14. travnja 2011.
Ekshumirane žrtve iz 2. svjetskog rata
Ekshumaciju posmrtnih ostataka sedam osoba jučer su u zaseoku Šolići, u mjestu Brštanovo kod Klisa, obavili policija, dežurni istražni sudac Županijskog suda u Splitu Stanko Grbavac i patolog dr. Antonio Alujević.
Policija je potvrdila kako je riječ o sedam ljudskih kostura žrtava iz Drugog svjetskog rata koji su pronađeni na dva lokaliteta u Šolićima. Kako se doznaje, nekoliko mještana svjedoka policiji i istražnom sucu reklo je da su žrtve civili iz Unešića, Dicma i Primorskog Doca koji su pokopani na nekoliko mjesta.

Prema priči mještana objavljenoj u lokalnom mediju, na tom su području 1944. godine partizani Mosećke leteće čete ubili oko 20 ljudi.
Posmrtni ostatci bit će prevezeni na odjel patologije Kliničkog bolničkog centra (KBC) Split gdje će se obaviti identifikacija žrtava. Najavljen je i nastavak ekshumacija na tom području.

 

 

 

12. travnja 2011.
Prešućene žrtve 2. svjetskog rata i poraća – Donji, Srednji i Gornji Mosti

Istina iz sela Donji Mosti o početku prvog zločina prije svih drugih zločina Drugog svjetskog rata niti za 70. obljetnicu mučkih četničkih ubojstava nije prodrla u hrvatsku javnost šire od granica Bjelovarsko-bilogorske županije. Zašto se urednici hrvatskih medija oglušuju na pozive suočavanja s istinom kako je započeo Drugi svjetski rat u Hrvatskoj i tko je počinio prvi masovni zločin nad hrvatskim civilima? Zašto kamere HRT-a svake godine dolaze u Donje Moste, a hrvatska javnost nikada u večernjem Dnevniku nije vidjela izvješće iz Donjih Mosti? Zašto se najviši politički djelatnici u Republici Hrvatskoj od predsjednika Sabora, predsjednice Vlade i predsjednika RH već godinama ne odazivaju na pozive iz Bjelovarsko-bilogorske županije da se suoče s tom istinom? Zašto se hrvatskoj javnosti želi prešutjeti jedina pravda a to je istina iz Donjih Mosti?

Na početku Drugog svjetskog rata, samo u mjesecu travnju 1941. na području Bjelovarsko-bilogorske županije ubijeno je 33 Hrvata, sve od srbo-četnika i to se još i danas prešućuje. Zašto? Je li hrvatskoj javnosti poznato da je u Bjelovaru već 1924.g. utemeljeno Udruženje četnika? Zašto se prešućuje da su mala sela Gornji, Srednji i Donji Mosti desetkovana u Drugom svjetskom ratu, poubijano je ukupno 71 osoba, a pri tzv. 'oslobođenju' ubijen je i mjesni župnik vlč. Viktor Müller.
Prešućuje li se ta istina zbog toga kako se tada više ne bi mogao tako bezočno lagati hrvatski narod o krivnji zbog vjekovne težnje za uspostavom hrvatske države i svim ugnjetavanjima i mučkim ubojstvima koje su započeli Srbi od 5. prosinca 1918. na Trgu bana Jelačića, nastavljali desetljećima u Kraljevini SHS i Karađorđevićevoj jugosrbiji te nizali u novoj Jugoslaviji sve do oslobođenja Hrvatske 5. kolovoza 1995.? Na ta pitanja već se godinama očekuju odgovori vodećih političara u Republici Hrvatskoj.

Prof. Anita Blažeković, Matica hrvatska - ogranak Bjelovar
Poštovani sudionici današnjeg spomena!
20. stoljeće je najtragičnije razdoblje naše povijesti. Promijenili smo i državne i gospodarske sustave te imali velike demografske gubitke. Prema nekim procjenama, u Prvom svj. ratu izgubili smo oko 130 000 ljudi. Prva jugoslavenska država započela je nasiljem 5. prosinca 1918. u Zagrebu kada su jugoslavenski žandari pobili 13, a ranili 17 domobrana i građana. Do početaka 2. svj. rata na području BBŽ jugoslavenski su žandari ubili 20 Hrvata. Kraljevina Jugoslavija bila je zasnovana na nasilju, a na takav je način doživjela i svoj kraj. Komunistička Jugoslavija svoje temelje gradi pomoću masovnih zločina nad Hrvatima u 2. svj. ratu i poraću, a 90.-ih nestaje i ruši se u prah, ponovno upotrijebivši silu i zločin kao svoju tehnologiju. Dakle, ovaj spomenik svjedoči o zločinima nad Hrvatima u obje Jugoslavije. Budući da se ove godine navršava 70. obljetnica od početka rata na ovim prostorima, smatram bitnim iznijeti kratak pregled događaja.
Početkom 2. svj. rata u Bjelovaru su bile smještene 108., 42. i 40. pukovnija koje su u prvim danima rata odigrale važne uloge. Naime, narednik strojničke satnije 108. pukovnije Ivan Čvek uz pomoć svojih suradnika u blizini V. Grđevca 7./8. travnja 1941. diže pobunu i otkazuje poslušnost jugoslavenskim časnicima. Uskoro im se pridružuju 42. i 40. pukovnija na čelu s pričuvnim poručnikom Leopolodom Supančićem te kreću prema Bjelovaru. Prilikom ulaska izvidnice 108. pukovnije u Bjelovar jugoslavenski su žandari u Rusanovoj ulici ubili dvojicu pobunjenih vojnika, a trojicu teško ranili. Sljedećeg dana od zločinačke ruke stradalo je još 6 Hrvata (civila), a do kraja travnja ukupno 33. Tijekom ustanka razoružano je i nekoliko stotina zatečenih jugoslavenskih vojnika i oko 100 časnika i dočasnika i nijedan nije ubijen. Jedan dio pročetnički nastrojenih vojnika i oficira uspio je pobjeći i povezati se s pojedinim četnicima i četničkim skupinama u okolici grada. Njihovo je središte bilo u selu Narti gdje se zaustavila četnička postrojba pod zapovjedništvom majora Naumovića. Ti su četnici namjeravali napasti Bjelovar te su slali prijeteće ultimatume, no hrvatske su ih straže u tome spriječile. Nakon što je u samom gradu Bjelovaru srušena jugoslavenska vlast, u utorak 8. travnja 1941. gradonačelnik dr. Julije Makanec proglasio je hrvatsku državu.
Uskoro su i vojnici dviju vozarskih pukovnija smještenih u Gudovcu također predali oružje i stavili se na raspolaganje novom hrvatskom zapovjedništvu. Slično se događalo i na podravskim borbenim odredištima, a 9. travnja 1941. oko 200 pripadnika Hrvatske seljačke zaštite i nešto vojnika iz 108. i 42. pukovnije zauzeli su žandarmerijsku stanicu i razoružali žandare u Garešnici.

