Hrvatsko slovo

Hrvatsko slovo, 31. prosinca 2010
Komentar
Mate Kovačević
Bruxelles i komunističke žrtve

Nedavno su bivše komunističke zemalja, danas pak članice Europske unije, zatražile od Bruxellesa, da se na razini svoga djelokruga, unutar EU-a, založi za europsku zabranu negiranja zločina komunističkih režima

U pismu europskoj povjerenici za pravosuđe Viviane Reding predstavnici Litve, Letonije, Estonije, Bugarske, Madžarske, Rumunjske i Češke ističu kako bi trebalo osigurati pravedan tretman žrtvama svih totalitarnih režima, a uporište svojoj tvrdnji pronalaze u već stvorenu zakonodavstvu, kojim je u brojnim europskim državama zabranjeno nijekanje holokausta. Bivše komunističke zemlje žele da se ti zakoni prošire, kako bi se njima pokrili i masovni zločini Sovjetskoga Saveza i njegovih satelitskih režima. U pismu se navodi kako bi se negiranje svakoga međunarodnog zločina trebalo tretirati u skladu s istim standardima, jer se jedino na taj način mogu spriječiti povoljni uvjeti za rehabilitaciju i opetovano rađanje totalitarnih ideologija. Litvanci smatraju da definiciju genocida treba proširiti i na zločine protiv skupina definiranih njihovim društvovnim položajem i političkim uvjerenjem, a kako ističu zapadni izvori, ta je zemlja upozorila šefove Europske unije da je samo tijekom prve godine sovjetske okupacije te zemlje, poginulo, izbjeglo, deportirano i ubijeno više Litvanaca nego što je za vrijeme nacista, ubijeno Židova. Pismo skupine istočnoeuropskih zemalja dovelo je u nezgodan položaj Europsku komisiju, koja bi sad radi javno proklamirane jednakopravnosti, osjetljivosti europskih građana na zločine prošlostoljetnih diktatura, kao i izjave Europskog parlamenta kojima se osuđuju masovni zločini svih totalitarnih režima, ipak morala smoći snage i izjednačiti zločine kojima su istovjetno pod plaštem komunizma kao i nacizma ciljano uništavani pojedini narodi. Dodatnu nezgodu Europskoj komisiji u svojevrsnu prešućivanju komunističkih zločina pojačava i zajednička međunarodna studija španjolskog Instituta za javno dobro i politiku te Centra za humanističke i društvene znanosti (CSIC) iz Madrida, koji su na 450 stranica elaborirali istraživanja masovnih komunističkih zločina u zadnjih dvadesetak godina. Hoće li se Komisija očitovati ili će pak i dalje nastaviti sa svojevrsnom urotom šutnje? Istočnoeuropske zemlje, koje su pola stoljeća stenjale pod komunističkim totalitarizmom, smatraju kako bi trebalo probiti taj zid šutnje na Zapadu, a možebitno zauzdavanje jezika Europske komisije vrlo bi se lako moglo pretvoriti u preziranje komunističkih žrtava, što bi, uz mnoge sadašnje socijalne, nacionalne i druge prijepore, vjerojatno stvorilo novu pukotinu unutar tzv. europskog zajedništva. Ako pak Komisija prihvati zahtjeve svojih novih članica, u Hrvatskoj bi primjerice, kad ona postane članicom Unije, mogla prestati s radom jedina trenutno rentabilna gospodarska grana – javna industrija mržnje protiv svih antikomunističkih boraca. To bi preko noći moglo dovesti u pitanje opstanak sadašnjih sumnjivih medijskih carstava – jednako u privatnom, kao i onih u javnom vlasništvu, a pristaše nekadašnje političke policije, koji i dva desetljeća poslije raspada Sovjetskog Saveza i SFRJ ravnaju hrvatskim javnim životom, mogli bi ipak završiti bolje od svojih žrtava – dakle, na burzama rada. Nu koliko je taj scenarij moguć u Hrvatskoj pokazuju i navedena međunarodna studija o istraživanju masovnih komunističkih zločina, u čijem popisu literature i istraživača nema ni jednoga Hrvata. Kako se u istraživanju komunističkih žrtava hrvatskoga naroda ponajviše pisalo te na istragama radilo u Sloveniji, Hrvate će, uostalom kao i do sada, očito zastupati slovenski istraživač Jože Dežman. Kao dio komunizmu neprijateljski usmjerene društvovne skupine, Hrvati nisu bili samo žrtve režima i njegove ideologije, nego su pod plaštem te iste ideologije gotovo istrijebljeni i kao neprijatelji Jugoslavije. Zato ih danas gotovo i nema u nekadašnjim njihovim povijesnim zemljama Srijemu, Bačkoj, Boki te Bosni i Hercegovini. Osim horizontalnog potiskivanja – masovnih smaknuća, iseljavanja i deportacija cijelih skupina jednoga naroda, Hrvati su kao demokrati i domoljubi poput pristaša HSS-a (Magovac, Jakovljević) ili partizanskih boraca (Andrija Hebrang) nestajali i unutar vertikala jugoslavenske hijerarhije vlasti. Da bi se mogao dekontaminirati taj onečišćeni javni prostor, nije potrebno samo istražiti masovne grobnice i komunističke zločine, nego u javnosti te zločine, koji su defacto prepolovili hrvatsku naciju, ponajprije sustavno osuditi, a javni prostor osloboditi od političke policije bivše jugoslavenske države. Prvi korak u tom ozbiljnu zahvatu mogao bi biti popisa ratnih žrtava, što ga predlaže i Komisija HBK Iustitia et pax. To bi omogućilo svojevrsno društveno i moralno pročišćenje, a onda i povezivanje s civiliziranim srednjoeuropskim narodima, koji su nedavno i uputili zahtjev Europskoj komisiji da standardizira svoj odnos prema svim žrtvama totalitarnih režima. Ako ništa drugo, a ono bar radi velikoga broja žrtava, sami Hrvati bi trebali poduprijeti zahtjeve skupine istočnoeuropskih zemalja!

