15. lipnja 2009.
S A V J E T O V A N J E  P R O N A T A L I T E T N O G A  P O K R E T A

TEŠKI  PROPUSTI  VLADE  NAUŠTRB  HRVATA  IZVAN  GRANICA REPUBLIKE  HRVATSKE

Domagoj Ante PETRIĆ

Domagoj Ante PETRIĆ, predavač na Svjetovanju.
Rođen 1938. u Zagrebu, g. Petrić je u svibnju 1945.  bio sa svojom obitelji dio nacionalnoga egzodusa, te je nakon mnogih teških doživjaja stigao u Argentinu, godine 1947. U Argentini djelovao je kao javni radnik, kao novinar, publicist, predavač i državni dužnosnik, te je od 1991. do 1993. bio tajnik za kulturu i tisak u Predstavništvu Republike Hrvatske u Buenos Airesu. Prvi put se je vratio u Hrvatsku, demokratsku i nezavisnu, godine 1991., a definitivno se je u Domovinu ponovno doselio 1995. sa suprugom i troje djece. U Hrvatskoj je bio doministar u ministarstvu Povratka i useljeništva od 1996. do 1999., zatim djelatnik u Ministarstvu Vanjskih poslova te do godine 2008. zamjenik ravnatelja Hrvatske matice iseljenika. Svoju stručnu djelatnost nije prekinuo  do sada, pa nakon što je pisao u ''Hrvatskom slovu'' bio je i zamjenik glavnoga urednika u tom tjedniku, a do svibnja 2009. objavljuje svoju redovitu kolumnu u časopisu ''Fokus''. Član je istodobno, predsjedništva Hrvatskoga žrtvoslovnoga društva-
            

Okupilo nas je danas  ovo Savjetovanje  o demografskom prepororodu Republike Hrvatske i hrvatskoga naroda uopće, Savjetovanje koje je sazvao Hrvatski pronalitetni pokret pod vodstvom Don Ante Bakovića. On je  zasigurno jedna od najsnažnijih i najzaslužnijih duhovnih  ličnosti našega naroda u drugoj polovici XX. stoljeća, a sada, evo, i u prvom deceniju XXI. stoljeća svojim neumornim radom kad  dokazuje svoju volju i svoje znanje u službi  nacionalnih i vjerskih interesa Hrvata.

On je unatoč nekadašnjih dugih robijaških patnja, a uz svoje  strogo svečeničke obveze,  požrtvovno bavio se i bavi se s tom problematikom biološkog izumiranja hrvatskoga naroda: već 40 godina jasno tumači kako se to izumiranje dešava djelomično nametnutom politikom stranaca koji su hrvatski narod za vrijeme svoje dominacije u obim Jugoslavijama htjeli istrijebiti bilo genocidnim operacijama bilo teškim  nametnutim ekonomskim i socijalnim uvjetima života, a djelomično opadanjem vjerskoga života. Na djelu je i sekularizacija modernoga Zapadnoga svijeta, pomodarstvo i odbijanje požrtvovnosti bilo koje naravi, pa tako i one obiteljske,  a upravo su to uzori koji se danas silovito  preko medija i kulture  individualne neodgovornosti nameću u Hrvatskoj iz svjetskih velikih centara, kroz medije i kroz zabavljačke manifestacije. Došli smo tako  do današnjega stanja, koje ne obilježava samo hrvatska područja, dapače, on je fenomen koji potkapa opstanak europske kulture i civilizacije.  Međutim, velike nacije poput Njemačke ili Francuske, imaju također i velik manevarski prostor pred tim zločudnim fenomenom, to jest imaju snažne institucije i mnogoljudnost, a to je nešto što Hrvatima nedostaje zbog okljaštrenog hrvatskog državnog područja, političih teških propusta te zbog malog broja stanovnika.

