Accomodation in Croatia
HIA-porta
Patria-Promocija, marketing agencija
Made in Croatia, proizvodi i suveniri
 

ADRESAR HRVATA
IZVAN RH(2700adresa)
Adresar Hrvata izvan RH
narudžba:info@ppr.hr

 

Zoran Vukman24. ožujka 2015.
KOMENTAR:ZORAN VUKMAN
Zašto su hrvatski antifašisti opsjednuti fašizmom?

Taj mračni predmet želja

Mislim da bi i Sigmund Freud mogao pomoći u postavljanju dijagnoze o hrvatskim titoističkim antifašistima kojima je fašizam jedna vrsta opsesije na razini kompulzivne neuroze. Ali i potisnuti objekt mračnih žudnji jer proganjajući beznačajni fašizam, moralizirajući o njemu kao opasnoj pojavi, u stvari proganjaju vlastitu totalitarnu sjenu, obračunavaju se podsvjesno s potisnutim totalitarnim tendencijama u sebi samima.

Plašenje neofašizmom u Hrvatskoj stara je opsesija titoističke nelustrirane ljevice. Neofašizam kao marginalna pojava koja se uglavnom infantilno manifestira u virtualnom internetskom „undergroundu“ po raznim forumima ili kao grafitno šaranje po zidovima, za ljevicu koja u ovoj zemlji baštini SKH, uvijek je dovoljno živi, imaginarni neprijatelj s kojim se bavi iz godine u godinu, iz dana u dan, toliko opsesivno da ga ima potrebu izmisliti jer kakvog smisla ima komunistički antifašizam (koji je u biti oksimoron) ako nema fašizma?
Zašto bi Josipović i ekipa osnivali Antifašističku ligu u Zagrebu proteklog vikenda, što bi im davalo smisao života, što bi ih nadahnjivalo ako ne strašni Minotaur fašizma?
Njihov plošni pogled na svijet i ljude, s kontrapunkta fašizam-antifašizam, ne samo da je anakronizam i znak odsuća dubine i naznaka duhovne plićine, nego i moralne prikraćenosti, nekog defekta savjesti kod tih ljudi koji lutaju u vremenu i prostoru tragajući za smislom svoga bivanja u detektiranju fašizma koji ne postoji u ovom društvu ni kao pokret ni kao ideologija, ni kao konzistentno raspoloženje naroda ili većeg dijela ljudi, organizacija i institucija. Fašizam u Hrvatskoj je doslovce fantom ako bi ga pokušali pronaći i detektirati ma kojim ozbiljnijim kriterijem, od političko-stranačkog, preko ideološko-formativnog, svjetonazorskog do sociološkog i kulturalnog. Fašizam egzistira kao etiketa, kao subjektivni pojam kojeg subverzivni ljevičari obijesno i prezirno koriste kao podštapalicu kad govore o tradicionalnoj većini u društvu. Fašizam je kao etiketa postao otrcana fraza u ekstremno lijevom i anarhističkom govoru.
Za takav diskurs fašizam je sve: i vjera, i Crkva, i domoljublje, i tradicionalna obitelj i brak, i slobodno tržište, i kapitalizam, čak i liberalizam u nekim aspektima. Bilo kakva pojava u društvu, koja ne konvenira lijevim demagozima, u njihovoj je retorici uvijek – fašizam, jer su nesposobni bilo što dublje analizirati. Što god ne razumiju, od vjere do ustroja društva, za njih je sve fašizam.

Izvan tog fanatičnog, isključivog lijevog diskursa, fašizam ne postoji. On postoji kao ideološka konstrukcija i opsesija hrvatskih antifašista. Njihova borbena retorika i osnivanje Antifašističke lige govori o tomu da su drugovi krenuli zbiti redove i da ih je obuzeo strah – strah od demokracije, strah od istine i strah od lustracije.
Premještanje Brozove biste s Pantovčaka, doživjeli su kao udar na svog voljenog vođu, na ikonu koja je donedavno značila njihovu prividnu političku supremaciju i pobjedu nad hrvatskom domoljubnom i državnotvornom idejom. Njihova opsesija je, zapravo, ideološki uvjetovani refleks koji je u svojoj biti duboko totalitaran. Oni se ne znaju nositi s izazovima demokracije, i među njima ne postoji neki intelektualni i moralni kapacitet koji bi bio kadar ispitati savjest titoizma i usudio se s ljevice kazati istinu o zločinačkom karakteru Titove vlasti.
Ne može se razdoblje pogroma nakon 1945., jednopartijski sustav i Titova doživotna diktatorska vlast pravdati godinama prividnog socijalnog blagostanja – rekoh prividnog, jer su njegovo naličje bile nestašice i akumuliranje dugova i inflacije – ne može se, dakle, zločin pravdati s inercijom života i rada u jednoj zemlji, u kojoj su ljudi nešto gradili i stvarali, ali nisu za Kompartiju i Tita, nego valjda za sebe i buduće naraštaje. Komunistički totalitarni um u ovoj zemlji čak svojata i nostalgiju na doba naše mladosti, kao da je mladost morala biti nužno vezana uz političko-ideološki okvir.
Njihova svijest otkriva ljude koji misle da je naša povijest njihova svojina i baština, da su oni njezini tumači, i dojučerašnji kompartijski totalitarci, danas bi se predstavili kao čuvari antifašističke tradicije. No što, na koncu, titoisti, imaju sa zapadnim antifašistima, s američkim i savezničkim? Dok su se potonji borili za pobjedu demokracije i oslobađanje Europe od nacizma, titoisti su se borili za pobjedu Kominterne i uspostavu kompartijske diktature.


