21. lipnja 2010.
UKOP POSMRTNIH OSTATAKA 53. ŽRTVE DAKSE
JUGOKOMUNISTIČKI ZLOČINI NA DAKSI SIMBOL SU STRADANJA JUŽNE HRVATSKE
Msgr. Mirko Maslać, delegat msgr. dr. Želimira Puljića Apostolskog upravitelja Dubrovačke biskupije, nakon što je blagoslovio zajedničku grobnicu na mjestu najveće jame na Daksi, predvodio je i sprovodne obrede
U subotu, dne 19. lipnja A.D. 2010. s početkom u 11 sati pokraj spomen-križa i spomen-obilježjâ na otočiću Daksi kraj starodrevnog nam Dubrovnika, u nazočnosti članova obitelji umorenih, prijatelja i poštovatelja, te mnogobrojnih hodočasnika i velikog broja članova dvadesetak Udruga proisteklih iz II. svjetskog i, naravno, Domovinskog rata, na posve dostojanstven način pokopani su zemni ostatci nevinih hrvatskih (a čijih bi drugo, op. p.) žrtava umorenih u listopadu 1944. od strane predstavnika bezbožnog i totalitarnog jugokomunističkog režima – dičnih nam "osloboditelja" (čitaj – odmetnutih partizanskih bandi).
Njihov jedini grijeh (mislim na Žrtve!) bijaše taj što su ljubili svog Boga, svoju Državu i svoj hrvatski Narod.
Na Daksi su tog zlokobnog listopada 1944. (o čemu je dosta već pisano na dugo i široko!) pobijeni ugledni dubrovački intelektualci, svećenici, državni dužnostnici i obični građani. Naravno, svi su redom bili - Hrvati!

"Bilo kako bilo, ubit ih se mora!" – napisao je tada u Dubrovniku (25. listopada 1944.) u svom glasovitom pismu,tj. izvještaju višoj partijskoj instanciji - tada svemogući Ante Jurjević-Baja: Hrvat po rođenju, a jugoboljševik po životu, koji je kao takav i umro: "…Što se tiče narodnih neprijatelja do sada ih je otpremljeno što ovamo što onamo oko 60 među njima i 8 popova odnosno fratara pored svega toga mnogi se kriju i nemože ih se otkrit a sad će bit i teže obzirom na saveznike koji će ih štiti jedino tu može iskusni ljudi i vojnici, mi smo nakon streljanja objavili plakatom ali dosad ne sve samo tek sutra izlazi jedan dio u javnost a potpisali smo sud komande područja jer drugoga nismo imali o ovome svemu dajte vaše mišljenje bilo kako bilo ubit ih se mora a za ove koji se skriju treba će učinit sve da ih se uhvati jer to su kaporjuni…"

Zajedničku grobnicu na mjestu najveće jame na Daksi blagoslovio je msgr. Mirko Maslać, delegat apostolskog upravitelja Dubrovačke biskupije - zadarskog nadbiskupa Želimira Puljića, koji je uz nazočnost 30-ak svećenika i redovnika predvodio i sprovodne obrede.
"Neki ovdje strijeljani su identificirani, neki nisu, ali svi pred Bogom imaju identitet i bit će nagrađeni. A i zločinci koji su to napravili bit će pred Bogom identificirani i pozvani na odgovornost." – rekao je između ostaloga msgr. Maslać, naglasivši kako nikada dosad (u cijelo vrijeme trajanja svoga svećeništva, ali i inače) nije nazočio ukopu tako velikog broja pokojnika.
Msgr. Maslać je posebno naglasio kako su ovi naši pokojnici umirali s molitvom na usnama, potaknuvši sve okupljene, da po odlasku s Dakse, ne otiđu  s mržnjom u srcu.
Nakon msgr. Maslaća ispred otvorene grobnice za ovdje umorene žrtve pravoslavne vjeroispovijesti pomolio se je Goran Spajić, paroh dubrovački.
Gospar Mato Račević, predsjednik Udruge "Daksa 1944./45", okupljenom hrvatskom Božjem puku je opisao kalvarijski put Udruge, koji je trebalo prijeći da bi se napokon moglo doći do civiliziranog ukopa nevino umorenih - pokojnih nam očeva i braće. Od 53 osobe, ekshumirane u listopadu prošle godine, utvrđen je točan identitet za samo njih 18, a traženje,tj. utvrđivanje identiteta za još neka preostala tijela još uvijek je u tijeku.

