EKSKLUZIVNO: Masovna grobnica na imanju Ivice Todorića

U Gračanima čak 17 partizanskih stratišta

 

Masovna grobnica kod Brežica jedna od najvećih

Spomenik žrtvama četničkog pokolja

Potvrđeno postojanje poratne grobnice Hrvata u slovenskoj Dobovi

GENOCID HRVATSKOG NARODA PO ZAPOVIJEDI MARŠALA TITA

Župnik o pronađenim kostima na Hvaru: Partizani su ih 1943. zatukli krampom i bacili u jamu

Žrtve komunizma

Obrovac: HGSS tragao za kozlićima, našao masovnu grobnicu

Mrzljak: Žao nam je zbog Mesićeve izjave o ustaškom derneku

Propovijed mostarsko-duvanjskog biskupa i upravitelja trebinjsko-mrkanjskog dr. Ratka Perića na komemoraciji Bleiburških žrtava i Hrvatskoga križnoga puta

Slom komunističkih sustava je Božji dar

Pronađeno devet tijela u grobnici na Biokovu

U grobnici kraj Laškog, Hrvati?

Masovna grobnica možda i u rudnicima kod Hrastnika

Kosor: Moraju se pronaći krivci za zločine i egzekucije bez suđenja

Još dvije jame kriju tisuće žrtava

Slovenija: Žrtve masovnog smaknuća ubijene su plinom

Tko su žrtve u grobnici pokraj Laškog?

HHO o Mesićevom govoru u Jasenovcu

HHO optužio Boljkovca za likvidaciju 210 ljudi nakon Drugog svjetskog rata

Slovenija: Nova masovna grobnica iz 1945.

"Naredba je morala doći od Josipa Broza Tita"

Među 15.000 žrtava u rovu najviše Hrvata

Identificirani ubijeni u masovnim grobnicama u Sloveniji

Hipokrizija morala svih titoista na ovim prostorima

PODLISTAK: BLAGDAN SV. ANE I ČETNIČKA POBUNA 27. SRPNJA 1941
autor A. Beljo
1 Slavlje nad zločinom
2 Pobijeni hodočasnici
3 Masovni četnički zločini
4 Ubijena majka i njezino osmero djece
5 Titovi generali i narodni heroji svjedoče o srpskoj pobuni
6 Ubojstvo Boričevljana i njihova stradanja u progonstvu
7 Ubojstvo cijelog roda Ivezića u Brotnju
8 Iskaz Nikole Vidakovića Nikca, jedinog Hrvata među monarhosrbima (Srbljanima) i srbokomunistima
9 Prvi posao "narodnih boraca" - pljačka lapačkih Hrvata
   

 

 




   


SRBI SU POBILI CIJELI ROD IVEZIĆA U SELU BROTNJA 29. SRPNJA - 4. KOLOVOZA 1941.


 

29. studenoga 2011.
EKSKLUZIVNO: Masovna grobnica na imanju Ivice Todorića
U neposrednoj blizini Kulmerova dvorca u Šestinama, koga je sagradio Stjepko Gregorijanec, vlasnik Medvedgrada, prije 400 godina, a koji je sada u vlasništvu Ivice Todorića, nalazi se masovna grobnica s kraja II. svjetskog rata. Rezultat je to istraživanja i razgovora koje je s jednim od preživjelih ratnih zarobljenika obavila istraživačka ekipa portala HRsvijet.

Masovna grobnica, a vrlo vjerojatno i više njih, nalazi se u predjelu Šestina zvanom Kulmerov dolac, udaljenom oko dvije stotine metara od raskošnog dvorca jednog od najbogatijih Hrvata, kojim su nekoć upravljali Zrinski, Čikulini, Sermaži i Kulmeri.

Od logora Kanal do Šestina
Naš sugovornik, koji je zamolio da zbog njegove osobne sigurnosti, kao i sigurnosti njegove obitelji, ne objavljujemo njegov identitet, našao se u poratnom vihoru 1945. kao ratni zarobljenik u logoru Kanal, i jedan je od nekolicine preživjelih koji su prošli kroz pakao tog zloglasnog stratišta, koje je u rukama držala Ranković-Krajačićeva OZN-a.
-„Jednoga puta, nama mlađim zarobljenicima obrati se neki partizanski oficir i kaže: »Hoćete u dragovoljce? Tražio je 60 dragovoljaca. Ja kažem idem. Kud ću, što ću, to je možda jedini način da sačuvam živu glavu“, kaže naš sugovornik.
Svjedok masovnog partizanskog zločina na Kulmerovu docu
Nakon stupanja na izvršenje „dragovoljnog zadatka“ raspoređen je u Šestine, u neposrednu blizinu Kulmerovog dvora, gdje je skrbio o „jedno 60-70 krava, 22 tovarna i dva jahaća konja i dvije do tri stotine svinja“, pod izravnim zapovjedništvom partizanskog kapetana Golubovića, kako je naglasio u razgovoru.


-„Kad sam bio na Šestinama pobili su u Zagrebu one zarobljene oficire, dotjerali ih na Šestine i nama zapovjedili da ih zakopamo. Mi smo ih morali vući s livade u obližnju rupu. Nisam imao snage vući sam pa smo po dvojica vukli mrtva tijela u rupu“, tvrdi naš sugovornik, nedvosmisleno dajući do znanja da je bio izravnim sudionikom ratnog zločina.
Na naše izravno pitanje o kolikom se broju mrtvih tijela radilo, naš je sugovornik kazao kako nije brojao ali ih je sigurno bilo između 20 i 30, naglašavajući da to nije bila jedina egzekucija koja je obavljena u podnožju Kulmerova dvorca i u okolici Šestina.
-„Čuvajući krave, vidio sam da iza Šestina postoje neki mlinovi. Tamo teče neki potočić. U neposrednoj blizini tog potočića vidio sam ostatke ljudskih tijela kako strče iz zemlje, od kojih se nije moglo dalje proći“, kaže naš sugovornik otkrivajući dosad nepoznate detalje o postojanju masovnih grobnica u neposrednoj blizini dvorca Ivice Todorića.


Podsljemenska zona prepuna masovnih grobnica
Prema dostupnim pokazateljima u užoj podsljemenskoj zoni postoji dvadesetak masovnih grobnica, a samo je nekoliko njih obilježeno. Tuškanac, Gračani, Jankomir, Dotršćina, Šestine i mnoga druga stratišta ratnih zarobljenika i civila na sjevernim rubnim područjima grada Zagreba desetljećima šalju vapaj za istinom.

 

>>Zločini komunističkih "Lajbek milicionara"

>>Pokolj ranjenika u bolnici Brestovac 1945.


Međutim, nitko, na žalost, taj vapaj ne želi čuti.
I unatoč činjenici da su nositeljima najviših dužnosti u zakonodavnoj, izvršnoj i sudbenoj vlasti Republike Hrvatske usta puna zalaganja za „vladavinu prava“, opstrukcije istraga najsvirepijih ratnih zločina je, na žalost, svakodnevna pojava.
Dani koji su pred nama pokazati će hoće li isti slučaj biti i sa masovnom grobnicom u Kulmerovu docu, udaljenom svega 200 metara od dvorca Ivice Todorića.

Robert Horvat, HRsvijet

24. svibnja 2011.
U Gračanima čak 17 partizanskih stratišta

U nedjelju 22. svibnja, nadomak centru Zagreba, na Lonjščini kod Isusa, procesijom i svetom misom obilježeni su Dani sjećanja na žrtve komunističkih zločina u Gračanima u svibnju 1945. Na završetku rata selo Gračani podno Zagrebačke gore, postaju stratište za civile i zarobljenu vojsku. Na tisuće tzv. „narodnih neprijatelja" u Zagrebu je zatvoreno u zloglasne logore: Kanal (današnji autobusni kolodvor), Savska cesta, Maksimir, Prečko i druge. Neki su zarobljenici iz tih logora završili svoj život u Gračanima, gdje je VI. lička proleterska brigada uspostavila svoj stožer, vojni zatvor i mučilište.

Ulogu „osloboditelja" Zagreba dobili su bivši četnici pod zapovjedništvom Koste Nađa, Peke Dapčevića i Koče Popovića. U Gračane je stigla VI. lička proleterska brigada „Nikola Tesla" a zapovjednik je bio general Đoko Jovanić. Smaknuća u Gračanima trajala su sve do početka lipnja 1945. kada je VI. lička proleterska brigada napustila selo. Žrtve su pokapane u čak 17 masovnih grobišta čije su lokacije uglavnom manje poznate, iako su neke i obilježene: Obernjak, Strmec, Bjelčenica, Lonjščina, Peščenka, Zlodijev Brijeg, Banekov stubl, i druga. O žrtvama postoji i dokumentacija iz partizanskih i privatnih izvora.

Najpoznatiji pokolj počinjen je u bolnici za plućne bolesti „Brestovac" na Sljemenu, gdje su bolesnici izbačeni iz kreveta, poklani i pobacani u jame. Prema izvještaju Miroslava Haramije i dr. Tadije Drinkovića koji je brinuo za bolesnike, partizani su brutalno pogubili 40 teških bolesnika, uglavnom domobrana i civila. Naknadno je pogubljeno još 170 bolesnika, a živote su poštedjeli samo osoblju bolnice, jer im je bilo potrebno za liječenje partizanskih ranjenika. Žrtve Brestovca su pokopane u blizini, od gračanskih seljaka za što su oni dobili potvrde o radu.

Misu zadušnicu predvodio je o. Nikola Barun, župnik iz Remeta, a koncelebrirali su župnik u Gračanima o. Mirko Kralj te vlč. Stanko Haramija, žpk u m., o. Gabrijel Badurina i o. Ilija Tipurić. Otac Nikola Barun je rekao:

Sadašnji papa Benedikt XVI. u svojoj knjizi „Svjetlo svijeta" poslao je poruku današnjoj Crkvi i svijetu, svakome pojedincu:"ne možemo se dalje ponašati kao do sada. Čovječanstvo stoji na prekretnici. Vrijeme je za osvješćenje... Ima tako mnogo problema koje moramo riješiti, ali ih nećemo riješiti ako u središtu ne bude stajao Bog, ako iznova ne postane vidljiv u svijetu."

Zar ove Papine riječi ne bi dobro došle 1945. g. kao spasonosne ovdje u Gračanima na kraju drugog svjetskog rata kada je bilo bezvlađe i kada se pojavila nova vlast partizansko-komunistička, bezbožna s puno mržnje i osvete i cilj joj je bio ubiti sve što nije njihovo, bez obzira na krivnju. Boga i Božja načela nisu poznavali. Čovjek tada nije vrijedio ništa. Čak jedna obična igračka bila je više zaštićena. Po očevidcima ovdje na ovom svetom mjestu u podnožju zagrebačke gore iznad Gračana ubijeno je 800 ljudi. Ubili su one koji su se našli ovdje a i dovodili su iz grada misleći ova gora na osami bit će tajna i neće se otkriti. Kao župniku jednom zgodom pokojni Miroslav Haramija pokazao mi je bilježnicu u kojoj je zapisivao ubijene i ovdje pokapane. Pripovijedali su mi i očevidci kako su kao djeca dolazili ovdje i promatrali kako svinje trgaju noge i ruke od pokopanih.

 

Svibanj 1945. kraj rata, je mjesec u kojem je nedužno nastradalo stotine tisuća Hrvata i drugih nacionalnosti, na križnim putovima od Blajburga pa dalje, bez zaštite i suda od pobjednika. Ima još svjedoka živih, koji su doživjeli strahote, jedan od tih je i moj otac koji je prošao križni put od Dravograda do Požege. Prošao je četverored. Doživio ubijanja i mučenja. Koliko samo civila, žena, staraca i djece je ubijeno, koji nisu nosili pušku niti ratovali nego proživljavali strahote rata. Cilj je bio tadašnje vlasti što više pobiti Hrvata da ne bi se više pobunili protiv Jugoslavije i tražili svoju slobodu i slobodnu domovinu.

U vremenu od 1945. do 1990. g. bila su za Hrvate teška vremena. Svjedoci smo tome. Vladao je strah od vlasti. Posebno 1971. g. toliki su protjerani i proganjani, zatvarani, ali duh slobode ostao je s gorčinom u narodu i narod čekao svoj trenutak. I nakon 45. godišnje jugoslavensko-komunističke diktature izborili smo slobodu i slobodnu Hrvatsku pod vodstvom prvog predsjednika dr. Franje Tuđmana, naših branitelja i uz velike žrtve i odricanja naroda. Bog je bio na našoj strani. Uporne molitve naših baka s krunicom u ruci pomagale su, ohrabrivale.

Imamo domovinu ali čini mi se da nam treba još puno toga da budemo u svijetu priznati i istinski prihvaćeni. Koliko mi moramo pretrpjeti da bi smo bili priznati. Ali i o nama samima također puno toga ovisi.

I ovo sveto mjesto nevinih žrtava, natopljeno krvlju naših mučenika, kao i diljem Hrvatske u drugom svjetskom ratu i poslije rata poručuje nama danas: budite zajedno, stvarajte zajedništvo u svim dimenzijama ljudskog življenja. Nemojte se dijeliti na lijeve i desne. Prošla su ta vremena. Volite svoju domovinu i žrtvujte se za nju. Neka vam zajednička stvar bude ispred osobnih interesa. Kako nam treba jedinstvo, zajedništvo jednog malog, kršćanskog naroda u ovoj velikoj Europi.

Nemojmo opterećivati i zamarati previše mlade generacije s prošlošću, ali mladi trebaju znati što se je događalo njihovim pradjedovima i djedovima. Čovjek koji ne pozna svoju povijest, ili ga nije briga, kao da je manje čovjek. Zato mladi, djeco proučavajte svoju povijest, čuvajte ove lijepe prostore, ono što ste naslijedili od svojih, stvarajte obitelji i budite Božji, neka Bog i evanđelje budu središte vašeg života.

Ne smijemo zaboraviti i reći bilo pa prošlo, to se je davno dogodilo. Jasno kao kršćani trebamo oprostiti i ovakve velike zločine. Oproštenje je znak da smo ljudi obdareni Božjim milosrđem i dobrotom. Pravednost Božja i nevine žrtve vape da se procesuiraju oni koji su činili zločine, u svibnju 1945. i poslije, ako ih još ima živih, a vjerujem da ih ima.

Braćo i sestre ova sveta misa je Isusova žrtva prinesena za naše spasenje, neka bude zalog spasenja svima koji su ovdje ostavili svoje kosti kao i diljem Hrvatske.

 

Dolazeći svake godine na ovo sveto tlo mi kao vjernici kršćani ne istražujemo ničiju osobnu krivnju, niti političko opredjeljenje, nego smo došli iskazati ljudsku i kršćansku počast svim žrtvama ovdje i diljem Hrvatske. A mi ovdje prisutni molimo Boga da u ovoj suznoj dolini budemo nošeni evanđeoskim Duhom Isusa Krista, ljubavlju jedni prema drugima i tako ostvareni ostvarimo vječnost.

Sv. Otac za 15 dana dolazi u Zagreb/Hrvatsku/, da učvrsti nas u vjeri i ohrabri u životu. Dođimo na hipodrom na susret sa svetim Ocem nemojmo oklijevati, ima mjesta za sve. To je naša zahvala papama i Vatikanu za sve ono što su za nas učinili kroz povijest i danas. Pogotovo 1992. g.

Izvrsnu organizaciju Dani sjećanja na žrtve komunističkih zločina u Gračanima u svibnju 1945. posljednjih godina pokreće Tomislav Čegelj koji koordinira sve gračanske udruge: HPD „Podgorac" - pjevanjem prati misu, „Udruga za očuvanje i razvoj Gračana", DVD Gračani, ŠD Gračani, LD Sljeme i Udruga „Falaček Prigorje". U procesiji je sudjelovao i na misi nazočio mlađi naraštaj Gračanaca, koji su se odazvali u narodnim nošnjama i s hrvatskim stjegovima. Na završetku mise okupljenima se obratio i jedan od organizatora profesor Domagoj Novosel koji je održao kraći govor koji donosimo u cijelosti:

Poštovani Gračanci i Gračanke, dragi gosti.

Kao prvo želio bi zahvaliti svima onima koji su zaslužni što se „Dani sjećanja na žrtve komunizma" u Gračanima odvijaju već treću godinu za redom. Prije svega Tomislavu Čeglju od kojeg je i potekla prva inicijativa, svim gračanskim udrugama; „Podgorcu" koji je i danas svojim pjevanjem uzveličao ovaj skup, „Udruzi za očuvanje i razvoj Gračana", DVD – u Gračani koji je ustupio svoje vozilo i koji osigurava skup, Športskom društvu Gračani, Lovačkom društvu Sljeme i članovima Udruge „Falaček Prigorje" koji su uredili okoliš i postavili klupe. Također bi se zahvalio predsjedniku gradske četvrti Podsljeme gospodinu Dragi Topolovcu i gospodinu Tomislavu Viduki koji je pomogao baš kao i prošle godine. Pozdravljam nazočne članove svih institucija i udruga, a osobito hrvatske branitelje i domobrane, kako iz Drugog svjetskog rata, tako i iz Domovinskog rata.

Osobito se zahvaljujem našim svećenicima (...) što su održali ovu svetu misu i podržali ovaj naš mali ali značajni projekt. Upravo je naše svećenstvo u teškim godinama komunizma i hrvatske šutnje bilo temeljni nositelj sjećanja na naše mrtve i žrtve koje je hrvatski narod pridonio kako bi očuvao svoju domovinu.

 

Gračani su oduvijek bili poznati kao selo prožeto istinskom vjerom i bogobojaznošću, vjera u Boga i hrvatstvo bila su dva stupa koje je siromašni puk našeg kraja imao kao oslonac. Zbog toga nije slučajno što su Gračani u svibnju 1945. postali mjesto jednog od mnogobrojnih zločina nad hrvatskim narodom, svojevrsna postaja križnoga puta. Zločinačka ideologija komunizma upravo je u ovom pobožnom kraju pokazala svoje bezbožno lice, što nije ni čudno, jer sotona uvijek pokušava uništiti ono što je sveto i dobro.

Kao povjesničaru teško mi je, a ne spomenuti nekoliko detalja o krvavom gračanskom svibnju 1945. Postoji nekoliko prvorazrednih dokumenata koji svjedoče da je na prostoru Gračana pobijeno oko 800 žrtava. No to su žrtve koje su popisane i za čije se mjesto počivališta zna, broj onih za čiji se grob ni ne zna puno je veći. Od Isca do bolnice na Brestovcu nalazi se niz od nekoliko desetaka većih ili manjih jama u kojima se nalaze tijela ubijenih. To su tijela nevinih ljudi, često civila, žena, djece, ali i hrvatskih vojnika. Njihova je jedina krivnja bila što su bili Hrvati, katolici i neprijatelji bezbožnog komunizma. Sve ono što se događa hrvatskim braniteljima danas događalo se i našim precima šezdesetak godine ranije. Biti Hrvat, biti hrvatski vojnik tada bio je zločin, baš kao što i danas hrvatske branitelje nazivaju zločincima.

Postavlja se pitanje krivnje. Tko je kriv za ono što se u svibnju dogodilo u Gračanima? Dokumenti ne lažu, general Đoko Jovanić, zapovjednik VI. Ličke proleterske brigade bio je gospodar života i smrti na ovom području. Zanimljivi su podaci iz njegova životopisa. Bio je sudionik tzv antifašističkog, a zapravo četničkog ustanka u Srbu 27. Srpnja 1941. kada su pobijene hrvatske obitelji na području Srba, Boričevca, Drvara i Bosanskog Petrovca. Iako se na žalost ustanak i danas slavi kao tobožnji antifašistički ustanak, potpis koji je Đoko Jovanić u kolovozu 1941. stavio u selu Otrić govori da nije bilo riječi o nikakvom antifašizmu. Naime 11. Kolovoza Đoko Jovanić i njegov partizansko – četnički odred potpisali su sporazum s talijanskim fašističkim vojnim zapovjednicima u Lici o međusobnom nenapadanju. Mora se priznati čudan potez za osobu koja je nekoliko dana prije bila vođa navodnog antifašističkog ustanka.

Isti taj Đoko Jovanić došao je u Zagreb, u naše Gračane u svibnju 1945. I izdao naredbu „Da svi koji su služili hrvatsku ili njemačku vojsku moraju biti pobijeni". Na žalost, kao što vidimo i znamo rezultat te naredbe leži svuda uokolo nas. Pripadnici njegovih jedinica zapravo su bili dojučerašnji četnici koji su u studenom 1944, iskoristili aboliciju i prešli iz četničkih u partizanske redove. Umjesto kokarde zakačili su na šajkače crvene zvijezde i nastavili rat protiv svega što nosi hrvatski predznak.

Možemo li onda govoriti o oslobođenju Gračana? Bila bi to laž, na ovom prostoru rata nije bilo sve do svibnja 1945., o čemu govore i danas živući svjedoci, živjelo se mirno. Rat i mržnju donijeli su oni koji su bili zadojeni mržnjom protiv svega hrvatskog.

Što mi želimo danas? Đoko Jovanić preminuo je prije nekoliko godina, zločincima iz njegovih jedinica izgubio se trag u vrtlogu povijesti, nemamo iluzija da će ikada, ako su i živi biti izvedeni pred lice pravde. Ono što želimo je da se mjesta pogibiji naše hrvatske braće i sestara dostojno obilježe, da im se zna za grob i njihovu mučeničku smrt, da se djeca ne odgajaju na mitovima lažne komunističke ideologije i krivotvorene povijesti, već da znaju istinu o svojim precima. Ako svi ostali narodi imaju pravo na obilježavanje svojih žrtava, ako određeni krugovi hrvatskog društva i politike i danas uzdižu i slave zločinačku ideologiju, tada i mi imamo pravo sačuvati uspomenu na naše mrtve, jer hrvatske glave ne vrijede manje od drugih glava. Vijeće Europe osudilo je komunizam i nacizam, dvije najveće totalitarne ideologije XX. stoljeća. No, naše društvo i naše elite, kojima su puna usta Europe nikako da se obračunaju s avetima komunističke prošlosti. Štoviše pod krinkom antifašizma boljševizam se danas vraća na velika vrata. No nema antifašizma, bez antikomunizma, ne možemo u budućnost ako se ne riješimo balasta prošlosti. Jer narod koji ne poštuje svoje pretke i ne drži do svoje povijesti, nema pravo vjerovati u bolju budućnost. Zbog toga je izuzetno bitno da i nadalje, pa makar i u ovom skromnom obliku odamo počast našoj preminuloj hrvatskoj braći i sestrama i da im se u dogledno vrijeme odužimo i spomenikom, koji bi za sva vremena svjedočio o istini, istini koja se ne smije zaboraviti.

Naredba koju je Aleksandar Ranković, šef Ozne, uputio 17. svibnja zapovjedništvu u Zagrebu ukazuje o smišljenim zločinima:

„Vaš rad u Zagrebu je nezadovoljavajući. Za 10 dana u oslobođenom Zagrebu streljano je samo 200 bandita. Iznenađuje nas ova neodlučnost za čišćenje Zagreba od zlikovaca. Radite suprotno od naših naređenja jer smo rekli da radite brzo i energično i da sve svršite u prvim danima."

Dakle glavni šef Ozne Ranković, izravno podređeni Titov suradnik, izdao je depešu Ozni u Zagrebu o krvavom lovu na Hrvate. Dva dana nakon Rankovićeve naredbe, 19. svibnja 1945. započela su masovna pogubljenja u Gračanima. Sve do danas nitko nije odgovarao za zločine nad zarobljenim hrvatskim i njemačkim vojnicima te velikim brojem civila u Zagrebu. Nikada se ne će moći utvrditi točan broj ubijenih. Nažalost, danas 20 godina suverene hrvatske države nitko nije ni započeo iskapanja u Gračanima. Istina o tim zločinima usmeno se prenosila s naraštaja svjedoka na novi naraštaj. Glas istine i pravde, iskazivanje poštovanja prema onima koji nemaju ni svog groba ni imena, a po čijim kostima već desetljećima ne znajući hodamo – to je ono što je i ove nedjelje u Gračanima okupilo sućutne i istinoljubive. Organizaciji ove manifestacije zajednički doprinosi župa „Sv. Mihaela" Gračani i sve gračanske udruge i društva.

