Accomodation in Croatia
HIA-porta
Patria-Promocija, marketing agencija
Made in Croatia, proizvodi i suveniri
 

ADRESAR HRVATA
IZVAN RH(2700adresa)
Adresar Hrvata izvan RH
narudžba:info@ppr.hr

 

03.kolovoza 2015.
KOMENTAR: ŠIME LETINA
Jedan smo narod

Činjenicu da je Hrvatska bila stvorena i u Domovinskom ratu obranjena zaslugom i žrtvama svih državotvornih Hrvata, treba uvijek i svugdje isticati, ne samo zbog budućnosti i jedinstva hrvatskoga naroda, već i zbog same istine. Većina bosansko-hercegovačkih Hrvata, kako u domovini tako i u svijetu, uz žrtve i doprinose u obrani Bosne i Hercegovine, uložili su također i ogromne žrtve u stvaranju i obrani današnje države Hrvatske. “Nažalost šira javnost premalo zna o događajima u BiH tijekom 90-ih godina i ulozi Hrvata iz Bosne i Hercegovine u Domovinskom ratu. Medijski prostor u Hrvatskoj zatrovan je brojnim dezinformacijama o sudjelovanju i ulozi Hrvata i Hrvatske u ratu u BiH, koje sežu čak do optužbi da je Hrvatska agresor na BiH … 
Prema podatcima koji dolaze iz relevantnih krugova 64% poginulih branitelja iz Oružanih snaga RH porijeklom su iz Bosne i Hercegovine. Važno je napomenuti da bi navedene podatke trebalo svakako i znanstveno verificirati.” (Prof. Ilija Vučur: Doprinos Hrvata iz Bosne i Hercegovine u stvaranju i obrani hrvatske države, 18. prosinca 2014.).

Svijest o zajedničkoj pripadnosti
Bosansko-hercegovački Hrvati su uvijek, a posebno u najtežim životnim trenucima, ostali vjerni Hrvatskoj i matičnom hrvatskom narodu. U agresiji Srbije i Crne Gore na Hrvatsku, početkom devedesetih godina, mnogi od njih su vidjeli opasnost i prijetnju svim Hrvatima, a u slobodnoj i suverenoj državi Hrvatskoj vlastitu životnu opstojnost i sigurnost. Znali su da bez slobodne i suverene Hrvatske ne može biti slobodne ni suverene Bosne i Hercegovine. Tu njihovu odanost i privrženost hrvatskoj državotvornoj ideji i svomu narodu, Alija Izetbegović nikada nije mogao shvatiti, ni prihvatiti.  Što više, on i njegovi tadašnji sljedbenici naivno su, a neki i zlobno, tumačili to kao nijekanje bosansko-hercegovačke državne suverenosti i cjelovitosti. Već 1991. godine, dakle u samom početku, kada su četnički dobrovoljci iz Srbije i Crne Gore, uz podršku JNA, krenuli protiv hercegovačkih Hrvata, Izetbegović, koji je trebao biti predsjednik svih građana u BiH, izjavom, “ovo nije naš rat,” okrenuo je leđa tom, za njega i njegove vjerske fundamentaliste, nepoželjnom dijelu sugrađana. Odričući se njih, Izetbegović se je defacto odrekao cjelovitosti i suverenosti Bosne i Hercegovine. To je bio jedan od glavnih razloga za kasnija nepovjerenja i ratne sukobe između bosansko-muslimanske i hrvatsko-katoličke strane u Bosni i Hercegovini. Pogriješku koju je napravio Alija Izetbegović nikada ne bi učinili pravi politički predstavnici bosansko-hercegovačkih muslimana, ljudi poput dr. Džafer-bega Kulenovića, o kojemu je hrvatski povjesničar, franjevac, dr. Dominik Mandić napisao: “Godine 1920. bio je izabran za zastupnika u ustavotvornoj skupštini u Beogradu u kojoj je glasovao protiv vidovdanskog ustava. Za ustavne debate rekao je: ‘Pitate me, čija je Bosna i Hercegovina? U prvom redu nas Bosanaca i Hercegovaca. A provedite slobodne izbore, pa ćete vidjeti, da je BiH hrvatska.’ Nakon smrti dr. Mehmeda Spahe (29. V. 1939. godine), kada je bio izabran predsjednikom jugoslavenske, muslimanske organizacije u BiH, dao je načelnu izjavu koju je novinarima u tri navrata ponovio: “Gospodo, ja sam Hrvat i hrvatski nacionalista...  I ne samo da sam ja Hrvat i hrvatski nacionalista nego su i bosanski muslimani kao cjelina Hrvati, dio hrvatskoga naroda..” (Dr. O. Dominik Mandić: Etnička povijest Bosne i Hercegovine”, Rim 1967., str. 422).
Ante Starčević, te braća Stjepan i Antun Radić smatrali su bosansko-hercegovačke muslimane dijelom hrvatskoga naroda i zato “nisu svojatali Bosnu i Hercegovinu kao područje, nego su u prvi red stavljali narod u tim pokrajinama i jedinstvo u etničkom smislu potkrepljivali su povijesnim, državotvornim argumentima.” (Dr. Ivo Korsky)