Račevićev govor nad Grobnom jamom

"Poštovana rodbino pokojnika, dragi prijatelji i poštovatelji uspomene na pokojnike.
Okupili smo se danas na ovom mjestu jer smatramo da nam je ljudska i kršćanska dužnost odati počast žrtvama jednog totalitarnog i autoritarnog jugokomunističkog režima; žrtvama koje su izgubile život u masovnom zločinu počinjenom na ovom mjestu.
Udruga Daksa 1944/1945, i osobe okupljene oko nje, već 20 godina brine  da se potvrde informacije o razmjerima zločina iz listopada 1944., da se sazna istina o broju ubijenih, načinu kako su ubijeni i zakopani, te da se pokušaju identificirati ostatci žrtava, kao i da se civilizirano i kršćanski pokopaju.
Na inicijativu ove Udruge, i u povodu kaznene prijave što ju je Udruga Daksa 1944/1945 podnijela u studenome 2007. protiv više nepoznatih počinitelja zločina počinjenih 25., 26. i 27. listopada 1944. na ovom mjestu, Istražni centar Županijskog suda u Dubrovniku, naložio je ekshumaciju posmrtnih ostataka ubijenih, kao i njihovu identifikaciju.
Zahvaljujući velikom trudu i stručnosti dubrovačkih i splitskih patologa, nakon što su iz nekoliko grobnih mjesta na ovom otoku ekshumirani posmrtni ostatci brojnih ljudskih tijela, utvrđeno je da se radi o 53 muške osobe između 20 i 65 godina starosti s prostrijelnim ranama, u pravilu na zatiljku glave, koje upućuju, zajedno s drugim odgovarajućim nalazima, na egzekuciju pištoljem "vjerojatno klečećih osoba".
Daljnjom obradom putem DNK metode identificirani su posmrtni ostatci za 18 ubijenih; za nekoliko njih je postupak još u tijeku, a moguće je da se i za neke druge (preostale) pokuša s identifikacijom, jer postoje potrebni pripravci za taj postupak.
Dužni smo vam kazati kako je ekshumacija, sakupljanje i slaganje kostiju bio mukotrpan i težak zadatak čak i za same stručnjake, pa nažalost moramo istaknuti da je zbog položaja tijela (kako su pokojnici ubijani i pobacani u jame)  bilo teško sastaviti sve kosti tijela pokojnika. Sa sigurnošću se može samo tvrditi da su identificirane lubanje jednog broja pokojnika, pa je to i bio razlog da ih danas sve skupa na ovakav način pokopamo.
O nalazima i identifikaciji posmrtnih ostataka osoba i pronađenih predmeta pozvane su stručne osobe i ustanove objaviti svoje nalaze i mišljenja i tako temeljitije obavijestiti javnost o brojnim pojedinostima zločina na Daksi.
Udruga je željela na ovom mjestu izgraditi skromnu kosturnicu, naš arhitekt je već izradio i projekt, ali se vlasnici otoka sa time nisu složili. Hvala im što su nam dopustili i ovakav pokop. Zahvaljujući načinu na koji smo sačuvali posmrtne ostatke ostavljamo otvorenom mogućnost da se u budućnosti možda otkriju još neke istine.
Usprkos svim neugodnostima s kojima smo se susretali sve do posljednjeg trenutka, danas pokapamo, pretpostavljamo, djelomično ili u cjelini, posmrtne ostatke svih koji su kritičnih nadnevaka u listopadu 1944. ubijeni na ovom mjestu, bez suđenja i izrečene im presude za nekakva kaznena djela, jer su tu zajedno pošli u smrt, ležali zakopani 65 godina i jer je Daksa po dolasku jugokomunističke vlasti postala simbolom stradanja na hrvatskom jugu, a predstavlja i početak našeg - hrvatskog Križnog puta koji je (u)slijedio.
Počivali u miru!"

Nakon Račevićeva govora (uz sve vidno ganute nazočnike) pristupilo se pokopu zemnih ostataka 53-oje hrvatskih mučenika Dakse, koji su u drvenim škrinjicama – malenim kapsilima, na koje bijahu postavljene pozlaćene pločice s urezanim imenima i prezimenima umorenih, ili pak s brojem i oznakom N.N., po(s)loženi su jedan uz drugog u zajedničkoj im grobnici.
"Sve je crna zemja!" – zna mudro reći naš narod.