U Zagrebu se krajem svibnja 1945. preko noći promijenila struktura stanovništva. Pod zemlju su nestali mnogi Zagrepčani, a u njihove stanove uselili su tzv. „oslobodioci". Posljedice se osjećaju i danas. „Oslobodioci" ne žele promjenu imena trga maršala zločinca, dapače traže vratiti ulicu 8. maja 1945., kao uspomenu na krvavo „oslobođenje" Zagreba. Neki „oslobodioci" još su živi, a posebno su aktivni njihovi potomci. Umjesto dubokog kajanja, svoje laži podmeću kao istinu. A Hrvatska je već dvadeset godina navodno suverena i slobodna. Damir Borovčak (hakave)

 

 

 

11. studenoga 2010.
Masovna grobnica kod Brežica jedna od najvećih
LJUBLJANA - Masovna grobnica smještena blizu sela Mostec kod Dobove, u općini Brežice, mogla bi po broju žrtava biti jedno od najvećih stratišta iz vremena poraća do sada otkrivenih u Sloveniji, ocijenio je Marko Štrovs, koji godinama u ministarstvu rada i obitelji vodi službu za ispitivanje i obilježavanje grobišta iz vremena rata i poraća, a prenosi u srijedu ljubljansko >Delo<. >Prema usmenim svjedočenjima, u nekadašnjem tenkovskom rovu između Mosteca i Dobove nalazi se oko 6000 ubijenih<, rekao je Štrovs za ljubljansko >Delo<, komentirajući završetak višetjednih sondiranja masovne grobnice kod Mosteca za koju se i prije znalo, ali čije je postojanje sada dokazano. >Sigurno je da je u dužini 186 metara rova pokopano više tisuća žrtava poratnih egzekucija, ali bi za precizniju ocjenu bilo potrebno odobriti pokusnu ekshumaciju, s iskopavanjem svih kostiju na svakih deset ili dvadeset metara<, rekao je Štrovs. Dodao je da su radnici početnim ispitivanjima i sondiranjem grobnice otkrili više stotina kostura. Masovna grobnica kod Mosteca za koju se po usmenoj predaji znalo i prije, ali je sada njeno postojanje službeno potvrđeno, po ocjeni Štrovsa peta je najveća po broju žrtava koje se u njoj nalaze. Vjesnik

 

 

2. rujna 2010.
Rašćane se prisjetile ubijenih 1942. godine
Spomenik žrtvama četničkog pokolja
Od četničke ruke u Rašćanima je prije 68 godina nastradalo 35 stanovnika toga zabiokovskog mjesta
Nakon 68 godina, u Rašćanima je podignut spomenik u sjećanje na 35 mještana koje su krajem kolovoza 1942. četnici zaklali i zapalili. Svetu misu zadušnicu služio je don Ivan Turić zajedno s don Vjekom Pavlinovićem i don Ljubom Ercegom u crkvi sv. Stjepana, koja je bila pretijesna za sve Rašćance čija su rodbina, prijatelji i susjedi stradali u tom strašnom zločinu u Zabiokovlju.

Od četničke ruke, u Rašćanima su u kolovozu 1942. nastradali: don Ivan Čondić, Stipan Belaić pok. Andrije, Andrija Belaić pok. Petra, Toma Erceg pok. Mile, Marinko Erceg Andrijin, Milan Erceg pok. Mije, Marijan Erceg pok. Jakova, Jure Erceg pok. Ivana, Gabro Erceg pok. Ante, Jure Erceg Marijanov, Ivan Erceg Nikolin, Ivan Erceg pok. Jure, Marijan Erceg pok. Ivana, Jure Erceg pok. Križana, Mirko Erceg pok. Jure, Mirko Erceg , Ante Erceg pok. Mate, Mate Erceg pok. Jure, Mihovil Erceg pok. Filipa, Mate Erceg pok. Filipa, Jure Erceg pok. Joze, Nediljko Erceg Mirkov, Joze Erce Antin, Jure Družijanić pok. Mate, Ivan Knezović pok. Ilije, Ivan Lendić pok. Ivana, Jure Lendić pok. Marka, Marijan Lendić pok. Jure, Ante Lendić pok. Jure, Marko Lendić pok. Mije, Ivan Lendić pok. Mije, Stanko Lendić pok. Mate, Tomislav Lendić pok. Ilije, Andrija Lendić pok. Joze, Križan Lendić pok. Joze, Petar Lendić pok. Joze i Ljubo Ban iz Podgore.

U nadahnutoj propovijedi, don Ivan Turić je istaknuo kako su ovi nevini ljudi stradali samo zato što su vjerovali u istinu, Boga i Hrvatsku.
- Vojnici NDH su počinili manje zločina nego partizani i četnici, ali o tome se ne piše i ne govori - kazao je don Turić.

Talijani nisu dali Dusinu
Kod spomen-obilježja i na grobnici gdje su sve žrtve pokopane, svijeće su zapalili i vijence položili čelni ljudi Vrgorca, dogradonačelnik Željko Pervan, predsjednik Gradskog vijeća Nikša Roso te savjetnik Ivica Panžić, a ovoj tužnoj obljetnici nazočio je i načelnik općine Zagvozd Miroslav Gaće.
Zahvaljujući suradnji gradova Vrgorca i Makarske, čiji je gradonačelnik Marko Ožić-Bebek iz Rašćana, te mještana Matka Bašića i Dobroslava Pejkovića, spomenik je podignut nakon više od pola stoljeća. Još početkom sedamdesetih godina prošlog stoljeća spomenik su počeli graditi Mate Bebek, Srećko Belaić i Vlade Erceg, ali su morali odustati zbog pritiska tadašnjega komunističkog režima.
- Četnici su pretresali cijelo selo, a kad su u našoj kući vidjeli sliku Stjepana Radića, odveli su mi brata Ivana i dvojicu susjeda, zavezali su ih žicom te ih poslije zaklali - kroz suze se prisjeća Nevenka Bebek, koja je tada imala 11 godina. Tih tragičnih dana sjetio se i rašćanski svećenik don Vjeko Pavlinović.
- Ovaj masakr su počinili nevesinjski četnici, koji su prije trebali zapaliti Dusinu, ali im Talijani nisu dopustili. Kao dijete sam spavao u šumi i gledao kako se od Vrgorca prema Rašćanima dižu plamen i dim, a nitko nije znao što se događa. Talijani su pustili četnike da za njih odrade posao, a ovi su svaku kuću palili, samo nisu crkvu sv. Stjepana.

Dobro se sjećam kako su Talijani župnika Župe Biokovske don Jozu Brajenovića na motoru dovezli i predali četnicima, a ovi su ga ubili. Kad je don Ivan Čondić, župnik Rašćana, vidio što se događa, išao je moliti Talijane da zaustave četnike, no oni su ga predali zločincima koji su ga također ubili. U bivšoj državi nitko nije smio reći da su to četnici učinili - naglašava don Pavlinović.
Rašćane su sredinom prošloga stoljeća imale više od 2000 stanovnika, a danas tek nešto više od 100.
Mate Primorac, Slobodna Dalmacija

 

26. listopada 2010.
Potvrđeno postojanje poratne grobnice Hrvata u slovenskoj Dobovi
Marko Štrovs - voditelj službe za vojna grobišta pri Ministarstvu rada u Sloveniji potvrdio je postojanje u subotu otvorene grobnice poratnih žrtava Drugog svjetskog rata. Riječ je o 120 metara dugačkom protutenkovskom rovu u Mostecu kod Dobove. Prema procjenama slovenskih stručnjaka u njemu se nalaze kosti od nekoliko stotina do mogućih i nekoliko tisuća žrtava, većinom Hrvatia koji su pokušali pobjeći pred nadolazećim partizanskim snagama.

Ujutro se kroz polje nije smjelo na Misu
Tako su se priče koje tamošnje lokalno stanovništvo prepričava već 65 godina, pokazale istinitima. Svoju priču kao živući svjedok još 2002. god. za Novi list ispričao tada 79. godišnji Anton Zupančič koji je čuvao izvornu fotografiju s prisilnog rada na zatrpavanju ubijenih žrtava, i to nekoliko mjeseci nakon izvršenih umorstava. Zupančič kaže: "Ova fotografija je snimljena na mjestu gdje je prije bio protutenkovski rov u kojem je zakopano mnogi ljudi koji su tamo bili ustrijeljeni. Zbog vrućine je jako smrdjelo, pa su žene morale na prisilni rad, dosipavati i poravnavati teren. Ovo područje je stalno bilo pod vojnom stražom i zabranom kretanja. Strijeljanja su se čula po noći. U isto vrijeme kada su strijeljali ljude uz tenkovski rov od Mosteca do Dobove u župnom dvoru u Dobovi domaćini su zamijetili veće količine zlatnih predmeta.

Tih godina mnogo se mladih ljudi odalo piću ili počinilo samoubojstva. To smo povezivali s time da su oni bili na mjestu gdje se danima ubijalo", kaže Zupančič i dodaje: "Zbog velikog broja mrtvih tijela opet se počela dizati zemlja i žene su morale 1946. godine ponovo zatrpavati to područje. Seljacima je dugo poslije toga bilo zabranjeno obrađivati zemlju na tom mjestu", pripovijeda Anton Zupančič, dodajući da se tada govorilo kako su to bile tisuće Hrvata, vojnika, žena i djece.

Materijalnih dokaza ne manjka
Precizni podaci o veličini samoga grobišta bit će poznati kroz nekoliko dana, no materijalnih dokaza već sada ne manjka. Tijela su nabacana jedno na drugo, a pronađeni su i ostaci kose, žice kojima su im partizani vezali ruke, kao i zubne proteze što neosporno dokazuje da nije riječ samo o vojnicima nego i o civilnim bjeguncima starije dobi.
Hrvatski mediji ponovno su pokazali gotovo nikakvu zainteresiranost za ovu vijest, a hrvatska se vlast o ovoj temi do sad nije očitovala. Rekli bismo - gotovo očekivano.
M. M. B. (hakave.org)

 

4. ožujka 2010.
GENOCID HRVATSKOG NARODA PO ZAPOVIJEDI MARŠALA TITA -1
Hrvatski centar za istaživanje zločina komunizma

Desna ruka maršala Tita, general "Jugoslovenske armije" i šef zloglasnog protunarodnog tako zvanog "Odjeljenja za zaštitu naroda", srpski boljševik Aleksandar Ranković, izjavio je beogradskom dnevniku "Politika" od 1. veljače 1951. slijedeće:

"Kroz naše zatvore prošlo je od 1945. do 1951. tri zarez sedam milijuna osoba (3.777.776) a likvidirali smo 568 tisuća narodnih neprijatelja." /Prevedeno sa srpskog na hrvatski jezik, op.a./

Rankovićeva izjava poklapa se sa povijesnim istraživanjem slovenskog pisca Franca Permea koji je tvrdio da je na Križnom putu bilo oko 600 tisuća zarobljenika različitih nacionalnosti, najviše Hrvata. Perme navodi da je partizanski režim maršala Tita na području Slovenije ubio 1945. najmanje 196 tisuća hrvatskih ratnih zarobljenika, dakle, oko 200 tisuća hrvatskih žrtava komunizma samo u Sloveniji.
Slovenski povjesničar dr. Mitja Ferenc, član slovenskog državnog povjerenstva za utvrđivanje masovnih grobnica, izvršio je 2007. sondaže protutenkovskog rova u šumi Tezno kod Maribora, i ustvrdio da po znanstvenoj procjeni ova masovna grobnica krije najmanje "15 do 20 tisuća hrvatskih ratnih zarobljenika, među njima i likvidiranih hrvatskih ranjenika".
Godine 2006. je u Maclju kod Krapine u Hrvatskoj dostojno pokopano preko tisuću hrvatskih žrtava komunizma koje su ubijene 1945. od strane totalitarnog režima maršala Tita, a ekshumirane 1991. godine (nakon toga je vlast predsjednika Tuđmana naredila zaustavljanje daljnjih ekshumacija, a CRO-UDBA preuzela je "brigu" o istraživanju zločina komunizma). Ekshumirani posmrtni ostatci ubijenih hrvatskih ratnih zarobljenika u maceljskoj šumi predstavljalju dokaz o genocidu koji je jugoslavenski komunistički režim počinio nad hrvatskim narodom (sve žrtve imaju ulaznu ranu od puščanog zrna u potiljku glave, i druge rane od hladnog i vatrenog oružja). Daljnji dokaz o jugoslavenskom genocidu nad Hrvatima predstavljaju peko tisuću hrvatskih žrtava komunizma koje su ekshumirane 1999. iz protutenkovskog rova u Teznom prilikom gradnje autoputa Nürnberg - Maribor - Zagreb. Pored toga je slovensko državno povjerenstvo do danas evidentiralo preko 500 masovnih grobnica na području Republike Slovenije, a hrvatske žrtve čine, po navodima toga povjerenstva, apsolutno najveći broj žrtava jugoslavenskog komunizma. Pored toga je Saborsko povjerenstvo za ratne i poratne žrtve ustanovilo do 2000. godine lokacije masovnih grobnica u Hrvatskoj, i približni broj žrtava komunizma, a kao glavni zapovjednik genocida i počinitelj zločina je, u izvješću toga povjerenstva Hrvatskom državnom saboru, imenovan je šef politbiroa CK KPJ i glavni zapovjednik u partizanskom "Vrhovnom štabu", maršal "Jugoslavenske armije" Josip Broz Tito.
Do sada na tisuće ekshumiranih žrtava jugoslavenskog komunizma, i stotine evidentirane masovne grobnice po jamama, šumama i gorama na području Slovenije i Hrvatske predstavljalju dokaz da je maršal Tito notorni ratni zločinac i masovni ubojica uz bok najvećim zločincima u 20. stoljeću i u dosadašnjoj povijesti čovječanstva, Lenjinu, Staljinu, Hitleru, Pol Potu i Mao Ce Tungu.
Sastav zločinačke organizacije koja je 1945. zapovijedila, nadzirala i počinila zločin genocid nad hrvatskim narodom:
"Drug" Josip Broz "Tito" (Jugoslaven, i boljševik, bravar i maršal, ZLOČINAC, glavni zapovjednik u "Vrhovnom štabu" Jugoslavenske armije, predsjednik jugoslavenske vlade i generalni sekretar politbiroa CK KPJ, te agent Kominterne i doušnik sovjetske tajne policije NKVD), zatim, partizanski general Koča Popović (Srbijanac, i komunist, profesionalni oficir, zapovjednik Prve proleterske brigade, i I. armije JA), partizanski general Peko Dapčević (Srbin, i komunist), general JA Ivan Gošnjak (Jugoslaven hrvatskog podrijetla, i boljševik, zapovjednik partizanske vojske u Hrvatskoj), partizanski general i politkomesar Vladimir Bakarić "Mrtvac" (Jugoslaven hrvatskog podrijetla, i boljševik, predsjednik lokalne komunističke vlade u Zagrebu), partizanski general Aleksandar Ranković (Srbijanac, boljševik, krojač, član politbiroa CK KPJ i "Vrhovnog štaba", i šef OZNE za Jugoslaviju), Milovan Đilas (Crnogorac i boljševik, član politbiroa CK KPJ i "Vrhovnog štaba"), Boris Kidrič (Slovenac, i boljševik), Andrija Hebrang "Mirotočivi" (Hrvat, i komunist, trgovac, ratni sekretar CK KPJ i zapovjenik partizanske vojske u Hrvatskoj do 1945.), general Ivan Krajačić "Stevo" (Jugoslaven hrvatskog podrijetla, boljševik, bravar, šef OZNE za Hrvatsku), Ivan Maček (Slovenac, i boljševik, šef OZNE za Sloveniju), Franc Leskošek (Slovenac, i boljševik, šef partizanske vojske u Sloveniji), zatim, partizan Vladimir Nazor (Hrvat, jugoslavenski i hrvatski književnik i zločinac, predsjednik predsjedništva komunističke skupštine "ZAVNOH"), zatim, Gabrijel Divjanović (Jugoslaven hrvatskog podrijetla, boljševik, poslijeratni direktor zagrebačke zvjezdarnice, a 1945. načelnik vojnosudskog odjela II. armije partizanske Jugoslavenske armije), zatim, partizanski general Kosta Nađ (Jugoslaven hrvatskog podrijetla, boljševik i titoist, oficir OZNE), zatim, politkomesar I. armije partizanske Jugoslavenske armije, Mijalko Todorović (Srbin, velikosrpski koljač), zatim, general Arso Jovanović (Srbijanac, profesionalni oficir, Jugoslavenske armije od veljače 1945. godine, i pomoćnik generala Ivana Gošnjaka), Josip Boljkovac (Jugoslaven hrvatskog podrijetla, i boljševik, oficir OZNE u Karlovcu), zatim, Josip Manolić (Jugoslaven hrvatskog podrijetla, boljševik i ratni zločinac, oficir OZNE u Bjelovaru), zatim, partizanski oficir i ratni zločinac Većeslav "Veco" Holjevac, komandant I. korpusa partizanske vojske u Hrvatskoj, i član "Komande grada Zagreba" (zadužen za kršenje ljudskih prava hrvatskih izbjeglica u Zagrebu, i za likvidaciju hrvatskih ratnih ranjenika i "ročnika" u Zagrebu, 1945. godine), zatim, Aleksandar Koharević, ministar zdravstva komunističke lokalne vlade u Zagrebu (zadužen za likvidaciju ranjenika iz zagrebačkih bolnica, zajedno s Krajačićem koji je odgovoran i za maceljske žrtve zajedno sa Stjepanom Hršakom i ostalom partizanskom bandom), zatim, Drago Desput (Jugoslaven hrvatskog podrijetla, komunist), član sudskog odsjeka "Glavnog štaba NOV" Hrvatske, Stanko Obradović (Srbin iz Hrvatske), partijski sekretar KPH u partizanskoj "IV. udarnoj brigadi", Dimitrije Georgijević, opunomoćenik "Odjeljenja za zaštitu naroda" za Jugoslaviju, Jakov Blažević (Jugoslaven hrvatskog podrijetla, boljševik i zločinac), partizanski Javni tužilac Hrvatske, zatim, Vukašinović (predsjednik partizanskog tzv. "NOO" za Slavoniju), partizanski major OZNE, "drug" Brnčić, zamjenik komesara, potpukovnik Robić Ivan, pomoćnik majora Ćuk Milojko, major Vujanović Damjan, major Vidović Lazo i kapetan Janeković Slavko, članovi izvršnog aparata za tako zvane "specijalne zadatke" tzv. "III. odsjeka Odjeljenja za zaštitu naroda" za Hrvatsku, Zvonko Komarica, iz opunomoćeništva partizanske divizije "KNOJ" u Hrvatskoj, zatim, "drug" Vicko Krstulović, ministar unutarnjih poslova komunističke Hrvatske (Jugoslaven hrvatskog podrijetla, boljševik i zločinac), i drugi de facto ubojice iz zločinačke organizacije komunističke partije, zatim, "drug" Lutvo Ahmetović, de facto ratni zločinac sa Jazovke, i zamjenik načelnika UDBE u Zagrebu, Simo Dubajić (Srbin iz Hrvatske, boljševik, i četnik, te velikosrpski koljač iz 45' na Kočevskom Rogu), glavni komandant koljačke partizanske jedinice na Kočevskom Rogu, major, "načelnik štaba IV. armije), i ideološki vođa pobunjenih Srba iz 1990. godine), zatim, oficir Jugoslavenske armije, "M.P." (Jugoslavenka hrvatskog podrijetla, zločinka i boljševik), partizanski politkomesar u "XI. dalmatinskoj brigadi 26. divizije Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije" koja je iz svoje jedinice odabirala ljude za "povjerljiv zadatak" ubijanja ratnih zarobljenika na Kočevskom Rogu, zatim Nikola Marić Bokež "Crnogorac", "komesar čete", Kosta Ugrica, politkomesar "I. bataljona" partizanske "XI. dalmatinske brigade", član Saveza komunističke omladine Jugoslavije (SKOJ) i KPJ, sudionik ratnog zločina i masovnih ubojstava na Kočevskom Rogu 1945. godine, Albert Štambuk, "zamjenik politkomesara 1. čete 5. bataljona XI. dalmatinske brigade" Jugoslavenske armije, Dinko Periša Ljubo, pukovnik "JNA", Ivan Gugić, (partizanski) vojnik, Titov borac u "XI. dalmatinskoj brigadi", svjedok-pokajnik, zatim, Nikola Maršić, "zamjenik komandanta 2. bataljona XI. dalmatinske brigade" koji je zapovijedao izabranicima iz "XI. dalmatinske brigade", u sastavu od 60 do 70 partizana koji su ubijali na Kočevskom Rogu hrvatske ratne zarobljenike, i zarobljene hrvatske civile, Ljubo Barbarić "Hvaranin", "politkomesar 3. bataljona XI. dalmatinske brigade", član SKOJ od 1941. i KPJ od 1943. godine, Ivo Franković, "komandir 3. čete 3. bataljona XI. dalmatinske brigade", član KPJ od 1943. godine, Božo Kačić, partizanski desetar u "XI. dalmatinskoj brigadi", također sudjelovao u genocidu na Kočevskom Rogu, i u silovanju zarobljenih hrvatskih žena i supruga kod Kočevja ubijenih časnika hrvatske vojske oružanih snaga NDH, Ante Ćepić, "omladinski rukovodilac 4. bataljona u XI. dalmatinskoj brigadi Jugoslovenske armije" maršala Tita, Maks Baće i Jovo Kapidžić, Rankovićevi pomoćnici, izdali su, uz Ivana Matiju Mačeka, Simi Dubajiću zapovijed od Rankovića i Broza "Tita" za pokolj hrvatskih ratnih zarobljenika na Kočevskom Rogu kod Ljubljane, 1945. godine, partizanski pukovnik Dušan Dule Korać (Srbin sa Korduna), politički komesar 26. divizije JA, član komisije viših oficira koja je došla u kontrolu do jama-masovnih grobova na Kočevskom Rogu, zatim, počinitelji genocida u Maclju kod Krapine 1945. godine, Stjepan Hršak (Jugoslaven hrvatskog podrijetla, boljševik, titoist i zločinac, krojač po zanimanju, oficir (partizanski poručnik) i komandant tajne službe partizanske vojske u Krapini, i krvoločni isljednik OZNE, i komandant zarobljeničkih koncentracijskih logora u Krapini i okolici, te glavni zapovjednik i egzekutor na Maclju, zatim, ubojica s Maclja, Ivan Valjavec (Hrvat), doušnik UDBE među hrvatskim radnicima ("gastarbajterima") u Zapadnoj Njemačkoj nakon rata, Rudolf Krivak (Hrvat), Josip Koret (Hrvat), Dragutin Koret (Hrvat), Stjepan Vinceljak (Hrvat), Šimek Leljak "Šinter" (Hrvat), Florijan Šerek (Hrvat), funkcionar UDBE nakon rata, Ivan Strmečki "Stanko" (Hrvat), ubijao nedužne ljude i u zagorskom Jesenju za vrijeme rata, Slavko Kovačec "Štefunjak" (Hrvat), Dragutin Draganić "Radobojec" (Hrvat), Josip Kovačec (Hrvat), Alojz Brodar (Hrvat), Zvon Smrečki (Hrvat), Miško Grobotek (Hrvat), August Herceg (Hrvat), i još 45 drugih partizana-ubojica na maceljskoj gori, te Leopold "Leo" Horvat (Hrvat), zapovjednik civilne OZNE u Krapini (zajedno s Hršakom izabirao dobrovoljce-ubojice za pokolj u Đurmancu i na vrhu maceljske gore Ilovec, a poslije rata radio u zagrebačkoj UDBDI, umirovljen sa činom kapetana UDBE), zatim, Branko Löw (Hrvat), oficir OZNE u Krapini, Ivica Fizir (Hrvat), istražitelj civilne OZNE u Krapini, i gradonačelnik Krapine nakon "demokratskih" promjena 1990. godine, Valent Katalenić "Valek" (Hrvat), istražitelj civilne OZNE u Krapini, Petar Bezjak "Perica" (Hrvat), zloglasni komesar koncentracijskog logora u Mirkovcu kraj Sv. Križa Začretja kod Krapine, 1945. godine, a poslije rata bio je "isljednik" zloglasne UDBE u Zagrebu, Milan Kunštek, prvi zapovjednik i "veliki i zloglasni krvoločni komandant" koncentracijskih logora kod Krapine, Branko V(i)dović (Hrvat), "komandant" komunističkog koncentracijskog logora u Oroslavlju kod Krapine, 1945. godine, Josip Frankol (Hrvat), krvoločni isljednik vojne OZNE u Krapini, Ivan Đurkin (Hrvat), krvoločni isljednik vojne OZNE u Krapini, zatim Mladen Šafranko "Marijan", partizanski podoficir i stražar vojne OZNE u Krapini, svjedok-pokajnik o genocidu u Đurmancu, Mirkovcu i Maclju kod Krapine, 1945. godine, zatim, Dragutin Rafaj, partizanski oficir, i partizan Živko Vujčić, ubijali su, metkom u potiljak, hrvatske teške ranjenike iz zagrebačkih bolnica na Jazovki kod Sošica na žumberačkom gorju, i mnogi drugi partizanski i jugokomunistički ratni zločinci i zločinci protiv čovječnosti...