Zaostali u dalekoj prošlosti


Na osnivačkoj skupštini Antifašističke lige, Ivo Josipović je upozorio kamerade da „osjeća žalost što u Hrvatskoj danas jačaju tendencije koje su dovele do našeg okupljanja.“
Ne znam je li Josipović kao jednu od tih tendencija vidi micanje biste svog ljubljenog vođe, ali je njegova izjava u tom kontekstu vrlo znakovita, odnosno, ona odaje ono što ga muči, i što je tu ekipu potaknulo na ideološku novu homogenizaciju. Josipović govori o fašizmu u Hrvatskoj kao da se radi o nekoj organiziranoj i opasnoj tendenciji i to u državi u kojoj je on dojučer vladao skupa s lijevom koalicijom!?

Kompartijci su majstori demagogije i stvaranja dramatičnog ideološkog ozračja i fantomskog neprijatelja u kojemu potom stradaju konkretni nedužni ljudi. Bilo bi logično da fašizam jača u zemlji kojom godinama vlada krajnja desnica a ne krajnja ljevica i sam titoistički antifašist Josipović. Jedan od čelnika te Lige na skupštini je rekao da pobjedu nad nacifašističkom ideologijom tek treba izvojevati, a bivši predsjednik ne odustaje od otrcane fraze o „ustaškoj guji“ koja je vjerojatno vrhunac njegove mašte i metaforičke kreativnosti. U kojem vremenu žive ti ljudi? Jesu li zaostali u 1941. ili u 1945. godini?

Mislim da bi i Sigmund Freud mogao pomoći u postavljanju dijagnoze o hrvatskim antifašistima kojima je fašizam jedna vrsta opsesije na razini kompulzivne neuroze. Ali i potisnuti objekt mračnih žudnji. Ima nešto perverzno u njihovoj opsesiji fašizmom, gotovo sadomazo-erotičko, jer ako se svaki dan bude s tako crnim strastveno-opsesivnim mislima, ako oko sebe vide samo fašiste i fašističke tendencije, ako ih fašizam toliko uznemiruje i uzbuđuje, a svoj život iscrpljuju u njegovim detektiranjima i pozivu na borbu protiv aveti, onda može biti da ih nešto dubinski muči, da imaju neki problem sami sa sobom, a objekt njihove opsesije kojeg napadaju je podsvjesni, prikriveni mračni predmet njihovih želja.

Njihova psihologija podsjeća na psihologiju revnog ćudorednog moralista koji po parkovima vreba nemoral a zapravo utažuje svoju voajersku potrebu, i potom nesvjesno progoneći druge progoni sebe i svoju skrivenu želju, zbog osjećaja krivnje. Titoizam je po praksi, duhu i naravi goli totalitarizam, tako da titoisti proganjajući beznačajni fašizam, moralizirajući o njemu kao opasnoj pojavi, u stvari proganjaju vlastitu totalitarnu sjenu, obračunavaju se podsvjesno s potisnutim totalitarnim tendencijama u sebi samima. Oni bi bili problem sami sebi, da u ovom društvu nisu stvorili jednu širu indoktrinarnu bazu i da im mediji i danas ne omogućuju širenje opsjena.

Umjesto zaključka donosim ovdje jedan video o Titovom posjetu Sjevernoj Koreji s toplom preporukom Antifašističkoj ligi da za svoje članstvo organiziraju jednu studijsko-poučnu ekskurziju u Pjongjang i da po mogućnosti tamo ostanu i uživaju sve blagodati u Titovom prijateljskom režimu, gdje vjerojatno nema deklariranih fašista ali zato ima raznovrsnih implikacija crvenog fašizma.
ANTIFAŠISTIČKOJ LIGI: ZAGREB - PJONGJANG


komentirao: Zoran Vukman /HIC



Vijesti | Audio | Dom i svijet | Turizam | HIC TV | Oglasnik | Knjige | Hrvati izvan domovine | Linkovi | Marketing | O nama

Copyright 1999 - 2001 Croatian Information Centre. All rights reserved.
Included in this bulletn: Reproduction or copying of images is prohibited.
Croatian Information Centre - Service Agreements
Contact Croatian Information Centre