Istoga dana, 9. travnja 1941., kod Peteranca, II. konjički puk jugoslavenske vojske „Car Dušan Silni" sukobljava se s Nijemcima i nakon nekoliko poginulih povlači se i kreće prema Bjelovaru ugušiti pobunu. Prenoćili su u D. Mostima. Neki mještani zbog događaja u Bjelovaru, ali i da pomognu hrvatskoj državi u Bjelovaru, pomišljaju na mogućnost razoružavanja vojnika. Mještani uglavnom nisu imali nikakvo oružje, oni su svoj naum pokušali ostvariti uvjeravanjem vojnika, kako je rat završen i kako im je najbolje otići svojim kućama. Marta Sarić, mještanka sela Mosti, prisjeća se kako je kod njih u kući na doručku bio jedan jugoslavenski vojnik, inače zadužen za prijevoz (rodom iz Banove Jaruge). Nakon što se začuo pucanj, vojnik je savjetovao da se sakriju jer neće biti dobro. Marta je sakrila i njega i svoga supruga, a malo zatim i još neke mještane te im tako spasila živote. Ubrzo se začula pucnjava i uzvici: "Kolji, pali, vojno sve!" Tragična bilanca ove pucnjave je 11 ubijenih hrvatskih civila. Njihova imena su:

1. Josip Kovačić
2. Bolto Pavlović
3. Ludvig Rupić
4. Stjepan Herceg
5. Josip Bugarin
6. Bolto Seđak
7. Franjo Rupić
8. Martin Blažeković
9. Andrija Pevec
10. Josip Rožmarić
11. Stjepan Šifkorn

To je prvi masovni zločin počinjen petoga dana rata! Istoga su dana četnici u Zrinskoj zaklali Ivana Blažekovića koji je napustio jugoslavensku vojsku i vraćao se kući. Nakon počinjenog zločina, II. konjički puk "Car Dušan Silni" krenuo je prema Bjelovaru. Nijemci su toga dana došli u Bjelovar i sa svojim tenkovima dočekali četničke konjanike u predgrađima na Križevačkoj cesti i Hrgovljanima i razbili ih tako da su uz velike gubitke bili prisiljeni na predaju. Za vrijeme 2. svjetskog rata i poraća iz sva tri sela Mosti smrtno je stradala 71 prešućivana žrtva, a među njima i svećenik Viktor Müller kojega su partizani u ožujku 1945. odveli i ubili na nepoznatom mjestu. Spomenik iza nas govori i o tom vremenu.
Ovi su događaji sustavno prešućivani u bivšoj državi, ali ni danas se ne spominju u povijesnim udžbenicima. Jugo-Hrvati, posebice ako su dodatno i jugokomunistički orijentirani, neće se odreći svojih stajališta i pogleda, neće preispitati svoje mišljenje i pogledati činjenicama u oči jer su jugokomunističke dogme očito duboko usidrene u njihovim glavama. Važno je istaknuti da su tim mišljenjima zarazili i dio hrvatske inteligencije tako da se kontinuitet prikrivanja i zanemarivanja nastavlja. Naravno postoje i „Hrvati" koji djeluju u raznim institucijama, ali gledaju isključivo vlastite interese i njima sve podređuju. Na svu sreću postoji i ona istinska Hrvatska koju predstavljamo, između ostalih, svi mi koji smo se danas ovdje okupili jer smo svjesni činjenice da nema Hrvatske bez istine. Nadamo se da će nas dogodine biti više i to iz svih krajeva Hrvatske. U ime MH Ogranak Bjelovar zahvaljujem svima Vama što ste posjetili ovo malo mjesto i sudjelovali u spomenu na ovaj, za hrvatsku povijest, važan događaj.
Prof. Anita Blažeković,
Matica hrvatska - ogranak Bjelovar (hakave.org)

 

 

 

3. ožujka 2011.
LJUBUŠAK o svojoj nerazjašnjenoj ulozi u ODMAZDI "OSLOBODILAČKE VOJSKE"
Partizan Jure Galić: Moji suborci pobili su 30 Vrgorčana
"Učestvovao sam kao podrška u akciji u kojoj je oslobođen Vrgorac polovicom 1942. godine. Nisam učestvovao u samom napadu i znam da je tamo ubijeno između dvadeset i trideset Vrgorčana, o čemu su dalmatinski partizani šutili kao ribe. Bila je to osveta komšija-komšiji, koji su na taj način riješili njihove lokalne obračune i tu je stradalo najmanje dvadeset, trideset nevinih ljudi".
Ovo je u intervjuu za sarajevski tjednik "Slobodna Bosna" izjavio Jure Galić (rođen 20. rujna 1921. godine u Bijači kraj Ljubuškog), aktualni predsjednik SUBNOR-a BiH i pripadnik Biokovskog partizanskog odreda od njegova osnutka 7. lipnja 1942. godine.
Njega se sumnjiči za brojne ratne i poratne zločine u trokutu Metković - Biokovo - zapadna Hercegovina. Iako je u svojoj knjizi "Vrijeme i ljudi" opisao svoj ratni put i događaje, ovo je prvi put da Jure Galić otvoreno govori o ubojstvu nevinih osoba (među kojima i devet žena) u Vrgorcu. Ali rodijak Rojak (Rođak) nije u tome sudjelovao. On je samo davao podršku. A odgovornost za organizirano strijeljanje civila na vrgoračkom groblju prebacuje na seoski obračun.
No, ovo priznanje svakako bi moglo biti dovoljan razlog Državnom odvjetništvu RH za pokretanje kaznenog postupka za ratni zločin. Ako se i uvaži njegova izjava da nije sudjelovao u ubojstvu, mora ga se teretiti kao čovjeka koji je davao "podršku" ili barem saslušati kao očevica i sudionika.
U Ljubuškom spremaju optužnicu protiv Rojaka zbog njegovih ratnih i poratnih zločina. Iako se često hvalio svojim podvizima u Hercegovini Jure sada pere ruke i od ubojstva 66 hercegovačkih fratara. Premda je 7. veljače 1945. godine boravio u Širokom Brijegu kao član Okružnog komiteta za zapadnu Hercegovinu, on opet pere ruke poput Pilata, a odgovornost prebacuje na dalmatinske partizane.
"Na Širokom Brijegu je bilo najteže, jer je ustaštvo tamo utjecajno", kazao je za "Slobodnu Bosnu" Jure Galić.
"Pogotovo je bio utjecajan katolički kler koji je bio skoro apsolutno ustaški orijentisan. Naši su tu napravili jedan džumbus. Radnje su bile isprovaljivane, a zapovjednici dalmatinskih postrojbi nisu mogli vladati jedinicama i pojedincima."
Opet Jure nigdje, a krivi Dalmatinci. Čudno da je u svojoj nedavno napisanoj biografiji istaknuo da nigdje i nikad nije ni mrava zgazio. A ja od mnogih čuo da je taj snažni dvometraš i nakon rata, kao svemoćni okružni tužitelj u Mostaru, znao meračiti nad "klasnim neprijateljima", posebice onim snažnijim.
PIŠE PETAR MILOŠ

