Hrvatsko slovo

Hrvatsko slovo, 30. listopada 2009.
Spuštanje šape
Vodstvo Matice hrvatske u kratkom se vremenu odreklo urednika Stoljeća i Vijenca

Prvo je u Matici hrvatskoj isforsiran problem sa Stoljećima hrvatske književnosti. Smijenjen je glavni urednik akademik Dubravko Jelčić iza kojega je stalo Uredništvo. Matičini se argumenti svode na trgovačko-financijske razloge i nekoliko propusta, koji su u međuvremenu ispravljeni, dok se argumenti Uredništva svode na to da Stoljeća hrvatske književnosti nisu uređivana na trgovačkim, već na znanstvenim osnovama. Razlaz Uredništva i Matice bio je jedini logičan ishod sukoba. Stoljeća su od početka uređivana tako da su djela hrvatskih književnika objavljivana izvornim jezikom i pravopisom, primjenjujući tekstološka načela koja je prilikom pokretanja Stoljeća postavio Vončina, uz Pavletića i Jelčića jedan od pokretača ove biblioteke. Ona je tako uređivana više-manje u koliziji s intencijom najnovijeg Matičina pravopisa. Kad je Matica ostala bez uredništva Stoljeća a Stoljeća bez nakladnika, u dnevnim novinama pojavljuje se "rasprava o pravopisu" i o zakonu o jeziku, s prevladavajućim stajalištem kako nam ne treba jedinstven pravopis niti zakon o hrvatskom jeziku. A kad već u prometu imamo nekoliko pravopisnih priručnika, onda je, dakako, najbolji onaj najnoviji, Matičin. Matica se u vrlo kratkom roku odlučila za smjenu glavnog urednika Stoljeća i glavnog urednika Vijenca (22. listopada). A kako se ranije odrekla i Nakladnog zavoda, preostao joj je Pravopis čije se pojavljivanje poistovjećuje s nastavkom "pravopisnog kaosa". U tom kontekstu valja primijetiti kako se u medijski insceniranoj "raspravi" o pravopisu mnogi od "anketiranih" zalažu da se sav posao oko eventualnog službenog pravopisa povjeri isključivo Matici hrvatskoj ("Za pronalaženje rješenja mogao bi poslužiti najnoviji Matičin pravopis. Ionako bi cijeli taj posao trebalo povjeriti Matici.", J. Silić, JL, 21. listopada). I sama MH, međutim, nije zakonski regulirana. Vješto se svojedobno izbjeglo donošenje Zakona o MH.
Na prijedlog Predsjedništva, odrekla se i gl. urednika Vijenca, Andrije Tunjića, kojega smjenjuju od kad je imenovan. Možda nije nevažno spomenuti činjenicu kako je prethodno šaptom pao i hrvatski tjednik Fokus. Je li Tunjić žrtvovan zato da se u Maticu vrati dio uredništva Stoljeća, ili je samo kolateralna žrtva Matičinih unutarnjih odnosa, ili je pak dio šire akcije netransparentnih središta moći revolucije koja ne smije stati i u medijskom prostoru? Suvislog obrazloženja smjene nema, pa ostaju operativnim samo ona koja su se pojavila u medijima tijekom protutunjićevske i protupluralne kampanje, što je porazno za zdravu pamet, Maticu i Vijenac, hrvatsku demokraciju i inteligenciju, HAZU, DHK, HHO i HND. Vijenac je pod njegovim uređivanjem povisio broj pretplatnika, prodaja je porasla a broj internetskih ulazaka na list skočio je s 5.500 na između 13 i 15 tisuća. Kao i u slučaju Fokusa mnogi su skloni vjerovati da je nalog za smjenu stigao s Pantovčaka, premda je pušten i trač da je riječ o "haaškom zahtjevu". Tunjić u posljednjem broju piše: "U isto vrijeme kada Nobelovu nagradu za književnost dobiva Herta Müller, njemačka književnica rođena u Rumunjskoj, čije je djelo nastalo na dramatičnoj praksi i dugoročnim katastrofalnim dosezima komunističke ideologije, Stjepan Mesić, naš predsjednik u odlasku, krivotvori povijest pa dijeli odličja za stvaranje hrvatske države ideolozima komunizma koji svoje grijehe prebacuju na druge".
Ukratko: Uredništvo Stoljeća odlučilo je prekinuti suradnju s Maticom hrvatskom "dok je na njezinu čelu sadašnje vodstvo". Zakon o hrvatskom jeziku na dalekom je štapu. Do jedinstvenog pravopisa teško da ćemo uskoro doći. Matica je i dalje Matica - bez zakona. Vijenac je na vjetrometini loših odnosa. "Sadašnje vodstvo" Matice imalo je alternativu na prošlim izborima. Tada se iz raznih silnica, uključujući i političke, upregnulo u "kontinuitet" i blaćenje alternative. Sad se pokazalo pravo lice "kontinuiteta": Spuštanje šape na Stoljeća i Vijenac, kojega vjerojatno čeka nastavak nečitljive dionice uspostavljene još za vrijeme predsjednikovanja V. Gotovca i njegove ekipe koju personificira i gl urednica matičinih izdanja, jača je, naime, i od odredaba Zakona o radu, ali je nesmjenjiva jer je SIZ-ovka. Čini se da bi izbori, redoviti ili privremeni, u MH mogli dati solidan putokaz za nova rješenja i izlaz iz sadašnjih odnosa s kojima nitko nije previše zadovoljan. MH trebala bi se snažnije baviti temeljnim poslanjem, odgovarati na izazove vremena i biti jedan od pouzdanih oslonaca ne samo hrvatske kulturne javnosti nego i naroda u cjelini, jer u narodu ima veću težinu i od HAZU. Stoljećima je prirodno mjesto u stabilnoj Matici, onoj koja bi bila protiv kaosa a za uvođenje reda, osobito jezičnoga i pravopisnoga i čije bi vodstvo ponajprije trebalo insistirati na Zakonu o MH. Ovako se otvara opravdana sumnja da je i njezino vodstvo "pod nečijom šapom". Matica je od osnutka djelovala u višenacionalnim zajednicama kao braniteljica hrvatske kulture. Odgovor na pitanje koja joj je svrha i smisao u nacionalnoj državi ni poslije 20 godina nitko nije dao.

