Hrvatsko slovo

Hrvatsko slovo, 31. prosinca 2009.
Urednički komentar
Bandić je bolji od Mesića!
Josipovićev program je klonirani Mesićev program od prije deset godina

Većina je odlučila dati manjini priliku da odluči o rezultatu prvog kruga predsjedničkih izbora. U toj kombinaciji lošije prolaze temeljne nacionalne teme. S većom apstinencijom biračkoga tijela uvećavaju se šanse hrvatske manjine, koja se drži logike - što slabija nacionalna država, to bolje. Statistika kaže kako je četrdeset i četiri posto birača raspoređeno na 12 kandidata. Pedeset i šest posto birača nije izašlo na birališta. Izrazito slab odziv birača zabilježen je u onim županijama koje su najviše stradale u velikosrpskoj agresiji. U njih je prevladao osjećaj nemoći da se na izborima može nešto promijeniti. Disciplinirana manjina morala je samo izaći na birališta i pokupiti ono što su im servirali mediji i stranačke kuhinje. Kampanja je u prvom krugu barem što se tiče medijske obrade bila nepravedna. Mediji su odigrali ključnu ulogu samim time što su potisnuli sadržajnu kampanju i isticali formu i favorizirali pet - šest kandidata i time onemogućili fer utakmicu. Stvorio se virtualni dojam o tome kako zapravo Mesićeva politika nema alternativu. Zato su nezavisni kandidati koji su nudili alternativu, a koju je najbolje artikulirao Miroslav Tuđman - po osvojenim glasovima prvi među šest diskriminiranih kandidata, potisnuti u drugi plan. S obzirom na te čimbenike u predizbornoj igri, izbori su bili na rubu regularnost budući da svi kandidati nisu jednako tretirani. S obzirom na očekivani rezultat, europromatrači izbora, kao ni famozni GONG, nisu imali gotovo nikakvih primjedaba na tijek izbora.
Favoriziranje poželjnih kandidata o kojima zapravo nismo ništa bitnoga saznali na temelju čega bismo mogli formirati svoj izbor ili neizbor, dovelo je do dezorijentacije i rasipanja glasova, koje je potaknuo i veliki broj predsjedničkih kandidata. Medijsko favoriziranje i dezorijentacija proizveli su i pedeset i šest posto apstinenata. Eliminacija većine biračkoga tijela pobjeda je politike kontinuiteta, također izabrane manjinom. Medijsko favoriziranje, proizvodnja dezorijentacije i apstinencija uvod su za novi val malodušja. Unatoč tome pedeset posto glasova prvoga kruga odnijeli su nezavisni kandidati.
Izborni rezultati prvog kruga rezultat su zbroja medijskog favoriziranja u kombinaciji s uloženim novcem. Od onih 44 posto birača, 32 posto glasovalo je za Josipovića. Drugi je Bandić, iako je puno toga učinjeno ne bi li se na drugoj poziciji pronašla Pusićka. Zato što se to nije dogodilo, Bandiću treba skinuti kapu. Dakle, moglo je biti i puno gore. Na eventualnim prijevremenim parlamentarnim izborima, o kojima se sve češće govori, oporba računa na pobjedu i formiranje vlade s Pusićkom na čelu i Josipovićem na Pantovčaku. Dodajmo tome i najavljene promjene Ustava i vidjet ćemo kako bi se u toj konstelaciji snaga otvorila sva vrata prema novoj jugotvorevini temeljenoj na komunističko-četničkom antifašizmu i haaškoj pravdi.
Preostala su dva kandidata. Stranke su, izravno i neizravno, u drugom krugu odlučile poduprijeti Josipovića. Josipović je i u drugom krugu medijski mažen poput kućnoga ljubimca. Bandiću imputiraju korupciju, no kad je riječ o stranačkim kandidatima onda se korupcija ne spominje, a Posmrtna pripomoć zaboravlja. Bandiću kažu kako njegov program nema veze s predsjedničkim ovlastima. Josipovićev demagoški program "nove pravednosti" također je nespojiv s predsjedničkim ovlastima, no to nitko ne spominje. Bude li se i dalje provodilo medijsko favoriziranje Josipovića i proizvodio višestranački negativizam prema Bandiću, moglo bi se dogoditi da efekt bude suprotan očekivanjima laboratorijskih eksperimenata.
Bandić ne odustaje od slogana - idemo raditi. Josipović jaše na "pretvorbi i privatizaciji" na kojoj je prije deset godina demagoški jahao i Mesić. Ne čudi da i on podupire Josipovića. Budu li se, međutim, u drugom krugu otvorila prava pitanja, kao što su Haag, pokornost hrvatske politike, Zapadni Balkan, dužničko ropstvo ili opće stanje države i nacije, napuhani Josipovićev balon mogao bi puknuti prije negoli Bandićeva tvrdoglava upornost, uz pomoć koje može usavršiti engleski, kako bi zadovoljio enciklopedijsko znanje poliglota Mesića. Kad se već i on uključio u sotoniziranje jednoga kandidata, onda treba reći: Bandić bi bio za većinu hrvatskih građana bolji i pravedniji predsjednik od Mesića, a Josipovićev je program klonirana Mesićeva kampanja od prije deset godina. Obje su usklađene s ciljevima manjine, na koju je upozoravao prvi predsjednik, sklone zapadnobalkanskim integracijama i haaškoj interpretaciji novije hrvatske povijesti. Osobno, kad sam u dilemi, uvijek mi pomogne aktualni predsjednik - za ono za što se on zalaže, ja sam već godinama protiv.
Što više birača izađe na izbore Bandićeve šanse za pobjedu su veće.