Daksa - zločin bez kazne
Dubrovačka udruga za očuvanje uspomene na žrtve komunizma stradale na otoku Daksi "Daksa 1944./45." dobila je od Županijskog državnog odvjetništva dopis u kojemu stoji kako nema osnove ni dokaza za podnošenje istražnog zahtjeva protiv počinitelja likvidacije na otočiću Daksa od 25. do 27. listopada 1944. godine. Odvjetništvo se očitovalo nakon što je potkraj 2007. godine udruga podnijela kaznenu prijavu protiv više nepoznatih počinitelja pogubljenja 45 građana Dubrovnika.
"Unatoč objektivno utvrđenoj likvidaciji 45 osoba na otoku Daksa, iskazi ispitanih svjedoka koji se ne očituju o nalogodavcima ili izvršiteljima toga kaznenog djela, rezultati očevida, ekshumacije i utvrđivanje identiteta pogubljenih ne daju osnove za podnošenje istražnog zahtjeva protiv određene osobe. U slučaju pronalaska dokaza kojim bi se za počinjenje kaznenog djela moglo teretiti određenu osobu ili više njih, zahtijevat će se pokretanje kaznenog postupka", stoji u dopisu zamjenika županijskog državnog odvjetnika Vlatka Cibilića, objavljenom u biltenu udruge "Daksa 1944./45.".
- Strašno smo razočarani ovakvim, čisto birokratskim odgovorom. No, nećemo odustati. Ponovno ćemo se obratiti Županijskom državnom odvjetništvu, jer ne možemo dopustiti da stratište na Daksi, gdje su komunisti bez suđenja pogubili naše sugrađane, padne u zaborav. Kad podastremo nove dokaze o zločinu, možda se pokrenu i nadležne institucije - poručio je predsjednik udruge "Daksa 1944./45." Mato Račević, čiji je otac među Dubrovčanima likvidiranima na otočiću pred Dubrovnikom prije 67 godina.
Gabrijela Bijelić
Slobodna Dalmacija

 

 

23. veljače 2011.
FRA PETAR BEZINA I DALJE ISTRAŽUJE ZLOČINE BEZ PRESUDE KOJI SU SE DOGAĐALI KLERU
Fra Bezina: U vrijeme II. svjetskog rata ubijeni su 663 svećenika i 31 časna sestra
Bit će zanimljivo vidjeti hoće li "Karamarkov zakon" o kažnjavanju zločina za vrijeme i neposredno nakon Drugoga svjetskog rata obuhvatiti one koji su ubili 663 katolička svećenika, među njima 88 bogoslova i sjemeništaraca, te 31 časnu sestru, dakle nenaoružane i obrazovane ljude, ali - klasne neprijatelje.
Najviše su ih, prema "Hrvatskom martirologiju", popisu koji sadrži prezicne podatke o svim žrtavama, kao i načinima i mjestima ubojstva, likvidirali partizani i OZNA, do svibnja 1945. njih 240, nakon savezničke pobjede još 263, a na služenju u JNA 12.
Četnici su ubili 37 klerika, nacisti 16, vlasti NDH 11, talijanski fašisti dvoje, u angloameričkom bombardiranju izginulo ih je 32, a u zatvorima ih je završilo na stotine...

Bez suda i presude
Dr. fra Petar Bezina (93) posvetio je svoja životna djela istraživanju tih zločina, u nekoliko knjiga donio je svjedočanstva o stradanju bez suda i presude, te načine ubojstava, koji su ponekad nevjerojatno svirepi: pored "uobičajenih" strijeljanja, zatucali su ih sjekirama, razapinjali, žive spaljivali, pržili strujom, kamenovali, utapali...
Za stotine mrtvih nitko nikad nije odgovarao, a do danas je nemoguće doći do policijskih arhiva koji bi mogli rasvijetliti strašna zlodjela.
- Kad je pao komunizam 1990., dan mi je na raspolaganje arhiv Ministarstva unutrašnjih poslova u Zagrebu, sve je bilo u strašnom neredu, i što sam mogao sam spasiti, sačuvao sam i objavio. Nakon toga je zatvoren i više nitko nije uspio ući - objašnjava fra Petar, čiji su popisi ipak cjeloviti, jer je godinama obilazio dalmatinske župe i skupljao svjedočanstva, premda tijela pojedinih ubijenih svećenika nikada nisu pronađena.
- Franjevci su osobito bili trn u oku komunistima, jer su bili svećenici iz naroda posvećeni narodu, i njegovali su ideju o hrvatstvu. Stoga su ih pokušali zatrti; u bosanskoj provinciji ubijeno ih je 86, hercegovačkoj 66, a onda slijedi naša dalmatinska sa 45 ubijenih fratara.
- U Zagrebu je nakon rata proveden proces protiv tamošnjih franjevaca koji su navodno organizirali diverziju na tvornicu "Gaon", a za što sam dokazao da je apsurdna optužba. Znate, ne pišem ja protiv komunista, nego o zlodjelima komunističkih ideologa, jer su pokušali sustavno uništiti Crkvu - objašnjava dr. Bezina, koji je zaređen usred rata 1942. i dobro se sjeća prilika u to vrijeme.

Bezvrijedan život
- Talijanski fašisti su tukli i zatvarali franjevce, upravo zbog hrvatske opcije koju smo zagovarali. A onda dolaze komunisti koji su nas željeli istrijebiti. Svećenički život bio je bezvrijedan sve do 1948. godine, a ni otada nije baš bio na cijeni. Strah je bio toliki da nismo međusobno mogli slobodno razgovarati, više si se bojao prijatelja nego neprijatelja. Ucjenjivali bi ljude iz blizine svećenika da bilježe i dojavljuju, a za najmanju izgovorenu riječ - nestao si.
- OZNA i narodni odbori, odnosno tročlane ćelije na čelu sa sekretarom Partije, odlučivali su tko će biti ubijen, tako sam i ja dvaput za dlaku izbjegao strijeljanje, a ničim se nisam zamjerio režimu. Nadbiskupa splitskog dr. Franu Franića tukli su i kamenovali u Vidu, Metkoviću, Vidonjama, Makarskoj, Omišu i Splitu, od svega je umalo umro - prisjeća se fra Petar, čiji je brat fra Ivan, jedna od posljednjih žrtava iz tog razdoblja, nestao u Zagrebu travnja 1948. godine, a UDBA je falsificirala njegova "pisma" roditeljima iz Kanade.
Pedeset godina fra Petar ga je tražio, čak je Manolića pitao, ali nije dobio odgovor.
- Strah je bio toliki sve te godine da sam, kao i svi koji su se bavili zločinima nad svećenicima ili civilima, teškom mukom dolazili do podataka. Do danas se ljudi plaše! Ali uspjeli smo, ne može nitko reći da nema imena i svih podataka o ubojstvima, a hoće li biti provedene istrage, stvar je pravne države. Papa Ivan Pavao II. je nakon prvog pohoda Hrvatskog 1994. godine ponio moju knjigu o žrtvama među dalmatinskim svećenicima i pokazao je u Rimu kao najznačajniji poklon iz Hrvatske - zaključuje dr. Bezina.
Bolesničko pomazanje
Fra Petar Bezina je vicepostulator postupka za proglašenje blaženim fra Rafaela Kalinića, franjevca kojeg su u 33. godini ubili nacisti. Fra Rafo je vraćajući se iz Brnaza, gdje je išao dati bolesničko pomazanje jednom partizanu, kod Malbašinih kuća vidio kako njemački vojnici pale kuće i maltretiraju ljude. Stao je u njihovu obranu, a nacistički časnik ga je ubacio u zapaljenu kuću, gdje je živ izgorio. Još za života su ga smatrali svetim čovjekom, posvećenim molitvi i krepostima.

