16. ožujka 2011.
Hrvatsko iseljeništvo i Hrvati u BiH očekuju drugačiju politiku
U četvrtak 10. ožujka 2011. četvero čelnika Hrvatskog svjetskog kongresa - čija je konvencija istog tog dana počela svojim radom u Zagrebu -, posjetilo je predsjednika Republike na Pantovčaku. Bio je to čin pristojnosti i institucionalne podređenosti, jer tko god sjedio u Predsjedničkim dvorima smatran je prvim čovjekom u državi.
On to po Ustavu i jest. Međutim, za mnoge iseljenike, za mnoge pripadnike hrvatskih manjina u drugim državama te za dobar dio hrvatskoga naroda u Bosni i Hercegovini, bio je to nepotreban korak HSK-a, odlazak u poklonstvo čovjeku koji ipak ne shvaća da po svim demokratskim mjerilima koje su prihvatile sve države oslobođene od komunizma osim Putinove Rusije i Hrvatske, ''neprijateljska emigracija'' više ne postoji. Niti su Hrvati izvan državnih granica neki drugi narod od ovoga hrvatskoga naroda u samoj Republici Hrvatskoj, makar ne bili odgojeni u komunizmu (oni koji žive na Zapadu), i makar su godinama i godinama uvijek prvi bili na nišanu četničkog ekspanzionizma i  zelenog fundamentalizma (oni koji su dio današnje Bosne i Hercegovine).
Vrhuška Republike Hrvatske ne smije kažnjavati ni jedne ni druge zbog toga jer vole Hrvatsku i jer su preživjeli do danas sve povijesne najezde. A kažnjava ih,  te time osakaćuje  hrvatski narod u cijelosti.
Da su to shvatili svojevremeno, ili da su to u duhu demokracije i nacionalnih interesa htjeli razumjeti Stjepan Mesić, Ivica Račan, Tonino Picula i Vesna Pusić, ne bi mostovi s Hrvatima diljem svijeta bili sistematski rušeni od 2000. unaprijed. Da to shvaćaju  danas Ivo Josipović i Jadranka Kosor, ne bi se odnosi Republike Hrvatske s tim ''drugim'' Hrvatima nalazili  na tako niskim granama kao što se nalaze danas.
Očito je da Hrvatski svjetski kongres te odnose nastoji popraviti, čak izlagajući  se kritikama, koje smatramo neopravdanima. Napori te krovne institucije dijaspore, manjima i BiH Hrvata,  vrijedni su, pa makar bili uzaludni u današnjem političkom službenom ozračju.

Ante Beljo, Davor Pavuna, Zvonko Bušić, Ivan Čizmić
Na  skupu HSK-a, posebno zapaženi  bili su  govori nekolicine istaknutih uzvanika, koji su s velikom skepsom komentirali mudre savjete hrvatskom iseljeništvu koji su proizišli od uvijek nadahnutoga predsjednika Republike i nova obećanja koje su - u odsutnosti premijerke - okupljenoj  konvenciji  prenijeli njeni  također nadahnuti predstavnici.
Među uzvanicima koji su se jasno očitovali, bili su povjesničar Ivan Čizmić,  Zvonko Bušić, požrtvovni bivši hrvatski politički uznik i emigrant,  znanstvenik Davor Pavuna, nastanjen u Švicarskoj, i Ante Beljo, ravnatelj Hrvatskog informativnog centra i čovjek koji je s velikim uspjehom vodio Hrvatsku maticu iseljenika od 1993. do 2000.
U njihovim izlaganjima jasno je ukazano  na činjenicu da od 2000. do danas službena politika Zagreba okreće leđa Hrvatima Bosne i Hercegovine, hrvatskim manjinama i ogromnoj hrvatskoj dijaspori, koja broji oko 3,5 milijuna ljudi. Samo u posljednje tri godine, oko stotinjak ponuda  Hrvata iz inozemstva koji su htjeli ulagati, blokirano je birokratskim igrama, a povratak u domovinu hrvatskih iseljenika ili njihovih potomaka, zaustavljen je birokratskim mjerama. Tražitelji hrvatske domovnice ili putovnice iz inozemstva nailaze na svemoguće prepreke, kulturni odnosi su kočeni, a vrhunac vidljive sabotaže sa strane službenoga Zagreba, jest politika prema Hrvatima u Bosni i Hercegovini. Sporadični obećavajući govori, koncerti, posjete, najave strategija i zakona koji će evo upravo sada izglasati (i tako već godinama), veselice i izložbe, stvaranje povjerenstava, salonske parade, te svečani kompromisi  da će se Hrvatima izvan Republike Hrvatske omogućiti dopisno glasovanje,  sve to samo samo su varke.

Upravo se je Ante Beljo osvrnuo na nadolazeće izbore: na sramotnu odluku Vlade da se predstavnici    cjelokupnog tog dijela hrvatskoga naroda   u Hrvatskome Saboru - svedu na samo  tri zastupnika. Razotkrio je i Vladin manevar, u kojem sudjeluju i Ivo Josipović i Jadranka Kosor, kojim će tek mali dio Hrvata izvan RH moći koristiti pravo glasa, zbog minimizacije biračkih mjesta.
Hrvatski poslovi u pravo vrijeme
S punim pravom, najavio je  Ante Beljo  podnošenje tužbe protiv odgovornih u Republici Hrvatskoj zbog kršenja ustavnih obveza, stečenih prava Hrvata u inozemstvu i izrugivanja  osnovnih načela demokracije nauštrb Hrvata izvan granica RH.
Naravno, sudski će spor dugo trajati, ne će se riješiti do ovih prvih izbora, a udbaško-kumrovečku garnituru  ne će smesti pravno protivljenje hrvatskoga naroda: nomenklatura će i dalje dok god je na pozicijama, uporno, drsko - ali i samoubilački, kao odred smrti koji vodi na vješanje suverenitet Hrvatske, marširati cestom koji su otvorili njihovi prethodnici četnici i oznaši.  Jer kako je upravo Beljo rekao, ''stav predsjednika i Vlade prema hrvatskoj dijaspori, prema Hrvatima u BiH i prema hrvatskim manjinama, to je ujedno i njihov  stav prema opstanku neovisne države''.
Izbrisati te Hrvate  iz sfere državnih  interesa, znači odustati od zakonitosti u Hrvatskoj, od narodnog jedinstva i od ogromnog ljudskog, duhovnog  i materijalnog bogatstva  kojeg možemo u hrvatskoj budućnosti umnožiti. Umnožit ćemo ga ako do kraja odradimo hrvatske poslove, počevši s onim koji je prvi na redu: izborom demokratskih,  čestitih, domoljubnih, stručnih i radišnih Hrvata da preuzmu vodstvo države. Domagoj Ante PETRIĆ (hrsvijet)

 

 

11. ožujka 2011.
Opasnost prijevremenih izbora u režiji agenata kaosa, i korumpiranih partijaca
Jadranka  Kosor -  ili  kako što prije predati  vlast crvenom SDP -u  i jugo-HNS-u
U Republici Hrvatskoj se stvara predrevolucionarno stanje. Raste broj nezaposlenih  a  neplaćenih radnika ima svaki dan više, isto kao i poduzeća koja ne mogu pokriti svoje troškove. Jadranka Kosor bjesni protiv  predsjednika Hrvatske narodne banke jer je odredio da se  ubrizga u posrnulo gospodarstvo 1,2 milijardi dolara, kako bi se smanjili efekti krize. Neviđeno je to što je  HNB morala postupiti u izravnom dogovoru s hrvatskim poduzetnicima i s bankama, kako bi izbjegla blokadu rušiteljske birokracije koju predvode Banski dvori .Na drugu stranu,  prosvjednici na ulicama i cestama održavaju svakodnevno ozračje građanskoga bunta, a kako je rekao idol marksističkih ''romantičnih'' krimića, Ernesto Guevara, zvani Ché,  ''protesti nemaju pravoga odjeka dokle god ne procuri krv po asfaltu. Pa makar to bio samo jedan mrtav, ta žrtva će  postati  naša najbolja, naša živa zastava''. Možda ta ustrajnost  organiziranih prosvjeda po Zagrebu i drugim gradovima, upravo svojim provokacijama policiji želi prouzročiti smrtno stradavanje nekog od tisuća i tisuća naivnih građana, koji nasjedaju organizatorima tih naoko  ''spontanih'' okupljanja.

Strategija poraza i  ciljevi na Balkanu
Zaista treba imati mašte za vođenje  Hrvatske demokratske zajednice (HDZ) na način koji će osigurati poraz stranke  u parlamentarnim izborima, te istovremeno voditi Vladu na način koji će isprovocirati da se ti izbori dogode brzo. Brzo, toliko brzo da se ne bi  ni jedna treća nova snaga, s nacionalnim vodstvom,  mogla pripremiti za političko takmičenje.
Retorike su različite, suprotstavljene, potezi i grimase su naoko oštre i bučne, skoro kao neprijateljske,  ali i Ivo  Josipović i Jadranka Kosor vode - svaki svoj dio Izvršne vlasti,  u istom smjeru. Toliko pričanje o Europskoj uniji uz nepopularne (ali i neučinkovite) Vladine mjere, stvara odbojnost prema Uniji u mnogim krugovima puka, dok se Zapadni Balkan promovira. Kad Predsjednik Republike povezuje datum  održavanja izbora, s ''povjerenjem'' koje Vlada uživa među građanima, on to čini na osnovi uličnih galamžija i upitnih anketa, pa time neizravno  zahtjeva prijevremene izbore. Očito, važno mu je otkinuti pa makar samo  četiri mjeseca od ustavnoga roka, kako se ne bi prije izbora otvorio treći, hrvatski  demokratski put.

Predstava za poraz HDZ-a
A što radi u tom okviru predsjednica HDZ-a i Vlade? Ispod plašta novinarskih tračeva, najavljuje se iz njene vrhuške HDZ-a da će ipak, u stranci biti ''izbori''.  Kandidatkinja  će biti jedna, sadašnja predsjednica, a ako  ona slučajno  dozvoli da se pojavi još i neka druga kandidatura za stranačkoga predsjednika, tu će kandidaturu...morat  sama predsjednica prethodno  odobriti!
U tom gustom mulju ''stranačke demokracije'', koja navodno treba voditi u pobjedu,  najavljuje se odlazak Andrije Hebranga,  Ive Jarnjaka i Vladimira Šeksa iz stranačkoga vrha: njih troje,  koliko god više ne uživaju neke simpatije među članovima stranke,  ipak vole HDZ, a već iz osobnih razloga, žele da im stranka pobijedi. Oni su ti koji danas  nastoje savjetovati Jadranku Kosor, bez uspjeha i procijenili su opasnost skoka u prijevremene izbore.  Na njihova mjesta trebali bi doći ''novi'' ljudi poput Jasena Mesića, kumrovečkog vježbenika i suradnika gđe. Mirjane Sanader u euro-arheološkim transakcijama  na  hrvatskom Jadranu. Njih izborni poraz ne zabrinjava. Kada  stranka izgubi, onda će njima njihov    kumrovečki pedigrée osigurati  dobar tretman također i kod novih vlastodržaca. Osigurat će ga njima, i svima njima  sličnima, zaslužnima za poraz HDZ-a.
U današnjem beznadnom političkom krajoliku, ne bude li treće, demokratske i hrvatske snage - može se dogoditi da Socijaldemokratska partija (SDP) i Hrvatska narodna stranka (HNS)   već u prvom krugu  izbora osvoje preko 50 posto glasova (od onih  građana koji će izići na birališta). Zato jedan dio glumaca na najvišoj državnoj pozornici ruši ono što bi trebalo biti vlastito polje, a drugi dio forsira lažno  ''rješenje svih nedaća'', odnosno prijevremene izbore pod današnjim uvjetima.

Zašto su protiv HDZ-a, čak i s takvim vodstvom
U jednom nastupu na Hrvatskome radiju, predsjednik  braniteljske udruge dobro  je  opisao stanje u stranačkom životu: SDP i HNS su programski skroz prožeti duhom Jugoslavije i marksizma, članstvo većinski tolerira takav dogmatizam, a vrhuške su svjesno na strani hrvatskoga poraza. Nasuprot, HDZ ima hrvatski program, hrvatsku prošlost, hrvatska najveća ostvarenja i hrvatsko članstvo, državotvorno, demokratsko i napredno.. Jedino katastrofalno zlo u HDZ-u jest   to - ustvrdio je - što su se zbog korumpiranosti Ive Sanadera dočepali prvih pozicija u stranci  ljudi koji su njemu moralno bliski, a koji kao udbaši i diplomanti Kumrovca, rade u korist povijesnih protivnika Hrvatske demokratske zajednice. Treba li još nešto, kako bi zlo u politici i privredi bude savršeno?

Na ulici, sve dok ne bude kaos potpun
Ekstremna ljevica, potaknuta djelovanjem Banskih dvora i Pantovčaka, i dalje poziva na ulične prosvjede, a mnogi ljudi se odazivaju jer imaju razloga za prosvjed. I tako će to ići, kako bi kaos postao dijelom građanskog promišljanja.
Nasuprot, hrvatski branitelji, kao nacionalna i državotvorna snaga, svojim okupljanjima i djelatnostima glas su zdravoga razuma i hrvatske slobode. Branitelji su spriječili veličanstvenim skupom na trgu Bana Jelačića u Zagrebu (26. veljače 2011.) izručenje nevinog i potpuno dotučenog i izgubljenog  čovjeka, branitelja Tihomila Purde srpskom revanšističkom zatvoru. Zaustavili su također, barem privremeno, i druge bezbrojne sudske i policijske operacije nad braniteljima i ličnostima nepoćudnih Hrvata,  po ''novoj pravdi i pravednosti'' gđe. Kosor i Josipovića.Po pravdi i pravednosti koja stiže od tuđinaca, četničkoga nadahnuća i komunističke patologije.
U ovim trenucima, među hrvatskim analitičarima  postoji bojazan da  udruga HRAST, nacionalna zajednica velikog intelektualnog i moralnog kapitala, kasni sa svojim doprinosu braniteljskim inicijativama. A upravo braniteljska politička djelatnost ključna je poveznica danas,  kad se radi o spašavanju slobode,    suvereniteta i sigurnosti Republike Hrvatske. Domagoj Ante PETRIĆ

 

 

5. ožujka 2011.
Domagoj Ante Petrić: Radim i dalje za Hrvatsku, i tako ću raditi do kraja života

Domagoj Ante Petrić je član predsjedništva Hrvatskog žrtvoslovnog društva, bivši doministar u Ministarstvu Povratka i iseljeništva, bivši zamjenik ravnatelja Hrvatske matice iseljenika, publicist i novinar, nekad aktivan u Republici Argentini, a danas u Hrvatskoj. U Argentini je bio aktivan u tamošnjoj politici i u djelatnostima usmjerenima ka oslobođenju Hrvatske, te je bio tajnik za kulturu i informiranje u prvom predstavništvu Republike Hrvatske. U Hrvatsku  je iz emigracije prvi puta došao 1991. godine.

HRsvijet:  Gospodine Petriću, hrvatskoj javnosti je skoro nepoznato kako ste i Vi bili jednim od svjedoka Bleiburga. Kako ste se našli u toj ulozi?

- U tragičnom svibnju 1945. imao sam šest godina. Moja obitelj je bila svjesna kako će komunisti također i u Zagrebu počiniti masovne pokolje nad ljudima koji su se aktivno nalazili na hrvatskoj strani ili barem nisu bili umiješani u mrežu pobornika partizanske, odnosno jugoslavenske strane. Činjenica kako je u Zagrebu tada bilo preko 200.000 ljudi koji su pobjegli ispred partizanskoga noža iz Like, Dalmacije, Istre, Bosne, Hercegovine, Slavonije, Zagorja, Vojvodine, Srijema, itd. sama po sebi govori što je narod očekivao od onih koji su tada nosili samo i jedino crvene barjake, koji su kao vrhovnog vođu priznavali Staljina, a tek onda lokalne i srpske rukovodioce. U to vrijeme, svi su ti komandiri, komesari, i ''osloboditelji'', na prvom mjestu slavili Staljina i Crvenu armiju, pa Tita i Partiju, a ubijali su Hrvate po nacionalnoj osnovi. Odnosno, sve one koji su željeli suverenu Hrvatsku i očuvanje katoličke vjere. Ubijali su masovno i Hrvate muslimanske i pravoslavne vjere.

HRsvijet: Dobar dio života proveli ste u Argentini. Kako ste tamo dospjeli?
- Poslije II. Svjetskoga rata, argentinska vlada je postupila veoma humano, otvorivši vrata  ratnim izbjeglicama iz Srednje i Istočne Europe, prema kojima je djelomično razorena, ali i osiromašena Zapadna Europa postupala uglavnom bešćutno. Usput rečeno, Argentina je u toj europskoj katastrofi vidjela neizravnu svoju korist: od 1946. do 1949. osim političkih izbjeglica, uselilo je u tu južnoameričku zemlju preko 180.000 tisuća Talijana, 100.000 Španjolaca, 20.000 Grka, itd., a svi smo mi dali ogroman doprinos napretku Argentine na svim poljima. Kad se je u demokratskoj Europi stanje normaliziralo, mnogi su se tadašnji ekonomski emigranti vratili u svoje domovine. Naravno da tako nije bilo i u slučaju Hrvata, pa je tako moja obitelj ostala u Argentini.

HRsvijet: Hrvatska iseljenička zajednica u Argentini je zahvaljujući i fizičkoj udaljenosti od Titove Jugoslavije, s vremenom postala jedna od najutjecajnijih hrvatskih zajednica u svijetu, što se očitovalo i kod uspostave i obrane hrvatske neovisnosti.
- Hrvatski emigranti su i dalje živjeli za Hrvatsku. Samo mali broj njih stekao je neko bogatstvo, napori ali i snovi bili su usmjereni prema Domovini, pomaganju rodbine u Hrvatskoj (koja za nas nikada nije bila ''stari kraj'' bez pravoga imena) i stvaranju ustanova koje su održavale hrvatski društveni, kulturni i obrazovni život. Naravno, i političke inicijative za nezavisnost Hrvatske pred stranim vladama, međunarodnim ustanovama, te u nakladništvu.

HRsvijet: Kad ste se i zbog čega vratili u Hrvatsku?
- Dne 6. svibnja 1945., u nezaboravnu nedjelju oko 2 sata poslijepodne, usred plača sviju, rekao sam dječjim, ali i hrvatskim optimizmom: ''ja znam da ću se vratiti''. U tom sam uvjerenju živio i radio.

HRsvijet: Posljednja dva desetljeća puno se toga promijenilo. Budimir Lončar, jedan od kreatora uvođenja embarga Hrvatskoj u međuvremenu je postao savjetnikom dvojice hrvatskih predsjednika. Vodi se agitacija protiv hrvatskih branitelja, ruši se državotvornost, komunistički zločini se minimiziraju, sve više mjera ima u korist četničkoga i općebalkanskoga duha. Kako gledate na te zaokrete?
- Mnogi su se komunisti i orjunaši samo lažno preodjenuli i nastavljaju tamo gdje su uvijek bili, potkopavajući demokratsko i nacionalno preobraženje društva. Od 2000. do danas, podlo ali neumorno uništavaju i našu diplomaciju, i Vojsku i Policiju, tiraniziraju nas svojom medijskom umreženom akcijom, itd. Ivo Josipović plete posebne saveze za Srbijom, a Srbija plete veliku spletku s još uvijek imperijalnom Putinovom Rusijom. Situacija je veoma osjetljiva. Mnogi Hrvati misle kako bi naš ulazak u Europsku uniju zaustavio te procese, drugi pak misle kako je EU opasnost što se tiče hrvatskih nacionalnih prava i interesa, posebice od kad je EU voljom njenog sloja današnjih vlastodržaca ''ukinula'' povijesnu istinu da je europski svijet izgrađen na kršćanskim temeljima. Ja osobno smatram kako Hrvatska može u EU samo kad ćemo imati Vladu koja će braniti snažno, pravnim instrumentima i s jasnom voljom sva  hrvatska prava i interese. Nažalost, nazočnost raznih Lončara i Jovića, kumrovečki indoktriniranih žena i muškaraca na vrhu države, udbaša, danas je otvorilo poglavlje velikih rizika pred nama.

HRsvijet: Haaški sud vodi dva procesa zbog navodnog zločinačkog pothvata na čelu s Franjom Tuđmanom. Srbija, zbog navodnih zločina počinjenih na hrvatskom teritoriju, vodi niz kaznenih postupaka protiv hrvatskih branitelja. Što je cilj? Pribiti Hrvatsku na stup srama ili nešto drugo?
- U Haagu, spram Hrvatske, prevladavaju filozofija i metodologija onih međunarodnih snaga koje su stvarale Jugoslaviju i koje su istu još 1990., 1991., i 1992. htjele očuvati, pa čak i pod cijenu novih pokolja, koje te snage nisu spriječile. Naravno da ti krugovi nasilja nad narodima mrze i Franju Tuđmana i branitelje, a progon branitelja se naglašava i zbog toga jer su ti hrvatski vojnici - koji su uglavnom bez potrebe  naglo umirovljeni - predstavljaju snagu, izravnu snagu poveznicu otpora svakom novom totalitarizmu i bilo kakvoj zajednici balkanskoga ili euroazijskog tipa.

HRsvijet: Hrvatske vlasti se u svemu ovome vrlo loše snalaze. Gdje su uzročnici tog nesnalaženja?

- Sve prokomunističke i četnikofilske strukture koje djeluju u krugovima moćnika, izvan su vremena i prostora. Svakodnevno ih vidimo kako iz svojih kancelarija ili sa sastanaka lažu i mute. Osobe tog usmjerenja ne mogu voditi našu zemlju ni u materijalni prosperitet, ni u  pravno i demokratsko državno ustrojstvo. Ne mogu Hrvatsku dovesti čak ni u EU, takva kakva ona jest.

HRsvijet: Mnogi smatraju kako se u današnjoj Hrvatskoj vodi prava rovovska bitka između croatista i jugonostalgičara. Dijelite li to mišljenje?
- Slažem se u potpunosti, a agresija UDBE i NKVD-a sve je veća.

HRsvijet: Smatrate li mogućom ponovnu uspostavu Jugoslavije, bilo u kojem obliku?
- Moguća je, u obliku konfederacije Zapadnoga Balkana ili Jugoistočne Europe. Tome vodi uništavanje obrambenoga i sigurnosnoga sistema, masovne dezinformacije i klevete   o Domovinskom ratu, balkanizacija estrade, zauzimanje HTV-a po jugoslavenima i kroatofobima, progon branitelja, pa i loša ekonomska politika. Iako je u Srbiji, Makedoniji i Crnoj Gori socijalna realnost mnogo, mnogo gora nego u Hrvatskoj, ipak se lansiraju parole o tome kako ''što će mi takva država, Jugoslavija je bolje rješenje.'' Zato je potrebno sačuvati svijest i ljubav prema slobodi, a korumpirane strane agente, nesposobnjake i sluge stranog projekta protiv neovisnosti, treba  demokratskim putem udaljiti iz pozicija moći.

HRsvijet: Prema Stjepanu Mesiću  na Bleiburgu nije bilo zločina, a za tisuće masovnih grobnica u Hrvatskoj i Sloveniji, prema njegovom mišljenju, tek treba utvrditi kako su nastale?
- Stjepan Mesić je neka vrsta prostačke paradigme Jugoslavije. Josipović i kumrovečke dame i drugovi, samo su nježnije paradigme tog istog djelovanja.

HRsvijet: Dio hrvatskih medija redovito pokušava alarmirati javnost kako su hrvatski branitelji krivci za loše stanje u državi. Prigovara im se zbog mirovina, invalidnina, itd. Međutim, ni jedan medij ne želi objaviti analizu o tome kolika proračunska sredstva idu partizanskim borcima, nekadašnjim pripadnicima JNA, OZN-e, UDB-e, KOS-a i različitim komunističkim sekretarima. Gledate li na to kao na još jedan pokušaj ocrnjivanja branitelja od strane jugoslavenske frakcije?
- Proučavanje realnosti i medijska analitika samo mogu afirmativno odgovoriti na vaše pitanje.

HRsvijet: Hrvatski branitelji su nekada bili u ogromnoj većini uz HDZ. Na proteklim izborima neke su braniteljske udruge podržale Ivu Josipovića. Danas braniteljska populacija izgleda razjedinjeno?
- Podsjetit ću Vas kako je već 1999. jedan od grlatih bivših branitelja podržavao veoma aktivno u HDZ-u i u udrugama, kandidaturu Stjepana Mesića. On danas grlato napada generala Željka Sačića i organizira neke naoko ''ispravne'' skupove branitelja i uzima sveto ime križa kao paravan. Jasno je da je rabota krtica, donekle uvijek uspješna. Zato svi oni i rade kao krtice, unutar samoga korpusa kojega napadaju. Svaki rad, krticama postiže učinke, to se dogodilo i u HDZ-u osobito nakon smrti Franje Tuđmana. Ipak, branitelji su ratnici: jasni pojmovi, manje retorike, jasniji ciljevi. Hvala Bogu! Zato se nadam kako ogromna većina branitelja zna gdje je istina. A na političkom planu, danas rascijepana konzervativna, državotvorna, domoljubna, kršćanska, demokratska  Hrvatska, traži svoj put, čeka da se HDZ oslobodi teške ostavštine i nametnutih ''lidera'' po Ivi Sanaderu. Ako do toga ne dođe u veoma kratkom roku, politički spektar će se svakako preustrojiti u korist realne, ne medijske Hrvatske. Internet je danas veliko oruđe u rukama naroda, što dokazuje uspješan rad Portala.

HRsvijet: Vi osobno, kako se vidite u tom procesu?
- Radim i dalje za Hrvatsku, i tako ću raditi do kraja života. Podržavat ću djelom, ne samo dobrim mislima i razgovorima u uskim krugovima prijatelja istomišljenika, sve inicijative koje su na pomolu. Neke su već ostvarene, treba ih proširiti, a druge se pojavljuju u politici glede skorih izbora.
Razgovarala: Mila Marušić (hrsvijet)

 

 

25. veljače 2011.
Rečenice koje razotkrivaju tajne nagone u politici. Od  Kosoričinoga broša do ruske ''superdržave''
STJEPAN MESIĆ I JADRANKA KOSOR - KADA GRIJEŠE, GRIJEŠE  S POSLJEDICAMA

Stjepan Mesić se je solidarizirao s  Moamerom el Gadafijem  i obnovio mu izraze svog povjerenja ponovno ovih dana, kad je libijski narod bio podvrgnut luđačkoj represiji  tog diktatora.  Očito   je da je doživotni Mesić opčaran sa zločincima. Više nego ''doživotni bivši predsjednik'', Mesić je neki  uvijek djelatni obožavatelj teških kriminalaca, masovnih ubojica, protukršćanskih, protuameričkih,  protueuropskih diktatora: maršal Tito, Fidel Castro, razni azijski despoti  pa u tom društvu, i Gadafi. ''Bivši doživotni'' causeur je  s tom  jednom rečenicom poklonstva Moameru u ovim trenucima,  odvratio od sebe i one zadnje naivčine koji su bili obmanuti  njegovom vašarskom retorikom balkanskoga čiče. Jedna rečenica je ponekad dovoljno kako bi se čarolije rasplinule.

Politička čarolija čarobnih broševa

Nešto slično dogodilo se je i Jadranki Kosor, kad je neizravno objasnila  svrhu svojih političkih ezoteričnih broševa. Pred televizijskim kamerama  narušila je  ''čaroliju'' koju su ti njeni broševi trebali izlijevati  na naivan puk. Zaista, pred nekoliko dana, dok  je televizijski  snimatelj  informativnog programa  snimao njen nastup   onako kako se snima sve  političare tijekom javnih događanja, ona ga je  upozorila:''snimi moj broš''. Nastojala je da ju samo snimatelj čuje, ali rečenica se je ipak jasno čula u emisiji i ostala je zapažena u cijeloj Hrvatskoj. Pojavili su se komentari  gledatelja: pa što je to u njenim broševima, zašto bi ga mi morali gledati,  kako bi to broševi morali djelovati  na nas. Kako i zašto se je premijerka stavila uz bok Carle del Ponte kao manipulatorica s broševima, vjerojatno će se jednom saznati. Neki zajednički   običaji i mode ne podudaraju se samo zakonom slučajnosti, nego su utemeljeni i drugim motivima.. Međutim, ako su te političke čarolije imale i do danas  veoma slab učinak nad gledateljima hrvatske  televizije,  nakon tog ispada neoprezne predsjednice Vlade, po pravilima ezoterije one su izgubile svaku vrijednost. Jer na   obrede PR-a  se ne smije ukazivati, pa tako ni na ovu ''čarolijiu'' političke  magije. Efekti su definitivno  nestali, hoće li nestati također i ti dražesni ukrasi?  Na drugoj strani Mediterana, nestat će sa scene i Gadafi, barem iz društva  vodećih struktura. Hoće li se  u neku od svojih jaruga zatvoriti i njegov zagrebački partner, ili će kao ključni čovjek Partije i dalje stvarati pomutnju u  demokratskom  sustavu?