Mate Kovačević

Hrvatsko slovo, 31. prosinca 2010

RAZGOVOR: student IVAN BOTA, predsjednik Hrvatskog studentskog zbora i Studentskog zbora Sveučilišta u Zagrebu

Studenti danas nisu pasivno mnoštvo

Ivan, Bota, predsjednik Studentskog zbora Sveučilišta u Zagrebu i donedavni predsjednik Hrvatskoga studentskog zbora, apsolvent na Fakultetu političkih znanosti, rođen je 1985. u Tijarici pokraj Sinja. Ovaj izniman i elokventan mladić, uz svoje redovite studentske obveze, veliku energiju i vrijeme ulaže radeći na i za dobro studenata ne samo zagrebačkog, nego i svih hrvatskih sveučilišta. Ponosan na svoj rodni kraj, čiju povijest i običaje do u detalje poznaje i voli, angažirani je predsjednik Udruge „Pokrenimo Tijaricu“ i KUD-a „Tijarica“, te osnivač i prvi predsjednik Udruge Studenti Cetinske krajine.

Njegov je manadat, koji je započeo 2008., na izmaku, točnije, prestao je početkom ove akademske godine, te je, do izbora novog predsjednika, vršitelj dužnosti predsjednika Studentskog zbora Sveučilišta u Zagrebu. Studentski zbor je izborno predstavničko tijelo koje štiti interese studenata, sudjeluje u odlučivanju u tijelima visokog učilišta i predstavlja studente u sustavu visokog obrazovanja; on je krovno je predstavničko tijelo studenata čiji su članovi studenti upisani na preddiplomske, diplomske i poslijediplomske studije Sveučilišta u Zagrebu, a koje su studenti izabrali na izborima za Studentski zbor Sveučilišta u Zagrebu, neprofitna je i nevladina organizacija te je u svom djelovanju potpuno samostalan. Djeluje na dvije osnovne razine: fakultetskoj, gdje izabrani predstavnici sudjeluju u radu fakultetskih vijeća, i na sveučilišnoj, u okviru Senata i drugih sveučilišnih tijela. Uloga Studentskog zbora jest i zastupanje te predstavljanje studenata u svim tijelima Sveučilišta, kao i u sveučilišnim ustanovama poput Studentskog centra i Sveučilišnog računskog centra (SRCE), u kontaktima s Ministarstvom znanosti, obrazovanja i športa i svim ostalim državnim tijelima gdje se raspravlja o studentima i sa studentima. Studentski zbor predlaže svog predstavnika u Upravno vijeće Studentskog centra, čime može izravno utjecati na rad te za studente vrlo važne institucije, SRCE-a te u razna povjerenstva i sveučilišna tijela. Kroz Studentski zbor studenti između ostalog vode brigu i o ustroju i provedbi studentskih programa na području naobrazbe, kulture, športa, međunarodne suradnje i drugih programa važnih za studente, ustroju i provedbi programa koji utječu na socijalno-ekonomski položaj studenata, imenovanju predstavnika studenata u tijela međunarodnih studentskih organizacija te drugih organizacija u kojima sudjeluju predstavnici studenata Republike Hrvatske, potom davanju mišljenja o prijedlozima propisa koji uređuju pitanja statusa studenata, kao i poticanju donošenja novih propisa koji utječu na studentski standard i studiranje u cjelini. Ukratko, Studentski zbor jedini legalno i legitimno zastupa interese ukupne studentske populacije na svim razinama.

Potječete iz Tijarice, iz Cetinske krajine čije vrijednosti baštine promičete.

Rođen sam u Tijarici, starom ilirskom kraju u Cetinskoj krajini. Potječem iz četveročlane obitelji. Osnovnu školu završio sam u rodnoj Tijarici, srednju ekonomsku školu u Sinju. Danas u Tijarici ima 50-oro djece koja pohađaju osnovnu školu, od 1. do 8. razreda. Selo broji 700 stanovnika, a od 1930., kada je bilo 1500 stanovnika, broj stanovnika je u padu. Prije tridesetak godina, Osnovna škola „Stjepana Radića“, koja ove godina slavi 108 godina, brojila je 650 đaka! U to vrijeme iseljavanja, sedamdesetih godina, veliki broj stanovnika odselio je u uglavnom u Njemačku. Još kao srednjoškolac aktivirao sam se kao predsjednik razreda i predsjednik Vijeća učenika. Osnivanjem, prije šest godina Udruge, simboličnog naziva „Pokrenimo Tijaricu“, želimo Tijarici vratiti staru slavu, oživjeti njezine stare običaje. Udrugu podupire i u njoj je aktivno 200-tinjak članova, a do sada smo organizirali brojne eko-akcije, uređenje školskog dvorišta, školske zgrade i centra Tijarice, osnovali KUD-a “Tijara” koji je u samo dvije i pol godine postojanja održao niz nastupa u Hrvatskoj i inozemstvu, pomažemo najugroženijim obiteljima, potičemo pronatalitetnu politiku darivanjem novorođenčadi i osnovnoškolaca, osnovali dramsku sekciju koja je gostovala u Hrvatskoj i inozemstvu, zatim brojne akcije darivanja krvi koje su uspješnije nego u mnogim gradovima. Osnovali smo i održavamo manifestaciju “Dani komina, pure i bronzina” koja se održava svake godine krajem srpnja. Planiramo izdati i monografiju o Tijarici, izgraditi i urediti trg u centru mjesta, napraviti spomen-muzej, jer svaki predmet u Tijarici priča svoju priču... Zanimljiv je jedan podatak iz župne kronike, kada je 1929. u Tijaricu dolazio splitsko-makarski nadbiskup, tom ga je prigodom dočekalo mnoštvo ljudi u svečanim narodnim nošnjama i odorama te 96 konjanika s barjacima! Danas ne znam bi li se našlo toliko konjanika u cijeloj Cetinskoj krajini... Toponim potječe od izgleda ravnice i okolnih brda koja izgledaju poput tijare, krune. Druga verzija kaže da naziv sela dolazi od glagola „tjerati“, s obzirom na to da je to bilo područje dugih neprestanih borbi i „tjeranja“ Turaka iz hrvatskih krajeva...

