o Jugoslaviji, hrvatskim se političkim, kulturnim i crkvenim elitama slobodna Srbija počela ukazivati kao Piemont Južnih Slavena. Stoga ih je na početku XX. stoljeća oduševljavala Kraljevina Srbija kao što ih danas, na početku XXI. stoljeća, oduševljava Europska unija.
Što su nam donijele „južnoslavenske integracije“? Pljačke, ubojstva, progone, krvoprolića u dvjema Jugoslavijama. Unatoč tomu te su integracionističke ludosti donekle razumljive. One su šiknule iz sustavne neslobode, nepravde i ponižavanja u „podunavskoj integraciji“. To dostatno ilustrira jedan primjer: Nakon Jelačićeve pobjede u Hrvatsko-madžarskomu ratu god. 1848.-1849. Austrija se nagodila s Madžarima i vratila osamostaljenu Hrvatsku pod krunu sv. Stjepana. Nije dakle posve čudno što se u takvim nevoljama začeo ludi san o „spasonosnoj integraciji“ pod drugim žezlom.
A što je ovo danas? Kakva to nevolja danas tjera hrvatske elite da svoju Republiku Hrvatsku - slobodnu i suverenu državu – tako brutalno guraju u Europsku uniju? Svaki je, pa i najluđi bijeg od ponižavanja, nepravde i neslobode, kao što rekoh, donekle razumjeti. Ali tu vrijedi i obrat: Svaki je, pa i najpametniji bijeg od slobode, samostalnosti i suverenosti politički posve neshvatljiv.  
Kada smo god. 1990. s Tuđmanom i Hrvatskom demokratskom zajednicom počeli obnavljati hrvatsku državu, njezina samostalnost i suverenost bile su nam najviše političke vrjednote. No, kada su se god. 2000. na vlast vratili „reformirani komunisti“, s njima je oživjela i njihova nereformirana dogma: Hrvatska ne može biti samostalna i suverena jer je premalena. Pod teretom te dogme političke su elite odbacile Tuđmanov suverenizam i priklonile se Račanovu integracionizmu.
Od tada se Hrvati javno srame svoje državne samostalnosti i suverenosti. Na radiju, na televiziji, u WAZ-ovu Morgenblattu, u Styrijinu Abendblattu, svuda oko nas - tutnje paradoksalni cinizmi: moramo doći za stol za kojim se o nama odlučuje (Račan); za ulazak u EU Hrvatska je spremna platiti svaku cijenu (Sanader); hrvatske su banke, otkad su u stranom vlasništvu, hrvatskije i razvojnije no što su ikad bile (Škegro); itd., itsl.
Takva državnička mudrost Hrvatsku čvrsto pozicionira na Unijinu Zapadnom Balkanu. Tu je Hrvatska dosad sklopila mnoštvo multilateralnih sporazuma; razvila je svestranu političku, kulturnu, gospodarsku suradnju sa zemljama „regije“; spremna je odustati od tužbe zbog genocida protiv Srbije; preuzima na se dio srpsko-crnogorske krivnje za oružanu agresiju na Bosnu i Hercegovinu. Nad lažnim hrvatsko-srpskim „bratstvom i jedinstvom u zločinu“ zgrozio se i Sulejman Tihić, predsjednik bosansko-hercegovačke Stranke demokratske akcije (SDA), te stao u obranu Republike Hrvatske od potvora njezina predsjednika Ive Josipovića. Stanje u Bosni i Hercegovini, rekao je Tihić, bilo bi daleko gore i teže da nije bilo Hrvatske.
Medijska blokada razumna govora čuva te i takve budalaštine kao svetinje. O njima se ne raspravlja. Ni na javnoj televiziji, ni na državnomu radiju, ni u dnevnim listovima.
Najluđe je što se i takva država smatra uskogrudnom. Hrvatska je, reče ovih dana Marko Škreb, negdašnji guverner Hrvatske narodne banke, a sada glavni ekonomist talijanske Privredne banke Zagreb, previše kroatocentrična. Opsjednuta je sobom i svojim brigama, a njezin je udio u pučanstvu Europske unije manji od 1 posto; u BDP-u manji od 0,5 posto; u novčanim agregatima 0,13 posto. To su brojke na razini statističke pogrješke. Hrvati, veli Škreb, trebaju shvatiti tko su i što su i prilagoditi se okolišu.
Krasno! Osobito su vrijedni usporedni podatci o veličini i snazi hrvatske države. No njihov je smisao u toj priči nakaradan. To je - poludjeli vrabac koji zdvaja što nije slon! A kroatocentričnost? Da je Hrvatska opsjednuta sobom i svojim brigama, zar bi negdašnji guverner Hrvatske narodne banke i hrvatski ministar financija danas bili službenici talijanske Privredne banke Zagreb? Pouka o prilagodbi nije loša. Upitno je samo može li se sav narod, kao Marko Škreb i Božo Prka, „prilagoditi“ zaposlivši se u talijanskoj Privrednoj banci. Možda bi i mogao, ali koga bi banka tada gulila?
Današnje integracionističko ludovanje hrvatskih elita priziva glasovitu izreku: „Povijest se ponavlja“ i dometak: „prvi put kao farsa, drugi put kao tragedija“. Priziva i ispravlja dometak: „Kada je riječ o integracijama, u Hrvatskoj uvijek kao tragedija.“