HRVATSKA NEMA STRATEGIJU

Treba napomenuti da sve moderne države, od male Švicarske do ogromne Australije posjeduju svoju demografsku strategiju, odnosno politiku, za čiju primjenu je odgovorna, zadužena, središnja državna vlast, uz to što stanovite pokrajine  provode dodatne regionalne strategije, to jest politike očuvanja, prilijeva, prirodnog porasta i usmjerenja populacije na svojim užim područjima. Toga u Hrvatskoj  nema: kao što Hrvatska od 2000. godine nema  više ni svoju obrambenu strategiju,  svoju geopolitiku ni geostrategiju ni geoekonomiju, isto tako je ukinula sve svoje demografske programe.   Abortistička politika jedina je demografska konstanta, ona ostaje na snazi kao stari komunistički instrument degradacije žena i opustošenja  hrvatskih područja. Što se toga tiče, nas Hrvate samo  kolateralno tangira činjenica postoji li  ili ne postoji  takav- lažno nazivan  ''liberalan'' - državni stav prema pobačaju također i u drugim zemljama. Svaka od njih ima svoje specifičnosti, njihovi čelnici znaju zašto provode ili ne provode jednu ili drugu politiku i koje su njene ekonomske, sigurnosne i moralne posljedice. Mi govorimo o Republici Hrvatskoj sa svojim pustim područjima, koji se nalaze pod pritiskom stranog ekspanzijonizma. Znamo da uz sve druge negativnosti, pobačaj u Hrvatskoj godišnje odnosi desetke tisuća hrvatskih života prije poroda, a ti su životi bili i jesu potencijalni izvor novih života, dakle projekcije rasta stanovništva. Činjenica što država dozvoljava pobačaje do stanovitog mjeseca trudnoča, nije ni moralno ni znanstveno opravdana, a ona samo omogučava da se destci tisuča drugih,  dokraja protuzakonitih pobačaja, obavlja uporedo u javnim i privatnim ustanovama.

POLITIČKI GENOCIDI I LEGALNI POBAČAJI

Pri tumačenja danas zabrinjavajuče demografske situacije na hrvatskim područjima, svakaKo trebamo imati na umu  genocid nad Hrvatima od 1945. do 1948., koji je  ubio najmanje 300.000 ljudi u reproduktivnoj svojoj dobi. K tome treba nadodati i kasnije masovno iseljavanje Hrvata, koji su morali napuštati tadašnju Jugoslaviju jer su im bile nametnute nepodnošljive političke,  ekonomske i socijalne prilike.

Posljedice organiziranoga genocida i ozakonjenoga pobačaja jesu i danas na djelu, a  tu su naša prazna sela, puste poljane i otoci, osamljene djevojke i momci jer i njihova mogućnost odabira je smanjena, opadanje produktivnosti hrvatskoga gospodarstva, gašenje  inicijativa i građanske samosvijesti, pa i znanstveno dokazana perspektiva izumiranja, odnosno biološkoga nestanka hrvatskoga naroda u doglednom razdoblju, uz useljavanje stranaca na bogata i lijepa hrvatska područja u središtu Europe.

ULOGA  DRŽAVNIH  INSTITUCIJA

Poboljšanje demografske slike nikako ne može biti plod rada jedne ustanove, ili rada većeg broja ustanova, pa čak niti kad se radi o naporima Katoličke crkve, čije polje djelovanja je ograničeno na jedan dio pučanstva, onaj praktičnoga krščanskoga života, a čije materijalne mogućnosti nisu velike, a još je manji njen utjecaj na zakonodavnu i izvršnu politiku dfržave.
Spomenut ću kao primjer sramotan zakon pod zavaravujućim nazivom djelovanja protiv ''diskriminacije'', kojega je Sabor izglasao gotovo bez debate s većinom od preko 99 posto glasova parlamentaraca u srpnju 2008., unatoč protivljenju Katoličke crkve i brojnih drugih vjerskih i građanskih ustanova. Taj čin bio je dokaz surove prevlasti odluka i naredbi  koje proizlaze iz političke službene strukture, nauštrb nacionalnih interesa. Bio je dokaz ismijavanja parlamentarizma i legitimnosti najviše hrvatske državne ustanove. Štoviše, anketa javnoga mnijenja objavljena u jednom   zagrebačkom dnevniku, pokazala je da se 70 posto građana protivi donošenju tog zakona, koji je, nasuprot svih zahtjeva izglasan u Saboru gotovo jednoglasno. Taj događaj stavio je sam po sebi upitnik na funkcioniranje pravne države, na njenoj najvišoj razini.
U stvari, od glave jedne države, od njene vlasti, dolaze i napredak i nedače, i nemoral, i korupcija, ili pak poštivanje etičnih, zakonskih i demokratskih norma. Hrvatska današnja dekadentnost, te nagoni da se Republiku Hrvatsku baci ponovno u neku Balkansku federaciju ili konfederaciju u kojoj bi naš narod ponovno bio rob, dolazi upravo iz vrha države. On se je označivao levičarskim od 2000. do 2004., a od tada do danas se predstavlja kao dio demokrščanske europske zajednice. Međutim, kad je pod kraj 2007. ta navodno demokratska i kršćanska grupacija zamjenila na vrhu vlasti onu prethodnu, koja se je javno priznavala lijevom, politika se nije promjenila. Dapače, marksistički socijalni i probalkanski kurs, sam se je produbio.