GENOCID HRVATSKOG NARODA PO ZAPOVIJEDI MARŠALA TITA -2

Mnogi od navedenih, koji su 1990. živjeli na području Republike Hrvatske, nisu od 1990. do 2008. godine nikada izvedeni pred istražnog suca, nisu niti jednu sekundu proveli u pravnoj državi Republici Hrvatskoj u pritvoru zbog kaznenog djela ratnog zločina koje po hrvatskom i međunarodnom pravu ne zastarijeva, nisu od državnog odvjetništva optuženi, iako su neki od njih kazneno prijavljeni zbog osnovane sumnje da su počinili ratne zločine, nisu procesuirani, i živjeli su, uživajući u "zasluženoj" mirovini, pod zaštitom prvog predsjednika Republike Hrvatske, Franje Tuđmana, kao i pod zaštitom predsjednika Republike Mesića, i premijera Račana i premijera Sanadera, čiji je otac bio ustaški vojnik koji je 1945. skoro nastradao na Kočevskom Rogu da ga jedan partizan nije izvukao iz kolone smrti i spasio.

Imali su plan !
S obzirom da su jugoslavenski partizani 1945. nakon četverogodišnjeg nemilosrdnog rata na području Slovenije, Hrvatske, Bosne i Hercegovine, i Srbije i Crne Gore dočekali na pobjedničkoj strani na kojoj nisu vlastitim snagama pobijedili svoje (prirodne) neprijatelje, hrvatske ustaše, nego su pobjedu dočekali na valu pobjede Savezničke anti-hitlerovske koalicije u Europi, kojoj su pripadali i partizani ali u kojoj su činili takvu vrstu čimbenika koji ne bi o ratu na području Hrvatske odlučio ni da je trajao 100 godina, potrebno je naglasiti da su partizani izvojevali pirovu pobjedu koju je Titovim borcima omogućila Crvena armija Sovjetskog Saveza prodorom iz Mađarske u Srbiju 1944. godine, odnosno protjerivanjem Wehrmachta iz Beograda. Nakon toga Tito dolazi s Visa u Beograd i sjeda mjeseca listopada 1944. u fotelju šefa obnovljene jugoslavenske države čije je zapadne granice određivala Nezavisna Država Hrvatska sa svojom istočnom granicom u Zemunu, na Dunavu i na Drini. Kako je hrvatska država još za vrijeme rata bila prepreka obnovi prijeratne jugoslavenske "tamnice naroda", Crvena armija izvršila je u travnju mjesecu 1945. proboj Srijemskog fronta, i omogućila partizanskoj Jugoslavenskoj armiji da prodre u NDH i izvrši likvidaciju hrvatske države na čijim ruševinama je zaživjela Jugoslavija (da bi 1991. na ruševinama Jugoslavije bila obnovljena hrvatska država, Republika Hrvatska koja se 1991. obranila od napada "Jugslovenske narodne armije" i četničkih paravojnih jedinica iz Srbije). Hrvatske vojne snage ubrzano su se nakon proboja Srijemskog fronta povlačile prema zapadu, koncentrirajući se u Zagrebu, zajedno s mnoštvom izbjeglica sa cijelog područja NDH. Riječ je o milijunskoj masi hrvatskih izbjeglica koja je do svibnja 1945. stigla u Zagreb, posljednje uporište hrvatskih snaga, i posljednja uporišna točka hrvatskog naroda nasuprot jugoslavenskim snagama, među kojima se našlo pet partizanskih vojnih jedinica, zvani korpus, sa područja Hrvatske, u kojima je bila relativna većina Hrvata, uz hrvatske Srbe. Hrvatski partizani sudjelovali su zajedno sa srpskim partizanima za vrijeme rata u rušenju Nezavisne Države Hrvatske, i u oružanoj borbi za obnovu jugoslavenske države s komunističkim sistemom društvenih odnosa, znači, ukidanje privatnog vlasništva, i jednostranački politički sustav, te strani internacionalni marksizam i jugounitaristički nacional-komunizam umjesto hrvatskog nacionalizma, jugoslavenski patriotizam umjesto hrvatskog patriotizma jer jedna vrsta patriotizma i nacionalizma isključivala je drugi.
Za obnašanje vlasti partizani su se jako dobro pripremili jer su vježbali vladanje na privremenoj tako zvanoj "oslobođenoj teritoriji" gdje su za vrijeme rata uspostavljali revolucionarnu vlast pod vodstvom tzv. "Narodno-oslobodilačkih odbora" (NOO) kojima je otvoreno ili iz pozadine upravljala Komunistička partija Hrvatske na području Hrvatske, i Komunistička partija Jugoslavije na području Bosne i Herecgovine, i Srbije. CK KPH bio je dio jugoslavenske komunističke partije, a CK KPJ bio je dio Komunističke internacionale, koju je Staljin doduše iz taktičkih razloga raspustio 1943. godine kako bi udobrovoljio Zapadne antifašističe saveznike, da ne bi ispalo da se komunisti u borbi protiv njemačke invazije na SSSR i njemačkih nacista bore ujedno za provođenje boljševičke svjetske revolucije, ali u stvarnosti je upravo to i bio cilj boljševika pod Staljinovim vodstvom da osvoje cijelu Europu i uvedu teror boljševičkog totalitarnog režima. Josip Broz "Tito" je još prije rata postao tajni agent Kominterne i doušnik totalitarne, zločinačke sovjetske tajne policije NKVD, kao i partizanski general Ivan Krajačić "Stevo" zadužen za čistke u Hrvatskoj 1945. godine, a general Aleksandar Ranković bio je zadužen za čistke na razini Jugoslavije, i svojevrsni kontrolor nad masovnim ubojstvima zarobljenih hrvatskih vojnika, i zarobljenih hrvatskih civila.
Mjesecima prije nego su partizani uštetali u otvoreni grad Zagreb, i time stavili točku na "i" postojanja Nezavisne Države Hrvatske i institucija vlasti anti-jugoslavenske i anti-komunističke hrvatske države, komunisti su imali plan o ubijanju anti-komunističkih Hrvata. Precizno je tajna služba komunističke partije i partizanske armije bilježila "nepoćudne hrvatske elemente" po gradovima NDH koji tada još nisu bili "oslobođeni", ili drugim riječima, pravljeni su spiskovi za odstrel svih nekomunističkih pripadnika hrvatskog naroda koji su po partizanskom kriteriju predstavljali prepreku za proletersku revoluciju i diktaturu komunističke partije. Na područjima gdje su partizani oružanom silom uspostavili vlast, organizirani su po zapovijedi "druga" Tita koncentracijski logori za ratne zarobljenike i zarobljene hrvatske civile koji su odbili suradnju s protunarodnim tako zvanim "Narodno-oslobodilačkim pokretom" (NOP). O tome svjedoči na pr. dokument jugoslavenskih komunista u Hrvatskoj koji predstavlja Izvješće o radu IV. sekcije tajne službe "Odjeljenja za zaštitu naroda" za zagrebačku oblast u razdoblju od 8. prosinca 1944. do 30. siječnja 1945. godine, upućeno IV. odsjeku "Odjeljenja za zaštitu naroda" /tajna policija/ za Hrvatsku, posebice o vođenju evidencija i broju upisanih u njih (vidi izvor: Hrvatski državni arhiv u Zagrebu, HDA, 1491,4.0.6).U tom dokumentu se, primjerice, navodi da "...Spisak za provjeravanje lica grada Zagreba povečao se za daljnjih 164 lica tako da isti sada sadrži 906 lica. (...) Za lica osudjena na prisilni rad kao i za streljana lica osnovane su nove evidencije po abecednom redu ..." Navedeno partizansko izvješće završava geslom: "Smrt fašizmu Sloboda narodu!" Međutim, "oslobođenjem" grada Zagreba odnosno partizanskom, jugoslavenskom i velikosrpskom okupacijom grada Zagreba, 8. svibnja 1945. godine premašeni su svi gabariti bilo kojih partizanskih evidencija o broju osoba koje treba likvidirati. Ubijanje Zagrepčana, i hrvatskih izbjeglica u Zagrebu, poprimilo je, uz masovno ubijanje hrvatskih ratnih zarobljenika u Sloveniji i na Križnom putu po Hrvatskoj, i po drugim jugoslavenskim republikama, apokaliptične razmjere. Titovi partizani su imali plan, i priredili su svojevrsnu "noć dugih noževa", ali ne za jednu određenu konkurentsku političku grupu nego za obračun s hrvatskim narodom. Došlo je "do istrage vaše", kako su Srbi još 1902. u Zagrebu poručili Hrvatima u poznatom šovinističkom pamfletu, objavljen u glasilu Srpske samostalne stranke, "Srbobran".

GENOCID HRVATSKOG NARODA PO ZAPOVIJEDI MARŠALA TITA -3

U masovnim ubojstvima nad Hrvatima su Srbima sekundirali i neki Hrvati koji su odbacili hrvatstvo u zamjenu za jugoslavenstvo. U Zagrebu se na dan "oslobođenja" 8. svibnja 1945. našlo, uz oko 180 tisuća njegovih (izvornih) stanovnika i oko 200 tisuća hrvatskih ratnih izbjeglica, dok je druga skupina hrvatskog naroda u gotovo polumilijunskom broju napustila Zagreb do 8. svibnja 45' u pravcu Zapada, prema slovensko-austrijskoj granici. I jedna i druga skupina mase hrvatskog naroda je u sljedećih nekoliko tjedana praktički masakrirana i decimirana, gotovo uništena.
"...Posebno će se voditi kartoteka za grad Zagreb a posebno za Oblast. Svaka od njih još će biti složena po grupama zločinaca prema već dobivenim direktivama. (...) Tokom mjeseca ožujka upisano je u kartoteku Oblasti 4.800 daljnjih zločinaca, večinom iz Okružnih evidencija a djelomično i novih tako, da ista koncem mjeseca broji 8.141 podatak. (...) U evidenciju streljanih upisano je daljnjih 156 lica tako da ista sada broji 661 lice. Evidencija sudjenih na prisilni rad povečala se od broja 525 na 801, dakle za daljnjih 276 lica. (...) Evidencija proglašenih narodnim neprijateljima osnovana je i upisano je 30 lica. (...) Smrt fašizmu - Sloboda narodu!" kaže se u izvješću o radu IV. sekcije "Odjeljenja za zaštitu naroda" za zagrebačku oblast za ožujak 1945. upućeno IV. odsjeku "Odjeljenja za zaštitu naroda" za Hrvatsku o vođenju evidencija i broju osoba upisanih u njih. (Broj dokumenta /izvješća/ 561/1945. od 12. travnja 1945. Izvor: HDA, Zagreb, 1491,4.0.6.1.)
Iz Zapisnika sa sastanka "Mjesnog komiteta KPH" Zagreb od 12. svibnja 1945. godine, održan u Zagrebu, na kojemu je sudjelovao Mika Špiljak (šef CK SKJ i Predsjednik Predsjedništva SFR Jugoslavije osamdesetih godina 20. stoljeća), zatim, Marjan Gretić "Baja", Ruža Turković, Marjan Cvetković, Veco Holjevac (poslijeratni gradonačelnik Zagreba), Branko Flajpan, Jure Puklek, Živka Žakman, i "drug" iz Centralnog komiteta KPH, Savo Zlatić, iščitava se da su "drugarice" i "drugovi" donijeli odluku o etničkom čišćenju svih onih stanovnika grada koji su u Zagreb doselili tijekom rata, koji da trebaju biti vraćeni u njihove krajeve. Konstatira se da su jugoslavenski logori puni "pohapšenih" domobrana i "drugih krivaca". Na Kanalu /poslijeratni autobusni kolodvor u Zagrebu/ ima oko 1000 a na Aerodromu /tadašnje uzletište ratnog zrakoplovstva Nezavisne Države Hrvatske/ oko 7000 Nijemaca, a u gradskoj četvrti Vrapče 2000 hrvatskih vojnika ("ustaša"). Daljnja odluka komunista je da se zapečate svi stanovi "narodnih neprijatelja", a "za svaku odluku treba da se konzultira gradska OZN-a", te "treba uspostaviti sudove Komande Grada". Novi vladari odmah su po navodnom "oslobođenju" krenuli u obračun s "ostacima fašizma" iako nije riječ o fašistima koje komunisti ubijaju nego o hrvatskim civilima i ratnim zarobljenicima, kao što nije riječ o narodnim neprijateljima nego o pripadnicima hrvatskog naroda.
Broj žrtava komunizma premašio je sva moguća poimanja o navodnoj "osveti", te predstavlja sustavno ubijanje poražene zaraćene strane kako bi Hrvati bili kao narod istrebljeni. Uz ideološki uzrok genocida nad Hrvatima (komunistička revolucija) postoji i rasni uzrok, uvjetovan velikosrpskom frakcijom unutar jugoslavenske komunističke partije. Žrtvom jugokomunističkog terora palo je 1945. godine preko pola milijuna hrvatskih civila i ratnih zarobljenika. Kakva je hajka vladala prilikom istrebljenja Hrvata uočljivo je iz "depeše Vrhovnog štaba Jugoslavenske armije br. 124", od 15. svibnja 1945. godine, upućena "Odjeljenju za zaštitu naroda" za Hrvatsku, u kojoj šef OZNE za Jugoslaviju, Aleksandar Ranković, izražava nezadovoljstvo navodno malim brojem likvidiranih ljudi u Zagrebu, svibnja 1945. godine:
"Vaš rad u Zagrebu je nezadovoljavajući. Za 10 dana u oslobođenom Zagrebu streljano je samo 200 bandita. Iznenađuje nas ova neodlučnost za čišćenje Zagreba od zlikovaca. Radite suprotno od naših naređenja jer smo rekli da radite brzo i energično i da sve svršite u prvim danima. Zaboravljate da u Zagrebu ima skoro milion stanovnika i da se tu slegao sav ustaški aparat koji je bježao iz unutrašnjosti pred našom vojskom (...) Ranković" (Izvor: HDA, Zagreb, 1491, 2.49/3, objavljeno u knjizi "Partizanska i komunistička represija i zločini u Hrvatskoj 1944. - 1945. Dokumenti", Slavonski Brod, 2005.)
Navedena svjedočanstva o zločinima jugoslavenskih komunista, kao i opis zločina koje je zapovijedio maršal Tito i koje su izvršile zločinačke partizanske jedinice i partizanski počinitelji neka hrvatskom narodu i cijelom svijetu bude opomena o zlu koje su ljudi učinili ljudima, na osnovi zločinačke ideologije marksizma i totalitarnog komunizma i socijalizma, te na osnovi zločinačke velikosrpske ideologije. Neka i dole opisani organizirani zločin bude opomena (naivnim) Hrvatima u bilo kojemu dobu u budućnosti kad god budu u (ne)prilici slijediti neku političku zločinačku ideologiju koja obećava med i mlijeko i koja dijeli hrvatski narod, te koja Hrvatsku vodi u propast. ("Propast tvoja nalazi se u tebi - Izraele!" Stari zavjet)
Kad Hrvat digne ruku na Hrvata, ili kada stradaju nemoćni ljudi, raskida se savez s Bogom koji je čovjeka stvorio na svoje lice i naličje, i koji odbacuje svakoga koji druge ljude ubija s predomišljajem i koji čovjeku i ljudskom rodu nanosi zlo. Sav život na svijetu, na planetu Zemlji, predstavlja Božju kreaciju, i Bog na ljude utječe preko poruka proroka, i preko svoga sina Isusa-Bogočovjeka, i Evanđelja, ali ljudi na Zemlji imaju slobodu izbora, i kako izaberu tako im i je u životu. Mogu ljudi izabrati da slijede Božje puteve i da se pridržavaju Deset Božjih zapovijedi, a mogu biti pohlepni i zločesti, i mrziti. Bog je ljubav koju je darovao čovjeku. Ljudi pate kad god čine zlo, tako da ne pate samo žrtve nego i zločinci, jer sve se u životu vraća.
Dole opisani istiniti događaji služe tome da se partizanski zločini ne zaborave, i zato da se razotkriju laži koje su partizanski ratni veterani i njihovi simpatizeri širili u Hrvatskoj i nakon pada komunizma i sloma Jugoslavije kada su 1990. godine nekadašnji jugoslavenski komunisti hrvatske nacionalnosti preuzeli od režima komunističke partije vlast u Hrvatskoj, nakon čega su pokušali, manje više uspješno, sakriti sve titoističke zločine, a kada su kosti hrvatskih mučenika praktički same "progovorile" iz masovnih grobnica u kojemu su ih ostavili demokratski predstavnici Republike Hrvatske, na vlastitu sramotu, nekadašnji komunisti, na vlasti u Republici Hrvatskoj, i njihovi simpatizeri s ljevice koji su se grijali uz vlast ili obnašali dužnosti u vlastima obnovljene hrvatske države, realtivizirali su zločine komunizma, i izrugivali se žrtvama komunizma, ujedno optužujući nastojanja onih demokrata i anti-komunista koji su nastojali iznijeti na svjetlo dana zločine koje su Titovi partizani počinili. Partizanski ratni veterani hrvatske nacionalnosti u pravilu se nisu ogradili od ratnog zločinca maršala Tita, i nisu žalili što je počinjen genocid nad hrvatskim narodom. Pietet prema žrtvama pripada svim žrtvama koje su stradale u Drugom svjetskom ratu, kako Srbima, tako i Romima, tako i Židovima, ali tako i Hrvatima! Ivan Bešlić Gane (hercegovina.info)

 

25. siječnja 2010.
Župnik o pronađenim kostima na Hvaru: Partizani su ih 1943. zatukli krampom i bacili u jamu
Stanovnicima Dola, mjesta na središnjem dijelu otoka Hvara, poznato je da su partizani jedne noći u listopadu 1943. godine na području između njihovog mjesta i obližnjih Selaca pogubili supružnike Antu i Vicu Dužević (Gobotove). Gnusno ubojstvo počinili su tako što su bračni par najprije zatukli krampom u glavu, a potom ih bacili u jamu na predjelu Kopanjica, samo zato što su zastupali drugačija stajališta o nekim događanjima ili nisu htjeli postupati po njihovom diktatu. Zatim su, radi zataškavanja, po žrtvama bacili kamenje, te nekoliko životinja - mule, mazge i slično, koje su također usmrtili - kazao je dolski župnik, don Mario Zelanović, komentirajući najnovije napise o tome kako su speleolozi splitskog >Špiljara< nedavno baš u toj jami pronašli dvije lubanje i brojne kosti.

Ubijeni u Dolu nemaju bliže rodbine, dok mještani iz razumljivih razloga ne žele javno govoriti o tom ružnom događaju, ali ipak doznajemo da su neki ljudi na Kopanjici, mjestu koje je od naselja udaljeno svega 3-4 km, stjecajem okolnosti čuli vapaj Vice u trenucima dok je smrti gledala u oči, ona je zamolila '. nemojte nas ubiti, nismo vam mi ništa skrivili, nismo nikakvo zlo učinili', ali ubojice se na te riječi nisu obazirale, nego su ih jednostavno pogubili.
Tragedija obitelji Dužević je, međutim, još veća, jer je i njihov sin Frane nekako u istom vremenu ubijen dok je radio u polju, a na mjestu stradavanja pronašli su ga Talijani i potom pokopali na mjesnom groblju.
Druga dvojica braće, Dragoslav i Toma, jednom su prilikom krvnicima svezani žicom uspjeli pobjeći, da bi kasnije emigrirali i nastavili živjeti u Argentinu.
- Prije sedam godina bio sam u toj Južnoameričkoj zemlji i posjetio ih u Buenos Airesu, gdje imaju veliko imanje. Naravno, oni se vrlo dobro sjećaju tih olovnih vremena, rekli su da znaju tko im je ubio roditelje i brata, a željeli bi da se to više nikad nikome ne dogodi. Također smo razgovarali o vađenju posmrtnih ostataka i dostojnoj sahrani, na što svaki čovjek ima pravo bez obzira na njegovo mišljenje i ideološko opredjeljenje. Zato sam u tom smislu stupio u kontakt ne samo sa speleolozima iz Zagreba i Splita, koji su na našem području bili nekoliko puta, nego i s Ministarstvom unutarnjih poslova, pa stoga vjerujem da ćemo mi to u najskorije vrijeme i obaviti - dodao je don Mario.

Za sada su neki ljudi u neposrednoj blizini jame duboke 15-tak metara postavili drveni križ, jer smatraju da se mora znati kako na tom mjestu počivaju zemni ostaci njihovih sumještana. Istina je, međutim, da službena procedura od strane Istražnog centra Županijskog suda u Splitu i Općinskog državnog odvjetništva vezana za pronalazak pojedinih stratišta teče neprimjereno sporo.

Doljani, koji navodno poznaju i egzekutore iz svoga sela (op. a. svi su u međuvremenu preminuli), ipak žele vjerovati da će to u ovom slučaju ići malo brže, nego u predmetu Borovika kod Grapčeve špilje gdje su u jednoj od tamošnjih jama 2007. speleolozi također pronašli ljudske kosti.
Mirko Crnčević/EPEHA, Slobodn Dalmacija

 

18. svibnja 2009.
Žrtve komunizma

ĐAKOVO - Na prostoru iza župne crkve Svih svetih u subotu je otkriven spomenik žrtvama komunizma Đakova i Đakovštine. Spomenik "Glava koja tone" kiparsko je rješenje akademskoga kipara Antuna Babića iz Vinkovaca, a postavljen je na mjesto gdje je u travnju 1945. ubijeno između 75 i 80 osoba s područja Đakova i Đakovštine. O inicijativi za postavljanje spomenika žrtvama komunizma u Đakovu govorio je Ivo Tubanović, predsjednik đakovačkog i osječko-baranjskog ogranka Hrvatskog društva političkih zatvorenika, a na potrebu sustavnog i objektivnog istraživanja svih žrtava ukazao je dr. Vladimir Geiger, voditelj znanstvenog projekta "Ljudski gubici Hrvatske u Drugom svjetskom ratu i poraću" Hrvatskog instituta za povijest. [M. Lj.],Vjesnik

 

15. kolovoza 2009.
Obrovac: HGSS tragao za kozlićima, našao masovnu grobnicu
Tragajući za dva kozlića koja su upala u jamu dva kilometra od obližnjeg zaseoka Pećice pokraj Obrovca, pripadnici zadarske stanice Hrvatske gorske službe spašavanja u subotu ujutro pronašli su ljudske kosti.

Tijekom akcije potrage i izvlačenja kozlića HGSS-ovci su u trideset metara dubokoj jami naišli su na hrpu ljudskih kostiju i dijelove uniformi za koje se, prema prvim neslužbenim informacijama, pretpostavlja, da pripadaju ubijenima za vrijeme ili nakon Drugog svjetskog rata.

- Dojava da su u jamu na području Zatona Obrovačkog pala dva kozlića HGSS-u Stanici Zadar proslijedio je Županijski centar 112 u petak, 14. Kolovoza u 19.20 sati, a dan kasnije oko 9 sati u akciju izvlačenja životinja uputila su se četiri gorska spašavatelja i speleologinja Speleološkog odsjeka Liburnija PD Paklenice.