Hrvastko slovo, 30. travnja 2010.
BROJKE
Nepromišljenost
Ovih dana muslimanski-bošnjački mediji pojačali su paljbu na Milorada Dodika, a povod im je odluka Vlade RS da se provede revizija broja poginulih u Srebrenici. Naime, Dodik već dulje vrijeme tvrdi kako je izvješće o broju poginulih u Srebrenici netočno, da je pritisak koje je napravilo izvješće vršio Pady Ashdown. Nema kako sve tu njegovu tvrdnju nisu nazvali muslimanski-bošnjački mediji ali se ovih dana dogodilo nešto neočekivano. Direktor Memorijalnog centra Potočari Mersed Smajlović priznao je pred kamerama kako se na spomen-ploči nalazi desetak imena ljudi koji su i dan-danas živi i zdravi. Dodik pak govori o broju od 500 živih i zdravih ljudi a čija se imena, po njemu nalaze napisana na spomen-ploči. Naravno da nikome normalnom ne pada na pamet licitirati s brojem ljudi nad kojima je izvršen zločin, genocid, potvrđen i odlukom-presudom haaškog suda, niti da na bilo koji način omalovaži, umanji zločin koji se dogodio ali se mora kazati kako se nije smjelo dogoditi da se na ploči nađe ime ni jednog živog čovjeka. Nalazilo se na toj spomen-ploči, pet, deset ili više imena koja tu nisu trebala biti nikako ne može umanjiti niti uvećati zločin koji se dogodio ali daje priliku nekima kao što je Dodik da to pokušaju omalovažiti. Nitko nema nikakve koristi od tih desetak imena, kao što nitko nije imao koristi što je jedan mrtvac glasovao ali je šteta velika. No i unatoč ovoj nenamjernoj ili možda i namjernoj pogrješci, što tvrdi Dodik, on nikako ne može ostvariti ono što bi želio, prikriti istinu o srpskom zločinu u Srebrenici ali i o svim srpskim zločinima po BiH, Hrvatskoj i na Kosovu.

„ŠPORTSKE“ IGRE
I jare i pare
Na nedjeljnoj utakmici u Zenici, između zeničkog Čelika i trebinjskog Leotara članova Premijer lige BiH došlo je do žestoke tučnjave, ali ne između navijača, kako bi se u prvi mah moglo pomisliti, nego između igrača i to poslije utakmice u svlačionici. Razlog se službeno još uvijek ne zna, međutim cijela zenička i beha čaršija bruji o tome da su uprava i igrači Leotara izigrali dogovor. Prema čaršiji, Čelik je Leotaru dao novac za bodove koji bi mu osigurali opstanak u prvoligaškom društvu, ali su ovi iz Trebinja pobijedili s 1:0 i po svemu sudeći uzeli i pare i jare. Kako god bilo, ovo samo pokazuje kakvo je stanje u bosanskohercegovačkom društvu. Lopovsko, korumpirano i jadno.

