19. ožujka 2012.
Karamarko i Kujundžić pred crvenim inženjeringom

Blago Dragi Prgometu: crveni establishment koji je zaposjeo Hrvatsku demokratsku zajednicu znade da on nema nikakvih mogućnosti u stranačkim izborima koji se predviđaju za 20. svibnja. Također i Dado Milinović može mirno živjeti: Jadranka Kosor zna da on sve znade, ili skoro sve o Sanadrovom i njenom poslovanju, a da je godinama mudro šutio. Pošten što se tiče osobnih financija, ipak bio je prilagodiv, spreman na kompromise.... Bude li izabran za predsjednika HDZ-a, neće dalje razarati stranku niti se upregnuti u protuhrvatske operacije, ali isto tako ne će značajnije ispraviti sadašnji kurs niti zahtjevati da se istraži odgovornost dosadašnjeg stranačkog establishmenta pri financijskim i političkim malverzacijama koje su i državu i stranku stavile pred bankrot.

Milinović je jaki kandidat, ima iza sebe stanoviti vlastiti stranački aparat te potporu moćnoga Božidara Kalmete. On bi mogao zaista pobijediti ukoliko to odobri mašinerija Vladimira Šeksa i Jože Manolića (odnosno, mašinerija ostataka povjesne crvene bezbednosti) koja bi za to prethodno trebala odbaciti Jadranku Kosor kao do kraja istrošenu lešinarku, a istovremeno shvatiti i to da u još jednom njima bliskom kandidatu, Ivanu Domagoju Miloševiću, ne postoji onaj minimalan žar kojeg ipak svaki kandidat treba pred narodom iskazati, pa koliko god on bio samo lutka koja odgovara snažnim čimbenicima.

Dva kandidata kao realna mogućnost obnove
Od pet kandidata koji su se do sada pojavili na pozornici HDZ-a (a nije vjerojatno da će ih biti više), preostaju samo dvije ličnosti koje bude stanovitu nadu među hadezeovcima: Milan Kujundžić, istaknuti liječnik s veoma jasnim političnim idejama koje su lako doprle do široke javnosti zato jer većina naroda te ideje podržava, i Tomislav Karamarko, bivši ministar Unutarnjih poslova, s odličnim poznavanjem zakulisnih zbivanja u hrvatskoj politici.
Karamarko je aktivan u politici od kada se je Hrvatska oslobodila, dakle punih 20 godina, i surađivao je s desnim i lijevim krilima državne uprave. Od toga najviše mu koristi njegov staž u obavještajnim struktrama, tako da za njega gotovo i nema tajni u mutnoj igri zvanoj ''Tko je tko u Hrvatskoj''. To njemu daje veliku operativnu težinu, te ako svoje spoznaje o mračnjacima hrvatske politike i o stvarnoj situaciji naše zemlje, upotrijebi za otvaranje jednog novog poglavlja HDZ-a, vjerojatno bi postigao velik uspjeh, a uspjeh bi ga lako doveo i do samog predsjedništva Vlade nakon narednih parlamentrnih izbora.
Tomislav Karamarko i Milan Kujundžić se poradi toga nalaze pod agresijom crvenog inženijeringa: kockice koje slaže Kabinet Vlaisavljević i crni fondovi kojima taj Kabinet raspolaže, usmjereni su prvotno protiv njihovih kandidatura. U to se upisuje i bojkot koje prema njima vrše tri prvo imenovana kandidata, te njihovo odbijanje poziva koje su, na primjer, uputili hadezeovci iz Sjedinjenih Američkih Država, sa zahtjevom da se u stranci stvori koalicija svih nacionalnih kandidata protiv Jadranke Kosor.

Hoće li doči do prijevremenih izbora?
Radimir Čačić, samoproglašeni ''prvi podpredsjednik Vlade'' (a tu hijerarhiju mu je tek naknadno odobrio, pragmatizma radi, i premijer Zoran Mianović), najavio je nekakav nikad viđeni ''val ulaganja'' u Republiku Hrvatsku, i to do kraja 2012. Novac će proizvesti država, pa štednja, pa prođa državnih dobara, pa turizam, pa željeznički koridor, pa privatizacija energetskog sektora, pa stranci s imenom i prezimenom ili bez njega. Bit će to čudo neviđeno! Pred 23 mjeseca, Čačić je jednom zagrebačkom tjedniku najavio taj plan, prekriven ružičastom maglom. Rekao je je da ga ne može ponuditi tadašnjoj vladi jer ta vlada nema političku volju za provedbu, a sada još uvijek treba doraditi te dokumente, koji su, rekao je, pohranjeni u četiri torbe koje je teško s poda podići na stol!!! Njegov kolega Slavko Linić odobrava te bajke, iako bez oduševljenja. Činjenica jest, međutim, da smo za sada jedino čuli konkretnu najavu o liberalizaciji trgovine narkoticima. Ne trebaju se beneficirani likovi previše tome veseliti kad se o ulaganjima radi: taj odvratan posao odigrava se na mnogim tržištima diljem svijeta, pa ''val investicija'' ne čeka baš da se Hrvatska kao neka iznimka pokloni mafijama. Imaju oni i bolja, prokušana polja rada, a što se pak tiče novca prozirnog podrijetla, takav će novac i 2012. i 2013. i 2014. jedva dostajati za podmirivanje rata vanjskih kredita i tekućih unutarnjih troškova. Sama Čačićevo-Linićeva odluka da bez konzultacija sa zakonski predodređenim tjelima ugase poslovanje INA-e u Siriji. Samo s tom odlukom Hrvatska gubi preko 18 milijardi dolara, a veoma je upitno bi li s promjenom vlasti u Damasku hrvatska kompanija mogla ponovno preuzeti svoje pozicije.

Zar su to Čačićeve legalne investicije u hrvatsko godpodarstvo?
Dopremijer Brojka Jedan, najavio je da ukoliko ne postigne ostvariti u Hrvatskoj taj financijski ''val'', napušta svoj položaj. Zaista, treba mu povjerovati. Ali što će uraditi ostatak Vlade, kad počnu padati pod stablo predizbornih iluzija kojeg su zasadili, sve gnjile kruške jalovih obećanja, a na naplatu dođu ne samo realni dugovi nego i opće razočaranje?

Politička i financijska mafija
Njemačka, američka, švicarska i druge diplomacije upozoravaju novu hrvatsku Vladu na kršenja osnovnih uvjeta za ulaganje. Tijekom cijele vladavine Ive Sanadera, Jadranke Kosor i drugova, američka konzultantsko-obavještajna agencija Stratfor upozoravala je svoje mušterije - koje su na samom vrhu svjetske ekonomije i politike-, da Hrvatskom vlada mafija. Odnosno, organizirani kriminal. Klan Jadranke Kosor je veselo i dogovorno predao vlast garnituri koja kao paradigmatične figure nosi na pročelju Čačića, Vesnu Pusić i Jovanovića, a njih spominjemo da ne uđemo i u cijeli sustav UDBA-e i KOS-a, koji od 2000. godine do danas nasljeđuje sam sebe u sustavu organiziraniog kriminala.
Hrvatski je posao stvoriti hrvatsku oporbenu snagu, a zatim na izborima uspostaviti hrvatsku demokratsku, radišnu i čestitu vladu.
Zar je to zaista mnogo tražiti od hrvatskoga naroda, nakon pet desetljeća komunističke diktature, koja je istrijebila tri pokoljenja Hrvata, te dvije trećine njenih najboljih kćeri i sinova?

Domagoj Ante Petrić

 

 

 

 

 

5. ožujka 2012.
Psihološka granica i politički mulj
U doba Ive Sanadera i Jadranke Kosor, oni i njihovi ministri govorili su o ''psihološkoj granici'' kada se je radilo o cijeni benzina....Ne ćemo dozvoliti da ona prijeđe osam kuna, pa nikako devet, a Bože sačuvaj kad bi netko spomenuo cijenu od deset kuna. I sada, pomakla se granica na dvanaest kuna, možda toliko ali nikako i nakada ni lipu više rekao je Slavko Linić, da bi dan kasnije Davor Štern predvidio litru benzinu po četrnaest kuna. Naravno, bude li potrebno, a bit će potrebno kad sami oni izmišljaju granice kako bi ih rušili. I tako, granica je upravo komedija, i bit će takvih granica koliko će im pasti na pamet. A narod nema drugog izlaza, jer nakon što je odabrao jedno ili drugo zlo za Pantovčak i trg sv. Marka, nema što očekivati.
Ali, svi znamo pa tako znadu i ti genijalci iz Sanaderovih i kukarikavskih organizacija, da u ekonomiji ne postoje nikakve ''psihološke granice'': u ekonomiji postoje potrebe, nužnosti, promašaji, uspjesi, korupcija, interesi, oportuni ili nespretni potezi, ali ne ''psihološke granice''. Istina jest, takva tobožnja ''granica'' nije izum mešetara u Hrvatskoj, izmislili su je financijski tehničari pred mnogo godina i njome zavaravaju široku javnost u svijetu, predstavljajuči je kao neki stvarni iako neopiplliv entitet.
Tko radi s one strane političkik granica?
Međutim, tamo gdje ''psihološka granica'' postoji kao sociološki fenomen, to je zasigurno u svijetu politike. Nije li Stjepan Mesić srušio sve granice prijevara koje je narod smatrao neoborivima, čak kad se radi o političkim prevarantima? Nije li Ivo Sanader srušio i zadnje granice mogučega nepoštenja u stranačkim i financijskim poslovima? Nakon njih dvojice, u Hrvatskoj politici psiholoških granica više nema.
Mahatma Gandhi je ustvrio da se ''čovjek razara politikom bez etičkih načela i poslovima bez morala''. U tom uništavanju, i Mesić i Sanader su se poigrali s Machiavellijem i njegovom nemoralnom doktrinom: on je opravdavao osvajanje vlasti i održavanje na vlasti nasiljem, izdajništvom i prijevarom, ali na našoj sceni i Mesić i Sanader su išli mnogo dalje od staroga majstora dekristijanizirane politike. Oni su sav svoj nemoral koristili ne samo za vlast, nego i za uništavanje svoga vlastitoga naroda.
Sve granice su probijene, sada preostaje razgrađivanje zdravog razuuma hrvatskoga naroda, korak po korak. Evo Jadranke Kosor, razuzdane na tom putu. Sanaderova partnerica i osoba koja je svijesno predala kroz svoje predizborne manipulacije, državnu vlast Ivi Josipoviću i Kukuriku koaliciji, rukama i nogama bori se danas za svoj ostanak na čelu Hrvatske demokratske zajednice kako bi je razorila do kraja. Nema vratolomije u pripremama koje njeni - obiljno financirani - operativci ne izvode kako bi pobjedila u unutarstranačkim izborima.. I to makar tu razotkrivenu kumrovečku glumicu podupire manje od 15 posto članova.
Evo, istovremeno, i one druge dame drugarice, ''babuške sa Zrinjevca'', koja pažljivo priprema ovih dana strategiju opasnih dogovora s Borisom Putinom, za drugu polovicu ožujka 2012. Zašto bi Hrvatska bila manje ''ruska'' od Srbije, a geostrateška joj je važnost daleko veća? Inteligentni Putin neće u Moskvi propustiti pladanj kojeg stara suradnica tako pažljivo sprema u Zagrebu.
Ne zaostaje ni Radomir Čačić u tim igrama na blatnjaku koki je nastao nakon rušenja svih granica. Prvi podpredsjednik (a tko su drugi, pa treći ili četvrti podpredsjednik?) nije ideološki toliko angažiran u širokim strategijama, ali financijski ima jasne zadatke. S one strane svih granica, on obečaje (a u ovom slučaju kao da se radi o prijetnji) ''val ulaganja'' u naše gospodarstvo. Čuda li neviđena, u ekonomiji koja je navodno samo korak od propasti! Evo, vjerojatno se radi o novcu kojeg će on i Linić svojim genijalnim sposobnostima stvoriti, pa makar i crnilo trebali pretvoriti u sjaj kojeg inače samo Ariel može postiči.
Psihološke granice! Moralne granice! Opstanak države i demokratskog sustava i samopoštovanja cijeloga naroda! Nema to veze sa cijenom benzina, gorivo je samo odraz općega stanja.
Na hrvatskim je građanima teški zadatak ponovne uspostave moralnih europskih kriterija, granica dostojanstva, ekonomskoga sustava proizvodnje i rada, vladavine zakona. Dok se to ne dogodi, Hrvatska će i dalje puziti na rubu litice.
Domagoj Ante Petrić

 

 

4. veljače 2012.

JADRANKINE IGRE
Četnički snovi na Jahorini – ?Ova zemlja? i Jadrankine igre
Političari i financijski moćnici ukidaju Hrvatskoj njeno ime: ona je za njih samo ''ova zemlja'', kao neko kolonizirano područje koje će oni do kraja opustošiti i bilo kome predati čim budu mogli. Za sada, Josipović i Tadić u tajnim pregovorima na Jahorini, a vlaisavljevičevci rade na daljnjem razaranju Hrvatske demokratske zajednice.

Nameće se je u Hrvatskoj neko ružno raspoloženje uživanja u vlastitoj i zajedničkoj tjeskobi. Sve afere i sve negativnosti kao da su dobrodošle, narod stenje pod težinom krize koju su stvorili moćnici, a k tome bi još trebao mazohistički uživati u aferama i svađama ''zlatnih elita''. Nakon jadnih predstava parlamentarnih izbora i EU referenduma, kao da ništa drugo ne preostaje u kategoriji javne zabave, nego iživljavanje u prizorima tuđeg nepoštenja i tuđih svađa, koje su krive za nacionalne nedaće.
U tom ozračju skandala i optužaba, već i sada vlastodršci Hrvatsku ne nazivaju njenim vlastitim imenom: ne kažu Hrvatska, ali čak ne kažu ni ''naša zemlja'' nego ''ova zemlja''. Takav način imenovanja Hrvatske nameće se u medijima i širi se kao dodatna epidemija uz sve ostale pojave koje bi nas trebale izbrisati sa zemljovida suverenih država. Naziv ''ova zemlja'' se svakodnevno pojavljuje u Vladi, u Hrvatskome Saboru, na televiziji, na stranačkim skupovima. Navodno, a ne treba zanemariti mogućnost da je to istina, novinari informativnih programa dviju televizijskih kuća, dobili su naputke da obvezno u svakoj emisiji, ime Hrvatska zamjene hibridom ''ova zemlja''. Izbrisati pojam Hrvatska i zamijeniti ga neodređenim, ničijim pojmom zemlje ničije-svačije. Izgleda da ovaj naš dio svijeta za kojega lažne ''elite'' ne žive ali od kojega žive, ne smije biti ono što objektivno jest, Hrvatska, nego ono što si ti pustolovi zamišljaju. Zemlja lova – uskoro i odstrjela, bude li to moguće.
Prvo Josipović-Kosor, a sada Josipović-Mesić, svađe za naivnjake
Ivo Josipović upravo boravi u ovo vrijeme na Jahorini, blizu Sarajeva, u Republici srpskoj Mladića i Karadžića,nakon ''neslužbenih ali djelotvornih'' pregovora s predsjednicima Srbije i Bosne i Hercegovine. Bila je to ''trilaterala'', čija prva epizoda se je održala na Titovim Brijunima u srpnju 2011. Nakon toga, Tadić i Josipović ostaju sami. Josipović je s Borisom Tadićem pregovarao dodatnih 10, ostali su sami i prespavali pod istim krovom u ''samoći velikih ljudi'', nakon što je šarolika, pa tako i nepouzdana delegacija Bosne i Hercegovine, otišla kući.
Svi sudionici su se veselo smijali, svi su bili u uniformama neformalnosti (nitko od njih nije nosio kravatu, nije imao značku svoje države, niti je osim Borisa Tadića, itko osvrnuo se na nacionalne interese svojih sunarodnjaka u okviru diplomatske prakse.) Josipović je prihvatio bez prigovora kritike na Washingtonski sporazum iz 1994. (to je onaj sporazum koji je Hrvatima u BiH trebao jamčiti opstanak), podvio je rep kad je Bakir Izetbegović podvalio laž na račun Hrvata, prihvatio je stavove po kojima se pozicija Hrvata u BiH ne može popraviti, a zalagao se je za svoju ideju neograničenog progona hrvatskih branitelja nakon što Tribunal u Haagu prestane raditi. (Za nedodirljivost srpskih optuženika, viđeno je kako ih dobro Beograd štiti, a Hrvate koje će Beograd optuživati progonit će i Josipovićeva policija i INTERPOL, dođe li do tog svirepog sporazuma.)
Predsjednik je tako obavio sadašnju fazu velikog četničkog i komunističkog posla kojeg je Stjepan Mesić započeo na Igmanskim konferencijama. U skladu s time, javna prepirka Josipović-Mesić koja se odigrava već tjedan dana, podsjeća na onu prethodnu cirkusijadu, na svađe Josipović-Jadranka Kosor tijekom druge polovice 2011. Tadašnja predstava samo je prekrivala dogovor o predaji izbora koji je vezao glumicu iz komunističke škole u Kumrovca s Josipovićem i Kuriku koalicijom, a svađa s Mesićem sada prekriva kontinuitet njegove politike, koja je i dalje na snazi.
Kandidati u HDZ-u i nove hrvatske stranke
Usred tih hrvatskih muka, uzaludne će biti sve analize i zaključci ako se naša hrvatska politička klasa ne stavi na čelo procesa redemokratizacije. Složit ćemo se sa mnogima u tome, da se hrvatske stranke HDSSB, ABH, HRAST i Savez za Hrvatsku, isto kao i neki pravaši trebaju ujediniti u nacionalnu koaliciju. Ali, još prije tog procesa, od danas na sutra, hrvatski je posao osloboditi Hrvatsku demokratsku zajednicu od papučkih vlaisavljevičevanja. Izbori u HDZ-u održat će se 20. Svibnja, vremena za velika filozofiranja nema.
Metodologija izbora namještena je nečasno, sa svrhom da trostruka gubitnica Kosor pobjedi na tim izborima, jer ona sustavno odbija prijedlog da se primjeni načelo ''jedan član stranke-jedan glas''. Neizravno glasovanje, opet je manevar za izbornu manipulaciju.
Najgore što bi se u hrvatskoj politici moglo dogoditi u prvoj polovici 2012., jest ostanak Jadranke Kosor na čelu HDZ-a. Druga negativnost koja prijeti, jest eventualna pobjeda Domagoja Ivana Miloševića, koji je s vlaisavljevičevcima usko povezan. Prema tome, trebaju se hadezeovci pobrinuti kako bi ostala tri kandidata ili stvorili savez, ili zaista nadvladali i Kosorovu i velikog poduzetnika iz firme Pastor.
Na žalost, Drago Prgomet nema niti mali dio stranačke strukture koji bi mogao opravdati nadu u njegovu pobjedu, ali zato Tomislav Karamarko, Milan Kujundžić i Darko Milinović posjeduju snagu i u stranci i u hrvatskoj javnosti. Oko njih troje neka se okupe umni Hrvati.