Kozlići su se nalazili dva kilometra od obližnjeg zaseoka Pećica, u jami kod bunara, kako ju naziva tamošnje stanovništvo. Prilikom boravka u jami, na njenom dnu, na siparu (odlomljeno sitno kamenje), na nagibu od oko 45 stupnjeva uočeno je više ljudskih kostiju, a riječ je o više osoba - priopćili su iz zadarske stanice GSS-a koja je o svom pronalasku obavijestila PU zadarsku i istražnog suca koji trnutačno obavljaju očevid na lici mjesta.

Prije šokantnog pronalska, na glavnoj cesti spašavatelje je dočekala vlasnica kozlića M.M. koja je, večer ranije zatražila pomoć, te ih je odvela do jame. U 11.45 na dno jame su se spustili spašavatelji i speleologinja koji su nakon gotovo pola sata uspjeli uloviti životinje, koje su potom zavezali za uže, te ih je jedan član HGSS-a izvukao na svjetlo dana. Životinje su prošle bez ozljeda. Slobodna Dalmacija

 

 

3. kolovoza 2009.
Jože Dežman, povjesničar, o žrtvama nakon Drugoga svjetskog rata na području Jugoslavije
Hipokrizija morala svih titoista na ovim prostorima
Ove je godine u Ljubljani objavljena monumentalna monografija od 432 str. u izdanju "Družine": "Izvješće Komisije Vlade Republike Slovenije za rješavanje pitanja tajnih grobišta 2005-2008", koju je uredio Jože Dežman. Po interdisciplinarnome pristupu i brojnosti autora, tematskoj raznolikosti i faktografskom sadržaju, opremi i kvaliteti fotografija, ona svakako treba biti primjer i uzor, posebice Hrvatskoj, točnije svim dosadašnjim hrvatskim vlastima, kako se jedna država treba primjereno odnositi prema žrtvama svih totalitarnih režima, pa i onima koje su stradale bez suda i presude nakon Drugoga svjetskog rata na području nekadašnje Jugoslavije. Bez ideološke uskogrudnosti i politikantstva, ona progovara o dosad otkrivenim masovnim stratištima na području Republike Slovenije koji svjedoče o isplaniranim i sustavno počinjenim ubojstvima, metodologiji zločina, identifikaciji žrtava, ali i o nalogodavcima i počiniteljima zločina i dr. O tome smo razgovarali, s posebnim naglaskom na hrvatske žrtve koje su najbrojnije, kao i o suradnji hrvatskih mjerodavnih ustanova, pa i o izjavama najviših hrvatskih državnih čelnika o tim žrtvama, s urednikom monografije Dežmanom, danas jednim od najistaknutijih slovenskih znanstvenika i istraživača na tome području, povjesničarom, filozofom i muzejskim savjetnikom, voditeljem Komisije Vlade Republike Slovenije za istraživanje pitanja tajnih grobišta i direktorom Muzeja novije slovenske povijesti u Ljubljani. Usprkos tomu da je u dijelu slovenske javnosti često osporavan i napadan zbog bavljenja spomenutom problematikom, objavio je brojne povijesne radove, vodio nekoliko znanstvenih projekata u Sloveniji, održao brojna predavanja i sudjelovao u znanstvenim skupovima u zemlji i inozemstvu, a od 1995. uspješno između svih političkih "Scila i Haribda" vodi navedenu Vladinu komisiju. Vrijedi spomenuti da je dio znanstvenoga truda posvetio i slovenskom nacionalnom svetištu "Marija pomagaj" u Brezju, o čemu su mu neka djela prevedena na njemački, engleski i talijanski jezik.

Raste broj masovnih grobnica

G. Dežman, recite odmah na početku našim čitateljima kako je i zašto uopće došlo do zamisli o objavljivanju monografije, budući da u Republici Hrvatskoj takav pothvat još uvijek, nažalost, pripada području znanstvene fantastike?

"Problem titofila je što su, ako treba, svaki dan spremni ići npr. u Srebrenicu i tamo plakati, zgražati se nad počinjenim zločinima i tražiti pravdu, ali kada isti standard treba primijeniti u njihovoj zemlji, da ni jedan zločin nije počinjen bez krivca, onda se on ne prihvaća."

DEŽMAN: Objavljivanjem monografije dogodilo se nešto važno, ali ništa spektakularno, jer smo neke standarde u odnosu prema žrtvama, koji se već dulje vrijeme primjenjuju u svijetu, jednostavno prenijeli u Sloveniju, a to znači: da se otkriju grobišta, evidentiraju, planski interdisciplinarno istraže, iskopaju posmrtni ostaci žrtava, ako je to moguće i gdje je to moguće identificiraju i da se žrtve dostojno pokopaju. Usporedno sa stručnom obradom išla je i kriminalistička obrada, tako da je rezultat svih tih radnja objavljena monografija. Dakle, ona je s jedne strane pokušaj da se na jednom mjestu predstavi sva ta kompleksna problematika, a s druge je strane i dokument vremena u kojemu je ona nastala. Naime, već se osjeća potreba za novom knjigom takve vrste jer se mnogo toga promijenilo, ne samo u slovenskoj javnosti i glavama mislećih ljudi nego i u otkrivanju novih povijesnih činjenica. Tako se od 581 masovne grobnice, koje se spominju u monografiji, došlo već do brojke od 600, a taj se broj, malo pjesnički rečeno, iz dana u dan stalno povećava zahvaljujući novim informacijama koje dobivamo i novim svjedocima koji su spremni reći sve što su tajili u sebi više od pola stoljeća.

Što manje emotivne eksploatacije

Jedno, možda delikatno pitanje: Imajući u vidu žestoko protivljenje dijela slovenske javnosti prema Vašim istraživanjima, je li monografija plod stvarne političke volje sadašnjih slovenskih vlasti ili je ona rezultat, možda, političkog pragmatizma?

DEŽMAN: U mandatu vlade Janeza Janše radili smo, kako se to kaže, u miru Božjem. Najviše je tome pridonio i slovenski ministar pravosuđa Lovro Šturm koji je npr. u slučaju stratišta u jami Konfin I. kod Kočevskog roga išao s nama u zajedničku akciju. Bilo je intenzivne suradnje, ali se politika, moram reći, nije upletala u naš rad. Izbori su donijeli, razumije se, novu situaciju. Naš sadašnji predsjednik Danilo Türk ima prilično poteškoća s povijesti i on će se, najvjerojatnije, i ubuduće kretati u okvirima svoga crno-bijelog političkog habitusa. Međutim, kod premijera Borisa Pahora smatram da ima više želje za raščišćavanjem "stvari", što je sigurno odraz i stvarne političke volje sadašnjih slovenskih vlasti. Mnogi su mislili, posebice ortodoksni ljevičari, da će promjenom vlasti doći do blokiranja naših projekata, ali su takvi doživjeli svojevrsni šok jer je lijeva Pahorova vlada osigurala materijalna sredstva za daljnja istraživanja. Onda su pokušali članove komisije smijeniti i neutralizirati, do čega zasada nije došlo. Poslije dva, tri mjeseca žustrih rasprava mi smo, eto, još uvijek tu. Na političkoj razini jasno je da će u nekakvoj budućoj "stisci i gužvi", dio slovenskih političara uvijek u rezervi imati ideološke crno-bijele podjele. Međutim, njihov je problem što u takvim raspravama još uvijek idu previše "na nož" a premalo s argumentima. Za politiku bi dobro bilo što manje emotivne eksploatacije a sve više činjenično-povijesne argumentacije.

Strašna grižnja savjesti počinitelja

Recite nam otvoreno: Tko su u Sloveniji predvodnici otpora prema istraživanju masovnih poslijeratnih smaknuća?

DEŽMAN: Što se otpora tiče, naravno da je najžešće protivljenje, kao i u Hrvatskoj, od strane partizanskih veterana i dijela politike i struke koji se još uvijek nisu oslobodili ideološkog gledanja na povijest. Npr. Janez Stanovnik, predsjednik Saveza boraca Slovenije, vodi specijalni promidžbeni rat protiv mene i komisije, stalno ističući već otrcanu tezu da je riječ o osveti pojedinaca koji su ubijali iz mržnje, a ne o sustavnom i planiranom ubijanju. Međutim, dolaze nam nekadašnji pripadnici KNOJ-a, Korpusa narodne obrane Jugoslavije, koji govore da im je bilo naređeno da ubijaju, čuvaju stražu, odvode zarobljenike na stratišta i sl. Kod njih se osjeća strašna grižnja savjesti što su sudjelovali u svemu tome. Kada je svojedobno šef slovenske kriminalističke policije Pavel Jamnik zatražio od Udruženja boraca da prekine "zavjeru šutnje" o poslijeratnim smaknućima, razvila se žestoka kampanja protiv njega. No, nakon nedavnog otkrića rova Svete Barbare u Hudoj Jami, ljudi me zovu i mnogi prvi put bez straha pitaju: Hoćete li moje svjedočenje reći kriminalističkoj policiji? Danas su ljudi spremni otvoreno govoriti a sve partijsko-Stanovnikove teorije "padaju u vodu"!

Spomenite barem jedan primjer napada i na Vas osobno kako bi pojedinim znanstvenicima i novinarima u Hrvatskoj, koji se bave istom problematikom, barem malo laknulo znajući da je vrlo slična situacija i u njihovu okruženju.

DEŽMAN: Pa, eto, kada sam dolazio za ravnatelja muzeja, pisale su se peticije protiv mene. Što se pomirbe tiče dio je akademskog svijeta digao glas, koji je smatrao da je dovoljan nekakav simbolički obred pomirbe i da se jednim memorijalnim objektom može "pokriti" cijela stvar. A to ne ide! No, mislim, da je velik dio slovenskoga društva uspio nadići tako površno razmišljanje. Problem je "titofila" što su, ako treba, svaki dan spremni ići npr. u Srebrenicu i tamo plakati, zgražati se nad počinjenim zločinima i tražiti pravdu, ali kada isti standard treba primijeniti u njihovo zemlji, tj. da ni jedan zločin nije počinjen bez krivca, onda se on ne prihvaća. To je očita hipokrizija morala, pri čemu su na djelu dvostruka mjerila.

Zaplakali su ili počeli jecati

Pitanje koje se, možda, ne tiče izravno Vas kao povjesničara ali se nekako nameće samo od sebe: Kako je moguće da titoisti, kako ste ih to nazvali, i nakon pronalaska Hude Jame i nezamislivih strahota koje su se tamo očito događale, i dalje ostaju slijepi i zadrti u vlastitoj slici poslijeratnih zbivanja?

DEŽMAN: Huda Jama je najstravičniji zločin svih vremena na području Slovenije. Kada smo ušli u Barbarin rov, prizor je bio toliko jeziv, ljudskome razumu neshvatljiv a ljudskim čulima nepodnošljiv, da su neki od nazočnih, neću ih imenovati, jednostavno zaplakali i počeli jecati, a jedna je ženska osoba skoro pala u nesvijest. Možete li zamisliti žrtve koje tjeraju 400 metara u rudnik prekrivenu ljudskim kostima? Možete li zamisliti prizor da tisuće muškaraca i žena, skinutih do gola, čekaju šutljivo u redu da budu ubijeni ili da ih se baca najvećim dijelom žive u rov 48 metara dubine, nakon čega se zatrpava s nekoliko stotina kubičnih metara? Po mjestu i položaju kostura lako je zaključiti da su neki od tih zatrpanih nesretnika, dok je još bilo zraka, pokušali rukama prokopati tone zemlje i spasiti se. Inače, u Sloveniji je dosada iskopano više od 2.500 žrtava, a uskoro se kreće u nova iskapanja. Ta konkretna istraga u javnoj raspravi ruši sve teze titofila o tobožnjim ekscesima, odnosno osveti kao motivu zločina.

No, još uvijek niste pokušali objasniti pomalo već odbojnu i bahatu samouvjerenost titofila u njihovu tumačenju povijesti?

DEŽMAN: Nije to preteško pitanje. Njima se jednostavno srušio svijet, gube identitet, sve ono u što su vjerovali, čemu su se nadali, čemu su cijeli život posvetili, a to je psihološki nepodnošljivo i teško prihvatljivo. Stoga im jedino preostaje samouvjeravanje, koliko god ono bilo iracionalno i bez argumenata, da je riječ o podmetanju, iskrivljivanju i krivotvorenju povijesnih činjenica tobožnjih "revizionista", kako to vole reći. Na njihovu žalost, njihova je revolucija išla po veoma preciznoj i stručno-ideološkoj konstelaciji te se jedino može govoriti o realizaciji lenjinsko-staljinističkog projekta koji je u Sloveniji i cijeloj ondašnjoj Jugoslaviji dobio najstravičniji oblik. "Dostignuća" titoizma kao projekta u jednom povijesnom razdoblju, u smislu stravičnog potencijala za ubijanje, nešto je najgore što se dogodilo u poslijeratnoj Europi. Očito je da otpori ispranih mozgova ne mogu zaustaviti proces koji je započeo. Nije moguće zaustaviti, slikovito rečeno, svrstavanje Staljina pored Hitlera, jer će se njih dva u povijesnome valoriziranju ipak morati sresti i naći na zajedničkome mjestu zvanom odgovornost za masovna ubojstva, holokaust, genocid i zločine protiv čovječnosti. Na žalost našim titoistima, jednoga će dana povijesni pravorijek tamo smjestiti i Josipa Broza, u društvu s ne samo spomenutom dvojicom svjetskih zločinaca nego i s Frankom, Mussolinijem, Ce Tungom, Pol Potom i ostalim nositeljima totalitarističke ideologije i prakse.

Želite li biti dostojno pokopani?

Što kažete na toliko puta ponavljanu tezu mnogih političara i drugih javnih djelatnika da se treba okrenuti budućnosti, a ne vraćati u prošlost?

DEŽMAN: Granica savjesti što je dopušteno i što se smije činiti, a što nije dopušteno i nikada se ne smije činiti u preuzimanju vlasti pitanje je budućnosti i to je odgovor svima onima koji stalno ističu da se okanimo prošlosti i krenemo u budućnost. Jednom sam prigodom skupini sugovornika, koji su mi prigovarali zašto se time bavim, postavio samo jedno pitanje: Želite li ili ne želite biti dostojno pokopani? Razumjeli su što sam htio reći i rasprava je brzo bila završena jer je riječ o poimanju smrti, odnosu prema mrtvima, osnovnim ljudskim pravima i svetosti grobova svakog pojedinca. Ispravan stav prema njima je ujedno i prevencija za budućnost, odgoj budućih naraštaja da se takvi zločini i odnosi prema ljudskim jedinkama, i živima i mrtvima, nikada više ne dogode.

Zbog zaokupljenosti unutarnjim, tj. domaćim odnosima, vrlo se rijetko govori o međunarodnim odjecima na istraživanja komunističkih zločina na ovim prostorima.

DEŽMAN: Da, previše je problema, prijepora, kontroverza i osporavanja na "domaćem terenu", pa se dobiva dojam kako je svjetska javnost pomalo nezainteresirana, međutim, to nije točno. Navest ću samo dva primjera. Otkriće Hude Jame imalo je velik međunarodni odjek, da sada ne idem u detalje. Usudio bih se čak reći da se nakon njega osjetila potreba sasvim nove dimenzije razmišljanja, jer koliko god taj dijalog u nekim bivšim komunističkim zemljama bio neugodan, mučan, pun međusobnog prebacivanja i podmetanja, svima je postalo jasno da on traži neko "ulaganje" i nov pristup toj problematici. Slovenija, kao predsjedavajuća Savjeta Europe, organizirala je u Bruxellesu konferenciju o zločinima totalitarnih režima. Kada se intenzivirala međunarodna rasprava preko Roberta Batellija, zastupnika talijanske manjine u slovenskom parlamentu, koji je bio medijator za izjavu OESS-a o totalitarizmima, došlo je do demonstracija ispred slovenskog veleposlanstva u Rusiji.

Ideološka valorizacija predsjednika Mesića

Još jedno "bodljikavo" pitanje: Što mislite o izjavi hrvatskoga predsjednika Stjepana Mesića da će odati počast poslijeratnim žrtvama tek kada one budu identificirane i popisane.

DEŽMAN: Mislim da to nije najgora izjava predsjednika Mesića jer ih je imao i puno gorih, koje su se temeljile na rigidnom ideološkom razlučivanju "naših" i "vaših" žrtava. Najprije takav zahtjev koji on postavlja praktički je nemoguće ostvariti. Takva su valorizacija i brutalan pristup toj osjetljivoj problematici nepotrebni i danas su oni u Sloveniji u ozbiljnim političkim i znanstvenim krugovima napušteni i smatraju se, najblaže rečeno, nekorektnima.

U hrvatskoj se javnosti o tome nije puno čulo, no za kraj nam recite nešto o slovensko-hrvatskim odnosima na tome području.

DEŽMAN: Hrvatsko-slovenski odnosi stalno se isprepleću zbog brojnih povijesnih, zemljopisnih, kulturnih i drugih zajedničkih dodirnih točaka, među kojima su i žrtve nakon Drugoga svjetskog rata, od kojih je najveći broj hrvatskih. Budući da s Hrvatskom imamo već desetak godina potpisan ugovor o vojnim grobištima, a to obuhvaća istraživanja poslijeratnih žrtava, može se očekivati da će na nekoj operativnoj razini Hrvatska učiniti da on i stvarno zaživi, jer tu smo svi zajedno odgovorni da postavimo neke nove standarde.

Javni poziv za identifikaciju poslijeratnih hrvatskih žrtava

Budući da ste u odnosu prema žrtvama poslijeratnoga komunističkog totalitarizma, kada je riječ o konkretnim rezultatima, daleko ispred Hrvatske, možete li Glasu Koncila ustupiti neke podatke kako bi se pomoglo barem nekim članovima obitelji da rasvijetle nestanak svojih najbližih i omogući im se da ih napokon dostojno pokopaju?

DEŽAMN: Vrlo rado i ideja je odlična. Evo, predlažem da u rasvjetljavanju toga silno velikog mnoštva zločina učinimo nešto malo a, vjerujem, za neke jako dragocjeno i korisno, te objavimo popis hrvatskih zatočenika koji su odvedeni iz Središnjeg Oznina zatvora u Ljubljani 24. lipnja 1945. i smaknuti. Oni su evidentirani u masovnom grobištu Konfin I, a od ukupno 88 žrtava, pored 60 slovenskih i 2 srpske, hrvatskih je 26. Pozivamo rodbinu, znance i sve zainteresirane da se jave na telefon Instituta za sudsku medicinu u Ljubljani, 00386-1-543-7200, radi konačne identifikacije DNK analizom i preuzimanja posmrtnih ostataka. Dostupni podaci o žrtvama evidentiranima kao Hrvatima, za koje bi bilo dobro da se prikažu tablično radi preglednosti, jesu sljedeći:

"1. Ačker Salko, r. 1924. u Rabini 49, prebivalište Hercegovina
2. Antičević Mijo, r. 1887. u Imotskome, prebivalište Zagreb, ustaški poručnik
3. Asičević Mehmet, r. 1923. u Janji
4. Badarić Aver, r. 1923. u Brdarićima 5
5. Boljkovac Rok, r. 1926. u Ribniku 86, prebivalište Gospić
6. Čačić Jovo, r. 1929. u Širokoj Kuli, prebivalište Lika, ustaša
7. Čotić Ante, r. 1894. u Ljubuškom, prebivalište Zadar, svećenik
8. Deković Tone, r. 1906. u Biogradu n/m, prebivalište Zagreb, mornar
9. Drmić Luka, r. 1899. u Tomislavgradu, prebivalište Zagreb, šumar
10. Džemidžić Ismet, r. 1926 u Ribarima, prebivalište u Sarajevu, u napomenama zabilježeno: "partizan, sumnjiv"
11. Harak Emil, r. 1924. u Hrtkovcima, prebivalište Novi Marof, đak
12. Jurgović Nikola, r. 1922. u Ramljanima 41, ustaša
13. Kolanj Petar, r. 1910. u Udbini, prebivalište Gospić, ustaša
14. Livančić Josip, r. 1925. u Dubravici 10
15. Luški Ivan, r. 1924. u Idrišću 120, prebivalište Zagreb
16. Ljubičić Mate, r. 1896. u Dubasu, prebivalište Zagreb
17. Mavrek Ludvik, r. 1924. u Žarovnici 125, prebivalište Ivanec, domobran
18. Medvidović Luka, r. 1910. u Imotskome, prebivalište Zagreb
19. Petrović Joso, r. 1927. u Ramljanima 14, ustaša
20. Sinanović Sinan, r. 1920. u Halimbašićima
21. Šebal Peter, r. 1914. na adresi Dabor (Dabar?) 162, ustaša
22. Torbarina Božo r. 1914. u Debeljaku 334, ustaša;
23. Turkalj Mate, r. 1915. u Trojvrhu 112, prebivalište Ogulin, ustaša
24. Vrsaljko Luka, r. 1927. u Mazinu 42
25. Vukosavić Nikola, r. 1922. u Ravnom, prebivalište Hercegovina, ustaša 26. Zorić Ivan, r. 1921. u Brinju, prebivalište Lika, ustaša."

 

21. svibnja 2009.
Mrzljak: Žao nam je zbog Mesićeve izjave o ustaškom derneku
"Ako se tog dana pojave jedan ili dvojica s ustaškim znakovljem, kojeg mi osuđujemo, onda se cijeli skup u Bleiburgu ne može proglasiti "ustaškim dernekom", jer je to za nas u prvom redu svečana misa, euharistija na koju dolaze mnogi koji su imali žrtve u Bleiburgu", rekao je varaždinski biskup mons. Josip Mrzljak
VARAŽDIN - "Reći za jedan tako važan događaj da je "ustaški dernek" je vrlo neumjesno, jer je to događaj koji godinama okuplja ljude na euharistiju, a ako se tog dana pojave jedan ili dvojica s ustaškim znakovljem, kojeg mi osuđujemo, onda se cijeli skup u Bleiburgu ne može proglasiti "ustaškim dernekom", jer je to za nas u prvom redu svečana misa, euharistija koja se tamo slavi već desetljećima i na koju dolaze mnogi koji su imali žrtve u Bleiburgu - rodbina ili prijatelji, mnogi su nestali već na početku Križnog puta i zato nam je žao čuti takvu izjavu", to je, između ostalog, u četvrtak na godišnjem susretu s novinarima u Pastoralnom centru Varaždinske biskupije rekao varaždinski biskup mons. Josip Mrzljak. Godišnji susret s novinarima biskup Mrzljak priredio je u prigodi 43. svjetskog dana sredstava društvene komunikacije koji Katolička crkva ove godine slavi u nedjelju, 24. svibnja. Jednosatnom susretu s novinarima bili su nazočni i povjerenik za pastoral u medijima Varaždinske biskupije Josip Hadrović, koji je ujedno župnik župe u Trnovcu Bartolovečkom kraj Varaždina, te Jasminka Bakoš Kocijan, urednica internetskih stranica Varaždinske biskupije koje postoje već sedam godina. Ona je predstavila redizajnirane internetske stranice. Na susretu je bilo govora o suradnji Katoličke crkve i medija u duhu novih tehnologija, poput interneta, a predstavljena je poruka pape Benedikta XVI. koju je uputio za ovogodišnji Svjetski dan sredstava društvene komunikacije, a na temu "Nove tehnologije, novi odnosi. Promicati kulturu poštivanja, dijaloga i prijateljstva". [K. Gumbas]

 

18. svibnja 2009.
Propovijed mostarsko-duvanjskog biskupa i upravitelja trebinjsko-mrkanjskog dr. Ratka Perića na komemoraciji Bleiburških žrtava i Hrvatskoga križnoga puta
Brisanje spomena. U doba Rimskoga Carstva postojao je zakon Senata, a odnosio se na delikte protiv imperatora i Imperija. Tako, dok su neki carevi zbog svojih zasluga posmrtno proglašivani božanstvima, drugi su zbog svoje tiranije osuđivani na izbacivanje iz prirode i društva. Taj se kazneni zakon nazivao damnatio memoriae - osuda na zaborav! A sankcija se provodila u službenim ispravama i na spomenicima, podignutima dotičnoj osobi u čast. Tako je abolitio nominis - brisanje imena - pogodila careve: Nerona (54.-68.), Domicijana (81.-96.), Maksencija (306.-312.) i neke druge zbog njihova veleizdajničkog zlotvorstva. Tako nekad bilo.
Sudbina hrvatskoga naroda. U povodu 13 stoljeća kršćanstva među Hrvatima (641.-1941.) spremao se crkveni i narodni jubilej, koji je u izvedbi svojoj bio ometen ratnim metežom. Trebao je obuhvatiti ne samo ulazak hrvatskoga naroda u zvjezdani krug kulturnih naroda Europe, i njegov milenijski razvoj, nego i svih onih 13 stajališta kroz 13 stoljeća povijesnoga Križnog puta, glavne životne dionice svakoga vjernika i puka:
- to jest od ulaska, po krštenju, u Kristovu otajstvenu sudbinu, putem suđenja pred sinedrijima i tribunalima ovoga svijeta - preko višestoljetne nacionalne razjedinjenosti pod raznim državnim vrhovništvima - da se tim narodom što jače zagospodari kako mu ne bi pala na pamet vlastita državna samostalnost; i kao da je nad njim stalno visjela ako ne osuda na zaborav, a ono barem područno svođenje na ostatke ostataka!
- Pa onda križnim padovima na Petrovu Gvozdu (1097.), na Krbavskom polju (1493.), masovnim iseljenjem iz Bosne (1699.), ali i stalnim nacionalnim osvješćenjem i neizgubivom voljom za odlučnim hodom prema zemlji obećanja.
- Napokon krvavim stajalištima bičevanja, zatvaranja, zamjene za zločince, krunjenja trnovinom, sve do čina samoga raspinjanja. A te su križne postaje u muci i smrti uvijek nosile i zalog nade, poput onoga izvornoga Kristova križnog puta, nade da "i naš uskrs jednom mora svanuti!"