Po završetku ovog pretužnog kršćanskog obreda predstavnici mnogobrojih udruga iz Dubrovnika, Makarske, Splita i inih mjesta diljem Lijepe naše, uz obitelji hrvatskih mučenika, položili su vijence i cvijeće uz velebni kameni križ kraj spomen-obilježjâ.
Valja zapisati kako su među pokopanima bili i znameniti nam isusovac  o. Petar Perica te svećenik ovdašnji don Mato Kalafatović Milić. Prema nekim iskazima i glasovitoj presudi "U ime naroda Jugoslavije", izmeđ' još uvijek neidentificiranih zemnih ostataka naših mučenika na Daksi, pet je svećenika i redovnika.
Udruga Daksa 1944/1945 je ispoštovala volju obitelji dviju žrtava, čiji zemni ostatci nisu pokopani sa spomenutima, jer će ih njihova svojta pokopati na drugom mjestu – u obiteljskim grobnicama.
Svoje posljednje počivalište na Daksi (uz trideset i pet bezimenih,tj. neidentificiranih osoba) našli: Stijepo Barbieri, Ante Brešković, Baldo Crnjak, Ivo Knežević, Jure Matić, Maximilijan Milošević, Antun Mostarčić, Niko Obradović, Ivo Peko, Baldo Poković, Mato Račević, Vido Regjo, Ante Tasovac, Martin Tomić i Marijan Vokić.
Ganutljivo je po završetku sprovodnih obreda bilo čuti pobožni hrvatski puk, koji je spontano i veličanstveno otpjevao dvije predivne pjesme o. Petra Perice (zbog kojih je valjda i strijeljan!): "Do nebesa nek se ori" i "Rajska Djevo, Kraljice Hrvata".
Dok su se orili zvuci ovih dviju hrvatskih duhovnih himni jedan me gospodin (zaboravih mu ime i prezime!) zamolio da mu snimim polovicu ljudske lubanje (izvadivši mi ju iz plastične vrećice), koju je jedan kosac dan prije (uređujući okoliš) kosom posve slučajno presjekao po pola.
O, Mati moja Hrvatska! O, Mati moja (pre)Žalosna!

Njegovo gradonačelničko visočanstvo dr. Andro Vlahušić

Kako na komemoraciji,tj. na ukopu posmrtnih ostataka hrvatskih mučenika na Daksi nije sudjelovao nitko od „odličnika“ Grada Dubrovnika, potpisnik ovih redaka je 21. lipnja 2010. u 13:36 uputio e-mail dubrovačkom gradonačelniku Dr. Andri Vlahušiću – bojniku (mayor@dubrovnik.hr) u kojem se kaže:
         "Poštovani g. Vlahušiću,
U nastavku Vam dostavljam (na uvid) članak skinut s internetskog portala "Dubrovačkog lista". U komentar auktora M.B. se ne bih htio miješati, ali Vas ovim putom lijepo molim da mi se do srijede ujutro (e-mailom) očitujete u svezi Vaše subotnje (nerazumne) izočnosti na ukopu 53-oje hrvatskih mučenika na Daksi. Vi ste, koliko znam - po zvanju liječnik, pa bi kao humanist po vokaciji trebali znati cijeniti ljudski život, a naročito žrtve onih koji su položili svoje živote da biste Vi danas neometano mogli vršiti gradonačelničku službu u znamenitom nam hrvatskom gradu Dubrovniku, a Daksa je, koliko znam (a valjda je to i Vama poznato), pod Vašom "izvršnom" vlašću. Sve što napišete bit će (bez ikakvog kraćenja) objavljeno u Hrvatskom Fokusu, a poslije i na inim hrvatskim portalima. 
U očekivanju Vašeg cijenjenog odgovora unaprijed Vam se zahvaljujem i srdačno Vas pozdravljam.
S poštovanjem
5arVulić"
Unatoč svojoj žarkoj želji odgovor od dr. Vlahušića nisam uspio dobiti. Možda je imenovani u međuvremenu (kao nekoć Hašekov "Dobri vojnik Švejk", pokorno javljam, u međuvremenu zaboravio čitati i pisati) što, dakako, prepuštam njegovoj savjesti. 
MB-ov iskreni i nažalost istiniti Vlahušiću priloženi članak (koji je ostao bez ikakva odjeka od strane, dakako, prozvanog) valja pročitati i upamtiti glasi:

Pitanje časti!