Domagoj Ante PETRIĆ

 

 

26. siječnja 2012.
Obnova u HDZ-u, pod teretom izbora i referenduma
Domagoj Ante Petrić
Obavljeni su parlamentarni izbori, održan je i referendum o Europskoj uniji. Promidžba je u prvom i u drugom slučaja bila dokaz postojećeg monopola organiziranih financijsko-političkih i medijskih kamarila koje vladaju državom, pa je prema tome završetak njihovog kukurikanja i vlaisavljevićevanja, sada pravo olakšanje za građane.
Nastupila je neka tišina, nezdrava tišina, ali ipak i takva tišina je stanovito olakšanje nakon tri/četiri mjeseca agresivnih i lažnih poruka. A u referendumu, računala obaviše svoje, pa do iduće zgode, odnosno nezgode računala ostaju u mirovanju.
Dok se puk oporavlja, pojavljuju se veoma oprezno najave pobjednika: jedno krilo velike koalicije najavljuje gospodarske recesijske mjere kako ne bi došlo do recesije i kako bi se otvorile hrpe radnih mjesta (!), a drugo krilo - ono vlaisavljevičko - maše svojim ''oštrim stavovima kao opozicija koja će neumorno braniti suverenitet Republike Hrvatske i i standard građana''. I to nakon što je podlački predala kukurikavcima apsolutnu, skoro dvotrećinsku većinu u Hrvatskome Saboru.
Hrvatski poslovi za demokraciju
Hrvatski posao je stvoriti jedinstvo demokratskih stranaka koje su ostale izvan Sabora (ABH, Savez za Hrvatsku, HRAST, neki pravaši, itd.). Isto tako, brinuti da HDZ ne nestane u prašini sramote i potpunog nuliteta.
Evo, počinje kampanja za unutarstranačke izbore u Hrvatskoj demokratskoj zajednici. Ti izbori su od veoma ograničene izravne važnosti jer HDZ je danas jedna oslabljena i gubitnička stranka, s umanjenim značajem u Hrvatskom Saboru i u političkom rasporedu snaga unutar Republike Hrvatske. Takva situacija se ne će promijeniti do narednih predsjedničkih i parlamentarnih izbora, pa se stanje može smatrati zabetoniranom u idućih četiri godine. A lokalni izbori? Njihova je važnost veoma ograničena, u Hrvatskoj kao i u drugim zemljama, oni će samo biti pokazatelj političkog ozračja koje će se do tada stvoriti. Može se očekivati da će se na tim indikativnim izborima pokazati opadanje SDP-HNS koalicije, ali ne će zato odmah ni Predsjednik Republike iseliti iz Pantovčaka niti će novi vjetrovi zapuhati na trgu sv. Marka.
Međutim, predviđeni ishod lokalnih izbora u svibnju 2013., mogao bi unijeti nadu i osnažiti demokratsku borbenost Hrvata, budu li do tada uklonjeni iz vodstva HDZ-a vlaisavljevićevci, zadrti komunisti kumrovčani i drugi beogradski i udbaški agenti. U suprotnome, i ta nada, ostvariva u srednjem roku, propast će.
Zašto je nastala šutnja o ''crnim fondovima'' HDZ-a, upravo kad je trebalo razjasniti ulogu Jadranke Kosor što se tiče raspolaganjem jednoga dijela sredstava iz tih fondova? Za sigurno, kao i u drugim slučajevima, ona nije ničim raspolagala, štoviše ona nije uopće za te fondove znala, nikad nije čak ni upoznala nikoga tko bi o tim fondovima imao neka saznanja, pa čak nije ni poznavala nikoga tko bi nekoga znao tko je naslućivao da netko misli da znade osobu u HDZ-u koja bi možda mogla zamisliti da negdje bilo gdje takvi fondovi uopće postoje…
I sreča da je tako nevina! U suprotnom bi postojala opasnost da takvi apsolutno i definitivno nepostojeći novci opet posluže, sada posluže u dogovorenoj igri Vlaisavljević-Milošević, u svibnju 2012., pri određivanju izbornih rezultata unutar HDZ-a.

 

11. siječnja 2012.
Balkanizacija Hrvatske i sudbina HDZ-a
Vodeči srpski dramaturg, član Jugoslavenske a sada Srpske akademije znanosti i umjetnosti Dušan Kovačević, izjavio je da Srbija ima ljudstvo i potencijala za ''samo još jedan rat'', pa da zato političari trebaju dobro promisliti svoje sljedeče korake.
Uz prosudbu da je 2012. presudna godina za srpski narod, rekao je da njegova zemlja mora ''razbiti prokletstvo poraza''. Izrazio je i veliku zabrinutost što se sudbine Srbije tiče, uz napomenu da su ''zebnja i strah zaposjeli narod'', pa da je u tom kontekstu Republika srpska ''možda najveća nada za opstanak nacionalne ideje i projekcije''.
Slagalica u Republici srpskoj
O važnosti Republike srpske govori i sama po sebi proslava 20. godišnjice te tvorevine na tlu Bosne i Hercegovine (9. siječnja 2011.), entiteta stvorenoga nakon masivnih i krvavih progona Hrvata i Bošnjaka na tom području. Predsjednik Srpske, Miodrag Dodik, primio je tijekom svećanosti najviše odličje Ruske Federacije, po odluci njenog predsjednika Dmitrija Medvedeva, što je zaista neshvatljiv ruski potez. Uručio mu ga je ruski veleposlanik u Beogradu, Aleksandar Bocan Harčenko, koji ne u svom govoru naglasio ''posebne i prisne odnose između naših zemalja''. Taj neviđen čin, uključio je Republiku srpsku u globalnu konfrontaciju velesila, gdje su na jednoj strani Rusiija, Srbija i saveznici, a na drugoj Sjedinjeni Američke Države i NATO. Ono što je za sada vidljivo i na površini, jest da je Rusija ušla u energetske i obavještajne poslove u RS, a o pokušajima snabdjevanja oružjem oni su za sada zasustavljeni.
Pridružio se je događaju u Banja Luci i predsjednik Srbije, Boris Tadić, koji je uz veličanje Dodikove virtualno nezavisne države, rekao da će ona biti ''večna''. Naknadno, Ivo Josipović je u Zagrebu morao demantirati za javnost da se je i on pridružio ''slavi'' pismenom porukom, ali to i nije posebno važno: ako se ratnički duh četnikoidnog vodstva oslanja na Republiku srpsku, jasno je da se oslanja također i na kastu zagrebačkih političara koji se hrane iz komunstičkih i četničkih korijena te njima ostaju vjerni.
Od Jadranke Kosor do Domagoja Miloševića
''Operacija Vlaisavljević'' je okrunjena punim uspjehom 4. prosinca 2011., , kao što smo to prvo predviđali a poslje morali i konstatirati u našim člancima. Stari četnici Vlaisavljević, svi popartizančeni tijekom II. Svjetskog rata, a pogotovo četnički vojvoda stric, s ponosom iz nekih mračnih svjetova mogu gledati na svoje potomstvo, kakvo god ga prezime sada resilo. Izborni rezultati su im uspijeh. Sada im još samo treba da Hrvatska demokratska zajednica bude do kraja pasivizirana (uz obveznu hrvatsku i demokratsku retoriku), pa će tako i ta nemočna i okljaštrena oporba nestati, a proces jugoslavenizacije u Hrvatskoj biti okončan.
U tom procesu definitivnog uništenja HDZ-a pojavile su se ipak neke smetnje. Jadranka Kosor je htjela biti ponovno i neometano izabrana za predsjednicu stranke, ali to ipak nije moglo samo tako proći u državi gdje se neke demokratske forme moraju saćuvati.
Prema nekim glasinama, u tim raspravama obavještajnih balkanskih krugova, Joža Manolić se je navodno dosjetio da treba pozvati u pomoć obavještajno-financijsko-naftni lobby, kako bi nekim - na oko novim kolosjekom - ipak HDZ otišao tamo gdje njima treba. Pod tim okolnostima, jedan mlađi čovjek, odgojen, umjeren, visoko kvalificiran i psihički stabilan, bio bi idealan da zamjeni pojavu Jadranke. Odmah se je pomislilo, tvrde isti izvori, na Domagoja Ivana Miloševića, koji je bez afera prošao kroz zadnju vladavinu HDZ-a. Obogačen još u Jugoslaviji, povezan obiteljski i financijski sa Davorom Šternom, koji je u Moskvi postigao veze i uspjehe isto kao i Franjo Gregurić, u cijelom kontekstu lokalne i balkanske politike mogao bi se idealno uklopiti u regijonalnu strategiju, a isto tako uvjeriti stanoviti broj članova HDZ- a da glasuju za njega, u unutarstranačkim izborima.
Promidžbeni sustav koji je do pred mjesec dana promicao Jadranku Kosor, putem nekakovih anketa već radi na liku tog novoga kandidata. A svi ostali, neka zaborave, pa radilo se to o Miroslavu Tuđmanu, Tomislavu Karamarku ili Darku Milinoviću, Hebrangu ili o uvaženim ljudima iz raznih županija.
Partijska drobilica je na djelu, a prizori iz Banja Luke jasno govore o sudbini koja bi trebala zadesiti Republiku Hrvatsku i cijeli ''regijon'', u kratkom roku.
S toga, hrvatski je posao budno pratiti zbivanja u HDZ-u, jedinoj važnijoj oporbenoj stranci. Jer Kukuriku koalicija danas nesmetano radi svoj posao i samo ga produbljuje, dok se referendum o Europskoj uniji priprema u nerealnom ozračju i sa već postavljenim rezultatom.
Domagoj Ante Petrić

 

14. prosinca 2011.
Hrvatski realizam pod diktatom raslojene EU
Ishod referenduma o pristupanju Republike Hrvatske Europskoj uniji, po mnogim naznakama već je određen. Prije šest mjeseci, Predsjednik Ivo Josipović najavio je da će brojke biti pozitivne, i to vjerojatno sa oko 60 posto glasova ''za''. Kasnije se je ta procjena povisila na oko 70 posto, a većina anketa govori danas o između 57 i 64 posto pristaša, dok nazadni ''ognjištari'' brojčano sve više zaostaju.
Neki analitičari smatraju, isto kao što su to zapažali i pred parlamentarne izbore, da se te predodređene brojke ne mogu promijeniti: faktori unutarnje i vanjske moći posložili su sve mehanizme u smjeru ostvarenja svojih interesa. Argumentirane replike ne može biti, jer nema mogućnosti ispravnoga informiranja. Svi spotovi koji se prikazuju jednobojni su, službeni su, a kampanja uključuje i propagandistički materijal iz same Unije. Kritičari Unije jedva jedvice provlače svoja mišljenja po portalima i po malim skupovima o kojima nitko ne smije pravovremeno obavijestiti preko velikih medija.
Zašto se je pobunio britanski premijer David Cameron protiv diktata iz Bruxellesa i i izložio se kritikama ''politički korektnih opinion makera'', koji su ga pretvorili u rušitelja i opasnoga ''nacionalistu''? Kakav će biti status Hrvata koji će krenuti preko granice u potražnju za poslom, i to do kada? Pa i ono najbitnije i najsramotnije skrivano od dosadašnje vlade: na što smo se mi kao država obvezali u Bruxellesu?
Službeni filozof modnih medija, Zigmunt Bauman, tvrdi da Velika Britanija ne će moći opstati na rubu Europske unije, jer oni koji su izvan Unije uopće nisu ništa drugo nego zombiji...Tvrdi da Cameron ne brani interese Engleske nego interese svoje Konzervativne stranke, a štoviše, ne će moći osigurati vladavinu zakona i unutarnji mir u Kraljevstvu (!) Još malo, trebalo bi ga zatvoriti u londonski Toranj i predati ga odmah sutra krvniku, prije zore. A zanimljivo je da socijalistički kandidat za predsjednika Francuske, Francois Hollande, najavljuje da će bude li izabran iduće godine, ''zalediti'' potpis svoje zemlje na dokument potpisan prije dva dana, te ''poništiti sve obveze koje stavljaju u podloženi položaj nacionalnu slobodu odlučivanja''.
Ako su svemoguće budalaštine sipane po predsjedniku britanske vlade, čovjeka koji vodi jednu od najmoćnijih država na svijetu, zbog odbijanja jedne financijske odluke, što ćemo tek čuti na račun svakoga od hrvatskih političara i ekonomista, socijologa i novinara koji će se usuditi dati prigovor na obezglavljeni ulazak u zajednicu koja svakodnevno poseže za sve diktatorijalnim političkim, financijskim i društvenim mjerama. A to se Baumanu sviđa, jer ''suverenost je mrtva, pojam nacije-države je samo figurativno nasljeđe, treba uspostaviti jednu novu vlast povrh njih''. Složili bi se i Staljin i Hitler, pa tako i Milošević čija djeca u Hrvatskoj brzo napreduju. Tko im se može suprotstaviti?
Odluka je stvorena, mreža je isprepletena za prihvaćanje najgorih uvjeta pristupanja u zajednicu. Protivnici ovakvog bezuvjetnog, na slijepo ulaska u EU isključeni su iz igre. Za vjerovati je da se mnogi od njih danas ipak nadaju da je sustav toliko potkopan da će se EU dramatično narušiti prije srpnja 2013., kad bi Hrvatska trebala postati ''punopravnom'' članicom. Možda imaju pravo u tome, ali ipak mi ćemo pa makar kao i zadnji ući pod te ruševine, bez zrelog nacionalnog vodstva nakon što su izbori zapečatili jad i bijedu hrvatske politike.
Međutim, dokle god imamo državu i uživamo relativne građanske slobode, postoji mogućnost za odrađivanje hrvatskoga posla: u slozi demokratskih izvanparlamentarnih stranaka, u suradnji Hrvata u Saboru i u okupljanju kulturnih djelatnika koji ujedinjeni, već samim time što služe istini, mogu zaustaviti proces uništavanja države i naroda i stvoriti bolje uvjete za pristup europskoj zajednici.
Domagoj Ante Petrić (Hrsvijet)

 

7. prosinca 2011.
Jadranka Kosor naprosto ne smije dati ostavku
Domagoj Ante Petrić
Propala premijerka i propala predsjednica Hrvatske demokratske zajednice, ne smije se povuči sa svoje pozicije. Jadranka Kosor je do sada odradila samo polovicu svoga zadatka, predala je državu ekstremno lijevoj, projugoslavenskoj koaliciji, upravo onako kako smo to predviđali u nizu naših članaka.
Međutim, još uvijek preostaje pred njom posao apsolutnoga uništenja HDZ-a, stranke Franje Tuđmana i hrvatskih branitelja, stranke s kojom je osnivana nezavisna i demokratska Republika Hrvatska.
Hrvatski je posao tu stranku spasiti, a za njen spas treba potaknuti proces unutarnje demokratizacije, na samom početku jednog burnog razdoblja hrvatske politike.

HDZ je ipak HDZ: zato stranku žele demolirati
Koliko god su do sada Ivo Sanader i Jadranka osobno tu osnivačku nacionalnu stranku ispraznili od svakog dostojanstva i sadržaja, koliko god su izdali sva njena načela i osramotili njeno ime ... .stranka je ipak živa. Ona postoji svedena na svoje članstvo, ali i na čestite ljude koji su se od nje s užasom odalečili, a koji su spremni oživiti je. Ona i dalje postoji u duhu hrvatskoga naroda, u hrvatskoj povijesti sloboda i suvereniteta. A kako bi to što je preostalo za uvijek uništila, kako bi i samo sjeme eventualnoga uskrsnuća pretvorila u pepeo, Jadranka Kosor mora ostati na čelu HDZ-a. Čak kad bi se ona osobno i osjetila prosvjetljenjem, nekom častnom iskrom savjesti pa htjela odstupiti, naprosto to ne bi mogla učiniti: zadatak totalnoga rušenja je dobila, ona taj zadatak mora ispuniti.
Čeličnu disciplinu i teške sankcije zbog otkazivanja poslušnosti i kršenja discipline, nameću sva ezoterična društva, KOS, Kumrovečko partijsko zajedništvo, karteli, sekte, bratovštine smrti, mafije svih vrsta.... Nema tu odstupanja, zadatak je zadatak pa to vrijedi i za prvu glumicu naših političkih bina. Da će ulogu odigrati do kraja najavila je ona osobno u noći od 4. na 5. prosinca 2011. čim su objavljeni rezultati izborne katastrofe HDZ-a: nema odstupanja, nema preispitivanja grešaka, nema demokratizacije i legalizacije stranačkoga vodstva. A ako do nekih stranačkih unutarnjih pseudoizbora dođe, njeni će slugančići posložiti lutke baš tako, kako bi sve ostalo nepromijenjeno.