Žrtve rata
Biskupijski svećenici:
.. Zagrebačka - 78
.. Vrhbosanska - 39
.. Đakovačka - 30
.. Splitsko- makarska - 27
.. Ostale biskupije - 226
Po redovničkim zajednicama:
.. Franj. Bosna Srebrena - 73
.. Franj. Hercegovačka - 69
.. Franj. Presv. Otk. Split - 45
Ostali redovnici - 68

Redovnice - 31
'Bojali smo se pitat'
Splićanka S.D. (84), čiji su podaci poznati redakciji, ispričala nam je svoja sjećanja na teror novog režima 1944. godine.
- Odvodili su ljude iz kuća, nisi smio ništa pitat jer bi te odveli s njima. U kamione su trpali HSS-ovce, mačekovce, trumbićevce i uglednije građane koji nisu bili komunisti, nitko se nije vratio. Strašno nas je pogodilo kad smo čuli da su jedne noći došli i po poznatog župnika s Pojišana, kapucina fra Pavla Ivakića, jer je navodno imao neke novine i letke. Volio ga je cijeli tadašnji Split, bio je drag, milosrdan i pametan, a živio od milostinje. Nakon malo vremena čuli smo da je strijeljan na Lovrincu.
Slobodna Dalmacija

 

 

21. veljače 2011.
PROGONI NJEMACA POD KOMUNIZMOM
Zloglasni plan OZNE: Mučiti, silovati, ubiti, protjerati!
Proljeće 1945. godine nagovještavalo je kraj dugog i krvavog Drugog svjetskog rata u kojemu je poginulo između 55 i 70 milijuna ljudi. Na prostoru bivše Jugoslavije nova zvjerstva tek će uslijediti. Brojne izbjeglice, među njima i dijelovi poraženih vojski, krenut će prema Austriji bježeći pred partizanima i Crvenom armijom.
Jedan dio uspjet će se probiti i pronaći sigurnost izvan granica Jugoslavije,no neki nisu bili te sreće. Vlast već odavno ima plan. Sve Nijemce ili likvidirati ili protjerati iz zemlje kako bi se otvorila mogućnost provođenja agrarne reforme i kolonizacije, te radikalne promjene demografske/etičke slike Jugoslavije.
U Jugoslaviji živjelo 500.000 Nijemaca
Prema znanstvenim radovima dr.sc.Vladimira Geigera, iz Hrvatskog instituta za povijest u Zagrebu, koji više od 20 godina proučava poratna zbivanja na ovim prostorima, a posebno stradanja folksdojčera, procjenjuje se da je od njih 500.000, koliko ih je živjelo na području Jugoslavije do kraja Drugog svjetskog rata, približno 240.000 bilo evakuirano pred naletom Crvene armije i partizana, te se nikada više nisu vratili na svoja ognjišta. Izuzmemo li one koji su bili mobilizirani u postrojbe Wehrmachta i Waffen-SS, gotovo 200.000 jugoslavenskih Nijemaca civila potpalo je pod komunističku vlast u Jugoslaviji, a od toga njih približno 70.000 izgubilo je živote u logorima. Ostatak je nestao tijekom etničkog čišćenja ili je, pak morao izbjeći. Ovome treba pridodati i približno 10.000 slovenskih folksdojčera vojnika i civila koji su stradali za rata i poraća. "Prema svim proračunima proizlazi da je broj stvarnih ljudskih gubitaka jugoslavenskih Nijemaca iznosio gotovo 100.000 osoba, navodi se u jednoj od Geigerovih studija. U isto vrijeme prema njemačkim/folksdojčerskim zapisima između 1944. do početka 1948., u logore je internirano približno 170.000 ljudi. U logore su upućivane cjelokupne obitelji, starije osobe, žene s djecom, bez obzira na dob. Ondje je od posljedica zlostavljanja, zime, gladi, tifusa i dizenterije umrlo približno 70.000 pripadnika njemačke manjine. Broj žena i djece koji su umrli bio je vrlo velik; čak 26.000 Njemica, te 6.000 djece (od kojih je 5.582 poimenično identificirano). "Logori nisu zatvoreni ni 1947.godine, a tada su ukinuti samo logori za folksdojčere na području Hrvatske. Oni koji u međuvremenu nisu stradali u logoru ili pak pušteni, prebačeni su u logore u Vojvodini. U Jugoslaviji su logori za folksdojčere ukinuti tek u ožujku 1948.", potvrdio nam je dr. Geiger.

Sve su im uzeli
Politički okvir za etničko čišnjenje Folksdojčera stvoren je 21. studenoga 1944., kada je donesen akt na zasjedanju AVNOJ-a o prijelazu u državno vlasništvo neprijateljske imovine. Pod udar je došla svaka osoba njemačke narodnosti koja se nije izravno suprotstavila nacizmu. Iako je jedan manji dio folksdojčera sudjelovao u oružanom otporu nacistima, to se nije uzimalo previše u obzir. Slijedila je za golemu većinu konfiskacija imovine i protjerivanje, odnosno upućivanje u logore. Njihova sudbina bila je vezana uz propast Trećeg Reicha. Do potkraj Drugoga svjetskog rata jugoslavenski folksdojčeri, muškarci, uglavnom su bili dragovoljno ili prisilno mobilizirani u njemačke vojne i poluvojne postrojbe i u kućama su ostali starci, žene i djeca. Njemačko stanovništvo koje nije izbjeglo ili bilo do tada protjerano, bilo je tijekom i nakon ratnih djelovanja prepušteno samovolji pobjednika, ističe u studijama dr.Geiger. Bezakonje, pljačke, maltretiranja, ubojstva, silovanja žena, postali su potkraj rata i neposredno nakon njega folksdojčerska svakodnevnica, ali i ne samo njih, nego svih potencijalnih političkih protivnika iz svih nacionalnih/etničkih skupina. U zavičaju su ostali mahom folksdojčeri koji nisu bili izloženi neposredno ratnoj opasnosti i koji se nisu smatrali odgovornima za događaje u tijeku rata, očekujući da će se nastupom mira vratiti njihova rodbina, susjedi i prijatelji, ne pretpostavljajući da bi im se mogla pripisati kolektivna krivnja. Posao eliminacije preuzeo je Odjel za zaštitu naroda - OZNA. Masovna ubojstva folksdojčera organizirano su provedena u mnogobrojnim mjestima, posebice u Vojvodini (Alibunar, Bačka Palanka, Banatski Despotovac, Bečkerek, Charlevill, Kikinda, Kovin, Mastort, Mramorak, Nemačka Crnja, Omoljica, Pančevo, Ruma, Sarča, Sivac, Srijemska Mitrovica, Stara Pazova, Starčevo, Vrbas, Vršac, Zemun, Zichydorf). "Očito ne bez naređenja, odobrenja i(li), pak, znanja najviših tijela i pojedinaca Jugoslavije, uključujući i Josipa Broza Tita, navodi dr.Geiger.