Hrvatsko slovo, 30. listopada 2009.
Razgovor
Miroslav Međimorec, publicist i redatelj
Grizodušje britanskog časnika za zločin na Bleiburgu
Miroslav Međimorec (1942.), diplomirao komparativnu književnost i režiju u Zagrebu, doktorirao na Filozofskom fakultetu, kazališni i televizijski redatelj (1965.-1991.), scenarist, dramski pisac, romanopisac (Piše Sunja Vukovaru, Frankfurtska veza i Presvjetli i rabin, autor povijesne studije Medački džep. Hrvatski branitelj, dragovoljac, visoki časnik HV, pomoćnik ministra vanjskih  poslova, pomoćnik ravnatelja HIS-a, veleposlanik u Švicarskoj konfederaciji. Dobitnik brojnih nagrada za kazališno stvaralaštvo i državnih odličja.

Ovih dana objavljen je novi svezak znanstvenoga časopisa National Security and the Future koji uređuje prof. dr. Miroslav Tuđman u kojem ste objavili studiju "Izvršio sam zapovijed: odveo sam u smrt 900 Hrvata". Molim Vas da nam objasnite o kakvoj je zapovijedi riječ i tko priznaje zločin?
Mladi poručnik topništva Britanske vojske Bernard O' Sullivan dobio je u svibnju 1945. zapovijed o sprovođenju skupine od 900 hrvatskih vojnika iz tabora u blizini austrijskog alpskog gradića Radstadta do granice s Jugoslavijom. Tamo ih je predao postrojbi Velške garde, ona ih je razoružala i predala Titovim partizanima. Za vrijeme putovanja prema jugu razgovarao je s dva hrvatska generala koji su mu pokušali objasniti što se dogodilo u Hrvatskoj za vrijeme rata. Britanskom časniku koji je tek nešto malo znao o Titu i partizanima, ustašama i četnicima generali su pokušali objasniti kako je Hrvatima, koji su željeli svoju državu, savezništvo s Nijemcima bilo manje zlo od boljševizma i kako ih, budu li izručeni partizanima, čeka sigurna smrt. Kad su generali shvatili da ih poručnik vodi prema Jugoslaviji, a ne prema Italiji, kamo su vjerovali da idu, tražili su od njega da im omogući sastanak s njima ravnim britanskim generalom. Poručnik je prekinuo putovanje i u prednjem stožeru Petog korpusa zatražio od dežurnog bojnika da primi i sasluša hrvatske generale. Arogantni bojnik odbio je razgovarati sa zarobljenicima, a poručniku priprijetio ratnim sudom i primorao ga da do kraja izvrši zapovijed: sprovede zarobljenike do jugoslavenske granice i preda ih britanskoj postrojbi (Welsh guard). On je to učinio, 900 Hrvata je predalo oružje Britancima koji su ih izravno nakon toga izručili partizanima. Prva sumnja da se "njegovim Hrvatima" dogodilo nešto strašno javila se nakon što je 1946. u magazinu Life pročitao članak o likvidacijama velikog broja ratnih zarobljenika koje su počinili jugoslavenski partizani. Tada se nije time opterećivao, jer su ga uspješan odvjetnički posao i stvaranje obitelji udaljili od ratnih uspomena. One su se ponovno javile izlaskom knjige grofa Nikolaja Tolstoja Ministar i pokolji. Knjiga i sudski proces koji je protiv Tolstoja pokrenuo lord Aldington, general-bojnik Toby Low, zapovjednik Petog korpusa Britanske vojske u južnoj Austriji 1945., odgovoran za Bleiburg i izručenje tisuća hrvatskih vojnika, potaknula je Bernarda O'Sullivana da iznese svoju istinu o sudjelovanju u izručenju 900 hrvatskih vojnika. Oni su se kao i tisuće drugih uspjeli probiti duboko u Austriju gdje su de facto i de iure bili britanski ratni zarobljenici. To su postali po ratnom pravu jer su oružje predali Britanskoj vojsci i time dobili taj status. Grižnja savjesti nakon čitanje Tolstojeve knjige navela ga je da svoja sjećanja na taj događaj službeno zabilježi u dva Affidavita (Izjava pod prisegom) koja je potvrdio državni bilježnik Južnoafričke republike. Nakon priznanja hrvatske neovisnosti 1992. dvije Izjave s dodatnim dokumentima Bernard O'Sullivan je predao g. Tvrtku Andriji Mursalu, prvom hrvatskom poklisaru u JAR-u. Gospodin Mursalo me upoznao s tim dokumentima, dao mi ih i prenio želju gospodina Bernarda O'Sullivana da se s njima upozna hrvatska javnost i povjesničari. Na posljetku se njegova želja ostvarila.

Koje dokumente obuhvaća studija i na koji je način uporabiva u povijesnim istraživanjima o zločinima partizana na završetku Drugog svjetskoga rata?
Studija obuhvaća dva Affidavita (Izjave pod prisegom), O'Sullivanovo pismo upućeno gospodinu Mursalu, fotografiju mladog poručnika, ratnu kartu južne Austrije, ratnu zapovijed koju je potpisao, dokumente iz Jalte, Malte i Teherana, u kojima je očito kako nije bilo dogovora o izručenju, presliku iz novina Nezavisna država Hrvatska iz 1989. tiskanih u Torontu koje su prve prenijele prijevod dijela O'Sullivanove izjave, intervju koji je novinar Večernjeg lista \eljko Krušelj napravio s O'Sullivanom 1988. te članak iz The Observera. U daljnjem istraživanju  služio sam se kapitalnim izvorom dokumenata o događajima nakon svršetka rata u Koruškoj, tzv. Cowgillovim izvješćem, dvotomnim djelom Repatriation in Austria 1945. neovisne skupine britanskih povjesničara koji su za potrebe procesa protiv grofa Nikolaja Tolstoja izradili opširno i naizgled neutralno istraživanje. Ono je otklonilo sumnju s Harolda Macmillana, feldmaršala Alexandera i lorda Aldingtona da su namjerno i protivno politici svoje vlade, predali ogroman broj Kozaka, Rusa bjelogardejaca i jugoslavenskih državljana (Slovenaca, Hrvata, Crnogoraca i Srba) Staljinu i Titu od kojih su većina likvidirani. Citirao sam sjećanja o sudbini njemačkih zarobljenika kao i memoare pripadnika partizanskog pokreta poput Sime Dubajića, Milana Rake, Slavka Družijanića.
Izjave dane pod prisegom imaju istu vrijednost kao i drugi povijesni dokumenti i mogu biti čvrst temelj za daljnja istraživanja povjesničara. Povjesničarka Martina Grahek iz Instituta za hrvatsku povijest prepoznala je vrijednost ovog svjedočenja i citirala ga u svojoj temeljitoj studiji o izručenjima ratnih zarobljenika iz Austrije 1945.

