Hrvatsko slovo


Hrvatsko slovo, 31. srpnja 2009.
Vlada hrvatskih branitelja?!
U kriznim vremenima nema boljih stručnjaka od hrvatskih branitelja
Nedavno je jedan novinski komentator napisao kako je vrijeme za stručnu nestranačku vladu nacionalnog spasa. Oporba galami o prijevremenim izborima. Pozicija to odbija. Mesić dvoji, istječe mu mandat, pa ne zna u kojoj bi kombinaciji osobno bolje prošao. Pod pretpostavkom da nam ipak u ovoj krizi zatreba nekakva spasiteljska vlada moguće je razmisliti i o nestranačkoj vladi hrvatskih branitelja. U krizi u kojoj se Hrvatska nalazi prvi su se veterani i ratni vojni invalidi Domovinskog rata odrekli dijela primanja, što su u njihovo ime, bez referenduma, odlučili Dečak i Đakić. Kako se nitko nije bunio, ispada da su hrvatski branitelji u tom pogledu postigli nacionalni konsenzus, pa referendum nije ni trebao. Prava je šteta da njihov primjer nisu slijedili umirovljenici po osnovi borbe protiv Banovine Hrvatske i NDH, bivši SUBNORovci, stvarni i jugoprikrpani, koje nikad revizija nije okačila, a trebala je, trebala. Osim toga, u vrijeme "kresanja" stečenih prava, nitko ne govori o kresanju materijalnih prava nacionalnih manjina po precrtanom jugoreceptu "nerazvijenih". Hrvatski branitelji mogu biti uzor partizanima i srpskoj nacionalnoj manjini kako se treba ponašati u krizna vremena. Međutim, politodnosi su takvi da će rebalansom rebalansa od rebalansa prije stradati izgradnja Šegedinova pelješkog mosta, negoli neki proračunski parazitizmi. Branitelji su opet prvi u borbi protiv agresije - recesije.

Među njima ima kompetentnih, stručnih, odgovornih, hrabrih, dokazanih rodoljuba i domoljuba, spremnih na žrtvu za opće dobro. Uz kvalitetnu selekciju bez uplitanja sve trulijih stranaka mogli bi bez problema formirati jednu vladu nacionalnog spasa. Istina, neki od kandidata poslani su u Haag na doškolovavanje, kako bi bolje shvatili međunarodne odnose i domaće kameleone. Dio ih je, ruku na srce, i u hrvatskim zatvorima, ali nije li i Broz bio u zatvoru i Maček, Tuđman, Mesić, Budiša... Zatvor dakle nije zagana, ako vas u njemu ne prepariraju metodama eksperimentalne psihologije, na čemu su neki naši suvremenici doktorirali koristeći se besplatnim eksperimentiranjem nad političkim zatvorenicima jugokazamata.

Tko bi sve u tu zamišljenu vladu mogao ući, a da se dosad nije umrljao strančarenjem, korupcijom, egoističkim apetitom, cinkarenjem, podmetanjem, ili pak malodušjem? Kako cjeloviti Registar hrvatskih branitelja nije objavljen, možemo samo nagađati... E, sad se moram uozbiljiti! Ministar obitelji i bogoštovlja - Dario Kordić (u zatvoru u Grazu), ministar poljoprivrede - general Branimir Glavaš (pod istragom, trenutno u BiH), ministar kulture - satnik Hrvoje Hitrec (trenutno na slobodi), ministar informiranja i europskih integracija - general Slobodan Praljak (trenutno uspješno informira Haaški sud i EU o elementarnim činjenicama velikosrpske agresije), ministar obrane - general Ante Gotovina ("transferiran" na haaško "prevaspitanje"), ministar za regionalnu politiku - general Mirko Norac (dvostruko izdržavanje kazne u Hrvatskoj, to u Jugoslaviji ni Tuđmanu nisu radili!, toliki je, naime, strah od hrvatskih branitelja), ministar useljeništva i područja od posebne državne skrbi - vojnik Mile Dedaković Jastreb (trenutno na slobodi), ministar prosvjete i znanosti - prof. dr. sc. bojnik Josip Jurčević (trenutno na slobodi), ministrica međugeneracijske skrbi - neustrašiva braniteljica istine Alemka Mirković (na slobodi čeka procese protiv novinara odgovornih za obranu od agresije), ministar za vodu i svekoliki promet - general Ljubo Ćesić (trenutno na slobodi), ministar kontinentalnog turizma - general Mladen Markač (pozna svaku stazu Velebita, na haaškom "prevaspitanju"), ministar jadranske orijentacije - general Damir Krstičević (trenutno na slobodi), ministar pomorstva i gospodarskog pojasa - brigadir Drago Krpina (trenutno na slobodi), ministar financija - general Vladimir Zagorec (u pritvoru) ili Ivan Čermak (na haaškom "prevaspitanju"), ministar vanjskih poslova - general Krešimir Ćosić (morao bi se odreći stranke, a onda je frka), ministar pravosuđa - general Marinko Krešić (trenutno na slobodi), ministar za globalnu geopolitiku - admiral Davor Domazet Lošo (trenutno na slobodi), ministar hrvatskog žrtvoslovlja - pukovnik Ivan Grujić... Sigurno se pitate - a "premijer"? To uopće nije bitno kad su u vladi odgovorni ministri. Recimo prof. dr. sc. brigadir Miroslav Tuđman, zatim... ma, kol'ko ih ima! Svakako bi ministarsko mjesto za dezinformiranje i dezertere (bez lisnice!) trebalo ponuditi D. Kuljišu, nositelju jednog dana ratnog staža prije bijega u Sloveniju. Da je ostao sedam dana u HV danas bi ga Mesić promaknuo u stožernog generala zadužena da u "regionu" s M. Lazanskim iz Srbije i M. Jergovićem iz BiH formira JNA-NATO sa sjedištem u Beogradu po jugobolnim načelima B. Lončara i A. Markovića.

Hrvatskim braniteljima čestitamo 5. kolovoza, Dan hrvatskih branitelja i Dan domovinske zahvalnosti!

Hrvatsko slovo, 31. srpnja 2009.

Ivana Bendow, autorica Frazeološkog hrvatsko-engleskog rječnika

Prevoditelji se moraju stalno usavršavati

Ivana Bendow diplomirala engleski i talijanski jezik na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Profesionalno pisanje studirala na Univesity of Massachussetts, SAD. Usavršavala se na tečajevima u Velikoj Britaniji. Pohađala jednotjednu leksikografsku radionicu Europskog društva za leksikografiju. Podučava engleski kao strani jezik i prevodi stručne tekstove. Aktualno težište zanimanja je jezik prava. Razgovaramo povodom objavljivanja Frazeološkog hrvatsko-engleskog rječnika u izdanju Školske knjige

Gospođo Bendow, nakon Englesko-hrvatskog frazeološkog rječnika koji je objavljen 2006., nedavno ste objavili i Hrvatsko-engleski frazeološki rječnik. Što Vas je potaknulo na ovaj dvostruki pothvat? Kakva je njihova koncepcija?

Kada je prije dvije godine objavljen Englesko-hrvatski frazeološki rječnik, bio je prvi, a i sada je koliko znam jedini na tržištu. Hrvatsko-engleski na sreću nije jedini. Kažem na sreću, jer je korisno imati što više rječnika i priručnika, pogotovo dvojezičnih. Nadam se da ne će zazvučati preuzetno ako kažem da je dublji poticaj odnosno prava motivacija proizašla iz potrebe da ono što sam sama tijekom godina naučila podijelim sa svojim sugrađanima, to više što je riječ o engleskom jeziku, koji je od osamostaljenja Hrvatske postao gotovo dnevna potreba obrazovanih građana Hrvatske i kao takav se izdvojio od ostalih stranih jezika. Što se koncepcije rječnika tiče, dakako da je trebalo donijeti mnogo odluka, od izbora jezičnih jedinica do pronalaženja odgovarajućih ekvivalenata u dva jezika. U kreiranju koncepcije mi je uvelike pomoglo moje nastavničko iskustvo i iskustvo vlastitog učenja stranih jezika, ali sam svjesna da zadnju riječ o tome koliko je ovaj rječnik pouzdan i iznad svega je li lako prohodan i probavljiv imaju njegovi korisnici.