Film lažirane životne povijesti
Pošto je poraz HDZ-a bio predviđen, može se zaključiti da je i tv-prilog kojeg je te iste noći prikazala državna televizija o liku i djelu Jadranke Kosor, bio već puno prije montiran: falsifikat - ako se mora smatrati falsifikatom prešućivanje u jednom dokumentarcu veoma važnih ključnih činjenica i lažiranje ključnih okolnosti. Na primjer, kao mjesto njenog rođenja predstavljen je u filmu grad Pakrac, a ne njeno stvarno selo rođenja, Bučje, uporište četništva nakon II. Svjetskog rat (ona je rođena 1953.). To jest, nakon rata u to poklano hrvatsko selo Bučje i u Španovice (preimenovano tada u Novo Selo) bio je zabranjen ulazak ne samo izvornog hrvatskog pučanstva nego i svakoga Hrvata uopće, nakon masovnih ubojstava i protjerivanja hrvatskoga puka. Zatim, prezime Vlaisavljević, četničko a kasnije partizansko-četničko prezime, uopće nije spomenuto u filmu, nego je od samog svog djetinjstva junakinja filma prikazana kao Jadranka Kosor. Kasnije, nema ni traga u tom prilogu o njenom veoma važnom školovanju u Političkoj školi Komunističke partije u Kumrovcu, gdje je završila i tečaj obavještajca, kao ni o njenom radu u organizaciji Pokret za Jugoslaviju, stvorenom 1991. za sprječavanje demokratske Hrvatske.

Nije bilo spomena u filmskome prilogu činjenice da je Jadranka Kosor ostvarila za HDZ dvije izborne katastrofe (prva pred dvije godine kad je stranka izgubila predsjedničke izbore), nisu se navela demokratska iščekivanja većine članova HDZ-a prema kojima bi, po uzoru na druge demokratske stranke u svijetu , nakon takvih poraza trebala odstupiti. Nije se spomenulo da su pod njenim vodstvom izbačeni iz političkog života Republike Hrvatske gotovo cijela dijaspora i Hrvati iz Bosne i Hercegovini ( sada je glasovalo manje od 6 posto Hrvata izvan RH), a tek po ustavnom propisu uči će u Hrvatski Sabor tri određena zastupnika iz cijelog tog ogromnog dijela hrvatskoga korpusa. Konačno, nije bilo nikakve aluzije na anđeosko svjedočenje bivše premijerke, o tome kako nije imala pojma o Sanaderovom crnom fondu!
Dakle, nije samo ona osobno svojim nastupom nakon izborne propasti, nego je i državna TV ukazala na to da su sve pretpostavke poslagane u pravcu ostanka glasovite Jace na čelu HDZ-a glede okončanja njenoga zadatka.
U takvim prilikama, i dokle god će se ona održati na mjestu na kojem se nalazi, nikada izabrana do kraja nesposobna i do kraja poražena, nije u RH moguće govoriti o parlamentarnoj demokraciji: kroz nju i njen komitet, jedina velika stranka desnoga centra, koja bi trebala biti oporba, radit će ono što stari i novi jugoslavenski interesi od Hrvatske žele. Hrsvijet

 

30. studenoga 2011.
Kobna predizborna šutnja u Hrvatskoj
Građani su prepoznali prljavu igru, koja već danas najavljuje tamna vremena za Hrvatsku od 2012. nadalje. Kako toj igri stati na kraj? Pokušaja je bilo do sada, snažni pojedinci i hrvatske udruge pokrenuli su stranke s hrvatskim programima i s velikom požrtvovnošću počeli djelovati. Danas su na margini područja kojim haraju Kukuriku i otuđeni HDZ.

Predizborna šutnja treba, prema zakonskim odredbama, stupiti na snagu 24 sata prije otvaranja biračkih mjesta. Na žalost, za ove parlamentarne izbore koji će se obaviti u nedjelju 4. prosinca 2011., šutnja Hrvata počela je i prije, u trenutku kad su građani shvatili da se o demokratskim izborima uopće ne radi. Po srijedi je podjela mjesta u Hrvatskome saboru na osnovi prethodnih dogovora: koalicija lijevo-ekstremno lijevih ''kukurikavaca'' dobit će oko 55 posto sveukupnih mjesta, izopačena Hrvatska demokratska zajednica oko 35 posto, dok neke manje stranke – uglavnom privjesci spomenutih blokova, dobit će ostatak. Medijska blokada i financijsko davljenje neovisnih hrvatskih stranaka provedeno je ove godine čeličnom rukom, sustavno, pa nema hrvatskih oaza u toj ideološkoj pustinji.
Dvoglavi monstrum političkoga monopola
Hrvatska demokratska zajednica unatoč ulasku Tomislava Karamarka, Miroslava Tuđmana i još petorice hrvatski orijentiranih ljudi u njene redove pred same izbore, nije uspjela u tako kratkom roku neutralizirati šljam kumrovečkih prevarantica i prevaranata, te ortaka Sanaderovih financijskih i političkih manipulatora. Samo formalno na drugoj strani, Socijaldemokratska partija, službena nasljednica Komunističke partije, čak ni s pohodom u Vukovar na dan nacionalne komemoracije, nikoga nije zavarala, dok glavna agentica u toj skupini, Vesna Pusić, sa svojim prerano započetim ratom protiv katoličanstva upravo je ukazala na sva polja i jame hrvatskih žrtava, od Bleiburga pa do Ovčare i Škabrnje.
Za hrvatske stranke, programe i političare, o njihovim argumentima, veći dio naroda nije pred ove izbore uspio saznati. Osim programiranih ekspress-spotova i površnih propagandno dizajniranih po dužnosti, nitko osim kurukikavaca nije uspio doći do izražaja. Ni Akcija za bolju Hrvatsku generala Željka Sačića, ni pravaši Ruže Tomašić ili oni oklevetanoga Dražena Keleminca, ni Hrast ni demokršćani, uz sve ostale stranke kojima se je uskratio kisik: sve te stranke moraju čekati i dalje demokratizaciju hrvatskog sustava. Ali, kako bi do demokratizacije uopće moglo doći, kad su pravila igre usmjerena upravo protiv demokracije i kad je uspostavljen monopol dvoglave kreature, nad sredstvima priopćavanja i nad gospodarskim životom i financijama?

Izbori s manjkom glasača
Nakon završetka Domovinskoga rata, te nakon dolaska na vlast SDP-a (2000. godine) u Hrvatskoj više nije bilo hrvatske politike, degenerirani HDZ i uvijek autentični SDP izgrađivali su baš ovakav monopolistički sustav koji je 2011. dostigao svoje savršenstvo. Prema tome logično je da oko polovice građana za sada ne namjerava izaći na izbore 4. prosinca. Politika partijaša njih se ne tiče: tiče ih se očuvanje hrvatske države i političkih sloboda, te ubrzano poboljšanje socioekonomske situacije.
Zato je nastala prijevremena politička šutnja. Da, ovi koji su kroz (ispočetka) iskrivljene ankete i kroz medijske afere ušutkali hrvatski glas, oni su zaista međusobno jednaki. Šutnja je opravdana, a tako će 2012. biti opravdano kuđenje nove vlade i jadikovanje zbog galopirajućeg porasta nezaposlenosti, ukidanja socijalnih stečenih prava te zbog otuđivanja još preostale hrvatske imovine. Hoće li ta okrutna i neopravdana krizna situacija, omogućiti da se konačno razbije obruč i da u politici, jedan snažni nacionalni pokret progovori i razbije monopol?
Domagoj Ante Petrić, Hrvatski-Fokus

 

23. studenoga 2011.
Stara teroristička mreža djeluje preko politike i medija
Dobar dio široke javnosti pokazao je svoju političku neupućenost  kada se radi o mehanizmima realne moći u Hrvatskoj, a u segmentima kvalificirane javnosti licemjerje se je oglasilo kroz sve svoje pore. Prilozi Hrvatske televizije i jednoga privatnoga tv kanala, u vezi s padom grada Vukovara u studenu 1991., zbirka su tehničkih dobro izrađenih falsifikata i  izjava agenata ekspanzionističkih srpskih krugova i komunističkih nostalgičara.
Od izjava  koje je kao veliki gost hrvatske televizije dao  srpski agresor  general Andrija Rašeta, do onih koje su podvalili neki hrvatski građani koji su sudjelovali u vukovarskim zbivanjima, čije ''zasluge'' u obrani ne uživaju veliku vjerodostojnost.
Kao i cijela hajka protiv ne-komunističkih sudionika na izborima 4. prosinca, ovaj skandalozni manevar protiv pokojnoga predsjednika Republike Franje Tuđmana, ministra Obrane Gojka Šuška i drugih voditelja borbe za hrvatsku nezavisnost, pokazuje mnoge crvene trake. Rašetina tvrdnja  da je hrvatski državni vrh bio spreman pokloniti Srbiji  Osijek, Vukovar, Dubrovnik, Split samo kako bi  ona dva pedlja Hrvatske koja bi preostala, doživjela priznanje Beograda i nad njima se održala Tuđmanova vlast... zaista je proizvod one iste patologije koja je i Rašetu i njegove drugove za vrijeme rata obilježila najtežim zločinima. A što je s ljudima rođenima u hrvatskome narodu koji su ušli u istu tu igru? Odgovor je samo jedan: u svim narodima izdajnika i poremećenika  ima, a svaki izdajnik uradi sto puta više zla, nego što dobra može uraditi čestita osoba. Zato se radi o teroristima, teroristima  u politici.

>>Tuđman: HTV koristeći dezinformacije KOS-a manipulirao preko Dnevnika

Miroslav Tuđman, tada čelni čovjek hrvatskog obavještajnog sustava, izjavio je da snimke koje su sada prikazale televizijske kuće potječu iz laboratorija jugoslavenskoga (danas srpskoga) KOS-a, što je dokazano već 1994. godine na suđenju Radenku Radojčiću. Slično se je izjasnio i admiral Davor Domazet Lošo, koji je otkrio i druge detalje o falsifikatima Kontraobavještajne službe Jugoslavenske narodne armije, danas pretočene u samo političko vodstvo u Beogradu i u njegov aparat koji djeluje kroz vrh Republike Hrvatske.
Naivnost ili proračunane obmane?
''Udruga hrvatskih liječnika dragovoljaca 1990/1991'', koja okuplja također i junačke  liječnike Vukovarske bolnice, snažno je prosvjedovala protiv krivotvorenja koje prenosi HRT i zatražila je sankcije protiv odgovornih za tu sramotnu udbaško-kosovsku operaciju. Mnogi drugi glasovi su se javili sa sličnim zahtjevom te zatražili preispitivanje nekih osoba u Vladi od kuda svakodnevno kumuju sastavljanju programa na dalekovidnici.
Međutim, javljaju se i oni koji smatraju da  falsifikati na televiziji nisu uopće kažnjivi, nego da se, naprotiv,   se radi o korištenju ''demokratskih sloboda'', a da ni UDBA ni KOS danas uopće nemaju kadrova koji bi imali neki značaj. Svi su oni navodno pomrli, ili su stari i iznemogli.
Smiješni argumenti:još uvijek je potrebno  govoriti o kompaktnoj ekipi  Josipa Manolića, koja hara na trgu sv. Marka.  Ali mora se govoriti ponajviše o mnogo mlađim aktivistima.
Kolumbijska veza na ''ovim našim prostorima''
Pred samo deset dana, zapovjedništvo nad najvećom terorističkom vojskom zapadne polutke svijeta preuzeo je u Kolumbiji comandante Rodrigo Londoño Etcheverry. Ratna su mu imena  Timoleón i Timochenko, ovo zadnje ime  po sovjetskom maršalu  Semënu Timošenku. Dobar dio od 12.000 gerilaca koji sačinjavaju organizaciju FARC – Fuerzas Armadas de Colombia, gledaju u njemu okrutnoga vođu, čiji životni put nije ni malo jasan. Predstavljan je kao liječnik, ali njegove diplome nema upisane na ni jednom poznatom fakultetu.  Znade se da je nekoliko godina živio u Sovjetskome Savezu i pohađao akademiju za obavještajce Crvene armije, ali i to da je u Jugoslaviji, isto kao i  Chacal  Carlos, odnosno Illich Ramírez Sánchez, boravio pod zaštitom JNA, zapravo KOS-a.


>>Pariško suđenje Carlosu (Šakalu): Međunarodni terorist čije je usluge koristila i UDB-a priznao odgovornost za smrt 2000 ljudi

Pohađao je neko vrijeme i Političku školu Komunističke partije u Kumrovcu, iako upućeni tvrde  da mu je tamo   zadatak bio indoktrinirati u obavještajnim sposobnostima ostale polaznike– na ruskome jeziku, kojeg dobro znadu  tolike uvažene gospođe i gospoda   u današnjoj Hrvatskoj. Američki State Department za Londoña Etcheverrya  nudi nagradu od 5 milijuna dolara, pošto postoje dokazi da je raketama rušio  američke zrakoplove iz kojih se uništavaju plantaže koke, te da je odgovoran za smrt od preko 6.000 ljudi, među kojima je bilo i stranih državljana. Njegova mreža krijumčara, navodno je otpremila u SAD u zadnjih deset godina, preko 30 milijuna dolara vrijednoga kokaina.
Taj čovjek, đak SSSR-a i Jugoslavije, ima pedeset i dvije godine. Samo naivci i lažovi mogu reći da je stara teroristička i politička generacija KOS-a, UDBA-e, NKVD-a, KGB-a, STASI-a,  krivotvoraca, agitatora, diverzanata i glumica i glumaca kobnih uloga-, izvan igre.
Prigodom vukovarskih komemoracija, pokazali su se ponovno na djelu. Pokazuju se na djelu i kroz zaštitu  današnjega vodstva  HDZ-a dok tu stranku ruše,  kroz gušenje hrvatskih narodnih stranaka kao što su  to Akcija za bolju Hrvatsku, HRAST i neke druge,  kroz širenje  marksističke propagande  i jugoslavenskog revanšizma kroz medije.
Do kada? Dok većina građana ne obavi svoj hrvatski posao. Dok ne spozna da treba izići na izbore, i  da treba dati  glas hrvatskim strankama, pa makar one danas živjele i radile u katakombama. Usprkos tome, ili upravo zbog toga, jer takva njihova pozicija je zapravo dokaz da te stranke rade u interesu naroda i države.
Domagoj Ante PETRIĆ

 

 

18. studenoga 2011.
Tuđmanovo spašavanje HDZ-a
Bivši kandidat nezavisni za predsjednika Republike, Miroslav Tuđman, pred samo zaključenje lista, našao se je na popisu kandidata  Hrvatske demokratske zajednice i to na sigurnom drugom mjestu u I. izbornoj jedinici (dio Zagrebačke županije i dio grada Zagreba). Preokret u stavovima predsjednice HDZ-a prema (odnosno protiv) obitelji Tuđman pa tako i sina pokojnoga utemeljitelja suverene i demokratske Republike, dra. Franje Tuđmana, dogodio se je tijekom sastanka kojeg je ona sama sazvala s namjerom da državotvornu javnost uvjeri koliko je sklona nacionalnoj ideji.
Tako je teatralno pozvala prof. Tuđmana, akademika Slavena Barišića, bivšega ministra Vanjskih poslova i predsjednika Hrvatskoga žrtvoslovnoga društva, prof. Zvonimira Šeparovića, utjecajnoga političara i publicistu dra. Zdravka Tomca, pisca i sveučilišnog profesora Ninu Raspudića,  te Ivana Aralicu, smatranoga najjačim današnjim hrvatskim književnikom koji nije podvrgnut diktatima i hvalospjevima internacionlističkoga marketinga.

Prema objašnjenju iz kabineta Jadranke Kosor, svrha sastanka je trebala biti osnivanje savjetodavnoga tijela hrvatskih intelektualaca. Očito se je radilo o predizbornoj manevri, pa se najmanje petorica također pozvanih ličnosti  tom pozivu nije odazvalo. A što se tiče onih koji su stigli u odaje predsjedništva, svi su bili svjesni rizika, a jedan od njih, romanopisac Aralica, smislio je maštovito rješenje: nakon svih protokolarnih praznih riječi, stavio je nositeljicu ezoteričnih broševa pred politički zid. Manje više ovako: ovdje smo, želite naše savjete, evo Vam prvi od njih: izvolite primiti u krug stranačkih kandidata gospodina Miroslava Tuđmana, sina osnivatelja HDZ-a i neovisne države Hrvatske. Ako Vam to nije prihvatljivo, kako bi Vam bili prihvatljivi u nekoj neodređenoj budućnosti, drugi naši savjeti, pitao je Aralica.

Prisutni suradnici gđe. Kosor kažu da se je zatečeni  Tuđman crvenio od neugodnosti i htio razuvjeriti Aralicu, ali da se još se  više crvenila dama s brošom i tražila neki izlaz: kako odbiti zahtjev bez da  povrijedi beskompromisnoga Aralicu, koji bi vjerojatno nakon propalog prijedloga izvijestio novinare o jalovoj igri premijerke i njenog savjetodavnoga tijela. I tako, silom prilika se je Tuđman našao na listi, a HDZ je dobio dašak kisika u svojoj dramatičnoj političkoj poziciji.
Dva dana kasnije, Miroslav Tuđman se je snašao u svojoj novoj ulozi pred javnošću. Progovorila je iz njega njegova emotivna i intelektualna povezanosti sa strankom njegova oca, napomenuo je da je HDZ izgubio kroz detuđmanizaciju stranke pedeset posto svojih birača, te je najavio da će stranka svakako, i to  uskoro, morat obnoviti svoje vodstvo demokratskim izborima. Osvrnuo se je i na kampanju istraga koje se, na osnovi malverzacija Ive Sanadera, vode nad HDZ-om pred same izbore uz ogromnu medijsku agitaciju.