U Zagrebu ste, osnovali Udrugu studenata Cetinske krajine.

Udruga je osnovana 2005., okuplja 500-injak studenata, i svojevrsni je „konzulat“ za studente koji iz našega kraja dođu na studij u Zagreb. Skupljamo pomoć za potrebite studente, priređujemo druženja i zabavu, održavamo veze s rodnim krajem i pomažemo ga. Svake godine organiziramo misu Zaziva Duha Svetog na početku akademske godine u crkvi Majke Božje Lurdske, koju predvode sinjski franjevci. Uključujemo se u zajedničke akcije i s drugim zavičajnim udrugama. Trenutačno u Zagrebu djeluje mnogo studentskih zavičajnih udruga i lijepo je što među nama nema nikakve regionalne podijeljenosti ni animoziteta. Uvijek rado potičem i druge studente, iz svih krajeva Domovine, da se udruže, okupljaju i tako pomažu jedni drugima, olakšavajući novim kolegama i prijateljima razdoblje privikavanja na život i studij u Zagrebu, u njima novoj sredini.

Kakvo je ozračje među kolegama studentima aktivnima u Studentskom zboru?

Velika većina ih je vrlo konstruktivna, bore se i trude štititi interese svojih sastavnica. Najaktivniji su ipak studenti koji iz drugih krajeva Hrvatske dođu u Zagreb. Uvijek ima pojedinaca i sastavnica koje su nešto tromije, nezainteresiranije, neaktivne, ne odazivaju se, ne predlažu kandidate. Pozivam i Uprave svih sastavnica da animiraju svoje studente, da ih potiču i podrže da se kandidiraju i izađu na izbore i tako pokažu i razvijaju svoj interes i želju za aktivnim i odgovornim sudjelovanjem u akademskoj zajednici. Oko 50 posto studentske cijele populacije je aktivno; osim u Studentskome zboru, djeluju u raznim udrugama i mnogo je marljivih i sposobnih.

Kakve su Vaše dnevne, tjedne obveze glede Vaših dodatnih, volonterskih aktivnosti u studentskim tijelima? Kakva ste iskustva stekli tijekom ovog mandata?

Ovo mi je svakako iznimno vrijedno i korisno iskustvo; iskustvo u radu s ljudima, različitih profila, dobi i obrazovanja. Isto tako organizirao sam svoj život, obzirom na brojne obveze, stjecao brojne kontakte, upoznao svoju djevojku, nove prijatelje i nove sposobnosti, sve su to iskustva, koja će mi, siguran sam, koristiti u životu. Svaki tjedan imam sastanke Rektorskoga kolegija na Sveučilištu, potom jednom mjesečno sjednicu Studentskog zbora Sveučilišta, sjednicu Senata, Studentskog zbora Hrvatske, sjednicu Predsjedništva SZ Sveučilišta u Zagrebu, sjednicu Vijeća područja te nekoliko puta mjesečno sjednicu Kluba Sinjana u Zagrebu. Kad se to sve zbroji, toga je uistinu mnogo, i vjerojatno bih već i prije diplomirao da nisam tako intenzivno uključen u studentsku problematiku. Tijekom cijelog mandata, i još uvijek to činim, poticao sam kolege da se uključe u rad Studentskoga zbora, da upoznaju sustav i način kako funkcionira Sveučilište, te da na taj način upoznaju i olakšaju svoj studij, ubrzaju prilagođavanje i napredak, te da znaju kome se i na koji način trebaju obratiti za savjet i pomoć. Uvijek je važno da se na vrijeme uoče i spriječe eventualni nesporazumi. Pozivam studente da se uključe i odazovu, te da izađu na studentske izbore, predlažu i podupru svoje najkvalitetnije predstavnike i kandidate. Predsjednika Studentskog zbora izabire Skupština koju čini 50 predstavnika studenata - predsjednika Studentskih zborova pojedinih sastavnica te predstavnici sveučilišne liste. Na zagrebačkom Sveučilištu djeluju 33 sastavnice na kojima studira oko 65.000 studenata.

Kada pogledate unatrag, kako biste opisali protekle dvije godine svoga mandata?