Velikosrpska politika prema muslimanima
Srpska politika prema bosansko-hercegovackim muslimanima bila je potpuno drukčija od hrvatske. Muslimani su u očima Srba bili glavna prepreka priključenja Bosne Srbiji
i zato je srpski cilj bio potpuno iskorijeniti muslimane iz Bosne i Hercegovine. Za vrijeme jednog sastanka između Srba i Hrvata u Nici 1916. godine, netko je upitao sprskog ministra Protića što će biti s muslimanima, a on je odgovorio: „Prepustite to nama. Mi imamo rješenje. Kada naše trupe dođu na Drinu dat ćemo Turcima 24 do 48 sati da se vrate u pradjedovsku vjeru. One koji se ne budu pokrstili, zaklat ćemo na isti način kao što smo to već uradili u Srbiji."
 
Partizansko-četnički progoni i pokolji bosansko-hercegovačkih muslimana u vrijeme Drugog svjetskog rata bili su odraz i nastavak velikosrpske politike iz stare Jugoslavije, čiji je cilj bio potpuna eliminacija muslimanskog življa. Pokolj nedužnih muslimana u Srebrenici 1995. godine bio je nastavak te sulude politike i velikosrpskog plana.  Dr. Smail Čekić s pravom ističe da je pokolj nad muslimanima u Srebrenici bio rezultat kontinuirane srpske i crnogorske politike, koja je “razrađena i uobličena u Njegošovom Gorskom vijencu, Garašaninovom Načertaniju iz 1844, politici kraljevske Srbije, jezičnom nacionalizmu Vuka Karadžića, materijalima Krfske deklaracije 1917, nacionalističkim programima srpskih građanskih krugova, koje je najasnije izražavao Srpski kulturni krug i razna srpska društva, udruženja i Srpska pravoslavna crkva, genocidnom programu četničkog pokreta Draže Mihajlovića od rujna 1941. i njegovoj Instrukciji od 20. prosinca iste godine o istrebljenju muslimana, zaključcima četničke konferencije u Šehovcima (početkom siječnja 1943.), programskim dokumentima SANU, historiografskim, filozofskim i književnim radovima Vase Čubrilovića, Dobrice Ćosića, Milorada Ekmečića, Veselina Đuretića, Vasilije Krestića, Mihajla Markovića i dr.; strateškim planovima vojnog vrha SFRJ i državnog političkog rukovodstva Srbije....” (Smail Čekić: Uzroci, ciljevi i razmjeri agresije na Bosnu i Hercegovinu 1991-1995, VKBI, Sarajevo, 1995, str. 22.)

Svijest bosansko-hercegovačkih muslimana o nacionalnoj pripadnosti hrvatskomu narodu bila je dobro poznata srpskim intelektualcima i političarima. U tom smislu Svetozar Pribičević u knjizi “Diktatura kralja Aleksandra” je napisao: “Njihovi intelektualci su u ogromnoj većini hrvatskog pravca i narodne mase u svim političkim akcijama slijede slijepo intelektualce. Tu se ne treba varati... Srpski političar koji o toj činjenici ne bi vodio računa ne bi se mogao smatrati ozbiljnim političarem.” (Str. 24.)