''Ne bi bilo dobro za HDZ ali niti za Hrvatsku, da stranka doživi neki teški poraz'', rekao je Miroslav Tuđman. A taj teški poraz bi, naravno, omogućio Vesni Pusić, Milanoviću, Liniću, Kajinu i cijeloj Crvenoj gardi, osvojiti dvotrećinsku većinu u Hrvatskome Saboru, čime bi demoliranje hrvatskoga suvereniteta bila samo pitanje nekoliko tjedana parlamentarnih zasjedanja.
Preporođeni HDZ, kada do njegove  široke rekonstrukcije dođe, ne će moći obavljati svoje demokratske zadatke bez  suradnje s drugim državotvornim strankama, u Hrvatskome Saboru i izvan njega. Nažalost, savez Sanaderove i Kosoričine vrhuške s lijevo-ekstremno lijevim snagama u našoj zemlji, i s korupcijskim aparaturama u Hrvatskoj i izvan nje, nametnuo je još do sada neviđeni  predizborni embargo svim političkim snagama koje predstavljaju interese i želje naroda. Taj embargo, uz nepročišćene popise birača, stvara teške sumnje u legitimitet izbora koji su pred nama.
Hrvatski je posao, u toj medijskoj i financijskoj blokadi, u što većem broju izaći na izbore i dati glas hrvatskim strankama i kandidatima, koje biju svoj demokratski boj samo vjerom da mogu slomiti monopol licemjerja i moralnog nasilja nad narodom.

Domagoj Ante Petrić (hrsvijet)

8. studenoga 2011.
Hrvatski politički krugovi nemaju pravo na demoralizaciju
D.A. Petrić
Hoće li parlamentarni izbori, 4. prosinca 2011., biti početak jednoga novog političkog razdoblja demokracije u Republici Hrvatskoj, ili će zbog najavljivane dvotrećinske većine lijeve ikrajnje lijeve koalicije u Hrvatskome saboru, izbori voditi u okončanje hrvatskih sloboda i nacionalnoga suvereniteta? Jadranka Kosor, koja je voljom Ive Sanadera i voljom političke korupcije koju je on stvorio na vrhu Hrvatske demokratske zajednice, postala lažnom lidericom hrvatske opcije na izborima, već je komentirala mogućnost da lijevo-lijevi, projugoslaveni, osvoje tu željenu dvotrećinsku većinu. Nitko ne zna bolje nego ona, što je sve uradila i što sve radi da do toga dođe, mimo njene retorike i njenih loših, kumrovečkih izvježbanih vještina. 
U Varaždinu, dvotrećinsku većinu je upravo 30. listopada 2011. u drugom izbornom krugu - isto kao i u onome prvom krugu održanom 16. listopada - postigla Kukuriku koalicija, i to jednostavnom formulom: ogromna većina građana ne izlazi na izbore jer prezire sve poznate stranke, izlaze tek disciplinirani lijevo-lijevi, a čestite male stranke podvrgnute su medijskoj blokadi, pa uopće nisu uspjele predstaviti se biračima. U tom abnormalnom stanju, HDZ je stranka poraza, poražena iznutra i spretno vođena u novi poraz.

Bajić, USKOK, DORH, pravosuđe..., sve po zakonu
Treba li Mladena Bajića, USKOK, DORH i hrvatsko Pravosuđe prozivati zbog ovoga nevjerojatnog političkog scenarija? Zapravo i ne: unutar zakonskih okvira, okvira koje omogućava Pravo, i sukladno s onom osvetničkom pravednosti koju prihvaćaju građani, danas se raspada HDZ po zaslugama Ive Sanadera, zaslugom svih korumpiranih slugana Josipa Manolića unutar HDZ-a, i zaslugom nasljednice Ive Sanadera. U stvari, Bajić i sva legalna tijela koja su stvorila današnju predizbornu situaciju, trebali bi zaista posjedovati herojske demokratske krijeposti a da ne iskoriste ono što u srcu kriju, za konačni obračun s HDZ-om. Prevagnuli su, ali po zakonu. Dapače, da su odgodili sve te zadnje odluke koje jasno štete HDZ-u, okrivilo bi ih se za pristranost, za propuste koje ni javnost ne bi prihvatila.
 
Treba se pitati sada gdje je bila vladajuća garnitura HDZ-a a da nije zaista moralizirala politički život: imala je mogućnost i dužnost da Pravosuđu preda sav materijal koji opterećuje mnoge vodeće ljude iz Kukuriku koalicije. To nije učinjeno jednostavno zato jer je vodeća hadezeovska kamarila upravo toj grupaciji htjela 2011. predati vlast, a na tome se je u HDZ-u pažljivo radilo svih četiri zadnjih godina.

Što je pred nama danas, 30 dana prije parlamentarnih izbora?
Na prvom mjestu, ne treba vjerovati u točnost skupo promoviranih anketa, ni smatrati da je nesretan slučaj varaždinske političke nekulture neizbježan putokaz za izbore na nacionalnoj razini. Čak i ako se potvrdi da je Laburistička stranka g. Lesara neka ispostava Kukuriku koalicije, još uvijek nije fatalno osigurana dvotrećinska većina lijevo-lijevih.
Na drugom mjestu, i suprotno anketama, predvidljiv je ulazak u Sabor stanovitog broja zaista neovisnih zastupnika iz Saveza za Hrvatsku (general Željko Sačić, Milovan Šibl, Goran Dodig), isto kao i raznih nositelja nezavisnih lista (Milan Bandić, Milan Kovač, Ljubo Jurčić, Željko Kerum, Petrina, itd.) koji će braniti čast Hrvatskoga sabora veoma snažno i unatoč formacijama kukurikavaca i kosorićevaca, te usred te paklene vatre i dima održati uz HDSSB-a i neke pravaše, granicu nacionalnih interesa u toj danas poniženoj utvrdi hrvatskoga državnoga prava. Isto tako, na razini baze i u nekoliko Županija, unutar Hrvatske demokratske zajednice pojavljuje se otpor udbaškom diktatu s vrha stranke, koji je konačno prepoznat kao ono što jest.

Pojava Tomislava Karamarka i uhićenje prvog megazločinca
Uhićenje Josipa Boljkovca, pa makar i s kašnjenjem od 20 godina, podrezalo je krila i Stjepanu Mesiću i Josipu Manoliću. Ovaj potonji u toj vrhuški raspolaže do danas s barem jednom trećinom svojih bivših agenata. Nenadano, ministar Tomislav Karamarko je potresao tu strukturu 2. studenoga, kad je Boljkovca uhitio. Što će biti s Karamarkom, hoće li preživjeti novu partizansku i mafijsku ''ofanzivu'' ili ne će, hoće li pročistiti život HDZ-a i prinukati poraženu stranku da prihvati demokratska pravila, nije sigurno. Glavna mu je protivnica upravo Jadranka Kosor, koja bi se morala podvrgnuti unutarstranačkim izborima. Ako dođe do demanolizacije HDZ-a, velika će usluga biti učinjena političkom životu naše zemlje. I možda se tada otvori put političke regeneracije javnoga života.  Hrvatski Fokus

24. listopada 2011.
Kolektivno brisanje pamćenja donosi teške posljedice i vraća Hrvatsku u stara vremena političke diktature i represije
Kratkovidna osoba koja se uopće ne trudi kako bi poboljšala svoj vid, a mogla bi to učiniti, ne mora biti ni posebno sretna ni previše nesretna. Dapače, možda će reći da joj je najbolje ne vidjeti ono ružno u svome okruženja. Time si lakše zamišlja da su obrisi loše pojave, tek neka prividna najava zala, ali da se između tih obrisa nalazi nešto potpuno bezazleno. I tako će mirno prolaziti dane, sve dok ne padne u jarak. A što onda?
 
Ta slika preuzeta iz jedne japanske priče dobro opisuje  poremećaj kod hrvatskih nebirača. Pred samo osam dana održali su se izbori u gradu Varaždinu, povijesnoj baroknoj hrvatskoj prijestolnici  i jednom od važnih središta kulturnog i vjerskog života u današnjoj Hrvatskoj. Od građana s pravom glasa, na birališta ih je izišlo tek 38 posto, dakle  nešto više od jedne trećine. A imali su zaista  mogućnost biranja. Od lijevo-ekstremne Kukuriku koalicije, do nezavisnog kandidata koji djeluje u hrvatskoj  kršćanskoj opciji HRAST, preko  liberalnog centriste iz HSLS-a i još jednog nezavisnog kandidata kojeg se uvršćuje među pristaše HDZ-a. Koalicija Savez za Hrvatsku (stranke Akcija za bolju Hrvatsku, Jedino Hrvatska i Hrvatska demokršćanska stranka) nije u ovim izborima sudjelovala, ali je potporu dala kandidatu HRAST-a.
 
Tako široka lepeza ponuda nije trebala naletjeti na kratkovidnu ravnodušnost dvije trećine građana. A ta anomija ne završava na tome, ''nisam glasovao pa nikome ništa''. To odstupanje od društvenog kompromisa s vlastitim gradom, sa sobom samim i s ljudima koji u njemu žive i koji će u njemu živjeti, dovela je do toga da je pobjedu odnijela lijevo-ekstremno lijeva koalicija: Kukuriku je s 18 posto glasova (od ukupnog biračkog tijela) pobijedila i nalazi se pred osvajanjem grada u drugom izbornom krugu. Kukuriku ima svoje organizirano, malobrojno ali ideološki nabito tijelo, koje zna koliko svaki glas vrijedi i kako ga mora koristiti.
 
Je li ta jadna epizoda koja se upisuje u povijest slavnoga Varaždina, najava onoga što bi se moglo dogoditi u Hrvatskoj  4. prosinca 2011.? Nakon što se u doba totalitarizma i jednostranačja nije moglo glasovati, sada od jednom se događa to da većina građana ne izlazi na birališta jer – ne će. Kolektivno brisanje pamćenja, donosi teške posljedice i vraća Hrvatsku u stara vremena političke diktature i represije.
 
Pranje mozga i brisanje povijesti
 
Sjećanje je kao neka vrsta profanoga raja u kojem ima mjesta za sve drage i nedrage, za junake i izdajnike, za žrtve i krvnike, za preporoditelje i za tlačitelje, gdje pojedinci i narodi svakome dodijele neko mjesto prema objektivnim zaslugama ili prema vlastitoj percepciji i procjeni. Ono što se u Hrvatskoj događa usred ''kulturne revolucije'' i medijske diktature koje haraju od 2000. do danas, jest da se iz pamćenja nastoji izbrisati one drage, one koji su junaci, koji su žrtve i koji su preporoditelji, pa je tako i Varaždin pao  na ovome pokusnom testu. Deformacija povijesti urodila je neshvaćanjem današnjih moralnih i političkih izazova.
 
''Nikak ni bilo da nekak ni bilo'', znao je Vlatko Maček govoriti u svojoj anacionalnoj blagosti, dok je beogradska diktatura uništavala Hrvate. A ipak je on nastojao biti humanist! Isto tako, stara narodna glupa izreka ''nije vrag tako crn kako ga se opisuje'', upotpunjuje se s frazom lažnih vjernika, onih koji kroz svoje poltronstvo prate velike tragedije drugih, s mudrovanjem o navodnoj Božjoj volji koja, odjednom, svim nesrećama je samo promatračka sjena. Da je tako mislio Konstantin godine 312., što bi bilo od kršćanstva i Rima, što bi bilo od Europe da je to bio stav pape Inocentija XI., hrvatskih junaka i poljskoga kralja Jana Sobieskoga (1629.-1696,), onoga koji je nakon pobjede kod Beča poslao Svetom Ocu zastave poraženih Osmanlija s porukom ''Veni, vidi, Deus vincit''). To su samo neki, možda najveći primjeri nezaobilaznih dužnosti pojedinaca i naroda.
 
Sve to nadovezuje se kao antiteza na japansku priču o čovjeku oštećenoga vida koji bi si mogao pomoći, ali to ne želi učiniti. Suzdržanost na dan izbora, nikoga ne kažnjava osim poštenoga čovjeka koji misli da se život piše ostane li po strani.
 
Domagoj Ante Petrić (Hrvatski-fokus.hr)


12. listopada 2011.
Mesić je hvalio ustaše, Kosorica slavi Hrvatsku, a svi zajedno grade osovinu Beograd-Zagreb

D.A. Petrić
Ivo Josipović tvrdi da ne postoji osovina Zagreb-Beograd. Ima pravo, osovina koja postoji  zove se Beograd-Zagreb, Mesićevom i njegovom zaslugom, a taj odnos će se usavršiti u petak, u Beogradu. Pred svim udarcima koje neovisna Hrvatska trpi, parlamentarni izbori 4. prosinca 2011. trebali bi izliječiti političko ozračje u Hrvatskoj: definitivno odstraniti Jadranku Kosor i Stjepana Mesića, ograničiti doseg SDP-ove prednosti, a Ivu Josipovića smjestiti u ustavne okvire.

Je li moguć taj veliki hrvatski posao?
Kako bi K partijci drugačije mogli, nego po modelu K Partije?
Rade po istom operativnom modelu. Kad je trebalo skupljati novac među Hrvatima u Australiji, Stjepan Mesić je bio grlati ustaša tamo gdje su hrvatski iseljenici bili samo čvrsti i svjesni domoljubi. Ali on je htio biti radikalniji od njih, korak ispred pa sve do neukusa. Bilo je to pred dvadesetak godina. Danas kad treba skupljati glasove i zavarati birače, jedna druga partijka je na isti način postala...ultrahrvatica. Agresivna, uvredjliva za mnoge, ovdje gdje su Hrvati samo čestiti i miroljubivi ljudi koji žele biti ''svoji na svome''. Ali ona želi od jednom, pokazati neizmjerivu veličinu svoje hrvatske duše, užarenu neviđenim rodoljubljem.
Prva je prijevara uspjela....hoće li i druga? A ona takozvana Kukuriku koalicija i njeni vođe, oni se ne trebaju niti truditi nekim varanjem: imaju svoju stalnu glasačku  bazu jugonostalgičara, a  izbornu pobjedu u mjesecu prosincu očekuju ponajviše zbog umora građanstva: jugovići će na izbore izaći kao uvijek i glasovati za njih, većina hrvatskog građanstva će ostati kod kuće, a naivnjaka koji Jadranki vjeruju, sve je manje.
Igmanska inicijativa kao nova totalitarna varka
U tom nesretnom sklopu hrvatskih nesreća,  Ivo Josipović, kao rafinirani Poncije Pilat, upravo na današnji dan  gura  na Pantovčaku  u svoju aktovku novi paket podlosti koje će još ovoga tjedna prosuti pred noge privremenog dizajnera Zapadnoga Balkana, Borisa Tadića, i pred kuma za novi Balkan, Stefana Füllea, na sjednici Igmanske skupine. Fülle, danas povjerenik Europske unije za proširenje, bio je aktivan partijac u Čehoslovačkoj, moskovski student i  češki veleposlanik u Londonu, pa  ne krije svoje zadovoljstvo pred tim šarenim ''summitom''..
Zasjedanje u Beogradu održat će se  14. listopada. Sudionici, srpski, hrvatski, crnogorski i bosanskohercegovački predsjednici.
Stjepan Mesić je bio formalni začetnik te Igmanske inicijative, daljnju ulogu u toj igri on više nema. A  neka jaca će malo zavijati iza plota  i uvjeravati birače da ona baš i nije za stvaranje ''nordijskog modela'' južno-slavenske suradnje, kakav  će biti objavljen u Beogradu, sa skandaloznim pomacima prema  parlamentarnom zajedništvu. Superhrvatica kao što je to sada ona,  ne može to javno odobriti, ali uradila je sve kako bi do toga došlo, jer nikada nije stavila kraj,  putem Hrvatskoga Sabora, službenom hrvatskom sudjelovanju u balkanskoj Igmanskoj inicijativi.
George Soros, Mesić, Josipović
Igmanska grupa, po bosankom brdu istoga imena, stvorena je pred 11 godina odlučnim učešćem Georgesa Sorosa i Stjepana Mesića. Ne smije se zaboraviti da je još 2003. Inicijativa oštro kritizirala srpskoga premijera Zorana Đinđića, kratko nakon toga ubijenoga, jer je u potražnji za nekim trajnim mirom predlagao održavanje Konferencije Dayton 2, koja bi Kosovu osigurala stabilnost u neovisnosti te, eventualno, stavila kraj secesijonističkoj politici Republike srpske, a ta politika je faktor nesigurnosti u BiH. Danas 152 organizacije zemalja članica, uglavnom malih ali bogato financiranih udruga, provodi u ime Inicijative svoju agitaciju u zemljama koje su pale u taj obruč. Konačni im je cilj, kako reče Mesić, ukidanje granica, stvaranje jedinstvenog medijskog prostora, usklađivanje zakonodavstva, suradnja na vojnom i na vojno-industrijskom polju, itd. Poznati Zoran Pusić i Tomislav Jakić (Mesićev i Josipovićev savjetnik), Vehid Sehić i Aleksandar Popov posjetili su pred dva mjeseca Nordijsko viječe ministara i ugovarali u Kopenhagenu detalje tog važnog skupa. Ime mu je skoro evanđeosko: ''Europska perspektiva, suradnja i stabilnost regije''. A to sve u ''Palati Srbija'', zbog simbolike koje takvo ime  unosi u   konferenciju.
Hrvatska, Bosna i Hercegovina, Srbija i Crna Gora trebale bi ustrojiti svoje odnose prema uzoru nordijskih zemalja? Zaista, organizatori tog skupog showa tim pričama nikoga ne mogu privući. Povijesti jednoga i drugoga djela Europe, nemaju sličnosti, a da bi se uopće moglo razgovarati o tome na razini komparative u nekim međunarodnim ustanovama,   prvo bi u tim državama trebali demokratski vladari, bez osobnih doprinosa  u sistemu jugoslavenske komunističke represije.
Igmanska varka, prozirna varka, ali ipak i opasna varka.
Domagoj Ante Petrić, (HRsvijet)


14. rujna 2011.
Parlamentarni izbori pod kriznim okolnostima
Hoće li doći do odgode izbora, barem do veljače 2012? Zakonski je to moguće, parlamentarni izbori mogli bi se održati čak u ožujku. Hrvatska demokratska zajednica, pod teškim optužbama, u stanju je  unutarnje pomutnje, pod masovnim udarima tiska  i pod proširenim optužbama u stranci, s nikad izabranom predsjednicom Jadrankom Kosor na čelu.

