Politika

YUGO - BLOK
Predsjednikova demagogija
Preko Tuđmana pucanj u Sanadera
Ante Brčić
Osvetoljubivi Stipe Mesić ulazi u opasnu zonu
Svi su pogledi uprti u bečki sud na kojem će 25. srpnja biti prikazana DVD dokumentacija o sadržaju razgovora Vladimira Zagorca s Mesićevim izaslanikom Sašom Perkovićem. Hoćemo li i koliko biti pametniji nakon tih spoznaja? Teško!

Kao prvo, nikada ne treba puno očekivati, a drugo, u javnost vjerojatno ne će izići ništa više od onoga što se ionako već duže zna i što je u našoj svakodnevici postalo uobičajeno ŕ a to je činjenica da predsjednik Mesić od svoga prvog dolaska u Ured na Pantovčaku prije sedam godina hotimično proizvodi afere, ili možda blaže rečeno, na vrlo osebujan način kreira predsjedničku funkciju i koketira s tzv. rizičnim skupinama u društvu kad su u pitanju njegove službene ovlasti. Hoće li onda nakon 25. srpnja, ako se pokaže da je Zagorec govorio istinu, Mesić zapasti u dosad najneugodniju situaciju u svom već drugom predsjedničkom mandatu, jer bi to onda značilo da je kršio niz ustavnih ovlasti i pritom kopao jamu aktualnom premijeru? Dakako, iako nije za očekivati spektakularne vijesti s prezentacije bečkih DVD-a, ne treba zanemariti tvrdnje iz dobro upućenih izvora koje ukazuju na to da upravo austrijska epizoda iz dosad nerazjašnjenih novčanih transakcija može ozbiljno uzdrmati predsjednika Mesića. On je, vidjelo se, prilično nervozno reagirao kada su ga s nevjericom novinari zaskočili pitanjem o tome je li njegov izaslanik Perković ml. išao na pregovore u Austriju kod osumjičenog Zagorca.

Mesić je u početku, dok se nije snašao, negirao svaku mogućnost bilo kakva kontakta s jednim osumnjičenikom da bi potom kada je vidio da brani neobranjivo, promijenio strategiju i prešao na uhodanu metodu političkog zamuckivanja gdje nadmetanje onda postaje nepredvidivo. Iako intervencija u "slučaju Zagorec" nezaobilazno ukazuje na inflagrantno kršenje zakonom propisanih ovlasti, ovu je inicijativu predsjednik vjerojatno poduzeo po inerciji jer je takvo postupanje jedna od njegovih glavnih karakteristika. Međutim, u cijeloj ovoj priči posebnu težinu ima lociranje ove kompleksne radnje koja je, kako znamo, ukorijenjena u nama bliskoj i gotovo prijateljskoj zemlji Austriji, ma što to danas značilo.

Po onoj ubojica se vraća na mjesto zločina, po tvrdnjama dobro obaviještenih pojedinaca, mjesto ove zamršene radnje u Austriji vraća nas u događaje od prije sedam-osam godina kada je nevjerojatnim zaokretom od totalnog autsajdera Stipe Mesić za kratko vrijeme u predizbornoj predsjedničkoj kampanji postao uvjerljivi izborni pobjednik i to baš zahvaljujući priljevu enormno velike količine prljavog novca s austrijskih računa. Može li to onda biti razlog tajnih bečkih pregovora Mesićeva izaslanika s odbjeglim Vladimirom Zagorcem i zbog čega bi se Mesić umiješao u taj slučaj? Odgovor na ovo i slična pitanja krije krunski svjedok Mesićeve bečke intervencije i jedan od njegovih glavnih sponzora iz izborne kampanje 1999. i 2000. kontroverzni poduzetnik Jure Klarić.

Dakako, kada su sve mjerodavne ankete Mesiću davale sasvim male izglede za pobjedu na predsjedničkim izborima godine 2000. današnji je predsjednik tada pokrenuo svoje agilne poznanike i prijatelje i postigao tajni dogovor s Jurom Klarićem zahtjevajući od njega "logističku potporu" za predsjedničku kampanju. Iz pouzdanih izvora tvrdi se da je "logistička potpora sadržavala gotovinske financijske iznose koje je Mesić tražio od Klarića, te ustupanje marketinškog prostora na HRT-u koje je Klarić trebao ugovoriti i platiti u korist kandidata Stjepana Mesića." Klarić je tada od Mesića primio oko milijun maraka gotovine, a osim toga novca povučenog s austrijskih računa, za koje je Mesić očito dobro znao, jer je jedno vrijeme punomoćnik na austrijskom računu bio njegov zet Renato Obranović, Jure Klarić je Mesiću dogovorio sastanak s jednom skupinom ljudi iz Austrije koji su mu također preko računa ukupno isplatili za kampanju 3,6 milijuna tadašnjih njemačkih maraka.