Koja je njena poruka? Je li samo dokazom grizodušja jednoga časnika ili "dokazni materijal" za zločin britanske politike spram Hrvatske?
Bernard O'Sullivan piše kako ga je na Izjave nagnala duboka unutarnja potreba da djeci i unucima objasni svoju ulogu u velikom svjetskom ratu. Potaknut pozivom na borbu protiv zla i obranu osnovnih ljudskih vrijednosti od samoga početka Drugoga svjetskog rata dragovoljno je sudjelovao u borbi protiv naci-fašizma. To ga iskustvo ipak nije promijenilo kao čovjeka, duboko ga se dojmila sudbina 900 hrvatskih vojnika i godinama ga je grizla savjest, grizodušje, što je i nesvjesno, pod pritiskom željezne vojne stege, sudjelovao u njihovom prisilnom izručenju. Bili su ratni zarobljenici, više od deset dana mirno su taborovali u vojnom taboru kod Radstadta, nisu bili razoružani, živjeli su i dalje po vojnim pravilima svoje vojske, Britanci su ih hranili i širili glasine o njihovu skorom premještaju u Italiju. Mogli su bježati u nedaleku američku zonu, ali nisu, vjerovali su Britancima. Disciplinirano su se ukrcali u kamione i krenuli prema jugu vjerujući da ih ne će izručiti partizanima. Britanci su to učinili (časnici Petoga korpusa) protivno zapovijedi feldmaršala Alexandera koji je od 24. svibnja 1945. zabranio svako daljnje izručenje ratnih zarobljenika. Ipak je O'Sullivanova skupina od 900 vojnika izručena taj dan kasno navečer. Nije li to ratni zločin za koji je netko trebao odgovarati? Britanska vojska je nijekala postupanje protivno ratnim pravilima i običajima 1945., nijekala ih je za vrijeme procesa grofu Tolstoju, toj svrsi je služio zaključak Cowgillove komisije čiji su članovi svi odreda bili bivši časnici Petoga korpusa i Osme armije. Nalazili su se 1945. u južnoj Austriji i sudjelovali u izručenjima. Toliko o nepristranosti. Još i danas se dokumenti, koji bi trebali rasvijetliti događaje iz 1945. i imenovati odgovorne za taj ratni zločin, čuvaju u britanskom državnom arhivu i nedostupni su povjesničarima iako je zakonski rok 50 godina. Što Velika Britanija tako pomno krije? Tim je vrjednije svjedočanstvo Bernarda O'Sullivana koji je odbacio puku lojalnost Britanskoj vojsci, postupio kao odgovorna i humana osoba i odužio se uspomeni na 900 hrvatskih vojnika koji su prije odlaska u smrt slavili Svetu misu i puni povjerenja dali se voditi od britanskog časnika, pojma vojničkih vrlina i časti - u patnju i smrt.

Je li točan podatak da za Vašu studiju nije pokazalo zanimanje nekoliko urednika uglednih zagrebačkih nakladničkih kuća? Kako tumačite to odbijanje kad bi u "normalnim vremenima" ovo mogla čak biti unosna uspješnica?
Pokušavao sam razgovarati s nekoliko nakladnika, neki su pokazali zanimanje, ali su studiju namjeravali tiskali za godinu, dvije, neki se nisu udostojali ni odgovoriti, neki su je jednostavno odbili. Razumijem da neki u njoj nisu vidjeli svoj trgovački interes, neki su zazirali od teme, možda se pribojavali prigovora moćnih sredstava javnog priopćavanja, koja i dalje pokušavaju umanjiti razmjere tog ratnog zločina koji su izvršili partizani/vojnici Jugoslavenske armije uz pomoć Britanske vojske. Zapravo i nije mi važan točan odgovor na ovo pitanje, na pisanje ove studije nije me nagnao materijalan interes, već želja da pomognem da se čuje glas svjedoka s druge strane, kojem se ne može spočitnuti bilo kakav nacionalni, ideološki ili politički interes da iskaže svoju ljudsku potrebu za kajanjem i suosjećanjem prema nevinim žrtvama rata.

U doba kada odličja za uspostavu neovisne i demokratske države dobivaju komunistički dužnosnici ne bi li bilo pristojnije i prikladnije posmrtno  zahvaliti poručniku britanskoga topništva Bernardu O'Sullivanu?
Slažem se s vama, Bernard O'Sullivan zaslužuje prikladan spomen, posmrtno priznanje, koje bi se trebalo predati njegovoj obitelji. Mislim da je ova studija mala, ali nedovoljna zahvala tom poštenom časniku i gospodinu. On zaslužuje mnogo više.