Mogu reći da sam zadovoljan postignutim: pokrenuli smo i potaknuli otvaranje novih mjesta u Studentskim domovima. Tako je, nakon 23 godine, izgrađen novi paviljon s 500 mjesta u Studentskom domu „Stjepan Radić“! S druge strane, ovo je bio prvi mandat po novome Zakonu u kojem je Studentski zbor dio Sveučilišta, a ne pravna osoba. Nastojimo koristiti suvremenu tehnologiju, sredstva komunikacije, podupiremo izdavanje biltena pojedinih udruga i zavičajnih klubova, kao i stručnih publikacija. Nastojimo utjecati na poboljšanje studentskoga standarda, kojeg ne čini samo smještaj u domu i prehrana, nego kompletan i svakodnevan studentski život: slobodno vrijeme, razni kreativni tečajevi, čitanje, sport... Isto tako, obzirom, na mnoge nedavne poznate događaje, uvijek ističem da su najveća većina profesora i studenata časni ljudi, koji pošteno obavljaju svoje dužnosti, i upravo zbog njih treba prozvati one koji nisu takvi. Moram reći da sam u velikoj većini slučajeva imao vrlo pozitivna iskustva s profesorima na svom fakultetu. Najvećim uspjehom to što smo uspjeli pomoći studentima pojedincima. Riječ je o studentima koji su se iz raznih razloga našli u teškim okolnostima zbog kojih bi morali prekinuti studij. Imamo primjera kad su studenti ostali bez jednog ili oba roditelja, bez skrbnika i došli u situaciju da moraju prekinuti studij jer nisu mogli financirati nastavak studija. Svi oni koji su nam se obratili mi smo im pomogli na razne načine. Onima koji su imali problem sa smještajem pomagali smo tako da smo ih ovisno o broju bodova smještali u razne institucije koje pružaju mogućnost studentskog smještaja. Ovim putem želim istaknuti dobru suradnju sa Studentskim centrom Sveučilišta u Zagrebu, učeničkim domom „Luke Botića“ te sa Samostanom Majke Božje Lurdske koji su nam pomogli u smještaju studenta.

Iduće godine obilježit će se 40 godina od Hrvatskog proljeća , povijesnog studentskog pokreta, svojevrsnog prethodnika, premosnice ka stvaranju suvremene neovisne hrvatske države. Studenti su utjecali na hrvatsku povijest. Kakvo mjesto u hrvatskome društvu ima današnja studentska populacija?

Studentski zbor također planira obilježavanje ove važne obljetnice i nadamo se širokoj potpori u organizaciji ovog događaja. Možda se čini da je u današnje vrijeme hrvatska studentska populacija relativno pasivna masa. No ona je uvijek bila i jest i treba biti motor - pokretač i donositelj pozitivnih društvenih promjena. Studenti su oni zbog kojih sa sigurnošću možemo reći da Hrvatsku čeka svijetla budućnost.

Vaša poruka Vašim kolegama, studentima zagrebačkog i hrvatskih Sveučilišta...

Studentsko vrijeme je, vjerujem, najljepše i najintenzivnije u životu svakoga čovjeka: u tom se životnom razdoblju donose odluke koje će utjecati na cjelokupan budući život, mogućnosti koje se ne smiju propustiti. Imamo obvezu prema roditeljskom domu iz kojega smo potekli, prema roditeljima koji nas podupiru i obvezu prema Domovini. Njima se moramo odužiti. Trebamo koristiti sve instrumente koji su nam na raspolaganju i uvijek u začetku rješavati probleme koji se pojavljuju.

Kakve planove imate po završetku studija, nakon mandata i tolikih obveza u Studentskome zboru?

Kad diplomiram, volio bih upisati poslijediplomski studij te naravno i dalje biti javno angažiran. Smisao mog života i djelovanja jest u tradiciji, poštivanju drugih, nacionalnog ponosa i svoje vjere.

Eva KIRCHMAYER-BILIĆ

Hrvatsko slovo, 31. prosinca 2010
SVOĐENJE RAČUNA
Pametno ili ne?

Kraj je godine. Vrijeme da se svode računi. Vrijeme da se pogleda što i kako dalje. Glede navedenoga evo vam jednog od stanja u Žepču.

Dugotrajnom borbom, onom ratnom ali i političkom, Hrvati Žepča, Zavidovića i Maglaja uspjeli su, donekle, ispraviti nepravde koje im je nanosila velikosrpska politika umotana, maskirana, od Narčetanija pa do danas, a sigurno i ubuduće, u razne oblike. No, ono što se danas događa, uzimam samo primjer Žepča, nema veze s Načertanijem niti s velikosrpskom politikom nego ima veze, usuđujem se reći sA zdravom pameću. Jesam li u pravu procijenite sami.