Vrhunac Kalvarije. Hrvatski je narod u Drugom svjetskom ratu u četiri godine doživio, kao cjelina ili u dobru svom dijelu, tri "izručenja".
- Najprije je izručen pod "svežanj" fašizma i "svastiku" nacizma, 1941.
- Zatim je, u onim nepreglednim mnoštvima koja su se povlačila i uzdala u zapadnu demokratsku zaštitu, veći dio ostao na terenu Slovenije, a manji dio prešao na austrijsko područje saveznicima, koji su iz svojih motiva ignorirali Ženevsku konvenciju, iz 1929., o zarobljenicima, kad su bili u pitanju vojnici i građani Hrvatske države, koja je također pristupila potpisnicama Ženevske konvencije, 1943.
- I konačno kad su mnogi hrvatski i drugi građani pomislili da su dospjeli u luku spasa, nakon svršetka rata, 15. svibnja 1945., Britanci su s bleiburškoga i ostalih austrijskih područja izručili pod partizansku zvijezdu ubijanja i robijanja na desetke tisuća vojnika i civila, dok je glavninu u Sloveniji zarobila jugoslavenska vojska. I svaki put kod tih izručenja moglo se ponoviti poznato načelo: "Veći grijeh ima onaj koji me predao tebi" (Iv 19,11), jer se u praksi svi ti novi "gospodari" nisu odviše razlikovali u nepoštovanju dostojanstva ljudske osobe i cijeloga naroda.

Pobjedom novih vlastodržaca 1945. godine, skupljenih u ateističku partiju vodilju, otpočela je golgotska odnosno "Bleiburška tragedija" hrvatskoga naroda, dotadašnji vrhunac Križnoga puta, proživljavan potom u kolonama smrti, bacanjem u rijeke, jazovke i jame bezimenke, u groblja za strance, u zloglasne logore. Sudovi bez svjedoka, presude bez pravde, pokopi bez časti, grobovi bez natpisa, tako da se uvrijeđenima i poniženima bez traga svaki spomen zatre. Ta je tragedija potresna u svome užasnu porazu po sav narod, jer je malo koja obitelj ostala neucviljena. A taj holokaust, viđen od zlikovačkih izvršitelja kao trijumf odmazde i rješenja "hrvatskoga pitanja", neizrecivo je bolan i po tome što se do danas, više od 60 godina od toga zatora, ne zna ni približan broj ratnih i poratnih žrtava.
A i kako bi se mogao ustanoviti točan broj žrtava ako je od 1945. kroz 45 godina trajala damnatio memoriae - prokletstvo spomena! Naime, nakon te nacionalne katastrofe u kojoj je nestao cvijet hrvatske mladeži, uvedeno je korjenito zatiranje pamćenja, odnosno stalno osuđivanje u školi, u vojsci, u medijima. A za provedbu toga zatora može biti odgovoran samo partizansko-komunistički vrh: odgovoran u pripremi i izvršenju, odgovoran u nekažnjavanju zlodjela i u kažnjavanju spomena. Za Rimskoga Carstva bila je osuđena na zaborav jedna osoba, a ovdje su zatirane bezbrojne osobe, zarobljenici, skupine, pa čak i ljudske kosti i grobovi! Hoćeš li dokaze?
Brisanje s popisa žrtava. Koliko je ta rasura memoriae - brisanje sjećanja - bila temeljita, vidi se i po tome što je prigodom službenih popisa ratnih žrtava, godine 1950. u uputama dotičnim komisijama objašnjeno kako "svi oni koji su u toku Narodnooslobodilačke borbe izgubili život na strani okupatora ili domaćih izdajica bilo na koji način (kao borci, pomagači, simpatizeri) ne smatraju se žrtvama rata". (Upute objavljene u tadašnjim dnevnicima, vidi Vjesnik, 14. I. 1950.) A koji su to "simpatizeri", odredit će komunistička komisija!

Štoviše, pod taj diskriminatorski zakon potpada i paradoksalna činjenica da je 1964. proveden popis žrtava rata s gotovo isključivom svrhom kako bi se od SR Njemačke naplatila odšteta za te žrtve. Iako je, dakle, s obzirom na materijalnu korist novoj državi odgovarao što veći broj ratnih žrtava, tj. sve žrtve na kojoj god strani bile i pale, država se odrekla među ratne žrtve uvrstiti "borce, pomagače i simpatizere" na suprotnoj strani. (J. Jurčević, Bleiburg. Jugoslavenski poratni zločini nad Hrvatima, Zagreb, 2005., str. 8.) Možda se taj broj žrtava nije mogao točno ustanoviti ni zbog već uništenih ili skrivenih tolikih dokumenata, brisanja imena, prikrivanja grobova, a ni zbog zločinačke savjesti s kojom je novi vlastodržac trebao stati pred međunarodni sud pravde. Ako ovo o čemu govorimo nije bio genocid, tj. pokušaj istrjebljenja dijela narodne zajednice: uništenjem, ubijanjem, oštećenjem, sprječavanjem ili prividnim suđenjem - što je to onda genocid? Na ljudskom sudu pravde u ovih 60 i više godina nije se pojavio nijedan zločinac za ovaj genocid, kojim su pokrivena grobišta od Bleiburga do Dubrovnika, od Stoca do Vukovara, i još dalje.
Moderni imperator sa svojom kom-partijom, koji je represivnim mjerama zbio narode u umjetnu državnu tvorevinu, gušeći osobito dva neugušiva ljudska osjećaja i neotuđiva prava: narodno i vjersko, nakan u nacionalnom pogledu sve "jugoslavenizirati", a u religijskom "ateizirati", upustio se u zatiranje imena i religioznog spomena jednoga 13-stoljetnoga katoličkog naroda. Umišljen, poput ostalih trijumfalnih zanesenjaka ovoga svijeta, da njegovo carstvo ne će vidjeti svršetka, a nemoćan predvidjeti što mu vrijeme iza brda valja, dogodilo se da mu se, 10-ak godina nakon smrti, umjetna državna tvorevina stala rastvarati na svoje naravne sastojke.

Tako, nakon 45 godina sustavna brisanja memorije - raspukoše grobovi uskrsnuća: proklija zemlja istinom i vikom, vapajem u nebo za pravdom, molitvom i hodočašćem. Napose ovom svibanjskom bleiburškom komemoracijom u počast izručenima, poginulima, poklanima. I nikakvo čudo što i državotvorac i njegova tvorevina doživljavaju od svega pravdoljubiva svijeta damnatio memoriae koju je on primjenjivao na druge. Ne doživljava osudu samo od onih koji mu podižu memorijalne ploče, dokazujući se njegovim ideološkim sumišljenicima. Komisija Hrvatskoga državnog sabora za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava, osnovana 1991. i sastavljena od 60-ak članova, željela se voditi načelom: "U ratne žrtve se ubrajaju vojnici ubijeni u borbi, pogubljeni vojnici, poginuli, odnosno ubijeni pripadnici paravojnih formacija policija, financi, oružnici, poginuli građani, vojni službenici i svi ostali poginuli građani", ističući da "svaka žrtva ima svoje ime i prezime". (Vjesnik, 15. X. 1999.) Komisija je prestala s radom 2000. u novim političkim promjenama i formalno ukinuta 2003. Prema njezinim podatcima, do mjeseca rujna 1999. na području Republike Hrvatske popisano je preko 1.000 grobišta. Njezinim dokidanjem onemogućeno je, na toj razini, daljnje prikupljanje podataka o ratnim i poratnim žrtvama.
Skupština Europskoga parlamenta, 60 godina post factum, 25. siječnja 2006. priznaje da se međunarodna zajednica nije držala načela pravednosti u odnosu na zlodjela nacizma i komunizma: "Pad totalitarističkih komunističkih režima u Srednjoj i Istočnoj Europi nije bio u svim slučajevima popraćen međunarodnom istragom zločina koje su ti režimi počinili. Dapače, počinitelji tih zločina nisu izvedeni pred sud međunarodne zajednice, kao što je bio slučaj sa stravičnim zločinima koje je počinio Nacionalsocijalizam" (br. 5). Sve je potom prepušteno nacionalnim sudovima, tj. zaboravu!

Na to se mogu navesti riječi velikoga Augustina, crkvenoga naučitelja iz 4./5. stoljeća: "Odmakne li se pravda, što su kraljevstva ako ne velike razbojničke družine!" (Sv. Augustin, O Božjoj Državi, 4,4.) Otkako su zemaljski suci - Kajfe, Herodi i Pilati - pokazali svoje sudačke metode i presude nad Isusom Kristom, Sinom Božjim, Istinom i Pravdom, nas kršćane ništa ne iznenađuje. Stoga se ne zanosimo naivnim povjerenjem u ljudske tribunale, ni domaće ni međunarodne, pogotovo ne u političke relikte totalitarističkih ideologija! Mi vjerujemo u Boga pravde koji će na svome vječnom nepristranom sudu "naplatiti svakomu po djelima njegovim"(Mt 16,27).
Ali jest nam na ovome svijetu stalo do prave znanstveno-povijesne istine o svakoj osobi, žrtvi i životu, koja se može istražiti i objaviti. Jer zlikovcima je povijesna istina najveći međunarodni tribunal! Zar je to malo?! Istina nam je potrebna da vidimo snagu nevinosti jednih i dubinske razmjere krivičnosti drugih. Da se vidi koliki je zločin koji treba priznati ili koji treba oprostiti! Sustavne su nam se laži na sve načine nametale, a nositelji bezočne neistine zasjeli na prijestolje vlasti, odakle su desetljećima donosili zakone i presude ne po istini i po pravdi, nego nerijetko obrazloženjem "oca laži" i "čovjekoubojice od početka" (Iv 8,44).

Osim toga, zločincima se genocid i zator spomena nije ni isplatio. Jer kad neke ljude i narode Bog svojom prati zaštitom, onda se događa ovo: što ih drugi srpom više žanju ili čekićem tuku, oni se sve to bolje množe, rađaju i rastu! Kad Bog promiče život, onda mu ništa ne može nikakav genocid, ni genocidni faraon, ni njegov rasistički zakon (usp. Izl 1,22), ni damnatio memoriae!
Oživotvorenje. A ono što u ovoj suznoj dolini i na ovoj Bleiburškoj poljani, simbolu hrvatskih stratišta, možemo učiniti jest ovaj izraz religioznoga pijeteta i molitvenoga spomena na ratne i poratne žrtve preporučujući njihove duše Božanskomu milosrđu i izražavajući svoju vjeru u Duha, Gospodina i Životvorca.
Ne možemo se, dakle, danas ne sjetiti Ezekielove proročke slike o sasušenim kostima (37,1-14) iz prvoga čitanja, opisane ne prije 60 nego prije 2.600 godina. Prorok bijaše s drugim prognanicima dospio u Babilon. Bog ga je prenio u duhu "usred doline pune kostiju", na neki tadašnji Bleiburg. U viđenju mu pokazao nepregledne hrpe ljudskih kostiju, razbacane bez veze i reda. Kao da je neka vojna pukovnija poskapala od gladi ili pobijena nakon predaje. Dok prorok zaprepašteno u viđenju motri te ljudske sablasne kosture, čuje Božji upit:

- "Sine čovječji, mogu li ove kosti oživjeti?"
- "Jahve Gospode, to samo ti znaš,"

odgovara ponizni sluga Božji. I Bog mu naredi da se obrati tim suhim kostima, da ih iz mrtvila budi i riječju povezuje. I misliš da će kosti ostati samo kosti? Dok im on prorokuje, najednom među njima otpoče pomicanje i sraštanje. Kosti se kožom presvukoše i mišićima učvrstiše. Svaki kostur u svoj oblik. Digoše se trupla krupna. Vratiše se čitavi tjelesni sustavi, ali nema još onoga bitnoga. Nema krvi i životnog daha. Za prodisajno funkcioniranje hoće se drugi intervent, kao u stvaranju. I eto drugoga zova Božjega:
- "Prorokuj duhu, sine čovječji, prorokuj i reci: Od sva četiri vjetra dođi, duše, i dahni u ova trupla da ožive!"
- I stade Ezekiel Božje proricati riječi i poče Duha Božjega zazivati da zapuhne s istoka i zapada, sa sjevera i juga. I uđe Duh i obuze ona tjelesa i, gle, čuda neviđena: srca prokucaše, mozgovi promisliše, lica se zarumeniše, ljudi prohodaše - vojska veoma velika. Još svježija nego prije tragična boja. Nije to više slika, nego stvarnost: To je sav dom Izraelov, sine čovječji!
Tu, u toj dolini osušenih kostiju, gdje maloprije vladaše sablasna smrt, sada proključa bujni život; prije kostur suh, sada živi Duh.
I međunarodnu i domaću dolinu suhih kostiju samo je Duh Božji kadar oživiti, obući i na noge podići. Onaj koji je čovjeka i narod iz majčine utrobe izveo, kako ga ne bi mogao po milosti s novim srcem preporoditi i s novim duhom uskrisiti u Dan onaj?
A ti, lijepa naša europska zajednico, ne vidjela više nikada zločina bleiburških dubina! Ni izdajničkih čina iz 1945., počinjenih od opijenih pobjednika! Ne doživjela više nikada zlodjela nacizma i fašizma protiv čovječnosti! Ni zlodjela antifašizma i komunizma protiv ljudskoga dostojanstva, ljudskih prava i narodnih sloboda!

Kolijevko uljudbe naše kršćanske i europske:
u tvome se školstvu umne moći razvijale;
u tvome se sudstvu istinite i pravedne presude izricale;
u tvome zakonodavstvu blistao razum i poštenje;
u tvome liječništvu zdravlje nalazili bolesni i nemoćni;
u tvome krilu ljudi i narodi očuvali svoju ulogu i snagu: nikada im nitko ne mogao uništiti njihova identiteta!
Europski dome naš, ne disao samo s pomoću dvaju plućnih krila, istoka i zapada, nego i s pomoću dviju ploča božanskoga Dekaloga: u tebi se zapovijedi Božje opsluživale, od prve do posljednje!
- Boga se priznavalo i štovalo na slavu Božju i na čovjekovo dobro!
- Nedjelja se slavila i vrjednovala, i u zaslužan odmor pretvarala!
- Roditelji se u odgovornu očinstvu i majčinstvu častili.
- Štitio se život od naravnoga začetka do naravnoga svršetka.
- U urednu braku rasle zdrave i odgovorne obitelji.
- Društvo se množilo i ne znalo za pobačaje i ostala umorstva; daleko od prijevare i pljačke! Ne bilo mjesta antidekaloškim i antihumanim zakonima, kojima se djeca i mladež kvare! Naravni se zakon poštovao!
Zdrava se sloboda u tebi razvijala! Na istini pravda rasla! Na pravdi nam mir mirisao! A u miru dobra djela cvala!

Hodočasniče! Neka se po tvojoj današnjoj molitvi i ovoj uzvišenoj Kristovoj žrtvi "obraduju kosti satrvene" (Ps 51,10), kosti naših prognanih, izmučenih i izručenih! A ti s ovoga polja ponesi ne samo neizbrisivo pamćenje svojih religioznih i nacionalnih vlastitosti, nego i velikodušnu ljubav i praštanje, poput Krista golgotskoga, prema onima koji ne znaju što čine. Naš je danas vapaj iz drugoga misnoga kanona: "Molimo te", Gospodine, "smiluj se svima nama", jer nam svima treba tvoje neizmjerno milosrđe. Amen.  IKA

 

3. travnja 2009.
Razgovor s krakovskim nadbiskupom kardinalom Stanisławom Dziwiszem, dugogodišnjim osobnim tajnikom pape Ivana Pavla II.
Slom komunističkih sustava je Božji dar
Od izbora pape Ivana Pavla II. u listopadu 1978. pa sve do njegove smrti 2. travnja 2005. današnji krakovski nadbiskup i metropolit kardinal Stanisław Dziwisz imao je veliku pogodnost, ali i časnu obvezu biti papin osobni tajnik. Tijekom gotovo četrdeset godina tajničke službe, najprije dvanaest u Krakovu a zatim dvadeset sedam u Rimu, pratio je izbliza i bio svjedok tolikih povijesnih odluka, kretanja i događaja u kojima je Ivan Pavao II. sudjelovao mijenjajući lice Crkve i lice svijeta.

I mladom Stanisławu život se uvelike promijenio kada ga je 23. lipnja 1963. godine u krakovskoj katedrali za svećenika zaredio tadašnji krakovski nadbiskup Karol Wojtyla, a još više kada ga 8. listopada 1966. pozvao za tajnika. Nove obveze, nastavak teološke izobrazbe, predavanja na katehetskim institutima, urednički poslovi u službenim nadbiskupijskim glasilima, sudjelovanje u radu Nadbiskupijskoga liturgijskog vijeća, Prezbiterskog vijeća te Nadbiskupijske sinode, a nadasve povjerenje koje je stekao kod nadbiskupa Wojtyle, uključivali su ga u sve više obveza i odgovornosti.

Tajničku službu nastavlja i nakon izbora Ivana Pavla II. za poglavara Katoličke Crkve. Život u središtu Katoličke Crkve, u Vječnome Gradu, u veoma životnom razdoblju europske i svjetske povijesti te uz dinamičnog i karizmatskog Ivana Pavla II. omogućio je Dziwiszu mnoštvo novih spoznaja. Doživio je i tragično iskustvo atentata na papu Ivana Pavla II. na Trgu sv. Petra u Rimu 13. svibnja 1981. Opisao je to u knjizi "Dotaknuo sam tajnu", koju je Glas Koncila objavio 2002. godine. Nakon raznih služba koje je uz tajničku službu vršio u Vatikanu, za biskupa je zaređen 19. ožujka 1998. Krakovskim nadbiskupom i metropolitom imenovao ga je papa Benedikt XVI. trećega lipnja 2005. godine, a 27. kolovoza svečano je ustoličen u krakovskoj katedrali. Benedikt XVI. imenovao ga je u konzistoriju 24. ožujka 2006. kardinalom.

Crkva se nije nikad identificirala s vlašću nego s narodom. Sada tražimo isti put - ne identificirati se s nijednom strankom! Jesmo za pozitivnu suradnju u brizi za opće dobro, ali od nekih vrijednosti ne možemo odstupati. Svi žele danas diskutirati o moralnim pitanjima i crkvenom stavu o njima. Ljudi često ne shvaćaju sve posljedice koje donosi uvođenje nekih novih zakona, a pod pritiskom javnosti i svakodnevnog bombardiranja medija.

Kako smo mi već u EU-u borimo se da zaštitimo te vrijednosti. Npr. nakon pada komunizma praktički nije postojao abortus. Sada ga žele uvesti i legalizirati pod svaku cijenu. Kažu da Poljakinje nisu slobodne ako ne mogu činiti pobačaj. Žele uvesti i homoseksualne "brakove". Vode se rasprave o potpomognutoj izvantjelesnoj oplodnji. U svemu tome Crkva govori jasnim glasom i naukom. Mi želimo biti u Europi, ali želimo ući tako da Europu obogatimo našim vrijednostima. Ne želimo samo prihvaćati sve ono što nije prihvatljivo.

Za Stepinčevo ove godine kardinal Dziwisz je boravio u Zagrebu na susretu kardinalâ i predsjednikâ biskupskih konferencija zemalja Srednje i Istočne Europe na kojem se raspravljalo o temi "Poslanje Crkve u Srednjoj i Istočnoj Europi dvadeset godina nakon sloma komunističkog sustava (1989-2009)". Tom smo prigodom kardinala Dziwisza, kao istinskog poznavatelja i svjedoka toga razdoblja, zamolili za ovaj razgovor.

Šeperov "Živio, oj živio..."

Mi Hrvati mislimo i osjećamo da nas je sluga Božji Ivan Pavao II. jako volio. Kako se razvila ta naklonost?

Kardinal Dziwisz: Ivan Pavao II. je pokazivao uvijek veliko zanimanje i veliku ljubav prema hrvatskom narodu. Mislim da se on već tijekom studija u Krakovu susreo s temama iz hrvatske književnosti. Ta naklonost prema Hrvatima posebno se razvila tijekom Drugoga vatikanskog sabora na kojem je upoznao hrvatske biskupe, posebice zagrebačkoga nadbiskupa kardinala Franju Šepera. Osim njega često se spominjao nadbiskupa Marijana Oblaka, najvjerojatnije zato što je Oblak često intervenirao na Koncilu. Sa Šeperom je razvio veliko prijateljstvo. Sjećam se da je Šeper dolazio u Poljski kolegij u Rimu u posjet nadbiskupu Wojtyli, a kasnije i kao kardinalu. To su bili jako srdačni susreti. Šeper je svaki put zapjevao "Živio, oj živio...". Tako smo i mi naučili to pjevati. Papa je cijenio Šeperovu mudrost, teološko znanje i ljubav prema Crkvi i papi. Zasigurno da su biskupi, kako u Hrvatskoj tako i u Poljskoj, proživjevši ona teška komunistička vremena, osjećali što znači ljubav prema Crkvi i kako je ona važna spona i poveznica. To iskustvo je ujedinjavalo ta dva episkopata i narode.

Drugi razlog papine ljubavi prema Hrvatima bila je sv. Hedviga, poljska kraljica iz dinastije Anžuvinaca. Kardinal Šeper je za nju govorio da je Bosanka jer je dolazi iz tih krajeva i bila je najmlađa kći Ludovika I. Anžuvinskog i Elizabete Kotromanić. Papa je jako cijenio što je Šeper poznavao Hedviginu povijest koja ih je zbližavala zbog zajedničke povijesti.

Papa je dobro poznavao i suvremenu hrvatsku povijest. Njegov prvi pohod Zagrebu i Hrvatskoj 1994. godine bio je iznimno hrabar čin?

Kardinal Dziwisz: Papa je bio uvjeren da hrvatski narod ima pravo na svoju neovisnost i državotvornost. Želio je potvrditi suverenitet i neovisnost hrvatskoga naroda, i Sveta Stolica je prva priznala Hrvatsku. Želio je i doći u Hrvatsku kako bi ojačao hrvatski narod. To je bio razlog i to mu je bilo itekako na srcu.