Ponovno program za euroazijsku  ''superdžavu''

U Moskvi je zamjenik predsjednika vlade, Igor Suvalov, najavio je da njegova zemlja stvara ''Euroazijsku uniju'', to jest jednu novu zajednicu država  koju će sačinjavati Rusija, Bjelorusija, Kazahstan i Srbija, a eventualno bi se trebala pridružiti i Ukrajina. Prijestolnice bi bile četiri u toj novoj Uniji: Sankt Petersburg, Minsk, Alma Ata, Beograd i, jednoga dana, Kijev.
Suvalov, drugi čovjek ispod svemoćnoga Vladimira Putina, komentirao je prigodom svoje najave da je ''Srbija najveći oslonac Rusiji u cijeloj Europi'', a da bi se  mogli pridružiti tijekom doglednog europskog ''preustrojavanja'',  također  i Makedonija i Crna Gora. Istovremeno,  zapažene su slične izjave glavnoga savjetnika u ruskom Ministarstvu Vanjskih poslova Igora Panarina, akademika koji je završio Visoku zapovjednu školu KGB-a za sigurnost i telekomunikacije. On je član Vijeća sigurnosti Federacije, i pukovnik KGB-a. Glede prošlosti i budućnosti, Panarin hvali Staljinovu ''geopolitičku viziju'', predviđa lomljenje   Sjedinjenih Američkih Država u barem tri a možda i u  šest država, te raspadanje Europske unije, od koje bi trebala ostati samo njena ''suprakapitalistička jezgra jakih nacija.''  Rusija treba biti ''superdržava'', kaže, ali ''pošto Rusi nemaju imperijalnih ambicija, ta superdržava neće biti ništa nalik na ono što su bile  imperijalne velesile'' .

Osovina Moskva-Beograd, uz privjeske

Govoreći o Euroazijskoj uniji, Panarin je najavio da će Beograd već  godine 2020. biti jedna od prijestolnica te zajednice, a da će se ''i neke države zapadno od Srbije priključiti Uniji, jer će njena snaga i privlačivost biti dovoljno uvjerljive za takvo proširenje.''
Upravo ta rečenica govori o suštini planova spram Hrvatske, te onoga budućega svjetskoga konteksta u kojem bi se Hrvatska mogla naći u novoj superdržavi.
Neke rečenice u nezgodno vrijeme kvare  moć ezoterije, kod nekih, a   imidž bezopasnih balkanskih starćeka, kod drugih. Na koji način se plan o stvaranju Zapadnoga Balkana može uklopiti u projekt širenja Euroazijske unije prema  Jadranu i Srednjoj Europi? Iz rečenice Igora Panarina i to se može isčitati. Iz jedne rečenice. A za dodatne informacije, vjerojatno se  treba  obratiti beogradskim vlastodršcima i njihovim zagrebačkim suradnicima. Na Pantovčaku, na trgu Sv. Marka i u Grškovićevoj ulici.
Domagoj Ante Petrić

 

 

 

18. veljače 2011.
HDZ pred reorganizacijom, a Europska unija pred kušnjom
Ne mogu komunistička škola i totalitarna povijest voditi ni stranke ni preporod

Analitičari sve više spominju neku skoru reorganizaciju Hrvatske demokratske zajednice, a time otvaraju i niz pitanja o prirodi te reorganizacije. Govori se o imenima, najavljuje se opet osvježenje (u stilu Jasena Mesića), te metodologija (u stilu diktata o dozvoljenim imenima kandidata) kao i konačne izborne posljedice (uz tu reorganizaciju, analize ipak predviđaju  pobjedu SDP-a i kikiriki koalicije na idućim parlamentarnim izborima).
Jedino je jasno do sada, da budu li stare diplomantice i diplomanti Političke škole Komunističke Partije u Kumrovcu, nekadašnji pripadnici KOS-a, UDBE ili drugih represivnih struktura svojim oštrim ili svojim jedva prekrivenim diktatom određivali imena i raspored dužnosnika, te liste i kandidature u bilo kojoj stranci, demokracija u Hrvatskoj će doživjeti težak poraz. Još gore, to bi trebao biti i posljednji poraz demokracije i sustava nacionalnog suvereniteta, jer Hrvatska više nema manevarskoga prostora za daljnje jačanje četništva, komunizma i korupcije u državnim tijelima. Bilo kakav pokušaj nastavka destruktivnog procesa, stavio bi našu držav pred rub propasti.
Manjak predizborne logike
Reorganizacija u  stranci, u bilo kojoj stranci, u Hrvatskoj ili u svijetu, mora imati dva glavna cilja: što bolje služenje višim interesima svoje države i svoga članstva, te stvaranje povoljnijih unutarnjih mehanizama za postignuće pobjede na izborima. Međutim, ako se nastavlja metodologijom koja je dovela nekoga do izbornog velikog poraza, odnosno do razočaranja vlastitih birača i do nezanimanja neopredijeljenih građana, taj kontinuitet može se tumačiti jedino dramatičnom nesposobnošću, ili promišljenom taktikom kako bi došlo do novoga poraza.
Porazi stranaka koje po svom objavljenom programu i povijesti nose u sebi ideju nacionalnoga napretka, kršćanske demokracije, poštenja i drugih osobina hrvatskoga naroda, u svakom slučaju trebaju preispitati članovi samih tih stranaka, na otvorenim skupštinama, kako bi se izbjegle manipulacije čelnika koji su, zbog jednog ili drugog poroka, ipak pod sumnjom. A nastojanje čelnika da metodologiju koja je dovela do poraza održe na snazi uz neke kozmetičke promjene, treba protumačiti samo na način koji takvom postupku pripada: ili krajnja nesposobnost, ili svjestan hod u novi predodređeni poraz.
Laži o krivicama i o čudotvornim moćima EU-a
U Hrvatskoj svakodnevno službeno gaženje nacionalnih interesa, nepoštivanje načela nacionalne obrane koji se u svijetu bez prigovora poštuju, uništavanje hrvatske kulture, potpisivanje štetnih sporazuma i odstupanja, sve to obnašatelji vlasti pripisuju Europskoj uniji već godinama. A naprotiv,  Češka, Grčka, Poljska, Mađarska, Francuska i druge države, veoma često svojom politikom i odlukama, dapače osuđuju takvu praksu. Samo Pantovčak i Banski dvori žele dokazati u svojoj neiskrenoj dijalektici, da progoni branitelja, slučaj novoga hrvatskog mučenika Tihomira Purde, ponovno razaranje Vukovara na drugi način, nezakonite povlastice nekim manjinama nauštrb Hrvata, progoni Hrvata po državnim ustanovama, podilaženje balkanskoj estradi... sve to da je posljedica zahtjeva Unije. A naravno, i funkcioniranja ''pravne države'' koja sada, kažu, s takvim politiziranim iznimnim slučajevima, konačno ''radi svoj posao''.
Pravna raščlamba štetnih političkih poteza državne vrhuške, pokazala bi da je samo za manji broj od svih njih kriv EU. Laži o krivicama Unije su tolike kolike i bajke o čudotvornim moćima europske zajednice. Svaka od današnjih članica,  pogotovo zemlje koje su iz komunističkog sustava upale u EU, mogu svjedočiti tešku socijalnu cijenu koju su platile da bi mogle koristiti stanovite poticaje i beneficije. U ovakvom stanju neistine, uz gramzljivost i kontinuitet udbaških i kumrovečkih komesarki i komesara, Republici Hrvatskoj zaista treba preporod. Je li EU predstavlja taj preporod? Zbog političkog poretka i zakonodavstva, ipak taj preporod svakako ima uporište u strankama, a posebice u onima koje sačinjavaju koalicijsku Vladu.
Europska unija se u hrvatskom slučaju nalazi pred kušnjom, a istovremeno ona ne nudi sama po sebi preporod nikome, pa ni Hrvatskoj. Štoviše,  mnoge zemlje članice uopće ne vode brigu o  sudbini Hrvatske. Čak i srednjoročni interesi Unije često u Bruxellesu nisu shvaćani, ponekad su previđeni  ili zanemareni  u moru birokracije. Opće poznato je da u središnjici  ta činjenica stvara rasprave o neučinkovitosti nekih povjerenika, drugih dužnosnika te institucija.
Europska unija je pred mnogim kušnjama, ali jedna od važnijih za njezinu sudbinu, u prvoj polovici 2011. jest i stav prema Hrvatskoj. A Hrvatska u međuvremenu treba trgnuti se iz mreže velike partijske laži, osigurati strankama demokratski dignitet kako bi u Uniju ili izvan nje spasila svoju nezavisnost i svoja nacionalna prava.
Domagoj Ante Petrić

 

 

 

11. veljače 2011.
Mesićevo vrijeme traje onoliko koliko i udbaška vladavina
Katarski ulagački fondovi i strategija laži na hrvatskome području
Nakon najave ministra unutarnjih poslova Tomislava Karamarka da će se komunistički zločini konačno istraživati i procesuirati također i u Hrvatskoj, odmah su se pojavile dvije suprotstavljene reakcije. Na jednu stranu nevjerica, ''s ovakvim predsjedništvom Republike i ovakvim predsjedništvom Vlade, nikakva istraga ne može uspjeti, a još manje bi ona mogla uroditi kažnjavanjem komunističkih počinitelja''. Na drugoj strani, na onoj koja podržava nekažnjivost i eventualnu nadu da bi se 1945. godina ipak mogla ponoviti, nastao je stanoviti nemir. Za njih, samo komemoracije užasnog genocida, sadrže stanovitu opasnost da bi mlada pokoljenja mogla zauvijek odbaciti bilo kakvu kriminalnu praksu, a da bi oni i njihove osobne povijesti mogle u procesu pročišćavanja osvanuti u istinskom svijetlu.
Zbog naloga ''odozgo'', odmah je Stjepan Mesić dobio svoj prostor na televiziji, a Josip Manolić dao intervju koji je proširen gotovo po svim medijima. U ime čega su njih dvoje nametnuti, kao neki mjerodavni suci? I to nametnuti korupcijom, opet korupcijom starih. Jedan je, ništa manje ali i ništa više nego bivši predsjednik. Drugi, ništa manje nije ali niti ništa više, nego čovjek koji je progonio Hrvate, pojedinačno i masovno, koristeći  svoje visoke  položaje tijekom trajanja oznaške, NKVD-ove  te udbaške i kosovske Jugoslavije. Jedan i drugi su u mirovini, niti jedan od njih nije povjesničar, a uporno su tvrdili da ničemu nisu bili svjedoci. Prema tome, o čemu su to oni govorili? Ivo Banac, koji jamačno ne može biti upisan među hrvatske nacionaliste, ocijenio je Mesićevu televizijsku infamiju ''opasnim falsifikatom''. To je zaista bio opasni falsifikat, ali tko je dao nalog da se to ubaci u hrvatski javni život?

U ime staroga Tovariša i nove garniture
Možda su pozvani Mesić i Manolić u ime staroga ''Tovariša'' i njegovih zasluga na tim poljima, ili u ime spretne instalacije nove garniture kosovskih ''čistunaca'' u Hrvatskoj? Svakako, u svojim nastupima su bili neuvjerljivi i dokazali su se opet kao mračni poklonici komunističke laži, pjenili su se i jedan i drugi zbog obnavljanja tematike genocida iz 1945. Međutim, Hrvatska od njihovoga bijesa ne će imati koristi. Korist bi za Hrvatsku na političkome, gospodarskom i socijalnom polju proizašla jedino iz uspostavljanja vladavine poštenih, stručnih i istinskih demokratskih Hrvata.
Katarska priča i Mesićevi poslovi
U međuvremenu, Mesić, nametnut kao neka moralna okomica ''odozgo'', u dogovoru s onima ''odozgo'', po Hrvatskoj šeće neke strane fondove, navodno katarskih ili libijskih kapitala, želi im prodati Kumrovec uz uvjet da Tito bude središnja točka turističkog života. Nudi im i luke i obale, pogotovo jadranske luke i obalu, uvjerava  arapske poslovne ljude da on ima potpunu potporu sadašnjih državnih moćnika. Muti pri EBRD-u  (Europskoj banci za obnovu i razvitak) i u Hypo banci, kako te ustanove ne bi u Hrvatskoj financirale apolitične i gospodarski opravdane projekte ulaganja, te povlači svoje stare konce u Ini, tj. MOL-u kako bi ruski kapital pod posebnim uvjetima ipak zaigrao kao dominantni čimbenik na energetskom tržištu Hrvatske, Mađarske i Bosne i Hercegovine.
Kako je poznato, neki  ulagački fondovi Katara i Abu Dhabija nisu dobro gledani u Njemačkoj i u Sjedinjenim Američkim Državama: doseg poslovanja im je tamo zakonom ograničen nedavno zbog sumnje da bi mogli ugroziti nacionalne interese. U Hrvatskoj se o takvome nečemu ni ne misli, ali treba se pitati što to Mesić ima s tim stranim kapitalima. Razumljivo je onda, da su mu ipak na terenu, bliže jame u koje su bacani Hrvati.
Što ako se odgodi ulazak u Europsku uniju?
Posjet mađarskoga premijera Viktora Orbána, između drugih pozitivnih rezultata, donijela je hrvatskoj javnosti mogućnost da se suoči s istinom o eventualnosti da se ulazak naše države u EU odgodi za barem još dvije godine. Hoće li također, dogodili se to razočaranje, ta odgoda biti proglašena, verbalnim ukazom Jadranke Kosor, ''dobrom vijesti''?
Premijer Orbán je jasno kazao da unatoč svim njegovim naporima na čelu EU-a, ne postoji sigurnost o tome da će Hrvatska dobiti u travnju datum završetka pristupnih pregovora. Ako nam taj datum ne bude određen u travnju, dogodit će se nova odgoda ulaska u Uniju. (Prema poznavateljima prilika u Bruxellesu, ta odgoda bi bila od najmanje dodatne dvije godine.) Viktor Orbán je još uvijek iskazao optimizam što se tiče rokova za hrvatski ulazak, ali sama najava mogućnosti prepreka, na tako visokoj razini razgovora, potvrđuje neizvjesnost.
Što će se u unutarnjoj politici dogoditi, dođe li do odgode? Hoće li odustajanje od mineralne vode i šteđenje na papiru, biti dovoljan adut Jadranke Kosor za održavanje pozornosti? Vjerojatno ne će. U tom slučaju, ali i u slučaju poraza HDZ-a na izborima koji će se održati šest ili osam mjeseci nakon presudnog nam travnja, Manolić i Mesić odlučivat će o sudbini države. I to samo zbog toga, jer danas ''odozgo'', dobivaju potporu za svoju strategiju laži.
Domagoj Ante Petrić

4. veljače 2011.
Mediteranska zemlja Hrvatska nalazi se pred novim zamkama
Povrijeđeni i ugroženi branitelji, kao štit hrvatskih sloboda i zakonitosti

Revolucije na stari način proširile su se obalama Mediterana. Na stari način, ne na ovaj ''uljuđeni'' način kojim se pod vodstvom Ive Josipovića, Jadranke Kosoro i Stjepana Mesića odigrava retro-revolucionarni proces u Hrvatskoj, ponajviše pogodujući progonu hrvatskih ratnih pobjednika, branitelja koji su spasili integritet hrvatskoga tla od srpske oružane agresije. Uništavajući ih do zatvora, do smrti, do samoubojstva, do bolesti, do difamacije, do razaranja njihovih obitelji.
U Tunizu i u Egiptu, revolucija je krenula na ''frontalni način'', bez krinka, bez lažnih osmjeha, bez tobož pravnih smicalica i slinjenja: krenula je užasno, na onaj stari način, krvlju i drastičnim promjenama. Užasno na onaj stari način, ne užasno kao što je užasan novi način među nama. Stabilnost Maroka, Jemena i Jordanije je teško ugrožena, Sudan i Libanon se nalaze u jedva prigušenom unutarnjem konfliktu. Naravno, za međunarodnu stabilnost Egipat je najvažniji od svih tih područja, jer eventualna uspostava islamističke diktature na mjesto ove koju još uvijek, na današnji dan, predvodi Hosni Mubarak, značila bi potpuni prevrat na afričkom ali i na europskom Sredozemlju. Zasigurno bi u tom slučaju uslijedile preventivne mjere NATO-a, a eskalacija napetosti svakako bi promijenila međunarodnu sliku te bi dovela do dodatnih ekonomskih potresa.
Rušenje vlada i sustava mediteranskih zemalja buknulo je nenadano, naglo i sinkronizirano. U svim tim zemljama preduvjeti za pobune su postojali, ali nitko ih nije predviđao. Buknuli su sa savršenom planifikacijom, sinkronizirano, s podjednacim ciljevima. Može se zaključiti da je Mediteran kao takav objektiv tih eksplozija, pogotovo ako se uzme u obzir da su socijalkomunisti upravo u tom istom trenutku organizirali krvavi prevrat u Albaniji.

Mediteranske revolucije i Hrvatska

U svemu tome, mnogi analitičari se pitaju što će biti s Hrvatskom u narednim mjesecima. U ovoj Hrvatskoj koju već sada potresa podmukli građanski rat kojeg vode mračni revanšisti, pobornici totalitarizma i ukidanja nacionalnog suvereniteta. Kasta komunističkih podlaca, koja je ovih dana krenula u kriminalizaciju obrane Vukovara, nakon što je cijelu Hrvatsku prevarila i ocrnila. U Hrvatskoj se hrvatske vojnike vuče po istragama i sobama punih jedva suzdržanih prijetnji, na osnovi falsifikata, četničkih i drugih beogradskih konstrukcija, koje režim podržava.
Čak i borbu protiv korupcije koju je Europska unija nametnula 2009. smjenjivanjem Ive Sanadera s predsjedništva Vlade, totalitarni su agenti u medijima i u birokraciji ubrzo krivotvorili: rušenje Sanaderovoga aparata pretvorilo se je u rušenje većinske demokršćanske hrvatske stranke, stranke koju je on zaposjeo sa svojom kamarilom od ne više od pedesetak ljudi. Ne radi se o saniranju stranke, ne radi se o odlasku kamarile, čak ni ograničenim unutarnjim izborima, radi se o rušenju stranke u cijelosti, a to njena vrhuška navodno nije opazila.

Antikorupcija po narudžbi

Štoviše, čak i jedan dio Sanaderove, kumrovečke i udbaške kamarile smješten u vladajučim strukturama, očuvan je od ''obračuna s korupcijom''. Samo zato jer je taj segment kamarile pripadao Komunističkoj partiji, kumrovečkoj kasti i beogradskoj obavještajnoj mreži te njenim moskovskim trakama. Ti se elementi brinu sada da se borba protiv korupcije zaustavi točno pred vratima onih koje žele sačuvati nedodirnutima, jer s njima i dalje ruše Republiku Hrvatsku. A ruše ju progonom branitelja, uništavanjem gospodarstva, podvrgavanjem hrvatske kulture i zabavnog života četničkom i marksističkom biznesu. Istovremeno, djeluju kočenjem svih reformi, ulaganja i međunarodnih odnosa koji bi mogli jačati vezu Hrvatske s euroatlantskim svijetom. Jasno dovode našu zemlju u izolaciju. U izolaciju od Zapada, samo od Zapada.

Provokacije za pobunu

U Albaniji je pred deset dana predsjednik Sali Berisha teškom mukom osujetio pad svoje vlasti zbog krvave revolucije razularenih i dobro organiziranih socijalkomunista. Za sada je u toj zemlji uspostavljen mir, ali nedvojbeno je da revolucija, koja nije spontana čak ni u Egiptu, cilja također i na naš Jadran.

Neki promatrači smatraju da je balkanska i marksistička mreža postigla u Hrvatskoj svoje maksimalne učinke u drugoj polovici 2010., te da se pribojava da dosadašnjim metodama neće ostvariti svoje ciljeve. Dapače, smatraju ti krugovi da sve što je vrhuška osmislila polako ostaje bez efekta. Socijalna kriza je toliko bolna u većini domova, da protuhrvatska haranga više nije dovoljno djelotvorna a da bi otvorila vrata Zapadnom Balkanu. Zato, upravo ta socijalna kriza koja se veoma brzo širi Hrvatskom, mogla bi se pretvoriti u poticaj za stvaranje kaosa. Pomutnja u Hrvatskoj već je stvorena, a ne postoje jaki demookratski lideri jer nema ni jedne jake demokratske ustrojene snage. Što bolje od socijalne krize u planovima totalitaraca, a da se okonča razarački proces potpunim raspadom Hrvatske?

Braniteljska svijest, nacionalni odgovor kamarili

Ipak, u Hrvatskoj postoji jedna ogromna demokratska, slobodoljubiva, suvremena snaga, snaga hrvatskog suvereniteta, a to je snaga branitelja. Ona još nije ustrojena, ali ima osposobljene vođe za još jednu obranu Hrvatske. Upravo braniteljska populacija je većinski pogođena socijalnom krizom, samo treba i ona doći do spoznaje da u Hrvatskoj neće biti ni pravde, ni napretka, ni zaposlenosti, ni pravne sigurnosti, ni časnih mirovina, ni ponosa, ni poštenja, dok njome ne zavladaju domoljubi. Socijalni bunt je u stvari također i domoljubni bunt. Braniteljski bunt je također i socijalni bunt.

To je potrebno shvatiti što prije, da se jedna narodna inicijativa ne odvoji od one druge, pa da predvidljivi socijalni prosvjed ne završi kao u drugim državama Mediterana u nasilju, rušenju ustavnosti i uspostavi novog režima sluganstva i ropstva.

Branitelji su ti, koji u okvirima pravne države mogu svojim vidljivim pritiskom na visoko pozicijonirana kukavičja gnjezda, ograničiti protuhrvatski prostor manevra do skorih izbora, a tada, kao organizirana snaga, pretvoriti se u nezaobilaznu, a možda i u pobjedničku političku opciju.

Domagoj Ante PETRIĆ


 

31. prosinca 2010.
Predsjednica Vlade i HDZ-a propustila priliku: Hrvatska s ovim mikrokirurški promijenjenim vodstvom ne može braniti hrvatski ugled i nezavisnost

Hrvatska je jedna od malobrojnih država koje ili pripadaju Europskoj uniji ili teže ući u nju (barem deklarativno), a da i dalje slavi terorizam i totalitarne režime. Istina jest da su i Poljska i Slovačka i Bugarska i Rumunjska i Mađarska i Litva i Letonija i Estonija i Slovenija i Češka unijele u Uniju balast svoje tragične povijesti, povijesti sustavnog rušenjaljudskih, vjerskih i nacionalnih vrijednosti pod komunističkim i tuđinskim terorom. Ipak, to u tim zemljama ne znači da slavljenje toga komunističkog i tuđinskog terora nad vlastitim narodom, norma bez koje vladajući ne mogu funkcionirati.
A u Hrvatskoj to jest norma, pa zato i taj velik dio današnje nomenklature funkcionira upravo tako kako funkcionira: na štetu vlastite države i vlastitoga naroda. Uzaludno je Europska pučka stranka davala potporu danas zatvorenome Ivi Sanaderu, a kasnije i njegovoj nasljednici; njihova prekrivena poslušnost starom udbaškom i partijskom kalupu, za njih je prihvatljivija od ponude da se iskreno uključe u okvire zapadne demokracije i kršćanskih načela.

Inicijativa protiv totalitarizma i korupcije

Dana 14. prosinca 2010. ministri vanjskih poslova Mađarske, Rumunjske, Bugarske, Letonije, Litve i Češke zatražili su od povjerenice EU-a za pravosuđe i osnovna prava, Vivianne Reading, da žurno pokrene projekt zakona po kojem će se u Zajednici kažnjavati hvaljenje bilo kojega totalitarnog režima i ideologije, pa tako i komunizma, isto kao i poricanje ili banalizacija njihovih zločina, te krivo prikazivanje povijesti i lažno procjenjivanje njihovih represivnih metoda. Poljska i Slovačka su obećale da će također tu inicijativu podržati.
Janos Martonyi, mađarski ministar vanjskih poslova, izjavio je da je nemoguće stabilizirati demokratsku državu i demokratsku Europu ako se na nekim istaknutim položajima, u medijima i na sveučilištima slavi totalitarizam te se osujećuju istrage zločina.

Hrvatska odsutna kad se o demokratizaciji radi?

Kako to da se Hrvatska nije oglasila glede užasnih zločina crvenoga terora? To treba pitati Stjepana Mesića, Ivu Josipovića i Jadranku Kosor. Češki ministar vanjskih poslova Karel Schwarzenberg, išao je još i dalje: ''svi koji su služili na istaknut način takvim vladama ili su djelovali u represivnim sustavima totalitarnih diktatora, bilo Hitleru, bilo Staljinu, sudjelovali su u zločinima''.
Do sada, moralno reformirana Europska unija, to jest ova Unija koja 2010. godine negira svoje korijene i povijesnu ulogu kršćanstva, nije ministrima dala nikakav odgovor, već je na njihov upit glasnogovornik Matthew Newman izjavio da je spomenuta predstavka ''na razmatranju''. Znači li to da su komunjarenje na Pantovčaku i neka egzotična nova imenovanja Jadranke Kosor nešto što je dobrodošlo u Bruxellesu?
Također i u ovome novom buketu likova koji su ušli u Vladu, barem jedna osoba bila je ljubimac kumrovečke partijske škole, a još jedna istaknuti povjerenik crvenog režima. Daleko od toga da bi ovaj potez gospođe Kosor mogao biti dobro primljen u Europskoj uniji. Međutim, tamo jednostavno prepuštaju Hrvatsku svojoj sudbini. A ni Sarkozy, ni Merkel ni Berlusconi, to je sigurno, nikada ne će primiti u svoje vlade ljude koje su obrazovali KGB, Stasi ili njegove kolaterale u Jugoslaviji ili drugdje.
Češki senator Jaromir Setina, veliki zagovornik predstavke upućene u EU, izrazio je jednom hrvatskom prijatelju svoje čuđenje zbog odsutnosti Republike Hrvatske od takvih demokratskih inicijativa. U istom razgovoru mu je pak izrazio svoje ugodno iznenađenje jer se je Bugarska odazvala. Naime, u Bugarskoj je nedavno predsjednik Republike Georgi Paravanov, bivši komunist, ušao u sukob s predsjednikom Vlade Bojkom Borisovom i ministrom vanjskih poslova, kad su oni odlučili povući u Sofiju četrdesetoricu bugarskih diplomata koji su radili za tajnu policiju za vrijeme komunizma, kako ne bi radili protiv interesa zemlje u inozemstvu.
Ipak, zaključio je senator u Bugarskoj - da bude jasno, u Bugarskoj, ne u Hrvatskoj - stare totalitarne strukture više nemaju premoć u državnom aparatu. Takve teme se diskutiraju u znaku nacionalnih interesa. Proces pročišćavanja je u Sofiji počeo kasno, pa su zato korupcija i organizirani kriminal još uvijek jaki, ali ima mnogo pozitivnih izgleda za srednjoročnu budućnost.

Nakon retuširanja Vlade

Nakon mikrokirurgije koju je predsjednica Vlade obavila u ponedjeljak 27. prosinca, ostaju na tapetu ista ona pitanja koja su bila na snazi i dan prije. Može li se očekivati neko poboljšanje u gospodarskoj politici? Mogući su neki mali koraci, ne budu li se odgovorni u tom sektoru Vlade dali smesti od arogantnog miješanja nestručnih osoba. Može li se očekivati neki pomak što se tiče obrane nacionalnih interesa na međunarodnome planu, posebice što se tiče obrane nacionalnih interesa od najezde istočnih susjeda, pritisaka iz Den Haaga, te planiranih ali i samoinicijativnih drskosti nekih čimbenika EU-a čiji je zadatak nametnuti nam Zapadni Balkan?
Nikako! Hrvatska s ovim vodstvom ne zna braniti Hrvatsku nezavisnost ili ugled. Pa prema tome, niti graditi njezinu sigurnost. A što se HDZ-a tiče, on ostaje netaknut, kao osvijetljena fasada velike ispražnjene zgrade na mračnome trgu i kao pečat na pokislom papiru. Bahate, arogantne osobe, koje su duboko zakoračile u blatnjak, uvijek misle da znadu što rade. Ivo Sanader je s velikom pompom i još većim s osmjesima zadnje dvije godine šetao, mudrovao, ''radio 24 sata''., a sve to gađajući ''uništa''. Znamo kako je predstava i činjenje zla završilo.

Jadranka Kosor možda isto tako kao i on, nije svjesna da se vrti u krugu koji je sama sebi začarala. I u okruženju ljudi koji su i njezini, a ne samo Manolićevi. Ili možda ona ipak zna što radi, pa svojoj stranci i cijeloj Hrvatskoj priprema sudbinu nove duge mračne noći? Ali čak i u slučaju zlih namjera u svim tim čudnovatim igrama, te kad bimračnjaci i uvukli Hrvatsku opet u "jugonoć", niti njima se sudbina ne bi smiješila. Pa makar odselili nakon obavljenoga posla u Beograd u London ili Moskvu.
Domagoj Ante Petrić

 

 

27. prosinca 2010.
HRAST kao hrvatski preporoditeljski pokret - ili ponovno HDZ kao narodna stranka
Hrvatska je moguća samo s visokim ciljevima, teškim zadatcima, požrtvovnošću i povijesnim nasljedstvom njezinih velikana

Bude li se Hrvatska demokratska zajednica vratila narodu, pobijedit će na izborima. Ako do toga ne dođe, HRAST će preuzeti sve one odgovornosti koje je većina birača prije povjeravala najvećoj državotvornoj stranci.

Teška hipoteka koju je Ivo Sanader kao osoba predstavljao za hrvatski narod, nestala je. Na žalost, nisu nestali s političke scene njegovi suradnici u poslu dekroatizacije i demoralizacije hrvatskoga naroda, hrvatskih branitelja, hrvatskih kulturnih djelatnika i hrvatskih gospodarstvenika; oni su ostali tamo gdje ih je on postavio. Ipak, nestao je Sanader kao izravni i drski vođa jednoga razaračkog procesa kojeg je započeo s velikom i rijetko viđenom podlošću.
Kao prava krtica, čije veze s Udbom još nisu objašnjene, zaposjeo je prvo vlast u Hrvatskoj demokratskoj zajednici a kasnije i u državi, u ime nacionalnih interesa, kršćanske vjere, te vrijednosti i junaštva hrvatskih branitelja, u ime zapadne kulture i oslobađanja gospodarstva od marksističke birokracije i nepotizma. Počeo je zaista sa snažnom retorikom modernoga hrvatskog političara, a otišao je kao razgolićeni uljez s kojeg je pala krinka usred festivala.
Poslušnici i promicatelji opakog plana su ovdje na mnogim važnim mjestima. Isto kao što je Sanader bio vjerni suradnik rušiteljske politike Stjepana Mesića, tako su i oni nastavili na istoj zacrtanoj stazi. Kao najveći njihov politički nedemokratski uspjeh, bilježi se pobjeda Ive Josipovića na posljednjim predsjedničkim izborima. Teški izborni poraz HDZ-a na tim izborima, te jadni rezultati svih kandidata kojima su nacionalni interesi prioritet, posljedica su njihovoga pomno pripremljenog, planskog rada.