Fraze daju ton svakome jeziku, u govoru i pismu, nijanse u značenju, obogaćuju stil. Vi povezujete hrvatske i engleske fraze po sličnom značenju. Što se - uz produbljivanje znanja o jeziku - može vidjeti iz slične frazeologije dvaju jezika? Iz čega proizlazi sličnost? Je li u pitanju utjecaj znatno jačeg jezika ili što drugo?

Figurativno izražavanje nije nametnuto nijednom jeziku, niti je samo njegov ukrasni dodatak. Ono je organska, imanentna potreba svakog jezika odnosno njegovih govornika, na što nas posebno upozorava kognitivna lingvistika. Ono što jest moguća sfera utjecaja jednog jezika na drugi jest konkretan izbor figure kojom se oblikuje značenje. U izboru konkretnih figura primjećujem veću podudarnost između njemačkog i hrvatskog nego između engleskog i hrvatskog, što upućuje na vjerojatnost da je hrvatski u jednom povijesnom trenutku doslovnim prijevodom preuzimao frazeme iz njemačkog jezika (npr. imati nečistu savjest tj. putra na glavi, njem. Butter auf dem Kopf haben) kao što to danas preuzima iz dominantnog engleskog (npr. zviždač, zviždačica engl. a whistleblower, red kljucanja engl. a pecking order). Neke figure dijelimo s europskim jezicima jer su dio naše zajedničke antičke baštine (npr. jabuka razdora, engl. an apple of discord, njem. ein Zankapfel, uzeti što sa zrnom soli, engl. take something with a pinch of salt, njem. etwas cum grano salis nehmen). Dakako, neke su figure izvorno naše, što je prepoznatljivo po toponimima koje sadrže (npr. ispravljati krivu Drinu, Martin u Zagreb Martin iz Zagreba).

Kako je u svakom pojedinom jeziku znatno veći broj fraza: koja ste mjerila slijedili za odabir i uvrštenje pojedinih fraza u ovu knjigu?

Koliko god to u eri računalnih korpusa zvučalo neegzaktno, u odabiru sam slijedila ponajprije vlastiti opažaj i vlastitu jezičnu intuiciju. Autorsku intervenciju naglašavam s razlogom. Poznato je da se suvremena britanska leksikografija temeljito oslanja na bogate i visoko razrađene računalne korpuse iz kojih se lako iščitava čestotnost pojedinih riječi i izraza koja ih svakako preporučuje za uvrštavanje u rječnik. Pa ipak se dogodilo da jedan pouzdan i opsežan frazeološki rječnik cijenjenog britanskog nakladnika nije uvrstio frazeme poput: sitna riba, biti samo broj, načeti brdo problema, Pandorina kutija, okretati se kako vjetar puše, iznositi prljavo rublje, rupa u zakonu, itd. Po mom sudu odnosno opažaju riječ je o frazemima koji su u oba jezika visoko zastupljeni u svakodnevnom govoru i jeziku medija. Ako oni ipak nisu uvršteni u jedan opsežan i suvremen britanski rječnik od 4400 natuknica, to samo svjedoči da uz dužno poštovanje prema prednostima računalne tehnologije ne treba zanemariti klasičnu metodu opažanja ljudskim okom i sluhom.

Hoćete li Rječnik dopunjavati? Evo malog doprinosa, idemo dalje, vlast je slast, nema frke, prelaziti preko leševa, trenutačno vrlo česta - biti u banani.
Sudeći po tome kako je javnost zainteresirana na drugo izdanje ne ćemo morati dugo čekati, a ono će po dobrom nakladničkom običaju svakako biti dopunjeno. Da, naći će se u novom izdanju i "banana", koja je u hrvatskom jeziku nedavno iz govora ulice promovirana u javni govor i dobila respektabilan status. Za sada se rječnik ograničio na "biti u škripcu".

Knjiga je namijenjena studentima jezika, svima koji uče engleski ili hrvatski te prevoditeljima. Ovdje se dotičemo i teme prevođenja. U hrvatskoj se intenzivno prevodi na svim područjima ljudskoga djelovanja, no - kako ste se usavršavali u SAD na planu pisanja - što mislite o kvaliteti?

U Americi sam studirala profesionalno pisanje, novinarstvo, esejistika, tehničko pismo. Polazište američke škole retorike može se sažeti u jednu rečenicu: stopostotna odgovornost za prijam poruke je na onome tko je šalje. To znači da ako nisam uspjela uvjeriti publiku kojoj se obraćam nemam pravo reći: "Ah, glupaci, oni to ne razumiju, ili se nisu potrudili razumjeti." Na meni je kao piscu ili govorniku odgovornost oblikovati poruku tako da je ciljna publika razumije odnosno da je pridobijem. Ta mi je polazna postavka vrlo bliska.

U čemu vidite glavne probleme javnog prevođenja uživo? Naime, nedavno smo putem tv prijenosa prigodom velikih događaja svjedočili nesigurnosti i možda nedovoljnoj uvježbanosti prevoditelja.

Osobno nisam sklona skandalizirati se nad lošim prijevodima, a najmanje sam sklona za njih optužiti pojedinačnog prevoditelja. Ako problema ima - a doista im uz mnoge dobre prijevode ponekad svjedočimo - mislim da je važnije upitati se zašto do njih dolazi i kako poraditi na tome da se njihova pojavnost smanji. Dio odgovornosti je svakako na institucijama koje obrazuju buduće prevoditelje. Mislim da nije dovoljno studentima anglistike poslati poruku da moraju sami učiti područje (pravo, medicinu, sport, tehniku itd.) iz kojeg prevode tekstove. Dakako da je specijalizacija odnosno samostalni nastavak učenja nakon diplome nužnost, ali je pitanje mjere do koje se samostalno učenje prepušta pojedincu. U moje vrijeme, dakle prije tridesetak godina, težište plana i programa Katedre za anglistiku Filozofskog fakulteta u Zagrebu bilo je na literarnim tekstovima, povijesti jezika i lingvistici, što je samo po sebi vrijedno, ali nije ostavljalo dovoljno prostora za bavljenje jezikom pojedinih struka. Ne znam kako je danas. Mogu se samo nadati da današnji program polazi od analize potreba studenata odnosno da se njegovi sastavljači pitaju čime će se većina budućih diplomanata baviti po završetku studija. Koliko znam, samo manji dio studenata anglistike završe kao literarni prevoditelji ili lingvisti, a veći dio prevodi ili predaje engleski kao strani jezik, pa bi bilo korisno da osnovne pojmove, pogotovo iz prava i ekonomije - područja koja prožimaju sve pore našeg svakodnevnog života - steknu već tijekom dodiplomskog studija. Drugi dio odgovornosti je na poslodavcima koji - nesvjesni ozbiljnosti zadatka - ponekad angažiraju neprofesionalce pa ih tako i plaćaju odnosno potplaćuju. Treći je problem nedostatak ažurirane referentne literature odnosno dobrih, osuvremenjenih dvojezičnih rječnika. Dvojezični frazeološki rječnik koji je povod našem razgovoru samo je mali doprinos povećanju dostupnosti dvojezičnih priručnika.