BIH I NATO
Uvjetni MAP
Dragoj Našoj ponuđeno je uvjetno primanje u MAP, akcijski program za pristupanje NATO-u. Uvjet koji bi BiH trebala ispuniti jest da se sva vojna imovina uknjiži kao vlasništvo BiH, da se uknjiži kao vlasništvo države. E, tu nastaje problem. Naime, iz RS nikako i ni po koju cijenu ne žele takvo što, nego traže da ta imovina ostane u vlasništvu entiteta. Ovim uvjetom nezadovoljan je član Predsjedništva Drage Naše, Srbin Nebojša Radmanović, nezadovoljni su srpski zastupnici u bilo kojim tijelima vlasti, nezadovoljni su Srbi u RS. Donekle je i razumljivo to njihovo nezadovoljstvo jer su Srbi dobro i točno shvatili, još je to jedan u nizu malih koraka da se ukine ta tvorevina RS nastala na zločinu. Srbi nisu zato da BiH bude članica NATO-a, jer kažu da bi BiH trebala biti neutralna. Protiv su i zato što ni Srbija još nije, a idu dotle da bezobrazno tvrde kako BiH u NATO može ući jedino zajedno sa Srbijom. Kao da je cijela BiH u Srbiji. Ako to ne budu mogli spriječiti, zagovaraju održavanje referenduma po tom pitanju u RS. Ali na njihovu žalost o državnim pitanjima, a ulazak ili ne BiH u NATO jest državno pitanje, referendum se može održati samo u cijeloj državi a ne samo u jednom entitetu. Budući da Dodik najavljuje i referendum o odcjepljenju RS iz BiH, opet samo u entitetu iako je i to pitanje državno, valja očekivati da će najaviti i održavanja referenduma s pitanjem - jeste li zato da sunce zasja i u RS! Odgovor na ovo referendumsko pitanje bi sasvim sigurno bilo – nismo. Ovo zato što Srbi u RS ne žele svjetlost, jer bi se tada moglo vidjeti kakav se sve kriminal događa u toj Dodikovoj „državi“.

MANIPULACIJE
„Borci“
Na prosvjedima bivših pripadnika Armije R BiH u Sarajevu demolirana je zgrada Vlade, a šteta se procjenjuje na pola milijuna eura. Kako se veoma brzo ispostavilo, tu sirotinju od bivših pripadnika raznoraznih slavnih, brdskih, ravničarskih i kakvih sve ne brigada netko je izmanipulirao i uporabio za ostvarenje svojih političkih i novčanih interesa. Predsjednik SDA, Sulejman Tihić tvrdi kako iza tih prosvjeda stoji Fahrudin Radončić, vlasnik lista „Dnevni Avaz“ i predsjednik nedavno osnovane „Stranke za bolju budućnost Bosne“ jasno stavljajući do znanja kako je riječ o čovjeku iz kriminalnog miljea. No, tko god stajao iza ludosti koja se dogodila, jedno je sasvim sigurno, borci od toga ne će imati nikakve koristi, a moglo bi se dogoditi da ne dobiju ni onaj novac koji Vlada ima za njih, jer su, prema prvim nalazima, ti isti borci u svom vandalskom pohodu na zgradu Vlade uništili dokumente, računala u kojima su bili pohranjeni podatci potrebni da bi se borcima mogla uplatiti njihova mjesečna naknada.
Anto MARINČIĆ

Hrvastko slovo, 30. travnja 2010.
Dnevnik
19. – 25. IV.
Branka Šeparović
Od maršala Tita do gračanskih stratišta

Ponedjeljak, 19. travnja
Priroda je moj prijatelj, a ja se nastojim pridružiti koliko mogu, znam i stignem. Jutros je nešto čudno u zraku, i neveselo u meni, pa rascvjetane magnolije i propupali jorgovani nisu dobili punu pažnju. Draga susjeda, koja je došla u vrt sa druge strane grabove živice donosi vijest: oblak iz vulkana na Islandu raširio se i nad Hrvatskom. Zato je nebo sivo. Proradila je najjača sila planeta – ne znamo nikada ni zašto je počela niti kada će završiti. Nevjerojatno je da o posljedicama nitko niti ne pita, niti ne odgovara. Važni su jedino gubici avioprijevoznika i nervoza putnika. Svašta…
Strašno je bilo jučer u Jasenovcu. Političari u tamnom stupaju na paradi pred medijima. Ljudi uokolo fućkaju i plješću, uzvikuju i komentiraju kao na političkom mitingu, još gore kao na derbi utakmici ljutih protivnika. A onda je najavljena molitva… Masa se okreće i odlazi. Kamera snima sve dužu i dužu kolonu koja je okrenula leđa svećenicima dok uime katolika, pravoslavaca, židova i muslimana mole za mir duša ljudi koji su ovdje teško patili i nepotrebno umrli. Ako nisu došli pomoći i svojom molitvom tko se to u Jasenovcu skupio? I tako iz godine u godinu. Jadno, mizerno, pretužno. Samo me veseli jasen koji je moja obitelj u Jasenovcu posadila neposredno poslije završetka Domovinskog rata, za sve nevine žrtve. Lijepo ga je vidjeti razlistanog u proljetno nebo.