Hrvatsko slovo, 31. prosinca 2009.
Razgovor
Miroslava Vučić, urednica Školske knjige
I krizu valja preživjeti čista obraza

Prvi razgovor ove godine posvetili smo knjizi, knjigama. I to onima koje su  - kao što kaže naša sugovornica - knjige identiteta, knjige čuvarice zapadne civilizacije, pameti i uljudbe oduhovljene hrvatskom riječju u djelima hrvatskih klasika s raznih područja ljudskoga duha. Kako znamo da s onime što čini jedan od temelja hrvatske kulture, nema i ne može biti kompromisa, našu smo sugovornicu između ostaloga  pitali što se događa s knjigom u recesiji i kako zadržati izdavačke standarde te kakav je odnos medija prema duhovnom blagu u vremenu pomanjkanja vrijednosti, komercijalizacije i ispraznosti

Na nedavno održanom Interliberu, a sajmu knjiga u Puli Vaša nakladnička kuća predstavila je niz izdanja od nacionalnog značenja s kojima želimo upoznati svoje čitatelje. To su projekti u rasponu od djela hrvatskih književnih klasika do autora objavljenih u nizu Vrhovi svjetske književnosti.
Da, i ovu smo nakladničku godinu završili upravo veličanstveno - prošle godine započete projekte Sabranih djela Ranka Marinkovića ove smo godine priveli kraju, pa možemo reći da je hrvatski klasik konačno dobio svoja prva sabrana djela u osam svezaka, za koje su pogovore pisali najveći hrvatski znanstvenici: Krešimir Nemec, Nikola Batušić, Pavao Pavličić, Dubravko Jelčić, Boris Senker, Morana Čale i Sanja Nikčević. Sabrana djela Marije Jurić Zagorke na kojima radim od 2003. dobila su ovoj godini 28. svezak, u kojemu smo objavili dva Zagorkina romana - prvi hrvatski krimić Kneginja iz Petrinjske ulice i povijesni roman Mala revolucionarka. Izborom iz djela T. S. Eliota Pusta zemlja i druga djela dopunili smo biblioteku Vrhovi svjetske književnosti. Nova izdanja predstavili smo na 43 predstavljanja i radionice i to na dvije pozornice na izložbenom štandu Školske knjige na Zagrebačkom velesajmu.

U Biblioteci Kolajna do sada je izašlo niz zbirka antologijskih hrvatskih pjesnika. Kakvo je zanimanje javnosti za pjesničku baštinu i što danas čitateljima znače djela Silvija Strahimira Kranjčevića, Dragutina Tadijanovića, Nikole Milićevića, Josipa Pupačića, Tina Ujevića, Petra Gudelja...?
Pa već sama imena pjesnika govore da je riječ o hrvatskim pjesničkim klasicima. Zanimanje za hrvatsko pjesništvo čini mi se nikada nije bilo manji, no, hvala Bogu, još uvijek postoje čitatelji koji će upravo hrvatskome pjesništvu darovati svoju čitateljsku pozornost, i njihovim se stihovima stalno iznova vraćati.

Za književne teoretičare i kritičare nove su i tri knjige iz književno-teorijske ostavštine Vlatka Pavletića. Koji su to naslovi i kako je došlo do njihove objave?
S akademikom Vlatkom Pavletićem dogovorili smo objavljivanje njegove teorijske trilogije - Sveopća mreža odnosa - uvođenje u poetiku korelacija,  Trenutak vječnosti - Uvođenje u poetiku epifanija i Od umijeća do umjetnosti - Eseji o prozi i poeziji. Ti su mi se naslovi učinili zanimljivim jer se u njima akademik Pavletić prvi u hrvatskoj znanosti o književnosti pozabavio do sada zanemarenim problemima. Riječ je, naime, o rukopisima u kojima se autor sustavno i znalački, gotovo eruditski bavi problemima recepcije književnoga teksta, peotikom epifanije i stvaralačkim procesom koji počinje umijećem a može ali ne mora završiti u umjetnosti. Takve su knjige mogle nastati samo kao plod žive, dinamične i neumorne istraživačke svijesti, permanentne intelektualne radoznalosti i duhovne svježine, bez kojih ne bi bilo ni stvaralačkog nemira, koji je Pavletića tjerao da neprekidno sve dublje ulazi u tajne umjetničke kreativnosti, da traži i otkriva nove mogućnosti književnog izraza i kritičko-teorijskog tumačenja pojedinačnih književnih djela i književnosti u cjelini.

Dvostruka ste dobitnica pohvale Nagrade "Grigor Vitez" za afirmaciju književnog stvaralaštva za djecu. Na što posebno valja obratiti pozornost kad su u pitanju slikovnice i knjige za razvijanje kulture čitanja kod najmlađih i s kim Vi ostvarujete te projekte?
Te su mi slikovnice i knjige iznimno važne jer su namijenjene onima koji se tek uče čitanju. Ono što je meni iz uredničke vizure važno jest literarna kvaliteta, ono nešto zbog čega će se dijete zaljubiti u čitanje, i u literaturu. Mislim da su te prve godine čitalačkoga staža, kad djeca čitaju uglavnom po zadatku, najvažnije jer se upravo u tim godinama formiraju, pa mogu postati čitatelji za cijeli život, ili ih možemo zauvijek izgubiti. Užasava me činjenica da bi ih nekim lošim slikovnicama proizvedenima u Tajlandu i na brzu ruku prevedenima na loš hrvatski, te nekim površno ispričanim pričama mogli izgubiti za cijeli život. Važno mi je da priče koje pričaju knjige i slikovnice koje uređujem u Školskoj knjizi odgovaraju na pitanja koja si naša djeca postavljaju u određenoj dobi. To i nije tako teško realizirati kako se možda može učiniti na prvi pogled jer je hrvatska književnost za djecu u punome cvatu posljednjih nekoliko godina. Sve je više izvrsnih književnih tekstova namijenjenih najmlađoj publici, iako je možda upravo za najmlađe najteže pisati. Spomenut ću od autora Hrvoja Hitreca, Paju Kanižaja, Melitu Rundek, Maju Gluščević, Ivonu Šajatović, Mladena Kopjara te ilustratore Branku Hollingsworth Naru, Krešimiria Certića Mischa te Daria Kukića s kojima mi je uistinu užitak raditi.

Sasvim je razvidno da Vaša nakladnička kuća daje prednost kulturološkim projektima u odnosu na prevladavajuće komercijalne hitove.
Školska knjiga već desetljećima objavljuje kanonska djela hrvatske i svjetske književnosti, i kada je o našemu programu riječ - tu ne može biti podmetanja niti programa utemeljenoga na pokušajima i pogreškama. Sabrana djela Marije Jurić Zagorke u 28 svezaka repozicioniraju tu spisateljicu u kontekstu novije hrvatske književnosti, a Sabrana djela Ranka Marinkovića su podsjetnik na klasika čiju literaturu doživljavam istodobno i mudrom, kao da je napisana prije tri tisuće godine, i suvremenom, kao da ju je šjor Ranko pisao jučer. Logotip Školske knjige na naslovnim stranicama tih knjiga jamstvo je literarne kakvoće a ne literarnog eksperimenta koji, istinabog, može uroditi vrsnom literaturom ali i ne mora.