Manolić, Mesić, Sanader, tko je "zaslužniji"!?
Ima slika koje govore više od tisuću riječi. Jedna od njih je ona iz 2008., na kojoj se vidi Stjepana Mesića kao predsjednika Republike u trenutku kada dodjeljuje danas zloglasnome Ivi Sanaderu i Josipu Manoliću, uvijek zloglasnome krvniku Hrvata kroz desetljeća komunizma, Velered kraljice Jelene s Danicom. Dakle, u istoj ceremoniji, s istim zaslugama i na istoj stubi podija zla, svaki u svojoj specifičnoj ulozi, Manolić i Sanader. A Kum je uvijek kum, u strukturi balkanskoga podzemlja.
Mesić je objavio svojoj klijenteli da se je podvrgnuo ''rejuvenation programu'', kako bi izgledao pomlađen i prihvatljiv onima koji ipak uvažavaju i estetski dio ljudskih spodoba. Jadranka Kosor je baš paralelno, gotovo istoga dana, najavila ''osvježenje Vlade'', koje bi trebalo uslijediti idućih dana. ''Rejuvenation program''? Je li to dovoljno da Mesić postane državnikom, Hrvatom u mirovini, ili da Vlada i vrh HDZ-a postanu ono što Hrvati očekuju?

Jedan polaznik tog programa rekao mi je da su i mikrokirurgija i kozmetika korištene u terapiji. Prema njegovom navodu, radi se, uz potkožne injekcije i korištenje mnogih pripravaka, također i o postavljanju ''tibetanske maske''. Ozbiljno? Da, odgovorio je, ali on je poslovni čovjek. Međutim, političari koji u Zagrebu pohađaju taj narcistički program, zasigurno ne traže u tom postupku nikakvu tibetansku masku, nego nastoje stvoriti po svojoj mjeri obnovljenu krinku hrvatsku i kršćansku, koju će staviti na lice, posebice uoči izbora.

Koji su to novi ministri za poraz?
Veoma je upitno što će najavljeno ''osvježenje'' Vlade donijeti Hrvatskoj. Marksistički TV-komentari već najavljuju da niti jedan novi ministar ništa ne će moći uraditi u relativno kratkom razdoblju do izbora: ta je tvrdnja apsolutno netočna. U Italiji, Njemačkoj, Francuskoj, nova politička povijest govori o primjerima ministara koji su u roku od samo nekoliko mjeseci proizveli temeljite reforme na područjima njihovoga djelovanja, te time donijeli svojim državama značajan boljitak i promijenili negativan dojam o svojim vladama. Ide li Hrvatska vlada u tom smjeru, ili pak kumrovečka linija ide u smjeru ponavljanja teškoga poraza, novoga poraza jednakome onom koji se je dogodio kad je ta crvena linija iz Vlade i HDZ-a dovela Josipovića na Pantovčak?
Možda komentatori režima najavljuju neuspjeh novih ministara jer su po kumrovečkoj liniji već saznali njihova imena, pa im je jasno da ''osvježenje'' ne će imati za svrhu jačanje hrvatskoga gospodarstva, međunarodnog položaja, ili obrambenog i sigurnosnog sustava, nego bi trebalo samo formalno zadovoljiti neke sugestije iz inozemstva.

Obnovljeni HDZ ili snažan domovinski HRAST
Sanader je pao, njegove čvrste stege više nema, kriza je u stranci, kriza je u društvu, svatko tko to želi može pokušati otvaranje nekoga novog političkog puta. Jedna od najjačih i pronicljivijih ličnosti hrvatske politike, potpredsjednik Hrvatskoga sabora, najavio je da će se HDZ dubinski obnoviti, očistiti svoje redove (naravno, svoje vodstvo, jer inače čistoće nema). Kao snažnu Božićnu poruku građanima, ali ponajviše nekadašnjim i današnjim glasačima Hrvatske demokratske zajednice, rekao je Vladimir Šeks između ostaloga, da je stranka isto kao i Republika Hrvatska na raskrižju, pa da će ''nezdravi dio tkiva biti odstranjen''.
To su veoma teške riječi, koje bi u svakoj državi s ukorijenjenom političkom kulturom izazvale bezbroj pozitivnih reakcija. U hrvatskim političkim krugovima, najava je prošla kao jedna od tolikih, kao jedna od tolikih koje ustvari ništa ne znače i koje nastaju samo za jednodnevnu radost naivnih. Možda je zaista i ova Šeksova najava nevažna. ali možda i nije. Šeks drži mnoge niti u svojim rukama, posjeduje veliko znanje o osobama i o zakulisnim igrama, pa tako znade također pojedinosti o onima koji su stranku upropastili kroz Sanadera i kroz njegove moralne i ideološke nasljednike.

Znači li to da će financijski kriminal, isto kao i kriminalno odhrvaćivanje države, završiti? Ako se radi o tome, jasno je da će HDZ pobijediti na idućim parlamentarnim izborima. Navodno, taj postupak očišćenja bi trebao početi kroz nekoliko narednih tjedana. Naprotiv, ukoliko zdrava najava o HDZ-u ništa ne predstavlja, onda će hrvatska stvarna politička elita, to jest narod (jer narod već danas preuzima ulogu elite koju ne ispunjavaju ni HAZU, ni većinske stranke, ni druge ustanove) imati pred sobom veliki pothvat da se oslobodi biračke apstinencije. Istodobno moći će odbaciti dvopartijsko prokletstvo (tj., ili HDZ ili SDP).

Hrvoje Hitrec spašava ugled akademskom stališu
Ako nacionalnoga HDZ-a ne će biti na političkom prostoru, onda će postojati HRAST. Hrvatski rast, H-rast, HRAST, snažno stablo velike krošnje koje predstavlja duboke korijene u hrvatskoj zemlji, ravnotežu i mir, plemenitu i razgranatu krošnju pod kojom je u prenesenom smislu očuvan hrvatski dom. Hrast može živjeti i preko 2000 godina, može iznenaditi predatore svojom otpornošću, zaštititi one koji u njega imaju pouzdanje.
Hrvatski intelektualac Hrvoje Hitrec je kroz Hrvatsko kulturno vijeće (HKV - ustanova koja spašava ugled akademskom stališu u današnjim vremenima), objasnio sve što je za sada bilo osnovno, o političkom pokretu HRAST. Intelektualna stvarna elita davat će pokretu HRAST idejne smjernice. Čestiti političari, oni koji su nastali iz borbe za očuvanje države i demokracije (a ne političari nastali iz strančarenja), udruge i karakterni ljudi s operativnom sposobnošću te rodoljubi s govorničkim žarom, izgovorenom riječi usadit će u hrvatsko društvo značaj i domet programa, O tome se radi, na tome se radi.
S onom povijesnom, ''Hrvatska Hrvatom''. Bez skeptičnosti, bez predizbornih bijednih računica. (''Da nam je barem osam mjesta u Saboru'', na što su spali neki potkopani pravaši.) Hrvatska je moguća samo s visokim ciljevima, sa sve težim zadatcima i požrtvovnošću, s onim povijesnim moralnim zapovijedima Stjepana Radića, Milana Šufflaya, Alojzija Stepinca, Franje Kuharića, predsjednika Tuđmana, Siniše Glavaševića i svih onih koji su označili put u nezavisnost.
Domagoj Ante Petrić

 

 

 

17. prosinca 2010.
Hoće li istraga o Ivi Sanaderu biti osujećena?
Hrvatska sve više postaje bastionom organiziranoga kriminala, rusko-srpske političke, vojne i mafijaške sprege i sredozemne nestabilnosti
O četnikovanju u kazalištu Gavelli u samome središtu Zagreba, jednom od tradicionalnih žarišta hrvatske i europske kulture, više nitko ne može nikoga izvijestiti. Ministarstvo kulture nije mjerodavno, grad Zagreb nije mjerodavan, policija nije mjerodavna. Mjerodavne su udbaške i druge ekstremističke organizacije, koje to organiziraju. Ali budući te organizacije - prema diktatu prvo režima Mesić-Račan, zatim prema ''demokratskim'' kriterijima režima Mesić-Sanader, a sada prema kriterijima novih vlastodržaca ''pravednika i pravednica'' (Bože pravde, pa Ti si pravedan!), budući prema njihovim kriterijima i diktatima u Hrvatskoj UDBA ne postoji, nego su sva fizička i moralna nasilja nad Hrvatima plod ''demokratskog procesa'', četnikovanje, korupcija i sva nasilja nad Hrvatima i nad Republikom Hrvatskomnastavljaju se. Nema kome požaliti se, nitko ne će poduzeti ništa. Nastradat će, kako je i nastradao, glumac koji se je četnikovanju suprotstavio.

Šport je još hrvatski, ali evo Prosinečkoga

Zagrebačku trenutačnu nomenklaturu jedino je razočarala Blanka Vlašić kad je prekinula svoju romantičnu vezu s Nikolom Karabatićem (pa trebala se je žrtvovati glede buduće nad-države!), ali zato Partijcima utješno djeluje odlazak u Beograd bivšega nogometaša Roberta Prosinečkoga za trenera ''Crvene Zvezde'' (tako treba, pa to je klub naše zajedničke države, bre!). I nema mizerije u Hrvatskoj, jugonostalgičara, naivčine ili kandidata za neko buduće mjesto profitera, koji nije Prosinečkoga smjestio ovih dana među svemirske zvijezde. Čak i Ćiro Blažević, pod utjecajem godina i kineskih čajeva oglasio se u tom slučaju, kao da mu je to trebalo.

Crvena Zvezda, Šljivančanin i neki mizerni ljudi

Mnogi se sjećamo fotografija pukovnika Veselina Šljivančanina, koljača iz Vukovara, kako s tribine veselo maše svome sinu košarkašu Mlađenu i njegovoj ''Crvenoj Zvezdi'' na utakmicama u Beogradu: prema tome, Prosinečkov iskorak značajan je za sve udbaše i kumrovečke sluganske figure (koje, kako ti likovi sami za sebe kažu, ne postoje na visokoj državnoj razini kao agenti planiranog rušenja Hrvatske, oni su samo ljudi ''demokratskih procesa'', ''pravde i pravednosti'' te ''gledanja u budućnost''. Ej, drugovi i drugarice!).

U ovakvom ozračju, ozračju navodnoga nepostojanja udbaša i kumrovečkih egzekutora i egzekutorica (izvršiteljica) na najvišim političkih pozicijama u Zagrebu, nema reakcije niti na to što je u Beogradu stvorena nova obavještajna centrala srpsko-hrvatska (odnosno hrvatsko-srpska, kao i jezik Stjepana Mesića i Borisa Tadića). Slovenija, Albanija, Makedonija i Kosovo nisu htjeli ući u tu policijsku sjemenku nove jugoslavenske, to jest zapadnobalkanske policije.
Samo su Ivo Josipović i Jadranka Kosor početkom 2010. naredili mjerodavnom ministarstvu da užurbano priredi dokumentaciju za stvaranje te koordinacije, jer je ona srpska strana već spremno čekala u Beogradu. Sada je struktura i službeno proradila. U gradu koji je nakon Moskve i Sofije smatran trećim središtem istočnoeuropskih mafija, hrvatski će policajci sjediti rame uz rame s kolegama srpske policije, Miloševićevim ljudima, specijaliziranima za organizirani kriminal. I ti hrvatski policajci predavat će toj centrali svoje obavještajne podatke, te slušati naredbe te centrale.

Božić 2010. skoro kao nekad: jako hladan i jako crven

Zima je ove godine u Hrvatskoj jako oštra, skoro kao nekada. Po Hrvatskoj će se eksibirati Severine i dvadesetak ''zvezda'' porno, narko i šund estrade. Hrvatski Božić 2010. je sa službene strane također skoro kao nekad. Barem na vrhuškama svih vrhuški. Ocjenjivano je pozitivno četnikovanje u državnoj upravi, kulturi, športu, u medijima i na estradi. To je doseglo sramotno visoku razinu. Ipak postoji i stanovita zabrinutost u toj vrhuški, jer afera Sanader nije završena, niti se odvija u Zagrebu.
Očito je da Sjedinjene Američke Države nisu podupirale Ivu Sanadera u njegovim jugoslavenskim i korupcijskim operacijama: da jesu ne bi mu istoga trena kad mu je ukinut saborski imunitet Washington poništio vizu za ulazak u zemlju. Prema praksi to se tek događa nekih 24 sata nakon što prepreke za putovanja osumnjičenika ili optuženika nastaju. A da je Sanader imao tih zlatnih 24 sati na raspolaganju, stigao bi bio u SAD i tek tamo bi došao pod sudske postupke, koji su veoma složeni kad se radi o osobama okrivljenima samo za financijske delikte.
Pa čak ni Institut Harriman, koji djeluje u sklopu Columbia University, ne bi tako brzo razgolitio bivšega hrvatskog predsjednika vlade, kao što je to učinio: njegova katedra je bila drugorazredne važnosti, nije se radilo o stalnoj poziciji, nije za nju dobivao honorare, a prihvatili su ga kao vanjskoga slobodnog predavača - može se naslutiti - kao priznanje zbog visoke političke karijere, zbog sveučilišne titule i debele donacije koju je predao Fondaciji koja sudjeluje u uzdržavanju Sveučilišta.

Neki Sanaderovi zaštitnici

Uz Sanadera stoji tek jedan dio eurounitarizma kojem nije strana korupcijska praksa. Uz njega stoji i protuhrvatski dio britanskih struktura, onaj isti dio koje je imao ogromnu važnost u financijskim operacijama Hypo mašinerije u Hrvatskoj i drugdje. To je za Sanadera dobro a za Hrvatsku loše, makar njegovo zadržavanje u Austriji može upravo izvrnuti situaciju. U današnjem potresu političko-financijske naravi nitko ne može predvidjeti ishod istraga, podmetanja, partnerstava. Niti sam Sanader, sa svim svojim političkim i opskurnim vezama, članstvima i novcem nije mogao predvidjeti događaje koji su uslijedili samo nekoliko dana ili sata prije nego što su se dogodili.
Nesreća bi za Hrvatsku bilo zaustavljanje ili skretanje istrage, te spašavanje mračnih osoba udbaško-kumrovečkoga miljea, a na tome se radi. Vidljivo je da ima nedodirnutih po ideološkoj pro-balkanskoj i marksističkoj liniji. Njih afera Sanader uglavnom mimoilazi, makar su do koljena u njoj.

Zaštićeni dio političkog krim miljea

Sanader nije ''zadnji nedodirljivi'' niti je pala ''Sanaderova mreža'', kao što bi nas htjeli uvjeriti oni koji su i dalje nedodirljivi, i oni koji su bili do pred dva mjeseca članovi Sanaderove mreže. Nedodirnuti su svi oni koji su kršili Ustav, zakone i hrvatske političke, teritorijalne i gospodarske interese a nitko ih ne procesuira (od 2000. godine do danas među njima ima veliki broj pripadnika barem četiriju političkih stranaka), a za sada nedodirnuti dio mreže odbjeglog "premijera" obuhvaća barem tridesetak osoba. Izgledalo bi da su zbog istaknute udbaške djelatnosti, zbog pohvalne diplome i karakteristike u Kumrovcu, i posebnih veza sa srpskim i ruskim službama, za sada izvan opasnosti. A za Hrvatsku je to današnja najveća prijetnja.

Lustracija kao pojam i kao predviđeni legalni postupak

U nekim zapadnoeuropskim krugovima govori se o tomu da je u Hrvatskoj došlo do ekonomske ''lustracije'', pa da bi u bližoj budućnosti moglo doći i do one političke, protutotalitarne lustracije. To jest, do onoga pravnog postupka kojim su se željele zaštititi Poljska, Češka, Rumunjska i druge države koje su prepatile i komunističke zločine i komunističko nametanje moralne perverzije kao norme. Nastojale su te zemlje ''lustracijom'' osujetiti da pripadnici ubojitih totalitarnih aparata i dalje ostanu na važnim političkim položajima.
Ako se uzme u obzir da je komunizam pao tek pred 20 godina, jasno je da postoji veliki broj pripadnika Udbe, KOS-a, te beogradskih i starih moskovskih struktura na položajima. Mnogi su mlađi, pa su na položaje došli već tijekom postojanja slobodnih država, jer su ih partijske i obavještajne škole dobro osposobljavale za njihove karijere, a agenti seniori koji su već radili u institucijama, pomagali su im pri imenovanjima.

Ako se uzme u obzir da neka "premijerska", predsjednička, ministarska mjesta u ovome dijelu svijeta zauzimaju osobe između 70 i 40 godina, shvatljivo je da se među njima mogu naći i veoma sposobni, podmukli agenti starih režima.

UDBA i Kumrovec kao zaštita za krivce

Na žalost, Hrvatska proživljava samo djelomičnu, krnju i upitnu financijsko-političku lustraciju, kako smo to naprijed napomenuli. Dapače, mnogi važni krivci nisu taknuti, a nisu taknuti upravo zato jer su njihove ogromne krivice u radu protiv demokracije i neovisnosti pretvorene u njihov štit.
Riječ lustracija potječe od lat. ''lustratio'', staroga pojma i obreda očišćenja, bilo gradova, utvrda, osoba ili predmeta, tijekom kojeg se je posvećenom vodom ispiralo ili prskalo grješan, proklet ili zagađen objekt. Čak se je Rim kao grad podvrgavao lustraciji. Danas, evo, i Wikileaks smatran je instrumentom lustracije putem kibernetike. Međutim, taj događaj svjetskih razmjera isto kao i navodno protutotalitarna lustracija, koja se možda priprema u Hrvatskoj, od početka su pod sumnjom pristranosti. Objavljeno je mnogo toga protiv mnogih, ali gotovo samo protiv zapadnjaka. Objavljeno je o mnogima, ali zatajeno je možda sve ono najvažnije što ugrožava svjetski mir, svjetsku i nacionalnu sigurnost država, među kojima se nalazi i Hrvatska.
Što se političke lustracije u Hrvatskoj tiče, ili bilo kakvog pročišćavanja, postupci su upitni. Bez potpune, poštene i široke lustracije već pri aferi Sanader ne će biti ni potpune pravde, ni prozirnih izbora, ni gospodarskog oporavka, ni demokratske državne uprave. Ne će doći ni do suradnje s hrvatskim iseljeništvom (suradnje koju komunistički aparat iz države sve više ruši) ni zaštite hrvatskih manjina ni djelotvorne potpore hrvatskome narodu u Bosni i Hercegovini. Naprotiv, Hrvatska će sve više postajati bastionom organiziranoga kriminala, rusko-srpske političke, vojne i mafijaške sprege, te sredozemne nestabilnosti. Zapravo nestabilnosti koja ide od Kavkaza pa sve do srca Europe.
Domagoj Ante Petrić (hrvatski-fokus.hr)

 

10. prosinca 2010.
Organizirani kriminal i Balkanska unija nastupaju zajednički u hrvatskoj politici
Tuđmanove nitko ne treba ''rehabilitirati'', jer oni nikada nisu bili diskvalificirani, osuđeni ili lišeni svoga dobrog imena ili ugleda

U utorak 7. prosinca 2010. na naslovnoj stranici zagrebačkoga ''YU-lista'' objavljena je fotografija gotovo kompletne obitelji pokojnoga utemeljitelja demokratske i nezavisne Republike Hrvatske predsjednika dr. Franje Tuđmana, i to između dva drska naslova. Gornji naslov glasi ''Jadranka Kosor će ih rehabilitirati'', a donji ''HDZ za pobjedu na izborima mobilizira i obitelj Tuđman''. Kao što je svakom čitatelju uočljivo, radi se o balkanskom podmetanju, prepoznatljivog izvora u pantovčakovskoj jazbini savjetnika i suvladara.

Rehabilitirati koga!?

Tuđmanove nitko ne treba ''rehabilitirati'', jer oni nikada nisu bili diskvalificirani, osuđeni, lišeni svoga dobrog imena, ugleda ili građanskih prava. Jadranka Kosor, međutim, kao članica najintimnijega kruga Ive Sanadera, mogla bi biti ta koja bi možda trebala rehabilitaciju, pred nacionalnom svijesti Hrvata i pred stranim uglednicima. Jer nitko kao veliki glumac Sanader, njezin uvijek zazivan ''dragi Ivo'', nije Hrvatskoj toliko naudio kroz sustavnu korupciju, kroz uništavanje stranačke i društvene samosvijesti i demokracije te kroz širenje nemorala i narušavanja nacionalnih interesa.
A što se drugoga naslova tiče, današnji HDZ niti s izborima niti bez njih, ne može ''mobilizirati'' obitelj Tuđman, ili bilo koga tko je značajno i bez pričuvnih zamisli sudjelovao u stvaranju nezavisne Republike Hrvatske i u njezinoj obrani. Kad se takve osobe ipak priklanjaju ovakvoj današnjoj Hrvatskoj demokratskoj zajednici, to je samo zato jer smatraju da smo, na žalost, svi prisiljeni na biranje između agresivne protudržavne politike YU-bloka, i jadne politike ovakvoga dekadentnog HDZ-a. Kako se treća snaga još nije javno osnovala, stanoviti broj državotvornih i demokratskih Hrvata se ''priklanja'' ipak HDZ-u, i to s mnogo suzdržanosti. Govoriti o nečijoj ''mobilizaciji'' velika je arogancija. Pa tako aktualni HDZ ne može mobilizirati ni druge, a kamo li obitelj Tuđman.
Također i u slučaju ovoga naslova kao i onoga prvog, istina može biti samo obrnuta: državotvorni Hrvati, stvarni nositelji duha demokratskoga Zapada, suvereniteta i hrvatskih interesa, oni koji predstavljaju glavne crte programa Franje Tuđmana, oni su jedini koji stranku ponovno mogu postaviti na noge.

Nakon izborne katastrofe - HDZ se nije probudio

Nakon teškoga poraza na zadnjim predsjedničkim izborima (27. prosinca 2009. i 12. siječnja 2010.), i nakon dokazane činjenice da stranka nije ni nakon tog poraza poslala na pravo mjesto stvarne korupcionaše ni stvorila gospodarsko slobodno ozračje, rezultira jasno tko koga treba rehabilitirati i mobilizirati. Žalosno je da to još nije učinjeno, pa se postavlja pitanje hoće li uopće gospođa Jadranka Kosor konačno pozvati prof. Miroslava Tuđmana na suradnju. A to je nešto što zahtijeva veliki broj građana u HDZ-u, ali također i izvan stranke.

Nakon novih komentara u medijima o odnosima HDZ-Tuđman, jasno se je oglasio prof. Miroslav Tuđman u razgovoru s jednim hrvatskim portalom. Kako bi do suradnje došlo, rekao je Tuđman, HDZ se mora izjasniti i ocijeniti politiku koju je provodio bivši predsjednik stranke Ivo Sanader tijekom više od osam godina, zatim prihvatiti načelo hrvatske suverenosti kao cilj i zadatak svoje politike, te provesti punu demokraciju. Za sada na te njegove tri početne točke nema odgovora.

Organizirani kriminal i današnje ''totalitarno srbovanje''

Kako danas stvari stoje u Hrvatskoj, organizirani kriminal i projekt Zapadnoga Balkana lice i naličje su jedne te iste kreacije. Za očuvanje državne nezavisnosti i institucionalne demokracije, potrebna nam je politička snaga koja će izbaciti organizirani kriminal iz javnoga i privatnog života, te započeti, stvarno i djelotvorno, proces gospodarskog napretka. Organizirani kriminal i opadanje hrvatskoga gospodarstva toliko su usko povezani kao što su to organizirani kriminal i zamisao nasilnog, totalitarističkog stvaranja Zapadnoga Balkana.
Pod vodstvom deklariranih ili eventualno prigušenih ekstremista, odnosno militarističkih teritorijalnih ekspanzionista, razbija se hrvatski identitet. Prešućivati povezanost tih ekspanzionista s ruskim moćnim ilegalnim organizacijama, naivnost je koja bi trebala biti provjerena i na Pantovčaku a i na samomu Trgu sv. Marka gdje se ta nagla i intenzivna balkanizacija Hrvatske tolerira. S komplanácijskim osmijehom nedužnosti i brošićem bilo prema gore, bilo prema dolje.
Otvaranje Pandorine kutije aferom Wikileaks, uza sve teške štete koje je prouzročilo također i nama kao narodu euroatlantskog područja, dodatno nas prisiljava na ubrzano rješavanje naše ekonomske krize, naših korupcijskih zbivanja, naših obrambenih i sigurnosnih izazova. Sada je vodstvo HDZ-a na potezu, jer se, ipak, još uvijek može pretvoriti u stranku s hrvatskim usmjerenjem nakon deset godina svaštarenja.
Domagoj Ante Petrić (hrvatski-fokus.hr)

3. prosinca 2010.
Afera Wikileaks udarila je i na Hrvatsku
Vrijeme je za puno djelotvornije jačanje hrvatske obavještajne djelatnosti i obrambene politike
Organizirani lijevi politički komentatori požurili su svojim izlaskom u javnost s tvrdnjama o aferi Wikileaks. U sažetku prevladava iz njihovih analiza dojam da skandal nije zanimljiv za Hrvatsku. Dapače, sve ono što je objavilo međunarodno ustrojstvo kojem je na čelu Julian Assange (kao vidljiva pojava), poznato je u glavnim crtama, nevažno i gotovo na razini trača. Ali tko je rekao da periferične informacije i tračevi nisu važni? Pa u Hrvatskoj mediji jugoslavenske orijentacije grade već desetljećima svoje kule i potkopavaju hrvatski nacionalni identitet i gospodarske interese, upravo na osnovi tračeva.
Julian Assange je zagonetna osoba, vjerojatno s ograničenom ulogom u kolosalnoj konstrukciji Wikileaksa. Kad je 1989. bio jedan od vodećih likova organizacije ''International Subversives'', britanski su obavještajci imali pristup njegovim podatcima i vezama. Prema ispovijestima samoga Assangea, on se je poslije izvukao iz svake kontrole, te postao ''anarhist za XXI. stoljeće''. Možda je to istina, a možda i nije. Svaki anarhist mora se predstavljati kao čovjek izvan ičijega nadzora. Čovjek koji navodno želi nametnuti apsolutnu prozirnost čak i tamo gdje je ona nemoguća (u tajnim službama, u krugu vojnih stožera, u tajnoj diplomaciji.), ustvari jest jedna je od najtajnovitijih i najmutnijih osoba na svijetu, isto kao i krug njegovih suradnika.
Od 1990. do danas, dulje ili kraće vrijeme boravio je u SAD-u, Australiji, Meksiku, Islandu, Belgiji, Velikoj Britaniji, Keniji, Švicarskoj, Njemačkoj, Rusiji, Švedskoj, Vijetnamu, Nizozemskoj... Najveći talijanski ''hacker'' svih vremena, Fabio Ghioni, zapaža nekoliko simptomatičnih činjenica u njegovome radu i životu: na međunarodnim granicama, Assangea nitko ne zapaža; godine 2009. dobio je nagradu Amnesty Internationala zbog otkrića vezanih uz zbivanja u Keniji; dobio je i nagradu ''Sam Adams'' koju dodjeljuju bivši agenti CIA-e udruženi kako bi moralizirali spomenutu agenciju.

Kineske kutije i financijska stvarnost
Također zapaža Fabio Ghioni, tehničke operacije Wikileaksa, njegova oprema i serveri razbacani diljem svijeta za upadanje u tajne mreže i arhive i za kasniju distribuciju podataka, od 2007 do danas, jednoga privatnika ili organizaciju stajali bi najmanje 50 milijuna eura. Koji bi milijunaš  ili kapitalistička korporacija Assangea financijski potpomagala, znajući s kime se sve sukobljava?
Istina jest da je Assangeaova grupacija stvorila u Njemačkoj jednu veliku fondaciju zvanu Wau Holland, te cijelu mrežu drugih zaklada i udruga u dvadeset zemalja, čiji računi su pod zakonskom zaštitom a isprepleteni su kao glasovite kineske kutije. Ali, pita se Ghioni, koji krupniji kapitalist bi mogao povjerovati da te ''kineske kutije'', prije ili kasnije, ne će biti razvaljene po onim čimbenicima kojima Wikileaks nanosi štetu. Za sada, upitna je i pravna zaštita tih Assangeovih organizacija, koje se bave financiranjem međunarodnih delikata (barem jedan je priznat i dokazan, a to je krađa i objavljivanje tuđih dokumenata).

Wikileaks samo protiv SAD-a i Zapada
Zagonetna je i činjenica što je cijeli megaprojekt Wikileaksa usmjeren isključivo protiv zapadnih država. Organizirani kriminal je pošteđen, teroristima su prikazani na neki način oni koji ga suzbijaju. U SAD-u i Kanadi su se pojavili pozivi na definitivno obračunavanje s Wikileaksom i njegovim odgovornim ljudima, bilo zakonskim, bilo izvanzakonskim akcijama i operacijama. I ti pozivi dolaze od istaknutih ličnosti, čiji životi su do sada bili posvećeni zakonitosti.
Znači, došli smo do jednoga ekstrema koji zabrinjava čitav svijet osim našu rušilačku ljevicu, jer se ona nije našla u pokradenim i ilegalno objavljenim dokumentima. U tom moru dokumenata, sve se okreće oko prekršaja SAD-a ili njihovih prijatelja. Nema podataka o ovisnosti rušitelja Hrvatske o stranim centrima moći, o njihovoj povezanosti s FSB-om i Beogradom, o načinu financiranja ili o upletenosti Josipovićevog prijatelja Georgesa Sorosa u hrvatsku politiku i gospodarsku krizu.