Mesić je znao da taj novac dolazi sa sumnjivih računa hrvatskih državljana u Austriji. Te da se vrlo vjerojatno radi o novcu čije podrijetlo dolazi iz pljačke poduzeća i banaka u Hrvatskoj, te "čišćenja" određenih inozemnih računa kojima je Hrvatska raspolagala. O svemu tome Klarić je dakako "propjevao" obavještajnim službama. Naime, o svim tim poslovima s Mesićem Klarić je dao u tajnosti iskaz predstavnicima hrvatske obavještajne zajednice kada su s njim razgovarali na terasi njegove kuće u svibnju 2001. Tada je protiv Klarića vođena široka istraga koja je zataškana upravo zbog podataka kojima je Klarić prijetio državnom vrhu tijekom njegova sastanka s dvojicom operativaca hrvatske obavještajne zajednice.

Iako se s velikim zanimanjem očekuje objavljivanje spomenutog DVD materijala na bečkom sudu, nema dvojbe da je uz onaj kontinuirani poriv za trajnim diskreditiranjem prvoga hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana, Mesićeva aktualna nakana bila eliminiranje premijera Ive Sanadera i HDZ-a iz predstojeće utrke na parlamentarnim izborima. Uz to što je nanesena nemjerljiva šteta, vjerodostojnost o "Sanaderovim zlatnim polugama" na Djevičanskim Otocima, srušena je proteklih dana kada je švicarska banka Claridieu Leu ustvrdila da je riječ o krivotvorini. Znajući za osvetoljubivu narav predsjednika Mesića za očekivati je još više podmetanja s približavanjem parlamentarnih izbora, a koliko će ostati mogućnosti pravodobno mu se suprotstaviti i argumentirano odgovoriti zaista je teško reći s obzirom na to da mu gospodari medija na ovim prostorima uvelike idu na ruku.

Stoga ni ne čudi što je upravo Mesić s misijom detuđmanizacije postao najzagriženiji predvodnik balkanskih integracija odnosno obnove bivše jugoslavenske asocijacije. Ovime zapravo zadiremo u pitanje nekih vrsnih analitičara koji danas gledajući s optimalne vremenske distancije zaključuju kako je zapravo Stipe Mesić (uz bliske mu pomagače) od početka bio s Tuđmanom ne da sudjeluje i sukreira stvaranje hrvatske države, nego da komplicira, oteža i ako je moguće spriječi Tuđmanov (kao i općenacionalni) program u jednom presudnom povijesnom trenutku. Baš po žestini kojom se od samog početka dolaska na Pantovčak Mesić okomio na Tuđmana, (a time i na hrvatsku državu za koju upravo Tuđman ima najveće zaluge) danas je s odmakom nužno potrebnog vremena lakše uočavati uzročno posljedičnu svezu važnijih događaja iz naše najnovije povijesti. Da nešto smrdi u državotvornoj orijentaciji jednog dijela hrvatske političke elite bilo je svima jasno i tijekom sveopćega nacionalnog zanosa s početka devedesetih, kada je zbog delikatnosti cijele situacije bilo uputno pristajati uz većinu, a pogotovo nakon oslobađanja zemlje, te naposlijetku političkog prevrata godine 2000. pokazalo se pravo lice stranačkih konvertita. Među najzapaženijima, možda i bez premca, je Stjepan Mesić koji je do iznanadnog osvajanja predsjedničke fotelje promijenio nekoliko stranaka.