Najveća hrvatska stranka  nije u ravnopravnoj situaciji glede izbora.  Zato, samo istinska reorganizacija, demokratskom voljom svih članova, može normaliziratitu tu stranku i cijelo  predizborno takmičenje. Ovako kako stvari stoje, potres u HDZ-u odrazuje se negativno na sve stranke centra i desnoga centra, sve su one poprskane na osnovi  takozvane '' ideološke sličnosti''.

U svojoj panici pred znakovima da joj sudbina Hrvatske demokratske zajednice klizi iz ruku, predsjednica te nekad časne hrvatske stranke Jadranka Kosor,    izbjegla je  konferenciju za novinare koju je bila sama sazvala, u ponedjeljak 12. rujna. Umjesto nje, hrabro i nesmotreno se je pojavio Ivan Jarnjak, i dao informaciju koju je USKOK morao  demantirati pola sata kasnije. Nakon toga, Vladimir Šeks, smatran iskusnim ''liscem'' i najboljim pravnikom među  svim političarima pravnicima koji danas sjede u državnim foteljima, dao je izjave koje su zaprepastile čak i osnovnoškolce: Ivo Sanader je jedan užasan tip koji kao El Zorro iz starih lijepih filmova, provodi osvetu protiv HDZ-a, protiv Jadranke Kosor i protiv svih poštenjačina koji kao i on, ništa nisu znali o crnim fondovima i dežavnim i stranačkim malverzacijama, za koje je  jedini krivac pod suncem i pod mjesecom, uvijek bio taj dotični Sanader.
Ovakav Šeksov povratak u infantilno stanje, ili u vremena kad je pratio Zorra, zamutile su njegove današnje  zle političke maštarije, pa mu je usporedba loše ispala. Zar se ne sjeća tko je bio El Zorro, u narodnoj mitologiji? Meksički narodni junak smješten u XIX. st.,  bio je  istovremeno i aristokrat i borac za pravdu, možda i prototip latin lovera, koji je prikazan u nekih sedamdesetak filmova, a nije bio nikakav prljavi osvetnik ili lažov. Upravo, bio je sve suprotno!

Sanaderova minuta sreće u Remetincu

Slušavši te izjave g. Šeksa u čeliji u Remetincu, bolesne misli Ive Sanadera na mekoliko trenutaka obasjate su bile sjajem pjesničke   usporedbe: on, nekad moćni dr. sc. Ivo, koji je nekad  negdje daleko ili blizu – i sam više ne zna gdje -, postojao, on opet postoji. I jednak je El Zorru, svi ga vole i boje ga se opet i misle da je on, upravo on, jedan novi  Veliki Pravednik! I on je taj koji iz skromne čelije, predvodi uz pomoć računovotkinje Pavošević, cijelu ogromnu zavjeru koja ruši premijerku Kosor, Šeksa, Jarnjaka, Bačića i ovakav njihov HDZ . On, on, on....Ali ubrzo je Sanader  shvatio da je to samo Šeksova mašta. Ništa od toga, Nemilosrdna noć razotkrivenog mistifikatora guta njega u čeliji, a vani padaju maske i dalje bez njegove krivnje ili njegove zasluge.

Dan kasnije i glavni tajnik stranke, Branko Bačić, održao  je svoju konferenciju za tisak, pa zašto ne bi i on. Pa onda konačno, Jadranka Kosor: svi su prljavi samo ona je čista. Ona i njeni suradnici, a sve njih optužuju svjedoci i dokumenti, upravo u istom paketu s Ivom Sanaderom.
Situacija koja je nastala u HDZ-u puna je paradoksa. Apsurdna je i za stranku i za državu,  te  onemogučuje ne samo normalno funkcijoniranje državne i lokalne uprave nego i ravnopravnu igru u međustranačkim odnosima. Optužbe su strašne, a tko su ti ljudi koji sjede na vrhu HDZ-a? Od kuda legitimitet Jadranki Kosor, da zauzima mjesto predsjednika, odnosno predsjednice stranke?

Kaos u hrvatskim strankama

Po broju aktivnih članova, danas je vjerojatno Socijaldemokratska Partija (SDP) premašila HDZ. Međutim, svatko zna da je HDZ najstarija i najveća hrvatska stranka. Da je ona osnovanana na prvom mjestu  kako bi Hrvatsku oslobodila od jugoslavenskog jarma i komunističke diktature. Naprotiv, SDP je faktički ali i pravno i politički,  kontinuitet Komunističke partije na tlu Republike Hrvatske, to jest Partije koja je provodila  totalitarnu ideologiju. SDP hrvatska stranka?
Kako je došlo do toga da članovi partije i starih i današnjih beogradskih obavještajnih služba mogu utjecati također i  na vrh HDZ-a, to je duga  priča lakoumnosti, propusta ili unutarnjega  ortakluka. A danas su čak i te strukture koje su se poštenom članstvu HDZ-a nametnule, i stvorile korupciju gdje su stigle, pod svemogućim istragama.

Ima i drugih hrvatskih stranaka, neke su se kao Akcija za bolju Hrvatsku čak osnovale 2011. godine. Za njih se predviđaju dobri izborni rezultati. Ali sve to što se događa s HDZ-om, ima svoj porazni odjek na sve hrvatske stranke.
Politička scena nije normalna, ako sve stranke ne mogu izići na izbore pod uvjetima ravnopravnosti. Ako na polje centra ili desnoga centra, afere koje si je prouzročio ovaj Kosoričin HDZ, padaju izmišlene sumnje osnovane samo na teoričkoj filozofskoj koncepciji.
Osim toga, to što tražimo za HDZ, tražili bi i za svaku drugu stranku koja bi se našla pod masovnom vanjskom akcijom. To kad smatramo potrebitom odgodu izbora, odgodu bi smatrali potrebtom da se je dogodio kaos u bilo kojoj drugoj stranci. ''Show'' u zagrebačkoj Areni pod zastavama HDZ-a za nekoliko dana, bit će samo to: beskoristan show.
Istrage u tijeku, jer su praćene snažnom medijskom agresijom,  podrmale su  kredibilitet stranačkim dužnosnicima. One imaju svoju opće priznatu osnovu, ali pred izbore treba razjasniti  postojeće stanje. Istovremeno, intelektualna nesposobnost i način na koji su došli na stranačke pozicije, čini da članovi vodstva HDZ-a nisu u stanju ni voditi, ni reagirati, ni jamčiti.

Kratki prikaz neslavnih  ''konferencija za tisak'' 12. i 13. rujna na početku ovoga članka,  izgledao bi nam smješan da se ne radi o predstavnicima vlasti, isto kao i  o glavnoj hrvatskoj stranci, o našoj zemlji i o našoj sudbini. Hoće li Predsjednik Republike, Hrvatski sabor ili dostojni članovi Vlade, pokrenuti hrvatski posao odgode parlamentarnih izbora u okviru Ustava? Ovaj današnji kaos se mora dovesti u red, krivi moraju biti okrivljeni a nevini rehabilitirani. A ne da stranke koje su hrvatske, moraju ići  na izbore osumnjičene ili barem teško povrijeđene.
Domagoj Ante Petrić

 

 

29. kolovoza 2011.
Predsjednik Josipović i srpski princ-političar Karađorđević na ''koncertu pomirbe''
Na otvorenju XI. Julian  Rachlin Festivala, u gradu Dubrovniku, održan je ove godine  dugo promoviran koncert beogradske Filharmonije pod upravljanjem indijskog dirigenta  Zubina Mehte,  kojem je prisustvovalo preko 1000 osoba, a kojem je, kao politička ličnost,  predsjedao Ivo Josipović.
Kao poseban gost na tom neslužbeno  nazvanom ''koncertu hrvatsko-srpske pomirbe''  trebao je biti  nazočan uz Josipovića njegov srpski kolega Boris Tadić. Međutim, poradi prosvjeda i oštrih komentara koji su se pojavili u Beogradu nakon puta premijerke Jadranke Kosor u nezavisnu Republiku Kosovo – Tadićev dolazak je otkazan. Jedan  Josipovićev savjetnik je priznao  da je bio  ''razumljiv'' put premijerke Kosor u Prištinu, ''jer pritisak Njemačke i Amerike na nju u svezi Kosova više se nije mogao podnositi. Šteta što je do svega toga došlo u isto vrijeme.''
Umjesto Tadića, glavna srpska ličnost na koncertu  bio je princ Aleksandar Karađorđević, unuk  jugoslavenskoga  kralja Aleksandra, koji je poginuo 1934. u atentatu u Marseillu. Princ je rođen u Londonu 1945., kumče je britanske kraljice, bavi se visokom srpskom politikom i voli potpisivati svoje napise kao Aleksandar II. Karađorđević, princ Jugoslavije. Osobni je prijatelj srpskoga ministra Vanjskih poslova, Vuka Jeremića, i oca srpskoga predsjednika.
Na ''koncert pomirbe'' predsjednik Josipović je pozvao sve strane veleposlanike sa sjedištem u Zagrebu, isto kao i predsjednika Europske komisije, Jaoa Manuela Barrosa. Ovaj ipak nije došao, ali bio je prisutan veleposlanik EU-a u Zagrebu, Pau Van Doren, uz petnaestak drugih šefova diplomatskih misija.
Politički značaj koncerta je svakako smanjen izostatkom Borisa Tadića, tako da je jugoslavenski tisak naglasio posebice umjetnički dio koncerta. Ali i tu se je morala nači  stanovita nota koja ne odgovara jednom kulturnom događaju, koliko god on bio međunarodnog karaktera:  jedan od glazbenih kritičara s oduševljenjem je istakao scenu u kojoj izvrsnu ''hrvatsku sporanisticu Marija Kuhar Šošu, zavodi vrli srpski Ipča Ramanović'', u sceni opere Don Giovanni.
Dapače, među brojnom srpskom publikom, kao da je Dubrovnik po drugi puta trebao biti simbolički scenarij  srpske agresije, sada pod kulturnom i nasmješenom ''kontrolom'' Josipovića i Tadića, ta je scena doživjela najveće ovacije. Za sada, samo na pozornici. I ovaj puta, bez Tadića...ali s novim Karađordevićem.
Što se dirigenta Mehte tiče, on je vjerojatno bio potpuno izvan te političke igre: velki maestro  dirigira raznovrsnim glazbenim sastavima već 50 godina, od Los Angelesa i New Yorka, od Kanade do Izraela, od Njemačke do Italije, preko Londona  pa do Beograda i Indije.
Svoju veliku sposobnost, zanos i kreativnost je tako dokazao i prigodom ove frustrirane političke zlouporabe umjetnosti, u Dubrovniku, 27. kolovoza 2011. Osim izvedbom iz Don Giovannia, još jednom je Mehta  nadmašio samoga sebe također i u interpretaciji djela uvijek obljubljenog Wolfganga Mozarta.
DAP/HIC

28. srpnja 2011.
Hrvatska demokratska zajednica pred raspustom?
Domagoj Ante Petrić
Nove hrvatske stranke i koalicije, demokratske i državotvorne suštine, pred povijesnom su odgovornosti. Zavaravanja s današnjim propalim HDZ-om, upravo su samo to: kobna zavaravanja.
U vodećim krugovima Kukuriku koalicije postoje ovih dana  četiri glavna predmeta rasprave: 1) ''nedvojbena pobjeda''  grupacije na parlamentarnim izborima u prosincu, te podjela državnih pozicija između Socijaldemokratske partije i HNS-a, IDS-a, IDS-a; 2) gospodarska i financijska kriza u našoj zemlji, koja će nakon izbora biti suočena implementacijom  oštrih zahtjeva Bruxellesa i Međunarodnoga monetarnoga fonda, što će produbiti socijalnu krizu i recesiju pod vladavinom te koalicije; 3) planiranje   ubrzanog jačanja odnosa s Beogradom za ustrojavanje Balkanske konfederacije u koju bi Hrvatska trebala uči,  te  4)  ''nezaobilazna'' odluka o pravno-administrativnoj mjeri kojom bi trebala biti raspuštena  Hrvatska demokratska  zajednica (HDZ).
Prema dostupnim analizama, HDZ bi  trebalo raspustiti  zbog toga da se unište   upravljačka stranačka tijela na srednjoj razini i da se rasprši apsolutno čestitu demokratsku većinu članstva, jer bi oni ipak predstavljali ozbiljnu smetnju jugoslavenizaciji  Hrvatske kroz  vladavinu  Kukuriku-a..
Zanimljivo je, stranku treba zabraniti koristeći  kao razlog  grijehe koje su počinili korumpirani jugoakteri na njenim   prvim, vodećim mjestima ( Ivo Sanader i družba), ali ipak i  ta družba morat će se suočiti s kaznenim postupcima, jer inače ni stranka ne bi mogla biti raspuštena.
Prema poznavateljima jugoslavenskog političkog miljea u Zagrebu, partneri iz Kukurikua uopće ne žale svoje istomišljenike i prekrivene partnere koji danas imaju za zadatak sjediti na čelu  HDZ-u: jednako kao u Rankovićevo ili Berijino doba, ti partijci unutar HDZ-a  svoje su odradili, uskoro mogu pasti i eventualno posjetiti Remetinec. Više ih ne trebaju.
Kukuriku se nada da će  na izborima  pobijediti s toliko velikom većinom, da mu više neće biti potrebna javna gluma između  nekih navodno ''desnih'' čelnika hadezeovaca- i njih. Kukuriku se nada da  će možda postići čak i dvotrećinsku  većinu u Saboru,  pa  će automatski  nametati  Hrvatima sve zakone, sve  izmijene Ustava i sve  međunarodne sporazume za ponovljeno bacanje  naše zemlje u Balkan.
S  ilegalnim  partijskim glavešinama do raspuštanja stranke
Jedino što bi HDZ moglo spasiti, a tako spasiti i institucionalno postojanje  višestranačkog sistema, bila bi smjena ilegalnog vodstva, uz očuvanje stranačkog korpusa. Ilegalnost doseže  do one razine do koje  su imenovanja ostvarena diktatom ili izričitom potvrdom ili odobrenjem  prvooptuženoga Sanadera ili onih koje je nametnuo na čelo,  (''aklamacija'' u jednom zagrebačkom sportskom stadionu, bez raspisivanja unutarnjih izbora i svih pravnih uvjeta,  nevažeća je kao način biranja predsjednika/predsjednice stranke). Kada bi ta dotična osoba  nadvladala izvornu i stvarnu  Vlaisavljevičku komunističkog i ravnogorskog identiteta,  onda bi još i danas bilo  vremena za časno povlačenje i za stvaranje novog stranačkog vodstva, izabranog,  legitimnog, legalnog i oslobođenog od  Sanaderovog tereta.
Koliko god postojeće ili nove stranke u Hrvatskoj došle do izražaja i snage, opstanak HDZ-a je i dalje od nacionalnog interesa, ali - podrazumijeva se – govorimo ovdje o stranci koja bi opet imala i hrvatsko i demokratsko i kršćansko obilježje.
Jugoslavenski revanšisti i ekstremisti na djelu
Uskogrudni jugoslavenski nostalgičari vjerojatno će uspjeti u nastojanju sprječavanja takvog legalnog rješenja u današnjoj kriznoj situaciji. Oni iz SDP-a, potpomognuti po onima koji djeluju u HDZ-u. Kad je o jugoslavenskim ekstremnim nacionalistima riječ, ne treba gledati samo na rukovodioce Kukurikua, nego i na rušitelje države u ekipi koju je Sanader postavio.
Možda neće doći do istrage  izborne pobjede HDZ-a godine  2003., jer kad bi se to preispitivalo onda bi se morali  pretražiti i tehnički mehanizmi izbora preko kojih se je  Stjepan Mesić ugnijezdio na  Pantovčaku.
Međutim, u Kukuriku koaliciji postoji odlučnost za provedbu istraga oko  djelovanja pravne osobe HDZ (prema zakonu iz 2003. godine) na financijskom planu u vrijeme Sanadera, a ovdje  se odgovornost Ive Sanadera prenosi i  na podpredsjednike, na glavne tajnike i na članove predsjedništva stranke, te na nadzorni odbor. Rizničari i voditelji računovodstva, navodno bi trebali također dospjeti pod istragu. U stvari, voditeljica blagajne  je danas već u zatvoru, što je jasna poruka cijelome vodstvu.
Socijaldemokratski sabornik Željko Jovanović, koji predsjeda Nacionalnim vijećem za provedbu nacionalnog programa za suzbijanje korupcije, izjavio je već nekoliko puta da se je ''vrh HDZ-a ponašao kao kriminalna organizacija''. Takav njegov stav, pošto je on  smatran intelektualnom perjanicom svoje stranke, mnogo govori o nadolazećim koracima. Oni neće dugo trajati, tvrde ''kukurikavci'', ali oni bi čak  mogli  prouzročiti ovrhu nad HDZ-om.
Jedan od vrlo rijetkih inteligentnih poteza  kojeg je uradila osoba koju je Ivo Sanader postavio na čelo HDZ-a, bilo je imenovanje (23. srpnja 2011.) Vladimira  Gredelja kao odvjetnika stranke. Na žalost za hadezeovo članstvo, Gredelj dolazi puno prekasno na to mjesto a da bi mogao učiniti nešto spasonosno.
Jedino što će spasiti Hrvatsku
Kukuriku svoje korake vremenski usklađuje sa svojim interesima:  zatoHDZ neće biti obezglavljen prije izbora, jer iako se istrage nad strankom  provode, nema interesa  da se kataklizam dogodi prije izbora. Računica im je jednostavna, za pobjedu na izborima ne treba im ta afera. Štoviše, da se ona dogodi sada, glasači negdašnjeg HDZ-a u ogromnoj većini tražili bi političko utočište u novim hrvatskim strankama, a toga se najviše boji Kukuriku.
Bude li dovoljno političke pameti u našem narodu, opisani  scenarij trebao bi već sada nagnati državotvorne, demokratske i čestite Hrvate, da  hrvatskim strankama pruže pravovremenu potporu.  (abh.hr)

25. svibnja 2011.