''Kukurikavske'', kineske i ruske tajne nisu dirnute
Naša ljevica uživa s Wikileaksom, uživa u činjenici što je američka diplomacija doživjela težak udarac, pa će njezini prijatelji biti sve suzdržaniji kad se radi o zajedničkim interesima. Naravno, za koaliciju ''kukurikavaca'' i za njihove kolaterale, SAD nije saveznička sila, nego je ona sila koja je Hrvatskoj pomogla učvrstiti svoju državnu nezavisnost i uspostaviti demokraciju.
Prikazujući rad Wikileaksa temom slobode tiska, ili dalekim obavještajnim ratom između Amerike i njezinih suparnika, potpuno se zanemaruje činjenica da je danas zbog objavljivanja ugroženo na stotine života ljudi koji na Bliskome i Srednjem istoku, pa i u Bosni i Hercegovini, djeluju protiv terorizma i organiziranoga kriminala, kao i na izgradnji mira, a da se je sav taj osjetljiv ili tajni materijal prikupio na osnovi krađe i na osnovi izdajstava. Američki vojnik Manning, koji je iz Iraka preko interneta krao povjerljive a i neke tajne informacije, samo je jedan  od ljudi koji leže u zatvoru zbog izdaje. Ipak, organizatori i financijaši mreže, još nisu identificirani.

Iz svjetskog skandala u hrvatsku rekonstrukciju
Za Hrvatsku, bilo za službene ustanove bilo za gospodarstvenike i pojedince, treba postati jasno da je ''cyberwar'' (''kiberrat'') jedna konstanta u današnjom svijetu, da je on na djelu kad su rezultati tih djelatnosti vidljivi ili to nisu, te da povjeravati sve planove i tajne stranim vladama, strojevima i satelitima nije razumno. Tradicionalna hrvatska diplomacija bila je primjer, a ne ova koju su nametnuli ministar Tonino Picula, povjerenice Bianka Matković, Vesna Pusić i njima slični, kao diplomaciju podilaženja. Ne samo konceptualno, nego i operativno, Hrvatska treba imati vlastitu nezavisnu diplomaciju, s vlastitom operativom pa i sustavom komunikacija.

Isto to vrijedi i za obavještajne djelatnosti kao i za obrambenu politiku. Republika Hrvatska ne može ovisiti samo o NATO-u, čije komunikacije su također izložene ilegalnim penetracijama, a to u kritičnom času može učiniti obrambene reakcije u zaštiti država članica, zakašnjelima ili nedovoljnima. Hrvatskoj treba vlastita obrambena sposobnost, vojna sposobnost koju smo imali a koja je dobrim djelom anulirana tijekom Račanove i Sanaderove vlade. Od ovih teških međunarodnih događaja, Hrvatska nije izravno pogođena, ali baš zbog toga naša država može još učinkovitije poduzeti mjere koje će je očuvati tijekom novih takvih agresija na euroatlantski svijet ili izravno na nju.
Domagoj Ante Petrić, (hrvatski-fokus.hr)




10. rujna 2010.
NAMETNUTI HRVATSKOJ  MMF, TO JE  VELIKI JUGOSLAVENSKI PROJEKT
Razrađeni sustav dezinformacija u cilju rušenja hrvatske državnosti na gospodarskom i socijalnom polju

Predsjednica Vlade Jadranka Kosor tijekom svoga posjeta Istri u ponedjeljak 6. rujna 2010., dva puta je izjavila da Hrvatskoj nije potrebna prisutnost Međunarodnoga monetarnog fonda. To jest, premijerka je htjela razumnom narodu, koji prati djelovanje te međunarodne ustanove, dati sigurnost da do regulatorskog diktata inadzora MMF-a ne će doći, te da će naša država oporaviti se financijski i gospodarski bez te konfliktne intervencije. Svakako je to hvale vrijedna izjava gospođe Kosor, posebice ako je ona osnovana na realnoj financijskoj situaciji Republike Hrvatske.
Protiv toga razumnog stava predsjednice Vlade što se MMF-a tiče, nastala je izluđena kampanja ekstremne ljevice, koja preko svojih medija i likova zahtijeva hitni dolazak MMF-a, predstavljajući taj centralni entitet svjetskoga bankarstva kao neku karitativnu, nepogrješivu i prijateljsku instituciju, koja će biti melem za sve naše rane, dvojbe, rizike i nedostatke.
Nakon što je pred tjedan dana ''Jutarnji list'' ultimativno zahtijevao: ''Zovite MMF'' debelim slovima na svojoj prvoj stranici, u svom izdanju od 7. rujna 2010. tjednik ''Globus'' isto tako senzacionalistički najavljuje da u svjetskoj bankarskoj centrali iščekuju ''Jadrankin poziv'', pa nastavlja glavnim naslovom: ''Zovite nas i šaljemo pomoć''.
Dezinformacija pri predstavljanju stavova MMF-a prema Hrvatskoj
U tekstu se kategorički tvrdi da čim taj poziv MMF-u stigne, ustanova će nam već u prvoj godini dati 2,35 milijardi eura, a u drugoj godini isto toliko. Tu zaista ružičastu vijest časopisu je navodno priopćila bivša Reutersova novinarka a danas jedna od glasnogovornica MMF-a, Simonetta Nardin, u ime - kaže časopis - Zuzane Murgašove, jedne osrednje pozicionirane dužnosnice u Fondu. Ipak, ona se vjerojatno nije usudila na sebe preuzeti odgovornost tako ozbiljne izjave.
Koliko, kada i kako MMF pruža neki kredit, te pod kojim uvjetima, predmet je odluke Vijeća guvernera i Izvršnoga Odbora, nakon dugih prethodnih rasprava i razmatranja monetarnog i financijskog odbora unutar te iste ustanove. O stavu MMF-a prema Hrvatskoj prerano je izbacivati informacije ili dezinformacije. Jedino je konkretno to da krajnja ljevica i pristaše tzv. zapadnoga Balkana žele da što prije MMF stavi Hrvatsku pod svoju "tutelu", koja nigdje nije bila samo financijske naravi.
Dapače, svugdje gdje MMF nastupa, pretvara se u ključni politički čimbenik te stvara socijalni, znanstveni, obrazovni i gospodarski potres, recesiju i, veoma često, ogromne frustracije na gotovo svim poljima ljudske djelatnosti. Iako se je zbog veoma loših ishoda opće strategije MMF-a kroz mnogo godina, od 2005. do danas, unutarnji sustav donošenja programa djelomično izmijenio, države u razvoju i u tranziciji nisu zadovoljne MMF-ovim radom.
Da ne govorimo o zadnjem sukobu turske državne politike s MMF-om, a niti o oštrim kritikama neovisnih ekonomista i financijskih stručnjaka kada govore o MMF-u, napomenimo da je čak i unutarnje MMF-ovo tijelo koje nadzire unutarnje poslovanje i stručni rad (IEO) institucije, nedavno ocijenio da je politika prema Africi, u koju se teoretski ulažu milijarde dolara, ''konfuzna, neodređena i netransparentna''.
Ali to nije sve: pred nekoliko mjeseci predsjednik Središnje europske banke okomio se je na MMF, te je čak zahtijevao da se financijska europska pomoć Grčkoj ''u nikojem slučaju ne kanalizira preko MMF-a''. A tko želi zaista saznati istinu ne samo o radu na terenu te ustanove, nego i o znanju njihovih stručnjaka, neka prouči elaborate Jeana Claudea Tricheta iz veljače i ožujka 2010. kao odgovor Fondu na savjete koji su iz njega proizišli za rješavanje krize u Europskoj uniji. Dakle, oni koji kritički gledaju na rad MMF-a nisu neki marginalci ni u znanju ni u politici ni u proeuropskim stavovima i radu.

Kratka povijest duge mržnje prema slobodi i neovisnosti
Osim časnih, rijetkih a ponekad i slabo uvjerljivih  iznimaka, u Hrvatskoj su organizirani ekstremni ljevičari redom bili "jugoslaveni". Još pri samom rođenju Kraljevine Slovenaca, Hrvata i Srba nikla je iz redova Komunističke partije krilatica ''Crvena Jugoslavija - protiv nacionalnih razdora''. U travnju 1919. na Kongresu ujedinjenja, u Beogradu, kad se je uz sudjelovanje od preko četiristo delegata stvorila ''Socijalistička radnička partija Jugoslavije -komunista'', čak su i prisutni socijaldemokrati pozdravili ''put u čelično jedinstvo svih naroda'', baš isto kao i profesionalni komunisti koji su na kongres stigli iz Ženeve i Rusije.
Četrnaest mjeseci kasnije, na II. kongresu organizacije održanom u Vukovaru, kada su socijaldemokrati u svojim stavovima bili do kraja pripitomljeni, stranka se je preimenovala u ''Komunističku partiju Jugoslavije'', te ponovno stavila naglasak na programsku izjavu Kongresa ujedinjenja, posebice na onu stavku koja ''osuđuje sve vidove nacionalističkih psihoza, plemenskih separatizama i obnavljanja nacionalnih sukoba''.
Radilo se je o izjavi službene organizacijske mržnje prema nacionalnim pravima naroda (a ne plemena), a ta službena komunistička mržnja je upravo prouzročila teške nacionalne sukobe u posljednjih 90 godina.

Ideologija nacionalne mržnje od 1919. do SDP-a, HNS-a i IDS-a
Danas također, kao i 1990., likovi s vrha SDP-a, IDS-a i HNS-a, te razni nositelji medijske i intelektualne protukulture, svojom mržnjom na sve što je hrvatsko provode partijsku rezoluciju iz 1919. Prva linija političke ''elite'' mogla bi te rečenice i danas potpisati kada zbog nove svoje formalne uloge u javnosti za njih to ne bi bilo štetno. Ipak, oni se na djelima dokazuju vjernim izvršiteljima Kongresa ujedinjenja.
Od 1919. do danas, ništa se među njima nije promijenilo. Bilo je kratkih razdoblja u kojima je Moskva prividno davala na znanje da bi prihvatila postojanje Hrvatske izvan Jugoslavije, bilo je okolnosti u kojima su iz taktičkih razloga čak i partizani širili u vrijeme borbi Drugoga svjetskog rata glasine o tomu kako bi oni mogli Hrvatsku prihvatiti u jednom ili drugom regionalnom sklopu.

U tim kratkim razdobljima, jugoslavenski fanatizam i nametanje srpskog ekspanzionizma privremeno se je stišavao. Ali komunistička politika u Hrvatskoj i spram Hrvatske u svakom trenutku, pa i u tim efemernim razdobljima, svojim djelovanjem gurala je našu državu u Jugoslaviju i snažno se borila za očuvanje te multinacionalne konstrukcije, pod hegemonijom stranih ekspanzionista.
Pojedinci, koji su imali neku namjeru da obrane interese svog naroda u relativnoj slobodi unutar komunističkog pokreta, tragično su završili, kao na primjer Andrija Hebrang, ponajviše zbog toga jer su ti ljudi bili minimalna manjina unutar partijskih redova, ali i zato jer su vanjski čimbenici, koji su komunizam hranili, htjeli da Jugoslavija zauvijek ostane pod beogradskom diktaturom.

MMF nas ipak "očekuje" na kraju puta eventualnog poraza
U sadašnjoj situaciji Hrvatske ne opravdava se frenetičan pritisak u vezi s MMF-om. I prva i druga Jugoslavija nastale su iz ruševina koje su prouzročili svjetski ratovi. Treća Jugoslavija ("zapadni Balkan") o kojoj sanjaju današnji komunisti i balkanci, trebala bi nastati iz društvenih ruševina koje bi diktat MMF-a mogao stvoriti u Hrvatskoj. Na Hrvatskoj vladi je teška moralna obveza da fraze o tome kako ne želi pod patronat MMF-a, potkrijepi žurnim mjerama u korist proizvodnje i izvoza, što nije nemoguće čak ni pri današnjoj financijskoj oskudici.
Ima u Hrvatskoj vrhunskih ekonomista koji se ne slažu s gospodarskom politikom i koji svoje programe temelje na razvoju ekonomije: na žalost, oni ne mogu postići uopće da ih se makar sasluša jer birokrati, slugani balkanskog projekta i udbaška struktura, prejaki su - unutar vrhuške, naravno -, pa ne dopuštaju modernizaciju zakonodavstva, preustroj državne uprave ili preusmjeravanje gospodarstva. Ne dozvoljavaju niti ponovnu uspostavu suradnje s mnogobrojnim i visokokvalitetnim hrvatskim iseljenicima, koji su od te vrhuške u državi, sustavno i planski šikanirani.
Isto tako žurno je da stranka koja predvodi Vladu ispravi svoje  pogrješke od 2000. do danas toleriranjem korupcije i pogodovanjem dekroatizacije unutar svojih redova i u cijeloj državi. U suprotnome, to što je danas samo dezinformacija nekih medija o MMF-u, zaista će sepretvoriti u istiniti scenarij u roku od nekoliko  mjeseci.
Domagoj Ante Petrić


 

1. listopada 2010.
Uhićenje cara Carine - središnja točka preobrata
Došao je trenutak da se HDZ očisti i preporodi - Tko je tome prepreka?
Privođenje Mladena Barišića (28. rujna 2010.), događaj je s kojim je toliko izrugivana ''pravna država'' (to jest pravni poredak Republike Hrvatske) dokazala da djeluje. Pravnoj državi su se izrugivali toliko galamdžije iz ekstremno lijeve oporbe, koliko i neki od nečasnih likova koji su se nakon smrti predsjednika Franje Tuđmana dočepali vodstva Hrvatske demokratske zajednice. Bili su uvjereni da će trajno održati pod svojim kamarilskim nadzorom pravosudni i redarstveni sustav pa su arogantno na svaku optužbu odgovarali ''neka pravna država odradi svoj posao''. Arogantno i cinično.
Jedan od njih je bio i Mladen Barišić, ukorijenjen u udbaškom milieu, izgrađen kao birokrat, financijski obrazovan, čovjek dobrih manira u javnosti, pravno potkovan a politički poslušan moćnicima koji govore lažnim liberalnim jezikom. U jugoslavenskoj carini je započeo svoju karijeru pred gotovo 30 godina, u KomPartiji naučio je ono što je bilo potrebno kako bi u detuđmaniziranom HDZ-u postao osoba od najvećeg povjerenja Ive Sanadera. I to ne samo kao carinski čarobnjak, nego i kao savjetnik za obavještajna pitanja. Bio je po svojoj stvarnoj moći, možda treći čovjek u vladajućoj stranci, nakon Sanadera i Jadranke Kosor.

Pad moćne i mračne ličnosti

Danas smo svjedoci  toga, da je pao. Sada će neki zapadni, lokalni i balkanski čimbenici, koji su se koristili njegovim carinskim rutama, zasigurno uporno prijetiti i vršiti pritisak da ga se žurno oslobodi. Ipak, čak da se i to dogodi, Barišiću povratka na stare pozicije ne će biti. Narod se pita zašto se je tako dugo pripremalo privođenje, pa su Barišić i družba mogli počistiti do tog 28. rujna ono što se je počistiti moglo. Tu odgovora nema osim onoga službenoga, to jest da su svi pripremni radovi za njegovo privođenje iziskivali veliku stručnost i oprez.
Barišić nije bio naivac kao Damir Polančec, koji je odrađivao bez nekih sigurnosnih mjera sve ono što je Sanader htio. Naivci nisu ni Jadranka Kosor koja na svoju sreću ima dobre intimne prijateljice, ni ministar Branko Vukelić o čijim krivnjama su govorili oni koji žele razjasniti neke afere ali koji žele da netko povjerljiv bude na čelu hrvatske obrane. Tračeva o krivnjama je uvijek bilo i bit će. Stranke su samo stranke a i one se mogu preporoditi.
Nakon teških mjera protiv Barišića, trebali bi zašutjeti razni Jovanovići i drugi zaslijepljeni ljevičari, koji bi o HDZ-u htjeli stvoriti sliku neke ''kriminalne organizacije''. U mnogim državama, a bliski nam je primjer Italija, strašne afere pronevjere, falsifikati mafijaških mreža, urota pa čak i ubojstava, potresle su vrhuške stranaka. Dapače, ne samo trenutačne vrhuške nego i njihove srednje pozicionirane redove. Uz sve to, stranke su se reorganizirale i danas su snažne, demokratski poredak je napredovao, a suverenitet i ugled države nije nipošto ugrožen.

Važno je da je također i u Republici Hrvatskoj predstava pri kraju (nikako još nije završena), da je gluma došla na naplatu. Priznajmo, ovi glumci su bili opako odlični, a neki su to još i danas na istim položajima. Sanader je zavarao i Božju dvijetisućljetnu Crkvu: Papa Ivan Pavao II. je pred samu svoju smrt skupio posljednje snage kako bi primio u audijenciju Ivu Sanaderu koji ga je to molio gotovo patetično, i to je bio njegov zadnji razgovor s državnikom u njegovoj papinskoj vladavini. Vjerovao je Papa da gost iz Zagreba zaslužuje taj dodatni napor, kao kršćanin i kao istinski predstavnik hrvatskoga naroda. Na žalost, pred njim se je još jednom našao tek jedan savršeni glumac.

Sanacija HDZ-a - nakon Barišića, možda i Sanader
Činjenica jest da se o Ivi Sanaderu u Hrvatskoj i dalje mnogo govori i piše: nekadašnji pobornici s ogorčenjem i čuđenjem, njegovi protivnici s pakosti, a cijeli spektar neojugoslavena potpiruje raspravu oko njega kako bi neprestano ocrnjivali sve ono što je taj bivši predsjednik Vlade lažno predstavljao. Međutim, istina jest da je moguće da će se i odbjegli moćnik naći u situaciji Barišića. Pravni sustav odrađuje svoj posao, a za završetak slučaja Sanader na jedan ili drugi način moramo biti pripravni. Štoviše, definitivno osvjetljenje toga kratkog dijela naše državne povijesti kojeg su označili Sanader i njegovi suradnici i suradnice, moramo očekivati s pozitivnim nestrpljenjem.
A upravo rušitelji Hrvatske, stvaratelji konfederacije zapadnoga Balkana i crvena retro-horda u cijelosti, počevši s onom koja se ponekad zapaža u redovima trijumvirata SDP-HNS-IDS, zapravo ne želi da se afere završe. Mediji te orijentacije veoma spretno - koliko god Sanadera ruše - štede one osobe koje unutar HDZ-a onemogućavaju da se stranka reorganizira i preporodi. Takva nastojanja, uz vanjsku potporu marksističkih čimbenika, naprosto su skandalozna: pao predsjednik stranke i premijer, pao jedan od potpredsjednika, a silno važan u stranačkom smislu ali i u međunarodnim transakcijama, pao je čovjek koji je financijsko poslovanje vodio na svoj način, na užasan način, i bio glava Carine i brinuo o njenim rutama. Pa da ne dođe nakon toga do reorganizacije i preporoda!?
Domagoj Ante Petrić (hrvatski-fokus.hr)

22. listopada 2010.
Konfrontacija je u tijeku i iziskuje jedinstvo hrvatskih elita
Ozren Matijašević nam je obznanio da crvena subverzija postoji
Domagoj A. Petrić

Teško je lažnoj ''eliti'' ponašati se kao da je autentična elita hrvatskoga naroda, zapadnoga svijeta, demokratski ukorijenjenog sustava. Uopće, teško je zaslužiti mjesto među elitom. Često se u Hrvatskoj označuje mnoge trenutačne moćnike, velike bogataše, vlastodršce, često notorne prevarante, osobe koje su uspješne na estradi i u medijima, u športu ili pak u raznim promocijskim trikovima, kao pripadnike''elite''. Za pripadati stvarnoj eliti, potrebno je nadilaziti, i to veoma visoko, prosjek u stanovitim djelatnostima, pa zaslužiti to priznanje svojom velikom zauzetošću za opće dobro, za napredak znanosti i kulture, pravnoga sustava i obrazovanja, građanske i državne sigurnosti, ljudskih prava, umjetnosti, općega blagostanja, međunarodnog prijateljstva, istinoljubivosti, duhovnosti, itd. Elita je tada ponos i primjer zajednice kojoj pripada.

Dok prevaranti likuju elita je blokirana
A što se događa u Republici Hrvatskoj? Elita je nestala sa svih utjecajnih mjesta od godine 2000. do danas, jer su u tom razdoblju  gotovo oni svi koji su radili na duhovnom i kulturnom preporodu hrvatske države, oni koji su izborili nacionalnu nezavisnost, demokraciju i značajan međunarodni položaj za Hrvatsku, pometeni s javnih pozicija. Na njihova mjesta, na skoro sve utjecajne pozicije, došli su više-manje prekriveni pripadnici totalitarne ideologije i balkanskog usmjerenja. Oni vladaju baš onako kako znadu, pa nam se događa i to da zbog neistina koje se sipaju s javnih položaja, doživljavamo štetu i poniženja.
Na primjer - mađarski premijer Viktor Orban morao je javno demantirati jednu lokalnu moćnu figuru zbog očite neistine koju je izrekla, a koja je dobila međunarodni odjek. Istodobno, bivšega premijera a sada ''predstavnika'' naroda u Saboru mora demantirati javno njegov bivši ministar zbog neke druge njihove  zajedničke laži, a neki bivši gost zatvora u Remetincu morao je zavapiti pri izmaku svojih snaga, da  svi  njegovi bivši kolege iz Vlade, lažu. To jest, da laže cijela politička ''elita'' koja i danas troši fotelje po službenim kancelarijama.
Ti su ljudi proizvod Balkana kojem opet teže, diplomanti marksizma-lenjinizma kojeg primjenjuju kroz državnu birokraciju, ekonomisti koji ne shvaćaju gdje se danas nalaze svjetska ekonomija i financijska znanost. Teže k Balkanu, Igmanu, Beogradu, reformiranom KGB-u i moderniziranom KOS-u. Teže i sarajevskim festivalima i orgijanjem, novosadskim tulumima na koje svake subote šalju svoju djecu punim autobusima, iz Zagreba i Splita napose, a od tamo se mnogi vraćaju s drogom bilo u krvi bilo u reverima kaputa ili u dvostrukim potplatima  obuće.
A hrvatska elita čami na margini nacionalnoga života, ili spava u odajama HAZU-a, od kuda se ne čuje njihov glas u korist hrvatske kulture i opstojnosti. Prava elita jednoga naroda nikada ne spava, pa prema tome i ta naša navodna ''elita'' koja živi u snu, možda je već napustila svoju moralnu ložu na hrvatskoj sceni.

Što s Ustavnim sudom?

Sindikalni čelnik g. Ozren Matijašević zadobio je ove godine mnogo simpatija među nezavisnim građanstvom, isto kao i neki drugi radnički suborci, kad su veoma uspješno prikupili preko 700.000 valjanih potpisa kojima je zatražen referendum za obranu radničkih prava. Samo stari partijski autoritarizam komunističkih korijena je tu akciju mogao prikazati protuzakonitom. Istina jest da bi Vlada zaista  bila postupila mudro da je referendum raspisala. Mudro je postupila kad je ukinula objektivnu motivaciju referenduma (odustala je od spornih izmjena u Zakonu o radu), ali referendum je trebalo održati: građani su to u ogromnom broju zatražili, referendum je mogao potvrditi - kao trajni stav - i buduće odbijanje smanjenja radničkih prava.
Referendumom bi se bila dokazala još jednom funkcionalnost demokracije i institucije referenduma, a polemika bi jenjala i ugasila se sama po sebi nakon nekoliko tjedana. Da je Vlada referendum provela, Ustavni sud ga ne bi zabranio: zasigurno bi procijenio bez javnih očitovanja, da se odvija jedan ispolitiziran prijepor, jedna  situacija jasne političke pozadine, o političkoj proceduri.

Ustavni sud je časno obavio svoj posao

Međutim, drukčije okolnosti su nastale kad je jedna od strana zatražila, a druga prihvatila, da se Ustavni sud očituje o eventualnom referendumu. Nastao je pravni scenarij u kojem je bila nezaobilazna uloga i odluka Ustavnoga suda. Vlada je uradila političku pogrješku blokadom referenduma i snosi negativne posljedice koje će je pratiti i na sam dan narednih parlamentarnih izbora. Međutim, Ustavni sud nije smio griješiti, pa i nije griješio, nego se je čvrsto pridržao Prava. Ušao bi bio u politikantstvo da je donio drukčiju odluku, sa svrhom da se pokloni SDP-u, Ivi Josipoviću i HNS-u, i eventualno bučnoj ulici.
Materija eventualnoga referenduma je nestala, ona više ne postoji, zašto bi onda trebao postojati referendum o nepostojećoj materiji? Ustavni sud jednostavno se nije dao natjerati u pravni nonsens.
Nasuprot rabijatnoj i političkoj lošoj odluci kojom je Vlada naudila svojem dostojanstvu, Ustavni sud je svoje dostojanstvo i neovisnost utvrdio. Zato su se s pravom čule oštre riječi iz Ustavnoga suda, kao reakcija na skandalozne, prijeteće i uvrjedljive izjave Ozrena Matijaševića  nakon što je odluka visokoga pravosudnog tijela donesena.
Matijašević, koji je bio kod mnogih probudio simpatije pred tri mjeseca, odjednom izišao je iz janjeće kože (kože sindikalca koji se bori za ljudska i građanska prava), da bi zaprijetio ''ubojitim'' mjerama (a ubojito je ono čime se ubija). Ustavni sud nazvao je lakrdijaškim (dakle ustanovom koja izaziva prijezir, smijeh i nezaobilazni strah građana kad donosi odluke i presude a navodno nema ni intelektualne ni moralne vrline za tako uzvišen i nezaobilazan zadatak). Zatim, zatražio je Matijašević da Ustavni sud bude ukinut (a čak nije iz svog  bjesomučnog stava zatražio da Ustavni sud  bude reformiran), s potpunim prijezirom prema ustrojstvu Pravosudne vlasti, jednoga od stupa postojanja države.
Gospodin Matijašević vratio se je na prvu crtu komunističkog aktivizma, a reakcije na njegov protuustavni nastup, počevši s reakcijama iz pantovčačke jazbine, dokazale su da se stvaraju pretpostavke za crveni socijalni kaos. Dokazale su da je ''mašinerija u pogonu'', kako je 1948. to najavio Aleksandar Ranković za onodopsko stanje.

Jugoslavenski list i njegova ''elita''

Jugoslavenski list koji se tiska u Zagrebu, s potpisom mp prikazao je  da nakon odluke Ustavnoga suda, ''politička situacija u Hrvatskoj sve više izmiče kontroli''. Napisao je dotični (21. listopada 2010.) i to da ''suci Ustavnoga suda... ne uživaju više gotovo nikakav moralni i stručni autoritet i povjerenje... Ipak jedino političke elite, ma kakve bile, imaju legitimitet nešto učiniti''. Time, kaže mp, spriječiti kaos.
A što to trebaju učiniti njegove ''elite? Doslovce, moraju ''iz temelja promijeniti ponašanje i način upravljanja državom''. Znade se da se takva promjena jedino može provesti revolucijom, makar se autor tog teksta izjavljuje protivnikom prijekih sudova i revolucije(?) A koje su to ''političke elite''? Jamačno, prema diktatu moćnoga savjetnika ''action rougea'', to ne može biti HDZ, ne može biti HSS, bog Marx nas spasio, to ne mogu biti pravaši ni nezavisni hrvatski kandidati. Dakle, on zaziva  ''elitu'' otvorene subverzije, koja bi trebala zamijeniti na vodećim mjestima današnju lažnu ''elitu'' moćnika bez morala, bez znanja i bez domovine i vjere, koja im otvara put sa svojih najviših pozicija.

Elita Hrvatske za spas demokratskih sloboda i mira

Nasuprot ''elite'' smrti, potrebno je okupiti hrvatsku elitu, kršćansku elitu, europsku elitu koja je danas raspršena a živi snažno u svojim individualnostima na svim područjima Republike Hrvatske. Jadranka Kosor nije htjela te demokratske i moralne snage okupiti kada je to mogla, to jest kada je došla na položaj predsjednice Vlade sa zadatkom borbe protiv korupcije i protiv razaranja nacionalnog obrambenog i društvenog sustava. Srećom ili nesrećom, konfrontacija koju najavljuju crveni sindikalac i jugoslavenski novinar poprima mimo nje i mimo nesposobnih struktura, svoje konačne oblike.
Domagoj Ante Petrić (hrvatski-fokus.hr)

30. srpnja 2010.
Nakon teškog međunarodnog poraza, Beograd računa na udbaše u Zagrebu  
Izazivanje kriza od Hrvatske do Sandžaka
Domagoj Ante PETRIĆ  
Nakon pravno-političke katastrofe koju je 22. srpnja 2010. doživjela Srbija na Međunarodnom sudu pravde u Den Haagu, to jest kada je priznata legalna valjanost neovisnosti države Kosova, zavladala je panika u srpskim diplomatskim krugovima. Osim pune potpore Rusije i formalne podrške Kine, najjači saveznici Beograda i srpskih ekspanzionista se danas nalaze na zagrebačkom Pantovčaku, ali i u strankama vladajuče koalicije. Razlika između njih i onih deklariranih slugana projekta ''Balkanska federacija'', sve je mana. Ipak, svom javnom stavu prema tim srpskim krugovima, predsjednica Vlade Jadranka Kosor pokazuje se za sada u javnosti pristojno suzdržana: ''Operaciju bratstvo i jedinstvo'' preuzeo je na sebe Ivo Josipović. I to ne samo preko suradnje sa srpskim revizionističkim čimbenicima, nego i preko šire internacionalizacije povijesnih sporova, dovodivši strane goste, kako bi se stari i novi konflikti opet rasplamsali na međunarodnoj sceni. Takve predstave programirane su za jačanje beogradskih pozicija u ''zapadnom Balkanu''.