Doktorirali ste na temi "drugog" hrvatskoga glumišta, pišete drame, romane, pripovjetke, scenarije, povijesne studije. Uprizorenje Vaše drame Zastave, barjaci, stjegovi napisane po narudžbi i u povodu stote obljetnice HNK u Osijeku nestalo je s rasporeda toga glumišta, premda je izvedbu predstave redovito ispraćao bučni pljesak. Kanda se oko nje od samoga početka pokusa pleo jak otpor (sjetimo se oblikovnog rješenja plakata na kojem se partizan i ustaša ljube u koljenima do krvi što je očito bilo podmetanje i provokacija!) pa do vješto prekinutoga pljeska na Gavellinim večerima. Što je po Vašem mišljenju razlog tomu?
Nije mi drago govoriti o prešućivanju onog što radim, a mislim da sam neke stvari uradio dobro poput spomenute drame Zastave, barjaci, stjegovi, knjige Piše Sunja Vukovaru, povijesne studije Medački džep. Posebice mi je draga predstava Zastave, barjaci, stjegovi koja je snažno progovorila o današnjem vremenu. Što je razlog prešućivanju? Zašto je tome tako? Pokušavam i sam odgovoriti na to pitanje. I dati moguće odgovore? Zato što sam Hrvat, "Tuđmanov čovjek"," HDZ-ovac", iako nikada u svom životu nisam bio član ni jedne stranke pa niti HDZ-a, nepopravljivi sam individualac, umjetnik, ali cijenim i držim do izvornih načela te stranke koja je  dovela do slobode i neovisnosti; jer sam "nacionalist", branitelj, "kakav je to umjetnik koji puca i ubija"; i dalje sam prijatelj Slobodana Praljka... Kako povjerovati da je netko s kim živiš u ratu i miru 40 godina ratni zločinac, monstrum i lažac? Jer sam bio u vlasti devedesetih "pa sam se snašao i osigurao", kako misle mnogi koji me tek ovlaš poznaju, a ja svojom mirovinom, ne generalskom ili dužnosničkom, već redovitom, nakon 65 godina života i 49 godina rada, ne mogu pomoći sinu koji se poput tisuća mladih muči osigurati krov nad glavom i prehraniti obitelj. Jer nisam pognuo glavu pred Mesićem, Račanom, Piculom, Sanaderom ni \užulom pa sam od 2000. do umirovljenja šest godina sjedio u zapećku MVP-a. Jer sam na Upravnom i Ustavnom sudu bezuspješno pokušao dokazati da sam, kao i 35 veleposlanika, smijenjen zbog politike, a ne zbog nesposobnosti, nestručnosti, slabih rezultata, naprotiv, uvijek sam dobivao naviše ocjene, odličja i pohvale svojih pretpostavljenih. Ipak Ustavni sud je zaključio da moja ustavna prava nisu bila ugrožena.... To su tek neki od mogućih odgovora. Jedan sam od mnogih koji su prešutno izbačeni iz društva, stavljeni na crne liste i kažnjeni što su stvarali neovisnu i slobodnu hrvatsku državu.
Sretan sam što je moja obitelja dobro, što mogu pisati, možda ću ponovno režirati u kazalištu. Moj sin se bori kao što se u mnogo težim okolnostima mučila i borila moja generacija. Oni koji ideološkim metrom mjere moje stvaranje u kazalištu, književnosti danas nastavljaju posao onih majstora krojača mnogih života koji su i meni krojili život od 1971. pa do danas. Oni rade svoj posao, a ja živim svoj život, oni imaju moć, utjecaj i novac, ja samo svoju obitelj, nekoliko prijatelja i svoju malu darovitost. Ljubav i sloga u obitelji, unuk i stvaranje dostatni su mi i vrjedniji od sveg novca, moći i društvenog utjecaja.
Igor MRDULJAŠ

Hrvatsko slovo, 30. listopada 2009.
Prilog prigušenoj raspravi o ustavnim promjenama
Što i kako s Ustavom?
Bio sam "na vlasti" u onom vremenu kada je na stol došao prvi nacrt božićnoga Ustava. Franjo Tuđman na čelu stola, nas dvadesetak za dugim stolom. Tuđman je čitao redak po redak, a mi smo stavljali primjedbe - piše Hrvoje Hitrec

1. U stabilnim zemljama s dugom demokratskom tradicijom, Ustav je kao spomenik u kamenu. Nije krpa, pa da se može prati i derati, nije papir po kojemu se može drljati, nije erotsko pomagalo za zadovoljavanje frustriranih političara, nije vlasništvo jedne stranke ili sredstvo za političko trgovanje između dviju ili više stranaka. Ustav je vlasništvo naroda, kojemu po tom istom Ustavu pripada vlast - čak i u Hrvatskoj.

2. Zašto se (opet) mijenja hrvatski Ustav? Ako je zbog Europske unije, Ustav i ne treba mijenjati. Postoji članak 141 važećeg Ustava koji predviđa udruživanje u saveze s drugim državama (i razdruživanje), a zabranjuje jedino udruživanje RH u savez koji bi mogao dovesti do obnavljanja jugoslavenskoga državnog zajedništva, odnosno balkanske državne sveze u bilo kojem obliku. Drugo je pitanje, naravno, je li nam bilo kakav savez uopće potreban, pa i europski, ako nema jamstava da se radi o savezu ravnopravnih nacionalnih država, i da EU ne će postati naddržavom i sredstvom discipliniranja i iscrpljivanja malih naroda. A nema jamstava.

3. U spomenutom članku 141., četvrti pasus, krije se zec. Odredba je krajnje neprecizna. Citiram ju: "Odluka o udruživanju Republike Hrvatske donosi se na referendumu većinom glasova ukupnog broja birača u državi." Zašto je (tekstološki) upitna? Ispuštena je ključna riječ ("savez"), pa ako tjeramo mak na konac ispada da građani na referendumu odlučuju o udruživanju Republike Hrvatske, koja je odavno udružena - kada je od trojedne kraljevine postala jednom, itd. Ne želim biti sitničav, ali što jest - jest, kada se piše Ustav, treba paziti na svaki zarez.

4. No i nije riječ o spomenutoj nepreciznosti, nego je zec u ismijavanju demokracije. Ta ustavna odredba želi se promijeniti kako bi se narugalo istom tom Ustavu koji kaže da vlast proizlazi iz naroda. A predloženom promjenom ( da glasuje većina izašlih na referendum, a ne većina građana u državi) želi se da što manje toga istoga naroda odlučuje hoćemo li ili ne u EU.

5. Tek sada vidim da neprecizna odredba koju sam citirao ima dodatnu kvaku, koja otvara Pandorinu kutiju, to jest otvara vrata onima koji bi htjeli izbaciti iz glasovanja i dio hrvatskoga naroda koji živi u BiH i hrvatsko iseljeništvo. Naime, odredba kaže "većinom ukupnoga broja birača u d r ž a v i , a ne kaže "većinom ukupnoga broja hrvatskih državljana". I eto ponešto čvrste točke za koju se mogu uhvatiti politički razbojnici koji žele hrvatskim građanima koji nemaju prebivalište u Hrvatskoj - oteti njihova prava.

6. Ako je već navrla mijenjati Ustav, politička klatež je mogla odmah na početku reći da će se stvar rješavati amandmanskim putem - jer je to na početku i bilo moguće. No kako je dalje išlo, a ide i još dalje, klatež se očekivano zaplela u "ekstenzivne" želje i podmetanja, pa se došlo i do Izvorišnih osnova. Eh, sada je već teže ići amandmanskim putem.