         Na mjestu gdje su mučki ubijeni prije 66 godina, u subotu ujutro pokopani su posmrtni ostatci 53 žrtve. Koliko god desetljeća prošlo u trenutku polaganja vijenaca i paljenja svijeća na Daksi, rodbini, prijateljima i štovateljima, kao da se vrijeme zaustavilo. Trenutak pun emocija, suzne oči i spontana pjesma „Rajske djevo kraljice Hrvata“, autora čiji su posmrtni ostatci pronađeni među mučki ubijenima, dirnula je sve okupljene.
         Čićo Obuljen, Dubravka Šuica, Antun Kisić, Ivan Prce (predsjednik Županijske skupštine), te predstavnici brojnih dubrovačkih udruga bili su među okupljenima. Svi su došli odati počast nevinim žrtvama.
         No, uz izuzetak nekoliko gradskih vijećnika, čelnih ljudi Grada Dubrovnika nije bilo na pokopu  posmrtnih ostataka na Daksi u subotu ujutro! Da, naravno, postoji cijeli niz riječi kojima bi se dao opisati ovaj izostanak. Vjerojatno, kako to obično ide, ima se i prigodno opravdanje, ako se u ovoj prigodi može uopće izostanak „prigodno“ opravdati.
         Mogli bi isto tako početi priču o politici, biračima i poreznim obveznicima, dužnosti, obvezama, no i časti gradske vlasti da njihovi predstavnici prisustvuju ovoj ceremoniji.
         Mogli bi puno toga (opravdano) navesti no samo nekoliko rečenica jedne gospođe čiji je najbliži član obitelji pogubljen prije više od šest desetljeća - „Plakala sam cijelim putem dok smo žurili iz Zagreba, bojala sam se da ćemo zakasniti. To bi mi bilo grozno, ne bi to sebi nikad oprostila“. Familje, prijatelji, štovatelji… došli su iz Splita, iz Zagreba, nije im bilo daleko ni teško, a nekima je i 15-ak minuta brodom do Dakse i očigledno bilo predaleko. Svaki  daljnji komentar je zaista suvišan. (http://dulist.hr/content/view/9659/65).

Misa zadušnica za stradalnike na Daksi

Navečer u 19.00 sati u prepunoj dubrovačkoj katedrali prikazana je sv. Misa zadušnica za stradalnike na Daksi. Sveto misno slavlje predvodio je msgr. Mirko  Maslać, generalni vikar (delegata msgr. dr. Želimira Puljića Apostolskog upravitelja Dubrovačke biskupije), a koncelebranti bijahu: p. Stjepan Nosić, gvardijan samostana Male braće u Dubrovniku, fra Mario Šikić, iz Kotora, dugogodišnji provincijal Provincije sv. Jeronima i bivši gvardijan dubrovačkog samostana Male braće, zatim don Stanko Lasić, katedralni župnik, fra Rafael Romić, dr. don Petar Palić, biskupski vikar za pastoral, don Marin Lučić, biskupijski tajnik, fra Vito Smoljan, don Mario Karatović, o. Pero Nikolić, i o. Marko Bobaš.
Donosimo u cijelosti Maslaćevu propovijed:

1. Čitanje: Tuž 3, 17-26

         "Draga subraćo svećenici,
draga braćo i sestre!