U svom Uvodu knjizi spomenuli ste anglizaciju hrvatskoga jezika. Iako Vaše knjige služe i strancima koji uče hrvatski, dakle promiču hrvatski jezik, opće je mišljenje da su Hrvati skloni preuzimati od engleskoga i više nego što im treba? Što Vi mislite o tome?

Ni u čemu ne treba pretjerivati, pa tako ni u strahu od anglizacije materinskog jezika. Taj strah trenutačno dijelimo s mnogim narodima i ne vjerujem da smo u smislu jezičnog posuđivanja povodljiviji od ostalih. Za umirenje, dovoljno je prisjetiti se masovne frankofonizacije engleskog jezika koja je započela u dvanaestom stoljeću i dovela do toga da engleski koji je izvorno germanski jezik danas više sliči na francuski nego na njemački. Međutim, ta frankofonizacija engleskog jezika nije spriječila Englesku da naraste do lokalne pa onda i globalne velesile, što samo upućuje na to da stvarna opasnost od tuđe dominacije leži negdje izvan jezika, u sferi gospodarstva. Što se jezika tiče, mislim da je razumno odijeliti govor u obiteljskom krugu ili uskom krugu profesionalaca od javnog govora. U javnom bi govoru, onome koji je upućen širokom krugu slušatelja ili čitatelja, doista trebalo izbjegavati strane izraze. Izbjegavati bi ih trebalo iz praktičnih razloga, tj. zato što je izgledno da njihova uporaba priječi razumijevanje poruke. Pitam se, na primjer, što prosječno obrazovani građanin Hrvatske misli kad pročita u dnevnim novinama da nam treba više "greenfield investicija", ili da poduzeće nije privatizirano jer potencijalni kupac još nije napravio "due diligence". Prisjećam se i strepnje s kojom je hrvatski puk unatrag nekoliko godina čekao "avis" od Europske komisije. Francuska riječ se prijeteći kočila na naslovnicama hrvatskog dnevnog tiska, drsko nas gađala iz TV kutije. Panika je bila ravna onoj od ptičje ili svinjske gripe, a da većina naših sugrađana nije znala o kakvoj se zloslutnoj prijetnji zapravo radi. Jesu li hrvatski novinari u tom trenutku znali da "avis" ne znači ni više ni manje nego "mišljenje" (i na engleskom se dotični dokument zvao i još uvijek se zove jednostavno "opinion") i ako jesu zašto su nas sirote pučane držali u mraku?

Spomenuli ste da u nas nema sličnih rječnika glede drugih jezika?

Iskoristila bih Vaše pitanje da potaknem kolegice i kolege koji se bave drugim stranim jezicima da porade na tome da dobijemo još dvojezičnih rječnika, a institucije koje "drže kesu" da je odriješe i potpomognu domaće autore i nakladnike prije nego nam i dvojezičnu leksikografiju zaposjednu strani nakladnici. Mi možemo, znamo i hoćemo - treba nam samo mala potpora. Mira ĆURIĆ

Hrvatsko slovo, 31. srpnja 2009.
DA SE NE ZABORAVI
Apel za Ćelije
Prošla je još jedna obljetnica (9. srpnja 1991.) kako su pripadnici Jugoslavenske narodne armije (s crvenom zvijezdom petokrakom na čelu) spalili hrvatsko selo Ćelije i iz njega protjerali stanovništvo. Tko je tim povodom posjetio selo i upozorio na stravičan zločin?

Istina je da mnogi Hrvati danas jedva sastavljaju kraj s krajem i da se bore za egzistenciju, odnosno preživljavanje, ali, ovakvi stravični zločini koji su se dogodili u vrijeme hrvatskog Domovinskoga rata, gdje su ubijeni nevini ljudi, ne smiju se prešućivati, a još manje marginalizirati. Također se neprestano treba i mora postavljati pitanje - zbog čega i za ovaj zločin još nitko nije odgovarao? O tome smo već pisali u nekoliko navrata, ali kao da to nitko ne čita i ne sluša, kao da to nikoga ne zanima, osim onih koji su prošli ovu ili ovakve tragedije.

A nije istina da o zločinima JNA još u vrijeme rata svijet nije ništa znao. Pisali su se i apeli, pisma, tražila pomoć. Osobito je bio potresan "Apel za Ćelije" kojeg su samo desetak dana nakon ovog zločina (16. srpnja 1991.) uputili članovi Odbora za zaštitu ljudskih prava, Ogranka Matice hrvatske te Hrvatskog društva političkih zatvorenika iz Čakovca. Obraćajući se domaćoj i svjetskoj javnosti u njemu se naglašava i ovo: "Kao što su svojedobno fašisti nasilno iselili stanovništvo češkog mjesta Lidyce i zatim ga uništili, kao što je svojedobno uništeno i selo Lipa u hrvatskoj Istri, tako je i današnja jugoslavenska vojska - umjesto da ga zaštiti od masovnog ubojstva - iselila stanovništvo hrvatskog sela Ćelije, da bi zatim selo prepustila pljački i totalnom razaranju od strane četničkih i velikosrpskih terorista. Selo je spaljeno i srušeno, od uništavanja nije ostala pošteđena ni mjesna katolička crkva. Budući da su na taj način pripadnici tzv. JNA, u direktnoj suradnji s paravojnim formacijama velikosrpskih četnika i terorista, pogazili i temeljne odredbe Opće deklaracije o pravima čovjeka iz povelje Ujedinjenih naroda - ugrozivši osobito pravo na život, slobodu i osobnu sigurnost hrvatskog stanovništva sela Ćelije - ovime apeliramo na sve europske institucije za zaštitu ljudskih prava da preko svojih vlada spriječe daljnji teror nad svim ugroženim Hrvatima u njihovoj vlastitoj domovini, a posebice da omoguće miran i siguran povratak mještana Ćelija u njihove opljačkane i spaljene domove".

Ali, takvi glasovi, koji su pozivali na mir i toleranciju, ni tada se nisu čuli. Ostali su usamljeni, kao i apeli brojnih drugih hrvatskih intelektualaca i organizacija. Veliki hrvatski književnik Antun Šoljan, sredinom srpnja 1991., također je na stranicama Večernjeg lista u tekstu "A tako je lijepo počelo" imao namjeru upozoriti svijet na sve ono što nam se događa, odnosno što će se dogoditi. Ni njega nitko nije čuo, bez obzira što je pokušavao objasniti i uzroke sukoba, reći kako sve od turskih vremena Srbi kao jedini oblik vanjske politike poznaju argument sile i herojsku perspektivu aut-aut . "Živeći, nakon oslobođenja od Turaka, u svojoj državi, unutarnja im je politika tradicionalno šarolika, ali stranac je samo neprijatelj - bio Turčin, bio Austrijanac - koegzistencija s drugima, u osjetljivoj ravnoteži kakve višenacionalne zajednice, nije im prirodno stanje" - objašnjavao je Šoljan te dodao kako u "jednopartijskom društvu kao što je bilo naše, vlast je držalo ono mistično Trojstvo, koje je troje u jednom ili jedno u trojem: partija, vojska i policija".

Tom velikom Trojstvu, kao što se vidi, ništa se nije dogodilo do današnjih dana. Partija ne samo da nije osuđena na adekvatan način, već smo iz dana u dan svjedoci kako se uzdiže njen propali smisao, a sve to kroz ime neprežaljenog im Josipa Broza. Vojska, odnosno Jugoslavenska narodna armija, također je ostala netaknuta. U Srbiji se primjerice sudi nekim trećerazrednim zločincima koji su samo izvršavali zapovijedi vrha JNA, dok su stvarni nalogodavci ostali netaknuti, ili su pak poput Kadijevića pobjegli u inozemstvo i nitko ih ne traži (čeka se da se sami pojave na hrvatskoj granici pa da ih uhite). S druge pak strane bilo bi zanimljivo kad bi netko objavio analizu koliko se bivših Udbaša odmah nakon prvih višestranačkih izbora u Hrvatskoj bez problema "ubacilo" u redove hrvatske policije i gdje su oni sada?