Priča o Jakobu
Povijest govori: Jakob Sohl-Daxer tada je imao 13 godina, svjedočanstvo je iz knjige N. Stefanović "Jedan svijet na Dunavu", a opisuje se logor koji se nalazio u Knićaninu (Rudolfsgnad) u Banatu. Od 18 tisuća logoraša ondje je te 1946. godine bilo čak 8.288 djece do 14 godina.
- Najteža je bila zima 1946. Četiri dana oko Božića nije bilo hrane. Počela su masovna umiranja. Rekli su nam da zbog velikog snijega nije moguće dovoziti hranu. Mi nismo imali ništa, sve nam je bilo oduzeto. Ni komad sapuna, ni zdjelu, šalicu... Od ogrjeva ništa, i kad su ljudi trgali plotove ili razvaljivali šupe, onda su stražari pucali i ubijali koga su zatekli; onog tko nije uspio pobjeći. U početku je dnevno umiralo 70, zatim po stotinu, mislim da je granica bila 120 ljudi osoba. Najviše su stradala djeca u logoru. U gostionici su bila smještena djeca pred smrt. Umirala su od gladi. Nekima je lice trunulo, zubi ispadali. Stanovao sam preko puta i cijele noći slušam tihe jecaje, nisu smogli snage ni da plaču. Ostavljeni su bili da umru, i to nekoliko stotina djece".

Tifus, uši, glad...
U logorima su se zbog pomanjkanja higijene pojavile uši koje izazivaju pjegavi tifus. Povjesničar Vladimir Geiger u svojim znanstvenim radovima navodi iskaze i sjećanja nekih od logoraša u Slavoniji, među njima Hede Schestak rođ. Dibisch: "U samom logoru je bilo strašno. Vladale su bolesti, pretežno pjegavac, para-tifus i dizenterija. Bili smo gladni i iscrpljeni. Raditi smo morali cijeli dan bez hrane... Barake su bile pune stjenica i ušiju". Drugi logoraši navode da su u početku dnevno umirale dvije, tri osobe, a nakon višemjesečna boravka u logoru, primjerice onom u Valpovu, umiralo je dnevno po 20-30 osoba. Problem s tifusom početkom travnja 1946. postaje toliko velik da se zaraza širi izvan logora Valpovo na okolno stanovništvo, te prijeti epidemijom širih razmjera. Tek tada su uslijedile opširne mjere cijepljenja i tifus je uklonjen. Dr.Geiger s Hrvatskog instituta za povijest ističe da je kroz logor Valpovo prošlo prema svim vrlo pouzdanim navodima i procjenama približno 4.000 logoraša, uglavnom starijih osoba, žena i djece. Do svibnja 1946., kada je logor Valpovo raspušten, stradale su najmanje 1.074 internirane osobe, uglavnom od gladi, dizenterije i tifusa. Ubijanja i smaknuća logoraša, osim u nekoliko slučajeva koji su nedvojbeni, u logoru Valpovo nije bilo. Prema dokumentiranom iskazu upravitelja logora Josipa Globočnika, tek nakon dolaska medicinske ekipe u proljeće 1946. koje su raskužile logor DDT-om (sredstvo za uništavanje gamadi, iznimno djelotvorno protiv ušiju prenosnika tifusa pjegavca), te nakon što se odjeća počela iskuhavati, tifus je postupno nestao. Inače, prašak DDT i tablete pristigle su uz pomoć UNRR-a u Jugoslaviju, te je tifus u Hrvatskoj i Jugoslaviji uglavnom uklonjen.
Žene su bile okrutnije
Većina logora bila je ograđena visokom bodljikavom žicom i kulama stražarama. Dr.Geiger u svojim istraživanjima navodi da su u Valpovu folksdojčeri bili smješteni u barakama, muškarci i žene odvojeno. Barake nisu imale rasvjetu i grijanje, nisu imale stakla na prozorima, te su oni zatvoreni daskama. Ljudi su ležali na drvenim krevetima ili podovima bez slame (često u brojnim logorima i bez pokrivača). Tko nije mogao pronaći mjesta, morao je spavati vani, u unutarnjem logorskom dvorištu. Logorska uprava i straža postoje u napuštenom njemačkom selu Krndija kod Đakova. Ondje je logoraše čuvalo 14 pripadnika jugoslavenske Narodne milicije od kojih su četiri žene, koje su, prema iskazima i sjećanjima logoraša bile najokrutnije. Kroz logor je prošlo približno 4.000 ljudi, a približno 1.500 ondje je smrtno stradalo.

Andrija je likvidirao 22 žene
U logorima je bilo i otvorenih umorstava. O tome svjedoči i postupak komandanta upravitelja logora Pusta Podunavlje u Baranji, koji je bio neki Andrija, Srbin iz Bijelog Brda, nedaleko od Osijeka. Prema iskazima svjedoka, koje navodi povjesničar dr.Geiger, upravitelj logora vatrenim oružjem usmrtio je najmanje 22 osobe, uglavnom nemoćne i žene. Posljednji veći logor za folksdojčere u Hrvatskoj bio je logor Tenja/Tenjska Mitnica kod Osijeka. Kada je raspušten u siječnju 1947., logoraši su prebačeni u logor Knićanin u Banatu, koji je postojao do ožujka 1948., a koji mnogi zbog bolesti i gladi nisu preživjeli. Brojni grobovi folksdojčera preminulih u logorima Hrvatske nisu nikada označeni. Ukoliko su imali oznaku tada su to bili jednostavni drveni križevi. Kod logora Šipovac, nedaleko od Našica, 60-ih godina 20. stoljeća, križevi su s grobova uklonjeni. Zemljište na kojem se nalaze grobovi danas je obradivo, bez ikakvih grobnih oznaka.

Najveći i naokrutniji logori
Najveći logori za pripadnike njemačke manjine na području Hrvatske bili su tijekom 1945./46. Josipovac kod Osijeka, Velika Pisanica kod Bjelovara, Krndija kod Đakova, Šipovac kod Našica, Pusta Podunavlje u Baranji i Tenja/Tenjska Mitnica kod Osijeka, te Valpovo. Prema podacima Njemačkog crvenog križa, te njemačkim Zemaljskim podunavskošvapskim povijesnim izvorima uz već nabrojane, logori su također bili: Antunovac kod Pakraca, Bjelovar, Borovo kod Vukovara, Beli Manastir, zatim Branjih Vrh i Kozarac kod B.Manastira, pustare Mitvar, Mirkovac i Sokolovac kod Darde, zatim Čeminac također kod Darde, Popovac kod B.Manasira, Čakovec, Daruvar, Golinci kod Donjeg Miholjca, Karlovac, Lepoglava, Ogulin, Osijek, Požega, Vinkovci, Virovitica, Vukovar, Slavonski Brod, Soljani kod Županje, Zagreb (Jankomir i Prečko).
240.000 folksdojčera bilo je pred naletom Crvene armije i partizana evakuirano, te se nikada više nisu vratili na svoja ognjišta170.000 ljudi internirano je u logore na prostoru Jugoslavije 70.000 folksdojčera umrlo je u logorima, uglavnom od bolesti, gladi, hladnoće i premorenosti 26.000 tisuća žena izgubilo je živote 6.000 djece do 14 godina starosti umrlo je u logorima 30.000 jugoslavenskih folksdojčera deportirano je potkraj 1944. prema zahtjevu Sovjeta na prisilan rad u SSSR,i to uglavnom žena
Marijan Matasović

 

 