I drugi pohod je imao vrlo ozbiljan razlog - Stepinac. Ja sam kao dijete, a kasnije kao mladić, u Poljskoj toliko slušao o Stepincu. Kasnije kad sam bio tajnik, to je ime često bilo tema razgovora, posebno nakon što je počeo proces beatifikacije. Papa je Stepinca gledao u zajedničkom svjetlu sa Wyszynskim, Mindszentyjem, Beranom.. Mučenici! Nisu se dali slomiti pod komunizmom, za ništa. Spasili su narode. Bili su polazišne točke odnosa, slobodnog mišljenja, ljubavi prema Crkvi...

Budućnost pripada ljudskim pravima

Iskustvo koje je Ivan Pavao II. doživio u "komunističkoj" Poljskoj utjecalo je na daljnji razvoj odnosa Svete Stolice i komunističkih zemalja. Kako je to izgledalo iz vatikanske perspektive?

Kardinal Dziwisz: Ne može se govoriti da su sve zemlje živjele pod istima prilikama, da su živjele isto iskustvo tog komunizma. Bilo je vrlo različito. Situacija u Poljskoj bila je potpuno drugačija od situacije u tadašnjoj Čehoslovačkoj ili Mađarskoj. Crkva u Poljskoj nalazila se u boljoj situaciji jer je cijeli narod bio katolički. Zatvarali su gotovo sve biskupe, također Wyszynskoga, ali je narod ostao vjeran. Ta je snaga naroda spasila cijelu naciju. Ta simbioza između biskupa i naroda bila je spasonosna. Mogu reći ono što sam živio u Rimu - Ivan Pavao II. je promijenio "Ostpolitik", taj odnos Vatikana prema zemljama pod komunističkim režimima. Kada je došao u Rim, Zapad je mislio da budućnost pripada marksizmu, klasnoj borbi. Papa je rekao: Ne! Budućnost ne pripada klasnoj borbi nego pripada slobodi ljudske osobe, ljudskim pravima, ljubavi, solidarnosti... I polako su se stvari počelo mijenjati.

Crkva mora biti prostor slobode

Kako ste doživjeli susret Ivana Pavla II. i ruskog šefa Gorbačova?
Kardinal Dziwisz: Bio sam impresioniran tim susretom. Susret je bio vrlo srdačan. Sjećam se da je papa rekao na ruskom: "Molio sam za vas, gospodine Predsjedniče!" Gorbačov je kazao da je studirao dokumente Ivana Pavla II. i da je činjenica da se ne može nastaviti onako kako je to bilo prije i da treba mijenjati stvari. Mislim da je taj prvi posjet potaknuo i druge posjete. Bilo je to vrlo važno za Europu i svijet. Izazvao je posljedice koje ni Gorbačov nije očekivao, jer je on vjerovao u komunizam s ljudskim licem.
Ni komunizam u Poljskoj nije pao odjednom, nego je to bio proces različitih "mjesta slobode". Je li Crkva u Poljskoj i dalje "prostor slobode"?

Kardinal Dziwisz: Danas je to bitno drugačije. Tko poznaje poljsku povijest u vrijeme komunizma, zna da su se događali različiti pokreti, male revolucije. Prva 1956. - radnici, zatim 1968. - svijet kulture. Nije se uspjelo puno, ali barem malo do trenutka dok se nisu ujedinili radnici, svijet kulture i mladi, studenti... To zajedništvo je donijelo slobodu. Na Crkvu se gledalo kao na prostor slobode, mjesto gdje se narod osjećao slobodnim. Mislim da su toliki sveučilištarci dolazili u crkvu, na mise, na duhovne vježbe. Činili su to i kao opoziciju režimu.

Danas je puno drugačije. Promijenila se i socijalna slika i situacija. Pokušavamo slijediti taj proces i prilagoditi načine pastoralnoga rada. Ali je danas puno teže nego prije. Zemlja je otvorena, može se putovati, tražiti posao, ali se može reći da se šire nove ideje kojima nije prvotni cilj zajedničko dobro.

Ima napada na Crkvu, ali otvorene borbe nema. U medijima optužuju pojedine članove Crkve da su surađivali s režimom u komunizmu i time se samo izaziva nepotrebne sumnje i smutnja. To je stara metoda da se žrtve iznova optužuju, i to ponovno od onih koji su ih već tužili. Ima intelektualaca koji se identificiraju s Crkvom, premda su daleko od Crkve. Ali smatram da smo na dobrom putu traženja dijaloga. Crkva se nije nikad identificirala s vlašću nego s narodom. Sada tražimo isti put - ne identificirati se s nijednom strankom! Jesmo za pozitivnu suradnju u brizi za opće dobro, ali od nekih vrijednosti ne možemo odstupati. Svi žele danas diskutirati o moralnim pitanjima i crkvenom stavu o njima. Ljudi često ne shvaćaju sve posljedice koje donosi uvođenje nekih novih zakona, a pod pritiskom javnosti i svakodnevnog bombardiranja medija.

Pad komunizma bila je najveća revolucija

Je li komunizam u Europi pao zahvaljujući tim idejama Ivana Pavla II?

Kardinal Dziwisz: Slom komunističkih sustava u zemljama Istočne i Srednje Europe ponajprije je Božji dar! Crkva u tom daru prepoznaje kairos, milosno vrijeme koje je Bog dao čuvši vapaj potlačenih. A Ivana Pavla II. možemo zvati ocem slobode Europe pod komunizmom. Riječi koje je rekao one prve nedjelje nakon što je izabran za papu: "Ne bojte se! Otvorite, štoviše širom otvorite vrata Kristu! Njegovoj spasiteljskoj moći otvorite granice država, gospodarske i političke sustave, široka područja kulture, civilizacije i razvoja" - ključne su riječi. Jer komunizam, marksizam i svi totalitarizmi vladali su na temelju straha. Papa je govorio da svi imaju pravo na slobodu savjesti, na ljudska prava, na vjerska prava: "Ne bojte ste jer istina je s vama. Istina će pobijediti!" Kada je prvi put pohodio Poljsku, čuo se onaj krik Duhu Svetomu da dođe i promijeni tu zemlju. Mislim da je tu počela promjena. Narod je disao s većom slobodom.

Isto se događalo u svim ostalim zemljama, jednoj za drugom. Sjećam se kada se papa u Pragu susreo s predsjednikom Vaclavom Havelom. Havel je rekao: "Ne znam što je čudo, ali čudo je ovdje. Jer je Ivan Pavao II. došao u Prag!" Pad Berlinskog zida je drugotan. Prije toga je sve to počelo.

Razmišljam i o stvarima o kojima se ne govori - Fatimsko čudo! Može se razgovarati o tome zašto to nisu učinili prijašnji pape, ali Ivan Pavao II. je to shvatio ozbiljno. Čuo sam kako su biskupi iz tih zemljama govorili nakon posvete da se nešto polako počelo mijenjati. Sav je taj preokret čudo. Moćna zemlja kao što je bio Sovjetski Savez, s nuklearnim naoružanjem, a što se dogodilo! Pad komunizma bila je najveća revolucija na svijetu bez ijednoga ispaljenog metka, a sa svjetskim posljedicama.

Obogatiti Europu vrednotama

Kakvo je poljsko iskustvo članstva u Europskoj Uniji?

Kardinal Dziwisz: Papa je bio za zajedničku Europu na bazi vrijednosti. Rekao je da su kršćanske vrednote korijeni Europe, i ako se ti korijeni posijeku, Europa umire. I sada se borimo za moralne vrednote. Nije dosta da se Unija izgrađuje na ekonomskim i političkim vrijednostima jer Europa treba zajednicu izgrađenu na brojnim drugim vrednotama.

Kako smo mi već u EU-u, borimo se da zaštitimo te vrijednosti. Npr. nakon pada komunizma praktički nije postojao abortus. Sada ga žele uvesti i legalizirati pod svaku cijenu. Kažu da Poljakinje nisu slobodne ako ne mogu činiti pobačaj. Žele uvesti i homoseksualne "brakove". Vode se rasprave o potpomognutoj izvantjelesnoj oplodnji. U svemu tome Crkva govori jasnim glasom i naukom. Mi želimo biti u Europi, ali želimo ući tako da Europu obogatimo našim vrijednostima. Ne želimo samo prihvaćati sve ono što nije prihvatljivo.

Žive li poljski građani bolje ili lošije danas u Europskoj Uniji?

Kardinal Dziwisz: Ne može se uspoređivati. Nekada je bila nestašica svega. Danas je problem kako prodati proizvode. Poljoprivreda je u velikim problemima. Zemlja je u ekonomskom smislu uznapredovala, nezaposlenost je smanjena, ali bojimo se krize čije posljedice nakon američke krize već osjećamo. Industrija u Poljskoj ima brojne vanjske investitore, banke su međunarodne...

Postoje milosti koje nebo potvrđuje

Kako osjećate papinu prisutnost danas, četiri godine nakon njegove smrti?

Kardinal Dziwisz: Ljudi ga ne zaboravljaju. To se vidi u bazilici sv. Petra. Traže se njegove knjige, snimaju se filmovi, osnovani su mnogi centri za proučavanje njegovih stavova. Želi se produbiti baština koju je ostavio. Tijekom svog dvadeset šestogodišnjeg pontifikata progovorio je o svim problemima, socijalnim, ekumenskim, unutarcrkvenim, društvenim... On je približio Crkvu svijetu i svijet Crkvi. Mislim da je tijekom njegova pontifikata papinska služba dobila također na većem značenju u cijelom svijetu, a ne samo u Crkvi. U svijetu se više ništa ne događa bez glasa Crkve. To je plod Drugoga vatikanskog koncila. Ivan Pavao II. je upravo sin Koncila. On se napio toga duha i nosio ga do kraja.

Možemo li uskoro očekivati beatifikaciju sluge Božjega Ivana Pavla II.

Kardinal Dziwisz: Postoji pozicija, sve je pripravljeno i sada kardinali i teolozi moraju ispitati čuda. Različiti kandidati za oltar trebaju znakove s neba - čudesa. Ivan Pavao II. ima ih u izobilju. Ljudi dolaze na grob i mole, žele mu se približiti. Mnogi pišu, ostavljaju svoje poruke i zagovaraju mu se. Postoje milosti koje nebo potvrđuje.

Što Vam je ostalo najdojmljivije od dugogodišnje suradnje i života s Karolom Wojtylom?

Kardinal Dziwisz: Njegova molitva po kojoj je, živeći s Bogom, nosio svijet Bogu. Da! Iznimna snaga molitve i kontemplacije. Sve što je činio bila je molitva. Uvijek je bio uronjen u Boga. To su posebice osjećali mladi s kojima je tako dobro znao komunicirati. Mislim da je u tome bio uspjeh njegova pontifikata koji se zatim pretočio u njegov specifični način pastorala i susreta sa svim ljudima.

Nedjeljko Pintarić, Glas Koncila, broj 14 (1815), 5.4.2009.

 

16. lipnja 2009.
Pronađeno devet tijela u grobnici na Biokovu

SPLIT - U masovnoj grobnici na Biokovu u Jankovom Docu jučer su pronađeni posmrtni ostaci devetoro žrtava koje su ubile partizanske snage u Drugom svjetskom ratu, izjavio je u ponedjeljak navečer za Hinu istražni sudac iz Splita Stanko Grbavac koji je bio angažiran pri pronalasku ovih posmrtnih ostataka. Grbavac je objasnio kako je ovih devet žrtava dio od ukupno 80 žrtava koje su u veljači 1945. strijeljali pripadnici osmog partizanskog korpusa koji je bio smješten u Makarskoj. Za sada nema saznanja gdje su pokopane preostale žrtve iz ove skupine, dodao je Grbavac. Pronađena tijela smještena su na splitsku Patologiju radi DNK analize i utvrđivanja njihovog identiteta. Od živih članova obitelji i rodbine ove skupine ubijenih uzeti su uzorci krvi i kose kako se podaci dobijeni iz tih uzoraka usporedili s podacima iz posmrtnih ostataka pronađenih tijela radi utvrđivanja identiteta žrtava, rekao je Grbavac. Mediji su objavili kako su žrtve najverojatnije pripadnici domobranskih postrojba i zarobljeni civili. Vjesnik

10. ožujka 2009.
Masovna grobnica možda i u rudnicima kod Hrastnika
Slovenski rudarski rov Barbara na području Hude Jame godinama je bio dobro skrivan dio mozaika o stradanjima u završnici Drugoga svjetskoga rata i odmah nakon njega, a bila je to jedna od "usputnih", za neke, i posljednja postaja križnog puta, izjavila je Martina Grahek-Ravančić, suradnica na projektu "Ljudski gubitci Hrvatske u Drugome svjetskom ratu i poraću" Hrvatskog instituta za povijest.
Kako navodi, po dostupnim sjećanjima pretpostavljalo se da u rovu Barbari ima najviše slovenskih domobrana koji su dovoženi iz logora Teharje kod Celja te pripadnika Oružanih snaga NDH i njemačke vojske.
"Neka svjedočanstva upućuju da bi slična grobišta mogla postojati i u rudnicima kod Hrastnika", izjavila je.
Žicom vezane kosti, smrskane lubanje ili prostrijelne rane - detalji su, kako napominje, koji se mogu naći i u grobištima u Teznu, Zgornjoj Hudinji, Konfinu I. i drugima.
Primijenjene metode, trajanje i masovnost zločina jasno govore da to nije moglo biti tek djelo pojedinaca, koji su se 'odmetnuli' od načelne upute, pa je stoga vidljivo da je o "likvidaciji" odlučeno u najvišem jugoslavenskom komunističkom vrhu, izjavila je. Dodala je kako to "ne znači zanemarivanje, a još manje isključuje odgovornost pripadnika jedinica na terenu".
Martina Grahek-Ravančić smatra kako o tome zadnju riječ trebaju dati odgovarajuće ustanove, jer pitanje procesuiranja zločina prelazi okvire povjesničarske struke.
Kao što je poznato, u svibnju 1945. mnoštvo raznih vojski i civila (do sada ne postoje neki konkretni brojčani podatci) pošlo je prema zapadu, nadajući se zaštiti zapadnih saveznika. Na pregovorima u bleiburškom dvorcu Britanci odbijaju predaju Oružanih snaga NDH i prenose je na jedinice Jugoslavenske armije, nakon čega počinje dugotrajan put povratka. Na tom putu pridruživali su im se i zarobljenici koji su, uspjevši se probiti u savezničku zonu, naknadno (do kraja svibnja) repatrirani brojnim željezničkim transportima.
"Posebno teška dionica povratka bila je kroz Sloveniju, o čemu svjedoči gotovo 600 do sada utvrđenih grobišta. Pitanje je što je sve zapravo podrazumijevala 'opreznost i predostrožnost' koja je bila naložena jedinicama JA pri sprovođenju zarobljeničke kolone", rekla je.
Drži kako se vjerojatno nikad neće doznati točne brojke ukupnih stradanja i što se sve događalo u svibnju 1945., te kako je nedopustivo da se ta činjenica rabi samo s jednim ciljem, a to je da se relativizira problem.
Podsjeća na sjećanje u kojem stoji: "Nisu nam sudili. Niti su nas ispitivali, niti su proveli bilo kakvu istragu. Imena nam nisu popisali, čak nas nisu ni prebrojili. U smrt su nas poslali jednostavno i nehajno, bez ikakvih ceremonija, bez smrtopisa, bez žurbe, bez uzbuđenja."
Martina Grahek-Ravančić na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu magistrirala je o temi "Bleiburg i križni put u historiografiji, publicistici i memoarskoj literaturi".

 

10. ožujka 2009.
Kosor: Moraju se pronaći krivci za zločine i egzekucije bez suđenja
Svi zločini moraju biti istraženi jer istina se mora znati, zbog povijesti, ali i zbog svih nas, rekla je u ponedjeljak potpredsjednica Vlade Jadranka Kosor ispred rudnika Barbara kraj mjesta Huda Jama u Sloveniji, gdje su nedavno nađeni posmrtni ostaci žrtava koje su komunisti brutalno ubili nakon završetka Drugog svjetskog rataHUDA JAMA - Ovo mjesto govori o jezivom, nezamislivom zločinu. Smatramo da svi zločini moraju biti istraženi i da se puna istina mora znati zbog povijesti, zbog svih nas, ali i zbog budućnosti te da se moraju znati imena i nalogodavaca i izvršitelja, a svi koji su krivi za ovakve zločine i egzekucije bez suđenja moraju odgovarati, izjavila je u ponedjeljak novinarima potpredsjednica Vlade Jadranka Kosor ispred rudnika Barbara kraj mjesta Huda Jama u blizini Laškog u Sloveniji, gdje su nedavno nađeni posmrtni ostaci žrtava koje su komunisti brutalno ubili nakon završetka Drugog svjetskog rata.
Pored kapelice podignute 1997. u spomen žrtvama nedaleko ulaza u rudnik, Kosor je zajedno s ministrom unutarnjih poslova Tomislavom Karamarkom položila cvijeće i zapalila svijeće, a zatim se uputila do ulaza gdje su je slovenski kriminalisti upoznali s dosadašnjim rezultatima istraživanja i pokazali fotografije ubijenih snimljene u rudniku. Iako žrtve još nisu identificirane, pretpostavlja se da među njima ima i Hrvata, a zbog daljnih istraživanja ostaci žrtava bit će prebačeni u Tezno.
Kosor je poručila da je Hrvatska ponudila pomoć u procesu identifikacije, budući da ima veliko iskustvo u identifikaciji žrtava iz Domovinskog rata, no jedan od preduvjeta za identifikaciju bilo bi pronalaženje predmeta i dokumenata žrtava, koji za sada nisu pronađeni.
"Moguće da tu ima nekoliko tisuća posmrtnih ostataka. Prizori su strašni, jezivi i mislim da je uistinu vrijeme da se pokrenu naša povjerenstva", kazala je Kosor, podsjetivši da su Hrvatska i Slovenija lani potpisale sporazum o uređenju vojnih groblja po kojim se svaka strana obvezala urediti grobove poginulih 1945. na svom području.
"Ovo mučno i jezivo otkriće još je jedan poticaj da nastavimo s tim poslom a razgovarat ćemo o tome da počne raditi i posebno povjerenstvo da se vidi što je sve potrebno uraditi da se urede sva vojna groblja", dodala je Kosor istaknuvši da su hrvatsko i slovensko državno odvjetništvo još od petka u stalnom kontaktu zbog moguće suradnje.
Na pitanje je li moguće nakon više od 60 godina utvrditi istinu o poginulima, Kosor je izrazila nadu da će se uz suradnju dviju vlada doći do istine ili barem njenih glavnih elemenata.
"Mislim da imamo volje i prije svega znanja. Velik je pritisak naše javnosti da se dozna istina jer mnoge obitelji u Hrvatskoj još nisu doznale istinu o svojim najmilijima stradalima na Križnom putu i sada imaju nadu da bi odgovor na pitanje koji traje tolike godine mogao biti na ovom mjestu. Pravo svake obiteljida dozna istinu o svojem najmilijem i ako je moguće pronađe posmrtne ostatke kako bi se oni dostojno pokopali je temeljno ljudsko pravo", kazala je Kosor.
"Prestrašno. Samo bolesni um može smisliti ovakav način egzekucije. Ovo je strašno stratište kakvih je 600 u Sloveniji, 840 u Hrvatskoj, 90 u BiH, a tko zna koliko još u regiji", izjavio je ministar Karamarko nakon razgovara sa slovenskim istražiteljima.
Istaknuo je da hrvatska policija kontinuirano provodi istrage radi pronalaženja počinitelja, ali da nažalost istražuje samo 24 grobišta u Hrvatskoj.
"Morat ćemo intenzivirati naše radnje i sigurno ćemo zatražiti suradnju građana", poručio je Karamarko. Marijan Lipovac, Vjesnik

 

9. ožujka 2009.
Još dvije jame kriju tisuće žrtava
LJUBLJANA - Visoki predstavnici hrvatske Vlade u ponedjeljak će u Sloveniji, na mjestu novootkrivene masovne grobnice iz razdoblja nakon drugog svjetskog rata, odati počast u ime Hrvatske, a slovenski mediji spekuliraju da bi broj žrtava u jami mogao biti znatno veći od dosad poznatog, dok svjedoci događanja i nakon 54 godine žive u strahu.
U napuštenom rudniku Barbarin rov u selu Huda Jama kod Laškoga, u kojemu se po navodima iz nekih dokumenata i izjavama svjedoka nalaze hrvatske ali i slovenske žrtve poratnih "čistki", u ponedjeljak će u ime Hrvatske položiti cvijeće i zapaliti svijeće potpredsjednica vlade Jadranka Kosor i ministar unutarnjih poslova Tomislav Karamarko.
Povjesničar dr. Mitje Ferenca, koji vodi državno povjerenstvo za evidentiranje i sondiranje tzv. "prikrivenih grobnica" iz vremena poraća, rekao je da su do sada otkriveni posmrtni ostaci 200 do 400 žrtava, ali ih se na istom mjestu može očekivati još, jer istraživanje i ekshumacija nisu završeni, a riječ je o ubijenim pripadnicima slovenskih domobrana i hrvatskih, vjerojatno ustaških postrojbi.

U prvoj otkopanoj galeriji starog rudnika kombinata Trbovlje-Hrastnik u kojemu se sve do 1992. još eksploatirao ugljen, moglo bi biti skriveno još najmanje tisuću posmrtnih ostataka na sličan način likvidiranih zarobljenika iz logora Teharje blizu Celja, tvrdi Ferenc.
Galerija u kojoj su pronađene prve mumije i skeleti nalazi se naime između dvije rudarske jame, od kojih je jedna duboka 30, a druga 40 metara. Zbog slijeganja materijala prvih je deset metara u njima sada prazno, a do dna su pune posmrtnih ostataka žrtava, izjavio je Ferenc za Slovensku televiziju.
Iako je policijska uprava Celje 1994. i 1997. godine pregledom nekih sačuvanih arhiva uspjela rekonstruirati put "kolona smrti" iz logora Teharje na različita mjesta likvidacija i pokopa, nije se došlo dalje od toga.
Kriminalist Pavle Jamnik koji već nekoliko godina vodi policijsku operaciju "Sprava" vezanu na utvrđivanje odgovornosti za poratne izvansudske egzekucije i u vezi s otkrićem u Hudoj Jami ponavlja da je za policiju bitno utvrditi "tko je za masovna ubojstva odgovoran i tko ih je izvodio".
U prvoj otkopanoj galeriji starog rudnika kombinata Trbovlje-Hrastnik u kojemu se sve do 1992. još eksploatirao ugljen, moglo bi biti skriveno još najmanje tisuću posmrtnih ostataka na sličan način likvidiranih zarobljenika iz logora Teharje

To što policija do sada nije uspjela prikupiti dokaze protiv organizatora i neposrednih izvršitelja nije znak slabog rada policije nego "konspirativnog načina" izvođenja zločina, te "sustavnog brisanja tragova i uništavanja dokumentacije", tvrdi Jamnik.
O tome svjedoči i dobro poznat slučaj neuspjeha u pokretanju optužnice protiv Mitje Ribičiča, kojega se sumnjičilo za "nestanak" nekoliko stotina zatvorenika iz ljubljanskih zatvora OZNA-e neposredno nakon završetka rata. Okružni tužitelj u Ljubljani nije kao relevantan dokaz za zapovjednu odgovornost uzeo zatvorsku dokumentaciju u kojoj se kao onaj, koji je dao usmeni nalog da se odvedu, navodi "major Mitja", a to je bio Ribičičev čin koji je u to vrijeme bio zamjenik zapovjednika slovenske OZNA-e i kasnijeg ministra unutarnjih poslova Ivana Mačka Matije.
Iako je otkriće groznog zločina u Hudoj Jami s obzirom na starost mogućih počinitelja, koji su još na životu, možda posljednja prilika da ih se "privede pravdi", za to je malo izgleda, navode slovenski mediji. Dobrim dijelom i zbog "atmosfere straha" koja nekim sredinama gdje su se poratna ubojstva događala još uvijek djeluje.
"Vjerujte mi, i danas se bojim da bi mi se netko mogao osvetiti za ovo što govorim. Ljudi su ovdje oprezni, a to važi i za mene", rekla je za ljubljanski tjednik "Žurnal" pod uvjetom anonimnosti žena iz Teharja kod Celja. Ona tvrdi da se kao dijete igrala u kući koja je poslužila kao improvizirani zatvor prije odlaska slovenskih domobrana i hrvatskih ustaša na stratišta u okolici tog grada, pa i u rudnik Barbarin rov, a koja je kasnije bila dom tamošnje mjesne zajednice, s dvoranom za vjenčanja.