Mnogi se nakladnici opravdavaju time da komercijalna izdanja traži samo tržište. Što Vi općenito mislite o takvoj ponudi, koju neki zovu "kvalitetno šarenilo",  i koliko se zbog poslovne isplativosti (ne)smije podilaziti publici?
Nikakvo me podilaženje ni u kakvome smislu ne zanima pa tako ni kada je o literaturi riječ. Postoji literatura i postoje mnoge knjige koje bi to željele biti a nisu. Postoje dakako i iskusni čitatelji i oni koji od čitanja i literature zaziru ko vrag od tamjana. Čitanje je uostalom privatna stvar. To je oduvijek tako i, čini mi se, da će tako zauvijek i biti. Nemam ništa protiv tzv. estradizacije književne scene no to ne znači da ću se i osobno tome posvetiti, ni u uredničkome ni u čitalačkome smislu. Meni su draži čitatelji koji znaju cijeniti novi hrvatski prijevod Goetheova Fausta, na kojemu je akademik Ante Stamać radio pune četiri godine, draži su mi oni koji mi pišu pisma i zahvaljuju na objavljivanju Zagorkine Gordane - Kraljice Hrvata te oni koji me pitaju kad će se konačno pojaviti hrvatski prijevod Miltonova Izgubljenog raja.

Nakon procvata nakladništva devedesetih godina dvadesetog stoljeća nastupilo je nepovoljnije vrijeme. Danas i recesija. Kako se s time i s održanjem zacrtane razine danas nositi u izdavaštvu? Koliko, primjerice, Vaše projekte prepoznaje i potpomaže država?
Ovu smo kalendarsku nakladničku godinu nazvali godinom kulturnoga blaga. Tim smo sloganom pokrili i raskošnu monografiju o arhitektu, scenografu i slikaru Božidaru Rašici, i već spomenutu dvosveščanu monografiju o Ivanu Meštroviću, monografiju Lado - Hrvatsko nacionalno blago, raskošnu priču o najstarijem profesionalnom hrvatskom folklornom ansamblu, četvrti svezak iz serije Hrvatska i Europa - Moderna hrvatska kultura, i Ranka Marinkovića, i Mariju Jurić Zagorku, i Nikolu Milićevića. Sve te knjige uistinu jesu blago. Neke su od njih dobile potporu Ministarstva kulture, a neke nisu. O komercijalnoj isplativosti tih projekata, čak i onih koje su dobile potporu, nije se moglo govoriti ni prije recesije, a kamoli sada kada svi kao papige govore isključivo i jedino o recesiji i deset puta razmisle prije no što će ući u knjižaru i kupiti knjigu. U nas se ustalilo da se bez knjige može. Da je knjiga luksuz. S druge strane, oni koje knjige uistinu vole i žele ih imati, ti uglavnom nemaju novca za pristojan život, ali knjige kupuju na obroke, kao da kupuju jahte ili luksuzne automobile. Postoji i treća kategorija - oni koji jednostavno očekuju da im darujete knjigu. Pogledajte samo naša predstavljanja. Odnos prodanih i darovanih knjiga je 1:20. To je uistinu fenomen. Vani stvari stoje sasvim drukčije. Oni koji dođu na predstavljanje i - kupe knjigu. Svi koji se ozbiljno bave nakladništvom to znaju. U tome kontekstu treba sagledati i floskulu o procvatu nakladništva ranih 1990-ih. Procvat? Jedino ako govorimo o broju registriranih nakladnika. Tih ih je godina bilo oko 1400. Da je nakladništvo tako isplativ i brz biznis, oni bi i danas postojali, a mnogi od preživjelih ne bi objavljivali pet knjiga godišnje, i to uz potporu mnogih institucija. Hrvatsko je tržište jednostavno premaleno i presiromašno da bismo mogli govoriti o nakladništvu na onaj način na koji o tome govore Englezi, Talijani ili Francuzi. Njihovo je tržište cijeli svijet, a ne prestrašena zemlja kojoj svakih deset godina neki drugi vrag zajaši za vrat.
Ne treba zaboraviti da je nama oduvijek teško, i da se recesija u ranim 1980-im zvala stabilizacija, zatim smo godinama krvavo plaćali cijenu slobode i samostalnosti. Nismo se ni oporavili od Domovinskoga rata ni pokopali sve žrtve a zajašile su nas pretvorba i tranzicija. Danas govorimo samo o recesiji. S jedne strane i sama osjećam da su se neke stvari bitno promijenile. Ni ja ne kupujem baš odmah one knjige koje želim imati, nego... ne znam ni sama, čekam, iako ne znam što točno čekam. Odgađam kupnju za neka bolja vremena. To je valjda normalno, ipak cijele godine slušamo da je kriza, da je država pred bankrotom te da nedaće u 2009. nisu ništa u odnosu na ono što nas čeka u 2010. Osobno se ne bojim siromaštva, bilo nam je i gore, no bojim se krvoločnih odluka zavijenih u celofan recesije, bojim se nepromišljenih odluka donesenih u panici. Kao i sve dosadašnje krize, i ovu ću pokušati preživjeti čista obraza. Raditi se mora, bez obzira na nedaće.

Vaša je kuća na planu književnosti orijentirana na objavljivanje lektirnih naslova i antologijskih djela za razliku od drugih koji i "proizvode", otkrivaju nova imena što je također bitno za nacionalnu kulturu. Razmatrate li mogućnost pokretanja biblioteke koja bi objavljivala djela mlađih i mladih hrvatskih književnika što bi bilo sukladno Vašim književno-kritičarskim afinitetima?
Krajem 1990-ih promijenili smo uvjete natječaja nagrade Ivana Brlić-Mažuranić koju je Školske knjiga utemeljila 1971. Od 1998. na natječaj se autori javljaju pod zaporkom i to neobjavljenim rukopisima za djecu i mlade do 14 godina. Veseli me što su zahvaljujući tom natječaju neki mlađi, dotada anonimni autori uspjeli objaviti svoju prvu knjigu: Melita Rundek roman Psima ulaz zabranjen, Branka Kalauz Čuj, Pigi, zaljubila sam se te Ivona Šajatović krimić Tajna ogrlice sa sedam rubina. Sva tri su romana, iako je riječ o prvim autorskim knjigama, ušla u prošireni popis lektire za osnovnu školu, a dotadašnje anonimne spisateljice nastavile su pisati i objavljivati. Vjerujem da ćemo tim natječajem još nekoga usrećiti objavljivanjem prve knjige.