Mnogi ne vide ili ne će vidjeti da su suđenja u Srbiji za ratne zločine u vrijeme hrvatskog Domovinskoga rata najobičnija farsa, lakrdija i sprdačina. To nije ništa drugo nego, kako je netko napisao, mazanje očiju međunarodnoj zajednici. Sve što niži sud u Srbiji presudi, Vrhovni sud Srbije poništi i vrati na početak. I tako u nedogled.

Ovih dana obilježit ćemo još jednu obljetnicu 5. kolovoza - Dan pobjede i domovinske zahvalnosti. Poklonit ćemo se mrtvima, zastati minutu i odati počast. A hoće li netko barem toga dana prikazivati razorene Ćelije, Laslovo, Vukovar, Voćin, Dubrovnik ili Škabrnju? Hoće li se netko i javno sjetiti imena hrvatskih generala u Den Haagu?

Hrvatsko slovo, 31. srpnja 2009.
PODLISTAK: BLAGDAN SV. ANE I ČETNIČKA POBUNA 27. SRPNJA 1941. (3)
Masovni četnički zločini
Što se to slavilo od 1945. do 1990., kao Dan ustanka naroda Hrvatske i Dan ustanka naroda BiH, a "slavlje" obnavlja i posljednjih nekoliko godina uz pokroviteljstvo i sudioništvo osoba iz javnog i političkog života današnje RH? Što se zapravo tada dogodilo na području Like i jugozapadne Bosne rasvjetljava nam, služeći se podatcima iz različitih povijesnih izvora i svjedočanstava, Ante Beljo  

(Nastavak svjedočenja vlč. Župančića)

Srbi su u Drvaru živjeli mirno, nova hrvatska vlast nije im ništa učinila, nikoga nije uhitila, nikoga ubila, a li su Srbi bili kivni što je proglašena hrvatska država. Vidjeli su kako su hodočasnici krenuli prema Oštrelju, i dok su hodočasnici došli u Oštrelj, slušali misu i poslije mise u prirodi ručali, oni odlučiše da ih po povratku napadnu. Hodočasnicima se u Oštrelju priključili vjernici iz tog mjesta. Slavili su Sv. Anu, veselili se i pjevali a predvečer krenuli kućama, za Drvar.

Međutim, čim su malo zašli u šumu, imali su što vidjeti: jedno stablo leži na pruzi. Strojovođa zaustavi lokomotivu i zamoli putnike da uklone to stablo. )Rekosmo da su u vlaku bili samo civili: žene i djeca, a bila su i dva domobrana i jedan mladi ustaša, ali nitko od njih nije imao oružja.) Lokomotiva je potom krenula dalje, ali nakon stotinjak metara - opet na pruzi dva-tri stabla. Ponovno se lokomotiva zaustavi, ponovno ljudi izlaze i uklanjaju balvane. Međutim, balvanima nika kraja. Svaki se čas mali šumski vlak morao zaustavljati, a jadni hodočasnici uklanjati balvane s pruge. Svima je bilo jasno da su to Srbi učinili jer su htjeli da im se osvete što su išli slaviti Sv. Anu.

Ljudi se uznemirili, svi su predosjećali da će se dogoditi neko zlo i da Srbi neće ostati samo na balvanima po maloj šumskoj pruzi. Tako je i bilo. Pred zoru 27. srpnja 1941, kada su se gotovo približili Drvaru i kada su naišli na jednu još veću prepreku, upravo u tome trenutku iz šume se čuje vika: "Hura! Juriš! Dolje ustaše! Majku vam ustašku! živjela Crvena Armija! Živio kralj Petar!". Tako su pobunjeni Srbi napali hodočasnički vlak. Nisu ni svi Srbi imali oružja, imali su nešto pušaka i revolvera, a dosta ih je bilo s motikama. Odmah su na mjestu ubili onoga ustašu i dva domobrana, te još nekoliko muškaraca, činovnika. Među hodočasnicima bio je Branimir Župančić, po ocu Slovenac, i jedan od prisutnih Srba prepoznao ga je, pa njega nisu ubili. Nisu ubili ni žene i djecu nego su ih pustili kućama.

Eto, tako je počeo ustanak naroda BiH! Nije istina da se na taj dan dogodio napad na njemačke tenkove i njemačku vojsku, ni napad na hrvatsku vojsku, ustaše ili domobrane, nego napad na nenaoružane hodočasnike koji su od sveg "oružja" imali samo krunice i molitvenike. Taj napad kod Drvara koji se dogodio u ranim jutarnjim satima 27. srpnja 1941, na povratku hodočasnika s proslave Sv. Ane, gotovo su pedeset godina stotine i tisuće djece u svim školama učile da je bio početak narodnog ustanka, a nigdje nije bilo zapisano niti se ikad reklo i da je "početak ustanka" bio zapravo napad na hodočasnike, od kojih nitko nije imao oružje. Pedeset godina učio se o nekoj "epopeji", koja je zapravo bila zločin protiv mirnoga civilnog stanovništva. Kao đak sarajevske gimnazije slušao sam od starih ljudi kako je "Općenarodni ustanak" bio obična prijevara, kao što je prijevara bila i sama "revolucija".

Ostali drvarski mučenici
U samom Drvaru i okolnim mjestima u to vrijeme pobijen je veliki broj katolika i musliman. Spominjani svećenik Grga Blaževića piše

" U isto vrijeme u Drvaru je ubijeno oko 350 katolika i 200 muslimana, koji su dan prije amo došli iz Živinica kod Tuzle, da rade u pilani i celulozi u Drvaru, jer Srbi radnici nisu više dolazili na posao; inače muslimana nema u Drvaru. Tako se dogodilo i na Oštrelju, Potocima, gdjegod su "četnici" zavladali, ubijani su katolici i slovenske, češke i poljske narodnosti, a ne samo Hrvati. Više vjerska nego nacionalna mržnja" ( Osim 200 muslimana koji su dopremljeni iz okolice Tuzle, ubijeno je također 45 Hrvata iz Hercegovine, koji su tada iz istih razloga dopremljeni u Drvar. op. A. B.)

Uz ove poubijane i mnoge protjerane u prvom naletu bilo još jedno "oslobađanje" Drvara, kad je okrutno ubijen poduzetnik Ivo Bauer, koji je bio pokretač i glavni graditelj drvarske katoličke crkve. Ubijen je uz sarkastičnu porugu: " hajde sada napravi papi crkvu !"

Sudbina župe Drvar u poraću
Apostolski upravitelj Banjalučke biskupije dr. Smiljan Čekada pokušao je nakon rata oživjeti župe u Drvaru i Bos. Grahovu u koje se u to vrijeme bio vratio jedan broj vjernika. Njegova teškoća je bila u tome što su u ratu mnogi svećenici Banjalučke biskupije bili ubijeni , jedan veliki broj prognan te veliki broj bio zatvoren, tako da zaista nije imao koga poslati iz svoje biskupije, pa se zato dopisom od 16. lipnja 1948. obraća upravi franjevačkog samostana u Kninu s molbom da jedan njegov svećenik preuzme brigu za navedene župe. Iz njegova dopisa saznajemo da crkve i župni stanovi u Drvaru i Bos. Grahovu u to vrijeme nisu bili srušeni. Velečasni Grga Blažević u svom zapisu "Naši mučenici" piše da su crkve u Drvaru i Bos. Petrovcu porušene 1949. godine, a inventar je razgrabljen. Župni stan na Oštrelju i tamošnja kapelica spaljeni su koncem srpnja 1941. u vrijeme četničke pobune.