         Nakon dostojanstvenog pokopa posmrtnih ostataka naših mučenika s Dakse, okupili smo se u našoj dubrovačkoj katedrali kako bismo, slaveći ovu Kristovu nekrvnu žrtvu, uputili svoje molitve Gospodinu za vječni pokoj njihovih duša. Slavimo ovu euharistiju i kao zahvalu Bogu za njihov život, za njihovu mučeničku smrt, koja bi trebala svima nama biti poticaj za neprestano zauzimanje za istinu i za pobjedu dobra.
1. „Duši je mojoj oduzet mir!“ Ova tvrdnja iz današnjeg prvog čitanja Božje Riječi odražavala je nutarnji osjećaj svih onih, koji su sredinom listopada 1944. godine privođeni, saslušavani, zatvarani i na kraju, bez sudskog procesa, pogubljeni. Kao ugledni građani, kao svećenici, kao redovnici, kao obiteljski ljudi, kao uzorni mladići – svi su se oni suočili sa stvarnošću ideologije, koja je htjela društvo bez Boga, društvo bez moralnih načela, društvo utemeljno na prividima istine, na lažnoj jednakosti, na umjetnim parolama, iz kojih se bratstvo pretvorilo u okrutni ples smrti i iza čega ostade krv nevinih, što vapi u nebo, a iza jedinstva toliki narušeni međusobni odnosi, tolike razorene obitelji, porušeni gradovi i mjesta.
U društvu i životu gdje za Boga nema mjesta, gdje nema poštivanja moralnih načela i vrjednota, nesavršeni čovjek postaje apsolutno mjerilo, a njegovi čini i postupci, pa makar oni bili i zli, jedina istina, za koje je uvijek moguće pronaći opravdanje.
2. „Dobrota Gospodnja nije nestala, milosrđe njegovo nije presušilo!“ Od te kobne listopadske noći 1944. godine mnogi su se u dubini duše tješili upravo ovim riječima Boga pravednoga. Grobni muk i šutnju o toj tragediji koja je obavijala naš Grad i živote naše, koja je prekrivala i samu Daksu, prekidali su jedino valovi koji su milovali Daksu i ustrajne vjerničke molitve tolikih pobožnika da će Gospodin svoju dobrotu iskazati i nad nama. A Božja dobrota se prema čovjeku najočitije pokazala ponajprije u utjelovljenju Isusa Krista, Sina Božjega i Spasitelja i Otkupitelja ljudskog roda. Božja dobrota se, nadalje, očitovala u Isusovoj muci, smrti i uskrsnuću, koji su zalog i jamac i našeg uskrsnuća. Božja dobrota se očituje u pobjedi života nad smrću, pobjedi svjetla nad tamom, pobjedi istine nad lažju, pobjedi pravde nad nepravdom. Tome smo svi svjedoci. Kolikogod bila duboka jama i teška zemlja, u koju se istinu želi zakopati i kojom ju se želi prekriti, ipak zrake Sunca pravde, koje Krist Gospodin, obasjavaju svaki trenutak našega života i naše povijesti.
Vjerujemo i molimo da je duboko pouzdanje u Boga naše braće i sestara, koji su stradali na Daksi, urodilo njihovim spasenjem, koje im je Gospodin darovao.
3. Draga braćo i sestre! Današnjim pokopom, molitvom i ovom euharistijom želimo odati počast i poštovanje ne samo žrtvama koje su stradale na Daksi, nego i svim žrtvama na svim križnim putovima našega hrvatskoga naroda.
Pripovijeda se da je p. Marijan Blažić, ugledni franjevac i jedan od ubijenih na Daksi, prije nego su strijeljani održao svoju najsnažniju i najdublju propovijed „ad cives ragusinos morituros“ – za umiruće građane Dubrovnika.
Životna svjedočanstva i mučenička smrt svih ovih nevino pobijenih na Daksi ostaje svima nama, živućim građanima Dubrovnika, primjer, poticaj i opomena. Primjer ustrajnosti i vjernosti svojim idealima, poticaj u nastojanju svjedočkog življenja svoje pripadnosti Katoličkoj Crkvi i hrvatskom narodu i opomena da u svom životu, bilo osobnom, bilo društvenom ne smijemo zaboraviti Boga i njegove zakone i zapovijedi.
U svojoj poznatoj pjesmi „Do nebesa nek se ori“ p. Petar Perica, također jedan od stradalnika na Daksi, ispjevao je i stihove: „Isukrste, Srcu tvom, s nama naš se kune dom, dušom tijelom vijek sam tvoj, za krst časni bijuć boj.“
Boj se za krst časni ne bije oružjem. Boj se za krst časni bije životom, iskrenim vjerničkim življenjem evanđeoskih vrednota, te nastojanjem oko dobra, istine, pravednosti, čestitosti i poštenja. To su i ideali, za koje su svi mučenici na Daksi živjeli i radi kojih su dali svoje živote.
Neka nam Blažena Djevica Marija, „Rajska Djeva, Kraljica Hrvata, naša Majka, naša zora zlata“ bude zagovornicom u našem odgovornom kršćanskom životu, a njezin Sin Isus Krist neka svima pokojnima daruje u svojem kraljevstvu mjesto osvježenja, svjetlosti i mira. Amen."
Petar VULIĆ


Copyright 1999 - 2001 Croatian Information Centre. All rights reserved.
Included in this bulletn: Reproduction or copying of images is prohibited.
Croatian Information Centre - Service Agreements
Contact Croatian Information Centre