Dobivaju li izdanja prostor adekvatan svome značenju? I kako inače objasniti počestu pojavu da mnoga djela prolaze bez odjeka?
Zasigurno se sjećate one sječe novinskih kulturnih podlistaka dnevnih i tjednih novina koja se onako šutke i besramno dogodila sredinom 1990-ih. Ta sječa dala je i rezultate. Nekada ozbiljne novine požutjele su do devetoga kruga, pa danas osjećam iskreno divljenje prema svima onima koji o knjigama još uvijek pišu i koji uspiju pronaći mjesto gdje bi recenziju knjige i objavili. Elektronički mediji prešućuju predstavljanja najznačajnijih knjiga čije se objavljivanje može proglasiti i događajem godine, no zato smo kao čitatelji upoznati da je neki mladić izravno iz remetinačkog zatvora otišao na modnu reviju kojom se otvorio neki trgovački centar. O razvodima i vjenčanjima naših nogometaša, glumaca, pjevačica i opće poznatih celebrityja znamo sve… Ta površnost je strašna, ta želja za intimom onih drugih još je strašnija. To je ono što olako nazivamo zahtjevom tržišta. Ma kojeg tržiša? Pa i ja sam dio toga tržišta, a uopće me ne zanimaju blještave haljine koje će naše zvijezde odjenuti u najluđoj noći. Moji interesi nisu pokriveni medijima. Naravno, čast iznimkama, no njih je toliko malo koliko je i medijskoga interesa za knjige koje uređujem. Jer što je, u tim knjigama nema skandala, ništa ne miriši na prijevaru, nitko nikoga nije tužio, nitko nije ništa ukrao, nitko se nije politički diskvalificirao... Riječ je ťsamoŤ o književnosti, riječ je o umjetnosti čistoj kao suza, riječ je o knjigama identiteta koje govore tko smo i što smo, na koji način motrimo sebe te na koji način čitamo svjetsku literaturu... Te su knjige zapravo čuvarice zapadne civilizacije. Civilizacije utemeljene na pameti i uljuđenosti. Nemojte me krivo shvatiti, nemam ništa protiv tog šarenila, ne bih na to šarenilo slala kaznene odrede, no mislim da bi se informiranje javnosti o tim ťprevažnim stvarimaŤ trebalo obavljati u specijaliziranim magazinima koji se time bave i koji se obraćaju onom dijelu publike koja uz jutarnju kavu želi doznati što će pod borom pronaći neka misica ili žena nekog nogometaša. No poplava takvih informacija i u ozbiljnim glasilima i onima koji se predstavljaju takvima zbunjuje me a počesto i ljuti. Vjerojatno zato što ne postoji ništa drugo osim žutila, ne postoji neka visokonakladna oaza u kojoj bih mogla čitati relevantne recenzije o važnim knjigama koje su napisali relevantni kritičari. To me ljuti! Bojim se žutila! Bojim se te šarene površnosti! Ne želim se utopiti u njima, ne želim se ugušiti u oblacima teških parfema koji pokrivaju površnost i sveopću glupost. I zato me zahtjevi tog šarenog tržišta o kojem smo razgovarale ne zanimaju, jer tržište o kojemu govorimo i nije tržište već praznoglava bijeda zagrnuta u sponzorirane halje.

50 GODINA ISTRAŽIVANJA MEŠTROVIĆEVA ŽIVOTA
Iz nakladničkog niza Monografije posebnu je pozornost izazvao Život Ivana Meštrovića (1883. - 1962. - 2002.) Duška Kečkemeta. O tom izdanju govori se kao o životnom djelu ovoga povjesničara umjetnosti. U koliko je svezaka zamišljen i što će sadržavati? Što novo donosi iz umjetnikova života?
Iznimno plodan splitski povjesničar umjetnosti Duško Kečkemet monografijomŽivot i djelo Ivana Meštrovića ostvario je svoj pedesetogodišnji, životni projekt ili, bolje reći, san. Jedan čovjek uspio je napisati knjigu koja je gotovo sveobuhvatna enciklopedija o životu i djelu Ivana Meštrovića, njegovoj epohi i njegovu krugu. MonografijaŽivot i djelo Ivana Meštrovića plod je Kečkemetova tridesetogodišnjega intenzivnog rada na istraživanju i skupljanju dokumentacije o slavnom hrvatskom kiparu. Na pripremi ove iscrpno dokumentirane monografije s katalogom Meštrovićevih djela i bibliografijom njegovih radova Kečkemet je godinama surađivao s muzejima, galerijama, sveučilišnim knjižnicama te privatnim arhivima u nas, u Europi i u Sjedinjenim Američkim Državama.
Cilj je ove opsežne Kečkemetove monografije što potpunija znanstvena obradba Meštrovićeva svestranog djelovanja te revalorizacija njegova opsežnog opusa. Monografija donosi dosad najpotpuniju bibliografiju o Meštroviću kao našemu najvećemu majstoru (u tekstu je označena arapskim brojevima) te rukopisnu i arhivsku građu (označenu rimskim brojevima), bez koje bismo se teško snašli u tako opsežnoj faktografiji. Riječ je o više od deset tisuća bibliografskih jedinica i 1500 jedinica arhivske i rukopisne građe. Objavljivanjem ove iscrpne monografije s cjelovitom bibliografijom knjiga, članaka i novinskih napisa o njemu i njegovim djelima, Meštrović će postati pristupačan svima onima koje zanima njegova umjetnost i njegovo i danas intrigantno umjetničko, kulturno i političko djelovanje.
Ta prva dva sveska koja se bave životom Ivana Meštrovićauvod su u višesveščanu monografijuŽivot i djelo Ivana Meštrovića koja će obuhvaćati ove naslove: Djela Ivana Meštrovića, Katalog djela Ivana Meštrovića i Bibliografija o Ivanu Meštroviću i njegovu djelu, s više od 2 500 likovnih priloga - fotografija iz albuma obitelji Meštrović, preslika pisama, Meštrovićevih crteža, nacrta, grafika i fotografija Meštrovićevih skulptura.