Stari konji i predstave Pantovčaka

Makar je agitacija pomno priređena kao što se to vidi ovih dana, povijest budućih vremena se piše također i na neki drugi način. I na nekim drugim mjestima. Zato, upitne su danas mogućnosti klana koji se je udomio na Pantovčaku: tamo se jašu stari konji i maše se s avetima prošlosti kako bi se Hrvatsku ocrnjivalo jednako kao i u ona najgora vremena Titove diktature. S istim argumentima, na istim mjestima, uglavnom s istim akterima ili s njihovim klonovima mlađe generacije.

Situaciju i uzbunu u redovima srpskih ekstremnih revizionista pokazao je Tomislav Nikolić, predsjednik Srpske napredne stranke (SNS), kad je od predsjednika države Borisa Tadića zatražio prošloga weekenda, na burnom sastanku, smjenu ministra vanjskih poslova, ''jer doživljavamo poraz za porazom. Dapače, potrebno je nakon odluke Internacionalnog tribunala, raspisati izbore.'' Nikolić je upravo nedavno obnovio i suradnju sa svojom izvornom, Radikalnom strankom, predviđajući pad vlade nakon haaške presude, te je - prema istim povjerljivim izvorima-, upozorio predsjednika Tadića da se ''Srbija raspada iznutra''. Prema njegovoj procjeni na redu je sada Sandžak, a ''to nam je mamac za rat s Turcima''. Vjerojatno je tim nazivom htio obuhvatiti Muslimane i Bošnjake. K tome, sa svojih ideoloških pozicija, predložio je Tadiću da pošalje dodatnih 10.000 vojnika na Sandžak sada, a ne ''kada bude gorilo''.

Sandžak kao žarište

Kako je poznato, Sandžak je pokrajina u kojoj su četnici vježbali svoje istrebljivačke sposobnosti već u kraljevskoj Jugoslaviji, pa je tako muslimanski narod tamo s posebnim oduševljenjem dočekao raspad te države. Pod kraj II. Svjetskog rata, u Sandžaku su počinjeni masovna ubojstva nad tim muslimanskim narodom (to jest, prema enciklopediji Stjepana Mesića, trebale bi to biti opravdane odmazde nad lokalnim zločincima), a teritorij od 8.500 četvornih kilometara podijeljen je između Srbije i Crne Gore (veći dio potpao je pod Srbiju). Ispražnjene domove zauzeli su pripadnici ''oslobodilačkih'' postrojbi. Bosna i Hercegovina je krvarila tako također i na tu ranu. Danas stanovništvo Sandžaka broji 450.000 ljudi, od kojih je 250.000 živi pod beogradskom izravnom vlasti, a 200.000 se nalazi unutar granica Crne Gore.

Siromaštvo, podcjenjivanje i oštri pritisci kojima je podvrgnuto pučanstvo Sandžaka, doveli su do toga da je u Beogradu stvorena neformalna grupa koja se naziva ''Prijatelji Sandžaka'', a sačinjavaju je veleposlanici Turske, Japana, Sjedinjenih Američkih Država, Austrije, Njemačke, Norveške, Velike Britanije, Francuske, Švedske, Španjolske, Portugala, Češke i Švicarske, isto kao i predstavnici UN-a i Europske Unije. Očito je da je svrha tih zemalja i organizacija pružiti pomoć tlačenoj i izoliranoj pokrajini, kako bi se oslabile fundamentalističke islamske skupine koje prodiru na to strateško područje.

Nepopustljivost imperija koji više ne postoji

Međutim, u Beogradu, parlamentarac Radikalne stranke Milan Velesinović, koji predstavlja Srbe birače iz Novoga Pazara (glavnoga grada Sandžaka), tvrdi da su spomenute diplomatske inicijative ''poruka smrti'', jer da su i pred dvadesetak godina strani diplomati bili stvorili sličnu radnu grupu koja je se je bavila Kosovom. Očito on nije shvatio da u svakom slučaju, njihova je pomoć bila potrebna tamo, isto kao što je i danas dobrodošla na Sandžaku, a da beogradske vlasti - kao glava nekog carstva koji više ne postoji - nisu shvatile ni tada kao što ne razume ni danas da moraju promijeniti svoju politiku prema potlačenim narodima.

Turska je već najavila da će graditi međunarodnu zračnu luku blizu Novoga Pazara, druge će države graditi cestu Novi Pazar-Tutina-Sjenica, predviđena je i dječja bolnica, itd. Otvorit će se knjižnice u raznim gradovima i selima.

Danas je kriza međunarodno prepoznata

U ovakvom malom okviru, zaključuje se da dio Međunarodne zajednice - vjerojatno tek zaslugom malog broja dobro upućenih diplomata - priznaje krizu koja postoji na jugu i na zapadu srpske države, a šira javnost je o napetostima na Sandžaku, zbog uskraćivanja nacionalnih prava bošnjačkom narodu, saznala tek pred nekoliko tjedana: na veoma izazovan način progovorio je muftija Muamer Zukorlić, glavni tajnik Islamske zajednice u Srbiji, pa je sadašnja uzbuna u Beogradu dobrim djelom posljedica njegovog govora na saboru Bošnjačkog nacionalnog vijeća Sandžaku. On je zatražio da Bošnjaci u Srbiji budu priznati konstitutivnim narodom, a da se njihov jezik uvede kao prvi ili kao drugi službeni jezik na svim područjima na kojima su oni većina ili prva manjina. Naglasio je da u Srbiji živi pola milijuna Bošnjaka i još 350.000 građana muslimanske vjere.

Nakon njegovog javnog iskoraka ''Bošnjački nacionalni savjet'' je izabrao za predsjednika profesora Mevluda Dudića, rektora sveučilišta u Novom Pazaru te jednoga od čelnih ljudi Islamske zajednice u Srbiji. Prema Dudićevim riječima ''došlo je vrijeme kad nas se više ne može gaziti, a sljepoća beogradskih vlastodržaca, nasilje nad vlastitima i tuđima, te njihov opetovani revanšizam zbog stvarnih ili neistinitih nepravdi kroz stvarnu ili neistinitu povijest. doveo je ovu regiju do uvijek novih zločina.''

Činjenica jest da je kriza prepoznata.

Mi Hrvati prepoznajemo također krize koje mogu izazvati na hrvatskom tlu Budimir Lončar, Manolić i široki krug drugova provokatora. Zaista je vrijeme za oprez i za pomnu analizu stanja u Bosni i Hercegovini te na Sandžaku. Napadi na hrvatsku opstojnost mogu s deklarativnog i protokolarnog plana, premjestiti se na teren obračuna u ime ''opravdanih osveta''. A možda i operativno povezati se s napetostima koje se pletu istočno od naših granica.

Domagoj Ante PETRIĆ

21. svibnja 2010.
Udbaški dužnosnici uporno izgrađuju Treću Jugoslaviju
NATO I Hrvatska -na udaru Jugoslavena
Domagoj Ante Petrić
Dana 17. svibnja krenula je iz Umaga, u Istri, tako zvana Titova štafeta, u organizaciji  jugoslavena iz Hrvatske i Slovenije, a u pravcu onog prirodnog i jedinog odredišta koji na svijetu postoji za komuniste bivše Jugoslavije: u Beograd. Također i Komunistička partija Hrvatske (u osnivanju) nači će se tamo 25. svibnja, kad će se u srpskome glavnome gradu pred ''grobom maršala Tita koji i danas živi'', nači jugoudarnici iz cijele bivše Jugoslavije. Savez društava Josip Broz Tito i Srpsko Društvo Josip Broz Tito  bit će domačini blatnjavim putnicima. U toj srpskoj udruzi tvrde da u Hrvatskoj ima 35.000 tisuća članova novoformiranih titoističkih organizacija, u Srbiji preko 50.000, u Bosni i Hercegovini 30.000, u Crnoj Gori 11.000, u Makedoniji 7 a  na Kosovu 2.000. Slovenci su izgleda najlukaviji, pa tako i nisu još prikupili svoje statističke podatke o tim novim ili obnovljenim organizacijama..
Tvrtko Jakovina, jugoslavenski ''istoričar'' sa sjedištem u Zagrebu, i to u Uredu predsjednika Republike u svojstvu njegovoga savjetnika, izjavio je- prema objavi ''Slobodne Evrope'', da  silni uspjesi Titovi, nakon svega što se je poslje njegove smrti dogodilo, izgledaju ''gotovo poput znanstvene fantastike''.  I stvarno, masovni  zločini  iz razdoblja 1945/47. i svi oni kasniji zločini u doba Jugoslavije zaista izgledaju dio kriminalne fantatike. A znanstvenm ozbiljnošću svaki  bi  povjesničar uočio  povezanost između onih  komunističkih zločina s ratnim užasima iz 1991./1995. 

Nisu svi za barikade, pa ni ''Novi Plamen''

Iako organizacije gore spomenute nisu za potcijeniti, ima i drugih koje nisu baš spremne za nastupe tipa ''drugovi, na barikade!''. Jedna od njih okuplja izdavače i suradnike časopisa ''Novi plamen''. U izadavčkom savjetu je i prisni suradnik titoiziranih hadezeovaca novoga kova, sadašnji podpredsjednih Vlade Slobodan Uzelac, a sadašnji predsjednik Republike Ivo Josipović dao je svoje doprinose toj publikaciji.   Tu su i Predrag Matvejević, Goran Marković Mladen Jakopović (Dan Jakopovich) Slobodan Šnajder, Filip Erceg, pa Milorad Pupovac, predsjednica Pen Cluba  Nadežda Čačinović, Antun Vujić, (teolog ?) Inoslav Bešker, predsjednik Društva pisaca Velimir Visković, Igor Mandić, Ivan Grubišić, Marin Jurjević, i drugi.
Uvodni članak  prvoga broja tog časopisa spominje Domovinski rat kao ''bratoubilački rat'', a  među najvažnijim ''događajima znanstvenika'' koje je   firma ''Demokratska misao-Novi plamen'' proizvela (osim Josipovićevog izbora za predsjednika Republike), bio je u Zagrebu forum  pod naslovom ''Participacija  i samoupravljanje'' u suradnji sa švedkom Lijevom partijom, minornog značaja u toj zemlji. Vänsterpartiet u Švedskoj  surađuje danas  s ekološkom Zelenom strankom, s radikalnim feminističkim udrugama  i sačinjava Crveno-zelenu koaliciju. U njenom programu je kao konstanta, borba protiv NATO-a.
Uz djelatnost Josipovićevih suradnika, mnoge začuđuje i povezanost te tematike s pregovorima Kosor-Putin, koji su ostali u tajnosti. Također je zagonetna odluka predsjednice Vlade, da zadrži g. Vukelića na čelu ministarstva Obrane, koji  svakako mora sudjelovati u NATO-vim poslovima. Ovaj ministar zaista o modernim vojnim znanostima nema pojma, njegove rane životne godine proveo je u okruženju neprijateljski raspoloženom prema NATO-u, Hrvatska vojska je sada kad je on na ministarskoj odgovornosti ispod standarda opremljenosti i proračunskih sredstava, a sam ministar nije riješio osobno teško pitanje svoje  izravne ili neizravne odgovornosti u ogromnoj financijskoj aferi Brodosplit. Za NATO, ministar kojega premijerka uporno gura u NATO-ve krugove, samo može biti sugovornik ograničenoga povjerenja.

Najsposobniji udbaši i kosovci spremni su za Sarajevo 

Nakon što je Stjepan Mesić s Josipom Manolićem i Vesnom Pusić osmislio Igmansku inicijativu, preuzeli su realizaciju tog projekta mnogo civiliziranji političari. Tako će se 29. i 30. svibnja u Sarajevu održati skup velikih redatelja nove Jugoslavije, gdje će Zoran Pusić postaviti osnovne metodologije stvaranja te konfederacije pod vodstvom Srbije, a u okviru Zapadnoga Balkana. Josipović će predstavljati Hrvatsku.
Među  točkama dnevnoga rata, nači će se snažnije financijska potpora Hrvatske Srbima koji su napustili Republiku Hrvatsku, jačanje ustavnosti  Republike Srpske, te jedinstveni  nastup ''država Zapadnoga Balkana'' (već je  potpuno nametnut pojam te izmišljene gepolitičke jedinice Srbija-Bosna i Hercegovina-Crna Gora-Hrvatska pod tim zajednićkim imenom) u odnosima s Europskom unijom. Na narednoj konferenciji  koja će se odigrati također u Sarajevu 2. lipnja,  će se pojaviti ruski predsjednički vrh i EU. Na toj drugoj konferenciji će se zapravo ta još neformalna Balkanska Konfederacija predstaviti  Europskoj uniji i Rusiji kao jedinstveni blok, spreman na poslušnost.
Prema vijestima iz Sarajeva, već pristižu u taj grad najsposobniji agenti KOS-a i UDBE iz Zagreba, Beograda i Podgorice, kako bi pružili svojim predsjedavajučima djelotvornu logističku i sigurnosnu infrastrukturu. Istovremeno, postoje komentari u ljubljanskim  političkim krugovima o tome kako  još jednom, Slovenija odbila sudjelovati u Igmanskoj inicijativi, a razloga su dva. Na prvom mjestu, Predsjedništvo i Vlada Republike Hrvatske i Boris Tadić, dogovorili su da će srpska strana preuzeti činjenično vodstvo Igmanske inicijative. To Slovencima nije drago jer osim što oni ne će uči u Balkansku Konfederaciju, za sada nemaju jasnu sliku o Tadićevim krajnjim namjerma.
A drugi veliki razlog za slovensko propuštanje tih summita jest to da će na globalnom planu jedno od glavnih zadataka i prve i druge konferencije u Sarajevu biti potkapanje  NATO-ve strategije na Jugoistoku Europe, na Kavkazu i Mediteranu. Nije samo ruska nazočnost na drugoj od spomenutih konferencija usmjerena prema tom cilju: u samoj Europskoj uniji postoji podmukli otpor prema planovima te obrambene organizacije, i to je danas jedna od najvećih briga u Pentagonu. Zabrinutost je oko toga  upravo toliko velika, koliko je i ona koju prouzročuje svakodnevni porast vojne ruske ekspanzije od Artika do Venezuele i od Kavkaza do Crnoga mora. Možda bi u NATO-u bili smirenjiji, kad bi im bio poznat sadržaj razgovora premijerke Jadranke Kosora s Borisom Putinom, pa razgovora Ive Josipovića i Stjepana Mesića s Putinom i Medvedevom, ili pregovora manje poznatih ruskih izaslanika, koji sve češće obilaze zagrebačke državne urede. Zapravo, možda bi u NATO-u bili još zabrinutiji kad bi sve pojedinosti o tome znali.
(hrvatski-fokus.hr)

 

9. veljače 2010.
Nadahnuće u ruskoj demokraciji: od Mesića pa sve do izvježbanih glumaca i komesara
Predsjednik Ivo Josipović i "nova" generacija
Domagoj A. Petrić
Za nekoliko dana, točnije 18. veljače 2010., Dr. Ivo Josipović će biti ustoličen na mjesto predsjednika Republike Hrvatske. Prvo njegova izborna pobjeda a zatim njegove pripreme za  Pantovčak praćene su s nevjerojatnim  pohvalama njegovih pristaša iz SDP-a, ljevice u cijelosti i onog frivolnog  sloja građana koji stoji na braniku balkanskog internacionalizma.
Kako god bilo, imat ćemo od 18. nadalje četiri predsjednika u našoj državi: Predsjednika Republike, predsjednicu vlade, predsjednika Hrvatskoga sabora i ''doživotnoga bivšega predsjednika Republike'', g. Mesića. On i njegovi jadni apologeti barataju  s tom neuvjerljivom titulom, a takvu titulu  ima svaki bivši predsjednik bilo koje države (od Busha pa do svih ljudi koji su stolovali, na primjer,  u filipinskoj Palači Malacanang ili koji su bilo gdje  na svijetu sjeli u predsjedničku fotelju). Vidljivo je da Mesić želi pretvoriti se de facto u glavnog referenta hrvatske politike, osobito preko nezakonitih  manipulacija tajnih služba i oružanih snaga. Nije čudo da je  odmah nakon povratka sa svoje posjete gg. Dmitriju  Medvedevu i Borisu Putinu,  Mesić izvadio iz džepa imena visokih časnika koji su po zadatku trebali preuzeti zapovjedništvo nad Hrvatskim oružanim snagama (16. prosinca 2009.). Razborito ga je zaustavila u tom pokušaju premijerka  gđa. Jadranka Kosor, ali svojim drskim pokušajem čovjek koji odlazi s položaja a želi nametnuti zemlji novo dugotrajno vodstvo Oružanih snaga-, do kraja se je razotkrio. Jasno je pokazao koje će mu biti   glavne ambicije (a možda i obveze) u tom svom zamišljenom ''doživotnom predsjedanju''. Isto  tako pokazao je  od kuda će dobivati svoja nadahnuća za daljnje rušenje hrvatskoga dostojanstva.
Treba se prisjetiti također  kako je u vezi tog istog putovanja u Kremlj,  pred televizijskim kamerama u Zagrebu Mesić priznao da ga je Dmitri  Medvedev uveo u tajni centar  ruskog nuklearnog vojnog sustava: time se je u svojoj umišljenosti ponovno predstavio svjetskoj javnosti, ali isto tako je nas Hrvate   htio   opomenuti  da neo-sovjeti  imaju  interes za ovaj ''regijon'' i da su veoma moćni, pa da je bolje da se držimo ponizno pred njima.

Floskula o ''novoj generaciji''

S tih četiri predsjednika, Hrvatska će se teško nositi. Do sada, jedino  je premijerka Kosor odlučno izabrala - barem što se javnih signala tiče - političke piste Europske unije kao mjesta  na kojima će iskazivati svoje sposobnosti. Međutim, ti politički centri europske integracije  mnogo su  dalje od Kumrovca, pa će se tek za nekoliko mjeseci moći stvarati  zaključci  o realnom usmjerenju državne politike.
U groznici kulta ličnosti koja drma Hrvatskom i osvjetljava svojim bengalama trojicu od predsjednika (predsjednik Hrvatskoga Sabora, Luka Bebić,  barem za sada, nalazi se u nemilosti), naglašava se da je u našoj zemlji došlo do ''smjene generacija''. Do modernizacije, do novoga duha, i slično.  To je još jedan teški bluff,  koji se je koristio čak i u predizbornoj kampanji. Gdje su ti novi ljudi, gdje su ti mladi ljudi i taj novi duh? Na vrhu države toga nema.
Svi oni koji su se  formirali  u komunističkoj Jugoslaviji a bili su istaknuti članovi Komunističke partije,  osobno ili obiteljski  uživali posebne povlastice totalitarnog režima, pa su sudjelovali u ''kontroli'' naroda kao suradnici obavještajnih služba, identificirali  se s tim  totalitarnim režimom, a još i danas se identificiraju s njime   i relativiziraju njegove zločine i totalitarni sustav,  te k tome djeluju umreženo, oni  ne pripadaju nikakvoj novoj generaciji hrvatskih političara. Oni su filozofski, ideološki i politički proizvod iste tvornice i škole koja je u optok lansirala od 1945. nadalje  jednu te istu  povlaštenu kastu ljudi. Jedina je razlika među njima ta što ih je Partija odijevala u odjeću raznih boja. Mogu oni  imati različite dobi, odjeću različitih boja  i prividno diferenciranu  retoriku, ali suštinski oni su jedna te ista stvar.  Stari model, stare mržnje,  neprestana nostalgija i uvjerenje da će se njihova povezanost s tuđim strukturama konačno isplatiti. Napomenimo da ih je ishod ukrajinskih  predsjedničkih izbora (07.veljače 2010) posebno   ohrabrio: ako je možda istina da  Ukrajina pada  ponovno  u posebni odnos podređenosti prema Rusiji (kao što su već pale Armenija, Bjelorusija, itd), zašto ne bi Hrvatska mogla ponovno pasti u sličan položaj spram Beograda?

Josipovićev sretni trenutak

Izabrani predsjednik Republike je na današnji dan  još uvijek sretan čovjek. Slobodan čovjek.  On danas još uvijek može birati.
Istina jest da on ne pripada nikakvoj novoj, mladoj ili  modernoj  politici. Istina jest da o njemu kruže ružne priče, političke i druge naravi. Međutim,  još uvijek, ako to želi, Josipović može izbjeći ovisnost koja će ga staviti na razinu Mesića ili gđe. Pusić, te se još uvijek   može približiti interesima hrvatskoga naroda. Za takav hrabri pothvat on ima intelektualne i društvene preduvjete, a prate ga i stanovita pozitivna iščekivanja u stranome svijetu. Ako to ne uradi na samom početku svoga mandata, kasnije to ne će moći učiniti. Postat će i ostati robom Mesićevog paralelnog presidiuma, sramote njegovoga svijeta komesara i još jedne frustracije Hrvata i ovoga djela Europe. Postat će čak i robom   korupcijskih mreža protiv kojih se je izjasnio, a koje se samo djelomično nalaze pod udarom dosadašnjih struktura, prema  prozirnim kriterijima selekcije.

 

30. prosinca 2009
USPON MILANA BANDIĆA I DRUGI IZBORNI KRUG
Nešto dobro nakon prvih izbora
Domagoj Ante Petrić
U svim demokratskim državama, predsjednički ili parlamentarni izbori smatraju se slavljem demokracije. Nije to bio slučaj prvoga kruga predsjedničkih izbora u Republici Hrvatskoj, 27. prosinca 2009., jer je postotak birača bio nizak koliko u samoj Hrvatskoj toliko i među Hrvatima u Bosni i Hercegovini, te u drugim zemljama. Lažna priča koju je širio Stjepan Mesić deset godina o tome kako on  nema ''pravih ovlasti'', učinila je svoje. Mnogi ljudi su mislili i misle da Predsjednik Republike može samo izigravati naivnog  šaljivđiju te proputovati cijelim svijetom u luksuzu i zabavi uz varku da tobože  ''stvara važne  gospodarske kontakte i poziva turiste u Hrvatsku''.

ŠTO MOŽE PREDSJEDNIK RADITI

Istina je sasvim drugačija, jer Predsjednik ima između mnogih drugih ovlasti, četiri ovlasti koje su kjučne za život naše zemlje. Na prvom mjestu, on imenuje sve šefove tajnih služba, a zbog ideologije tih njegovih šefova, službe  mogu ili raditi svoj posao u skladu s interesima Hrvatske , ili u skladu s interesima stranih država nauštrb interesa vlastite zemlje. Voditelji  su ti koji imaju mogučnost stvaranja cijele obavještajne mreže u skladu sa svojim političkim interesima. To znadu stanovnici Brazila, isto kao oni Njemačke, Srbije, Japana ili Rusije. Jedino u Hrvatskoj, kao da građani na to uopće ne misle, jer mediji u rukama militantne lijevice ne dopuštaju Hrvatima o ničemu misliti, osim ako ne misle na neokomunistički i pro-balkanski način.
Zatim, Predsjednik Republike imenuje zapovjednike Oružanih snaga, a oni isto tako rade ili  za modernizaciju obrambene sposobnosti svoje zemlje, ili zanemaruju svoje dužnosti. U skladu sa svojim stavovima, šalju u mirovinu ili unapređuju časnike i dočasnike, itd., iz ideoloških razloga uglavnom.
Na trećem mjestu, Predsjednik Republike je ''sukreator'' međunarodne politike. To u praktičnom jeziku znači, da se na njegov zahtjev imenuje polovica veleposlanika i konzula (a da za preostale diplomate Predsjednik daje ili ne daje svoj odobrenje), da osobno  ili preko svoje udruge savjetnika može stvarati diplomatske konflikte ili neobjavljene kompromise, spriječavati diplomatske note ili druge mjere Ministarstva vanjaskih poslova  kad se radi o obrani hrvatskih interesa, kumovati predaji Jadrana Sloveniji, klanjati se  tužiteljima Haaga protiv hrvatskih branitelja - umjesto da održava ozbiljne odnose s Haaškim tribunalom kao takvim, itd.
Četvrta ključna ovlast i zadača  Predsjednika, jest predstavljati Republiku Hrvatsku u svijetu. Može ju  dostojanstveno predstavljati ili  pak klevetati Hrvatsku i Hrvate, te zagovarati stvaranje Treće Jugoslavije ili Zapadnoga Balkana.
Tko može reći da u  Hrvatskoj, Predsjednik nema nikakvu važnost?

ODAZIV BIRAČA

Deset godina vrhovne realne vlasti koju su u Hrvatskoj imali, kronološki i po redu, Josip Manolić-Mesić-Račan, Manolić-Mesić-Sanader i konačno Manolić-Mesić-Kosor, uradili su svoje. Sistematska dezinformacija i širenje stida  i prezira prema  svemu onomu  što je hrvatsko, postigli su rezultat: u Hrvatskoj je na ovim izborima glasovalo 44 posto, a izvan granica Republike Hrvatske 16,5 posto hrvatskih građana.
Od onih koji su ostali zjevati kod kuće, jedni su smatrali da nije važna uloga Predsjednika, drugi da nije na njima braniti interese Hrvatske, treći da oni  i tako ništa promjeniti ne mogu svojim glasom jer se je iz službene televizijske agitacije jasno vidjelo  da su favoriti kluba Manolić-Mesić-Kosor, gospodin Nadan Vidošević i gospodin Ivo Josipović. Dakle, vlast je još jednom imala određenog  svog pobjednika, jer su si te dvije osobe politički  veoma slične.
Andrija Hebrang ( formalni kandidat HDZ-a) kojeg je vlastita stranka bojkotirala, bivši ministar Primorac, koji se je ufao u svoje veze u Izraelu i SAD-u, te Vesna Pusić koja je nosioc najdelirantijih beogradskih  interesa, nisu dolazili u obzir. Pogotovo ne Primorac, jer je imao zaista snažan zapadnjački naglasak. Gospođa Pusić ne, jer je ona bila kao kandidatkinja izgubljen slučaj, a Hebrang još manje, jer mu je diskurs bio hrvatski. Ta četiri kandidata su trebala poslužiti samo kao figure na pozornici, gdje se odigrava komedija.
Što se tiče istinskih demokratskih, protu-korupcijskih i hrvatskih kandidata, Miroslava Tuđmana, Josipa Jurčevića, Borisa Mikšića i Vesne Škare Ožbolt, organizirala se je medijska blokada. Protiv Miroslava Tuđmana ta blokada je bila agresivna i apsolutna, jer iako nije imao financijskih sredstava, mogao je on ući u drugi krug. Samo da je dobio petinu onog prostora i vremena kojeg su dobivali i kupovali Josipović i Vidošević. Intelektualno snažna i politički obrazovana ličnost hrvatske politike, našla se je prekrivena  paničnim veom šutnje i bojkota. Tuđman je tako   osvojio tek sedmo mjesto između dvanaest kandidata.

BANDIĆ I VIDOŠEVIĆ - VELIKA IZNENAĐENJA

     Prvo veliko iznenađenje bila je eliminacija Vidoševića iz drugoga kruga izbora. Najveći razlog njegovog poraza bilo je njegovo drsko hvalisanje silnim bogatstvom, a  nitko nije razumio na koji način je do tog bogatstva došao. To je i za glavnog jugokandidata, bio preveliki handicap, pa je zapeo.
A drugo ogromno iznenađenje, bio je uspijeh gradonačelnika zagrebačkoga, Milana Bandića, koji je kao drugi po redu ušao u ballotage, to jest u drugi izborni krug koji će se održati 10. siječnja 2010. Popeo se je vlastitim zaslugama, protiv Jože Manolića i njegovog info-sustava, protiv Mesića koji o njemu govori pun mržnje, protiv gospođe Kosor koja radi isto  to što i  prethodni rade, protiv vlastite stranke SDP,
koja je po zakonu i statutu nasljednica svih dobara i tekovina Komunističke Partije u Hrvatskoj.
Već odavna u  SDP-u  nastoje srušiti Bandića s položaja gradonačelnika, jer ga smatraju izdajnikom: došao je na vlast u Zagrebu kao opskurni kandidat njihove  Partije, a pretvorio se je u čovjeka koji je iz hrvatske prijestolnice uradio europsku metropolu. Što je još gore, brani hrvatske i kršćanske stavove, a to mu se nikako ne može oprostiti u SDP-u.

O ČEMU DOBROME JE RIJEČ?