S kakvim je izljevom srdžbe rigao po svome prethodniku tih prvih nekoliko postinauguracijskih mjeseci vjerojatno nije zabilježeno u niti jednoj demokratskoj državi, pa stoga, imajući u vidu naredne mjesece ovogodišnjih parlamentarnih izbora i ulog koji oni sobom nose, te kakvu takvu opipljivu Tuđmanovu ostavštinu na našoj političkoj sceni, ne će nas začuditi ako u pravcu HDZ-a i Sanadera do jeseni doleti još pokoja otrovna i teža strjelica od one nekidašnje sa "zlatnim polugama". Već u zraku se osjeća težak zadah balkanske mučnine koja će vrlo brzo paralizirati cijeli hrvatski državni prostor ako koncem godine uz tekući mandat predsjednika države, onaj premijerski osvoji netko iz retrogradne Milanović-Pusićkine družine. Ne dao nam Bog doživjeti to vrijeme koje bi za razliku od onoga inicijalnoga "trećejanuarskog" iskoraka otprije skoro osam godina značilo definitivan pravac u jednom smjeru nacionalne i svake druge razgradnje.

Sada je posve vidljivo da Mesićeva detuđmanizacija s početka njegova mandata zapravo znači beskompromisni obračun s ukupnim naslijeđem prvoga hrvatskog predsjednika i kad je već dogurao do ove faze svoga posljednjeg neobveznog ali vrlo istaknutog sudioništva u parlamentarnim izborima, Mesićev daljnji nasrtaj na Sanadera (kao dijela Tuđmanove baštine) toliko je vjerojatan kao što je vjerojatno da poslije noći dolazi dan ili poslije kiše sunce. Osim, ako je sve moguće, kada bi kojim slučajem aktualni premijer pretrpio kakav grozni šok te odjednom počeo negirati i sama sebe pa time zavrijedio poštedu u samilosnim očima raskajanog predsjednika. Jer, Mesićeva zanesenost južnoslavenskom idejom (posljednjih tjedana i pravoslavnom!), toliko je evoluirala da će on sve čime raspolaže podrediti njezinu ostvarenju. A u ovom vremenskom tjesnacu, kada treba iznijeti dugoročno odlučujuće parlamentarne izbore, Sanader kao premijer u još jednom mandatu nikako mu ne može biti po volji. Za razliku od Milanovićeva SDP-a s koalicijom lijevih stranaka koje bi mu omogućile institucionalni dovršetak započetoga balkanskog projekta. To je Mesićev primarni zadatak, ne od jučer, niti od prije pet, sedam ili osam godina.

Na žalost, detaljne analize svih njegovih važnijih nastupa ili govora od onog iz 1967. kada je u Saboru SRH tražio drakonske kazne za potpisnike Deklaracije o hrvatskom književnom jeziku do onih huškačkih i rasističkih poruka iz ranih devedesetih namijenjenih zavođenju naivnih i dobrodušnih hrvatskih domoljuba, pa preko zamalo izvedenog puča u Hrvatskome državnom saboru 1994., i konačno sve do besramnog prokazivanja istinskih junaka Domovinskoga rata pred Haaškim sudištem 1998. A u posebnu rubriku nepodopština, koje u nekim apektima zalaze u sferu veleizdaje, spada ovo razdoblje njegova osmogodišnjega presjednikovanja. Hoće li to biti dovoljno narodu zahvaćenome biračkom apstinencijom da se najesen trgne iz letargije i više ne nasjeda na Mesićevu demagogiju kako bi pokušao pomoći strankama ljevice, nego ga prepustiti njegovim iluzijama da tako u samoći dočeka svoj kraj?

Budimo oprezni!

Mesićev prepoznatljivi rukopis u posljednjoj aferi sa Zagorcem kao i toliki smutljivi dopisi prije toga, upućuju na potrebu poduzimanja mjera krajnjega opreza. Samo, nevolja je u tome što je uvelike i politička i ona općedruštvena javnost gotovo priviknuta da je predsjedniku Mesiću dopušteno manje više sve ono što većini nije. Kad mu nije po volji, on može javno svoje neistomišljenike nazivati raznim pogrdnim imenima primjerenima "kočijaškom rječniku", a da mu to nitko ne zamjeri ili, kao što bi bilo normalno, da zbog svojih ispada naiđe na odgovarajuće protumjere.

Fokus, 18. 07. 2007.

 

 

Vijesti | Audio | Dom i svijet | Turizam | Nekretnine | Oglasnik | Knjige | Hrvati izvan domovine | Linkovi | Marketing | O nama

Copyright 1999 - 2001 Croatian Information Centre. All rights reserved.
Included in this bulletn: Reproduction or copying of images is prohibited.
Croatian Information Centre - Service Agreements
Contact Croatian Information Centre