Odgovor na navedeni zahtjev došao je iz Knina nakon dva mjeseca u kome Kninski gvardijan fra Frano Bilokapić navodi da je samostanska uprava ispitala stanje u tim župama i ustanovila da svećenik radi sigurnosnih razloga tamo ne miže ići. Obećao je da će za najosnovnije vjerske potrebe vjernicima tih župa biti na usluzi U Kninu.

Po odluci biskupskog vikara mons. Bože Ivanića 05. listopada 1948. fra Frano Bilokapić je imenovan za privremenog upravitelja "župe Bos. Petrovac/Drvar/Oštrelj/" i također " župe Bos. Grahovo". Od 21. srpnja 1941. te župe nisu imale svećenika koji bi tamo boravio, a dolasci svećenika iz susjednih župa bili su rijetki. Tek godine 1995. nakon što je u Drvar pristiglo mnogo prognanika iz pedesetak župa Bosne i Hercegovine, ponovno je obnovljena Petrovačko-drvarska župa, a Drvar dobio svećenika. Naime, prema crkvenim zakonima pravne osobe ( persona iuridica ), a to je svaka župa, ne gase se stotinu godina.  

Sudbina župe Bosansko Grahovo
Na sam "dan ustanka", u nedjelju 27.VII. 1941., svećenik Gospodnetić je rekao misu i obavio krštenje (krstio je Iliju Marka Vulića, sina Luke i Marte r. Kardum iz Korita. Matica krštenih župe Grahovo za godinu 1941. koja se čuva u Arhivu Franjevačkog samostana u Gorici kod Livna.

Masovni zločini četnika nad bosanskograhovskim Hrvatima počeli su odmah 27.VII.1941., Toga i slijedećih dana četnici su, predvođeni Branom Bogunovićem i Markicom Ćućuzom, pobili na najstrašniji način više od 100 Hrvata koje su uhvatili u Bosanskom Grahovu i okolnih pet sela u kojima su Hrvati živjeli. Ti Hrvati su likvidirani na nekoliko mjesta, u skupinama ( vlasti NDH su utvrdile identitet za njih 62, a za većinu ostalih to je učinio Slavko Galiot u knjizi "Hrvati Dinare") dok su drugi ubijeni u vlastitim kućama.

Dana 26. srpnja 1941. sve telefonske linije B. Grahova sa susjednim mjestima Kninom i Drvarom bile su pokidane. Te noći su pobunjenici ubili dvojicu hrvatskih vojnika od nekoliko njih koji su čuvali most u selu Borovači. Izvidnica sastavljena od desetak hrvatskih vojnika koja je pošla iz B. Grahova u Borovaču da vidi što se dogodilo bila je već na putu napadnuta i dvojica vojnika su ubijeni. Andrija Kardum iz sela Luke tadašnji tabornik u B. Grahovu organizirao je s malobrojnom posadom oko 5 sati ujutro obranu B. Grahova, ali je istog dana u kasnim večernjim satima bio prisiljen pod navalom pobunjenika povući se s područja B. Grahovo prema Kninu. Hrvati koji su tamo ostali bili su prepušteni sistematskom istrebljenju, i to na najgrozniji način. " Pobunjenici u Grahovu bili su obučeni neki u seljačkom crnom odijelu sa šubarama i znakom četničkim, a neki u crvenom odijelu sa crvenim zastavama u ruci (komunisti). (.) Po pričanju izbjeglica iz Grahova, pobunjenici, kada su došli sve što je u Grahovu ostalo od našeg življa, sve su poklali i onesposobili (isprebijali), kuće su sve popalili, a sela Bilandžije i Vulići su potpuno razorili i zapalili, također su i sve opljačkali, stoku su ubijali i puštali iz obora u žita" (Zbornik, tom IV., knj. 1., Borbe u Bosni i Hercegovini 1941. god. Beograd, 1951., str. 527-528.) - Prema izvješću Andrije Karduma od 30. srpnja 1941.

U izvješću Županijske redarstvene oblasti u Kninu o bosansko-grahovskom četničkom zapovjedniku Brani Bogunoviću, upućene 13.XI.1941. Velikoj župi Bribir i Sidraga navodi se i sljedeće: " Gore navedeni Bogunovći poubijao je mnogo našega Hrvatskog naroda, čija imena nije moguće u ovom izviještaju nabrojati, jer ih je veliki broj, jedino navađam imena nekolicine uglednih građana, odnosno državnih funkcionera t.j. Barbarić Petra, sudija vršioca dužnosti Kotorske oblasti, Srnić Vladu, šefa Poreske uprave i njegovu suprugu, Don Juru Gospodnetića, a tako i mnogo drugih lica, svi u Bos. Grahovu i okolici. Istodobno on je usmrtio Sarića Tomislava, ustaškog logornika, zatim učiteljicu Martu N. u Bos. Grahovu. ( Z. Dizdar - Mihael Sobolevski, n. dj., Građa ., dok. br. 23., str. 207.).

Nastavlja se
Ante BELJO, HIC

Hrvatsko slovo, 31. srpnja 2009.
Razgovor: Višnja Mažuran, čembalistica

Ostavila sam trag u našoj sredini

Čembalistica Višnja Mažuran ciklusom koncerata posvećenih obljetnicama rođenja i smrti H. Purcella (1659. - 1695.), G.F. Händela (1685. - 1759.) i J. Haydna (1732. - 1809.) nastavlja, sada već, niz tematskih koncertnih programa kojima u posljednjih nekoliko godina obogaćuje zagrebačke te podije drugih gradova u Hrvatskoj i inozemstvu. Tom ciklusu prethodio je ciklus izvedbi Scarlattijevih sonata, a prije toga integralne izvedbe obiju knjiga Dobro ugođenog klavira J.S. Bacha te skladateljevih Umijeća fuge i Goldberg varijacija, od čega su pojedina umjetničina ostvarenja zabilježena i na nosačima zvuka. S Višnjom Mažuran razgovaramo o problematici tematskih programa, o situaciji u području čembalističke umjetnosti u Hrvatskoj te o novom ciklusu (Purcell, Händel, Haydn) kojeg je proteklog proljeća započela recitalom u Hrvatskome glazbenom zavodu.

Može se reći da su tematski programi postali Vaš "zaštitni znak". I prije programa posvećenih Bachu, Scarlattiju i sada trojici skladatelja, Vaši su recitali često bili obilježeni upravo takvim pristupom, a što je bio i način, po Vašim riječima da čembalo, još ne tako davno jedva prisutan u nas kao solistički instrument, na neki način inaugurirate i predstavite i našoj sredini. Kada pogledate unazad, kako biste ocijenili vlastiti rad i rezultate koje je polučio? I što je istodobno, i možda najvažnije, donio Vama kao umjetnici?