Novi četnički memorandum i zagrebačka slabost
Pred nekoliko dana hrvatski novinar Tihomir Dujmović objavio je u svojoj kolumni u ''Večernjem listu'' osvrt na tzv. ''Memorandum 2'' Srpske akademije nauka i umetnosti (SANU). Za taj novi dokument kojeg je izdala huškaška četnikoidna organizacija sa sjedištem u Beogradu, znalo se je u Beogradu još od kraja ožujka ove godine, ali u Hrvatskoj se je to prešutjelo.

Šuti se i danas na onim visokim pozicijama koje su dužne progovoriti, pa ni hrvatska ni strana diplomacija o tome nisu obaviještene. Makar je pred 25 godina ista ta Akademija objavila svoj prvi Memorandum takve vrste, koji je tada podjednako ohrabrio ekspanzionističke nagone srpskih komunista i srpskih četnika, danas ''politički korektni'' korisnici predsjednikovih i vladinih milosti, šute. Kao da Hrvatska s takvim memorandumima nema krvava iskustva.

Da progovore, mogli bi pasti u nemilost lokalne udbaške, kumrovečke i orjunaške strukture, koja ne samo što sa samoga vrha vlasti koristi zakonite mehanizme za svoje svrhe, nego koristi i one crne fondove koje Ivo Sanader, ipak, nije uspio odnijeti sa sobom u Salzburg.

Program za destabilizaciju Hrvatske i Bosne i Hercegovine

U Hrvatskoj se do sada nije oglasila ni Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti (HAZU) niti službeni zagrebački svijet nasmijanih dužnosnika, šetača i glasonoša, slugana tuđih interesa.

Interni dokument SANU-a, poslan svim srpskim ministrima i članovima parlamentarne većine, ali i nekim vođama opozicije, ima kao svrhu poduprijeti odcjepljenje Republike srpske od Bosne i Hercegovine, te ujedinjenje Srba iz Srpske s onima koji imaju prebivalište u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori i Kosovu, kako bi svi formirali ''unitarnu srpsku zajednicu'', na osnovi svoje pojedinačno prethodno postignute autonomije na stanovitim područjima Republike Hrvatske, BiH, Crne Gore i Kosova. U svim tim državama, zahtijevaju status ''konstitutivnoga naroda'', a svojim ujedinjenjem stvorili bi novu državu, povrh granica danas postojećih država. Koliko je poznato, srpski ministar Vanjskih poslova, Vuk Jeremić, prihvatio je nove smjernice SANU-a kao ''putokaz'' za službenu politiku Beograda, s komentarom da su ''vodeće države Europske unije suglasne u tome da je Srbija glavni čimbenik stabilnosti i mira u Jugoistočnoj Europi''.

Akademici Dobriša Ćosić i Ljubomir Tadić, otac predsjednika Republike Srbije,

Josipovićevog intimusa Borisa-, glavni su članovi tima koji je sastavio Memorandum 2.

Iskusni navjestitelji smrti

Tadić je međunarodno poznat po tome što je javno tražio obustavu sudskog postupka protiv Radovana Karadžića, po tome što ga je javno Laslo Sekelj (znanstvenik Instituta za Europske Studije) optužio da je koristio u svrhe srpskog agresorskog ekstremizma u regiji svoj visoki položaj u Društvu srpsko-jevrejskog prijateljstva, te po tome što je bio koautor programa Saveza komunista Jugoslavije. Sječa ga se isto tako po najavi da Srbija ne smije prihvatiti ''gubitak'' područja koja su dio neovisnih susjednih država. Napose je spominjao kao predmet revanšizma, ''zemlje Srpske krajine i Slavonije''.

U tom smislu ide i Memorandum 2, sa svojim taktičkim savjetima za destabilizaciju država u regiji, po principu ''slaba vlast - slaba država.'' Prema Ćosću, starcu koji se jedva drži ali koji je umno jedan od inspiratora obnovljenoga plana SANU-a, Bosna i Hercegovina ''uopće nema vlast, uopće nije država'', ''Hrvatska je slaba i jedva opstoji'', a ''Crnu Goru je lako slomiti'', pa tako ne bi bio veći problem stvaranje pansrpskog entiteta, koji bi zapečatio najluđe Miloševićeve snove. Usprkos dobi, Ćosić je zbog svog velikog iskustva u podmetanju kriminogenih ideja pod okriljem moralnih i umnih floskula, čovjek kojeg je SANU izabrala za taj novi elaborat. Nije slučajnost što je u siječnju 2011. službeno podnesena Ćosićeva kandidatura za Nobelovu nagradu.

Psihološke operacije za slabljenje Hrvatske

Posljednjih deset godina Hrvatska je pod stalnim unutarnjim i vanjskim pritiskom čija je svrha njeno slabljenje. Prijevare Ive Sanadera (koji sada uživa svojevrsnu zaštitu u inozemstvu), rušenje obrambenoga sustava, progoni hrvatskih branitelja od generala do običnih vojnika, klevetanje novinara, neprodanih političara, ekonomista, liječnika, poduzetnika, svećenika, proglašavanje dogme o tome kako ''EU nema alternative'' pa makar nas ona prihvatila kao neku optuženu i bezvrijednu služinsku kvazi-državu, sve to je dio slabljenja moralnog i materijalnog obrambenog sustava Hrvata.

A sada, pred parlamentarne izbore (koji će biti zadnja prilika da Hrvatska dobije snažan i reprezentativan Sabor, te zaista demokratsku, sposobnu i hrvatsku Vladu) sada su sve rušilačke operacije uperene protiv hrvatskih političkih snaga i pojedinaca. Psihološka akcija je na djelu.

Jadranka Kosor, sukrivac hrvatskog ekonomskog siromaštva i općega jada, prikazivana je kao ''naivna ali poštena'' osoba, koja nije znala što to Sanader radi a niti ne zna što se sada zbiva, niti zbog svoga podrijetla može vjerovati da u Beogradu opet vladaju četnici. Ali ona će, ako se glasuje za HDZ, Hrvatsku spasiti. Najvažnije je da se ona oslobodi Vladimira Šeksa, ministara Darka Milinovića i Tomislava Karamarka, pa Luke Bebića i Čobankovića..... a nakon toga će sve biti u redu. Onda će ona povesti Hrvatsku do raja zemaljskoga.

Hrvatske stranke? Nezavisni kandidati? Nikako ne, ne bi se smjelo glasovati za neiskusne stranke Akcija za bolju Hrvatsku generala Sačića, ni za Hrvatsku stranku prava Ruže Tomašević, ni za pokret Hrast, za nikoga i ništa izvan etabliranih stranaka (i uvježbanih kolovođa hrvatske propasti).

Jačanje Hrvatske i njeno blagostanje ostvarit će se jedino ako će osvješćeni hrvatski narod glasovati za duboku, povijesnu promjenu. Konačno, nakon skoro jedanaest godina zabluda. To je pravi hrvatski posao u 2011., izabrati hrvatski Sabor, inteligentnih, mislećih, odlučnih, ponosnih žena i muškaraca. Ostvariv je to zadatak, i ako su prepreke velike, podmetanja mnoga, medijska blokada ogromna. Ali pak, može se je, jer se za opstanak Hrvatske to učiniti mora. Domagoj Ante Petrić

 

 

10. svibnja 2011.
Nagli preokret u Europskoj uniji?

Postoje glasine o tome da bi na osnovi tajnih kompromisa, Hrvatska mogla potpisati pristupni sporazum u lipnju 2011.

Potrebno je odmaknuti se od šume političkih dijagnoza, pa od dijagnoza tih dijagnoza, i filozofiranja o onome što je trebalo biti a nije, a što jest a ne bi smjelo biti. Treba uspostaviti prioritete, a u državama prioriteti se postavljaju uzevši u obzir ljestvicu prioriteta opasnosti.

U Hrvatskoj, sve su dijagnoze već postavljene a sva filozofija svodi se danas na: opstanak nezavisnosti i demokracije i na poboljšavanje kakvoće života (to jest, rješavanje problema oko zapošljavanja, obrazovanja, zdravstvenih usluga, obrane od korupcije i drugog kriminala, problema u kulturnom životu i u mirovinskim davanjima).

 

Kao i 1990. godine, najveći hrvatski posao u 2011. jest jačanje osobne građanske savjesti i nacionalne svijesti. Bez toga, rješenja neće biti, a riba ako smrdi, smrdi od glave, a ako je svježa, na glavi su joj biste oči. Gdje su bistre oči naših političara?

Nakon što je Vlada nauštrb hrvatskih branitelja optuživanih i osuđivanih, prostituirala riječ dostojanstvo, pretvorivši je u sinonim kukavičluka, podmitljivosti, sluganstva a često i izdajničkih stavova, nakon toga bolje je da za dugo vremena čestiti Hrvati tu riječ ne upotrjebljavaju. Ono što je zaista dostojanstvo, nazovimo po elementima koje ljudsko dostojanstvo sačinjavaju: nazivajmo ih poštenjem, rodoljubljem, ponosom, mirom i odlučnošću. Barem neke od tih vrlina, a možda i sve one, potisnute su u društvu valom prijevara i difamacije svega onoga što je hrvatsko. Koalicija koju predvode SDP i HNS, i stranka čije čelništvo još uvijek operira pod imenom HDZ-a makar su Ivo Sanader i njegovo mračno društvo obezvrijedili tu nekad hrvatsku pobjedničku stranku - stoje na putu hrvatskome preporodu. Čak više nema u našoj zemlji niti prave radosti, jer prava radost je među ostaloga, proizvod očekivanja uvijek boljih dana, posljedica ljubavi koja se daje i koja se prima, te nacionalne i široke ljudske solidarnosti.

 

Vlastodršci stavili Hrvatsku na bubanj?

Kao nikada prije, službena politika je u Hrvatskoj danas okrenuta sama sebi, okrenuta slavljenju četničkih i komunističkih zločina iz prošlosti i okrenuta savezništvima koji nemaju veze s interesima naroda. U tom okviru, naglo su se počeli mijenjati stavovi protivnika Hrvatske među nekima od osnivača Europske Unije.

Prema glasinama koje su procurile iz stranih krugova, hrvatska premijerka i predsjednik Republike navodno su prihvatili paket od 14 uvjeta, koji su tajni i ostat će tajni također i nakon potpisivanja pristupnog ugovora, kako bi se taj sporazum u Bruxellesu mogao zaista potpisati pred sam kraj mjeseca lipnja 2011. To jest, kako bi se pristupni ugovor potpisao s drastičnim ograničenjem hrvatskoga suvereniteta i s pogoršanjem životnih prilika za građane Hrvatske.

Navodni uvjeti se odnose dobrim djelom na hrvatske branitelje: objava njihovog popisa, smanjenje broja branitelja umirovljenika za barem 20 posto, procesuiranje svih, doslovce svih branitelja i sudionika Domovinskoga rata koji se nalaze na popisima optuženih ili osumnjičenih, smanjenje socijalnih ''povlastica'' tog dijela hrvatske populacije, itd. Isto tako, radi se prema tim informacijama, o preispitivanju plana Z-4, koji je u ožujku 1994. potpisan u ruskom veleposlanstvu u Zagrebu, kao bi se neke njegove stavke mogle primijeniti sukladno sa željama Beograda. A te stavke, kako je poznato, trebale su tada, u doba još neizvjesnoga ishoda rata, stvoriti ''državu u državi''.

 

Masovna privatizacija i uništavanje života građana

Zbog previsoke zaduženosti Republike Hrvatske, naša bi zemlja morala potpisati sporazum s Međunarodnim monetarnim fondom, a zbog daljnjeg prilagođivanja zakonodavstva, pravosuđa i općeg rada državne uprave (od rada samih ministara pa prema dolje), u svim bi državnim ustanovama trebali djelovati povjerenici Europske unije, koje bi plaćala Hrvatska, a čiji mandat bi trajao pet godina. (U stvari, pristup Europskoj uniji ne bi bio uvjetan, nego bi suverenitet Republike Hrvatske bio drastično ograničen na svim poljima.) Isto tako, bi još pet godina nakon ulaska u EU trajala i današnja ograničenja koja praktički onemogućavaju hrvatskim građanima zaposliti se u zemljama Unije.

Na ekonomskom planu, podvrgavanje Hrvatske zahtjevima MMF-a, značilo bi ne samo smanjenje zdravstvenih i edukativnih usluga koje pruža država, te poskupljenje usluga svih javnih poduzeća, nego i postepena ali i potpuna privatizacija hrvatskih voda, šuma, luka i cijelog energetskog sustava.

 

Razotkriti tajnu rabotu režimskog aparata

Pisanje stanovitog - na žalost malog - broja kolumnista i analitičara, među koje se ubraja i autor ovoga članka, o sramotnoj tajnovitosti pod kojom režim potpisuje iza leđa naroda sporazume u Bruxellesu, dovelo je do toga da je - demagogije radi - čak i Vesna Pusić počela zahtijevati informacije o tim tajnim sporazumima. Kažemo, demagogije radi, jer je upravo spomenuta predsjednica HNS-a uz Jadranku Kosor glavna figura tog netransparentnog posla.

Nakon takvih netransparentnih ''zatvaranja poglavlja'', ove nove pristigle glasine o katastrofalnim kompromisima koje su navodno u Zagrebu prihvatili čelnici režima, otvaraju pitanje o pravnim instrumentima s kojima će građani moći oduprijeti se pogubnoj zamci. Referendum je vjerojatno jedini takav raspoloživ instrument, kad Sabor šuti i diže ruku. A sudstvo je nažalost zapleteno i pod EU optužbama, upravo u glasovitom Poglavlju 23., koje bi se sada trebalo ''uvjetno'' zatvoriti pod strašnom cijenom koju nam navodno tovari na leđa vladajuća kamarila.

Referendum, s datumom koje će namjestiti vladajući, ili izbori s pozitivnim rezultatom za hrvatske stranke: oni bi odmah izmijenili sliku novog hrvatskog političko-diplomatskog pada u propast.

Domagoj Ante Petrić/hrsvijet

 

 

2. svibnja 2011.
Hrvatska alternativa, mimo današnjih propalih likova strave
PLAN ''B''- BALKAN, JEDINA ALTERNATIVA KOJU JE VLAST STVORILA

Dvoje od najslabijih ministara vanjskih poslova unutar Europske unije, slovački i austrijski šefovi diplomacija, boravili su u utorak 26. travnja u Zagrebu. Došli su kako bi nas uvjerili da će nas oni snažno poduprijeti u nastojanjima da tijekom lipnja potpišemo pristupni ugovor s EU, ali, i to je najvažnije, uvjeravali su nas da se moramo ''okrenuti budućnosti'', što se strašne haaške presude tiče. Jest ona važna, rekao je Slovak kao da čita iz neke kartice, ali pustite vi to. To nema veze s Europskom Unijom, presuda je ružna ali zanemariva, ispunjavajte Vi i dalje ono što se od Vas zahtjeva, pa će sve biti dobro.
Žalosna uloga slovačkoga dužnosnika, ali on je samo prolazno lice u povijesti diplomacije. Isto kao i g. Brammertz, za kojeg smo mislili da je sve rekao nauštrb Hrvatske, do dana 15. travnja 2011. Ali nije: doći će nam i 4. svibnja s novim ultimatumom umiljatoj vrhuški. A zašto i ne bi?
Naravno, proći će i svibanj i lipanj, i odmah zatim i novi, potpuno izmišljeni rok u listopadu 2011., a od konačnog ugovora s Unijom ne će biti ništa. Jedino će biti kao i do danas, novih poteza sluganstva lažne elite, to jest kamarile, koja je u Zagrebu zaposjela vlast.

Narodu je jasno i narod zna sve odgovore. Ali nema instrumente

 

Narodu je to jasno, zato je i potpora projektu ulaska u Uniju pala duboko ispod 50 posto. EU, to jest one dvije vlade koje unutar EU-a osujećuju nas ulazak, stvaraju u Hrvatskoj ozračje skepse i klimu ucjene. Skepsu je doveo do paroksizma i Tribunal. Je li to slučajno tako, ili se očekuje da će se Hrvatska sada dobrovoljno balkanizirati? Kruta realnost udarati će nas sada sve više iz sada četnički ohrabrene Srbije, te iz Haaga., pred mrtvim očima EU-a.
Isto kao što se je znalo da Hrvatsku i njene generale nisu njeni neprijatelji blatili i progonili da bi ih 15. travnja oslobodili, danas se također zna da nas nisu 15. travnja lažno i protuzakonito osudili, da bi nas u drugostupanjskoj presudi (2013. ili 2014.), od krivice odriješili. Zna se i to, da na međunarodnom polju postoji umijeće provokacija.
Hrvatska je stala na noge u obranu istine i ujedinila se u obrani nacionalnih interesa, protiv volje vlastitog režima. Međutim, još uvijek na hrvatskom polju vlada pomutnja oko strategije koju treba sada primijeniti, jer narod nema legalne instrumente kako bi ostvario svoje interese. Mehanizmi postoje, ali nalaze se u rukama kamarile koja je zaboravila na nacionalne interese.