PAPIRNATA I E-KNJIGA
Vrijeme je novih medija, informatičke pismenosti, mnogi sadržaji pristupačni su na internetu, tako i e-knjige. Koliko je to ili će biti konkurencija tradicionalnoj, ťpapirnatojŤ knjizi?
Opet je moderno govoriti kako jedan mediji potiskuje drugi. Sjećam se crnih prognoza koje su autoritativno tvrdile da će videoindustrija ubiti kino dvorane i televiziju. To se naravno nije dogodilo, kao što ni e-knjiga nikada ne će u potpunosti zamijeniti papirnatu knjigu. S e-knjigom ne možete otići u krevet i pod poplunom guštati. E-knjiga ne miriši, ne možete je ni listati, ne možete osjetiti glatkoću papira, ne možete je ni zagrliti - a sve su te radnje sastavni dio čitanja. Gutembergova se era ne će tako lako urušiti. S druge strane, jedva sam dočekala rječnike stranih jezika na CD-ovima. Pretraživanje je mnogo lakše i brže i rado ih koristim iako iz čiste nostalgije ponekad svoj preteški Websterov rječnik stavim na koljena i uputim se u čitanje neke knjige na stranom jeziku. Neki sam dan tako čitala Middlemarch engleske spisateljice Goerge Eliot. Nikako mi nije pasalo da taj roman s početka 19. stoljeća čitam uz pomoć e-rječnika.
Mira ĆURIĆ

Hrvatsko slovo, 31. prosinca 2009.
DA SE NE ZABORAVI
Pismo dvanaestorice
U rujnu 2000. dvanaest hrvatskih generala pokušalo se oduprijeti negativizmu uperenom protiv Domovinskog rata

Često se može čuti i čitati kako se u Hrvatskoj ne cijene žrtve, ali ni svi drugi koji su na bilo koji način dali svoj obol u stvaranju slobodne, samostalne i neovisne hrvatske države. Međutim, nije uvijek bilo tako. Marginaliziranje, podcjenjivanje i progon hrvatskih branitelja, a poglavito besramno omalovažavanje prvog hrvatskog predsjednika, vojskovođe i pobjednika hrvatskog Domovinskoga rata dr. Franje Tuđmana i njegovih najbližih suradnika, počelo je 2000.- te godine kad je na vlast došao Ivica Račan potpomognut Draženom Budišom. Od tada malo se toga promijenilo.
A prvi koji su skrenuli pozornost o takvom nedopustivom i besramnom odnosu medija i političara prema ljudima koji su bili prvi kad je trebalo, bila su dvanaestorica hrvatskih generala, koji su u rujnu 2000. uputili otvoreno pismo hrvatskoj javnosti u kojem su pozvali najodgovornije osobe i ustanove države, a poglavito medije, da se odupru negativističkom i neistinitom prikazivanju Domovinskoga rata. Pismo su uputili stožerni general u mirovini Janko Bobetko, admiral Davor Domazet - Lošo, general pukovnik u pričuvi Ivan Čermak, general pukovnik u mirovini Ivan Basarac, general pukovnik Krešimir Čosić, general pukovnik Ante Gotovina, general bojnik Damir Krstičević, general bojnik Ivan Kapular, general bojnik Mirko Norac, general bojnik Miljenko Filipović, general bojnik u mirovini Ivan Korade i general bojnik u mirovini Nojko Marinović.
Protiv takvog načina omalovažavanja žrtava podnesenih za hrvatsku Domovinu, a kao potpora pismu dvanaestorice hrvatskih generala, pridružili su se i biskupi Biskupske konferencije koji su s plenarnog zasjedanja krajem rujna 2000. uputili poruku javnosti. U njoj su među ostalim istaknuli kako se samostalna hrvatska država od svojih početaka našla na udaru neprijatelja koji su je željeli uništiti, ali to nisu uspjeli zahvaljujući hrabrim braniteljima i hrvatskom političkom vodstvu. - Ako naša Domovina još ne može vrjednovati i nagraditi najzaslužnije za uspostavu hrvatske države, ipak ne smije ničim pokazati da ne cijeni njihove žrtve, naglasili su biskupi, te nadodali kako "nitko nema pravo prije pravednoga sudskog postupka ikoga proglašavati krivim, pogotovu ne ratnim zločincem. Stječe se dojam da se takvim postupcima, kao i iznošenjem afera i otkrivanjem dosjea, bila su mišljenja biskupa, više želi zastrašiti narod i skrenuti njegovu pozornost od neriješenih socijalnih i gospodarskih problema.
Nakon otvorenog pisma javnosti, odlazeći predsjednik Republike Stjepan Mesić, gotovo preko noći, jednim potezom pera umirovio je šestoricu tada djelatnih vojnih osoba, a svima ostalima poručio da mogu proći još i gore, što su s oduševljenjem dočekali protivnici hrvatske države kojima je nakon toga bio otvoren put omalovažavanja, falsificiranja i lov na ljude najzaslužnije za stvaranje hrvatske države. Nitko se tada, nažalost, nije upitao zašto je pismo uopće bilo napisano, a još manje da ga nisu napisali pobunjenici, već oni koji su bili na prvim crtama obrane, koji su bili spremni i život dati za hrvatsku Domovinu.
U ime hrvatske Vlade, tada se među prvima oglasio Goran Granić koji je rekao da je "neprimjereno i neprihvatljivo da se aktivne vojne osobe na taj način obraćaju javnosti, bez obzira na razloge njihove bojazni i strahove za budući razvoj Hrvatske", dok je tadašnji predsjednik Hrvatskog novinarskog društva Dragutin Lučić u pisanoj izjavi javnim glasilima naveo da "nije stekao dojam da hrvatski mediji šire kampanju kriminalizacije Domovinskog rata, te vrijeđanja i omalovažavanja Hrvatske vojske, kako to tvrde potpisnici otvorenog pisma".
Zanimljivo je da je bilo iznimno malo onih koji su se u to, Račanovo, vrijeme usudili reagirati na otvoreno pismo hrvatskih generala, kao i da je jedan od onih koji su ga od prve osudili bio i tadašnji načelnik Glavnog stožera Oružanih snaga RH Petar Stipetić. Predsjednica saborskog Odbora za unutarnju politiku i nacionalnu sigurnost ‰urđa Adlešić izjavila je pak da je odluka hrvatskog predsjednika Stjepana Mesića o umirovljenju hrvatskih generala potpisnika otvorenog pisma bila u skladu s Ustavom, a Mesića je podržao i tadašnji potpredsjednik Sabora Mato Arlović.
Otvorenu podršku hrvatskim generalima tada su jedino dali članovi HDZ-a, među kojima je bio i predsjednik ove političke stranke dr. Ivo Sanader, izjavivši da je Mesićevo reagiranje i odluka o umirovljenju generala "ponižavanje hrvatskih časnika".
Međutim, ako danas pročitate otvoreno pismo hrvatskih generala iz 2000. svatko se može uvjeriti da su generali bili u pravu, ali začuđuje i zabrinjava činjenica da ih u povodu toga još ni jedna vlast nije rehabilitirala. Vjerojatno se čeka skori odlazak Stjepana Mesića, pa da ponovno hrvatski branitelji dobiju mjesto koje zaslužuju.