14. veljače 2011.
MINISTAR DEMANTIRA DA SU ISTRAGE POLITIČKI MOTIVIRANE
Karamarko: Elite zadnjih 20 godina nisu bile senzibilizirane za zločine iz II. svjetskog rata
Neosporna je činjenica da je Hrvatska prepuna jama koje su zatrpane leševima nekih ljudi. Kao čovjek ne mogu mirno spavati u zemlji sa 900 jama, da su te jame neistražene, da se ne zna počinitelj i da se ne zna zašto su ti ljudi ubijeni, rekao je ministar unutarnjih poslova
ZAGREB  Ministar unutarnjih poslova Tomislav Karamarko  izjavio je danas u intervjuu tjedna Hrvatskoga radija, kako je neosporna činjenica da je Hrvatska prepuna jama zatrpanih leševima te da političke elite zadnjih 20 godina nisu imale senzibilitet za taj problem.
>Čini se da političke elite, koje su u Hrvatskoj vladale posljednjih 20 godina, nisu imale senzibilitet za taj problem. Neosporna je činjenica da je Hrvatska prepuna jama koje su zatrpane leševima nekih ljudi. Kao čovjek ne mogu mirno spavati u zemlji sa 900 jama, da su te jame neistražene, da se ne zna počinitelj i da se ne zna zašto su ti ljudi ubijeni<, rekao je Karamarko odgovorivši na pitanje zašto se čekalo 20 godina da se krene s pokretanje istraga zločina nakom Drugog svjetskog rata.
Ministar napominje kako se istrage ne provode zbog ulaska u EU već zbog obaveze prema obiteljima ljudi likvidiranih bez suđenja.  Smatra da odnos prema tome govori i o civilizacijskom statusu društva u kojemu živimo. Istaknuo je da je antifašizam priznata svjetska i civilizacijska stečevina  te ocijenio da >samo luđaci ne mogu biti protiv fašizma<.  Ističe da su komunizam i boljševizam također učinili mnogo zla, a da je hrvatski narod žrtva i jedog i drugog. >Fašizam, boljševizam, nacizam i komunizam su smeće 20. stoljeća<, rekao je. 
>Bitno je reći da su se ti zločini događali, tko je počinio te zločine i te da postoji zapovjedna odgovornost<, kazao je Karamarko i podsjetio na principijelnost i strogost vezanu za pitanje >zapovjedne odgovornosti, čišćenja, pročišćavnja i devijacije u Domovinskom ratu<.
Na pitanje kada se mogu očekivati rezultati istraga, rekao je da su one počele na nekoliko strana te da je to velik i dugoročan proces koji ovisi i o Državnom odvjetništvu i istražnim sudovima.
Vezano za najavu borbe protiv privatizacijskog kriminala, novinar je upitao da li su se počeli provjeravati poslovi Radimira Čačića obzirom da je policija bila u >Zelenoj punti<, Karamarko je rekao da pretvorbeni kriminal ne zastarijeva te da će se mnogi slučajevi koji su pali u zastaru morati aktivirati. >Ne bih govorio ni o jednom pojedincu<, rekao je dodavši kako policija radi na navedenom slučaju te da ne prejudicira i nikoga unaprijed ne osuđuje.
Komentirajući aferu Daimler, kazao je da su dobili ogromnu količinu materijala koji se sada radi, no nije želio komentirati taj Uskočki predmet. Na upit je li pred ulaskom u HDZ, kazao je da ovog momenta ne razmišlja o ulasku ni u jednu stranku. Ističe da je njegova politička opcija  demokršćanska, desnoga centra, no napominje da je ovoga trenutka koncentiran na posao u MUP-u.
Na pitanje o slučaja Purda i je li policija obavila sve kako je trebala, jer nije jasno zašto se te ljude nije moglo upozoriti, Karamarko je rekao da je to slučaj koji je sve pogodio. Ta je tjeralica raspisana 2007. i moram reći da su se institucije ponašale suklado zakonskoj proceduri, napomenuo je. >Da li je trebalo još nešto napraviti, aktivnije postupiti u komunikaciji s braniteljskim udrugama i obiteljima teško je govoriti jer nisam tada bio u toj poziciji da bilo što učinim niti sam znao da postoji ta tjeralica<, kazao je dodajući da je teško bacati krivicu na nekoga od prije dvije godine. Drži da će se država morati radikalnije i oštrije obratiti Srbiji i međunarodnim institucijama kako bi se iskazi dobiveni pod prisilom i torturom u logorima smatrali ništavnima.
Na pitanje je li bilo kršenja ljudskih prava obitelji Sanader, Karamarko je kazao da policija nikome u državi ne krši ljudska prava.  Kazao je i kako s tvrtkom Fimi media nije potpisao ništa, podsjetivši da je zadnji ugovor s tom tvrtkom potpisan u kolovozu 2008., a da je on ministar postao dva mjeseca poslije.

 

 

14. veljače 2011.
UNATOČ TROGODIŠNJOJ INTENZIVNOJ ISTRAZI O LIKVIDACIJAMA IZ DRUGOGA SVJETSKOG RATA I NAKON NJEGA, KAZNENE PRIJAVE JOŠ NISU PODNESENE
KOMUNISTIČKA ZLODJELA Manolić, Bulat i Boljkovac: Ne znamo ništa o zločinima
Unatoč trogodišnjoj intenzivnoj istrazi vezanoj uz ratne zločine protiv civila i ratnih zarobljenika tijekom Drugoga svjetskog rata i nakon njega, a u kojima su, navodno, svoj obol dali i Josip Manolić, Josip Boljkovac te Rade Bulat, iz MUP-a poručuju da kaznene prijave još uvijek nisu podnesene.