 

Plan B - Balkanski Plan ''elite''

 

Pantovčak i Banski dvori su uvijek imali Plan B za trenutak kad dođe do odgode sine die našeg ulaska u Uniju. Taj njihov Plan B, po njihovom Balkanu, se usavršava tijekom Igmana i Brijuna, tijekom šetnji Pahora, Tadića, Mesića, Josipovića, Kosorove, te stalnog djelovanja tihe diplomacije Budimira Lončara i Vesne Pusić
Predsjedništvo Republike i Vlada primjenjuju pomno izrađenu strategiju, strategiju Beograda i Balkanske Konfederacije. Do sada su već odradili u prijestolnicama Zapadu sve potrebito da dođe do najštetnije presude koju smo mogli doživjeti kao država na haaškome Tribunalu. Istovremeno od sakrivenih, pa prema tome i nedostojnih pregovora s EU, samo pobiremo najlošije plodove, to jest odbijenice.
Strategija režima vodit će u istom tom smjeru i dalje, što se Haaga, što se Beograda i što se Bruxellesa tiče. Igramo gubitničku ulogu, a kako kažu Jadranka Kosor i Ivo Josipović, tu ''nema alternative''. Ministar Vanjskih poslova, čovjek koji sada uživa punu potporu Jadranke Kosor od kad je u rujnu 2010. odustao od ozbiljnoga rada nakon što ga je premijerka prekorila i zaprijetila mu, najavio je pred dva dana: ako nas ne prihvate u EU, alternativa je povratak Hrvatske na Balkan.
I zaista, oni hrvatske alternative nemaju jer je ne žele imati. Nemaju alternativu C.
Naprotiv, hrvatski narod pod jednim hrvatskim vodstvom, žurno može i mora sročiti alternativu što se Balkana tiče i što se Europske unije tiče.

 

Hrvatska alternativa, kad se EU zatvara, te kad nas na Balkan žele prisiliti

 

Hrvatska ne može naći nikakvo rješenje za svoju socioekonomsku krizu pod ovim režimom nesposobnosti koji ju iscrpljuje. Ne može s tim režimom, komunističke vjernosti i kumrovečkih ideoloških laži i podvala, naći svoje mjesto u svijetu, niti zadobiti za Hrvatsku poštovanje koje joj pripada.
Jedino jedna nova, demokratska, zapadnjačka vlast, uklopljena u sustav naprednih ekonomija i zakonodavstava, može Republiku Hrvatsku obnoviti, osigurati opstanak Hrvata u Bosni i Hercegovini, vratiti povjerenje hrvatskim iseljenicima, privući ulagače poduzetničkih namjera i otjerati crveni smog koji uništava cijeli društveni život.
Idući parlamentarni izbori će nam možda biti zadnja prilika za uspostavu iskrene demokracije, pune suverenosti i vladavine vrednota euroatlantske civilizacije na našem tlu.
Domagoj Ante Petrić

 

 

19. travnja 2011.
Josipović, Pusić, Kosor - Naša smrtna presuda
D.A.Petrić
Nakon što nam već deset godina ''velika štampa'' i ''velika televizija'' i ''veliki  političari'' nameću komplekse manje vrijednosti i nemoći, nakon što nas ostavljaju bez ponosa i bez sredstava za život i za nacionalni razvoj, bez prava na slobodno hrvatsko mišljenje,  sada se je Haaška presuda  pretvorila u vrhunski scenarij njihove slave: od sada više nemamo čak ni časti ni istine, ni pobjede ni opravdanja za postojanje. Za svaku hrvatsku riječ, deset njihovih. Za svaku hrvatsku emisiju, deset njihovih. Za svaki hrvatski prosvjed, slapovi njihovih laži.
Za svakog Ivkošića, Miroslava Tuđmana, Željka Sačića, Vekića,  Borkovića, Milu Bogovića, Hitreca, Ivasa,  Thompsona, Zvonka Bušića, Aralicu,  deset Mesića, deset Pusički, deset Josipovića, deset Štrbaca, deset Kosorica, deset Carla del Ponte, deset Tadića, deset Tolića i Šprajca,  deset Vlatka Cvrtila, deset Cikotića, deset Matvejevića, deset L. Mišetića, deset Igora Mandića...Tko od tih  izravno ne optužuje lažno, taj  zavarava narod ili stvara pomutnju. Budite dostojanstveni, svaki čas ulazimo  u Europu, sve ćemo generale osloboditi drugostupanjskom presudom, s Borisem Tadićem ćemo se lijepo dogovoriti o novoj uniji...


A Vi  Hrvati, hej, budite i dalje dostojanstveni: sve  vas želimo poslati pred sudove i u zatvore, ali oni  koji budu jako dostojanstveni ući će mirno,  kao veseli uznici u Zapadni Balkan. Samo, i to vam je zadnje upozorenje, budite mirni i dostojanstveni, ne ponašajte se kao seljaci, ognjištari, kao  neka ruralna populacija, nacionalisti, primitivci: dostojanstveni budite, isto kao kad  ste glasovali za Ivu Josipovića protiv ''seljaka''  Milana Bandića. i  ružnih Hebranga i Primoraca i drugih. Isti stav, građani i građanke, istu poslušnost kao onda kad ste izabrali Josipovića i šutke tolerirali nelegitimnu pojavu Jadranke Vlaisavljević-Kosor od vas  išćemo danas !!!. Priklonite se   našoj psihološkoj akciji - sada kao tada!
Kako je kategorički rekao  Vladimir Šeks, ''relevantne'' udruge branitelja su već priklonjene briljantnoj akciji Jadranke Kosor. Na vrhu svoje lažljivosti. Vladimir Šeks je u dnevniku Nove TV, u nedjelju 17.04.2011., izrekao da je 99 posto udruga branitelja dalo potporu ''predsjednici Vlade''. I nikome ništa!


Turnir udbaških lažlivaca

Teško se je osloboditi te arogantne  kampanje koja nas s vrha režima i preko svih  medija želi uništiti.  A ona i te kako odzvanja i u inozemstvu. U Bruxellesu, gospođa Guitou je izjavila da nakon haaške presude,  Hrvatska bi mogla uči u EU jedino ako bude prvih dvadeset godina pod nadzorom privremene uprave te zajednice nad našom zemljom, ,jer je naša zemlja u poziciji ''osuđenog zločinca na uvjetnoj slobodi.'' A na to će ministri Pravosuđa i Vanjskih poslova ponoviti po deseti puta da Hrvati ne smiju oštro reagirati na jezivu presudu Tribunala, da ne bi ugrozili ulazak u Uniju.
A ulaz će  eventualno biti odobren u 2012. glasovitim pristupnim ugovorom, a nikako ne ni u lipnju ni u listopadu 2011., kao što nam lažu velika bijela glava i mala bijela glavica postojećega režima.   Proživljavamo ove dane kao one dane uspostave partizanskog i sovjetskog režima od Makedonije do Bleiburga i Trsta, od 1945. na dalje. Tada je hrvatsko ime bilo brisano na svim forumima, a ocrnjivano u svim dokumentima i poveljama. Danas kao onda, kad su jame i zatvori bili mjesto za Hrvate.


Međunarodna slika, bolja je od stanja u Hrvatskoj

Slično je bilo s Japancima  i Nijemcima od 1945. pa nadalje. Pa s Ukrajincima, i Estoncima, pa zatim i s onim tradicionalnim i čestitim Kinezima antifašistima koji su se borili protiv komunizma,  za svoju slobodu..  Svi su oni kao i mnogi drugi narodi, prepatili masovnu difamaciju kako bi došlo  do istrjebljenja, da je istrjebljenje  bilo moguća. I uvijek i svugdje, sve te  kampanje smrti naslanjale su se na lokalne Manoliće, Mesiće, Lončare, Josipoviće, Kosorice....
Ako u Hrvatskoj  danas gotovo nemamo što pametnoga ćuti, sjetimo se govora Georgea W. Busha Hrvatima  na trgu sv. Marka. Sjetimo se kršćanske  filozofije Otta von Habsburga namijenjene Hrvatima, sjetimo se brojnih propovijedi Ivana Pavla II. upućene Hrvatima. Istina je, mnogi  nam  stranci donose prijevare i strah, podižu stupove srama i grade kule laži. Ali istovremeno drugi, bezbrojni, donose nam istinu. Ili se nastoje približiti istini.

Među onima koji danas čak žale što je Washington prijetnjama spriječio da Hrvatska vojska oslobodi Banju Luku, nalazi se i američki bivši veleposlanik Peter Galbraith, koji sada snažno opovrgava mogućnost da bi  Haaška presuda mogla ožigosati Hrvatsku kao zločinačku zemlju i staviti pod upitnik nacionalnu nezavisnost. Tako stvarno i nedvojbeno jest, ali također naglašava Galbraith da je sada Republici  Hrvatskoj otežan odnos prema UE i prema međunarodnoj zajednici. Vjerovalo se ili ne, gđa. Guitou najavljuje, u tom smislu, da bi Republici Hrvatskoj trebalo preispitati odnos s kreditnim ustanovama...

Poguban scenarij  stvaraju  Kosororica, Mesić, Josipović, Lončar i neki odvjetnici

1.Najgore što se generalima pod presudom i cijeloj Hrvatskoj pod presudom može dogoditi, jest da neodgovornim, i zaista patološkim samoubilačkim nagonom, ne izmijeni sastav odvjetničkoga tima. U njemu  je barem polovica odvjetnika  dokazano nesposobna. Na tako visokim pozicijama i s tako teškim odgovornostima,  kad odvjetnik pokaže vrhunsko neznanje...možda to neznanje i nije samo neznanje. Ali recimo da jest, da je taj dio tima zaista nespreman za važnu ulogu. Gospođa Kosor je vršila pritisak i vrši pritisak i dalje, da ti ljudi i dalje ostanu na hrvatskom proračunu kao branitelji, pa su rezultati drugostupanjske presude predvidljivi.

2. Druga razina opasnosti koja je pred Hrvatskom, ali zaista kao smrtna opasnost,  jest ostanak na vlasti kamarile hadezeovaca koju je stvorio međunarodni robijaš Ivo Sanader, s Jadrankom Kosor na čelu. Oni su doveli svojim promašajima, lažima, propustima, suradnjom sa četničkim organizacijama, itd., izravno ili neizravno, do presude protiv Hrvatske. Vidljivo je da će oni  i dalje raditi u tom smjeru, jer to je u prirodi, ideologiji i osobnim interesima tih osoba.

3. Stjepan Mesić i organizirana skupina muškaraca i žena  koja se uz Ivu Josipovića sastaje i  donosi izvršne odluke  u jednoj zgradi na vrhu Pantovčaka u Zagrebu, djeluje u skladu s beogradskim interesima, u sukladnosti s Jadrankom Kosor, pa ostanu li oni na svojim položajima, likvidacijom Hrvatske će završiti cijela današnja duboka kriza.

Kako bi se to izbjeglo, postoji samo jedan put: osloboditi Hrvatsku od nesposobne, ili  filočetničke, kumrovečke i udbaške organizacije koja je na vlasti. Skoro je  infantilno to što se po skupovima Hrvata skandira da treba suditi Stjepanu Mesiću. Naravno da je to potrebno, ali postoje prioriteti. Prije toga, potrebno je smijeniti kamarilu sa trga Žrtava fašizma, kamarilu iz Banskih dvora, kamarilu s Pantovčaka.

Potrebno je da građani prestanu glasovati za formulu Kosor- Šeks, za formulu Pusić-Čačić. za formulu Milanović-Linić. Hrvatska ima nove stranke, ima hrvatske političare, ima hrvatski preporod na dohvatu ruke. Valjda nam neće patologija samouništenja biti jedini put, put u crveni mrak bilo nesposobnosti, bilo lažljivosti, bilo izdajstva! Najvažniji hrvatski poslovi vode tome, da se oslobodimo njihovih prijevara i zamki. Onda će i generali Hrvatska biti izvan opasnosti. (Hrsvijet)

 

 

15. travnja 2011.
Lažno podgrijavana "stručnost" guvernera Rohatinskoga jednaka je njegovoj političkoj nespremnosti
Domagoj Ante Petrić
U srpnju 2009. pojavila se je na ''facebooku'' grupa ''Rohatinski za premijera''. Bijeg Ive Sanadera iz Banskih dvora otvorio je od prvoga dana mnoge mogućnosti za političke slagalice, pa nitko nije tada toj pojavi dao veću važnost. Guverner Hrvatske narodne banke, Željko Rohatinski, rekao je tada da mu zbivanja na ''facebooku'' uopće nisu poznata, da bi ipak godinu i pol dana  kasnije službeno opovrgnuo glasine o nekoj njegovoj političkoj igri usmjerenoj prema Banskim dvorima.
Jedna minorna stranka izgubljenih lica kao što je to HSLS ipak održava poganu vatru pred likom našega prvoga bankara. Naravno, HSLS sam po sebi nema snage za takvu ulogu, ali iza kulisa su se  micali i miču organizatori lažnih anketa i autori senzacionalističkih naslovnih stranica, koje bi lažne brojke istraživanja javnoga mišljenja, kroz takve članke trebali pretvoriti u istinite; ''Građani bi Rohatinskoga za premijera'', ustvrdio je jedan od tih tjednika.

Ništa manje od toga!
Darinko Kosor, Todorićev koncern, časopis ''Nacional'', Ljubo Jurčić, neki strani investicijski fondovi, mašu s tobožnjom financijskom stručnošću Željka Rohatinskoga, a ta njegova "stručnost" je toliko velika kao i njegova nespremnost što se politike tiče. Nema sumnje da se guverner Hrvatske narodne banke danas nalazi u neugodnom položaju: svjestan je svojih tehničkih sposobnosti ali također i granica svoga političkog znanja. Zasigurno se on ne želi pretvoriti u nekog ridikula, kojim bi vladali iza premijerske fotelje neke opasne interesne grupe.

Može li se Rohatinskoga ucijeniti i prisiliti?
Može li se Rohatinskoga ucjenjivati, pa da konačno prihvati da ga neka montirana ''treća opcija'' ponudi kao premijera? Naravno, pod nadzorom financijskih internacionala, pa lažnih liberala HNS-a i HSLS-a, te jednoga dijela vrhuški SDP-a i HDZ-a, predstavivši ga  kao ''mesiju''? Nema ni logike ni naznaka da bi na tako jadnu ulogu Rohatinski pristao i upustio se u izborne manevre, a napustio sve ono što zna i voli raditi. Takvi smrtni skokovi, iskorištavanje imena nekog stručnjaka, u svijetu su poznati i istrošeni, posebice u državama Trećega svijeta. Ponekad su kratkoročno na izborima  uspjeli, ali donijeli su na kraju sramotu svim protagonistima, a njihovim zemljama jad i bijedu.
Međutim, Josip Kregar se upravo nudi za tu ulogu i tvrdi da je on nešto novo u politici. I Željko Kerum se poigrava s projektom koji cilja na Trg sv. Marka, kao i don Ivan Grubišić. Pa čak i Dragutin Lesar, koji tvrdi da je njegova politika prava novost. Moglo bi se i dalje nabrajati, a ta sama imena kao tobožnji novi ljudi za novu politiku, ukazuju na prijezir koji prema hrvatskome narodu goje ljudi iz prvoga ili drugoga pokoljenja orjunaških i udbaških  slugana. (Hrvatski-fokus)

 

 

 