U poduzećima koje drže, kojima su vlasnici Hrvati Žepča, iznosim grube podatke, uposleno je mnogo više Muslimana-Bošnjaka nego Hrvata. Evo, kako rekoh, grubih podataka: „Budo-export“ ima oko 200 uposlenih, a od toga je preko 70 posto Muslimana-Bošnjaka, „Limorad“, oko 60 uposlenih, a od toga oko 50 posto Muslimana-Bošnjaka, u Žepačkom „Konzumu“ radi oko 80 posto Muslimana-Bošnjaka, u „IMT-Transporti“ od oko 40 uposlenih preko 50 posto muslimana-Bošnjaka, u firmi „Zovko-Oill“, koja je i najveća tvrtka u Žepču radi više od 50 posto Muslimana-Bošnjaka, u „Đuzel Grup“ oko 40 Muslimana-Bošnjaka, u poduzeću „NBI Ćurić“ također. U državnim ustanovama, npr. u Domu zdravlja Žepče radi više od 50 posto Muslimana-Bošnjaka, a u Policijskoj upravi također radi više od 50 posto Muslimana-Bošnjaka. Istodobno u privatnim poduzećima vlasnika Muslimana-Bošnjaca odnos zaposlenih je kako slijedi: „Prograd“, više od 100 zaposlenih - niti jedan Hrvat, „Frigo –Šped“, oko 40 zaposlenih, niti jedan Hrvat, „Nansi“, oko 40 uposlenih niti jedan Hrvat. „Jasmin – M“, oko 50 uposlenih niti jedan Hrvat, tvornica obuće „Antilop“, oko 60 uposlenih niti jedan Hrvat, „Velmos“ oko 50 uposlenih niti jedan Hrvat, u Maglajskom „Konzumu“ nije zaposlen niti jedan Hrvat. Kod svega ovoga treba znati da je odnos stanovništva 64 posto Hrvata, 34 posto Muslimana-Bošnjaka te Srba i ostalih 2 posto. O ovome ne ću iznositi nikakav osobni komentar samo ću vam navesti još jedan primjer iz nogometa. „NK Žepče“, koji su vodili Hrvati, koji se natjecao u Premijer ligi BiH, čak jednu sezonu sudjelovao u nekom europskom natjecanju s protivnikom, ako se dobro sjećam iz Albanije, sada nije niti u jednoj ligi, raspao se. Trebam li vam reći ili ćete sami pogoditi, u tom klubu među prvih11, nastupao je jedan ili eventualno ponekada dva Hrvata. Ima ona narodna: – Pameti, nipošto nisi skupa!

NAGRADA

Partnertstvo u Ze-do kantonu

Na službenoj web stranici Općine Žepče, između ostaloga piše: „15. prosinca je u prelijepom zdanju Banskog dvora u Banjoj Luci, u nazočnosti oko 500 menadžera, predstavnika međunarodne zajednice vlasti i nauke (ne piše znanosti, aut.nap.) održana tradicionalna dvadesettreća po redu manifestacija 'Izbor najmenadžera i najkompanije Bosne i Hercegovine' u izboru nezavisne agencije iz Zenice, Europskog udruženja menadžera i časopisa Euromanager... Tako je ovogodišnje specijalno priznanje nezavisne agencije Europskog udruženja menadžera i časopisa Euromanager 'Najnačelnik 2010' pripalo Mati Zovko, načelniku općine Žepče. Načelnik Zovko je ovo priznanje dobio za poseban doprinos u ukupnom, a pogotovu gospodarskom razvoju Žepča, stalno jačanje partnerstva na ovom području u okrilju Ze-do kantona kao i realizaciju najznačajnijih projekata u proteklim godinama stalno.“

Još se u tekstu napominje kako je ovo specijalno priznanje pa bi netko neupućen mogao pomisliti da je načelnik završio neku specijalnu školu, ne daj Bože!

Kakve projekte je provodio „naš“ načelnik Mato Zovko zorno se vidi iz prethodnog teksta, a što o njegovoj nagradi i „projektima“ misle građani Žepča evo vam komentara sa službene web stranice općine Žepče:

Ivo: „Svaka čast načelniče, neka ti je sa srećom, neka svijet vidi što mi u Žepču imamo, to jest da smo prava raja.“ ( nemuslimanski podanici u Turskoj carevini, „jedna raja a dva gospodara“, zatim svjetina, ili, stado; podanici ) značenje riječi raja preuzeto iz knjige „Turcizmi u srpskohrvatskom jeziku“ Abdulaha Škaljića.

Žepčanka: „Moram priznati da sam razočarana… Pohvalit se možemo jedino odmaralištima i crkvama ali to nema nikakve veze s općinom i dosegom našeg gradonačelnika… Pa dobro gradonačelniče, svaka vam čast što ste predali zdravstvo, školstvo (i tko zna što još Zenici) Ime ovog priznanja bi trebalo biti 'Tko se bolje uvlači u stražnjicu i prodaje svoje nadređenima', a ne 'Najnačelnik'!“

Ničija nije sjala do zore: Ha, ha, ha, što nam je općinska stranica pod cenzurom, ne d'o Bog da tko povrijedi niti jednom riječju Njegovo visočanstvo Matu Zovku… Zašto se stidite istine, ljudi koji su pismeni i znaju što se događa u svijetu? Naravno da se bojite, vama gospodo, trebaju oni koji će slušati a ne misliti svojom glavom… njihovo je samo da zaokruže svake četiri ili dvije godine. Eh, teško narodu kome vi kapu krojite.“

Tako o načelniku i njegovoj nagradi misle Žepčaci. Sretna vam Nova, 2011.!

Anto MARINČIĆ

Hrvatsko slovo, 31. prosinca 2010
Dnevnik
Ivica Relković

od 20. do 26. XII.
Samo nas Hrvatski rast može izvući

Ponedjeljak, 20. prosinca: "DEBATA"

Najavio večeras Denis Latin na početku 503. Latinice, na temu "Kako ćemo živjeti u EU", sljedeće: "...što će nam biti lakše, a što teže, i jesu li naši sadašnji strahovi od nove situacije u kojoj ćemo se zateći realni – o tome debatiramo u večerašnjoj Latinici".