7. Isprva su u Izvorišne osnove (uz postojeće Čehe, Mađare, Slovake, Srbe, Talijane, \idove, Nijemce, Austrijance, Ukrajince i Rusine  trebali ući samo Slovenci i Bošnjaci, kako je rečeno. Onda su pridodani i Romi. Zatim se vidjelo da ima još manjina koje bi trebale ući (kad je bal, nek je bal), pa se predlaže da uđu svi - 22 manjine. Kako će biti poredane, abecednim redom ili drukčije? U svakom slučaju na svečanom proglašenju izmijenjenog Ustava, treba odjenuti Šeksa u odoru dubrovačkoga kneza, te da viče: "Neka uđu!"

8. Kad smo već kod izvora i manjina, ja se posebno zalažem za dvije. (Ako uđu sve obećane manjine, odustaje se od one tople i teško odredljive sintagme "autohtone manjine", pa mogu predložiti što hoću.) Te dvije su Bugari i Kinezi. Da razjasnim: bez Bugara i njihovih povrtnjaka, Zagrepčani - i ne samo oni - jeli bi i danas samo krumpir-salatu i smrdjeli po luku. Bugari su im donijeli nutricionistički preporod. Osim toga, oni su naša slavenska braća, s tom prednošću da ne graničimo s njihovom državom. Glede Kineza koji doduše nisu Slaveni, ali su isto tako donijeli suvremeni nutricionistički preporod i jeftine krpice, ja insistiram da uđu. Ako prokleti rasisti budu protiv, krenut ću u Strassbourg.

9. Očekujem i nove ekstenzije u ostalim poglavljima Ustava. Ukratko: sve što normalne zemlje rješavaju zakonima, zakonskim i podzakonskim aktima, neka uđe u odredbe izmijenjenoga hrvatskog Ustava, da cirkus bude potpun.

10. Vraćam se na manjine, samo na trenutak. Ne mogu bez njih. Naime, pogledao sam u međuvremenu neke suvremene Ustave, pa čak i neke Ustave država koje su "nastale nakon raspada Jugoslavije" i ne vidim u svima neke manjine, pa čak ni jednu jedinu. Mnogi dakle misle da bi i u hrvatski Ustav trebalo zapisati da je RH nacionalna država hrvatskoga naroda i svih drugih koji su njezini državljani, a kojima se jamči ravnopravnost s građanima hrvatske narodnosti.

11. U rukama mi je sadašnji, pročišćeni tekst Ustava RH, dakle još važeći. Neuglednu knjižicu uredio je pročišćivač Mate Arlović, a pojavila se 2005. Arlović je napisao i predgovor sa zanimljivim fussnotama. U jednoj kaže da se "za ukidanje \upanijskoga doma osobito zalagala ekspertna skupina koju je vodio prof. dr. V. Mratović, a koju je osnovao predsjednik RH." Za Mratovića nikad čuo (za Vratovića jesam), ali je iz fussnote drsko razvidno kako se početkom stoljeća mijenjao Ustav po Mesićevu nalogu. Pa kad smo sada (na žalost) opet pred promjenama Ustava, treba snažno potegnuti pitanje povrtaka \upanijskoga doma u Hrvatski državni sabor. Samo tako će hrvatske "regije" biti dobro zastupljene i ne će se (ili će se teško) ponoviti Sanaderov barbarski odnos prema Slavoniji, recimo.

12. Država koja drži do sebe, ne izručuje svoje građane ni drugoj državi ni međunarodnom sudu. Država je dužna štititi svoje građane, jer zato i postoji. Ako su što zgriješili, njezina je dužnost da ih dovede pred nacionalni sud. Država koja tako ne postupa, neizravno (zapravo i izravno) priznaje da je krpa i da ne vjeruje vlastitom pravosuđu. Pa kad već radimo cirkus od Ustava, neka uđe i odredba: "Hrvatski građani mogu se izručiti svakome tko to traži. Nisu potrebne indicije, samo biljeg od 15 kuna.

13. Nešto iz povijesti. Bio sam "na vlasti" u onom vremenu kada je na stol došao prvi nacrt božićnoga Ustava. Franjo Tuđman na čelu stola, nas dvadesetak za dugim stolom. Tuđman je čitao redak po redak, a mi smo stavljali primjedbe. U tom se nacrtu spominjalo Kraljevstvo Hrvata uspostavljeno u X. stoljeću, s granicama od Drave do Jadranskoga mora. Tražio sam da se ta rečenica u preambuli mijenja, te da glasi "od Mure i Drave do Jadranskoga mora". Osim toga, sitničav kakav jesam, pitao sam je li uopće precizno reći "do Jadranskoga mora", jer bi se moglo protumačiti da mare nije nostrum. Stvari su se zaplele, pa u konačnom tekstu nije bilo srednjovjekovnih granica. Šteta. Treba ih vratiti u Ustav.

14. Važeće (još) Izvorišne osnove pomalo su zastarjele jer ne obuhvaćaju zadnje desetljeće. Zadnja godina koja se spominje jest 1995. kao godina pobjede u Domovinskom ratu. Zato predlažem da uđe još ova rečenica: "Početkom 21. stoljeća politički patuljci koji su se nazvali elitom, učinili su ogroman napor da Hrvatska postane što manje samostalnom, što manje nezavisnom i što manje demokratskom."
Hrvoje HITREC

Hrvatsko slovo, 30. listopada 2009.
PRO PATRIA
Elia Patricia Pekica-Pagon
Nadzirana sloboda
Sudeći po transkriptima telefonskih razgovora raznih likova iz našeg bogatog podzemlja i nešto skromnijeg nadzemlja koji sve češće služe novinarima za popunjavanje novinskih stupaca, običan čovjek lako bi mogao zaključiti: Danas se svi telefonski razgovori prisluškuju

I možda bi i bio u pravu, jer sve češće ljudi jedni drugima na telefon, uhvativši sami sebe u nekoj zanosnoj rečenici, na primjer o politici i političarima, znaju reći: Ne ćemo o tome preko telefona. Telefon se tako pretvara u još jedan mikrofon, još jedan način davanja izjava za javnost svakoga od nas, a naši telefonski razgovori postaju usiljeni, odglumljeni i strogo cenzurirani, pa zvuče poput kontroliranih tiskovnih konferencija. Jedina razlika je u tome što nismo u mogućnosti osobno upoznati te suvremene špijune i vidjeti ih kako marljivo upijaju svaku izgovorenu riječ nekog čovjeka koji ih trenutačno zanima zbog tko zna čega.