      Treba uzeti u obzir da je pobjeda Ive Josipovića ostvarena na osnovi činjenice da u Hrvatskoj nije glasovalo 56 posto građana, a da je  lijevica ta koja  je masovno izišla na izbore. Dakle, iziđe li na biračka mjesta u drugom krugu  neki značajan  postotak do sada uspavanih ili skeptičnih ljudi, slika će se promjeniti. Isto to vrijedi i za Hrvate u drugim državama, gdje je čak  je 83,5 posto potencijalnih birača zanemarilo prvi krug.
Dobro je i to, što je Republika Hrvatska članica NATO-a, pa bi pobjeda Ive Josipovića stvorila u vojnom savezu Zapada još veće nepovjerenje prema Hrvatskoj  od ovoga današnjega,  s Mesićem i Kosor na čelu države. O tome se širi svijest među građanima: dođe li za Predsjednika Ivo Josipović, ostali  bi  izolirani čak i u ovoj  jedinoj međunarodnoj zajednici  u kojoj sada imamo  ravnopravni status, i to najviše zbog zasluga naše vojske u Domovinskom ratu.
Konačno, važno je da drugi kandidat koji se takmiči s Josipovićem, nije njegov blizanac Vidošević, ni miljenik korupcionističke mreže koja uništava Hrvatsku. Suparnik mu je zaista neovisan Bandić. Njega se optužuje za korupciju u gradu Zagrebu, a do sada mu nitko nije ništa dokazao, unatoč silnih napora njegovih suparnika u tom smislu. Istovremeno, jasno je da Bandić nije čovjek koji  će istjerati Krista iz škola i javnih ustanova, niti će potpisati ulazak Hrvatske  u Konfederaciju Zapadnoga Balkana.
Ako on pobjedi,  politička   Hrvatska bi dobila stanoviti  predah. Hrvatska Demokratska Zajednica  mogla bi se, možda, osloboditi balasta Manolićevih prijatelja, te  se reorganizirati. A na tome mnogi hadezeovci rade diljem Hrvatske. U tom predahu mogla  bi se obnoviti i nekad nacionalna  HSLS, a u samom Josipovićevom SDP-u, očekuju se novosti: Partija ne može biti vječno partija. U njoj ima ljudi koji žele uhvatiti vlak europskih socijaldemokracija. Taj proces brzo napreduje, jedino bi ga zasutavio izbor Josipovića za Predsjednika.
Dakle, imamo dobrih naznaka u Hrvatskoj. Godina 2010. ne smije pretvoriti se u pogrebnu godinu za hrvatsku neovisnost i demokraciju. /HIC/

 

 

30. prosinca 2009
USPON MILANA BANDIĆA I DRUGI IZBORNI KRUG
Nešto dobro nakon prvih izbora
Domagoj Ante Petrić
U svim demokratskim državama, predsjednički ili parlamentarni izbori smatraju se slavljem demokracije. Nije to bio slučaj prvoga kruga predsjedničkih izbora u Republici Hrvatskoj, 27. prosinca 2009., jer je postotak birača bio nizak koliko u samoj Hrvatskoj toliko i među Hrvatima u Bosni i Hercegovini, te u drugim zemljama. Lažna priča koju je širio Stjepan Mesić deset godina o tome kako on  nema ''pravih ovlasti'', učinila je svoje. Mnogi ljudi su mislili i misle da Predsjednik Republike može samo izigravati naivnog  šaljivđiju te proputovati cijelim svijetom u luksuzu i zabavi uz varku da tobože  ''stvara važne  gospodarske kontakte i poziva turiste u Hrvatsku''.

ŠTO MOŽE PREDSJEDNIK RADITI

Istina je sasvim drugačija, jer Predsjednik ima između mnogih drugih ovlasti, četiri ovlasti koje su kjučne za život naše zemlje. Na prvom mjestu, on imenuje sve šefove tajnih služba, a zbog ideologije tih njegovih šefova, službe  mogu ili raditi svoj posao u skladu s interesima Hrvatske , ili u skladu s interesima stranih država nauštrb interesa vlastite zemlje. Voditelji  su ti koji imaju mogučnost stvaranja cijele obavještajne mreže u skladu sa svojim političkim interesima. To znadu stanovnici Brazila, isto kao oni Njemačke, Srbije, Japana ili Rusije. Jedino u Hrvatskoj, kao da građani na to uopće ne misle, jer mediji u rukama militantne lijevice ne dopuštaju Hrvatima o ničemu misliti, osim ako ne misle na neokomunistički i pro-balkanski način.
Zatim, Predsjednik Republike imenuje zapovjednike Oružanih snaga, a oni isto tako rade ili  za modernizaciju obrambene sposobnosti svoje zemlje, ili zanemaruju svoje dužnosti. U skladu sa svojim stavovima, šalju u mirovinu ili unapređuju časnike i dočasnike, itd., iz ideoloških razloga uglavnom.
Na trećem mjestu, Predsjednik Republike je ''sukreator'' međunarodne politike. To u praktičnom jeziku znači, da se na njegov zahtjev imenuje polovica veleposlanika i konzula (a da za preostale diplomate Predsjednik daje ili ne daje svoj odobrenje), da osobno  ili preko svoje udruge savjetnika može stvarati diplomatske konflikte ili neobjavljene kompromise, spriječavati diplomatske note ili druge mjere Ministarstva vanjaskih poslova  kad se radi o obrani hrvatskih interesa, kumovati predaji Jadrana Sloveniji, klanjati se  tužiteljima Haaga protiv hrvatskih branitelja - umjesto da održava ozbiljne odnose s Haaškim tribunalom kao takvim, itd.
Četvrta ključna ovlast i zadača  Predsjednika, jest predstavljati Republiku Hrvatsku u svijetu. Može ju  dostojanstveno predstavljati ili  pak klevetati Hrvatsku i Hrvate, te zagovarati stvaranje Treće Jugoslavije ili Zapadnoga Balkana.
Tko može reći da u  Hrvatskoj, Predsjednik nema nikakvu važnost?

ODAZIV BIRAČA

Deset godina vrhovne realne vlasti koju su u Hrvatskoj imali, kronološki i po redu, Josip Manolić-Mesić-Račan, Manolić-Mesić-Sanader i konačno Manolić-Mesić-Kosor, uradili su svoje. Sistematska dezinformacija i širenje stida  i prezira prema  svemu onomu  što je hrvatsko, postigli su rezultat: u Hrvatskoj je na ovim izborima glasovalo 44 posto, a izvan granica Republike Hrvatske 16,5 posto hrvatskih građana.
Od onih koji su ostali zjevati kod kuće, jedni su smatrali da nije važna uloga Predsjednika, drugi da nije na njima braniti interese Hrvatske, treći da oni  i tako ništa promjeniti ne mogu svojim glasom jer se je iz službene televizijske agitacije jasno vidjelo  da su favoriti kluba Manolić-Mesić-Kosor, gospodin Nadan Vidošević i gospodin Ivo Josipović. Dakle, vlast je još jednom imala određenog  svog pobjednika, jer su si te dvije osobe politički  veoma slične.
Andrija Hebrang ( formalni kandidat HDZ-a) kojeg je vlastita stranka bojkotirala, bivši ministar Primorac, koji se je ufao u svoje veze u Izraelu i SAD-u, te Vesna Pusić koja je nosioc najdelirantijih beogradskih  interesa, nisu dolazili u obzir. Pogotovo ne Primorac, jer je imao zaista snažan zapadnjački naglasak. Gospođa Pusić ne, jer je ona bila kao kandidatkinja izgubljen slučaj, a Hebrang još manje, jer mu je diskurs bio hrvatski. Ta četiri kandidata su trebala poslužiti samo kao figure na pozornici, gdje se odigrava komedija.
Što se tiče istinskih demokratskih, protu-ko
rupcijskih i hrvatskih kandidata, Miroslava Tuđmana, Josipa Jurčevića, Borisa Mikšića i Vesne Škare Ožbolt, organizirala se je medijska blokada. Protiv Miroslava Tuđmana ta blokada je bila agresivna i apsolutna, jer iako nije imao financijskih sredstava, mogao je on ući u drugi krug. Samo da je dobio petinu onog prostora i vremena kojeg su dobivali i kupovali Josipović i Vidošević. Intelektualno snažna i politički obrazovana ličnost hrvatske politike, našla se je prekrivena  paničnim veom šutnje i bojkota. Tuđman je tako   osvojio tek sedmo mjesto između dvanaest kandidata.

BANDIĆ I VIDOŠEVIĆ - VELIKA IZNENAĐENJA

     Prvo veliko iznenađenje bila je eliminacija Vidoševića iz drugoga kruga izbora. Najveći razlog njegovog poraza bilo je njegovo drsko hvalisanje silnim bogatstvom, a  nitko nije razumio na koji način je do tog bogatstva došao. To je i za glavnog jugokandidata, bio preveliki handicap, pa je zapeo.
A drugo ogromno iznenađenje, bio je uspijeh gradonačelnika zagrebačkoga, Milana Bandića, koji je kao drugi po redu ušao u ballotage, to jest u drugi izborni krug koji će se održati 10. siječnja 2010. Popeo se je vlastitim zaslugama, protiv Jože Manolića i njegovog info-sustava, protiv Mesića koji o njemu govori pun mržnje, protiv gospođe Kosor koja radi isto  to što i  prethodni rade, protiv vlastite stranke SDP,
koja je po zakonu i statutu nasljednica svih dobara i tekovina Komunističke Partije u Hrvatskoj.
Već odavna u  SDP-u  nastoje srušiti Bandića s položaja gradonačelnika, jer ga smatraju izdajnikom: došao je na vlast u Zagrebu kao opskurni kandidat njihove  Partije, a pretvorio se je u čovjeka koji je iz hrvatske prijestolnice uradio europsku metropolu. Što je još gore, brani hrvatske i kršćanske stavove, a to mu se nikako ne može oprostiti u SDP-u.

O ČEMU DOBROME JE RIJEČ?

      Treba uzeti u obzir da je pobjeda Ive Josipovića ostvarena na osnovi činjenice da u Hrvatskoj nije glasovalo 56 posto građana, a da je  lijevica ta koja  je masovno izišla na izbore. Dakle, iziđe li na biračka mjesta u drugom krugu  neki značajan  postotak do sada uspavanih ili skeptičnih ljudi, slika će se promjeniti. Isto to vrijedi i za Hrvate u drugim državama, gdje je čak  je 83,5 posto potencijalnih birača zanemarilo prvi krug.
Dobro je i to, što je Republika Hrvatska članica NATO-a, pa bi pobjeda Ive Josipovića stvorila u vojnom savezu Zapada još veće nepovjerenje prema Hrvatskoj  od ovoga današnjega,  s Mesićem i Kosor na čelu države. O tome se širi svijest među građanima: dođe li za Predsjednika Ivo Josipović, ostali  bi  izolirani čak i u ovoj  jedinoj međunarodnoj zajednici  u kojoj sada imamo  ravnopravni status, i to najviše zbog zasluga naše vojske u Domovinskom ratu.
Konačno, važno je da drugi kandidat koji se takmiči s Josipovićem, nije njegov blizanac Vidošević, ni miljenik korupcionističke mreže koja uništava Hrvatsku. Suparnik mu je zaista neovisan Bandić. Njega se optužuje za korupciju u gradu Zagrebu, a do sada mu nitko nije ništa dokazao, unatoč silnih napora njegovih suparnika u tom smislu. Istovremeno, jasno je da Bandić nije čovjek koji  će istjerati Krista iz škola i javnih ustanova, niti će potpisati ulazak Hrvatske  u Konfederaciju Zapadnoga Balkana.
Ako on pobjedi,  politička   Hrvatska bi dobila stanoviti  predah. Hrvatska Demokratska Zajednica  mogla bi se, možda, osloboditi balasta Manolićevih prijatelja, te  se reorganizirati. A na tome mnogi hadezeovci rade diljem Hrvatske. U tom predahu mogla  bi se obnoviti i nekad nacionalna  HSLS, a u samom Josipovićevom SDP-u, očekuju se novosti: Partija ne može biti vječno partija. U njoj ima ljudi koji žele uhvatiti vlak europskih socijaldemokracija. Taj proces brzo napreduje, jedino bi ga zasutavio izbor Josipovića za Predsjednika.
Dakle, imamo dobrih naznaka u Hrvatskoj. Godina 2010. ne smije pretvoriti se u pogrebnu godinu za hrvatsku neovisnost i demokraciju. /HIC/

 

 

 

18. prosinca 2009
Crna legenda o "bačenim glasovima
Domagoj Ante Petrić
Vidošević, Josipović, Hebrang, Pusić...? Ili Josipović, Vidošević, Hebrang, Pusić...U svim anketama, na svim zidovima i stupovima, na svim televizijama, u svim novinama.
Kult poraza hrvatskoga naroda širi se Hrvatskom, sistematski, uporno, raspirivan svim trikovima društvene psihologije, u rukama vještih manipulatora. Sredstva izvještavanja krcata su negativnostima i tragedijama. Režimski operateri uvjeravaju birače da se bez ovakvog režima ne može jer je promjena u Hrvatskoj nemoguća, a ''oporbeni'' - koji su također dio režima - nameću tezu da je cijeli sustav neovisne hrvatske  države neodrživ, te da se moramo žurno uključiti  u Zapadni Balkan.
U oblaku afera koje danas potresaju Republiku Hrvatsku, sustav stvarne moći ostaje nedodirljiv. Središte prljave moći nije uopće potreseno. Mogu pasti pojedinci, čak se mogu raspasti i neke stranke, ali sustav mafija i balkanske politike ostaje. S bilo kojim od ovih četiri imena koje spomenusmo u prvom retku ovoga članka, s bilo kojim od njih, operacija koju su započeli Manolić-Mesić-Račan i Manolić-Mesić-Sanader, a nastavljaju Manolić-Mesić-Kosor, došla bi do okončanja. S pobjedom od bilo koga od njih, država bi nestala. Pa čak i s Hebrangom, koji nije spriječio provedbu politike Manolić-Mesić-Sanader, niti se je od nje ogradio, iako je stalno bio uz Sanadera.
Da bi tu društvenu prijevaru zacementirala, režimska mreža želi uvjeriti hrvatski narod da se situacija ne može promjeniti. Za današnji  režim korupcije i uništavanja države ta su  četiri kandidata  apsolutni  garanti kontinuiteta. Paralelno s njima   svojom se osobnom stazom teško penje po ljestvici Milan Bandić, s materijalnim  sredstvima drugih izvora, te s još nejasnim političkim ciljevima.

''Izgubljeni glasovi'' u središtu rasprava
Predizborna kampanja se vodi u  mnogim intelektualnim krugovima isto kao  i u širokim slojevima građana. Ogroman broj ljudi smatra da je Miroslav Tuđman jedini zaista nezavisan i ujedno sposoban kandidat za predsjedničku funkciju, posebice u dramatičnoj situaciji Hrvatske. Ogroman dio ljudi želi glasovati za Tuđmana. Međutim, do svuda  dopiru otrovna upozorenja: ne smije se baciti glas, a glas za Miroslava Tuđmana  izgubljeni je glas.
Neistinito se prikazuje da nitko ne može pobijediti na izborima ako nema iza sebe strukturu jedne velike političke stranke, ili neke političke Internacionale, ili  financijski snažne korporacije. ( Time misle na SDP, HDZ, na Liberalnu Internacionalu i  njen srodni financijski lobby, te  na neku  gospodarsku udrugu sa svim njenim sredstvima i podružnicama  i na sve privatne firme koje su u njoj prisilno regrutirane.)
Dakle, postavlja se kao neka ''apsolutna istina'' pred građane, da je na izborima  nemoguće pobijediti gore spomenute režimske kandidate, pa prema tome, Hrvati, glasujte od ponuđenih i finaciranih  osoba,  za onu  koju smatrate da je najmanje zlo. A pošto se u svakom slučaju radi o nestanku neovisne Hrvatske, neko  ''manje zlo'' među njima, uopće ne postoji.
To je sve isto zlo, koje se samo izražava na četiri različita načina, kroz četiri različite spodobe.
Nasuprot glasovanja za zlo, izborni stručnjaci dokazalo su  činjenicu da je pobjeda najboljega kandidata  apsolutno  moguća. Moguća je ako će narod glasovati bez straha, a ne ''pragmatično ili  režimski korektno''. Ako će građani  glasovati  po savjesti i dostojanstveno, principijelno, za svoju osobnu, obiteljsku, gospodarsku i nacionalnu dobrobit. Sve drugo je podržavati desetogodišnji režim, koji upravo u sadašnjem razdoblju  završava bacavši našu zemlju u svakodnevni cirkus, u socijalnu bijedu, u ekonomski krah i u nacionalnu sramotu.

Teška odgovornost tromih građana

Uvjereni u snagu crne fabule o ''gubitku'' glasa ako on ne ide protiv interesa naroda, režimlije šire također i beznađe među ljudima slablijega karaktera, koji ne žele u ničemu sudjelovati.
Sjećate li se kamo  je pjesnik, mislilac i političar Dante Alighieri, u ''Božanskoj komediji'' smjestio ''lijene'', a među njima prvotno one moralno lijene, indolentne, abulične, one koji nisu u stanju pokrenuti se kako bi barem nešto doprinijeli općim interesima? One koji su se predali ''acediji''? Dokolici možda, prema hrvatskom lijepom izrazu. Ili uzaludnoj depresiji, da budemo bliži jednom modernom engleskom pojmu.
Takvu danas veliku masu  ljudi, Dante je smjestio dolje duboko u carstvu zla, ali niti za Pakao niti za Čististilište ih nije smatrao dovoljno važnima. Zato putnik kroz njegovu ''Božansku komediju'', prolazeći pokraj njih, te ljude ne gleda: nisu dostojni ni žaljenja, ni srdžbe, pa ni pogleda. Možda ih je čak smatrao  bliskima kategoriji izdajnika, ili barem dezertera. Katon je još mnogo prije Dantea, zapazio da se iz nerada, dakle iz takve lijenosti, uči činiti zlo. U najblažem slučaju, u pasivnosti lako se  postaje  instrumentom manipulatora. To vrijedi i za Hrvatsku.

Izgubljeni potencijali, kako bi se  izgubila Hrvatska

Nalazimo se pred samim predsjedničkim izborima, a unatoč blizine tog presudnog događaja, jedan dio potencijalnih birača nalazi se ukliješten u toj acediji. Zasigurno  Dante, ne bi  naše sugrađane koji se nalaze u takvom stanju, osudio onako  strašno kao što je to učinio u svom vrhunskom djelu sa svojim suvremenicima:  trenutačno stanje ovih naših ljudi posljedica je  desetgodišnjega psihološkoga rata, u kojem je podzemlje lokalno i balkansko sve uradilo
kako bi razorilo demokratski sustav (koji je sada samo formalan), gospodarske djelatnosti (koje su potkopali mafijaši), te uništi pojedinačno, društveno i nacionalno dostojanstvo Hrvata. Klevetali su nas u domovini, preko tiska i televizije, preko raznih lokalnih udruga i foruma, iz nekih saborskih klupa, pa u inozemstvu, po sudovima, preko dobrog dijela diplomacije. Branitelje su masovno tjerali u suicidalnu psihozu, a to su ponovili prošloga tjedna s novim ilegalnostima protiv hrvatskih boraca, s noćnim  nasiljima. Do te mjere da je  čak i Haag zabranio zagrebačkom režimu takvo nasilje.
Pred tim segmentom hrvatskoga društva koje je postalo žrtvom destruktivne kampanje,  postoji ipak pozitivan izlaz: samo  treba potaknuti  sav naš narod na ostvarivi program obnove Hrvatske, pod vodstvom danas  najboljega hrvatskoga kandidata. Treba izići na izborna mjesta, te izabrati njega, a on  se nikako ne nalazi na popisu one četvorice režimlija. Znamo, on se zove Miroslav Tuđman.
Domagoj Ante PETRIĆ

 

 

 

 

9. prosinca 2009.
Balkan ima tko će za njega "glasovati"  
Prema beogradskom "Vremenu", u pravi čas je došla inicijativa brata kandidatkinje Vesne Pusić i stvarne voditeljice hrvatske vanjske politike od veljače 2008., po kojoj bi hrvatski Ustav morao dozvoliti stvaranje nove državne zajednice Republike Hrvatske s Republikom Srbijom.
Naime, u veljači 2008. danas odbjegli premijer Ivo Sanader imenovao je Pusičku na čelo povjerenstva za vođenje pregovora s Europskom unijom, s ogromnim ovlastima, a njoj su time bila podvrgnuta (barem na uvid i na obvezno savjetovanje) gotovo sva polja hrvatske vanjske politike, pa čak i predmeti koji ne spadaju u tu sferu izravno (sigurnost, obrazovanje, kultura, gospodarstvo, itd.), jer sve to ulazi u regulativu europske zajednice. Vidi se sada do koje je mjere dotična siva eminencija zadnjeg razdoblja Sanaderove vladavine uspjela dovesti hrvatsku vanjsku politiku u potpunu izolaciju, s namjerom da Republici Hrvatskoj kao ''jedini izlaz'' ostavi ulazak u tzv. Zapadni Balkan. Ali njena se uloga u vodećim medijima, a naravno da niti u Saboru, ne može ni spomenuti. I ona i ''braco'', imaju još posla pred sobom.

Za sada, u tako ''sretnom trenutku'' za Beograd i za London, pojavljuje se brat te moćne i agresivne žene, g. Zoran Pusić, sa svojim prijedlogom. Trenutak je toliko više povoljniji za Beograd, jer se upravo sada iza leđa hrvatskoga naroda pišu reforme hrvatskoga Ustava, odnosno piše se novi Ustav. Taj novi Ustav bi zaista mogao ne samo ukinuti zabranu asocijacije sa Srbijom, nego donijeti k tome i popratne stavke koje trebaju- ovog puta zaista do istrijebljena našega naroda - baciti Hrvatsku u tminu minulih vremena. Ništa drugo nisu provodile beogradske vlasti u I. i u II. Jugoslaviji, ništa drugo ne namjeravaju ni danas, ako do Balkanske Federacije ili Konfederacije dođe, bilo sa sjedištem u Beogradu bilo sa formalnom pijestolnicom u Bosni.
Izgleda da se na zagrebački stroj dizanja ruku računa danas isto toliko koliko se je računalo 1918. na onu ''gospodu'' koja je kriomice otišla u Beograd i predala na pladnju sva hrvatska prava tuđincu. Mašinerija je spremna isto takav posao obaviti, ukine li se iz Ustava izričita zabrana takve asocijacije.

Krivotvorenje predsjedničkih izbora
Krug se oko Hrvatske zatvara, ali postoji još samo jedna nepoznanica: izbor novoga predsjednika Republike Hrvatske. U ovom trenutku, sve su snage usmjerene na zatvaranje kruga nekorektnosti koje su do sada karakterizirale izbornu predsjedničku kampanju. Osujećivanje ravnopravnog pristupa velikim nacionalnim medijima svih kandidata, prvi je korak falsificiranja ishoda izbora, preko manipulacije građana. Ali postoji i drugi, konačni udarac demokraciji.
Krivotvorenja izbornih rezultata ili osnovane sumnje da su izborni rezultati barem djelomično iskrivljeni, svakodnevnica su u svijetu. Do Ujedinjenih naroda i drugih međunarodnih tijela od 2000. do listopada 2009. doprlo je 185 dokumentiranih tužbi o krivotvorenjima na predsjedničkim, parlamentarnim, pokrajinskim i drugim izborima, u velikom broju država. Tužbe su završile bez uspjeha: evo Karzaia koji vlada i dalje Afganistanom, evo kako su završile žalbe u Ukrajini i u Rusiji, pa čak i u nekim zapadnim stabilnim demokracijama: ishod tih žalbi je vidljiv, one su redom odbačene, ili se rezultati više de mogu ispraviti kad do neke pozitivne odluke i dođe.

Kako spriječiti krivotvorenje
U slučaju hrvatskih predsjedničkih izbora koji će se održati 27. prosinca i 10. siječnja 2010., predizborna masovna manipulacija nije dovoljna onoj udbaškoj strani vlasti i političke lepeze. Ipak, uza svu blokadu hrvatske opcije, beograski projekt bi mogao propasti. Zato sami izbori i prebrojavanje glasova, od pretežne su važnosti za opstanak Republike Hrvatske kao neovisne i demokratske države.
Američki ekspert Henry Gonzalez uporno upozorava na razne tehnike krivotvorenja izbora. Svaka stranka i svaki nezavisni kandidat mora imati svog promatrača pri svakom izbornom stolu, nadzirati cijeli postupak, a na kraju i prebrojavanje listića.
Zatim, uvjeriti se da su zapisnici koji se šalju u središnjicu prebrojavanja zaista oni zapisnici koje su oni provjerili i potpisali. Kutije sa glasovima, a posebice zapisnici moraju stalno biti pod okom kandidatovih povjerenika. Ne smije se prihvatiti prekid prebrojavanja, niti zbog noćnog odmora niti iz ''tehničkih razloga''. Sustav unošenja glasova u računala mora biti dostupan svim predstavnicima stranaka i nezavisnih kandidata. Strankama i neovisnim kandidatima mora biti dozvoljeno upisivanje provjerenih brojeva u njihove računalne sustave, koji se mogu nalaziti na po njima izabranoj lokaciji. Dokle god se ne objave privremeni sveukupni rezultati izbora, predstavnici svih kandidata moraju bitu fizički prisutni u prostorima pohranjenih glasova, zapisnika i samih računala. U bilo kojem trenutku, ti predstavnici mogu zatražiti stručni pregled računala i njihovog ispravnog rada.
Na ovim izborima treba uzeti u obzir da se u balkanskom projektu nalaze vodstva i i glavne stranke na vlasti, i velik dio vodstava navodno oporbenih stranaka, pa nezavisni i drugi kandidati mogu imati puno povjerenje jedino svojim vlastitim predstavnicima.

Glasovi za ubacivanje
U Hrvatskoj, predsjednički kandidat Boris Mikšić može objasniti svoja zapažanja tijekom prebrojavanja izbornih listića na dan kad je dogovorom Sanader-Mesić, ovaj potonji bio ponovno izabran za predsjednika Republike, izbacivši - prema Mikšićevom opisu korištene tehnike- njega iz drugoga kruga. Danas se izbori pripremaju pod mnogo težim okolnostima, uz mnogo manje garancija za demokratski ishod. Prema brojnim upozorenjima, postoji u Hrvatskoj ogroman broj lažnih izbornih listića i s njima sklađenih zapisnika, koje zlonamjerni i dobro izvježbani namještenici eventualno mogu ubaciti u zbrajanje glasova, u bilo kojem trenutku, od časa kad autentične kutije i glasovi stignu u središnju lokaciju prebrojavanja ili pred sam završetak procesa, kad promatrači kandidata popuste u svom djelotvornom nadzoru.
Danas građani Hrvatske trebaju biti spremni na iznenađenja bilo kakve naravi: dovoljna je jedna sitna, organizirana i tehnički spremna manjina, pa čak i u punom demokratskom postupku, da promjeni tijek hrvatske povijesti.
Domagoj Ante Petrić

 

 

3. prosinca 2009.
Hrvatska između mafijske magle i realne krize koja kuca na vrata
Domagoj Ante Petrić
Nitko ne zna koliko je nevinih ljudi a koliko je krivaca danas u zatvoru, koliko je današnjih financijskih afera jasno prikazanih a koliko ih je prenapravljenih u Banskim dvorima i u redakcijama koje su umrežene s vlastodršcima. Istine, laži i poluistine, u istom su svakodnevnom paketu skandala. Nitko ne zna zašto vrh HDZ-a ne podržava svog formalnog predsjedničkog kandidata Andriju Hebranga (navodno, stvarna potpora ide Nadanu Vidoševiću). A zašto Nadan Vidošević, dragi nekadašnji prijatelj Ive Sanadera a politički favorit Stjepana Mesića-, navodno ima istovremeno potporu beogradske ''elite'' i londonskoga bankarstva.

Nije jasno zašto je centrala SDP-a izbacila iz njihovih ureda sve stranačke dužnosnike koji bi eventualnio mogli biti pristaše Milana Bandića, iako bi upravo on a ne službeni stranački kandidat Ivo Josipović, mogao SDP-u donijeti dobar izborni rezultat. Pitanje se postavlja i o razlozima zbog kojih je Zoran Milanović i centralni SDP predstavio sada, pred same izbore, ekonomski program kojeg mnogi smatraju proturadničkim. Nije prihvatljivo ni to da je HDZ nametnuo u Saboru državni proračun koji će se već u ožujku morat prekrojiti, jer je proturječan i nepotpun: to je zaista predizborni proračun koji mora u Hrvatskoj i u svijetu stvoriti mutan dojam da vodstvo Mesić-Kosor upravo na čaroban način rješava probleme u našoj domovini te da nema opasnosti od potresa....

Dvoglavi režim uopće ne vodi računa o financijskom i socijalnom kaosu koji je pred vratima Hrvatske, a ne uvažava niti galopirajuču političku krizu u Bosni i Hercegovini, koja zabrinjuje Washington, Bruxelles, Beč i Pariz, ali ne i ove čudne ptice koje su se ugnjezdile po zagrebačkim brežuljcima. A latentna i rastuča kriza u BiH postala je najteža prijetnja za mir i sigurnost Europe.


Diskriminacija i zavaravanje

Jedan popularni kandidat s istoka Hrvatske, Slavko Vukšić, žigosan je od samoga trenutka kad se je pred tjedan dana predstavio kao takav u Zagrebu i gotovo je uništen na nacionalnoj razini još prije nego je krenuo u predsjedničku kampanju. Svako toliko, režimski bleferski aparat pokazuje kao dodatni element zavaravanja javnosti oronulog Ivu Sanadera kako ''genijalno'' nastupa na trećerazrednim forumima otpisanih austrijskih ili kanadskih figura. Govore o njegovom ''povratku'' u zagrebačku igru, a dobro im je poznato da oni koji su Sanadera otjerali sa scene kroz služinska vrata, nemaju na kraj pameti njegovo pomilovanje. Međutim, zagrebački proizvođači magle barataju čak i s njime kako bi stvarali pomutnju, a on je danas toliko mizeran da je sretan i time što ga se spominje u bilo kakvoj ulozi. Istovremeno ankete stvaraju umjetne prednosti i umjetne eliminacije pojedinih kandidata: u magli obično čestite ljude napaduju šumski razbojnici.