Utorak, 20. travnja
Razgovaramo o genijalnom filmu koji se nekako nadovezao na jasenovačku priču. Svjedočanstva o zločinu u Katynskoj šumi i nekoliko okolnih lokacija. Masovne grobnice mnogih Poljaka. Na početku II. svjetskog rata dva najmonstruoznija režima krenula su i na Poljsku – svaki sa svoje strane prelaze granicu ne bi li oteli što više te lijepe, bogate zemlje plemenitih ljudi. Iz očiju našeg Pape, Poljaka Vojtile, sjajilo je nebo samo! Poput Isusa na križu razapeli su njegov narod: njemački fašisti zabijaju mu čavao u jednu ruku – pobivši cijelu poljsku intelektualnu, intelektualnu i sveučilišnu elitu, a sovjetski komunisti zabijaju drugi čavao pobivši 25 tisuća vojnih časnika i ostale ugledne ljude koji su izmakli Nijemcima. Dva se monstruma međusobno optužuju za zločin u Katynskoj šumi. Iako je sredina II. svjetskog rata organizira se Međunarodna ekipa različitih stručnjaka kako bi utvrdili istinu. Jedan od glavnih dokaza je onaj našeg prof.dr. Ljudevita Juraka, koji je po zalutalim mecima u godovima okolnog drveća otkrio da je zločin počinjen 1938., kada su tamo bili Rusi…. Završila je Komisija radom, završio je rat. U svibnju u Zagreb ulazi osloboditeljska vojska (kako su je komunisti tada i do danas zvali). 9. lipnja 1945. uhapšen je i bez presude ubijen profesor Jurak. Po odluci Komande, a po nalogu sovjetskih tajnih službi. Kao spas nudili su mu da potpiše kako je njegovo svjedočenje lažno, jer su ga na to prisilili. Pada mi na pamet snaga ličnosti i časnosti generala Mirka Norca, koji je odbio zatražiti pomilovanje od čovjeka s čijom se politikom prema državi, za koju se mladi alkar borio jednostavno ne slaže. Poljski predsjednik, njegova supruga i gotovo cijeli politički vrh suvremene Poljske poginuli su na mjestu gdje su se uputili na komemoraciju Katynskim žrtvama a to je danas ruski a nekada poljski teritorij, otet u 17. stoljeću. Iz Hrvatske je na pogreb stiglo mnogo iskrenih misli sućuti i katoličkih molitvi, a one putuju drugim rutama i nepoznatim prometnim sredstvima, za koje niti vulkani nisu prepreka. Zbog te činjenice, jednom, kada bude imao malo vremena, bilo bi lijepo da poljski ambasador u Hrvatskoj posjeti Veterinarski fakultet u Zagrebu. Tamo je bista prof. dr. Ljudevita Juraka postavljena nakon njegove rehabilitacije u slobodnoj državi Hrvatskoj.

Srijeda,21. travnja
U redakciji se rijetki mirni sati obično iznenada zamijene ludnicom. Tako je to od jutra. Treba napisati molbu Vatikanskoj knjižnici za odobrenje snimanja dokumenta kojim je Papa u 8. stoljeću priznao hrvatsku državnost i našeg kneza Branimira. Valja organizirati da dubrovačka ekipa stigne na Korčulu odakle će „Brodospasom“ na Palagružu. Krajnji je trenutak, jer nemirno more oko našeg najudaljenijeg pučinskog kopna nikako da se smiri a samo je kratko razdoblje u godini kada možemo snimiti rascvjetane hridine. Prekrasno samoniklo cvijeće, prvo jako sunce posve će spaliti pa se u toplom dijelu godine čini da osim suroga kamena i galebovog krika na Palagruži ničega nema.

Četvrtak, 22. travnja
Svemir je, izračunali su znanstvenici, star (ili mlad) 14 milijarda godina, a nebeska plava princeza, ljepotica Zemlja izvoljela se zaokrugliti i ohladiti tek kada su na nebu poslagane i upaljene sve zvjezdice – njoj u slavu. Planet na kojem stanuje život nastao je – kažu – prije pet milijarda godina. Na današnji dan obilježava se „Dan planeta zemlje“, stupidnost koje se sjetio jedan američki senator 1969. i svi su bili – oduševljeni. „Veliki“ dan održava se svake godine s time da se stalno i kroz godinu organizira sve više tematskih dana posvećenih vodi, djeci, gladi itd. itd. Eko turizam na najvišoj razini cvate jednakom brzinom kao kruzeri po morima. To, što se na jednoj od spomenutih manifestacija – koja je pompozno 2010. proglasila Svjetskom godinom biološke raznovrsnosti, čuju podaci o potpunom poremećaju prirodne ravnoteže i zakona i tako nitko ne sluša. A moglo bi se dovesti u vezu broj velikih ekoloških skupova s rastućim ekološkim problemima. Svijet se nažalost odvikava od logičnog razmišljanja, zaključivanja prema činjenicama i potrebi efikasnih prijedloga.