Ohrabreni najavom, sjednete pred svoj "prozor u svijet" i širom otvorite oči i uši. Iako je novinar već u svojem uvodu umjesto hrvatskih birača na referendumu donio konačnu odluku o pristupanju Uniji, pa tako potencijalne oponente među svojim gostima doveo u položaj "nemoguće (e)misije", ipak se nadate nekakvoj "debati". Valjda će nam javna televizija, barem koji mjesec prije referenduma, ponuditi "pro et contra" argumente za tako važnu biračku odluku. U polumraku studija lovimo sjene gostiju i nastojimo raspoznati te dvije naoštrene strane, jer javnost je podjeljena pola-pola, pa će valjda tako biti i HTV-ovom ogledalu javnosti. Ali pale se svjetla i rasvjetljavaju "tragove" u "snijegu". Na "pro" strani sjede Vesna Pusić, književnik Damir Karakaš, državni tajnik u MVP-u Andrej Plenković, Predrag Matvejević i novinarka Globusa Ines Sabalić. Rezultat na semaforu je, dakle, pro-pet – contra-nula, a "debata" nije još ni počela! I, naravno, voditelj je na pro-strani. Riječ je vrhunskom "pro-fesionalcu", nagrađenom nizom nagrada. Riječ je o novinaru plaćenom ugovorom nedostupnim javnosti, koji nam svima docira o "transparentnoj" nasuprot "tko je jamio jamio" Hrvatskoj. Riječ je o novinaru kojem smo platili da nam 503 puta kroji svoj orvelovski "pro et contra" "fer play". Mene zato prije pitanja "Kako ćemo živjeti u EU" zanima odgovor javne televizije koliko je jamio i kako je živio Denis Latin u ovih 18 godina režirane deb(L)atinice? Neka se objavi koliko je zaradio istinoljubivi Latin, novinar koji je sve jamatore ovoga naroda s gađenjem prozivao 18 godina. Neka porezni obveznici koji su ga 18 godina plaćali, napokon dožive i njegovu imovinsku karticu kao javni dokument. I neka se nezastarjevanje zločina u privatizaciji primjenjuje na sve koji su nešto u ovoj državi privatizirali i opljačkali: tvrtku ili javni prostor, svejedno. U jednom i drugom slučaju stekli su nezasluženu materijalnu korist ili javnu moć (koja opet završava materijalnom korišću). I neka se sve to objavi prije referenduma o ulasku u EU, da bi birači imali na temelju čega "debatirati" pred referendumskim pitanjem.

Utorak, 21. prosinca: SLAVONSKIH SEDAM MRŠAVIH KRAVA

Priču o sedam debelih i sedam mršavih krava znamo. Imamo egipatsku, ali i hrvatsku verziju. To ne kažem (samo) ja, nego slično misli i Marin Srakić, nadbiskup đakovačko-osječki. Naravno, naš hrvatski problem je u tome što mi nismo imali prethodnih sedam debelih krava, iako su se neki u pretvorbi utovili ko volovi. No, dok je biblijski Josip svoju braću hranio egipatskim žitom, iako su ga prodali, hrvatski su "Josipi" prodali braću, nakon što su dosanjali svoj san pretvorbe zajedničkih društvenih (državnih) debelih krava u vlastite privatne štale.

Nadbiskup Srakić može samo s nevjericom gledati prazne slavonske ambare i pitati se: "Unatoč radu, uloženim naporima u odgoj i obrazovanje, u stvaranje poštenoga i pravednog društvenog poretka, unatoč tolikim žrtvama u obrani svoje domovine i zavičaja, slavonski čovjek, čini se, ostaje zabrinut - jer proživljava nesigurnost. Osjeća se nezaštićenim, poput pastira 'pod vedrim nebom', prepušten onima koji svojim postupcima prečesto ne samo da ne bude, nego guše nadu. Ostaje željan kruha – i to u žitnici Hrvatske! Dok se u Slavoniju, Baranju i Srijem, zbog raznolikih dobara, nekoć dolazilo kao u 'kuću kruha', Slavonija je danas najsiromašnija regija Hrvatske".

Što bi napravio faraon da ga je Josipov menadžment doveo do takvih rezultata? Uskratio bi mu upravu, skrativši ga za glavu. Hrvatski bi narod trebao znati da on danas u ruci ima faraonsku moć! Moć da već na sljedećim izborima može smijeniti lošu državnu upravu, razne PR-osipoviće koji su PR-osipali državnu imovinu svojim "spinovima". Slavoncima ne bi trebalo posebno objašnjavati razliku između raznih trulih vrba i snažnog Hrasta.

Srijeda, 22. prosinca: SANADER SE VRATIO "KUĆI", A KOD KUĆE OSTAVIO SMEĆE

Danas je bivši premijer svjedočio pred koruškim povjerenstvom. Danas se Hrvatska sramotila. No nitko nije primjetio da se Sanader zapravo "vratio kući", jer mi smo u Hrvatskoj o njemu prvi puta čuli kao o austrijskom poduzetniku. I u Hrvatskoj je nastavio biznis s austrijskim bankama i austrijskim menadžerima.
Međunarodni nam ispitivači pulsa danas poručuju da nam je pao "kreditni rejting", pa će nam - ako se u idućih nekoliko godina ne dogodi hrvatski rast – državne obveznice biti "smeće". Eto, tek smo najavili politički pokret Hrvatski rast, a već nas reklamiraju i međunarodni subjekti. I svi se slažu u jednome – samo nas Hrvatski rast može izvući iz ovog obvezničkog smetlišta.