"U toj kući sam preživjela 15 godina svog djetinjstva. Kad smo u nju doselili, imala sam devet godina i dobro se sjećam da je na tavanu bio sanduk pun značaka u obliku slova U. Bile su od aluminija i vrlo savitljive. Danas pretpostavljam da su ih skinuli s kapa zarobljenih hrvatskih vojnika ustaša, a u podrumu je bilo sve puno dugih vojničkih zimskih šinjela zelene boje. Iako je bilo ljeto bili su u zimskim uniformama jer se vjerojatno nisu imali vremena presvući", rekla je sugovornica "Žurnala" pod uvjetom anonimnosti.
"O tome se kasnije nikad nismo usuđivali govoriti, nikad o tome nisam govorila ni s vlastitom mamom. Sjećam se i poruka koje su zarobljeni prije odvođenja ispisali po zidovima u podrumu i sve skupa je bilo grozno", ustvrdila je. Danas smatra da su žrtve iz Hude Jame po svoj prilici odvedene iz te kuće, a da su žene koje su bile zatvorene u logoru Teharje odvedene na druga mjesta.
Ferenc tvrdi da se prije obdukcije i stručne ekspertize ne može potvrditi jesu li u Barbarinu rovu ubijeni slovenski domobrani iz Teharja ili pripadnici hrvatskih postrojbi, a vjerojatno je da se tamo nalaze i jedni i drugi.

Za slovenske domobrane odvedene iz Teharja prije desetak godina počeo se uređivati spomen-park sa spomenikom na kojem su poruke iz Evanđelja: "Pravednik će počivati iako je umro prerano", te "U svojoj kući dat ću im prostor i ime".
Međutim, zbog međusobnih ratnih i poratnih obračuna slovenskih partizana i domobrana, te refleksija tog vremena na suvremenost, slovenski parlament još nije donio odluku da se prihvati napis "I mi smo umrli za domovinu" za koji veteranska udruga domobrana i pojedine stranke zahtijevaju da se postavi na mjestima masovnih smaknuća iz vremena prvih mjeseci nakon završetka rata.

Da je riječ o temi koja i danas među Slovencima izaziva jake političke i emocionalne tenzije svjedoči i izjava nekadašnjeg premijera i slovenskog eurozastupnika Alojza Peterlea. On je u nedjelju s još nekoliko članova svoje stranke Nova Slovenija (NSI) posjetio Barbarin rov i pred kapelu na tom mjestu položio cvijeće i zapalio svijeće, ali i izrazio žaljenje što to još nije učinio predsjednik države Danilo Türk u ime svih građana.
Iako je i premijer Borut Pahor ovih dana rekao da se prema nedužnim žrtvama iz Hude Jame treba odnositi s poštovanjem i pijetetom i da će država u tom pogledu učiniti sve, odnos prema ubijenim pripadnicima "poraženih vojski" u Sloveniji već godinama izaziva jake emocionalne reakcije jer desnica inzistira na "simboličnom pokapanju" nepokopanih žrtava, ali i parlamentarnoj deklaraciji kojom bi se osudile poratne žrtve kao žrtve komunizma, što nekim strankama na ljevici nije prihvatljivo jer tvrde da postoji opasnost generaliziranja zbog koje će slovenski partizani postati u miru poražena strana i krivi za sve ratne i poratne zločine.
U tom dijelu politike i javnosti primjetno je i nezadovoljstvo mogućnošću da Barabarin rov postane jednom vrstom podzemnog "antikomunističkog muzeja" kamo bi dolazile različite politički motivirane skupine. Jutarnji list



6. ožujka 2009.
Slovenija: Žrtve masovnog smaknuća ubijene su plinom
Mjesto pronalaska mumificiranih tijela u nekadašnjem rudniku Barbarin rov kod Laškog obišla slovenska državna tužiteljica. Prvi nalazi slovenskih patologa ukazuju na to kako su žrtve najvjerojatnije slovenski i hrvatski domobrani te ustaše
Dva dana nakon što je u nekadašnjem rudniku Barbarin rov kod Laškog pronađeno više stotina mumificiranih tijela žrtava i njihovih kostura, na mjesto pronalaska izašla je državna tužiteljica Barbara Brezigar. Tužiteljica je nakon obilaska izjavila kako je "zatečena groznim prizorom", naglasivši kako će biti "jako teško otkriti počinitelje, ako su oni još uvijek živi".
Pored tužiteljice, rudnik je obišao i Marko Štrovs, vođa sektora za vojna groblja pri slovenskom ministarstvu rada. Štrovs je potvrdio kako se u rudničkim jamama nalazi između 200 i 300 mumificiranih tijela na kojima se ne vide prostrijelne rane, pa se stoga pretpostavlja kako su žrtve ugušene plinom. Također, Štrovs je kazao kako su vlasti znale za tu masovnu grobnicu od početka prošle godine te da se o toj "tabu temi šaputalo" odmah nakon završetka Drugog svjetskog rata.
Nakon što su vlasti doznale za masovnu grobnicu, krajem lipnja prošle godine počela su iskapanja, te su radnici naišli na rovove zasute zemljom. Nakon što je zemlja raskopana, radnici su naišli na niz betonskih zidova na kojima su zabravljena vrata. Kad su radnici otvorili vrata, pojašnjava Štrovs, nađena su mumificirana tijela posuta glinom i vapnom.
Patolozi koji su također obišli mjesto pronalaska navode kako su potpuno gola tijela mumificirana, budući da je čitav prostor hermetički zatvoren. Prvi nalazi slovenskih patologa ukazuju na to kako su žrtve sustavno ubijane plinom, a najvjerojatnije se radi o slovenskim domobranima i pripadnicima Bijele garde kojom je za vrijeme Drugog svjetskog rata zapovijedao general Leon Rupnik, a koji su tu dovedeni iz obližnjeg logora. Prve ekspertize ukazuju kako bi među tijelima mogli biti i zarobljeni hrvatski domobrani i ustaše.
Tu priču potvrdio je i jedan stariji stanovnik obližnjeg sela kojem su komunističke vlasti naredile da prevozi zarobljenike kamionom do rudnika. Nakon što je "odradio posao", mještaninu, koji želi ostati anoniman, oficiri OZNA-e su naredili da o svemu šuti.
Ravnateljica ljubljanskog Studijskog centra za ljudska prava Andreja Valič kazala je kako su mumificirana tijela nepobitni dokaz da se u poslijeratnom vremenu dogodio ratni zločin. No s obzirom na protok vremena, pojasnila je Valič, bit će vrlo teško utvrditi porijeklo žrtava i njihovih krvnika. Ona pretpostavlja kako su najvjerojatnije svi dokumenti o ubojstvima u rudniku uništeni ili dobro skriveni u nekom beogradskom arhivu. Vanja Majetić, Vjesnik


5. ožujka 2009.
Tko su žrtve u grobnici pokraj Laškog?
Udruga branitelja, invalida i udovica Domovinskog rata Podravke (UBIUDR) u  priopćenju od Državnog odvjetništva RH zahtijeva da odmah pokrene istragu vezanu uz posmrtne ostatke žrtava likvidacije poslije završetka 2. svjetskog rata, koji su otkriveni u rovu nekadašnjeg rudnika ugljena u blizini Celja u Sloveniji. Kažu, među ubijenima je i velik broj Hrvata.
Udruga u priopćenju ističe da je šokirana i zgrožena najnovijim podatkom o posmrtnim ostatcima žrtava likvidacije, koji su pronađeni u rudniku nedaleko od Laškog. Čudi nas da je u povodu ovog najnovijeg otkrića, u kojem su žrtve i mnogobrojni nevini Hrvati, izostalo i priopćenje hrvatskog političkog vodstva, a poglavito predsjednika Republike Stjepana Mesića, koji se zalaže da svi zločini budu kažnjeni.
Ovo je tek jedna od 600 do sada otkrivenih grobnih mjesta s posmrtnim ostatcima žrtava poraća u Sloveniji i naprosto je nevjerojatno da još nitko nije odgovarao ni za jednu nevinu žrtvu, pa čak nije provedena ni istraga, dok je s druge strane Državno odvjetništvo RH iznimno agilno u procesuiranju navodnih zločina iz hrvatskog Domovinskoga rata, stoji u priopćenju.

5. ožujka 2009.
U grobnici kraj Laškog, Hrvati?
Pronađena je još jedna masovna grobnica u Sloveniji, u rudniku Barbara kod Laškog. Pretpostavlja se da je riječ o žrtvama pokolja na Križnom putu. U grobnici bi moglo biti čak tisuću hrvatskih vojnika.
Kriminalistima i povjesničarima trebalo je sedam mjeseci da uklone betonske, željezne i glinene zapreke. I onda su doživjeli šok - na dubini od 20 metara i širini od 2,5 metara ugledali su nekoliko stotina mumificiranih tijela.
Na njima nema prostrjelnih rana, pa se pretpostavlja da su žrtve žive zatvorene u rudnik i da je pušten plin. Na nogama su pronađene žice i cipele. Prema posljednjim informacijama, nađeno je 400 tijela, a moglo bi ih biti i tisuću. Ne zna se ni tko su žrtve - Slovenci ili Hrvati?
Pretpostavlja se da je strašan zločin počinila politička policija. Dokumenti o zločinu uništeni su ili skriveni u nekom od beogradskih arhiva. Otkrivena grobnica pod nadzorom je Vladine komisije za rješavanje pitanja prikrivenih grobnica, a istraga se nastavlja.
Grobnica kod Laškog zasigurno je jedna od najvećih na području Slovenije u kojoj su žrtve 2. svjetskog rata. Najveća otkrivena je grobnica Tezno, kod Maribora, u kojoj je ubijeno 18 tisuća ljudi - većinom Hrvata, koji su vraćeni iz Austrije nakon predaje kod Bleiburga. HRT

 

29. travnja 2009.
HHO o Mesićevom govoru u Jasenovcu

ZAGREB - Mesić je zloupotrijebio jedno teško mjesto kao što je Jasenovac da bi politizirao što je ispod digniteta Predsjednika Republike. U Jasenovac treba ići u potpunoj tišini, položiti vijenac i pomoliti se, rekao je predsjednik Hrvatskog helsinškog odbora Ivo Banac komentirajući u utorak na konferenciji za novinare nedjeljni govor predsjednika Stjepana Mesića na komemoraciji žrtvama logora Jasenovac. Banac je istaknuo kako Mesić već više od tri godine relativizira zločine komunističkog režima te pokušava stvoriti alibi za Titovu diktaturu. Dodao je da se HHO protivi imenu Trga maršala Tita. Vjesnik

 

9. travnja 2009.
HHO optužio Boljkovca za likvidaciju 210 ljudi nakon Drugog svjetskog rata
Hrvatski helsinški odbor optužio je bivšega ministra unutarnjih poslova RH Josipa Boljkovca za sudjelovanje u teškim ratnim zločinima na karlovačkom području po završetku Drugoga svjetskog rata, kojom prilikom je likvidirano najmanje 210 ljudi.
Temeljeći Boljkovčevu krivnju na navodnim dokumentima UDBA-e među kojima je, po njihovim tvrdnjama, i nalog za smaknuće s njegovim potpisom, zamjenik predsjednika HHO-a Ivan Zvonimir Čičak pozvao je državne organe da naprave što trebaju, jer napokon imaju u rukama <čvrst dokaz za nešto o čemu se već dugo priča> .
Već u sljedećem trenutku, međutim, Čičak je izrazio sumnju u pokretanje istrage protiv Boljkovca, jednako kao i protiv Josipa Manolića kojega bi, po njegovu mišljenju, također trebalo ispitati jer je od 1948. do 1963. bio šef svih zatvora u Hrvatskoj.
- Bojim se da u Hrvatskoj nema političke volje da se otkriju ove tajne. Vlast ne radi posao kao što ga nije radila ni prije petnaest godina nakon što su počinjeni zločini u Domovinskom ratu. Osjećam se jednako kao za Tuđmanova režima kada također nije bilo volje da se zločini procesuiraju. Na snazi je isti mentalni sklop, ali s drugim predznakom', ogorčeno je ustvrdio drugi čovjek HHO-a Ivan Zvonimir Čičak.   D.K.                                                                                                                                

Boljkovac: Nisam kriv ni za čiju smrt

Nisam kriv ni za čiju smrt jer nisam imao jurisdikciju da o tome odlučujem. Čičak je čovjek o čijem moralu neću pričati za novine, a sve ovo je osveta zbog mojeg svjedočenja u Osijeku i Zagrebu protiv Šeksa i Glavaša, kao zbog intervjua Dragi Pilselu. To je laž - odgovorio je prvi ministar policije slobodne Hrvatske Josip Boljkovac, te poznati antifašist na optužbe predsjednika HHO Ivana Zvonimira Čička da je odgovoran za smrt više od 200 ljudi u vrijeme Drugog svjetskog rata i poraća.
Boljkovca inkriminira i dokumentom koji ga povezuje sa smrću Dugorešanina Ivice Petraka. U dokumentu datiranom na 1. prosinca 1945. godine Boljkovac teško optužuje Dugorešanina Ivicu Petraka za suradništvo s okupatorom, te tvrdi "kako je riječ o ustaškom pobočniku i banditu koji je bio u osobnom kontaktu s ustaškim poglavnikom Antom Pavelićem".
Pobrojao je njegove "zločine", te izvješće, koje je potpisao kao šef punomoćstva OZN-e za Okrug Karlovac, završio riječima:
- Mi predlažemo da se Petraka na svaki način likvidira pošto isti je poznat kao stari bandit, proučite dobro njegove molbe i optužbe koje je slao za partizane i njihove suradnike kojih nismo svih niti naveli u obrazloženju.
Nedugo nakon dopisa Petrak je strijeljan, njegova obitelj prognana, a sva imovina nacionalizirana.
- Petrak je bio glavni izvor podataka za Dugu Resu i u Petrakovoj kući je nađen dragocjeni materijal zazidan u zidu. Za to su znali agenti Josip Zgurić, Stenišćak iz Jastrebarskog, te Dugarešanin Cahun. Petrak je bio zatvoren u okružnoj policiji, otud je pobjegao, poslije je uhvaćen, a saslušavao ga je ?ovjek u okružnoj policiji Ignjatije Vukić, koji je i vodio istragu. Osudio ga je okružni sud kao zločinca. Tada sam bio općinski policajac. Nikada u okružnoj policiji radio nisam. Općinska policija nije mogla donijeti takovu odluku - kaže Josip Boljovac.
Upitan da komentira da li je predlagao likvidacije, Boljkovac je rekao da "je bio dužan reći o saznanjima koje je imao".
Mario Pušić/EPEHA

Manolić: Čičak je jalan

Josip Manolić u potpunosti je odbacio sve optužbe zamjenika predsjednika HHO-a Ivana Zvonimira Čička.
- Taj čovjek iznio je nevjerojatne laži. Na krilima izmišljotina novinarke Dunje Ujević, koja me prozivala bez ijednog dokaza, sad Čičak, s govornice HHO-a, proziva mene da sam sudjelovao u likvidacijama i bio vođa nekakvih koncentracijskih logora u Hrvatskoj - tvrdi Manolić.
Objašnjava kako je bio šef izvršenja sankcija od 1948. do 1966. godine, ali da nije sudjelovao ni u kakvim likvidacijama niti je u Hrvatskoj postojao bilo kakav logor, a Goli otok je bio pod jurisdikcijom Beograda.
- Mislim da je Čičak jalan jer ga nismo stavili na visoko mjesto u izvršnoj vlasti 1990. godine, pa se sad sveti. Šime Đodan mu je tad rekao da ne može biti ni podvornik u Vladi, a kamoli ministar. Nije uspio proći ni u Podsusedu na izborima, jer je za njega glasovalo samo 28 ljudi - uvjerava Manolić.
A. B. KRILE

Predsjednikovi kompanjoni

Čičak ne dijeli ni stav da je riječ o starcima kojima ne bi trebalo suditi.
- Je li Simo Dubajić star, jesu li stari Ašner, Artuković ili Šakić? To su sve bili stari ljudi - kazao je Čičak, ističući kako zakon mora biti jednak za sve, bez obzira na politički predznak i je li riječ o "Predsjednikovim kompanjonima".
- Ako misle drugačije, neka Sabor na prijedlog Predsjednika proglasi aboliciju za sve partizane - rekao je, podsjetivši da su ljudi u poraću ubijani bez suđenja, na temelju političke procjene.

'Takmičenje u likvidaciji bande'

Čičak je novinarima podijelio i dokument Ministarstva unutrašnjih poslova FNRJ, "Predmet Josip Boljkovac - Karlovac", s popisom 210 žrtava.
U rukom pisanom dokumentu navode se imena ljudi, mjesto iz kojeg dolaze te opaske: ustaša policajac, ustaša koljač, čuveni koljač, koljač gestapovac, divlji ustaša, ustaški agent, organizator pokolja, žandar gestapovac, vješao, ustaški špijun, pljačkaš...
Uglavnom je riječ o ljudima s karlovačkog područja i Like, a od Dalmatinaca tu je ime "ustaša iz Drniša Josipa Gavrilovića i Stipe Krajnovića, domobrana Mate Grubišića iz Splita, ustaša Ivana Klepića iz Drniša, Jakova Permana iz Knina"...
Zanimljiva je i najava za kotar Ogulin da će se u razdoblju od 18.6. do 18.8.1947. organizirati "mjesečno takmičenje zajedno sa narodnom milicijom u pogledu likvidiranja bande na terenu". Slobodna Dalmacija

 



25. rujna 2007.
Slovenija: Nova masovna grobnica iz 1945.
Komisija za istraživanje "prikrivenih grobišta" koju je formirala slovenska vlada, a vode je povjesničari Jože Dežman i Mitja Ferenc , otkrila je novu masovnu grobnicu iz 1945. godine.
Prilikom sondiranja terena u šumi kod mjesta Kidričevo blizu Ptuja komisija je otkrila ljudske kosti. Pretpostavlja se da su u njima žrtve koje su strijeljane 1945. godine, a prije bile su zatočene o obližnjem logoru. U Kidričevu, koje se ranije zvalo Šterntal (Dolina zvijezda), nakon rata bio je jedan od logora u kojima su nove vlasti koncentrirale pripadnike njemačke manjine pred njihovo iseljenje. Ipak, narodnost žrtava otkopanih u Kidričevu za sada nije poznata.
Kako navodi "Delo", zbog sumnje da je sudjelovao u zločinu protiv civilnog stanovništva već je bila pokrenuta istraga protiv danas 83-godišnjeg Martina Štorgelja . On je 1945. godine navodno bio zapovjednik lokalne OZNA-e na tom području, no tvrdi da o zločinu u Kidričevu ništa nije znao te da nije bio zapovjednik OZNA-e.
Lokalno stanovništvo pak tvrdi da je na spomenutome mjestu pokopano stotinjak logoraša. Državni tužitelj Milan Birsa rekao je da se nedavno javio novi svjedok tragičnih poslijeratnih događaja, te da će biti ispitan, što bi omogućilo nastavak istrage protiv Štorgelja. HRT



10. kolovoza 2007.
UŽASI RATA KOD MARIBORA NAJVEĆA MASOVNA GROBNICA U EUROPI
Među 15.000 žrtava u rovu najviše Hrvata
Na istom je lokalitetu 1999. godine, prilikom gradnje autoceste, pronađeno 1179 žrtava, zarobljenih vojnika hrvatske, srpske i crnogorske nacionalnosti koje su ubili partizani
PIŠE JANKO BEKIĆ
Slovenska vladina agencija za rješavanje pitanja prikrivenih grobnica, pod vodstvom Mitje Ferenca, u srijedu je počela sondiranje u Tezenskoj šumi pokraj Maribora.
Prva otkrića potvrđuju predviđanja da se u približno jedan kilometar dugom protutenkovskom jarku iz Drugog svjetskog rata nalazi oko 15 tisuća žrtava, što znači da je to najveća masovna grobnica u Europi, veća i od one u Srebrenici, a većinu žrtava mogli bi činiti Hrvati koji su u Mariboru izdvojeni iz kolona koje su krenule iz Bleiburga - izjavio je predsjednik Komisije Jože Dežman.
- Treba utvrditi koliko je ubijenih i leži li ovdje jezgra hrvatske vojske - izjavio je Ferenc.
Osam sonda na dužini od oko 500 metara otkrilo je nevjerojatnu količinu posmrtnih ostataka. Jarak je širok između četiri i šest metara, dok sloj tijela iznosi od metar i pol do dva metra.
Nastavak u jesen
Na istom je lokalitetu još 1999., za vrijeme gradnje autoceste, pronađeno 1179 tijela, a nađeni su predmeti dokazali da je riječ o zarobljenim vojnicima hrvatske, srpske i crnogorske nacionalnosti koje su nakon završetka Drugog svjetskog rata pobili partizani.
U sondiranju, koje će se nastaviti na Pohorju, sudjeluju i hrvatski predstavnici. Dežman je najavio da će se sondiranje, nakon Teznog i Pohorja, nastaviti u jesen, i to na lokalitetima Kidričevo, Hrušica i Lancovo. Nakon toga slijede Kamniška Bistrica, Žančane, Marija Reka, Crnogrob, Iško, Mostec, Bistrica ob Sotli i druge grobnice.
Komisija za prikrivena grobišta u osam je godina rada evidentirala 540 grobnica širom Slovenije u koje su bacani likvidirani pripadnici "neprijateljskih vojski", civili iz zbjegova, te "klasni neprijatelji", a najveći među njima svakako je protutenkovski rov koji su uoči završetka rata oko Maribora izgradili Nijemci, očekujući napad Crvene armije iz smjera Mađarske.
Zadnja, osma sonda, otvorena u srijedu kasno popodne, pokazala je da se u njoj nalaze posmrtni ostaci ranjenika i invalida, vjerojatno pripadnika vojske, a već prve sonde uz rub groblja Dobrava pokazale su strašne slike lubanja sa sačuvanim zubalima, kožnog remenja i ostataka žice kojom su žrtve bile vezane prije strijeljanja.

'Pomažu nam živi svjedoci'
Danas već možemo govoriti o činjenici da će broj od oko 15 tisuća žrtava biti bitno veći - rekao je u četvrtak na iskopavanju žrtava u Teznu kod Maribora slovenski povjesničar i voditelj istraživanja dr. Mitja Ferenc.
Prvo sondiranje prije osam godina i ovo najnovije pokazalo je, kako je rekao Ferenc, da je u ovim grobnicama daleko najviše hrvatskih žrtva. O tom iskopavanju Ferenc je rekao:
- Sve tri sonde pokazale su da se naše slutnje ostvaruju. Nastavit ćemo ovih dana i na drugom kraju jarka. Kao i u sličnim slučajevima otkrića, javljaju nam se živi svjedoci s dodatnim informacijama, što nam puno pomaže u novim otkrivanjima.
I. BOTTERI
Slobodna Dalmacija



20. srpnja 2007.
KRIŽNI PUT
Forenzičari otkrili tko su ubijeni u II. svjetskom ratu
Identificirani ubijeni u masovnim grobnicama u Sloveniji
Autor Irena Kustura
Podaci o broju žrtva na Križnom putu kreću se od četrdesetak do 200 tisuća ubijenih, iako povjesničari drže da je najrealniji broj 80 tisuća.

Prvi put skupina znanstvenika iz Hrvatske, Slovenije te Bosne i Hercegovine, predvođena mladim znanstvenikom Damirom Marjanovićem i hrvatskim ministrom obrazovanja Draganom Primorcem, obavila je identifikaciju žrtava iz Drugoga svjetskog rata u dvije masovne grobnice na području Škofje Loke.

DNK rodbine

U grobnicama je pronađeno 27 kostura, za 15 od njih u cijelosti je utvrđen genotip, a za preostalih 12 djelomično. Ipak, na osnovi dobivenih rezultata svih 27 potencijalno se može povezati s rodbinom i identificirati. Također, uzeti su uzorci iz bukalne sluznice (bris iz usne šupljine) od 69 ljudi koji su pretpostavljali da bi im rodbina ubijena u Drugom svjetskom ratu mogla biti tu pokopana.