Petak, 23. travanj
Nekako je u sjeni i po strani ostao proces koji je počeo u Beogradu na osnovi tužbe kojom vodeća Hrvatska (nažalost i Mađarska) naftna kompanija INA od Srbije traži povrat imovine i nadoknadu štete. U Srbiji su imovinu INE vrijednu oko 200 milijuna eura jednostavno upisali kao svoju a vrhunac bezobrazluka jest argument srpske strane da su benzinske crpke INE prije razdruživanja (!?) bile društveno vlasništvo, što znači da INA nije bila njihov vlasnik već korisnik. Tko će im konačno reći da je hrvatska nafta pljačkana od strane Jugoslavije po osnovi bratstva i jedinstva, na šest republika, dvije pokrajine, savezne rezerve i rezerve JNA. Zloglasna hrvatska Udba otuđivala je, krala našu naftu i davala Geneksu koji je s tim novcem financirao teror nad političkim neistomišljenicima diljem cijele Jugoslavije i koji je najvećim dijelom financirao srpsku agresiju na Hrvatsku '90.-e godine. Kada ćemo naplatiti svu ukradenu naftu iz našeg najvećeg nalazišta ‰eletovci, iz kojega se punilo srpske avione, tenkove i vozila komandanata rata? Predsjednik Tadić je onako otkačeno, bez kravate izjavio na svetom hrvatskom tlu kako on dolazi kao prvi turist. S kojim gorivom, s čijom naftom i tko ga je pozvao? Naši turistički djelatnici trebali bi se konačno sjetiti i na svim tablama gdje se ulazi u Hrvatsku napisati da je to zemlja sa najvećim brojem UNESCO-vih spomenika prirodne i kulturne svjetske baštine, a naši gospodarstvenici koji još jedino znaju dizati nove kredite, mogli bi razmisliti da je Hrvatska jedna od nekoliko zemalja u Europi koja ima dovoljno nafte za svoje potrebe, a prirodnog plina i preko svojih potreba. Jedno razvlače Mađari, drugo razvlače Talijani a Tadić bi „lepo na more“. Na sve to kao melem dolazi razgovor s izvrsnom grupom hrvatskih rodoljuba, velikih nacionalista i aktivnih ljudi, kojima pomažem organizirati prekrasan domovinski skup na zidinama Stona koje su nedavno fantastično obnovljene. Program je raznolik ali mene najviše veseli postrojavanje hrvatskih povijesnih postrojbi u tradicionalnim bogatim, šarenim odorama na bijelom kamenu koji pamti vrijeme kada je u Dubrovniku napisana himna slobodi.

Subota, 24. travnja
Ove su godine pred mojim omiljenim trgom hortikulturnjaci napravili mali iskorak. Ljupkost vitkih tulipana može nas rođene Zagrepčane sasvim zadovoljiti. A u uglovima, bogme dobro zašarafljena već gotovo sedam desetljeća stoji tabla: Trg maršala Tita. Zašto se Trg zove: maršala Tita, a ne Josipa Broza Tita? Mnogi kažu da je to zbog jednog događaja još u Drvaru. Ipak su tulipani i veseli svijet po okolnim bezbrižnim kafićima odredili moje raspoloženje pa sam otišla gradskom šetnjom, ulicama gdje sam naučila voziti koturaljke, pa bicikl, do Harmice, do druge cvjetne oaze grada. Tamo obavezno kupim pušlek za poklon kipu kumice i pogledom proberem je li među prodavačicama cvijeća i neka prava kumica i pravo domaće cvijeće. I našla sam pa kupila nekoliko sadnica za mene i moju prijateljicu koja stanuje na Gračanskoj cesti. Reče mi ona, ugledna profesorica glazbe, kako sam pogodila s odabirom cvijeća koje ima malo korijenje jer ona kao i sve kuće u Gračanima ne usuđuje se kopati dublje - štihača često udari u ljudske kosti. Možda onaj na trgu pred Kazalištem, ma tko zapravo bio i kako se zapravo zvao, ipak ne počiva u miru jer svi sa Križnog puta itekako postoje u srcima svojih obitelji i u sjećanjima hrvatskog puka.