Magla i cirkus u predizborno vrijeme. Cirkus, magla i nesloboda. Moramo uključiti u sliku ovogodišnje hrvatske izvanredno bolesne predizborne kampanje, također i cenzuru koju mediji primjenjuju protiv snažnog i za vladanje spremnog nezavisnog predsjedničog kandidata Miroslava Tuđman. Ova zadnja činjenica, čelična cenzura koju mediji nameću njegovov imenu i aktivnostima, jasno ukazuje na to da cirkus nije samo zbog cirkusa i niti je posljedica nekulture etablirane oligarhije korupcionista. A nije ni magla samo magla i proizvod frivolnosti te "elite". Taj razuzdani državni nemoral ima točno određenu svrhu: uništenje hrvatske kandidature i jačanje mafijskog sustava. On gura Republiku Hrvatsku u beogradski novi imperij: u Zapadni Balkan, kroz pobjedu izbornih režimskih agenata. Njima i velika financijska kriza u prvoj polovici 2010. (a koju su oni sami stvorili i dalje produbljuju), bit će glavni adut za naglu balkanizaciju Hrvatske.

Čuda i revolt u državi koja je taoc

Hrvatska je danas taoc financijsko-mafijskog sustava, u kojem je Sanader bio umišljeni bog, ali samo jedan od umišljenih bogova prijevare. Tu su i njegovi bliski suradnici ( a što drugo su bili gđa. Kosor, Hebrang, Bebić, Šuker, Kalmeta, Polančec, Vukelić..?). Istim poslom se bavi i postrojb i ''crveni štab'' koja vodi paralelne operacije s Pantovčaka, usmjerene prema obnovi Jugoslavije, pod jednim, drugim ili trečim imenom.

U tom ozračju koje već danas stavlja u pitanje ispravnost narednih hrvatskih izbora, neki Hrvati mole Boga za čudo, neki razmišljaju o tihom građanskom i demokratskom revoltu, koji može potresti krhku utvrdu režimskih laži i falsifikata. Da, Božje čudo može ukazati nama u Hrvatskoj pravi put revolta, a revolt može ukazati Nebu na to da naš narod ipak, unatoč masovne obmane, zaslužuje milost još jednoga čuda, kako bi spasio i državu i demokraciju.
Za izači iz ropstva, treba prerezati žice lažne propagande i pokrenuti sve snage za pobjedu Miroslava Tiđmana. To jedino može učiniti narod koji do svog digniteta drži. Koji je sposoban obnoviti duh svojih najvećih demokratskih epopeja. Kao što su to bili svi slobodni izbori od 1990. do 2000. kad je svjestan narod izišao na izbore i glasovao i srcem i umom.



16. travnja 2009.
Kad korupcija i mafije zagospodare političkim strankama, demokracija izumire
ZBOG SVOG DIGNITETA BIRAČI ODUSTAJU OD  PRAVA GLASA
Domagoj Ante PETRIĆ

Vodeći političari Europske unije zabrinuti su zbog rezultata istraživanja na političkom tržištu, koja ukazuju na mogućnost da  mnogo manje od polovice građana europskih zemalja iziđe na biračka mjesta tijekom izbora za Europski parlament (06./07. lipnja 2009.).
''Ovo je zaista katastrofa politike. Gorje je to što imamo euroskeptike unutar Unije, od toga što njihov broj raste u državama koje su do pred dvije godine čeznule za ulaskom'', tvrdi češki predsjednik Vaclav Klaus. Po njegovom mišljenju, Europska unija je projekt koji je ''pred kolapsom'', pa je prema tome isfrustrirao europljane. Mnogobrojne ankete koje se provode bilo u globalnoj Europi  bilo po raznim zemljama pa se onda nastoje međusobno sistematizirati, ukazuju na to  da bi 2009. moglo glasovati manje od 38 posto građana s pravom glasa (takvih ima  342 milijuna), što porazno djeluje nakon što je 1965.  Parlament biralo 63 posto  europljana. Bit će to sedmi parlamentarni izbori u Uniji, ali sada ''Parlament ima samo deklarativne ovlasti a njegove odluke uopće ne mogu utjecati na budućnost Europe i svijeta'', prema Klausovim riječima. Osim toga, razni skandali naudili su i Parlamentu i svim europskim ustanovama. Početkom tekućega mjeseca travnja, jedan si je britanski  europarlamentarac, Roger Helmer, koji je dva puta biran kao engleski zastupnik, čak mogao dozvoliti  oštar napad na stanje u Hrvatskoj i na rad njene  Vlade, a da uopće nije dobio ukor. Pa tako i ne začuđuje  činjenica što prema anketama Eurobarometra, za sada  samo  30 posto EU pučanstva  vodi računa o tome   da se u lipnju održavaju parlamentarni izbori.
Još jedno neispunjeno obečanje
Hrvatskim građanima se je mnogo puta obećalo da će 2009. glasovati također i oni  upravo na tim parlamentarnim izborima: evo, radilo se je o još jednom neostvarenom obećanju unutarnje show-politike. Istini za volju, danas   činjenica da mi Hrvati ne glasujemo - uzevši u obzir kako stvari stoje u Bruxellesu i Strassbourgu-, malo koga uzrujava. Što je zabrinjavajuće, jest porazni fenomen da   parlamentarna institucija Europske unije - ona najreprezentativnija što se izravnog izražavanja volje naroda tiče, više ne budi zanimanje građana. A u politici zanimanje i poštovanje veoma su si bliski.
Kad su  pučani  dobili   pravo glasa, bilo je to ostvarenje osnovnog priznanja  digniteta. Međutim, danas građani odstupaju od tog prava upravo iz istoga razloga, zbog svog digniteta: da dokažu svoje dostojanstvo ne ulaze u igru manipulatora, uskračujući im glas. Jer, u mnogim zemljama se smatra da su svi nadmoćni političari jednaci, a da oni čestiti nemaju novca ni aparata kojim bi mogli utjecati na odluke. S takvim pretpostavkama, ljudi dolaze do zaključka da na kraju ona dominantna manjina (ili relativna većina) koja dobije najveći broj glasova, uz one također brojčane ali nešto manje   stranke koje se nađu na drugom i trećem mjestu,  usprkos  svađa i glume, sklapaju dogovore. U Republici Hrvatskoj, afere oko protuprirodnih koalicija, prebjega, kupnje članstva,  raspodjele resora u gradovima i županijama nakon ili prije lokalnih izbora koji će se održati 17.05.09 (zadnja afera u malim okvirima  dogodila se je u gradu Sisku), nanjele su veliku štetu hrvatskoj demokraciji. Došlo je do toga da kriva ili ne,  ovoga trenutka  svaka koalicija vuče iza sebe rep optužaba ili  barem oblake sumnje.
Trenutačno se čak ne može birati ni neko manje zlo
Poznati  talijanski novinar i blogger Giuseppe Beppe Grillo tvrdi da je sve češća pojava da na izborima ljudi ne mogu izabrati čak niti neko  ''manje zlo'', jer su sva zla apsolutno jednaka, predstavljaju jedan te isti centar moći, a nastupaju pod raznim imenima i s različitim parolama. (Navodi posebno sicilijanske i druge južnotalijanske sredine gdje mafije raspoređuju pozicije, ulogu opozicije, odluke, projekte, natječaje, itd.). To što on smatra degeneracijom predstavničke demokracije te ustoličenje  doživotnog i nasljednog intermafijskog dogovora (odnosno, partijsko-mafijskog dogovora), prouzročuje u građanstvu  odbojnost, premor, ravnodušnost. U stvari, ta degeneracija je kriva za današnju  anomiju, te opadanje pojedinačne vitalnosti i vitalnosti cijele nacionalne zajednice.
Izbori po županijama, gradovima i općinama, idućeg će 17. svibnja pokazati koliko su nečasni dogovori uspjeli zagaditi (u načelu)  zdravo hrvatsko biračko raspoloženje. Rezultati će biti bogat izvor podataka  za politologe i sociologe, a dokazati da unatoč manjku sredstava, nezavisni kandidati imaju mogućnost za pobjedu.
Predsjednik Republike zahtjeva da se ne preuveličavaju partizanski zločini, a oni su toliko ogromni i monstruozni da to prekriva želju da ih se ponovno, barem dok je on živ, prešuti.. Premijer poziva da sad kad smo mi  ušli u NATO, što prije uguramo u svoje društvo i Srbiju i Crnu Goru. Stranke dijele fotelje umjesto da izrađuju realne programe, Pula i dalje zabranjuje koncerte ako se radi o hrvatskom pjevaču, a gospodarsku krizu se prekriva, jer je ''subotom i nedjeljom zagrebačka Tkalča puna ljudi''. Ipak, građani se nadaju da će uskoro  izbori ponovno postati prilika da izraze svoj demokratski ponos, te da dadu glas najboljima.  Demagogija i zavaravanja dosegle su i kod svoj zenit pa će zagrebački maskenball završiti.

 

9. travnja 2009.
Svi kandidati su ''loši'', osim onih proizišlih  iz kruga partije, korupcije i starih udbaša
Najavljuje se jesenska balkanska ofanziva
Domagoj Ante PETRIĆ
U mnogim općinama, gradovima i županijama, izbori koji će se održati 17. svibnja ne privlače velik interes. Stranačke središnjice iz Zagreba su se duboko uplele u predizborne slagalice po cijeloj zemlji, nametnule veći dio kandidata, postavile  uvjete i doprinijele sa sredstvima  kako bi našle sebi podobne koalicijske partnere. S toga, od lokalnih izbora se manje  očekuje nego  što   bi to bilo  logično.
Sasvim nešto drugo se događa s predsjedničkim izborima koji će se održati za osam ili devet mjeseci, a u središtu kampanje  je svakako predsjednik Republike Stjepan Mesić, čiji je politički pa i predizborni štab uspio stvoriti od njega središnju figuru hrvatske jadne političke scene. Predsjednik s Manolićem, pa s Borisom Tadićem, pa s Vidoševićem, pa s predsjednikom Vlade, pa s Vesnom Pusić, pa s predsjednikom Hrvatskoga Sabora, pa s Čačićem, pa s Badovincen i Društvom Josip Broz Tito, pa se odjednom pojavljuje kao  prva figura delegacije Zagreba u Bruxellesu, pa na sjednici Vijeća Sigurnosti UN-a u New Yorku, pa kao prvi čovjek našeg izaslanstva na dan ulaska Hrvatske u NATO. Stvarno i osobno on, na svečanosti ulaska u NATO! Istovremeno on je kritičar svih  propusta RH na gospodarskom planu a nameće se kao prosvjetitelj putova koji su trebali voditi u blagostanje, a čijem ostvarenju  uopće  nije doprinio. Pa se proslavio opet kao neuravnoteženi vrijeđatelj pokojnoga predsjednika Republike Tuđmana, a prije   kao svjedok optužaba protiv Hrvata,  pa kao  napadač na    katoličke biskupe i na apostolskoga nuncija, da bi  godinu i po dana nakon prijetnji biskupima nedavno  nastojao postati   šaljivi pomiritelj svoje  imaginarne ideologije s katoličanstvom. I s istim tim biskupima... Svega smo vidjeli, a vidjet ćemo još mnogo toga.

Nezavisni kandidat protiv mutnog strančarenja
Prema vjerodostojnim stranim izvorima, za buduće predsjedničke izbore od kojih nas dijele tek osam ili devet mjesečnih kalendarskih listova, uz razna druga iznenađenja štab s Pantovčaka priprema (za ljeto-jesen 2009.),   bateriju optužbi protiv onoga predsjedničkoga kandidata koji bi imao najviše izgleda da bude izabran, a ne pripada skupini favorita koji bi trebali nastaviti  balkanski projekt. Mogu to biti ispadi vezani uz  samoga kandidata, ili delirantni napadi na njegova oca, kćer, brata, majku, suradnike,  prijatelje, poznanike... a možda i na su susjeda  ako treba. Glavno je ocrniti izravno ili neizravno, onoga kandidata koji bi mogao zaustaviti trend uništavanja hrvatskoga društva.  
U današnjem političkom i društvenom ozračju Republike Hrvatske,  upravo bi se moglo dogoditi da pobjednikom postane neki zaista nezavisni kandidat, a najjači je među  njima svakako Miroslav Tuđman. Čak i vjerski list ''Glas Koncila'', našao se je ponukan da uđe u analizu bijede političkih stranaka, pa zapaža da bi ih prije svega trebalo osloboditi poslušništva i utrke za pogodnostima. Zbog toga, za sada,  netko nezavisan,  tko nije  upao u prljaveži starih i novih prijevara i poslova te koalicijskih tržišnih dražbi, mogao bi   odjednom postati favorit naroda koji više ne podnosi staru politiku. Zapravo, ovu današnju prastaru politiku na vlasti, jer ona sve više sliči komunističkoj jugoslavenskoj praksi, a samo se razlikuje od te prakse time što danas ne može ubijati i zatvarati, i što koristi poluhrvatsku  retoriku .
Dakle, bila bi  to ljetno-jesenska ofanziva, ona završna navala na hrvatsku samobitnost, slična onoj kakvu je na ljeto/jesen 1991. oružjem zagovarao general Veljko Kadijevijević. Pred izbore bi, za razliku od Kadijevićevog pokušaja tenkovima i palježem, trebalo  političkim i klevetničkim metodama uništiti posljednje moralne kandidate, potkopati zadnje  rezerve hrvatskoga naroda, kako za predsjednika ne bi bio izabran čovjek koji može vratiti narodu sigurnost i dignitet, te osnove za dostojanstveni intelektualni i materijalni život. Baterija kleveta se navodno konstruira i preko stranih službi, čak i u drugim državama.
NATO nas ne će obraniti od KOS-a ni mafija
Zadnjih dana pojavile su se u medijima mnoge preoptimistične najave o budućnosti Hrvatske unutar NATO-a. Kao što je poznato, snažna struja među Hrvatima u iseljeništvu te hrvatskih povratnika iz emigracije  podupirali smo  godinama  ulazak Republike Hrvatske u NATO,  a danas smatramo da je veoma dobar simptom to što unutarnje rušilačke kamarile u Zagrebu nisu uspjele osujetiti  pristup RH tom euroatlantskom  savezu. Što više, dokazalo se je da je utjecaj Sjedinjenih Američkih Država i naprednih demokratskih snaga na europskom kontinentu,  jači   od  retrogradnih snaga na koje su računali lokalni balkanci. Barem što se zajedničke  sigurnosti tiče, za naš prijem u NATO,  imali smo doista snažne saveznike.
Međutim, to nikako ne znači da će od ovog trenutka NATO spašavati nas od mafija, od organiziranoga kriminala i njegovih političkih struktura, od korupcije i od autokracije koju stari partijci provode po strankama te nad svojim sugrađanima. Hrvatska u NATO-u, kako stvari stoje, sigurna je od strane agresije, ali ne će prestati biti žrtvom agresije unutarnjih patoloških grupacija koje koče  razvoj a šire svoj monopol, šire siromaštvo, a osujećuju ideološku pomirbu  kojom bi si Hrvatska otvorila  put u budućnost. Zato je razumljivo da oni koji nisu mogli osujetiti hrvatski pristup u NATO (ali  jesu iz Zagreba doprinijeli odgodi  ulaska u EU), sada ulažu sve svoje snage kako bi  spriječili, klevetom a možda čak  i nasiljem, pobjedu predsjedničkoga  kandidata koji bi  im stao na put kad Stjepan Mesić ode s Pantovčaka.   

 

26. ožujka 2009.
Balkanska Federacija, kao skok u natrag i uništenje države i naroda
Spor sa Slovenijom i EU razgolitio je glumce
Domagoj Ante PETRIĆ
Konačno, nešto doista pozitivnoga dogodilo se je u politici. Za ono za što se stotina udruga u svijetu bori, to jest za  political transparency ili prozirnost, iskrenost i predvidljivost u državnom političkom životu u svojim zemljama, Hrvatima se je gotovo preko noći serviralo na iskićenom pladnju Novog balkanskog poretka.  Dogodilo se je stvarno, preko noći, kad je ona mutna smjesa  koju   se i dalje u lokalnim medijima   naziva elita,   htjela demonstrirati  da su srpski i hrvatski jezik jedna te ista stvar, pa da  će se zato Beogradu poslati  tisuće  i tisuće hrvatskih  dokumenata u vezi s EU, kako bi  Srbija ''uštedjela   na prijevodu s engleskoga''. Dakle, trošak hrvatski, a nameće se svijetu dojam da se radi o zajedničkom jeziku.. I to se događa u trenutku kad su  Hrvati   velikim naporom u svjetskim akademskim središtima uspjeli dokazati da ne postoji hrvatsko-srpski jezik, kad uspijevaju  da se po sveučilištima otvaraju hrvatski lektorati i katedre, kad je nedavno (u srpnju 2008.) ISO Registration Authority za knjižnice, nakladničke ustanove i svjetsku bibliografiju odijelio hrvatsku (hrv) od srpske djelatnosti (sr) na svjetskom planu.
Prema tome, za tu takozvanu političku elitu, Hrvatsko proljeće  je zaista bilo neki protuzakonit i ludi pokret čiji su pripadnici sa svojom upornošću u obrani hrvatskoga jezika  samo remetili javni red, te  zaslužili batinjanje, izbacivanje s fakulteta i zatvaranje.A desetci tisuća drugih profesora, studenata i đaka koji su u prvoj i drugoj Jugoslaviji njegovali svoj jezik, uporno na njemu podučavali, pisali i govorili, zaslužili istu  sudbinu. Kazano je povodom ovog novog javnog bratimljenja zagrebačke i beogradske elite  na pozorištu kojega su 19./20. marta složili Boris Tadić, Jeremović, Cvetković i Mićunović da Republika Hrvatska ne će ometati  Srbiji ulazak u Europsku uniju (a zašto bi to uopće radila, kad  naš  narod poštuje pravo svih država na svoj životni put), to uopće nikada nije bilo upitno. To nije trebalo posebice naglašavati, da se time nije htjelo i nešto drugo poručiti. Zna se da Srbija pred svjetskom javnosti, osim u Londonu, te od Rehna, Swobode i Bilda, ne može dobiti onaj status kojeg je uživala prije agresije na Hrvatsku, Bosnu i Hercegovinu i Kosovo. Osim, ako Hrvatska izrijekom ili neizravno ne ''prizna'' da su obje zemlje   zavadili tek neki ludi i zločesti političari, ali da se ništa strašnoga dogodilo nije od 1990 do 1995. A ovdašnja elita upravo to radi: svi smo bili  krivi, govorimo istim jezikom, čak imamo  zajedničku mafiju i zajedničku nogometnu mafiju (projekt mamićevsko-beogradske lige) i zajednička ljetovališta (projekt Bajsova ljeta 2009.) na Jadranu, i zajedničkog gospodarskog savezništva (Nadana Vidoševića te rusko-srpskih bankarskih, trgovačkih  i energetskih preduzeća).
Za tako bijednu hrvatsku perspektivu na Balkanu, prvo je trebalo narušiti hrvatsko savezništvo s  brojnim svjetskim prijateljima, to jest sa strancima prijateljima Hrvatske i s hrvatskom dijasporom, koji su bili naš most prema Zapadu i jamci naše obrambene i gospodarske moći (to je počelo za vrijeme zadnje faze smrtonosne  bolesti predsjednika Franje Tuđmana, a naglo se je pojačalo od dolaska na vlast novih oblika marksističke vladavine, od 2000. godine do danas). Zatim su ključna mjesta u vanjskoj politici  predana  Vesni Pusić i  nekom prolaznom  "naravno, gospođo, upravo sam mislio  postupiti ovako kako vi želite", a ona i njeni   stratezi (Lončarov štab) zatvorili su  nam vrata Europske unije. Uradili su sve pogreške, propuste i spletke kako bi dali mogućnost i Pahoru i Rehnu za zatvaranje EU  Hrvatskoj.  Zaista, postupili su u tom pravcu s onom glasovitom petom brzinom kao da su neki  izdresirani pitomci SIV-a, a drugi došli iz Kumrovca, KOS-a i nove beogradske ekspanzijonističke mreže nadmašili. Dobro je rekao Boris Tadić, da njegova grupacija više nema kao objektiv proširiti Srbiju do crte Virovotica-Karlovac-Karlobag. Točno, sada je cijela Hrvatska kandidat za uletanje u kavez Zapadnoga Balkana. A pošto Hrvatska amnestira sve srpske agresije i agresore, onda ni London, ni Pariz, ni Berlin, ni Bruxelles ne će imati ništa protiv toga da Beograd preuzme vodstvo nad Balkanskom Federacijom.

Kad se je neoprezno proglasilo 2007.  da "za Hrvatsku, EU nema alternative¨, bavjestilo  se je protivnike demokracije i hrvatske neovisnosti, da odgovorni ljudi u Zagrebu zaista  alternative  nemaju.  A propast svakog bezalternativnog procesa može završiti samo skokom unatrag ili samouništenjem, kaže talijanski znanstvenik Massimo Aliverti. Propast ili odgoda bez termina  onoga postignuća koji je bio postavljen kao bezalternativna meta, baca osobu u presuicidalni sindrom. Osobu ili zajednicu. Pošto se je Hrvatima reklo da EU nema alternative, a ulazak u EU je postao nemoguć u bilo kakvom predvidljivom roku, građanima se sad nameće  ovaj skok u jugoslavenski natrag, pa makar to značilo samouništenje države i naroda.
Na sreću, floskula o nepostojanju alternative,  nije prošla među većinom građana:  pod kraj 2008. samo je 33 posto Hrvata smatralo da bi za našu zemlju  bilo korisno da ona  postane članicom Zajednice, a o njoj je imalo pozitivnu predodžbu samo 39 posto ljudi (izvor Eurobarometar). Dakle, mnogo više od polovice građana  nije smatrala da je EU conditio sine qua non  za napredak naše zemlje. Nemoguće je prema tome, da nova strategija prijevare, to jest formula  ne možemo s EU -  moramo s Balkanom, dobije  potporu.
Međutim, iza nas je pouka one tehnički spretno izvedene veleizdaje iz 1918., kad je manjinska  četica članova   elite otputovala s podlim namjerama u Beograd, i tamo nas predala u velesrpsko ropstvo. A postoji još i mnogo bliži presedan u samom Zagrebu, što se tiče zaobilaska volje naroda, kad je u srpnju 2008. postojeći Sabor izglasao s većinom od preko 99 posto glasova jedan nedostojan  zakon protiv kojeg se je u anketi bilo izjasnilo 70 posto građana i velik broj vjerskih i građanskih institucija.  Što reći o dvotrećinskoj parlamentarnoj većini.. O izmjenama Ustava Republike Hrvatske  koje se  upravo ovih dana  kroje bez javne rasprave?
Što Hrvatsku čeka u 2010. /2011?  Izlaz za Hrvatsku i Hrvate u dijaspori i u BiH postoji, samo i jedino (kad nakon loše pripremljenih lokalnih izbora  koji će se održati za 53 dana), na red dođu predsjednički izbori. Jedino će na njima birači moći-- osujetiti da nam na Pantovčak ne zasjedne neka kopija ovih ljudi koji danas vode partizansko i balkansko kolo usred Zagreba.

 

13. ožujka 2009.
SVIJEST O NASTALOJ SITUACIJI TREBA POKRENUTI NA RAD
Bez televizije i dnevnog tiska - nastaje hrvatska šutnja
Domagoj Ante PETRIĆ
Potreba za  hrvatskim glasilima  koji  bi se bavili istinom tako da je objavljuju a ne da je iskrivljuju ili u najblažem slučaju prešućuju,  naglašavana je na poseban način u onim krugovima koji osjećaju neobjektivnost medija na njihovu štetu: hrvatski branitelji i oni koji su stvarali i žele obraniti neovisnu i demokratsku Hrvatsku, Katolička crkva, nevladine organizacije koje promiču osnovne društvene interese, posebice interese žena i mladih od  promocije nasilja i bagatelizacije kulture rada.
U obrani društvenih interesa, do sada najviše se je istakao dio katoličkih publicista. Uvodni članci dr. Ivana Miklenića u tjedniku Glas Koncila trn su u oku korupcijonističoj mreže koja djeluje u sprezi s dijelom vlasti i nekih  financijskih interesa. Zbog toga, svakoga tjedna nakon njegovoga komentara pojavljuju se u raznim medijima napadi na Miklenića. U svom uvodniku pod naslovom Protukatolički pamflet (08.03.2009.), autor konstatira da je medijima koji šire u Hrvatskoj klevete i nemir naklada pala na polovicu, iako se taj podatak pažljivo skriva, te da su mediji postali nevjerodostojni, što otežava pristup saznanjima i unapređenje intelektualnog procesa o kojem dobrim dijelom ovisi napredak svake moderne države.
Istovremeno, hrvatska  javnost je ostala zaprepaštena pod sam kraj 2008. isključenjem vrlog nezavisnog novinara Tihomira Dujmovića iz najproširenijih dnevnih novina u zemlji, a isto tako je nastalo zgražanje kad se je saznalo za  slične sugestije od vrha da se  takva mjera poduzme također protiv neovisnoga kolumniste Milana Ivkošića. Za sada, ovaj zadnji pokušaj nije uspio.
Političko dvostranačje koje je  u stvari jednostranačje u osnovnim ciljevima, s nekim javnim glumačkim  prepirkama i odigranim scenama  za domaću i stranu  javnost, ne može Hrvatskoj donijeti ništa drugo nego to što joj danas donosi, kroz ovu  godinu i pola dana od kada je taj fenomen nastupio  neprikriveno: gubljenje stranih prijatelja, zatvaranje vrata Europske unije, opadanje gospodarskih i socijalnih pokazatelja u državi , a to sve uz opću bagatelizaciju hrvatskih medija.
Zna se da je Glas Koncila katoličko glasilo, namijenjeno u glavnom ustanovama i čitateljima koji su zauzeti  vjernici s višim obrazovanjem, pa da je tako   prodor tog tjednika relativno ograničen. Svakako  je još  manja proširenost drugih katoličkih glasila, čija su izdanja obično namijenjena ciljanoj publici stanovitih zajednica vjernika ili stanovitim  područjima.
U takvoj situaciji, začuđuje to  što nije bilo dovoljno ustrajnosti ni u intelektualnim nezavisnim krugovima (unatoč svojedobne  inicijative akademika Igora Zidića), ni u političkim krugovima, u onima koji još  odolijevaju stranačkom filobalkanskom i marksističkom  monopolu, da se osnuju neovisne dnevne novine, kojih ima barem nekoliko u svim demokratskim zemljama,   a  u samim katoličkim krugovima da još nije  osnovala  katolička televizija, širokog profila, od općeg interesa. Dapače, mnogi koji su pokrenuli takvu akciju, ostali su zaprepašteni ne samo kampanjom don Ivana Grubišića protiv ostvarenja te inicijative, nego i mišljenjima istoga stila  jednoga nadbiskupa, jednoga biskupa i dvojice  intelektualnih figura koje također pripadaju svećenstvu i često nailaze na širok prostor u medijima. Kad se o pomanjkanju novca radi uvijek će pomanjkanje postojati  dok se ne pokrene inicijativa kojom bi se proširila pozitivna i ostvariva zamisao, kojom bi se protumačila njena potrebitost i kojom bi se okupili najstručniji ljudi za takav pothvat.
Pred nekoliko dana, izjava Komisije  Iustitia et pax Hrvatske biskupske konferencije, preuzela je na sebe veoma hrabro, to jest veoma usklađeno s kategoričnim naputcima Ivana Pavla II. i Benedikta XVI., dužnost analize medijskoga stanja u Hrvatskoj, u kojem je plaćeništvo zla karakteristika koja se širi. Svakako je i Komisiji jasno da zlo ne će samo po sebi nestati, ili će nestati jednom u nekoj budućnosti  kad već bude mnogo nesreće prouzročilo u Hrvatskoj, pa se  djelovanju Zla  djelotvorno treba suprotstaviti na istom polju rada, djelovanje Dobra. I to rečeno na planu duhovnosti, na planu politike i na planu socijalnoga stanja u Republici Hrvatskoj.
Slična situacija što se tiče potrebe djelovanja, postoji i na razini intelektualnih krugova koji žele promicati znanstvenu istinu i društveni život u evoluciji prema usavršavanju, te i među  ostatcima  političkih zajednica koje su svjesne strmoglave dekadencije Republike Hrvatske, koja može završiti gubitkom suverenosti isto kao i ukidanjem demokratskih prava građana.
Dnevni tisak, televizija i  sredstva javnoga priopćavanja i komunikacija ne moraju biti vlasništvo mutnih  interesnih grupa. Hrvatska zaslužuje, ali zaista  i može imati mnogo više od toga.