Hrvatsko slovo, 31. prosinca 2009.
PRO PATRIA
Elia Patricia Pekica Pagon
Basna o ementaleru
Dojam je da su oni koji se vješto služe rupama u zakonima društveno uspješniji od onih koji poštuju zakone i vjeruju u pravnu državu?

Katkad mi se čini kako naše društvo ne bi moglo funkcionirati da nam se putem medija stalno ne serviraju neke staro/nove potpuno trivijalne teme. Njihova je namjera najčešće zabaviti nas, odnosno odvući našu pažnju u smjeru ispraznosti. Kada na multimedijskom repertoaru nema dovoljno te ispraznosti, mediji iz povijesnog kontejnera vade teme čija je primarna zadaća podijeliti nas na bilo koji način, što nas je u povijesti već toliko puta došlo glave. Postavlja se pitanje: kome i čemu služi to stalno ponavljanje povijesnih lekcija, kad ih narod ionako predobro poznaje? Očito samo onima koji pod svaku cijenu žele okusiti slast vlasti. Jednakost puka oduvijek je bila opasna po vlast, zato su je moćnici i suzbijali već u samom korijenu. Svjetska je kriza te suvremene podjele još više produbila, tako da je doista smiješno uslijed tolikih kontroverzi suvremenog društva baviti se društvenim podjelama i zastarjelim ideologijama iz prošlih stoljeća, kao da će nam to donijeti konstruktivno rješenje naših recentnih problema. Mi kao da ne želimo živjeti u sadašnjem trenutku. U gospodarskom smislu, na primjer, spomenute razjedinjenosti mogu samo naškoditi našem uspješnom poslovanju. Politička prepucavanja i optuživanja, toliko prisutna u upravo završenom prvom krugu predsjedničkih izbora bila su često neugodna i neukusna. O količini novca uloženog u promidžbene kampanje pojedinih kandidata govorilo se, s punim pravom, mnogo više nego o sadržaju poruka njihovih bezidejnih kampanja. Gotovo sva obraćanja predsjedničkih kandidata nama kao njihovim potencijalnim biračima bila su osim u nekoliko rijetkih slučajeva obojena jeftinim optužbama i klevetama pomiješanima s utopijskim predizbornim obećanjima. Prema odazivu birača lako možemo zaključiti da narodu nisu bili dovoljno zanimljivi jer su njihove poruke bile previše opterećene osobnim interesima i željom za vladanjem, a o budućnosti (što nas najviše zanima) gotovo da nije bilo ni riječi. Mnogo više od osobne promidžbe kandidata u utrci za Pantovčak zanima nas pravo na rad i kvalitetan život te iznad svega pravo na društvenu klimu jednakih među jednakima. Nadajmo se da će naš zajednički imperativ jednoga dana napokon biti prosperitet i boljitak naše zemlje i naših ljudi. Političari bi u pomanjkanju pravih programa i njihove spremnosti da doista budu u službi naroda, konačno u život naše zemlje morali uključiti mlade, povijesnim teretima neopterećene stručnjake - ljude koje budućnost zanima više od prošlosti. Imamo puno pravo od političara zahtijevati da sve što rade, rade za svoj narod, a ne samo za sebe i svoje stranačke interese te da sve što čine bude na najvišoj moralnoj i stručnoj razini. Oni bi morali znati da bi njihov proizvod u prvom redu trebao biti njihov program, a ne nekorisna ideologija lijevih i desnih demagoga. Mi imamo pravo od naših političara zahtijevati da donose između ostalog, na primjer, pravedne zakone, zakone koji ne će zahvaljujući svojim rupama nalikovati na rupičasti sir ementaler. Kad smo već kod zakona, oni ne bi smjeli sličiti tajnim skrovištima punima skrivenih zaliha iz neke basne, skrojenima prema načelu političke podobnosti svojih stanovnika, osim ako ne želimo odgojiti novi naraštaj prepredenih glodavaca istreniranih za kreiranje i pronalaženje tih silnih zakonskih rupa koje u nastavnoj jedinici preživljavanja i snalaženja u životu postaju važnije i od samih zakona. Tko zna, možda će se neki glodavac iz Basne o Ementaleru jednoga dana sjetiti da bi bilo jednostavnije umjesto zakona izglasavati i donositi Rupe u Zakonima, kako bi se svima onima koji žive zahvaljujući tim rupama skratio put do visokog životnog standarda? Što drugo možemo pomisliti, kada su svi oni koji se vješto služe rupama u zakonima društveno uspješniji od ljudi koji poštuju zakone i vjeruju u pravnu državu? Nekoliko lažnih mišolovki koje svako toliko osvanu na naslovnicama tiska i u dnevnim tv i radio vijestima, tu su samo radi privida pravde, radi kazališne predstave postavljene u čast EU-a i radi uvjeravanja naše javnosti kako glodavcima konačno prijeti pravda i zatvaranje svih zakonskih rupa. No, u toj basni ljudi ipak nisu ovce i s pravom se pitaju: kada će se te male mišolovke konačno pretvoriti u jednu dovoljno veliku zamku koja bi mogla obuhvatiti sve kreatore i korisnike zakonskih rupa? Upravo zahvaljujući tim poroznim i u mnogočemu vrlo čudnim zakonima prestajemo biti jednaki pod istim nebom i pretvaramo se u društvo puno nejednakosti i nelogičnosti. S jedne strane donose se zakoni pod sloganom Za Europu ponizno spremni, a s druge strane buše nove zakonske rupe pod parolom Europa ipak može još malo pričekati. Kada su u pitanju zakoni, svi smo pozvani uredno ih poštivati, osim povlaštene elite za koju će i dalje ostati dovoljan broj zakonski upravo za njih kreiranih rupa.
Roger Ward Babson, poslovni teoretičar s početka 20. stoljeća je rekao: "Dva će čovjeka diplomirati pravo i steći jednak akademski status: jedan će od njih nakon toga svoje znanje staviti u službu uspostave prava, dok će onaj drugi to isto znanje koristiti kako bi pomagao ljudima u izbjegavanju zakona." Čini se da je svijet oduvijek bio osuđen na bipolarnost odnosa prema životu i radu. Dobro i zlo kao da po nekom nepisanom pravilu moraju i dalje ići ruku pod ruku jedno s drugim. Ma kakva jednakost? Traži se nejednakost. Ona je na cijeni u cijelome svijetu. Ali, važno je da naš Ustav i ustavi mnogih drugih zemalja svima jamče jednakost!(?)! Valja se nadati da će naš budući predsjednik između ostalog biti i uspješan borac za zatvaranje danas toliko prisutnih zakonskih rupa.