Nedjelja, 25. travnja
Listam novine od ovog tjedna i privuče me naslov kako prof. dr. Miroslav Radman i dalje traga za tajnom vječnog života. Reklo bi se da se po tome ne razlikuje od svakog ikada rođenog čovjeka, ali poznavajući gosp. prof. znam da on tome pristupa strogo znanstveno. Znam da prof. Radman ima jednu šarmantnu i privlačnu intelektualnu osobinu a to je velika mašta i veliki žar kojim on zapravo vjeruje da će postići vrhunski znanstveni rezultat s potpuno neznanstvenim pokušajima. Kad ga već spominjem onda bih cijenjene čitatelje Hrvatskog slova htjela upoznati s jednom zanimljivom Radmanovom tvrdnjom. Sjedili smo pred čudesnim čempresom ispred Franjevačkog samostana na Hvaru koji iz nepoznatih razloga raste u obliku hrasta. I svjetski priznati genetičar ne zna objasniti kako se to dogodilo. A ispred nas, kako bi na Hvaru moglo drugačije i biti, čudesno plavo more koje se u daljini spaja sa onim plavetnilom gdje obični moreplovci traže vječnost. Sjetio se svog djetinjstva, kako je kao mali dječak, na užas roditelja znao odveslati u malom čamcu na veliko more. Rekao mi je da vjeruje kako zapravo provincija, tamo gdje se živi u velikom prostoru i blizu prirodnih sila, stvara prostor za najsretnije djetinjstvo i rasadnik je kasnije najuspješnijih ljudi, ali tko danas sluša profesore, tko vjeruje novinaru pa da iz toga zaključi - kad prodajemo naše parcele onda prodajemo prirodu koju smo naslijedili i šansu da se u njoj rađaju i odgajaju hrvatski genijalci.

Hrvatsko slovo, 30. travnja 2010.
5. HODOČAŠĆE: TRAGOM KOMUNISTIČKIH ZLOČINA
Križni put Zagreb – Bleiburg
Hrvatsko katoličko dobrotvorno društvo iz Sarajeva organizira 5. hodočašće Križni put od Zagreba do Bleiburga. Hodočašće traje šest dana. Od postaje do postaje ide se pješice. Na svakoj od petnaest postaja pali se svijeća i ostavlja drveni križ. Mole se prilagođene molitve za tu prigodu. Procesija križnog puta nosi veliki zavjetni križ sve do Bleiburga. Postaje su mjesta stradanja Hrvata od ruke komunističkog totalitarnog režima.
Prvoga dana, 9. svibnja krenut će se sa zagrebačkog autobusnog kolodvora, preko Zaprešića i Brežica do Čateža ob Savi. Drugoga dana križni put nastavlja do Kostanjeveca preko Dobroške Vasi do Sevnice. Trećega dana – Zidani most, Laško – Huda Jama, Košnica pri Celju i Celje. Četvrtoga dana procesija ide rutom Velenje – Šoštanj. Petoga dana: Huda Luknja, Gornji Dolič, Mislinja, Sloven Gradec. Zadnjega dana, 14. svibnja, križni put ide rutom: Žančina, Ravne na Koroške, Poljana, Bleiburg. Hodočasnici će u molitvi propješačiti oko 220 kilometara. (np)

Hrvatsko slovo, 30. travnja 2010.
Škofja Loka: Tragom komunističkih zločina
Hodočašće u Crnogrob
Hrvatsko društvo Ljubljana poziva na komemoraciju žrtvama komunističkog režima uz grobnice u Crngrobu kod Škofje Loke. Komemoracija će se održati u nedjelju 16. svibnja u 12 sati započet će svetom misom za poratne žrtve skončale u Crngrobu, u crkvi Marijinog uznesenja. Misu će predvoditi župnik dr. Alojije Snoj, a pjevat će Mješoviti zbor župe sv Josipa iz Zagreba. Hodočasnicima je osiguran besplatan autobusni prijevoz do Crngroba. Autobus polazi u 10 sati s parkirališta trgovačkog središta E. Leclerc u Ljubljani. (np)

Hrvatska kulturna zaklada
Hrvatske Bratske zajednice 4
Zagreb