6. travnja 2011.
Crna trojka iz Smederova
Nisu se Boris Tadić, Jadranka Kosor i Borut Pahor sastali 1. travnja  2011., bilo gdje. Kao nositelji ideje države SHS-a izabrali su rekonstruirani dvorac srpske dinastije  Obrenović u  Smederevu, čedrtesetak kilometara od Beograda, na  imanju kojeg je Miloš Obrenović kupio 1829., a kojeg ni partizani ni Rusi nisu ni srušili ni pokrali, kako bi taj ljetnikovac svjedočio o veličini srpske vodeće klase.
Štoviše, 1961. Tito je naredio da arhitekt Bogdan Bogdanović  zgradu  preuredi, a cijelom kompleksu od 34 hektara dao je ime Zlatni brijeg. Makar je srpski puk i dalje vilu nazivao ''Vila Obrenović'', a partijski službenici ''Vila izvršnog veča''.
Pahor, koji stalno naglašuje da je njegova uloga samo posrednička ''pri stvaranju nove alijanse na Zapadnom Balkanu'', u Smederevu je otkrio svoje divljenje spram Obrenovića i Karađorđevića, ''što nikako ne znači da  zagovaram povratak u monarhiju. Svako vrijeme ima svoje'', naglasio je slovenski predsjednik vlade. S time se je složio i Tadić, rekavši da je kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca mrtva, ali da bi ona mogla ''da vaskrsne pravo ovde na ekonomskom planu'', pa će tako sve tri države zajednički nastupati prema ostatku svijeta. U Beogradu se je nakon toga postavilo i logično pitanje, znači li to da te tri države trebaju uspostaviti prethodnu carinsku i monetarnu uniju, na što je Jadranka Kosor samo odgovorila da ''za Sloveniju to ne dolazi u obzir pošto pripada Europskoj uniji''.
Srpski predsjednik docet
Strani novinari su zapazili kako je Srbija htjela na tom sastanku nametnuti svoj vlastiti hijerarhijski primat: predsjednik Republike Srbije je bio prva figura, a ne srpski premijer Mirko Cvetković, koji se nije ni pojavio, a trebao je nastupati  kao domaćin svojim kolegama s kojima je na istoj razini. Tako je ispalo da su Kosor i Pahor  protokolarno bili nižega ranga pa su  prema tome  davali vodeću riječ Tadiću, kao domaćinu i predsjedniku Republike. Gospođa Kosor je najavila da će uskoro Cvetković doći u Zagreb s dokumentima raznih sporazuma koji nisu potpisani odmah na licu mjesta. Hrvatski Sabor i hrvatska javnost, nemaju pojma o čemu se radi.
Osim toga, Tadić, uz klanjanje i odobrenje Jadranke Kosor i Boruta Pahora, točno je obnovio kompoziciju SHS: već kad se govori o suverenim državama, po istom kriteriju je mogla biti pozvana na tu konferenciju  Bosna i Hercegovina, i Crna Gora i Makedonija. Ili je zamisao  samo anektirati te zemlje naknadno, kao što se to pita  crnogorska Dukljanska Akademija nauka i umjetnosti, podsjećajući  na tvorevinu SHS iz 1918. A u raspravai se je jedan ugledni crnogorci pravnik sjetio da ''trojka iz Smederova'', možda nalikuje u političkom smislu na ''crne trojke'' Draže Mihailovića, krojeći sudbinu nesrpskim narodima, uz privolu srpskih slugana koji su si prisvojili za ovu zgodu, ovlasti koje nemaju.
Kosovo opet kao žrtva
Nisu Hrvatska te Bosna i Hercegovina, jedine programirane žrtve balkanske crne trojke. Tu je i Republika Kosovo, koja bi prema zamisli Borisa Tadića i Boruta Pahora trebala uletiti na razne forume i koferencije njihovog ''regiona'', bez povrede za Srbiju, a Srbija ne prihvaća prisustvovati nijednom međunarodnom sastanku, ako je na njemu prisutno Kosovo kao neovisna država.
Samo kao primjer ozračja u Smederovu: slovenski premijer je najavio da će se 15. travnja 2011.održati u Sloveniji, na Brdu kod Kranja, ''presudna'' konferencija ministara pravosuđa Zapadnoga Balkana, ''koja ne bi imala  smisla bude li odsutna Srbija, a htjeli bi svakako da dođe i Kosovo.'' Kako će to estradni šarmer Pahor izvesti: najbolje bi bilo da Kosovo prihvati neku formulaciju ''koja bi na neki način dala naslutiti da je  njegova neovisnost u procesu usavršavanja'', što bi svakako ohrabrilo beogradsku vlast. Dakle, Priština bi trebala priznati na svoju nezavršenu neovisnost jer je još djelomično pod nadzorom stranih snaga, a takva  bi se se pravna figura zaista mogla srušiti u skoroj budućnosti potezom pera!
Što Hrvatska radi na takvim Igmanima i Smederovima?
Jučer je Stipe Mesić prljao političku scenu u Igmanu, danas je prlja Kosorova po Smederovu, a Josipović gdje god stigne. Što Hrvatska uopće traži na tim okupljalištima laži, podvala i kobnih dogovora? Sa Srbijom, koja je u potpunoj gospodarskoj propasti, osvajat ćemo zajednički svjetska tržišta? Sa Slovenijom, koja je preko Pahora najavila da samo koordinira Zapadni Balkan, bez učešća u bilo kakvom važnom zajedničkom gospodarskom projektu? Koraci iz Banskih dvora i s Pantovčaka vode tamo gdje se odlučuje o poništenju hrvatske suverenosti,  idu na Igman, u Srbiju ili u Sloveniju na ''multietične'' dogovore.
Hrvatski poslovi su pred nama, treba ih žurno obaviti: treba  spriječiti da se  ta farsa korumpiranih vladara nastavi i stvori oko Hrvatske trajan obruč. A farsa će prestati, tek kada izborna metla pomete korumpirane vladare.
Domagoj Ante Petrić (hrsvijet)

 

 

1. travnja 2011.
Dok svijet hipokrita šuti, Mihovil Biočić je progovorio
U vrijeme agresije Muslimana na Hrvate iz BiH je milijun izbjeglica utočište našlo u Republici Hrvatskoj
Licemjerstvo je prava struka, stalno se usavršava. Moglo bi se reći da licemjernim ljudima nije dovoljno diplomirati na ''Fakultetu političkih sramnosti'', nego da od njih javni život zahtjeva i to da se specijaliziraju u stanovitim branšama. Tako je nedavno objavljen članak koji u naslovu tvrdi da su Mladen Bajić, državni odvjetnik, i Željko Rohatinski, guverner Hrvatske narodne banke, ''svete krave'' koje nitko u Hrvatskoj ne smije ili navodno ne želi kritizirati. Članak  gotovo izravno potvrđuje postojanje te hipokrizije koja se nameće hrvatskome društvu.
U slučaju Bajića i Rohatinskoga, to poštivanje njihovoga lika možda je posljedica njihovih iznadljudskih vrlina, ili pak postoje neke direktive po kojima se o njima ne smije biti kritičan, budući se navodno pripremaju za nove uloge koje iziskuju, prema stranim njihovim prijateljima, potpuno neokaljanu sliku u javnosti. Odnosno,  što manje ukaljanu sliku na sceni jadne hrvatske politike.

Mesić i Josipović, paradigme građanskih vrlina
Dvoličnost koja se nameće i to najviše preko medija u Hrvatskoj, još jasnije se opaža u slučaju Stjepana Mesića i Ive Josipovića: što god uradili nauštrb istine, zdravoga razuma, političkoga morala, hrvatskih interesa, ljudskih prava Hrvata, budućnosti države, zakonitosti, u nikojem slučaju ne smije ih se kritizirati. Štoviše, kod Mesića će sve  to biti šaljivo ako se ne može dokazati da je mudro, a kod Josipovića će uvijek sve biti samo pravedno i mudro. A lagani osmijeh njegovih usana toliko će biti simpatičan, da se njime cijelome narodu dokazuje kako vrhunska pravednost i glazbena genijalnost zaista se mogu sastati na istome mjestu, u isto vrijeme i to u jednoj jedinoj osobi.

Istina se znade, samo ju treba izreći
Prof. dr. sc. Mihovil Biočić, bivši predsjednik Županijske skupštine Splitsko-dalmatinske županije i bivši ravnatelj Splitske bolnice - do godine 2000. kad ga je protuzakonito smijenila vlada neokomunističke formacije SDP-HNS poslao je pismo dekanu splitskoga Medicinskog fakulteta zbog poziva te ustanove Ivi Josipoviću, da sudjeluje u proslavi godišnjice osnutka Fakulteta. Pismo se osniva na sramotnim riječima hrvatskoga predsjednika izrečenima pred Parlamentom Bosne i Hercegovine u Sarajevu u svibnju 2010., za koje se dotični poslije nije želio ispričati Hrvatima, a one su glasile da je hrvatska politika u Bosni i Hercegovini ''požnjela rat, smrt i sakaćenje stotina tisuća, milijuna raseljenih, uništena gospodarstva, uništene obitelji''.
Biočić je u pismu dekanu Medicinskoga fakulteta opetovao i snažne argumente kojima je od Josipovića pred godinu dana zahtijevao ispriku, a koji se upravo odnose na humanitarni rad stotina liječnika, medicinskog i pomoćnog osoblja koje je za vrijeme rata u Bosni i Hercegovini, kao i u Dalmaciji, spašavalo ljude iz susjedne države. Iz Bosne i Hercegovine 1.000.000 izbjeglica našlo je u vrijeme rata utočište u Republici Hrvatskoj.

Moralna korupcija na djelu

Nije to rekao Biočić, ali danas većina ljudi smatra da zbog toga, pozvati i primiti bez isprike Josipovića, i to samo njega iz cijeloga državnoga vrha, teški je čin moralne korupcije. Navodi dr. Biočić brojne činjenice o kojima posjeduje svu dokumentaciju jer je tada, u doba te proklinjane "državne politike Republike Hrvatske" on bio zapovjednik Kriznog stožera zdravstva za srednju i zapadnu Dalmaciju, stožera zaduženoga da pruži pomoć svima koji su bili potrebiti: liječničku njegu svim ljudima iz Bosne i Hercegovine.
Tako je samo u KBC Split liječeno 32.000 ranjenih i bolesnih iz BiH, od kojih su 40 posto bili muslimani. Iz susjedne države je u Split helikopterima prevezeno preko 7000 ljudi u kritičnome zdravstvenom stanju, a osoblje pod vodstvom Kriznoga stožera je izravno na terenu u BiH brinulo o 22.000 ljudi. Rad hrvatskih humanitaraca liječnika javno i izravno je zahvalio i tadašnji predsjednik Bosne i Hercegovine Alija Izetbegović.
U svome pismu dekanu koji veliča Josipovića prof. dr. Biočić navodi: "Kakav je bio odnos naših liječnika prema svim potrebitima pa i neprijateljskim vojnicima, koji su za hrvatske liječnike bili samo ranjenici ili bolesnici, svjedoči i događaj kada smo, kao odgovorni ljudi splitske bolnice, dr. Dodig i ja, odmah nakon ''Oluje'', otišli u Knin i u tzv. ''Južni logor'' koji je bio pod zaštitom UNPROFOR-a, posjetili ranjenike pobunjene Srbe, registrirali što im je potrebno i po povratku u Split poslali im kamion lijekova, hrane, higijenskih potrepština i ležajeva, dok su njihovi suborci naše ranjenike iz Vukovarske bolnice pred očima međunarodnih promatrača, odveli na Ovčaru.
"Takvi su bili svi hrvatski liječnici u vrijeme najvećih moralnih kušnji i takvi bi opet bili. Štovani gosp. dekane, oni koje smo pomogli to mogu zatajiti i zaboraviti, to je njihov izbor, ali onaj tko nas predstavlja, osobito u inozemstvu, to ne smije!"

 Govoriti istinu, moguće je, makar se ona odnosila danas na Ivu Josipovića, a svakodnevno bi je trebalo govoriti o Mesiću. Lako je moguće da će dr. Biočić sada doživjeti stanovite represalije, koje je zbog državotvornosti i humanosti doživio već godine 2000. Ali kad bi na stotine odgovornih ljudi s kritičnošću, a ne sa strahom, postavilo se pred današnje svete krave zločine, niti represalije se ne bi mogle događati onako kako to jugonostalgičari i partijci zamišljaju.
Domagoj Ante Petrić (hrvatski-fokus)

 

16. ožujka 2011.
Hrvatsko iseljeništvo i Hrvati u BiH očekuju drugačiju politiku
U četvrtak 10. ožujka 2011. četvero čelnika Hrvatskog svjetskog kongresa - čija je konvencija istog tog dana počela svojim radom u Zagrebu -, posjetilo je predsjednika Republike na Pantovčaku. Bio je to čin pristojnosti i institucionalne podređenosti, jer tko god sjedio u Predsjedničkim dvorima smatran je prvim čovjekom u državi.
On to po Ustavu i jest. Međutim, za mnoge iseljenike, za mnoge pripadnike hrvatskih manjina u drugim državama te za dobar dio hrvatskoga naroda u Bosni i Hercegovini, bio je to nepotreban korak HSK-a, odlazak u poklonstvo čovjeku koji ipak ne shvaća da po svim demokratskim mjerilima koje su prihvatile sve države oslobođene od komunizma osim Putinove Rusije i Hrvatske, ''neprijateljska emigracija'' više ne postoji. Niti su Hrvati izvan državnih granica neki drugi narod od ovoga hrvatskoga naroda u samoj Republici Hrvatskoj, makar ne bili odgojeni u komunizmu (oni koji žive na Zapadu), i makar su godinama i godinama uvijek prvi bili na nišanu četničkog ekspanzionizma i  zelenog fundamentalizma (oni koji su dio današnje Bosne i Hercegovine).
Vrhuška Republike Hrvatske ne smije kažnjavati ni jedne ni druge zbog toga jer vole Hrvatsku i jer su preživjeli do danas sve povijesne najezde. A kažnjava ih,  te time osakaćuje  hrvatski narod u cijelosti.
Da su to shvatili svojevremeno, ili da su to u duhu demokracije i nacionalnih interesa htjeli razumjeti Stjepan Mesić, Ivica Račan, Tonino Picula i Vesna Pusić, ne bi mostovi s Hrvatima diljem svijeta bili sistematski rušeni od 2000. unaprijed. Da to shvaćaju  danas Ivo Josipović i Jadranka Kosor, ne bi se odnosi Republike Hrvatske s tim ''drugim'' Hrvatima nalazili  na tako niskim granama kao što se nalaze danas.
Očito je da Hrvatski svjetski kongres te odnose nastoji popraviti, čak izlagajući  se kritikama, koje smatramo neopravdanima. Napori te krovne institucije dijaspore, manjima i BiH Hrvata,  vrijedni su, pa makar bili uzaludni u današnjem političkom službenom ozračju.

Ante Beljo, Davor Pavuna, Zvonko Bušić, Ivan Čizmić
Na  skupu HSK-a, posebno zapaženi  bili su  govori nekolicine istaknutih uzvanika, koji su s velikom skepsom komentirali mudre savjete hrvatskom iseljeništvu koji su proizišli od uvijek nadahnutoga predsjednika Republike i nova obećanja koje su - u odsutnosti premijerke - okupljenoj  konvenciji  prenijeli njeni  također nadahnuti predstavnici.
Među uzvanicima koji su se jasno očitovali, bili su povjesničar Ivan Čizmić,  Zvonko Bušić, požrtvovni bivši hrvatski politički uznik i emigrant,  znanstvenik Davor Pavuna, nastanjen u Švicarskoj, i Ante Beljo, ravnatelj Hrvatskog informativnog centra i čovjek koji je s velikim uspjehom vodio Hrvatsku maticu iseljenika od 1993. do 2000.
U njihovim izlaganjima jasno je ukazano  na činjenicu da od 2000. do danas službena politika Zagreba okreće leđa Hrvatima Bosne i Hercegovine, hrvatskim manjinama i ogromnoj hrvatskoj dijaspori, koja broji oko 3,5 milijuna ljudi. Samo u posljednje tri godine, oko stotinjak ponuda  Hrvata iz inozemstva koji su htjeli ulagati, blokirano je birokratskim igrama, a povratak u domovinu hrvatskih iseljenika ili njihovih potomaka, zaustavljen je birokratskim mjerama. Tražitelji hrvatske domovnice ili putovnice iz inozemstva nailaze na svemoguće prepreke, kulturni odnosi su kočeni, a vrhunac vidljive sabotaže sa strane službenoga Zagreba, jest politika prema Hrvatima u Bosni i Hercegovini. Sporadični obećavajući govori, koncerti, posjete, najave strategija i zakona koji će evo upravo sada izglasati (i tako već godinama), veselice i izložbe, stvaranje povjerenstava, salonske parade, te svečani kompromisi  da će se Hrvatima izvan Republike Hrvatske omogućiti dopisno glasovanje,  sve to samo samo su varke.

Upravo se je Ante Beljo osvrnuo na nadolazeće izbore: na sramotnu odluku Vlade da se predstavnici    cjelokupnog tog dijela hrvatskoga naroda   u Hrvatskome Saboru - svedu na samo  tri zastupnika. Razotkrio je i Vladin manevar, u kojem sudjeluju i Ivo Josipović i Jadranka Kosor, kojim će tek mali dio Hrvata izvan RH moći koristiti pravo glasa, zbog minimizacije biračkih mjesta.
Hrvatski poslovi u pravo vrijeme
S punim pravom, najavio je  Ante Beljo  podnošenje tužbe protiv odgovornih u Republici Hrvatskoj zbog kršenja ustavnih obveza, stečenih prava Hrvata u inozemstvu i izrugivanja  osnovnih načela demokracije nauštrb Hrvata izvan granica RH.
Naravno, sudski će spor dugo trajati, ne će se riješiti do ovih prvih izbora, a udbaško-kumrovečku garnituru  ne će smesti pravno protivljenje hrvatskoga naroda: nomenklatura će i dalje dok god je na pozicijama, uporno, drsko - ali i samoubilački, kao odred smrti koji vodi na vješanje suverenitet Hrvatske, marširati cestom koji su otvorili njihovi prethodnici četnici i oznaši.  Jer kako je upravo Beljo rekao, ''stav predsjednika i Vlade prema hrvatskoj dijaspori, prema Hrvatima u BiH i prema hrvatskim manjinama, to je ujedno i njihov  stav prema opstanku neovisne države''.
Izbrisati te Hrvate  iz sfere državnih  interesa, znači odustati od zakonitosti u Hrvatskoj, od narodnog jedinstva i od ogromnog ljudskog, duhovnog  i materijalnog bogatstva  kojeg možemo u hrvatskoj budućnosti umnožiti. Umnožit ćemo ga ako do kraja odradimo hrvatske poslove, počevši s onim koji je prvi na redu: izborom demokratskih,  čestitih, domoljubnih, stručnih i radišnih Hrvata da preuzmu vodstvo države. Domagoj Ante PETRIĆ (hrsvijet)


Arhiv (1 - 2 - 3- 4- 5)








Vijesti | Audio | Dom i svijet | Turizam | HIC TV | Oglasnik | Knjige | Hrvati izvan domovine | Linkovi | Marketing | O nama

Copyright 1999 - 2001 Croatian Information Centre. All rights reserved.
Included in this bulletn: Reproduction or copying of images is prohibited.
Croatian Information Centre - Service Agreements
Contact Croatian Information Centre