Hrvatsko slovo, 31. prosinca 2009
DNEVNIK
21. - 27. XII.
Miroslav Međimorec
Strah me kuda ide Hrvatska

Ponedjeljak 21. prosinca
Počinjem voditi dnevnik. U podne je Vitezova promocija CD-a s kajkavskim pjesmama i domjenak. Zlatko je otpjevao nekoliko pjesama, svaki put kad čujem Listek od tam na stihove Drage Britvića susprežem suze. Kako samo KAJ zvonko zvoni u Zlatkovom tumačenju. Pitam se jesmo li Vitez i ja još prijatelji? Zajedno smo radili Povratak Filipa Latinovića, on u naslovnoj ulozi, sjajan, sjajna predstava, pregršt nagrada. U Histrionima sam režirao Gričku vješticu, i ta je predstava imala odličan prijem. Razišli smo se zbog Rade Šerbedžije. Jedno vrijeme se ljutio, a onda pristupio i nastavili smo razgovarati kao da se ništa nije dogodilo. Takav je Vitez, svadljiv i drag. I danas, kad sam mu prišao bio je srdačan, ispratio me je s darovima. Upitao me hoću li režirati U agoniji. Troje glumaca, Anja i Dragan Despot i Damir Lončar izrazili su želju da s njima radim taj Krležin komad, a Zlatko se ponudio da ga izvedemo u Histionskom domu. Pitanje povratka režiji stalno me mučilo, a onda sam našao zamjenu u pisanju. Lakše se sam borim sa svojim bjesovima nego u društvu glumaca. U međuvremenu kazalište se promijenilo, drukčije je, mnogo je mladih glumaca, hoćemo li se razumjeti? U agoniji me privlači, podjela je sjajna, znamo se, radio sam s Anjom i Lončijem, mogli bi napraviti snažnu kazališnu predstavu. Mislim da ću se vratiti.

Utorak 22. prosinca
Sastajem se s dugogodišnjim prijateljem, poznajemo se iz SEK-a, prisjećamo se mnogih događaja s putovanja po europskim studentskim festivalima s mojim predstavama Ars longa, vita brevis i Vietrock. Smijemo se anegdoti iz Krakowa kad smo 1964. u mljekarstvu, negdje na periferiji, s poštarom ispili bocu votke. Prijatelj je ogorčen sadašnjicom, iznevjerenim očekivanjima, korumpiranim političarima, malom mirovinom, strahom za ženu kojoj prijeti otkaz. Za susjednim stolom prepire se nekoliko muškaraca. Jedan je nezadovoljan svim kandidatima osim Miroslavom Tuđmanom, ali dvoji može li se on dopasti biračima. Netko dobacuje kako bi onda najbolji kandidat bila Marylin Monroe. Navečer, na HTV-u zadnje sučeljavanje predsjedničkih kandidata. Prozirna predstava za puk. Koliko taština i obećanja koja se ne mogu ostvariti. Mogu li takva sučeljavanja izmijeniti već stvoreni sud i odluku o glasovanju? Malo ili nikako.

Srijeda 23. prosinca
Trideseti rođendan sina Luke i dan kad mi je pred dvadeset i pet godina umro otac. Koliko se toga u međuvremenu dogodilo? Otac je toliko priželjkivao neovisnu i slobodnu Hrvatsku. Bio bi ponosan mojim i bratovim dragovoljnim odlaskom u rat i služenjem domovini. Tata, lakha ti hrvatska zemlja, još nije sve onako kako bi željeli, ali trebamo se pomiriti s četrdeset godina lutanja pustinjom do dolaska u Obećanu zemlju. Ni ja, a bojim se niti moj Luka, ne će je dočekati, možda mali Matej. U jedanaest božićni domjenak u Društvu hrvatskih književnika. Penjem se stubama i osjećam uzbuđenje, tremu, nevjericu da sam eto i ja član te slavne i prevažne hrvatske institucije. Sa zidova me promatraju Krleža, Matoš, Tin... Trebat će mi vremena da se naviknem. Izmjenjujemo božićne čestitke i dobre želje za zdravlje. U kući predbožićno ozračje, Vedrana kiti bor, ima sjajan osjećaj za dekoriranje bora, stola, stana. Iz Tuđmanova stožera zovu me telefonom i pozivaju da u nedjelju navečer dođem u hotel Dubrovnik. Prihvaćam poziv.