Istraživanje počelo 2007.
- Tijekom kriminalističkog istraživanja koje je počelo 2007., a koje još uvijek i dalje intenzivno traje, policija je obavila niz obavijesnih razgovora. Prikupljena je i relevantna dokumentacija koja se temeljito provjerava - pojasnio je Krunoslav Borovec iz MUP-a. MUP je, a o tome je u više navrata govorio i ministar unutarnjih poslova Tomislav Karamarko, ove godine, kao uostalom i svake izborne do sada, doista intenzivirao istrage komunističkih zločina, a prema navodima Večernjeg lista, vrlo brzo će uslijediti i kaznene prijave, i to protiv Manolića i Boljkovca, koji su potkraj rata i nakon njega bili zapovjednici Ozne u Bjelovaru i Karlovcu, dok je Bulat bio jedan od glavnih partizanskih zapovjednika u sjeverozapadnoj Hrvatskoj.
Svu trojicu se tereti da su odgovorni zapovjedno te da su i osobno sudjelovali u likvidacijama zarobljenika i civila, ali i u njihovim mučenjima. Nakon završetka policijske istrage, na potezu će biti Državno odvjetništvo.
Manolića i Boljkovca javno je 2009. godine optužio Hrvatski helsinški odbor i Ivan Zvonimir Čičak. HHO je javnosti dao na uvid fotokopije dokumenta Udbe, prema kojima su se likvidacije bez suđenja obavljale u razdoblju od 1945. do 1947. godine na širem karlovačkom području i u kojima je ubijeno 210 osoba.
Na dokumentu je potpis Josipa Boljkovca. MUP je navodno u istrazi došao do svjedoka koji tvrde da je Boljkovac u logoru Dubovac i drugim logorima teško mučio zarobljenike. On pak sve opovrgava.
- Ma kakva mučenja? O čemu oni pričaju? To su sve izmišljotine. Okružna policija je bila nadležna za sve. Nisam sudjelovao ni u kakvim zločinima. Moja je savjest čista, a ne znam je li njihova kad sad u predizborne svrhe rade ovakve stvari - kratko je poručio Boljkovac.
Rade Bulat također odbacuje sve optužbe.
- To je ogavna neistina i laž, neshvatljivo mi je da neki bolesnik hoće na taj način javno ocrniti mene i NOB. Ako sam za nešto kriv, onda sam valjda kriv što sam 1942. porazio neprijatelja pred Zagrebom - prokomentirao je Bulat, narodni heroj i komandant 13. proleterske brigade.
- Ja sam svoje dostojanstvo sačuvao i u zatvorima bivše Jugoslavije i u ratu i u miru. U akcijama u kojima je bilo zarobljenika, pa tako i u pobjedničkim akcijama iz 1942., zarobljenike sam predao nadležnoj komandi, a kao komandant brigade nisam uopće bio na suđenjima bilo kome - rekao nam je Bulat, te dodao kako policija nije s njim kontaktirala u vezi s bilo kakvim istragama.
Inače, protiv Rade Bulata je prije više od 10 godina bila podnesena prijava zbog raznih zločina počinjenih u Drugom svjetskom ratu u Jastrebarskom, a njegov tadašnji odvjetnik Čedo Prodanović nam je u subotu kazao kako policija tu istragu protiv njega, na koncu, uopće nije službeno bila ni pokrenula.
Hajdi Karakaš Jakubin, Frenki Laušić, Anita Belak Krile, Slobodna Dalmacija

 

 

 

11. veljače 2011.
SPELEOLOG SPLITSKOG 'ŠPILJARA' TIJEKOM PODUŽEG ISTRAŽIVANJA PODZEMNOG SVIJETA DOŠAO DO STRAŠNOG OTKRIĆA
Speleolog Tonči Rađa: Tisuću partizanskih žrtava bačeno je u dalmatinske jame
Najmanje tisuću ljudi stradalo je u vrijeme Drugog svjetskog rata na području Dalmacije. Tvrdi to Tonči Rađa, speleolog splitskoga "Špiljara", kojega je istraživanje podzemnog svijeta dovelo i do strašnih otkrića.
- U posljednje vrijeme smo istražili i locirali oko 25 jama, no još je najmanje 10 jama koje tek treba istražiti jer špilja i jama ima na gotovo cijelom području Splitsko-dalmatinske županije te dijelom u susjednoj Šibensko-kninskoj županiji - kaže Rađa.




Brojne su neistražene jame koje kriju tajne o počinjenim ubojstvima na području Dalmacije


Najmanje tisuću ljudi stradalo je u vrijeme Drugog svjetskog rata na području Dalmacije. Tvrdi to Tonči Rađa, speleolog splitskoga "Špiljara", kojega je istraživanje podzemnog svijeta dovelo i do strašnih otkrića.
- U posljednje vrijeme smo istražili i locirali oko 25 jama, no još je najmanje 10 jama koje tek treba istražiti jer špilja i jama ima na gotovo cijelom području Splitsko-dalmatinske županije te dijelom u susjednoj Šibensko-kninskoj županiji - kaže Rađa.

Karamarkov zahtjev

To je samo jedno u nizu svjedočanstava o masovnim komunističkim zločinima, koje je aktualizirano nakon zahtjeva ministra policije Tomislava Karamarka za otvaranjem istrage o događanjima nakon Drugog svjetskog rata na ovim prostorima. Ministar Karamarko optužio je, ujedno, DORH za ignoriranje 700 evidentiranih jama, što je u startu izazvalo sukob između MUP-a i DORH-a.
Za sada je, naime, poznato da se istražuju jame u zaleđu Marine kod Rastovca, na Miljevačkom platou, na južnim padinama Kozjaka iznad Kaštela, sjevernije na području kaštelanske Zagore na Darijinu kuku, djelomično je ekshumirana i jama Gluvuša u Ogorju. Mnogo je jama na Kamešnici i Dinari, tako je Kurbegova jama na granici s BiH djelomično istražena, na ekshumaciju čeka još jedna jama između Trilja i Ciste.
Na triljskom području u Podima je najmasovnija grobnica jer je prije nekoliko godina tu obavljena ekshumacija 133 žrtava ubijenih 1944. godine, a njihove su kosti pohranjene u Dobranjama. Na istragu čeka jama na sjevernoj strani Mosora, poznatija kao Zlatna jama, a ima i neistraženih lokacija na južnim padinama Mosora, kao i na biokovskom vrhu Sveti Jure, te između Zadvarja i Vrgorca.
Mnogo je jama i na otocima, na Šolti su to Bratska jama i Rudina, na Braču je Vičja jama s desetak kostura, Burinice, nedaleko Pustinje Blaca, kod Bežmekova stana na Vidovoj gori. Tajnu kriju i jame na Hvaru jer na ekshumaciju čeka jama na Kopanjici, a još je jedna jama u blizini za koju se ne zna točna lokacija.
Tko je ubijen u Podima?
Nakon otkrića jama na području Splitsko-dalmatinske županije, saslušani su mnogi svjedoci, obavljene brojne DNK analize, a jedna od posljednjih donijela je neočekivani rezultat jer je upravo DNK analizom utvrđeno kako u triljskom naselju Podi nisu posmrtni ostaci Ćire Pavića iz Doca, rođenog 1924. godine, koji je poginuo 1944. godine.
Kosti iz te jame ekshumirane su lani u listopadu, a ekshumaciju je, uz patologa i policiju, vodila Ljiljana Stipišić, istražna sutkinja Županijskog suda u Splitu. - Tada smo znali da je riječ o muškoj osobi, u dobi iznad 40 godina, imali smo i pretpostavke da bi se moglo raditi o Ćiri Paviću, no DNK analiza nam to nije potvrdila. Zato molimo, ako netko ima saznanja o tome tko je mogao stradati u Podima, neka nam se javi - kaže Ljiljana Stipišić.
PIŠE OJDANA KOHAREVIĆ

Antifašisti: Manipulirate stradalima u izborne svrhe

U Savezu antifašističkih boraca i antifašista (SABA) RH u jučerašnjem priopćenju su ustvrdili kako se u Hrvatskoj "manipulira žrtvama Drugog svjetskog rata u dnevnopolitičke i izborne svrhe", te da "ozbiljni povjesničari trebaju proučiti sve, a ne samo zločine jedne strane".
Predsjedništvo SABA RH je priopćenjem reagiralo na jučer započetu ekshumaciju ostataka žrtava iz grobnice u zagrebačkom naselju Kustošiji, na kraju II. svjetskog rata, te nedavnu izjavu ministra unutarnjih poslova Tomislava Karamarka da policija i Državno odvjetništvo istražuju komunističke zločine.
Z.D.