Čovjek tako doista više nema osjećaj privatnosti koji bi trebao imati koristeći se tim još donedavno dragim nam komunikacijskim sredstvom. Otkrivši još jedno sredstvo globalnog nadzora, ljudi se okreću novom komunikacijskom alatu, za koji misle da još uvijek odiše slobodom, sigurnošću i privatnošću. Tu prividnu slobodu ljudi su se ponadali pronaći na internetu, misleći kako je tamo sve pod nadzorom korisnika. No, znamo da nije tako. Dovoljno je sjetiti se činjenice da se u najobičnijim tražilicama u raznim krajevima svijeta na traženi pojam ne pojavljuju isti sadržaji. Najbolji primjer za to je pekinški trg Tiananmen čiji naziv utipkan u internetske pretraživače u raznim dijelovima svijeta daje sasvim drukčije rezultate od onih kontroliranih rezultata koji se dobivaju ako računalima pristupamo iz Pekinga, na što su nas podsjetili svjetski mediji prigodom 20. obljetnice sramotnog pokolja na istoimenom trgu.

Uzimajući u obzir samo ono što se tiče nas samih od svih tih obavijesti koje do nas dopiru o svijetu u kojem živimo, mi zapravo pridonosimo gradnji novih, nevidljivih zidova ravnodušnosti koji dijele čovječanstvo pod sloganom - svijet je sve manji i manji, a ljudi sve bliži i bliži jedni drugima. Bliži smo jedni drugima, to je istina, ali na koji način? Pretjerana dostupnost informacija bez mogućnosti stvarnog djelovanja ljudi kojima su spomenute obavijesti namijenjene, u najmanju je ruku paralizirajuća po svakog normalnog čovjeka. Tako, primjerice, znamo da na svijetu u ovom trenutku postoji iskorištavanje dječje radne snage, prostitucija, trgovina ljudima, ponižavanje i zlostavljanje ljudi, pedofilija, trgovina drogom, nekontrolirano zagađivanje okoliša i mnoge druge neprihvatljive pojave s naslova temeljnih ljudskih prava i zaštite života na Zemlji, a mi se vrlo često ponašamo kao da sve to postoji i događa se negdje daleko od nas, u nekim drugim dalekim svjetovima. Šutimo i mislimo: netko će se već za to pobrinuti. A prava je istina da se za sve probleme ovoga svijeta možemo učinkovitije pobrinuti jedino svi zajedno, a ne samo kao pojedinci ili pripadnici neke interesne skupine. Jer svijet je po samoj svojoj definiciji mnoštvo koje čine ljudi željni komunikacije, a ne osamljeni planet željan tišine. No, osjećaj nemogućnosti učinkovitijeg djelovanja na globalne probleme, potiče globalno stanovništvo na dijeljenje privatnih informacija o sebi i prikupljanje istih o drugima. Bježeći od telefona i sms poruka, ljudi novog kova sve se više okreću internetskoj komunikaciji, zauzimajući svakodnevno nepregledne količine virtualnog prostora unutar kojeg u svojim javnim profilima dijele s ostatkom svijeta sve potrebne i nepotrebne informacije o sebi, svom kretanju, svom raspoloženju, o svom socijalnim krugu, poslovima, ljubavno-emotivnom statusu i slično, pri tome niti ne pomišljajući na to kako ih možda upravo tamo vreba njuškalo novog doba, neki novi John Edgar Hoover koji jedva čeka dan kada će od njih učiniti medijsku zvijezdu koja će trajati onoliko koliko obično traje i novinski papir. Tajni špijun opskrbljen svim mogućim informacijama o svim ljudima za čas može u svom laboratoriju od nevinog čovjeka proizvesti krivca za bilo koji skandal, iako "slučajno" odabrani akter te priče možda uopće nije ni za što kriv. Za čas može od vjernog supružnika napraviti preljubnika, od časnog čovjeka nečasnog - to je posao svih modernih špijuna, kao i već uvriježeno pretvaranje pravih krivaca za neku nečasnu radnju u nevine ljude na temelju vješto izabranih podataka iz bogate datoteke njihove "nevinosti". Nadzornik može sve. Može uvijek izvući određeni sadržaj iz šireg konteksta i na tom izvatku iz konteksta izgraditi cijelu "priču". Informacijama se svakodnevno manipulira na svim poljima ljudske djelatnosti. Što je čovjek bogatiji njima, to postaje moćniji. Tabloidizacija svijeta također počiva na nezdravim temeljima nadzora tuđih života, na ucjenama javnih osoba s nekima za njih kompromitirajućim informacijama ili fotografijama.

Jesmo li u tom nadzornom kaosu svi mi nesvjesno postali suvremeni lovci-sakupljači neslužbenih  informacija o svijetu u kojem živimo, u želji za osjećajem i dobivanjem što veće moći, ili smo i mi sami nekome postali neslužbena informacija na temelju koje će kakav tajni špijun složiti neku priču koja odgovara samo njemu znanom cilju, teško je reći. Taj je sustav negativnog globalnog nadzora, izvlačeći iz šireg konteksta dijelove Isusovih poruka koje su se tadašnjem Nadzorniku učinile pogodnima za ovozemaljsku osudu, razapeo i Isusa Krista na križ. Ali, na svu sreću, taj isti pokvareni svijet nije uspio u svojoj neljudskoj namjeri pobijediti Boga. Jedini istinski i pravedan Nadzornik svega dobroga i lošega, svega vidljivoga i nevidljivoga, svih početaka i krajeva, kako neslužbeno doznajemo, ne služi se tehnološkim pomagalima, ali je ipak svačijoj savjesti u svakom životnom trenutku koliko i blizak, toliko na žalost i dalek. No, dobro je sjetiti se francuske poslovice kako niti jedan jastuk nije toliko mekan, kao jastuk čiste savjesti.