Četvrtak, 23. prosinca: 200 KUNA ZA BOR – 100 KUNA ZA HRAST

Na internetskim je forumima već desetak dana u opticaju rasprava o Hrvatskom rastu. Vrućih "pro et contra" ne manjka. Neki misle da je Hrast baš ono što su čekali, a neki mu odmah "proriču" neuspjeh. Najzanimljiviji mi je bio komentar jednog forumaša koji podržava Hrast iako pesimistično konstatira: "HRAST nece uspjeti samo zato sto za pobjedu treba novac. Nitko nece financirati samosvjesne i domoljubne pokrete". Za borove je ove godine utrošeno nekoliko puta više negoli je potrebno za pobjedničku izbornu kampanju. Smijem li biti drzak, pa zamoliti sve koji gunđaju na stanje u zemlji da tijekom 2011. ugrade u ukrašavanje Hrvatske onoliko koliko su dali za bor? Zapravo upola manje. Recimo ovako: 200 kuna za bor, 100 kuna za Hrast. Možete taj iznos unaprijed izdvojiti od bora za 2011. U zamijenu za to ukrasit ćemo Hrvatsku ponosom, a ne plastičkim kuglicama. Natječaj je otvoren, a čim prođe službena registracija moći ćete naš žiro račun naći na internetskim stranicama Hrasta ( www.h-rast.hr ).

Petak, 24. prosinca: SMS BOŽIĆ I PREDSOKRATOVCI

Badnjak je i počele su sms čestitke. Ja sam nešto staromodniji. Radije ću malo po malo nazivati prijatelje i čuti se glasom. Nekako sam sms komunikaciju sveo na obične dogovore oko sastanaka. Izbjegavam je u svemu što ima dublju poruku. Ne želim time nikoga omalovažiti. Uostalom, sms model nije izmislila mobitel generacija, nego predsokratovci. Oni su cijelu filozofiju sažimali u nekoliko riječi. Evo jedan njihov sms: "Ništa previše". I što je zanimljivo, ni oni svoje poruke često nisu potpisivali. Pretpostavljali su da njihovi slušatelji imaju memoriran njihov "kodni broj".

Subota, 25. prosinca: BOŽIĆ I NOVA POLITIČKA KULTURA

U svojoj kolumni u Večernjem listu, Jasmina Popović danas piše: "Politici se u Hrvatskoj više nikada ne treba vjerovati, izgubila je sve kredite i zadužila se generacijama unaprijed, ne samo financijski nego i moralno. Ona više ništa ne smije dobiti na obećanja, njoj pravila moraju početi propisivati oni koji zbog nje i od nje trpe već godinama. (...) Građani su ti koji moraju visoko podići ljestvicu za sve one koji će od njih ikada više zatražiti mandat i u startu diskvalificirati svakoga tko misli da će ubuduće na njihovim leđima moći mlatiti praznu slamu i, još gore, zgrtati pare".

U skladu s tim Hrvatski rast je odlu č io gra đ anima u pretkampanji prepustiti izbor svojih kandidata za Hrvatski sabor . Nitko nema automatsko pravo na prvo mjesto i bilo koji drugi polo ž aj na listi , nego se treba dokazati svojim djelom i potpisima bira č a . Prva otvorena lista u Hrvatskoj . Promijena politi č ke kulture i politi č ki altruizam . Sasvim u duhu Bo ž i ć a . Bo ž i ć a po mjeri malenih , a ne silnika ovoga svijeta .

Nedjelja : 26. prosinca : SVETA OBITELJ

Sveti Josip , mu š karac , glava ku ć e . Prihvatio biti u drugom planu u vremenu kad je ž ena u nekim kulturama bila malo iznad ž ivotinje . Marija , Ž ena nad ž enama , Bogorodica . Pristala roditi u š tali , bez ikakve stru č ne pomo ć i i sigurnosti , a danas neke ž ene i za poba č aj tra ž e ekskluzivno pravo na superopremljenu poba č aonicu . Isus . Bogo č ovjek . Kralj kraljeva . Umjesto kao Sudac , do š ao kao neza š ti ć eni prejudicirani osu đ enik raznih Heroda od Betlehema do Jeruzalema . Žrtva nad žrtvama.

Samo malo od toga da je hrvatskim obiteljima i ne bismo bili ni u demografskom, ni u moralnom ni u gospodarskom padu, nego rastu.

Sretan Božić, blagoslovljenu i uspješnu 2011. godina, obilježenu svekolikim hrvatskim rastom na svim područjima želi vam svima
Ivica Relković, predsjednik Obiteljske stranke i suosnivač Hrvatskog rasta - Hrasta

Hrvatsko slovo, 31. prosinca 2010
PRO PATRIA
Elia Patricia Pekica Pagon
Kapitalistički manifest

Što i koga je danas potrebno kritizirati kako bi se netko prikazao što većim zagovornikom kapitalizma? Odgovor je i više nego jednostavan i prisutan u gotovo svim prokapitalističkim pamfletima. Znajući to, svi wannabe kapitalisti to svakodnevno i vrlo marljivo čine, vičući jednoglasno i suglasno: Za sve su krivi Marx i Engels i Das Kommunistische Manifest !

Svim zagovornicima kapitalizma toplo preporučam: zašto već jednom, umjesto kritike prema svemu što nema veze s kapitalom, ne počnete s pisanjem pozitivnih napisa i oda posvećenih bajkovitim karakteristikama monopola i kapitalizma i, tu bajkovitost monopola i kapitala ljudima ne pokažete u praksi? Što želite postići tim kritikama svega i svakoga tko nije rob kapitala?