Četvrtak 24. prosinca
Badnjak. Sređujemo kuću, a onda Vedrana i ja odlazimo u grad. Pred Malom kavanom susrećemo dr. Slobodana Langa, on je očito impresioniran jučerašnjim skupom na Jelačić placu, naziva ga dramatičnim, uvjeren je da će Bandić pobijediti. U tramvaju nalijećemo na prijatelja. Silazimo, pijemo kavu i ponovno razgovaramo o izborima, o porukama poput izgubljenih glasova, kandidatima koji nemaju šansi i sigurnim pobjednicima. Slažemo se da valja slijediti svoju savjest i srce. Uvijek se radujem božićnom bakalaru, i danas je odličan. Uz bakalar ide čaša crnjaka, a nakon nje hvata me drijemež. Kunjam. Zainteresirala me televizijska emisija o božićnim običajima, isti su kao oni kojih se sjećam iz kuće moga djeda, majčinog oca. Na Badnjak bi donosio slamu, rasprostro je ispod stola i izgovorio litaniju od koje se prisjećam tek dijela :....Dao bog da rodi  pšenica bjelica,....daj nam Bog kravice, teliće, praščiće, purice.... Nakon očenaša počeli bi blagovati. Sam odlazim na polnoćku. U pola dvanaest Katedrala je već skoro puna. Petnaest minuta prije ponoći počinje pjevati Katedralni zbor, sjajna akustika, hrvatski božićni napjevi su prekrasni. U božićnoj propovjedi Kardinal govori o čudu Božića, o miru i ljubavi, brizi za opće dobro, ne spominje izbore. Noćas politici nije ovdje mjesto. Događa se incident s fotoreporterima, Kardinal je prekinuo propovijed. Mediji su postali toliko bahati da i kardinala izbacuju iz njegove sabranosti. Lijepo je s mnoštvom dijeliti mir i dobro. Sa skupinom mladih ljudi čekam noćni tramvaj, trojica veselih momaka s crvenim kapama na glavi uveseljavaju nas pjesmama, djevojke im se smiju. Mlade ne brinu izbori, uživaju u svojoj mladosti i životu.

Petak 25. prosinca
Božić. Blagdan posvećen obitelji. Počinje zvonjava telefona, zovu braća, prijatelji, rodbina. Mamu vodim na misu u obližnju Petrovu crkvu. Ručak sa sinom, snahom i unukom Matejem koji je zaspao. Kod kolača se probudio i počinje šetati po stanu, sad mu je pogled na svijet potpuno drukčiji, podigao se, hoda, još uvijek nesigurno, ali hoda, iz dosega njegovih ruku valja skloniti sve lomljivo. Dijelimo darove, skromni su, primjereni gospodarskoj situaciji.
Navečer nas pozivaju prijatelji na druženje, pješačimo do njih. S toplinom se sjećamo dječjih Božića. Naša djeca nemaju sreću odrastati u prirodi i na selu, žalimo ih, oni su već s obje noge U  guštari velegrada.

Subota 26. prosinca
Štefanje. Prije ručka susrećemo se na kavi s prijateljima i obitelji u ugodnom kafeu-galeriji pokraj Kamenitih vrata. Šalimo se, ne spominjemo izbore. Kad dođe vrijeme ručka razilazimo se, na Jelačić placu nailazimo na kolonu pripadnika Specijalne policije i branitelja, iskazuju solidarnost s nedavno uhićenim suborcima. Jesam li im se trebao priključiti? Vedrani povjeravam svoju dvojbu, uvjerava me da si nemam što predbaciti, nesporno je moje opredjeljenje za Hrvatsku i branitelje. Ručamo, mnogo nas je, glasni smo, veseli. Večeras ćemo ranije leći. Sutra je dan kad će se vidjeti koliko nas je još ostalo privrženih Hrvatskoj, kako reče akademik Jelčić danas, u podne, na Jelačić placu.

Nedjelja 27. prosinca
Izbori. Kiši. Vozim mamu i Vedranu autom do glasačkog mjesta na Voćarskoj. Sve je brzo gotovo, upis, dobivanje listića i zaokruživanje našeg kandidata. To je dr. Miroslav Tuđman. Sve troje smo glasovali za njega iz čista srca, iz najdubljeg uvjerenja da je jedini koji zna i može sačuvati ponosnu i dostojanstvenu Hrvatsku. I brat će glasovati za njega, on i ja smo 91., u teškom času, odabrali Hrvatsku, Miroslav Tuđman je personifikacija te slobodne i samosvojne Hrvatske. Navečer odlazim u hotel Dubrovnik. I u dobru i u zlu valja biti uz prijatelja. Dvorana se polako puni, već pristižu prve neslužbene procjene izbora, kreću se od loših do vrlo dobrih. Većina se slaže da je završila detuđmanizacija i hrvatska državnotvorna opcija ponovno jača. Svi se nadaju dobrom ishodu. U ponoć predsjednik DIP-a proglašava rezultate. Skandalozno ponašanje, čita samo rezultate prva četiri kandidata, ostale izostavlja. Kako su svi, od medija, stranaka, interesnih skupina do državnog tijela nadležnog za zakonitost i regularnost izbora, dosljedni u nepoštivanju demokratskih pravila. Netko glasno izražava svoje ogorčenje. Ako će hrvatska javnost i dalje šutjeti prirodno je očekivati daljnje sužavanje slobode i demokracije. Quo vadis Croatia? Jesam li razočaran Mirinim sedmim mjestom, s njegovih 4 % glasova? Jesam, i nisam. Jesam, jer me je strah kuda ide Hrvatska koju će predstavljati čovjek -suradnik haaškog tužiteljstva ili pak populist s neartikuliranim programom. Strah me je za budućnost mladih koji će nositi nametnutu hipoteku nas očeva. Strah me je za Hrvatsku koja ne može podnijeti slobodu i neovisnost i ponovno traži tutorstvo, a ne ravnopravnost, Europske unije, ili prihvaća novo bratstvo i jedinstvo u Jugosferi koja se nakon ovih izbora čini sve izvjesnijom.
Istovremeno i nisam, jer počeo je novi dan, svijet se nije urušio, život će teći dalje, mladi će ga svojom energijom graditi, vodit će nove borbe, nemoguće je da je u njima usahla želja za slobodom. Ostavljamo im nesavršenu i nezavršenu Hrvatsku, na njima je da je izgrade po svojoj mjeri. Što preostaje nama? Povući se u unutrašnju emigraciju, pisati, režirati, snimati. Već imamo to iskustvo, u bivšoj Jugoslaviji naučili smo se toj vrsti otpora. Ili nastaviti otvoreno govoriti istinu, razobličavati laži, ustrajati u naporu da Hrvatska sama stvara svoju budućnost, sačuva svoje dostojanstvo i ponos, svoju samostalnost, svoju slobodu. Što ima važnije od toga?