Ekshumacija kod Zagreba

Prvog dana ekshumacije ljudskih ostataka iz Drugog svjetskog rata u šumi pokraj zagrebačke Kustošijanske ceste, na dubini od 220 centimetara pronađeni su skeletirani posmrtni ostaci najmanje devet osoba neutvrđenog identiteta.
Intenzivan pregled terena se nastavio i jučer, a sve je, podsjetimo, počelo lanjskog lipnja, kada su na spornome mjestu nađene dvije lubanje, remen i gumb s natpisom NDH. Prema kazivanju mještana, svoje posljednje utočište tu su pronašli uglavnom njemački vojnici, ali i jedno dijete koje su partizani pri povlačenju lišili života.
H.K.J.

'Ni danas ne znam di je grob moga oca Mate'

Najava ministra policije Tomislava Karamarka o procesuiranju odgovornih za žrtve iz Drugoga svjetskog rata i poraća, koje se pripisuju partizansko-komunističkoj vlasti, naišla je na odobravanje mnogih Imoćana koji i dandanas, nakon punih 65 i više godina, ne znaju za svoje najmilije.
- Iako su zločinci već odavno mrtvi neka se osudi komunistički zločin, koji je i u ovom sistemu iz nama neznanih razloga bio uvijek obavijen velom tajne - vele nam naši sugovornici.
Ivan Patrlj, iz Podbablja Gornjeg, imao je tri i pol godine kada je ostao bez oca i dandanas, kako kaže, sa zebnjom prati ekshumacije u brojnim jamama, ne bi li možda nešto više saznao o sudbini oca Mate.
Zadnji put ja, mater i brat vidjeli smo ga u Mostaru 1944. godine. Bio je u Hrvatskoj vojsci. Otpratio nas je iz Osijeka do Mostara i uputio se kući u Podbablje, od tada za njega nisam čuo. Znam pouzdano da su ga komunističke vlasti likvidirale, ali gdje, na kojemu mjestu, to bih volio doznati. A što se tiče procesuiranja i tih zločina, pa već je i vrijeme.
No, ne vjerujem mnogo, može biti da se to sada radi zbog izbora, pritiska izvana ili nečega trećega, ali da je bilo volje moglo se štošta napraviti u procesuiranju partizanskih zločina. Neka za početak dignu Titovo ime s ulica i trgova u Zagrebu, pa ću počet vjerovati u njihove nakane, riječi su Ivana Patrlja.
- Ma ne virujem ja u to, kada onako Stipe Mesić slobodno govori kako su svi partizani antifašisti i da su oni stvorili hrvatsku državu. Pa neka mi onda nađe i kazni krivca za smrt moga strica Ilije, pogubljenog u Lokvičićima nakon završetka Drugoga svjetskog rata, samo zato što su mu sinovi bili u Hrvatskoj vojsci. Prav, zdrav, zna se i tko ga je ubio.
Egzekutor je umro, ali neka javno prozovu režim koji je dopustio da se ubijaju nedužni civili kada više nije bilo rata. Kao da je jedan nastradao u Imotskoj krajini, ni kriv, ni dužan. A danas sude našim junacima iz Domovinskoga rata, samo zato što su branili svoju kuću i svoju dicu. Pa to nema nigdi na svitu. Ipak, veliki Bog će sve to, nadam se, naplatiti - riječi su 89-godišnjeg Miljenka Mustapića iz Lokvičića.
BRACO ĆOSIĆ, Slobodna Dalmacija

 

9. veljače 2011.
U Kustošiji počela ekshumacija žrtava iz II. svjetskog rata
Prema izvješćima policijskih uprava do sada je od 718 lokacija na kojima se pretpostavlja da se nalaze posmrtni ostaci osoba stradalih tijekom i neposredno nakon II sv. rata, od 1992. godine ekshumirana 81 jame
ZAGREB - Ekshumacija ubijenih u II. svjetskom ratu počela je u zagrebačkoj Kustošijanskoj ulici temeljem naloga suca Županijskog suda, potvrdila je u utorak Vjesniku glasnogovornica PU zagrebačke Jelena Bikić. Iako je lokacija poznata već šest mjeseci, iskapanje je započelo u ponedjeljak jer se čekao nalog suda. Iskapanju su nazočili sudac istrage, zamjenik županijskog državnog odvjetništva, vještak sudske medicine i službenici Sektora kriminalističke policije PU zagrebačke.
Kako pak doznajemo od glasnogovornika MUP-a Krunoslava Borovca policija sustavno prikuplja saznanja, te provodi kriminalistička istraživanja i izvide vezane uz otkrivanje ratnih zločina počinjenih tijekom i neposredno nakon II. svjetskog rata, kao i one vezane uz otkrivanje novih lokacija. Policajci o svim utvrđenim činjenicama bilo da se radi o žrtvama, svjedocima, očevicima ili počiniteljima zločina izvješćuju nadležna županijska državna odvjetništva.
Do sada je u vezi istraživanja ratnih zločina obavljeno oko 2000 obavijesnih razgovora.
Ministar unutarnjih poslova Tomislav Karamarko krajem siječnja u Saboru je govorio o odlučnost da se riješe zločini iz komunističkog režima, te je najavio borbu protiv zastarijevanja komunističkih zločina. Naveo je kako je svjestan grozne činjenice da je u Hrvatskoj preko 900 jama u kojima su uglavnom Hrvati, te da za te masovne zločine nitko nikada nije odgovarao i da je vrijeme da se to promijeni.
Prema izvješćima policijskih uprava do sada su od 719 lokacija od 1992. godine ekshumirani ostaci iz 82 jame.
Masovne grobnica nalaze se posvuda po Hrvatskoj. U Macelju ih je otkriveno 26 u kojima je pronađeno oko 1163 posmrtna ostatka, od čega 23 bogoslova i svećenika. No, prema nekim saznanjima, na području Macelja moglo bi se nalaziti još oko 130 masovnih grobnica s oko 15 000 žrtava.
Istraživanjem koje je provedeno na željezničkoj postaji u Velikom Trgovišću, pronađeno je oko 120 posmrtnih ostataka dok ih je u Jazovki pronađeno oko 470. Žrtve iz Jazovke uglavnom su ranjenici, medicinsko osoblje i časne sestre koji su odvedeni iz bolnica.
U šumi Lug kod Bjelovara pronađeno je oko 230 posmrtnih ostataka, u jami Podi kod Trilja oko stotinjak, a u Slatinskom Drenovcu oko 450.
Istraživanjima provedenima u organizaciji Komisije za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava Hrvatskog Sabora, u šumi Bujadnik na Petrovoj Gori ekshumirano je oko 400 osoba, zarobljenih pripadnika njemačke i hrvatske vojske,
U šumi Krstovača u Babinoj Gori ekshumirano je oko 40 osoba, zarobljenih pripadnici njemačke i hrvatske vojske.
Dosadašnjim je istraživanjima potvrđeno da su na području Dalmacije, Like, Hrvatskog primorja, Istre i otoka civili i pripadnici bivše vojske NDH bacani u prirodne, kraške jame. [Mladen Bokulić], Vjesnik

više vijesti

Vijesti | Audio | Dom i svijet | Turizam | HIC TV | Oglasnik | Knjige | Hrvati izvan domovine | Linkovi | Marketing | O nama

Copyright 1999 - 2001 Croatian Information Centre. All rights reserved.
Included in this bulletn: Reproduction or copying of images is prohibited.
Croatian Information Centre - Service Agreements
Contact Croatian Information Centre