Izrađen je DNK profil za svih 69 uzetih uzoraka i u četiri slučaja ubijene su osobe tako identificirane, odnosno četiri posmrtna ostatka dobila su svoje ime i prezime, objašnjavaju docent dr. sci. Marjanović i prof. dr. Primorac, koji je forenziku i DNK analizu učio u Americi. Istraživanje grobnica u blizini Škofje Loke otvorilo je put istraživanju masovnih grobnica i identifikaciji bleiburških žrtava, ali i svih stradalih u vrijeme Drugoga svjetskog rata za koje se nije znalo gdje su i kako poginuli, a ni gdje su pokopani.

Hrvatska je brand u svijetu forenzičke genetike. Identificiranjem žrtava Domovinskog rata iz masovnih grobnica pokazali smo da je to moguće i u vrlo teškim i složenim uvjetima, pa i u slučajevima kad nema žive najbliže rodbine. To nam je pokazalo da bi istom metodologijom bilo moguće identificirati i žrtve Drugoga svjetskog rata.

Zločini iz tog razdoblja dosad su bili pod velom tajne, malo se o njima zna, a identitet stradalih bio je predmet naklapanja i nagađanja. Sada je prvi put otvoren slučaj masovnih grobnica iz toga doba, sad može početi identifikacija ubijenih na Bleiburgu, što je za Hrvatsku vrlo osjetljivo, emocionalno pitanje. Politički i znanstveno to se prije nitko nije usudio napraviti. Nas znanstvenike zanima istina o svakom zločinu bez obzira na to tko ga je i gdje počinio, bilo pripadnici ustaškog režima, bilo kao što je slučaj u Bleiburgu Titovi partizani. Za nas forenzičare zločin ne zastarijeva ističe Primorac.

Razne metode
Identifikacija žrtava obavlja se uzimanjem uzoraka krvi od žive rodbine, najbolje roditelja, braće ili sestara.
U slučajevima gdje nema žive rodbine obavlja se ekshumacija umrlih roditelja ili drugih bliskih srodnika. S kostura nepoznate osobe najbolji se uzorci za DNK analizu dobiju iz duge natkoljenične kosti ili iz zuba.
Kad su pronađeni uzorci stari (primjerice, kosturi iz Drugoga svjetskog rata) ili spaljeni, ili pak ako su potrebne dodatne analize, postoje i druge metode otkrivanja identiteta. Jedna je tzv. mitohondrijska i prati se samo majčina linija s određenim biljezima, pozicioniranim na mit DNK, dok druga metoda prati samo muški Y spolni kromosom, koji također daje određene specifične i jedinstvene karakteristike.
Važno je da se uzorci stradalih osoba mogu usporediti s uzorcima tkiva žive rodbine, a osim roditelja, braće, sestara i djece pomoći mogu stričevi, tete, ujaci, nećaci, bake, djedovi...
Podaci o broju žrtava na Križnom putu kreću se od četrdesetak do dvjesto tisuća ubijenih, iako povjesničari drže da je najrealniji 80 tisuća koji potječe iz patizanskih izvora.
Teško je reći koliko ih je do sada identificirano, možda koja stotina. Zna se za određena mjesta da su tu hrvatski vojnici iz Drugog svjetskog rata ali se ne zna tko su kazao je povjesničar Zdravko Dizdar.

Baze podataka

Za budući identifikaciju žrtava iz bilo kojeg razdoblja izuzetno je važna baza DNK profila kako nestalih, odnosno umrlih osoba, tako i mogućih srodnika. Takve baze podataka iz godine u godinu smanjivat će broj neriješenih slučajeva i olakšati rodbini da dozna istinu o pogibiji i sudbini svojih najmilijih.
Budući da Hrvatska, što je dokazala dosadašnjim radom laboratorija na identifikaciji žrtava Domovinskog rata i u BiH, ima kapacitete za taj posao, samo je pitanje kada će početi identifikacija stradalih iz masovnih grobnica iz II. svjetskog rata, kaže Primorac. U slučaju identifikacije žrtava Domovinskog rata, država je plaćala samo pozitivne rezultate, a pokriva i troškove kemikalija i opreme za rad.

Identificirana tri fratra

Prva identifikacija posmrtnih ostataka iz Drugoga svjetskog rata u Hrvatskoj je počela u travnju 2005. godine. Tada su u Zagvozdu pronađeni kosturi među kojima su, prema pretpostavkama, trebali biti i oni osam fratara odvedenih 1945. sa Širokog Brijega.
U sedam slučajeva napravljena je standardna genomska analiza, a u 18 slučajeva analizirao se spolni Y-kromosom koji je svojstven samo muškarcima. Među ostalima identificirana su i tri fratra. Cijeli je slučaj obrađen u knjizi franjevca Ante Marića "Tragom ubijenih hercegovačkih fratara". Večernji list

 

 

Tomislav Vuković, Glas Koncila, 13. rujna 2007.
Dr. Mitja Ferenc, član Komisije slovenske Vlade za istraživanje masovnih grobišta
"Naredba je morala doći od Josipa Broza Tita"
Dr. Mitja Ferenc privukao je nedavno pozornost hrvatske javnosti objavom rezultata istraživanja o do sada najvećem pronađenom hrvatskom stratištu nakon II. svjetskog rata - protutenkovskom rovu u Teznom, nekada kraj Maribora, danas njegovim dijelom. Četrdeset sedmogodišnji doktor povijesnih znanosti član je Komisije Vlade Republike Slovenije za rješavanje pitanja tajnih grobnica. Docent je za noviju povijest na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Ljubljani, autor nekoliko monografija od kojih svakako vrijedi spomenuti: "Zatajeno i očima skriveno. Skrivena grobišta 60 godina nakon završetka Drugoga svjetskog rata" i oko 140 znanstvenih rasprava i članaka. Za hrvatsku je javnost također važno njegovo suautorstvo u knjizi: "Prikrivena grobišta Hrvata u Republici Sloveniji". Rado je pristao na razgovor za Glas Koncila, koji je vođen na samom mjestu masovnoga pokolja.

Deklaracija o obvezi svih državnih institucija

Dr. Ferenc, lijepo Vas molim recite nam na početku kako je uopće došlo do osnutka Komisije i kad je započelo evidentiranje grobišta?

DR. FERENC: Slovenska je, kao i hrvatska, posebnost da se u prijašnjem razdoblju nije smjelo baviti ratnim i poratnim pokoljima i tajnim grobištima pa ta pitanja nisu rješavana kako to priliči demokratskim državama. No, nakon demokratskih promjena u Sloveniji 1990. ubrzo je pri Vladi Republike Slovenije započela s radom Komisija za rješavanje pitanja tajnih grobnica. Članovi su bili predstavnici nekoliko ministarstava i udruga civilnoga društva. Nakon - za slovensku javnost - šokantnih otkrića i pritisaka javnosti, Vlada je u studenome 2001. objavila deklaraciju koja je obvezala sve državne institucije da moraju pomagati u traženju i uređenju grobnica. Tako sam 2002. započeo provoditi projekt evidentiranja grobišta.

Najvažnije je bilo najprije pronaći ljude koji su znali gdje su tajna grobišta. Evidentiranje obuhvaća točno 29 podataka koje moramo prikupiti za svako pojedinačno grobište, od opisnih podataka: koje su žrtve pokopane, njihov broj, narodnost, status, je li grobište nekako označeno, do identifikacijskih i lokacijskih podataka. Osnovno je da svako grobište ispitamo sa svjedokom i da na licu mjesta naznačimo koordinate područja što je temelj za izradu karata i zemljišnih kordinata. Na temelju tih podataka država može započeti postupak za izradu sondaže mogućega iskopa. Važna je i suradnja s kriminalistima s kojima izmjenjujemo podatke, oni pak na terenu uzimaju izjave mogućih svjedoka te istražuju vjerodostojnost naših informacija.

Prema Vašim dosadašnjim saznanjima, koja su mjesta najčešće odabirana za masovna smaknuća?

DR. FERENC: Želio bih ponovno istaknuti da mi je temeljno načelo istraživanje tajnih grobnica. Želim evidentirati sve grobnice svih onih ljudi koji nisu smjeli imati vlastita groba. Među njih spadaju ratna groblja kao mjesta završnih bitaka i poratnih pogubljenja, koja po ukazu saveznoga ministra unutarnjih poslova iz svibnja 1945. nisu smjela postojati pa su poravnana. Na pravnoj je i demokratskoj državi da se to nakon 60 godina konačno već jednom sredi.

Prema mjestu koje su izabrali za pokolje, možemo grobišta podijeliti u četiri skupine: kraški ponori, rudarska okna, među koje svrstavamo i skloništa, protutenkovske i protupješačke rovove i jame koje su bile iskopane baš zgog likvidacije. Grobišta nalazimo svuda po Sloveniji na najrazličitijim primjerenim i neprimjerenim mjestima. Većinom se nalaze u rijetkoj šumi, na šumskim ravnima ili travnjacima uz šumu. Nalazimo ih na različitim lokacijama i to na mjestima koja su kasnije uredili za ribnjake, smetlišta, parkirališta, voćnjake, uz vanjske zidove groblja, na obalama rijeka, kraj potoka, na strmim padinama, često uz kapelice itd. Neke je grobnice otkrila sama priroda, druge su pronađene slučajno ili pri iskopima ili na traženje pojedinaca ili društava, a samo su rijetke otkapane planski.

U protutenkovskom rovu 15.000 žrtava

Koliko ste do sada pronašli, uvjetno rečeno, "hrvatskih" masovnih grobnica?

DR. FERENC: Na temelju usmenih izvora smatramo da je među 540 do sada pronađenih grobnica najmanje 125 onih u kojima su žrtve pripadnici hrvatskoga naroda. Riječ je o vojsci NDH i brojnim civilima koji su se u svibnju 1945. povlačili prema Austriji da bi se predali engleskoj vojsci, koja ih je vratila i predala jugoslavenskim vlastima. Slijedio je povratak tzv. Križni put, Marševi smrti, u kojima je život izgubilo više desetaka tisuća osoba. Sve je to hrvatskoj javnosti dobro poznato, no manje su im poznata mjesta gdje se nalaze grobnice s hrvatskim žrtvama. Veća "hrvatska" groblja su protutenkovski rov u Mostecu, pet groblja u Crngrobu, Žančani, Jevnik u Sidolu, Lancovo, Hafnarjev greben u Brestanici, groblja u Celju: Mlinarev Janez, Lipovškov travnjak, Bežigrad, Teharje, hrib Gorice nad Šoštanjem, gdje se nalazi šest lokacija, i dr. Međutim, hrvatskih žrtava ima i na drugim lokacijama kao: Jama pod Macesnovom Goricom i Jama pod Krenom, obje u Kočevskom Rogu, Stari Hrastnik, Barbarin rov, groblja u Bistrici na Sutli, u Krakovskom gozdu, Kucjoj dolini, u Kregarjevom grabnu u Marija Reki, Poljani i dr.

U kolovozu ste otkopali protutenkovski rov u Teznom, danas dijelu Maribora, što je prilično uzdrmalo hrvatsku javnost. Do kakvih ste zaključaka došli?

DR. FERENC: Dio protutenkovskoga rova u širini od 70 m otkopan je još 1999. godine za potrebe izgradnje autoputa. Iskopano je 1179 kostiju koje su kasnije položene u zajedničku grobnicu kraj spomenika na groblju Dobrava. Ostatak rova te se godine nije dirao, tako da nije bio poznat obim i stanje groblja u cijelosti. Kolovoško sondiranje, iskapanje zemlje do razine na kojoj su pronađeni ljudski posmrtni ostaci, nastavljeno je s namjerom da se ustanovi u kolikom se dijelu zasutoga rova nalaze ljudski posmrtni ostaci. Četrnaest sondi su u dvodnevnom istraživanju potvrdile postojanje groblja na tri različite lokacije u ukupnoj dužini od otprilike 950 metara . Posmrtni ostaci leže u dubini od 1,5 metara a mogu se pronaći i na dubini od jednoga metra. Širina zasutoga rova je između 3- 4 metra . Jednostavnim matematičkim izračunom i usporedbom s iskapanjima koja su izvršena 1999. godine dolazimo do podatka da ondje leži otprilike 15.000 žrtava.

Ukinuta hrvatska komisija

Može li se uopće govoriti o nekakvoj procjeni broja masovnih grobnica i žrtava u njima?

DR. FERENC: Svakodnevno dobivamo nove obavijesti i zato je teško govoriti o konačnom broju tajnih grobnica. Kad sam 2002. započeo raditi na ovom slučaju, u Komisiji smo smatrali da ćemo obraditi 30 do 40 lokacija. Danas se ta brojka zaustavila na 540. Manji dio tih grobnica bio je sondiran, a manji dio iskopan ili prekopan. Velik dio posla tek nas čeka.

U svezi s brojem žrtava, u Sloveniji je načinjen popis svih slovenskih žrtava u Drugom svjetskom ratu. Od ukupnoga broja od 80.000 žrtava, približno ih je 14.500 likvidirano krajem rata. Koliko je Hrvata, Slovenaca, Srba, Crnogoraca, Nijemaca i Talijana, nije moguće točno utvrditi budući da su iskapanja tek započela. Znam da su i u Hrvatskoj sastavljani popisi poginulih krajem II. svjetskog rata, ali je ta komisija ukinuta, iako je bila gotovo pri kraju popisa.

Je li moguća identifikacija žrtava?

DR. FERENC: Mnogi se nadaju da će država potražiti rodbinu poginulih i izručiti im posmrtne ostatke. Rijetki dosadašnji rezultati govore da će identifikacija biti moguća samo u iznimnim slučajevima i samo u grobovima gdje se nalazi jedna ili najviše dvije, tri osobe, i to ukoliko bi se našlo dovoljno podataka da bi identifikacija srodnika bila moguća. Ukoliko neće biti moguće ustanoviti identitet žrtve, uz pomoć nađenih osobnih predmeta moći će se osim broja, spola, starosti, ustanoviti status i narodnost žrtava. Kad sam sa studentima pretraživao okolicu obiju poznatih grobnica u Kočevskom Rogu došli smo do zanimljivoga otkrića. Našli smo oko 50 kg najrazličitijih predmeta i ustanovili da groblje pod Krenom, koje se u Sloveniji smatralo najvećim grobljem pobijenih slovenskih domobrana, nije pravi simbol slovenskih žrtava, jer su u njemu najvećim dijelom pokopani Hrvati, Srbi i Nijemci.

Hrvatske žrtve čekaju po skladištima

Što će se dogoditi s iskopanim posmrtnim ostatcima? Gdje će biti pokopani; tamo gdje su nađeni, u jednu zajedničku masovnu grobnicu u Sloveniji, ili će se izručiti državama iz kojih žrtve potječu?

DR. FERENC: Mjesto pokopa ovisi o žrtvama. Ukoliko žrtve, koje je moguće identificirati, potječu iz određenoga mjesta, najbolje je da ih se pokopa na njihovu mjesnom groblju. Važno je spomenuti da su posmrtne ostatke, koje su ljudi pronalazili tijekom proteklih desetljeća, službenici Državne sigurnosti obično odvozili na nepoznate lokacije. Danas, na temelju sporazuma Slovenije s Italijom, talijanske će žrtve biti otpremljene u Italiju na vojno groblje. Sporazum s Njemačkom nalaže da se posmrtni ostatci njihovih građana pokopaju na tri njemačka groblja u Sloveniji: u Celju, Ljubljani i Kranju.

A što je s Hrvatskom?

DR. FERENC: Suradnja s hrvatskim istraživačima bila bi nam od velike pomoći i smatram da je odavno trebalo početi zajednički projekt otkapanja tajnih grobnica Hrvata u Sloveniji. Možda će toj suradnji pridonijeti monografija o tajnim hrvatskim grobnicama u Sloveniji. Činjenica je da je Slovenija ponajprije zainteresirana za iskapanje i uređenje grobnica za svoje državljane. Dostojno pokopati svoje državljane dužnost je svake države, a na mrtve se, nažalost, često zaboravlja.

Koliko mi je poznato, sporazum o uređenju hrvatskih groblja u Sloveniji hrvatskoj je Vladi predložen još 2003., ali nije bilo odaziva. Trenutna je situacija sljedeća: jedino je 1179 žrtava, čiji su posmrtni ostatci iskopani na 70 metara trase autoputa prilikom otkapanja protutenkovskoga rova u Teznom (Maribor) pokopano na groblju u Dobravi, dok nekoliko desetaka posmrtnih ostataka Hrvata još uvijek leži u različitim skladištima i čeka na dogovor političara.

Bumerang prešućenih pitanja

Kako su u Sloveniji primljene nedavne riječi mariborskoga nadbiskupa i metropolita Franca Krambergera, izgovorene u marijanskom svetištu na Ptujskoj gori, u kojima je upozorio na potrebu "čišćenja povijesnoga pamćenja" tj. da je "potrebno upoznati i priznati istinu, moliti za oproštenje i oprostiti, i za sve žrtve obaviti čin pijeteta

DR. FERENC: U novinama se tada pojavilo nekoliko kritičkih opaski, kao i stajalište jednoga poslanika u slovenskom parlamentu, kako Slovenci s pokoljima na Teznom nemaju ništa zajedničko. Istina je da su pokolj tamo izvele jedinice 3. jugoslavenske armije u kojoj nije bilo Slovenaca, ali nadbiskupovo upozorenje razumijem prvotno kao podsjetnik da smo 60 godina to gubilište tajili, da ga nismo mogli istražiti, urediti i žrtve pokopati kako to priliči po svim civilizacijskim normama. Još i sad se u medijima javlja puno pojedinaca, koji kritiziraju tamošnje sondiranje jarka i govore o besmislenom prebrajanju kostiju, jer da je o Teznom već sve poznato, da je istraživanje počelo iz političkih razloga itd. Pojavila se također tvrdnja da nije riječ o hrvatskim žrtvama, nego da su Rusi, vojnici u Teznom, pobili ruske Kozake. Ta je tvrdnja mnogima došla kao naručena jer po tome ni žrtve ni počinitelji ne bi bili s područja bivše Jugoslavije, što nije točno.

Često čujemo kritike - pustimo sve to jer to mlade naraštaje ne zanima. Neki bi najradije sve to zaboravili i zato govore da se moramo usmjeriti prema budućnosti, a ne prema prošlosti. Svakako se svi želimo baviti pitanjima budućnosti, ali narodi koji ne poznaju svoju vlastitu povijest, bez obzira kolikogod ona bila bolna, ne mogu stvarati svoju budućnost. Prije ili kasnije, sva prešućena pitanja prošlosti vraćaju se kao bumerang. Ne slažem se s tvrdnjama da mlade naraštaje ne smijemo opterećivati s poslijeratnim pokoljima i prikrivenim stratištima jer ih oni, tobože, ne zanimaju. To je podcjenjivanje mladih naraštaja koji pitaju, traže i žele odgovore na sve. Jedno od najčešćih pitanja, koje se čuje od protivnika ovoga nastojanja je: Zašto se uopće opterećivati tajnim grobištima? Odgovor je jednostavan. Zato jer postoje. Treba ih vidjeti i za njih znati. Stvari koje ostavimo nerazjašnjenima, koje ne raščistimo kad to možemo i kad je to potrebno, imaju opaku vlastitost da se vremenom same razjasne i to na način koji nije nikome ugodan.

Zbog tajnih grobnica svi smo bili poraženi?!

Dotaknuli ste vrlo osjetljivo pitanje o pobjednicima i poraženima.

DR. FERENC: Pitanje pobjednika i poraženih, ako se gleda po neistraženosti i nesređenosti tajnih grobnica i nastavljanju takvoga sadašnjeg stanja, lako može dovesti do zaključka da smo svi bili poraženi. Govorim to stoga što ni 60 godina nakon završetka II. svjetskog rata nismo udružili političku volju, osjetljivost i znanstveni napor kako bismo to stanje promijenili i te grobnice konačno dostojno uredili.

Možete li kao povjesničar reći tko je odgovoran za te zločine? Što mislite o tezama koje se posebice čuju u Hrvatskoj, da Josip Broz Tito nije znao za te masovne pokolje?

DR. FERENC: Odluka o "čišćenju neprijatelja" posve je sigurno donesena u najvišem jugoslavenskom državnom vrhu, naredba je morala doći od glavnoga zapovjednika jugoslavenske vojske Josipa Broza Tita, no, ne zna se točno kad i u kojem obliku. Likvidacije Slovenaca najčešće su vršile odabrane jedinice sastavljene od pripadnika Ozne i Knoja. Likvidacije zarobljenika drugih nacionalnosti vršile su odabrane jedinice svih četiriju armija koje su se zatekle na slovenskom teritoriju. Na Teznom (Maribor) to je činila 3. armija jer je tamo bilo njezino operativno područje. Tako velika i masovna likvidacija nekoliko desetaka tisuća ljudi ne bi bila moguća bez naredbe s najvišega političkog i vojnog vrha. Ne obazirući se na razloge i na još uvijek različito interpretiranje događaja s kraja rata, mora se ustvrditi da je nova jugoslavenska vlast zbog golemoga broja ubojstava bez sudskih presuda počinila stravičan zločin nad vlastitim stanovništvom, koji je još uvećan naređenim prešućivanjem zločina i oduzimanjem prava mrtvima na grob - za što nema ni jednoga pravnog a još manje moralnog opravdanja.

Poseban obračun pobjednika

Rezultate svojih istraživanja predstavili ste na izložbi "Zatajeno i očima skriveno" pa nam je ukratko opišite.

DR. FERENC: Izložba je istodobno rezultat spoznaja koje su nastale između 2002. i 2004. te presjek stanja nakon što je, uz pomoć kriminalista, rodbine žrtava i drugih poznavatelja, popisan dosadašnji broj grobnica.

Izložba govori o tome da je završetak II. svjetskog rata, kojega su mnogi dočekali radosni i sretni, s druge strane mnogima donio bol, trpljenje i smrt. U svim ratovima postoje pobjednici i poraženi i u mnogim slučajevima dolazi do poratnih obračuna. No, obračun pobjednika s poraženima u Sloveniji je po mnogo čemu poseban. Najprije po enormno velikom broju žrtava koje je donijelo poraće. Sljedeća posebnost o kojoj govori izložba je da poraženi i 60 godina po svršetku II. svjetskog rata nemaju označen grob, a za veliku se većinu još i ne zna gdje počivaju. Nisu bili pokopani na primjeren i čovjeka dostojan način. Izložba prikazuje područja gdje su brojna i pojedinačna tajna grobišta po cijeloj Sloveniji, kao i rijetka istraživanja koja su načinjena o pojedinim grobnicama. Izloženi su također osobni predmeti koji su nađeni pri iskapanjima npr. iz Slovenske Bistrice, Teznoga, Gornje Hudinje, Kočevskoga Roga, Kočne i nekih planinskih jama. Neki predmeti, npr. prstenje s ugraviranim imenima i datumima, omogućavaju identifikaciju osobe.

Temeljna namjera izložbe je da posjetitelji, nakon što razgledaju izložbu i upoznaju se s tom problematikom, sami potraže odgovor na pitanje što učiniti? Nadam se da će i njih, kao i priređivače izložbe, voditi misao da u svačiju svijest mora duboko prodrijeti misao kako svatko ima pravo na grob i da moramo konačno mrtve pokopati za što je potrebna konkretna akcija. Izložba se još ovaj mjesec može razgledati u Pokrajinskom muzeju u Kočevju. Razmišljam bi li bilo pametno prirediti izložbu o tajnim grobnicama Hrvata u Sloveniji. Materijala je mnogo, a možda bi koja hrvatska ustanova pokazala zanimanje za to.

Glas Koncila


Vijesti | Audio | Dom i svijet | Turizam | HIC TV | Oglasnik | Knjige | Hrvati izvan domovine | Linkovi | Marketing | O nama

Copyright 1999 - 2001 Croatian Information Centre. All rights reserved.
Included in this bulletn: Reproduction or copying of images is prohibited.
Croatian Information Centre - Service Agreements
Contact Croatian Information Centre