 

5. ožujka 2008.
Hrvatska se gubi pod teretom petokolonaša
Gospođa i gospodin Simm možda i o nama vode brigu
Domagoj Ante PETRIĆ
Dana 25. veljače 2009. estonski sud je izgovorio tešku presudu  zbog veleizdaje direktoru sigurnosti Ministarstva obrane, Hermana Simmu. On je uhićen, zajedno sa svojom suprugom, u rujnu 2008. kad je prenosio ruskoj obabještajnoj službi SVR veoma važne dokumente kojima je njegovo ministarstvo raspolagalo o strukturama, naoružanju i planovima NATO-a, na Baltiku i na sjevernoj Europi. Simm, koji je od mnogo godina prije   bio u službi ruske špijunaže i unutarnje komunističke estonske obavještajne mreže, a zadnje četiri godina - od kada je njegova zemlja ušla u NATO, raspolagao također i  s tajnom dokumentacijom koja se odnosi na taj  obrambeni savez - postavljen je na to ključno mjesto ''zapanjujućom neodgovornošću tadašnje  vlade. Imali su podatke o njegovom komunističkom dossieu'' pa to iziskuje daljnju istragu nad tada vodećim ljudima, prema izjavi Jaanusa Rahumagia, predsjednika parlamentarnog Odbora za obranu. ''Naudili smo Estoniji, prouzročili smo opasnost svim državama partnericama, a nije nam poznato tko je još upleten u taj zloćin na razini političkoga vrha,'' rekao je parlamentarac.
Slučaj Simm toliko je potresao vlade i vojske cijeloga svijeta, da je, na primjer, čak i japanski KOANCHO, obavještajno  tijelo koje radi pod upravom Ministarstva pravosuđa,  pojačanjem nadzora u Japanu nad nekim diplomatima i poslovnim ljudima iz sadašnjeg i  bivšeg komunističkog svijeta, od listopada 2008. do siječnja 2009.  uspio razotkriti osmoricu savršeno mimetiziranih stranih agenata. Većina  njih bila je u internetskoj kodificiranoj vezi s podcentralama sjevernokoreanskog,  ruskog i kineskog  doušništva.
Afera Simm ponovno je rastvorila  veo  nad navodno bezopasnim sustavom koji se izgrađuje na Istoku Europe. Uz to, Estonija je država koja je pod najgrubljim napadima Kremlja i njegovih struktura, sa stalnim optužbama o ''nacizmu'', ''fašizmu'' (čak je i Boris Putin osobno upao u takve zablude) i ''ksenofobiji''. Treba napomenuti da je Estonija od 2007.  podvrgnuta  i brutalnoj elektronskoj agresiji, koja je iz Rusije i Bjelorusije proširena i na Litvu. Ta agresija je potakla Taljin na  ustrojenje sofisticirane cibernetske zaštite uz potporu samoga NATO-a. Svi ti napadi imaju za svrhu   da se Estoniji  uništi obrambena sposobnost, prekinu  vojne  komunikacije NATO-a, a da se Estoncima naruši ugled, gospodarski rast, priljev ulaganja i turizam. Prema podatcima ruskog dezertera Prestela, iz lipnja 2007., u Estoniji ruske tajne službe (SVR, KGB, GRU i decentralizirani sekretarijati) posjeduju 23 baze i rezidencije a prema njegovom popisu u bivšim komunističkim zemljama Europe ima ih preko 200. Ipak, najveći broj ih je navodno u Njemačkoj,  Poljskoj i Ukrajini. Upravo u ovim trenucima stižu iz Kijeva vijesti koje potvrđuju da je mreža do sada  dobro odradila tamo svoj posao te da  Ukrajini prijeti politički, gospodarski i sigurnosni kolaps.
Oslonac toj mreži su u svim bivšim komunističkim zemljama agenti koji su bili regrutirani za partiju i špijunske poslove još prije 1990., te onda ušli u demokratske stranke - pa tako  i u stranke demokršćanskoga profila-  a pomlađenje  te cijele kadrovske strukture se provodi regrutiranjem mafijaša mlađih naraštaja i članova partijskih obitelji.
Prema Prestelu, baltičke su zemlje na udaru najviše zbog Sjevernoga pola i njegovoga bogatstva sirovinama. Međutim,navala na  svaku regiju  svijeta naći će svoje ''tumačenje''. Republika Hrvatska,  pa prema tome i  Bosna i Hercegovina, kratkoročno su na još težem udaru stranih obavještajnih služba. I sabotera, jer možda postoje neki iz raznih zagrebačkih uprava, s najvišim stupnjem imuniteta, koji omeću potrebne međunarodne projekte ili omogućuju neku jadnu situaciju, u kojoj bi  Pahor ispljuskao jedanput, pa onda ponovno, pa još jednom  te  još i po četvrti put,  hrvatske državne institucije.  Vjerojatno u Zagrebu lokalne agente ''klase Simm'',  koji su odgovorni za naše ponižavanje pred vratima Europske unije,  nitko ne će potražiti.
Naprotiv, pričat će se i dalje priče o isključivoj krivnji Pahora, Zmaga pa čak i engleske kraljice koja ih je otišla milovati u Ljubljanu, ali se  neće govoriti  o zagrebačkim Simmovima, o SVR i njihovoj lokalnoj radnoj platformi, platformi  kumrovečkih figura i kosovskih te udbaških oficira i zaposlenika. Oni su ti koji daju, kao što su davali novinarima klevetnicima, Carlama i Matvejevićima, krivotvorevine i recepte na osnovi kojih su hrvatski interesi postali ugroženi. Ako njih u nekim narednim izborima demokratski vjetar ne pomete, oni će kao i  onaj estonski Simm ugrožavati zajedničke interese Republike Hrvatske i njenih partnera u NATO-u.
Ali unatoč svih minusa koje država podnosi,  unutarnja sabotaža uopće kao da se ne opaža u službenim krugovima: tek je nakon mnogo godina, pred tri tjedna  potpredsjednik Hrvatskoga Sabora, Vladimir Šeks, imao hrabrost te je progovorio o  ''petoj koloni''. Istina jest, progovorio je samo o onoj petoj koloni  koja je djelovala pred sedamnaest godina za vrijeme rata. Ali, čak  i zbog toga, Šeks je dobio  ukor. O tome se ne govori. Znači, za vrijeme rata nije uopće  bilo snajperista koji su ubijali ljude, to su vjerojatno s prozora  stotina zgrada diljem Hrvatske  neka školska djeca bacala  bombone po civilima, a oni su eto, padali mrtvi. Nema naravno ni danas raznih Simmova ni Simmica: zbivaju se  tek neki ''propusti birokracije'', gubitci dokumenata, propuštanja rokova i ponuda. A u stvari, razna gospoda Simm  nas vode u nepotrebne sukobe i nerješive spletke.  Sa širokim osmjehom na licu,  u Balkansku Federaciju.

 

26. veljače 2009.
Albancima je jasna uloga Beograda u ruskoj strateškoj igri
Nezavisnost Kosova ipak je stvarnost
Domagoj Ante PETRIĆ
Rusija se sve više zapliće u srpsku igru oko Kosova. Ministar vanjskih poslova, Sergej Lavrov, nepotrebno je ovoga tjedna ponovio ono što Moskva ni 1999. ni 2008. nije trebala  reći: ''nikada ne čemo priznati nezavisnost Kosova''. Ta nespretna fraza, dozvolila je   njegovom kolegi Vuku Jeremiću (onome koji kod kuće mijenja šajkaču za titovku a titovku za šajkaču)  doči do zaključka da ta potpora nema ''ni granica ni uvjeta'', pa se tako fokus napetosti na Balkanu dodatno užario. I to na dan kad je Priština sa svim poštivaocima načela slobode - koju su sve beogradske vlade okrutno gazile na Kosovu-, slavila prvu godišnjicu nezavisnosti. Rusko uplitanje u srpsko-kosovarske odnose loša je najava za buduči rasplet nagomilanih pitanja u Bosni i Hercegovini, gdje upravo takvi stavovi ohrabruju (u Banji Luci) Milorada Dodika na putu  prema krvavom  razbijanju   te države, s najavama koje su  provokacija za sve nesrpske građane.
Predsjednik Republike Kosovo, Fatmir Sejdiju, i predsjednik vlade Hashim Thaci, na svećanoj proslavi nezavisnosti upozorili su na nerazumnu sklonost ponavljanja povijesti, odnosno na podizanje mitova i političkih dogma koje kod nekih  brišu povijesnu istinu, te podižu nove barikade i nameću snove o  istrijebljivbanju njihovog naroda. Kao da nije bilo dovoljno ono što su albanskom puku radili iz generacije u generaciju, ubijanjima i masovnim protjerivanjima, sve do zadnje godine t XX. stolječa. To jest sve dok ih civilizacijska vojna sila nije zasutavila. Naravno, ta vojna sila bili su NATO i Amerikanci, koji su dobili na ovoj prvoj  konmemoraciji nezavisnosti posebna priznanja. Zahvaljujuči njima, i jedino njima i vlastitoj hrabrosti, Kosovo   ima budučnost, unatoč krajnjeg siromaštva i smanjenja materijalne vanjske pomoči zbog krize koja je udarila svijet.
Dobili bi na Kosovu i Rusi kurtuazno mjesto kao međunarodni čimbenik, ali oni i dalje  stoje s one druge strane imaginarnih barikada velikosrpskoga sna. Nepotrebno i opasno. Međunarodne snage KFOR-a i EULEX (pravosudna, policijska i administrativna misija Europske unije na čitavom području), zasigurno će još pet godina biti čimbenici pri organizaciji te mlade države, pri ustrojenju kosovarskih sigurnosnih snaga koja napredaju unatoč beogradskih protesta. Interes SAD-a da se kosovarska neovisnost konsolidira, mogao se je  isčitati  također iz čestitke te iz dodatne poruke   koju je novi američki predsjednik Barack Obama poslao  vladi u Prištini. Kao u vrijeme Clintonove i Bushove vladavine, Kosovo je upisano kao neovisna država u sferi američke pozornosti pa od toga nema odustajanja.
Na žalost, to nije slučaj kad se o ruskom stavu radi. Pred sam kraj prošle godine, točnije 30. prosinca,  ''Patriotski državni klub'' vladajuče stranke Ujedinjena Rusija, održao je simpozij u Moskvi o razvoju političkih ruskih ideja. Konstatirala se je  potreba formulacije jedne ''nacionalne ideološke''. U Federaciji i izvan nje, panslavizam je opće prihvaćen leit motiv, postojeća  državna  opća a posebice vojna politika Borisa Putina smatrana je ispravnom. Nacionalna ideja (u stvari nacionalna geopolitika i geostrategija), važnija je za vodeče ruske intelektualce od nacionalističke retorike, koja je tek instrument održavanja unutarnjeg konsenzusa. Za narode Jugoistoka Europe, važno je uočiti da Rusija postepeno napušta nacional-komunizam (isto kao i Srbija), te da u njoj raste panslavizam centriran oko nekoliko uporišta: na Jugoistoku Europe Beograd je apsolutno   uporište tog razmišljanja. Kao posljedica toga, Kosovo bi trebalo biti ''oslobođeno'' od Albanaca, a Hrvatska lišena  svojih postignuča kao suverena država, kao subjekt  povijesti, neovisan od Beograda. Za ne-slavene (na pr. Gruzijce), ne bi trebalo biti suviše mjesta, a za neposlušne slavene kao što su to Ukrajinci, još manje. U studiji ''Operacija mehanička naranča'', stratateški analitičar  Gleb Pavloskij, blizak Kremlju, spominje scenarij u kojem se  Ukrajinu može  pokoriti korištenjem nuklearnog oružja i bijeloga fosfora...
Važno je uzeti u obzir također, da nova ruska ideologija ne smatra svoju zemlju isključivo euroazijskom velesilom. Novi pojam panslavenske velesile ne odustaje od Euroazije, ali naglašava svoj europski identitet  posebice zbog kršćanskog karaktera koji je u ruskome  narodu duboko usađen, a koji iz pragmatičnih razloga  danas više nije progonjen nego je dozvoljen. To kršćanstvo, koje je i dalje u  državnoj, dakle vladinoj sferi,  sa Zapadom bi trebalo  imati bolje veze, smatraju ruski teoretičari. Zanimljiva je također konstatacija akademika Sergeja Karaganova, prema kojoj bi ''Rusi bez Europe izgubili svoj identitet'', te priznanje da Rusima s Istoka i dalekoga Istoga prijete velike opasnosti. Vitelij Tretjakov, još je jedan od intelektualaca bliskik Kremlju, koji traže sklad u moru tih  ruskih kontradikcija,  jer je  zemlja  ipak u procjepu. On tvrdi da bi na  Zapadu trebala postojati  tri, a ne samo današnja dva pola (Amerika i Europa). Treći pol bi trebala biti Rusija, pa zato vidi u Obaminim ponudama Moskvi stanovitu mogućnost suradnje, ''osim ako ekonomski današnji sukobi, u kojima ima mnogo lažnih igara, ne unište takvu mogučnost.''
Prigodom prve godišnjice neovisnoga Kosova,   pa makar krajnje oskudnoga  i s ograničenom nezavisnošću, zapažamo da Albanci imaju sreću što oni gotovo i nemaju u svojim redovima ovakvih krtica i nevjernih služavka i sluga, kao ovi koji plaze po zagrebačkim državnim ustanovama i nastoje uvaliti našu zemlju  pod jaram beogradskog ekspanzijonizma i nove panslavenske totalitarne ideologije.

 

19. veljače 2009.
Udar totalitarnih kadrova na demokraciju u Republici Hrvatskoj
Previše naznaka novih opasnosti
Domagoj Ante PETRIĆ
Božićni broj ''Glasa Koncila'' godine 1971., izišao je s na naslovnoj stranici s velikom crnom ''pasicom'' na kojoj je pisalo ''Crni Božić''. Na unutarnjim stranicama mnogo prostora bilo je posvećeno gladi i sukobima u Africi, ali svatko je razumio da je uz izravnu ocijenu tragične sudbine afričkih naroda, taj naslov poglavito govorio o stanju Hrvata. Nakon Titove represije zbog onog kratkog Proljeća.
Kad je prof. Vinko Nikolić primio u Buenos Airesu taj primjerak novina, nadrle su mu suze na oči. ''Ako Božić mora biti crn, onda ne može biti svjetao niti jedan drugi dan. Hrvatska je opet u zatvoru, Hrvatsku umjesto u jaslice, ponovno polažu u grob.'' Nastala je šutnja. Istina jest, u glavama sviju nas javljao se je odgovor, odgovor hrvatske nade, hrvatskog inata, pa i onaj  teološke nade koja ima vezu i sa zemaljskim
životom . U Nikoliću su se ti osjećaji brže pretvorili u riječi, pa je on bio taj koji je prvi  nadodao: ''Naravno, tako će biti sve do punog hrvatskog uskrsnuća''.
Nikolić je davao veliku važnost simbolčnim znakovima u politici. Već nakon povratka u neovisnu Hrvatsku,  veselila ga je kao jedna od važnih poruka Europi  promjena imena Lenjingrad u prvotni Sankt Petersburg (1991.), a kao loš simptom brinulo ga je održavanje imena jugoslavenskog diktatora kojim se je još i danas označuje trg Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu. Smatrao je  simbolom ili lošom najavom veličanje AVNOJA u Ustavu, a nasuprot tome, vidio je  najavu definitivne konsolidacije hrvatskih sloboda u onom povjesnom  podizanju hrvatske zastave na tvrđi u Kninu. Kada više fizički nije mogao, (iako je bio predsjednik Županijskoga doma tada još postoječega Hrvatskoga državnoga sabora), popeti se na Medvedgrad g. 1997., fotografija hrvatskoga političkoga i vojnoga vrha na toj konmemoraciji  ispunila ga je  tolikom radošću, kolikom bi ga jezom ispunila zasigurno snimka  na kojoj su se u  lipnju 2008. mogli vidjeti zajedno Mesić, premijer države i Josip Manolić, pri primanju časnoga Velereda kraljice Jelene s lentom i Danicom. Znakovi su to današnjega  vremena, kao i smrt Ivane Hodak i njeno objašnjenje, rekao bi Vinko Nikolić s onom  dubokom tugom koju samo snažni karakteri mogu tako produhovljono proživljavati.
Od onoga naslova ''Crni Božić'' do danas, prošlo je 37 godina, ali ni danas Andrija Tunjić ne može a da u siječnju 2009. u ''Vijencu'' ne prepozna unatoč svome prirodnome optimizmu, rehabilitaciju komunizma (ne samo komunista), rehabilitaciju  koja  danas Hrvatskom hara. Kardinal Bozanić se više ne zadovoljava onim  govorom iz 1999. o ''grijehu struktura'' nego sada zapaža da postoji grijeh totalitarizma  jer je ''komunizam ostao'' (veljača 2009). Znakovi su jasni.

Pantovčak i Banski Dvori rade u dogovoru

Ishitrene svađe između triju predsjednika (Mesić-Sanader-Bebić) nemaju drugu svrhu nego zavaravati građane. Čak to nisu ni neke kvalitetne rasprave, sadržajne glume, neko ispadi koji se zbivaju usputno, dok zemlja ubrzano ide iz jednog  međunarodnog poraza u drugi, te dok se namještaju kandidature dobrih poslušnika balkanske strategije. Gospodarska kriza koju Banski dvori tobože ne vide, a Pantovčak potpaljuje,  čeka da hrvatsko gospodarstvo padne s konopom oko vrata u ruke Međunarodnoga Monetarnoga Fonda koji ''cijelom Zapadnom Balkanu'' g. Nenada Vidoševića i Mesića, i Bebića i Sanadera nudi zajednički program. Na financijsko-gospodarskom planu to će se dogoditi možda u dramatično kratkom roku.

''Praška deklaracija o europskoj savijesti i komunizmu'' od 3. lipnja 2008. odobrena u Senatu češkoga Parlamenta, ukazala je  na činjenicu da ''različite ocjene komunističke prošlosti mogu i dalje dijeliti Europu na Istok i na Zapad''. A pošto je u svijetu več prepoznata zagrebačka gluma i ovo KOS-KGB  usmjerenje koje Hrvatsku vodi  prema poništenju demokracije i neovisnossti,  prepoznaju se i režimske zagrebačke ocjene o komunizmu. Vjerojatno je i taj protupovjesni kurs odgovoran za postepeno protjerivanje Hrvatske iz obitelji zapadnoeuropskih zemalja.
Pri predstavljanju svoje nedavno objavljene  knjige ''Nedovršena Hrvatska'', bivši župan slitsko-dalmatinski Branimir Lukšić, upozorio je u Splitu da treba  ''učiniti sve što je potrebno da ne bi pisali crnim slovima korote,  ime naše domovine''.
Kao da mu je u pamćenju ostala  ona naslovnica iz daleke 1971., ili kao da toliki simbolizmi koje šire agenti fizičke i duhovne smrti Hrvata,   naprosto na veoma grub način najavljuju  buduću  političku scenu. Kadrovi koji se gomilaju u državnoj upravi i diplomaciji, oni koji podržavaju titoštovanje i guše pokušaje očuvanja hrvatskog gospodarstva u ''krizi koja ne postoji'' nisu samo operatori započetog balkanskog procesa nego i strvinari koji se žele baciti na ostatke hrvatskog i kršćanskog dijela svijeta.

 

12. veljače 2009.
Međunarodna politika i vojni sustavi doživljavaju važne reforme
Odsutni smo tamo gdje nas se očekuje
Domagoj Ante PETRIĆ
Suprotno onome što su neki priželjkivali, Međunarodna konferencija o sigurnosti koja se je održala u Münchenu od 06. do 09. veljače nije ukazala na krizno stanje unutar NATO-a. Republika Hrvatska je prezrela taj skup, iako ulazi u spomenuti obrambeni sustav  službeno za manje od dva mjeseca: grupacija koja vlada Republikom Hrvatskom odlučila je da ta Konferencija uopće nije važna, pa je tako izostalo visoko izaslanstvo naše zemlje, iako se je tamo raspravljalo ne samo o široj sigurnosnoj suradnji na našem kontinentu i na Bliskom i Srednjem Istoku, nego upravo i o temama koje utjeću  na sigurnosne i gospodarske perspektive  naše zemlje. Burna je bila javna rasprava o Kosovu, tijekom koje je predsjednik ruskoga izaslanstva Sergej Ivanov opetovao zajednički rusko-srpski stav, a isto tako bili su važni razgovori koje su vodili američki,  britanski, francuski i ruski predstavnici o Bosni i Hercegovini, a u tom sklopu i o dijelu hrvatskoga naroda..
Rasprava je bila veoma značajna i o Afgasnistanu, gdje Hrvatska sudjeluje u mirovnim snagama, a naš udio će se tamo povećati već tijekom 2009/2010. Pedeset država  sudjelovalo je  na konferenciji održanoj na tek  dva sata leta   od Zagreba, pa pomanjkanje interesa za taj skup smatran je u nekim krugovima kao posljedica pomanjkanja interesa prije spomenute grupacije za  budućnost Hrvatske. Kao da se Hrvatsku želi proglasiti nepostoječom (nije bilo ovo naše jedino odsustvo na važnim skupovima) - u stilu izjava jadnoga g. Zdravka  Mamića u njegovom jugoizdanju 2009. Ali Mamić je samo nogometni ''lik'' kluba Dinama, pa mu se tako mogu dogoditi i autogolovi, a to u takvim slučajevima, iako je neopravdano, ipak ne znači put u propast države.
O krizi u NATO-u mnogo se je nagađalo nakon pobjede Baracka Obame na predsjedničkim izborima u Sjedinjenim  Američkim Državama, a posebice nakon priznanja bivšega predsjednika Georgea W. Busha da je tijekom svog mandata počinio stanovite pogreške u vanjskoj vojnoj politici. Međutim, čak  i spomenuta zagrebačka grupacija unatoč svim svojim ovisnostima i opterećenjima, mogla bi nakon ove Konferencije definitivno doči do zaključka da Obama ne misli poraditi na raspustu SAD-a nego na stvaranju snažne  unutarnje socio-političke koalicije, a na vanjskom planu obnoviti sve mirovne napore koje su američke vlade s većim ili manjim uspjehom zamislile.  Američki podpredsjednik Joe Biden bio je jasan u tom smislu. Isto tako, Bill Clinton i Hillary Clinton nisu potrebni američkoj novoj administraciji samo zbog održavanja jedinstva  u Demokratskoj stranci te zbog velikog aparata kojega su umno izgradili, nego i zbog iskustava Clintonovih u vanjskoj politici. A ona je u SAD-u, kao i u svim velikim zemljama, izravno vezana uz obrambenu sposobnost i uz onaj rodoljubni duh koji se kroz obrambenu spremnost iskazuje. Obrambeni proračun SAD-a je 15 puta veći od onoga  s kojim raspolažu State Department i sva njegova brojna i umrežena tijela, Pentagon ima 200 puta više zaposlenika nego State Department. Na čelu prvoga od njih je i dalje Robert Gates, iz Bushove administracije, a na čelu vanjskih poslova je gđa. Clinton,  osoba koja je imala prilike proučiti sve vrline i sve slabosti strukture koja je na usluzi američkoj geostrategiji. I to u vrijeme mandata svog supruga, te kroz sve godine kroz koje su Clintonovi  pratili rad Washingtona, u namjeri da se kroz svoju stranku  ponude građanima kao  alternativa.
Sama činjenica da se je Henry Kissinger sa svojih 86 godina prihvatio savjetovati vladu u svezi ''nove'' američke vanjske politike, govori o ustrajnosti u načelima koja nisu pod revizijom. Uloga iskusnoga Richarda Holbrookea, koji je sada službeno imenovan kao povjerenik za trenutačno  najteže žarište međunarodnih kriza, isto je tako dokaz kontinuiteta. Vanjska i vojna politike Europe i Amerike zasigurno će doživjeti promjene, ali to nikako ne znači da je nastao raspust. Kad se Hrvatsku očekuje u Münchenu, ili na sastanku EU gdje je trebalo snažno račistiti s Pahorovim ometanjima na našem putu u zapadnoeuropsku gospodarsku i političku zajednicu, zagrebačka grupacija razmišlja o Igmanu i svojim postignučima u blatnjacima. U stilu nespretnoga Mamića, koji bi po nekom zadatku ili interesu ili pomutnji,  barem nogometašku Dinamovu  publiku trebao uvjeriti da smo na dobrom putu. Jer svatko zna kamo vodi  ovaj današnji kurs, gdje se povezuju istočne službe, neznanje i korupcija. Ali lako je za Mamića, njegov um i srce će  se i sami vratiti u Hrvatsku. Kad se radi o grupaciji, to se više ne može dogoditi.

 

 

6. veljače 2009
Smanjuje se životni standard ali i osjećaj slobode postaje ograničen
Zašto bi nas kriza pokosila?
Domagoj Ante PETRIĆ
U Velikoj Britaniji raste ksenofobija, u Grčkoj anarhistički pokret, u Sloveniji podmitljivost koja ih vodi u narušavanje europske stabilnosti, u Italiji  mafijske mreže, u Bugarskoj ''preporod'' komunizma,  u Španjolskoj u jednu (od Građanskoga rata)  ne viđenu gospodarsku krizu i socijalno beznađe.  U Republici Hrvatskoj raste moć kosovsko-udbaške mreže na vodećim pozicijama, a to znači da nailazimo zbog njenih ojačanih struktura, nikad toliko jakih u Hrvatskoj  od 1990., na sve te negativne fenomene koji su naglo počeli izjedati Europsku uniju. Čak i ta ksenofobija koju bi zalazeči Gordon Brown umjetno htio podiči u prvi plan  u Hrvatskoj, plod je manevara koje u našoj  zemlji izvode ustoličeni rezidualni elementi totalitarizma.
Među mnogim pitanjima koje si građani postavljaju na početku 2009., zasigurno se na prvom mjestu nalaze ona  pitanja  koja su povezana dostojnim životom u vremenima svjetske krize. Posao, školovanje, zdravstvena zaštita i svi ostali minimalni  uvjeti za opći, obiteljski i pojedinačni život kakav pripada ljudima XXI. st., mogli bi se nači pod upitnikom. A građani su uvjereni da što se Hrvatske tiče,   takva neizvjestnost u Hrvatskoj ne bi trebala postojati, da je ona posljedica korupcije na koju ukazuju i EU i  međunarodne ustanove, te  neznanja, nemara i ovisnosti o stranim diktatima obavještajnih službi. U  zemlji kao Hrvatska,  koja je mala ali podarena raznolikim bogatstvom, koja ima demografske probleme ali čiji narod je radišan i posjeduje na svim poljima znanja visoko kvalificirane eksponente, ne bi trebala ovakva  egzistencijalna pitanja mučiti narod.  U međuvremenu, šuplja debata o recesiji, to jest postoji li ona ili ne, ili kavo će joj ime dati neki  od političara bez pravoga znanja, a neki drugi slični njima poricati, zamara naš puk. Jednako kao što ga zamara prebacivanje cijele krivice na strane vlade, kad se radi o porazima naše vanjske politike. A takvi porazi  iz  2008. i početka 2009., također nikad nisu bili toliko teški od nastanka neovisne Hrvatske, a došli su do te mjere da je zadnjih tjedana postavilo pitanje hoče li neka strana vlada omesti čak i naš ulazak u NATO.
Vidljivo je da se građani više ne zadovoljavaju s novom retorikom starih političara, pa rijetko tko prati izvješća sa sjednica Vlade, a da se Stjepana  Mesića gleda u glavnom jer se  očekuje od njega neki novi vic, pa makar bio neumjestan, ili neki novi napad na vladu, pa makar tematika  bila   neopravdana.  A upravo se to često zbiva kad se o njegovim vicevima i napadima radi. Građanima treba istina, trebaju rješenja, treba im na tribini ili na ekranu pošten čovjek s uvjerljivim obrazloženjem, iza kojega stoji životni put, znanje i dobra namjera. Bez dvostrukih igara.
''Stari duh netrpeljivosti uvjetovan ideološkim predrasudama, komunističkim ateističkim odgojem i racionalizacijom vlastitih zločina, u novim globalnim uvjetima, stimulirano je proklijao'', napisao je Josip Jović u Slobodnoj Dalmaciji, 24.05.2008. Nije to jedini glas koji se je javio već u prvoj polovici prošle godine o tom fenomenu koji se je Hrvatskom počeo tada  brzo širiti. Negativnosti su se samo proširile te drskost staroga aparata, formiranoga s ''mladima'' iz Kumrovca, te s ''mladima i starijima'' iz Beograda i Pančeva, uz mafijske elemente, stvaraju današnju zabrinutost u Hrvatskoj.
Marksizam i balkanski projekt koji obuhvaća Hrvatsku mogu se održati jedino kroz korupciju i hegemoniju nad  sredstvima  javnoga priopćavanja, te kroz značajno smanjivanje  tržišta rada i birokratizaciju gospodarstva. Međunarodna ekonomska kriza olakšava dominantnim strukturama održavanje postoječega stanja i klizanja u Balkansku Federaciju.  Ometanje slobodne inicijative, nedostupnost  informacijama i nezavisnim mišljenjima te zastrašivanje zaposlenika da će ostati na ulici, instrumenti su  za podjarmljivanje. Zbog toga, i kriza u porastu pogoduje autokratskim nagonima koje žele građane držati pod  stegom. Dapače, dovesti ih pod prešutnu jednopartijsku stegu, koja vodi istome cilju.
Zbog toga, i jalova rasprava o recesijia da - recesija ne. Zbog toga se osjeća pomanjkanje jasnoče kad se o smjernicama radi,  a pati se od obilja notorno šuplje retorike.
Nadolazi nam veliki dan blaženoga Alojzija Stepinca, a 10. prosinca konmemorirali smo Međunarodni dan ljudskih prava. Vrijednosti jednoga i drugoga nadnevka povezane su sa svijesti našega naroda, svijesti kojoj treba samo poticaj i priliku a da se izrazi. Treba joj otvoreni put da ostvari svoja ljudska prava u potpunosti, a da joj se ne nametne   kao  povijestna neizbježnost ona cinična fraza Milovana Đilasa, koji je nakon što je priznao nevinost kardinala Stepinca, nadodao: ''On je zaista pravedan osuđen, ali koliko se je puta desilo u historiji da su pravedni ljudi osuđeni iz političke nužde''.  Hrvatskoj je potrebito suprotno tumačenje, a ne  prihvaćanje nepravdi i zločina u  povijesti: ''Slučajevi kad su pravedni ljudi i narodi definitivno ostvarili svoja prava, za uvijek, nisu rijetki. U njihovoj povijesti, zadnja nepravda i zadniji zločini koje su orepatili, od davna su zaista ostali zadnji na popisu nepravdi i zločina.  Tako i patnje koje je hrvatski narod prepatio do 1995 pod tuđom agresijom, zaista neka ostanu upisane kao zadnje.''
O tome netko treba i može brinuti  To je stvar pravih ljudi na pravom mjestu.

 

 

 

1 - 2 - 3 - 4

....


  Isprintaj Proslijedi  
Vijesti | Audio | Dom i svijet | Turizam | HIC TV | Oglasnik | Knjige | Hrvati izvan domovine | Linkovi | Marketing | O nama

Copyright 1999 - 2001 Croatian Information Centre. All rights reserved.
Included in this bulletn: Reproduction or copying of images is prohibited.
Croatian Information Centre - Service Agreements
Contact Croatian Information Centre