Odbacimo Tita i njegovo jugoslavenstvo
Prihvaćajući Titovu i Kardeljevu politiku iz 1961. godine o postojanju muslimanske nacije,  Alija Izetbegović i njegovi istomišljenici na muslimanskoj, bošnjačkoj strani, te Hrvati jugoslavenske orjentacije na hrvatskoj strani, prekinuli su prirodni proces nacionalnog razvoja i suradnje bosansko-hercegovackih muslimana i katolika, koji je počeo s politikom Ante Starčevića.
Današnja “Republika Srpska,” koja obuhvaća 49% teritorija u Bosni i Hercegovini, rezultat je nepovjerenja i ratnih sukoba između bosansko-muslimanske i hrvatsko-katoličke strane, odnosno Titove i Kardeljove politike iz 1961. godine. Ta jugoslavenska politička praksa “divide et impera”, nakon smrti predsjednika Franje Tuđmana, neslužbeno je nastavljena u Hrvatskoj otvorenom hajkom protiv Hrvata (katolika) iz Bosne i Hercegovine. Njihove zasluge u stvaranju i obrani države odjednom su nekima u Hrvatskoj postale upitne i nevažne, dok su mnogi od njih u službenim hrvatskim medijama proglašeni običnim lopovima i švercerima.  Hrvatski branitelji, kako oni iz Hrvatske tako i oni iz Bosne i Hercegovine, preko noći su postali teret države, nacionalni mlinski kamen, kojeg se trebamo osloboditi. Mnogi od njih, posebno branitelji, pod težinom konstantnih medijskih napada, izgubili su svaku nadu. Hrvatskim braniteljima, te djeci poginulih i nestalih branitelja, Hrvatska je dužna pružiti moralnu i materijalnu pomoć. Hrvati diljem svijeta trebaju stati u njihovu obranu, jer su u pitanju pravda i istina . Djeca poginulih i oboljelih branitelja nemaju vremena za hrvatsko čekanje. Hrvatska im to duguje. U protivnom, može li se od te djece, posebno onih koji žive u BiH očekivati da jednoga dana, ako ustreba,  pokažu prema Hrvatskoj i hrvatskom narodu istu ljubav i spremnost, koju su pokazali njihovi očevi?  Oni koji u javnosti pokušavaju stvoriti sliku o bosansko-hercegovačkim Hrvatima kao o ljudima izvan zakona, švercerima i mafijašima, te ih smatraju viškom i teretom, svjesno ili nesvjesno potiču rastakanje i podjelu hrvatskog naroda i time nanose veliku štetu Hrvatskoj. Tu lažnu i iskrivljenu sliku o bosansko-hercegovačkim Hrvatima treba suzbijati istiniom i činjenicama.  Nepobitna je činjenica da bez pomoći i žrtava bosansko-hercegovačkih Hrvata ne bi bilo današnje držve Hrvatske a niti Bosne i Hercegovine i zato bi bilo logično da svi ponovo budemo jedinstveni u odbacivanju Titove protuhrvatske politike koju danas putem javnih medija šire njegovi štovatelji, kao što smo početkom devedesetih godina bili jedinstveni u odbacivanju i rušenju Jugoslavije i stvaranju današnje hrvatske države. Gadljivo je danas slušati i čitati izjave i pisanje onih koji uspostavu komunističke Jugoslavije opravdavaju spašavanjem Hrvatske i hrvatskog naroda.
“Vrijedno je spomenuti kako su i Starčević i Radić osjetili da je jugoslavenstvo zlo. Starčević genijalno uočava inferiornost jugoslavenske teze, te ističe prirodnu, državnu, i stoga superiornu tezu naroda. Radić jedini protestira godine 1918. kad hrvatski političari plivaju u Jugoslaviju i konačno bude ubijen usred Beograda u ime jugoslavenstva kao afirmacije velikosrpstva. U borbi za spašavanje Hrvatske Hrvati se opredjeljuju u dva smjera: u borbu za potpunu nacionalnu nezavisnost i u 'borbu' za postizavanje ravnopravnosti unutar Jugoslavije.“ (Prof. Ivan Oršanić: Oslobođenje i sloboda, 1979., str. 105)


Zaključak
Jugoslavija je zakazala u svakom pogledu. Ona je bila Titov eksperiment uništavanja starih nacija i stvaranja nove jugoslavenske nacije i kao takva nije mogla uspjeti ni opstati. Pomisao na nju i na njezina tvorca treba zauvijek odstraniti iz hrvatske svijesti. U devedesetim godinama Titova politika za Hrvatsku je bila puno opasnija od Miloševićeve. Tito je, a ne Milosević, bio  razlog i oslonac velikim silama za isticanje i čuvanje cjelovitosti Jugoslavije. Oslanjajući se na Tita i njegovu politiku general Kadijević je poveo JNA u ratno razaranje Hrvatske i Bosne i Hercegovine, dok su im velike sile nametnule embargo. Odbacivanjem Tita i njegove politike Hrvati će posvjedočiti da zaslužuju državu protiv koje se Tito borio svim silama, a uzajamnim prihvaćanjem, pomaganjem i obranom jedni drugih, bez obzira iz kojih smo hrvatskih krajeva, posvjedočit ćemo hrvatsko jedinstvo i dokazati da smo jedan i isti narod.

 

Šime Letina, Washington/HIC



Vijesti | Audio | Dom i svijet | Turizam | HIC TV | Oglasnik | Knjige | Hrvati izvan domovine | Linkovi | Marketing | O nama

Copyright 1999 - 2001 Croatian Information Centre. All rights reserved.
Included in this bulletn: Reproduction or copying of images is prohibited.
Croatian Information Centre - Service Agreements
Contact Croatian Information Centre