Spaljujete Marxove i Engelsove riječi na lomači i samim time budite interes kod javnosti za svaku riječ koja biva spaljena. Jeste li svjesni da vašim kritikama zapravo na neki način promovirate Marxa i Engelsa čije knjige mladi ljudi, potaknuti vašim iskazima, u posljednje vrijeme sumanuto traže po knjižarama diljem svijeta? Budite sigurni, ljudi neće zavoljeti kapitalizam zbog vašeg stalnog kritiziranja Marxa i Engelsa, već će, naprotiv, početi razmišljati o vašim skrivenim razlozima napadanja njihovih ideja te će možda po prvi put u životu početi čitati Marxa i Engelsa. Stoga se pitam, zašto umjesto kritika koje također, kao i pohvale, mogu nekoga i nešto promovirati, već jednom ne počnete razmišljati o tome da zapišete sve vrline sustava u koji toliko vjerujete u jednu revolucionarnu knjižicu koja bi sadržavala sve glavne ciljeve i cjelokupni program Saveza kapitalista . Ta bi knjižica zasigurno postala znatno uspješnija i popularnija od svih dosadašnjih političkih traktata, možda čak i popularnija od zloglasnog Komunističkog manifesta . Mogli biste ju čak i namjerno nazvati Kapitalistički manifest kao antipod Komunističkom manifestu koji vam je inače glavni kamen spoticanja i glavna poštapalica i bez kojeg, čini se, ne biste imali što citirati i što napadati u svojim ljutim bitkama bez protivnika. Svi mi navijamo za vas i molimo Boga da ste u pravu kada pričate o jednakim izgledima za sve i da se svi konačno jednoga jutra probudimo kao presretna djeca kapitalizma, obasjana suncem novoga dana. Baš me zanima, kako bi, da ga netko i odluči napisati, izgledao Kapitalistički manifest ? Kojim bi to revolucionarnim porukama zračio njegov sadržaj? Njegovi bi se autori morali doista jako potruditi kako bi između njihovih mudrih redova promovirali klasno društvo, financijske prijevare, pranje novca, obespravljivanje ljudi, krađu, bogaćenje pojedinaca na račun većine i tome slično? Sabirući sve kapitalističke pamflete, čovjek se mora nasmijati i priznati da je do kraja smiješno to što se slijepi zagovornici kapitalizma svako malo spotiču o već kritikama toliko ispljuskan lik i djelo Karla Marxa da to postaje patetično. Ispada da se hvataju za njega kao za slamku spasa i da bez Marxa kao lajt motiva ne može proći niti jedna oda kapitalizmu, pa upravo njegov lik sasvim slučajno postaje najvećim simbolom kapitalizma, iako su jedan drugome čista suprotnost. Kapitalistima strašno smeta sve što je on napisao, pa se postavlja pitanje koliko svi oni zapravo vjeruju u sebe i svoj ljubljeni kapitalizam kada im može toliko smetati nečiji napis protiv onoga u što vjeruju? Ne će vam, draga gospodo, nitko uzeti vaš ljubljeni kapitalizam. On je tu i bit će još neko vrijeme, sasvim dovoljno dugo da svjedočite urušavanju svega onoga u što ste vjerovali. Bit će vam teško kada se to dogodi, ali dogodit će se, vjerujte mi, jer niti jedan sustav nije niti savršen, ni vječan. Pitam se – što ćete onda tvrditi? Hoćete li tada priznati da ste bili u zabludi? Ne će vam tada niti Marx biti od pomoći, jedino što će vam biti nešto teže citirati ga u pljuvačkom kontekstu. Zaboravite već jednom Marxa i pokušajte se izražavati svojim riječima. Na kraju će još ispasti da je Marx jedini čovjek na svijetu koji je ljudima znao objasniti sve zablude kapitalizma. Nije li najbolji dokaz tome upravo toliko često spoticanje o njegovo ime od zagovornika kapitalizma? Pri svakom pa i najmanjem nečijem isticanju mana kapitalizma, nabrušena kapitalistička vojska na braniku kapitalističkog sustava ustaje kao zemaljsko roblje, kao sužnji koje mori glad , a kad ono od gladi ni g. Moraju biti na stalnom oprezu. Bolje je i to nego da sve brojnije zemaljsko roblje i svi sužnji koje doista mori glad (svakoga dana od gladi u svijetu umire 50.000 ljudi) doista jednoga dana svi zajedno ustanu i kažu: Dosta je bilo lopovluka i zgrtanja profita! Svi imamo pravo na život, sreću i ravnopravnost! Davne 1870. Eugène Pottier napisao je francuski tekst za Internacionalu , pjesmu za koju se govori da je najprepoznatljivija pjesma na svijetu. U kapitalističkim je društvima, pa tako i u našem, to danas zabranjena pjesma, iako će svatko reći da nije. Zašto se pobornici kapitalizma, globalizma, konzumerizma, tržišnog fundamentalizma i liberalizma toliko boje Internacionale koja bi svojim nazivom ponajprije odgovarala upravo njima? Doduše, mogli bi si ju malo prepjevati da zvuči ovako: Ustajte moćnici na svijetu, svi monopolisti koji ne poznaju glad! To pohlepa grmi u svom gnjevu, dno piramide u ognju bukti sad. Prošlost svu zbrišimo za svagda! Ustajte robovlasnici, dignimo se! Sav svijet iz temelja se mijenja nama u čast! Svoj bijedi podanika i našem bogatstvu neće biti kraja! To će biti posljednji i odlučni teški boj, Internacionala kapitala nek' dade što većih cifara zbroj! Čekajući da sa svjetske društveno-političke scene nestanu svi licemjerni izmi, uživajmo u kapitalističkim svečanostima u čast bogu Novcu i poslušajmo kapitalističku mladež kako diljem svijeta veselo pjeva himnu konzumerizma: Ponosno stupamo i mobitel vadimo, danas je shopping nama u čast. Veselo pjevamo, radosno čekamo, kada će kucnut' kupovine čas! Versace jaknicu kupit ću si ja i Gucci torbicu, tra la la la. Guessova zvjezdica na kapi sja, o vratu Chanel marama, tra la la la.