- Kada sam, slikovito rečeno, skliznula na drugi kolosijek u svom profesionalnom životu, a bio je to trenutak kada sam odlučila pristupiti Zagrebačkim solistima u svojstvu njihove stalne čembalistice, glasovir sam zamijenila novim instrumentom, čembalom. Bio je to u svakom pogledu izazov koji je nosio u sebi i prednosti ali i zamke kojih sam odmah postala svjesna. Naime, koliko god da me je prvi susret s novim instrumentom oduševio do te mjere da sam pomislila kako je sve dotad bila obična zabluda, te da je na njemu sve kao stvoreno za mene, zbunila me njegova naizgledna "nemoć" pravog izražavanja. Stanovita distanciranost, suhoća i mehanička mijena zvuka izazvale su pobunu moje prirodne muzikalnosti, ali istovremeno i tvrdoglavu i neopozivu odluku da krenem u "osvajanje" tog neznanca svim snagama, oboružana znanjem, upornošću, strpljenjem i ljubavlju. Bilo je to početkom 1970.-ih godina, u vrijeme kada se u našoj sredini o čembalu znalo vrlo malo, gotovo ništa, a ponajmanje se znalo o bogatoj i raznolikoj literaturi koja mu pripada ili o njegovim solističkim mogućnostima. Odmah mi je postalo jasno da će moja najvažnija zadaća biti upravo da pokažem svu lepezu njegovih uloga koje su se dotad svodile samo na poznavanje continua, a ponajviše da predstavim čembalo kao instrument s velikim solističkim potencijalom u briljantnim djelima napisanima za njega u vrijeme kada je dominirao, u 17. i 18. stoljeću. U početku sam svirala mahom barokne koncerte uz Zagrebačke soliste i druge orkestre (Bach, Giordani, J.Ch. Bach, Dittersdorf i dr.), a uz to sam studirala kombinirane programe u stilu "od svakog i za svakog ponešto" kako bih pridobila slušateljske uši za nov, nježan, suptilan zvuk. Pridobijala sam ih, zapravo, za tišinu, zagledanost u unutrašnjost, za odmaranje od prevelike buke u kojoj živimo, ali koju i volimo. Zar nismo očarani zvukom orkestra, klavira? Ali zaista, postoji i očaranost tišinom, nježnošću, koja nas ponekad navodi da zatvorenih očiju osluškujemo vlastito disanje, tišinu. Kada mi se učinilo da sam postigla odobravanje i naklonost slušateljstva za nov zvuk i nov instrument, postavila sam si zadaću da ću odabirati samo najvrjednije, najsloženije i ujedno cjelovite programe, koji će pokazati onaj veliki skladateljski luk koji seže od engleskih virđinalista, francuskih klavsenista, preko D. Scarlattija do grandioznog skladateljskog opusa J.S. Bacha koji će postati "crvena nit" mog bavljenja glazbom. Upravo Bachova glazba omogućila mi je istinsko produbljivanje znanja, muzikalnosti, izdržljivosti, nepopustljivosti u stremljenju prema ciljevima koje sam postavila pred sebe. Ujedno, omogućila mi je propitkivanje vlastitih granica i dosega, postavljajući pred mene sve veće i teže izazove koje sam, uostalom, i sama izabirala i željela savladati. Bilo je na tom putu ponekad malodušnosti, izjedale su me sumnje i bezbrojna pitanja o tome da li je moj put ispravan. Iz današnje perspektive čini mi se da su sva ta previranja koja su me pratila bila nužna u procesu sazrijevanja i vlastita napredovanja. Istinski sam uvjerena da se samo krajnje upornim načinom rada, postavljanjem sve težih zadaća i voljom koja odbacuje svaki laganiji ili brži put, može i mora postići vlastiti maksimum. U protivnom, ako se odlučujemo za površniji i lakši put, umjetnička profesija gubi svaki smisao te postaje predmetom omalovažavanja. U prijeđenom putovanju kroz Bachove Troglasne invencije, Partite, Talijanski koncert, Kromatsku fantaziju i fugu, Goldberg varijacije, Umjetnost fuge do svih 48 Preludija i fuga leži odgovor na Vaše pitanje o tome što mislim o svojoj karijeri i svemu što sam polučila u životu. Sve što bih rekla moglo bi zazvučati neskromno, ali u jedno vjerujem: iskoristila sam maksimum svog potencijala i moja je umjetnička putanja uvijek bila uzlazna. Mislim da sam ostavila trag u našoj sredini.

Otprilike petnaestak godina vodite katedru za čembalo na zagrebačkoj Muzičkoj akademiji. Da li u radu sa studentima njegujete srodan pristup, i ako da, koliko je takav usredišten pristup važan za kvalitetan formativni razvoj mladih glazbenika? Na koji je način to oblikovalo današnju čembalističku scenu u Hrvatskoj?

- Na Muzičkoj akademiji u Zagrebu počela sam 1993. godine predavati sa stanovitim oprezom iako sam za sobom imala već impozantan broj nastupa u zemlji i inozemstvu, pa sam mogla očekivati da su stvari jasne, te da će se pojaviti interes za novi instrument među studentima. Prve sam dvije godine radila eksperimentalno samo s onima kojima je to bio izborni predmet. Na moje ogromno iznenađenje, na prvi dogovor došlo je čak 25 studenata klavira ili orgulja koji su bili zainteresirani ali, nažalost, mogla sam ih primiti samo polovicu i to je izazvalo prilično razočaranje među njima. Tek 1995. godine osmislila sam plan i program za glavni predmet i tada sam mogla napraviti selekciju i izabrati najbolje. Pri tome sam nastojala da studenti glavnog predmeta imaju završen još jedan srodan kolegij na Akademiji kako bi im kasnije lakše bilo doći do zaposlenja. Ipak, sve je to bilo novo i puno neizvjesnosti. Od desetak diplomiranih čembalista dvoje ih je u Splitu i Križevcima, a ostali rade u Zagrebu na školama, na Muzičkoj akademiji u Zagrebu i Osijeku ili su se, pak, odlučili za slobodnu profesiju. Najveći dio njih zaljubljenici su u čembalo i njegov zvuk te su se već afirmirali svirajući solistički ili u komornim sastavima koji su danas nezamislivi bez njihove prisutnosti (Hrvatski barokni ansambl, Musica da camera, Musica viva i dr.). U poduci najviše sam inzistirala na tome da sve bude jasno i razumljivo: način izražavanja, stil, ukrasi, artikulacija, nužnost organizirane slobode (agogika). Nisam pokušavala pojedinačno primjenjivati moj model cjelovitih, stilskih programa jer su zahtjevi na studiju svakako drugačiji, mora se ići u širinu, ali skupno jesam. Tako sam već 1997. s tri studentice priredila za izvedbu prvi svezak Bachovih preludija i fuga (Dobro ugođeni klavir), što je predstavljalo značajnu novost na Muzičkoj akademiji. Kada je bilo moguće radili su se i drugi srodni programi (npr. Bachove Toccate za studente klavira, 2001., a Dvoglasne invencije integralno ove godine). Željela bih naglasiti činjenicu da je u vrijeme mojih početaka u Zagrebu bio samo jedan i to loš instrument, a da ih danas ima gotovo dvadesetak, nekolicina u društvenom vlasništvu (Zagrebački solisti, Muzička akademija), a ponajviše u privatnom posjedu upravo mojih diplomanata koji su dali prednost kupnji instrumenta pred možda nekim važnijim investicijama u životu. Mislim da i to govori u prilog tome da je posijano sjeme ostvarilo dobar urod!

Tematski pristupi koje njegujete nužno upućuju ne samo na područje povijesno obaviještenog izvodilaštva, nego i na, čini mi se, još i važniji aspekt a to je usporednost razvoja instrumenata s tipkama s razvojem glazbenih oblika kroz tijek mijena stilskih razdoblja. Svakako najzanimljiviji je put do sonate, odnosno sonatne forme, te njezin razvoj, a upravo Vaš novi ciklus tu bogatu problematiku stavlja u središte. Koliko smatrate da je važno zadirati i kretati se u međuprostoru prihvaćenih obilježja stilova, i ako se tako može reći, pristupati glazbi "komparativno" i kao interpret. Dakle, na određen način i na podiju osvjetljavati i "radni" dio povijesti glazbe?