Hrvatsko slovo, 30. listopada 2009.
PRILOZI DEMISTIFIKACIJI ČETNIČKE POBUNE 27. SRPNJA 1941. (7)
Otrićki sporazum - planirana talijansko-srpska granica
O otrićkom sporazumu u  knjizi "Kotar Donji Lapac u NOR-u" pisali su Đoko Jovanić i Milan Šijan

Na slobodnoj teritoriji poslije ustanka
Milan Šijan nastavlja: "Već drugog dana ustanka Gojko Polovina, sekretar sreskog komiteta Gračac, postaje glavna ličnost ustanka. Po povratku sa Srbskog klanca, 28. jula, dolazi u Srb, a potom prelazi na sektor prema Donjem Lapcu. Poslije oslobođenja Lapca, formiran je Štab gerilskih odreda za Lapac i okolinu čiji komandant postaje Gojko Polovina. Pored Štaba gerilskih odreda u Srbu na čelu s Đokom Jovanićem, formira se, znači, i štab u Donjem Lapcu. Nešto kasnije Štab gerilskih odreda u Lapcu prerasta u Štab svih ustaničkih snaga za Liku, dok je Štab gerilskih odreda za Srb i okolinu rasformiran.
Ustanici s južnog sektora i dalje su se nalazili na Srbskom klancu. Čekali su na tim položajima iako nije bilo izgleda da će ponovno doći do borbe i intervencije. Slobodna teritorija koju smo imali graničila se na toj strani s talijanskom okupacionom zonom. Ustanak koji je do tada vođen protiv ustaša, kao da nije mnogo uznemiravao Talijane. Oni su od početka ustanka špekulirali i taktizirali u cilju raspirivanja bratoubilačke borbe između Srba i Hrvata. Oni su  iz taktičkih razloga davali povoljne izjave o ustanku protiv ustaša, činili čak i sitnije usluge stanovnicima, a sve u cilju kako bi se prikazali prijateljima i zaštitnicima srpskog naroda." (str. 199.)

            "U nastojanju da se prikažu prijateljima srpskog naroda, talijanski okupator je imao podršku jednog dijela Srba iz ustaničkih redova, koji su se okupljali oko bivšeg poslanika Steve Rađenovića, trgovca Jove Keče, bogatog seljaka Pajice Omčikusa i bilježnika Milana Torbice. Ovi reakcionari i kolaboracionisti govorili su narodu kako je talijanski okupator prijatlej srpskog naroda i da je samo on sposoban da spasi srpski narod od ustaškog pokolja jer se šaka ustanika ne može suprotstaviti tako velikoj sili. Kako ih ne bi izazvali i naveli na odmazdu da popale naša sela, prema Talijanima se moramo lijepo i učtivo odnositi - isticali su oni.

- . - -

            Putem propagande i svog štaba, kojeg su formirali u Srbu (monarhisti - o.p. A.B.), oni su nastojali da ostvare što veći uticaj među ustanicima, da ih suprotstave onima koji zagovaraju borbu protiv Talijana i da preuzmu komandu među ustanicima." (str. 200.)

Planirana talijansko-srpska granica
Otrićki sporazum - velikosrpski i fašističko talijanski genocid nad Hrvatima

Poslije talijansko-četničkog sastanka u Benkovcu 23. srpnja 1941. god. uslijedila je srpska pobuna 27. srpnja 1941. god., a poslije pobune uslijedio je još jedan sastanak kolovođa četničke pobune i predstavnika talijanskih fašističkih okupacionih vlasi u Otriću 11. kolovoza 1941. u kojima su sudjelovali predstavnici obiju velikosrpskih frakcija -one monarhističke i one komunističke. Ova druga koju je zastupao Đoko Jovanić, Dušan Mileusnić i Boško Rašeta bila je kasnije kritizirana od _______________  (A.B.)

Evo što je o tom sastanku kasnije napisao sudionik Đoko Jovanić:
"... Rukovodioci ustanka nisu mogli ostati po strani i prepustiti drugim da, u ime naroda i ustanka, vode razgovore s Talijanima. Drugovi iz Štaba u Drvaru su već vodili takve razgovore s osnovnim ciljem da se Talijani odvrate od slobodne teritorije i da se slobodna teritorija sačuva. uz to željelo se čuti talijanske zahtjeve, a prvenstveno dobiti u vremenu kako bi se mogli pripremiti za borbu protiv Talijana.
Na prijedlog Polovine određena je delegacija Štabova gerilskih odreda za Lapac i Srb u sastavu: Đoko Jovanić, Dušan Mileusnić i Boško Rašeta, koja će voditi razgovore s Talijanima u duhu dogovorenog stava. Polovina je objasnio uključivanje Rašete u delegaciju: 'To je pošten čovjek koji se ne bavi politikom, nacionalistički orijentisan, pa neće vršiti nikakve smetnje razgovorima.' Upadu naoružane grupe u Štab gerilske odreda za Srb i okolinu nije se pridavao veći značaj pa nisu preduzete nikakve mjere.
Poslije podne istoga dana delegacija se prebacila kamionom (talijanskim o.p. A.B.) za Srb. Tamo je našla 50-60 okupljenih, mahom nenaoružanih, ljudi iz raznih sela srbske općine. među njima su bili Stevo Rađenović, Pajica Omčikus, Miloš Torbica i drugi, ali i neki istaknuti ustanici poznati iz priprema ustanka. Masa je tražila da se obrazuje delegacija za razgovor s Talijanima, koji su trebali da se održe 11. augusta na Otriću. Od mase su u delegaciju izabrani Stevo Rađenović, Boško Rašeta, Đoko Jovanić, Dušan Mileusnić i Miloš Torbica." (str. 129 - 130)

            Ujutro, 11. augusta 1941. godine, Đoko Jovanić je telefonom razgovarao s Gojkom Polovinom, obavijestio ga o toku sinoćnjeg razgovora i o dolasku u toku noći 10/11. augusta kurira iz Štaba gerilskih odreda iz Drvara, koji sugerira da se ne ide na razgovore s Talijanima. Ipak odlučeno je da se ide na razgovore, a u duhu ranije dogovorenog stava.

            Jedanaestog augusta u Otriću pred kafanom Ninčine sakupilo se stotinjak ljudi, mahom iz gračačkog kotara, ali ih je bilo i iz Dalmacije (jedan od njih je bio i Simo Dubajić zloglasni partizanski ubojica s Kočevskog Roga iz svibnja 1945. o.p. A.B.)., Bosne i lapačkog kotara. Dovezli su se terenskim kolima dva niža talijanska oficira, predstavili se kao predstavnici talijanske komande, koji imaju zadatak da čuju odgovore na četiri pitanja, koje će prenijeti svojoj komandi. Pošto su postavili ta pitanja, talijanski oficiri su napustili salu. Prevodio je Veljko Budimir koji je došao s talijanskim oficirima. (str. 130.)