- Zadaća interpreta upravo i jest osvjetljavanje i onog, uvjetno rečeno, "radnog" glazbeno-povijesnog slijeda u kojem je vidljiv začetak novih formi ali i novih sadržaja koji će tek u nadolazećem vremenu doživjeti svoj puni procvat. Stilovi se međusobno dotiču i isprepliću jer ne postoji trenutak koji možemo označiti prekidom jednog i početkom drugog stila. Svaki, naime, u sebi nosi već klicu novoga, a kada se pojavi više takvih "glasnika", kako ja nazivam one koji prethode velikim promjenama, može se govoriti o međuprostoru prihvaćenih obilježja stilova. Razvojni proces, osim toga, često je u sprezi i s razvojem pojedinih instrumenata nekog doba. Upozorila bih na jednog velikog "glasnika", a to je Carl Phillip Emanuel Bach, po mom mišljenju Bachov najdarovitiji i najzanimljiviji sin. Područje koje ste dotaknuli u pitanju odnosi se na postanak odnosno razvoj sonatne forme koja je doživjela svoj vrhunac u razdoblju klasike a za čiji postanak najveću zaslugu pripisujemo spomenutom skladatelju ali i pojavi fortepiana koji mu je bio ponuđen kao mogućnost novih, modernijih izazova u zvuku i interpretativnom smislu zbog korištenja dinamike. Njegova sonatna forma nije još tako izbrušena kao kod Haydna ali već objedinjuje sve njene karakteristike: trostavačnost na principu brzi-polagani-brzi stavak, u prvom stavku dvije manje ili više suprotstavljene teme u ekspoziciji, uredna modulacija, provedba (ponekad krnja) i repriza. Nisu baš sve "uzorne", ali pažljivim odabirom naići ćemo zaista na prave bisere. Ono što kod slušanja tog autora često nezaustavljivo nadire u prvi plan, uz briljantne i virtuozne eskapade u brzim stavcima koje se smjenjuju s pijevnim linijama velikog luka u polaganim stavcima (osjećajni stil!), jest i profinjen humor koji je utkan u glazbeno tkivo. Česti dahovi i velike stanke u pojedinim temama ili između njih djeluju poput dosjetke, vica, i to se mora u interpretaciji naglasiti. Pa, nije li i sam Haydn rekao da ponešto duguje C.Ph.E. Bachu od kojeg je učio, te nije li baš u tom segmentu duhovitosti i dosjetke, kraćim i poduljim stankama kojima obiluju njegove sonatne teme nenadmašan poput svog prethodnika? Haydn je u početku skladao sonate namijenjene čembalu, što je i zapisivao. Kad su mu bili ponuđeni moderniji instrumenti poput fortepiana sonate su poprimile zreliju formu i zahtjevniji sadržaj koji je bio usko povezan s razvojem klavirske tehnike (veliki akordi, oktave, veći raspon u korištenju klavijature, dvohvati i slično). U odabiru "obljetničkog" programa posezala sam upravo za sonatama koje u nadnaslovima nose od Haydna ispisanu uputu da su skladane za čembalo. Prema tome, u slučaju sonatne forme i čembala nema mjesta špekulacijama da su one izlet u "zabranjenu glazbenu sferu" rezerviranu samo za pijaniste. Prozračnost u zvuku, rafinirana artikulacija i dobra upućenost u tajne stila pružaju na čembalu jednakovrijedan slušni užitak, ili u opreznijoj kvalifikaciji, svakako različit užitak u svakom pogledu od onog uobičajenog, na klaviru.

Publika već odavno ima mogućnost obrazovati se putem nepreglednog niza nosača zvuka, i danas je izlazak pred slušatelje uvijek i suočavanje sa CD konkurencijom. Da li je Vaš pristup u tom smislu prezahtjevan za publiku, ili Vam iskustvo govori suprotno, a to je da upravo takvim programima mobilizirate i potičete slušatelje na jednu vrstu aktivnog, aktivnijeg sudjelovanja?

- Megaprodukcija kompaktnih ploča u današnje vrijeme svakako utječe na razvoj ukusa i upućenosti svih vrsta slušateljstva. Međutim, poznajem neke ljude koji ništa drugo ne čine do slušanja glazbe u kući i uspoređuju pojedine interpretacije na CD-ima, pri čemu razvijaju prilično strog ali često i jalov kriticizam koji za posljedicu ima potpuno izbjegavanje koncerata, jer oni za njih nemaju potrebnu dozu "savršenstva". Kad tamo, svi mi koji se time bavimo, znamo koliko je mučan i težak proces snimanja ploča, proces u kojem pokušavamo dobiti ono najbolje iz sebe, ali to obično i nije tako jer vrlo brzo ponestane inspiracije, dolazi do umora, pa se sve svodi samo na perfekciju kojoj nedostaje ona toliko potrebna i nadahnjujuća dimenzija, a koju može stvoriti samo direktan kontakt sa slušateljima u koncertnoj dvorani. Osim toga, s vremenom se izgubi svaki odnos prema snimljenom materijalu i tada dolazi do nevjerojatnih situacija. Iz vlastita iskustva znam da su produkcije na kompaktnim pločama vrlo često sterilne (s iznimkom onih koje su snimljene uživo!) i ni u kojem slučaju ne pružaju onaj užitak koji pruža izravna komunikacija s publikom. Nikad ne idem na podij opterećena mogućim usporedbama sa savršenstvom na pločama, nego nastojim ponuditi svoj najbolji, najživlji i najiskreniji doživljaj glazbe koju izvodim. Ponekad u tome uspijevam bolje, ponekad lošije, ali u onom trenutku kad osjetim tišinu koja ispunja auditorij, za mene je to nepobitan znak da me ljudi s pažnjom slušaju, a to mi je uvijek bila jedina i najveća nagrada. Mislim da dobrim i zahtjevnim programima kakve već desetljećima odabirem potičem slušateljstvo na aktivno sudjelovanje u svojim projektima kao i na dolazak na koncerte. A moja je skrivena želja da i mlade čembaliste potaknem na ozbiljnost u radu i na poštenje prema profesiji koju su u životu odabrali, te da im u tom smislu budem uzorom.

Povijesno obaviješten pristup, izvodilaštvo, u posljednjih pedesetak godina postao je utemeljen i široko prihvaćen standard u svim segmentima, od znanosti do izvodilaštva i recepcije. Ipak, ima i onih koji ne prihvaćaju bezrezervno sve iz tog naslijeđa. Na pitanje o odnosu prema povijesno obaviještenom izvodilaštvu Shlomo Mintz rekao je kako Bacha poima na stariji način. A Charles Rosen, primjerice, ističe da je značajka Bachova stila u području polifonije (fuge) koja govori o velikoj neposrednosti stapanja pojedinih dionica, te o činjenici da se temeljna kvaliteta harmonijske zvukovnosti vrlo malo mijenja ali da, dok našu pozornost sukcesivno privlače detalji u različitim glasovima, postajemo sve svjesniji delikatnih promjena harmonija i boje, nezaobilazna na svim instrumentima s tipkama, međutim da na zapanjujući način u prvi plan izbija kroz mogućnosti glasovira. Također, nesumnjivo je da pojedine tonske zapise ostvarene sredinom 20. st. odlikuju mnogo argumentiranije i uvjerljivije razumijevanje i distinkcija ne samo nekog stilskog razdoblja ili njegova dijela ili segmenta, već i pojedinog skladateljskog rukopisa. Dok danas, u moru visokosofisticiranih ansambala i solista posvećenih povijesno obaviještenom izvodilaštvu, često se brišu granice razlikovnosti, i kao da određena vrsta manire, pa ma kako bila složena, argumentirana i promišljena, često postaje dominantnom karakteristikom konačnog, cjelovitog rezultata. Molim Vas, prokomentirajte to.

- Tvrdnje Charlesa Rosena nisu mi strane jer i ja sam mišljenja da je forma fuge, koja je doživjela svoj vrhunski procvat kod velikog Bacha, najkompleksnija glazbenosadržajna forma. Ono što uvijek iznova potiče našu izvodilačku znatiželju pa i određeni nemir, jest živost i samosvojnost određenog broja glasova koji su nosioci teme, a koji su u fugama međusobno savršeno usklađeni i jednako važni, ali u određenom su nesrazmjeru s dvije ruke koje imamo na raspolaganju. Ako bismo u izvođenju jedne četveroglasne fuge zamislili pjevački kvartet, tada bi već bilo moguće neprekidno voditi računa o svakoj pojedinoj liniji i dinamikom i bojama ostvarivati njihovu maksimalnu plastičnost i međusobno prožimanje s drugim linijama. No, i s dvije pametne, spretne i muzikalne ruke može se u tom pogledu jako puno ostvariti, samo ne treba razmišljati na način da je uvijek i samo najvažnije isticati temu fuge u različitim glasovima. A što je tada s kontrapunktom, jednako tako važnim, ponekad gotovo zanimljivijim od same teme, što je s harmonijama, mostovima koji donose nove sadržaje, modulacijama. Najveće je umijeće iznijeti u prvi plan onaj dio sadržaja fuge koji u određenom trenutku vodi glavnu riječ. Kada, pak, nastupi stretta u kojoj se velikom brzinom, nalik istodobnom govoru više osoba, pojedini dijelovi teme izmjenjuju u različitim glasovima i u krnjim oblicima, tada nastupa organizirani kaos u kojem su svi glasovi jednako važni i jednako nevažni. A iza tog, uvjetno rečeno, kaosa, nastupa sveopće razrješenje (katarza) i umirujuća kadenca. Zaista se već desetljećima neprekidno mudruje o tome kako treba interpretirati Bachovu glazbu, treba li je lišiti velikog zvuka ili čak emocija jer to nije primjereno vremenu u kojem je nastala. Mislim da je to nepotrebno jer ne postoje ljudi bez emocija, ne postoji glazba bez emocija, i ne postoji samo jedan "najbolji način". Ima ih mnogo, uz uvjet da se poštuju neke, sada već, notorne činjenice o zakonitostima barokne interpretacije koja u prvom redu uključuje znanje o onodobnoj artikulaciji i fraziranju, te ukrasima i improvizaciji. Mnoge interpretacije koje danas slušamo obavijene pomalo maglovitim nazivom "povijesno osviještene izvedbe", a koje se drže nekih krutih i zadanih kanona te su gotovo sterilne u silnim nastojanjima da budu "autentične", na kraju se pokazuju kao ishitrene, čak robujuće određenom pomodarstvu. Na sreću, to vrijeme pomalo prolazi! I vraćajući se još jednom Charlesu Rosenu, kojeg sam na jednoj američkoj turneji i osobno upoznala, i njegovim razmišljanjima, složila bih se da klavir među svim instrumentima s tipkama ima najmoćnija sredstva i mogućnosti da maksimalno plastično i lijepo oblikuje Bachovu glazbu (poslušati treba Rosalyn Tureck, Tatjanu Nikolajevu, Piotra Andreszewskog ili Ivu Pogorelića) što, međutim, nipošto ne isključuje dobre i zanimljive interpretacije i na srodnim instrumentima s tipkama. Čembalo ima prednost pred klavirom u svom prozračnom zvuku u kojem je sve kristalno jasno, a klavir pred čembalom prednost ima u bojama i dinamici. Orgulje, naprotiv, uvijek podcrtavaju monumentalnost i zvukovnu raskoš Bachove glazbe, i sve nas to upućuje na činjenicu da je upravo u svim tim različitostima njezina neprolazna veličina.

Kada se govori o sublimnom opernom umijeću Mozarta, uvijek se ukazuje na značaj Händelovih dostignuća. Na koji način taj aspekt razvojnosti oblika i njihovih stilskih međuodnosa i poveznica promišljate izborom programa triju skladatelja svog novog ciklusa, od baroknih suita do Haydnovih sonata?

- Händel je bez sumnje uz Bacha najveća skladateljska figura baroknog razdoblja, nenadmašan u svojim velikim opernim i oratorijskim formama. Međutim, Händel je i veliki čarobnjak komornih i koncertantnih formi što se iskazuje u prelijepim Concertima grossima op. 6 i op. 3, sonatama, trio sonatama, koncertima za različite solističke instrumente. Što se, pak, tiče njegovog čembalističkog opusa koji je objedinjen u dva sveska a sadrži suite i varijacije, on je pomalo zbunjujuć. Kao da je Händel želio ili morao poput ostalih skladatelja njegova doba ostaviti ponešto i za taj instrument, odnosno za instrumente s tipkama. Rijetko koja od spomenutih suita je na razini ranije spomenutih skladbi, nedostaje im prave ravnoteže i onih neponovljivih melodijskih linija. Neke su krnje, neke predugačke, često završavaju varijacijama, tako da su se neke od njih "otrgnule" od cjeline i žive samostalno (npr. Grobschmied varijacije!). Varijacije su mu katkada predugačke (čak 62!) a ponekad prekratke, ali pretpostavljam da su zamišljene kao dobra vježba za čembaliste. Daleko od toga da to nije vrijedna glazba, ali ona traži pomniji odabir. U tom smislu, obljetnička godina mi je poslužila i kao moguće propitkivanje tog dijela Händelovog opusa, čime sam obogatila svoje iskustvo, ali i repertoar.

Čembalo je instrument koji ne pripada samo "autentičnom" vremenu. On je i suvremeni i povijesni instrument. U svjetlu toga, koliko mislite da je vrijedno izvođenje djela razdoblja upravo na njemu, u smislu visoke razine komunikativnosti s publikom? I za kraj, premda ste novi ciklus tek započeli, kako prosuđujete odgovor publike na njega u cjelini, te u usporedbi s ranijim ciklusima?

- Ono što je možda najjača karakteristika moje osobnosti jest vrlo jaka i neprekidna znatiželja koja me stalno potiče na otkrivanje novog i nepoznatog, pa je u tome sadržana i tajna kombinatorike mojih programa. Ljudski život je za nas obične smrtnike jednostavno prekratak da bismo nešto ponavljali i vraćali se unatrag. Jedini smisao vidim u tome da stalno idem prema naprijed ili barem da stremim prema tome. U pravu ste kad kažete da je čembalo i star i moderan instrument, jer on zaista nudi prekrasne izlete u modernu, suvremenu glazbu, a to je područje kojem sam posebno naklonjena, možda baš zato jer nudi odmak od dobro poznatog i poziva na avanturu. U mojoj karijeri poduhvatila sam se svih najvažnijih koncerata napisanih za čembalo u 20. stoljeću: B. Papandopulo, M. Miletić (praizvedba), B. Martinú, F. Martin, M. de Falla, te pojedinačnih skladbi A. Klobučara, I. Maleca, F. Paraća, M. Ruždjaka, A. Markovića, B. Ulricha i mnogih drugih. Uživala sam studirati ih i svirati sa Zagrebačkim solistima na koncertnim podijima u domovini i inozemstvu. Žalim jedino što većina od njih nije snimljena, a i oni koji jesu, čekaju na neka bolja vremena kako bi se pojavili na kompaktnoj ploči. Čini mi se da programi s tri obljetnička skladatelja (Purcell, Händel, Haydn) u kojima dominira glazba J. Haydna, nailaze na odobravanje, mogu sada već slobodno reći "moje" publike, jer su ipak manje zahtjevni i prilično različiti, pa samim tim pružaju više radosti i opuštanja u slušanju. Zasad sam obavila tek polovicu od predviđenih deset koncerata, a tek kada 17. prosinca odsviram i posljednji ovogodišnji Božićni koncert u Gradskoj knjižnici u Zagrebu, moći ću s uvjerenjem odgovoriti na Vaše pitanje. Dodi KOMANOV