Trinaestog augusta Jovanić je pozvan u Drvar, gdje je najprije Ljubi Babiću, komandantu Štaba za Bosansko Grahovo i okolinu, a zatim Marku Oreškoviću, objasnio razloge za odlazak na Otrić. Babić nije imao nikakvih primjedbi. Orešković je osudio razgovor kao popuštanje pritisku fašizma i nagovijestio da će posljedice za sve aktere razgovora biti vrlo teške. Sutradan Otrićki razgovori su osuđeni i svojedobno kolebanje ustaničkih redova pred talijanskim okupatorom, a i zbog potrebe da se zauzme čvrst i nepokolebljiv stav prema okupatoru kao glavnom neprijatelju. trebalo je da prođe nekoliko mjeseci ispunjenih intenzivnim političkim radom, manjim i većim borbama protiv talijanskog okupatora i na koncu trebalo je osjetiti njegove represalije u kojima je pokazao svoje pravo lice, pa da narod shvati mogućnost i opravdanost borbe protiv talijanskog okupatora. Tada su i četnički elementi otkrili svoje izdajničko lice i osuđeni od naroda kao saradnici okupatora i neprijatelji naroda." (str. 131)

O Otrićkom sporazumu pisao je i Milan Šijan: "Pregovori su održani u Otriću 11. augusta 1941. godine. Na pregovorima je zaključen sporazum između ustanika i talijanskog okupatora. Ovim sporazumom bile su djelomično, i donekle formalno, ispunjene želje pristalica saradnje s okupatorom. Ali bez obzira na to, oni su i dalje radili na tome da Talijani okupiraju slobodnu teritoriju, a to bi u potpunosti ispunilo njihove želje i obezbijedilo im mir. Za one koji su Talijane smatrali glavnim krivcem za sve što se dogodilo poslije kapitulacije stare Jugoslavije, sam sporazum nije predstavljao nikakvu vrijednost ni obavezu. nastojali (smo) da se naša borba koju smo počeli proširi i na talijanskog okupatora. Svjesni toga cilja, mi smo i dalje agitovali i govorili o potrebi borbe protiv talijanskog okupatora, iako u tom momentu nismo bili dovoljno organizirani i osposobljeni da tu borbu počnemo. To više što je uslijed neprijateljske propagande u redovima ustanika i naroda, postojao jak otpor svakom pokušaju napada na Talijane. (str. 202.)

            "Dok smo vodili borbe s neprijateljskim snagama na sektoru Lapac i Nebljusi, talijanski okupatori posmatrali su borbu s Kuka. kada smo uspjeli protjerati neprijatelja u pravcu Bihaća i oslobodili Lapac, Talijani su se spustili s Kuka i okupirali ga. Prije toga talijanski okupatori su okupirali i Srb. Tako je borba ustanika s ustašama bila završena. Ustanici su i dalje zadržali položaje prema Bihaću kao obezbjeđenje prema ustašama.
Tek sada pred nas se ozbiljno postavilo pitanje borbe protiv Talijana. Ta borba još nije počela iako smo od početka bili za to da se borba proširi i na njih. Politička situacija za to još uvijek nije bila povoljna.
Ljudi još nisu vjerovali da se može povesti uspješna borba protiv talijanskog okupatora i njegove oružane sile. Trebalo je sačekati da se narod bolje pripremi. Zbog toga naš partizanski odred 12. oktobra 1941. napušta Lapačku dolinu i odlazi za centralnu Liku."  (205 i 206.)

(Nastavili su ubijanje i protjerivanje Hrvata iz Udbine, Priboja, Korenice, Podlapače, okolice Gospića.
Simo Dubajić, sudionik sastanka u Otriću, a kasnije Titov načelnik operativnog odjeljenja Osmog korpusa i komandant Gonećeg motorizovanog odreda sredinom 1945. i organizator pokolja Hrvata na Kočevskom rogu 26. svibnja 1945. o tim događajima piše u svojoj knjizi "\ivot, greh i kajanje - od Kistanja do Kočevskog roga, Beograd, 2006., na str. 123- 126, ali zbog ograničenog novinskog prostora taj prilog ćemo objaviti naknadno u brošuri, nap. A.B.)

U VJESNIKU HRVATSKE JEDINSTVENE NACIONALNE OSLOBODILAČKE FRONTE broj 9.,  na str.  6., o Otrićkom sporazumu piše:

Partizanski su odredi oslobadjali selo za selom nanoseći neprijatelju teške udarce. U takvoj situaciji talijanski okupatori počeli su hvatati pozicije medju srpskim izdajicama. Našli su se tu odmah stari neprijatelji naroda, ministri, poslanici na svim protunarodnim listama, bivši oficiri i podoficiri, koji su bili spremni da se za Judine srebrnjake prodaju okupatoru. Ti bijedni izdajnici na čelu sa Nikom Novakovićem (Longom/bivšim ministrom "narodnim"/Stojadinovićevim/poslanikom Stevom Radjenovićem, majorom Rašetom i komp. započeli su svoju sramotnu rabotu. Oni se lažno predstaviše kao pretstavnici Srba i u ime nekog samozvanog "Srpskog nacionalnog odbora za Liku i zapadnu Bosnu" povedoše pregovore sa Talijanima. Došlo je do sastanka sa Talijanskim vlastima na Otriću početkom augusta o.g. Tom su prilikom ta gospoda dala Talijanima izjavu kako se Srbi bore tobože samo protiv ustaškog terora, da bi spasili glave, a da žele autonomiju Srba "pod zaštitom kraljevine Italija". Oni su se ujedno obvezali, da će u takvom slučaju vjerno služiti talijanskim okupatorima i boriti se s njima protiv komunista i svih onih koji bi pokušali otresti okupatora. Taj je dokument/zapisnik sastavljen tom prilikom /poslužio Talijanima kao jedan od argumenata za "potrebu dalje okupacije naše domovine" uz prugu do Ogulina/u interesu "mira". Ova se banda izdajnika uspjela ugnijezditi u Srbu i nekim mjestima lapačkog kotara i u Kninu. Zahvaljujući njihovoj sramotnoj ulozi borba je nakon proširene talijanske okupacije znatno oslabila u tim krajevima (.)
Nastavlja se
Priredio Ante BELJO