KOSOVCI I UDBAŠI

Dakle država, ili bolje rečeno vlastodršci koji manipuliraju sustavom,  su ti koji određuju ne samo  stav prema pobačaju nego i sve ostale procese života te razvoja hrvatskoga društva. Ovo što danas imamo, socijalnu krizu, poniženja Republike Hrvatske u Međunarodnoj zajednici, nemoral, a isto tako  i  odricanje hrvatskoga naroda izvan državnih granica, tumači se činjenicom što u državi prevladavaju odluke okorjelih udbaša, kosovaca i njihovih mlađih sljedbenika i štičenika. Stariji su bili zvijezde totalitarizma, policijskih zlodjela i psihološkga rata  izučenih u Kumrovcu, u Požarevu, u Beogradu, mlađi su to  još i danas, kao proizvod obiteljske prakse i  udbaških škola koje rade u Hrvatskoj i izvan nje.  Oni određuju, prema tome i razvoj dviju glavnih komponenta hrvatskog populacijskog procesa: natalitetnu politiku i teritorijalnu pokrivenost naše zemlje hrvatskim žiteljem-, te povratak ili ne-povratak  značajnijeg broja Hrvata iz inozemstva u Domovinu.
Povratkom iseljenika bi se ne samo povečao broj hrvatskoga stanovništva nego  bi se  i znatno poboljšala kvaliteta života na svim područjima. A kad se naglašavaju euroatlantske integracije, nitko bolje nije naviknut na život u njima, nego onaj  velik dio Hrvata u dijaspori, koji desetljećima živi u državama koje se nalaze upravo u tim euroatlantskim  integracijama. 

Kad se radi o ovoj drugoj točki, uloga države - odnosno vlastodržaca, ona je danas suprotna iščekivanjima i opravdanim intreresima, to jest osnovnim  interesima hrvatske dijaspore. Ništa manje nije ta državna politika suprotnija tim interesima i iščekivanjima, nego što je to bila politika lijevo-lijeve koalicije koja je zaposjela državu nakon smrti predsjednika Franje Tuđmana, 2000. godine.
Došao je do te mjere takav stav,  da se više uopće ne govori o povratku Hrvata, što je bio jedan od ciljeva politike predsjednika Franje Tuđmana i programa stvaranja neovisne i demokratske države, več se je i u stranom tisku nedavno  pojavio  komentar o tome kako  zagrebačke  vlasti žele napučiti nenaseljena područja Hrvatske, pripadnicima raznih drugih naroda, a među njima su Srbi navodno, ''najbliži i najpozvaniji'' za to, a predsjenik Hrvatske gospodarske komore govori o uvozu jednog milijuna turskih radnika. Hrvatska dijaspora, kao da ne postoji, a ona je u odnosu na stanovništvo u matici zemlji, jedna od najbrojnjih  na svijetu.

VLADA BEZ HRVATA POVRATNIKA

Danas u Vladi nema niti jednoga člana hrvatske dijaspore, odnosno povratnika. Večinska stranka u koaliciji koja danas vlada državom, iznevjeruila je svoje svećano obečanje iz 2003., prema kojem će se uvesti dopisno glasovanje za biranje Predsjednika Republike te Hrvatskoga Sabora. Dijaspora je danas u Saboru predstavljana nikako, to jest bijedno i protokolarno. Iz jednoga  savjetodavnovoga tijela koje teoretski, formalno, postoji pri parlamentarnom   Odboru za manjine i iseljeništvo, isključena je na drski birokratski način, nazočnost crkvenog duhovnog ravnateljstva za Hrvate izvan Republike Hrvatske, što je neviđeni presedan u demokratskom svijetu. To jest, ravnatelj toga crkvenoga tijela je na prostački, kominformovski način, jednostavno isključen. 

Što se tiče  ministarstva Vanjskih poslova, tamo je   čak ukinuta i ona slaba i beznačajna Uprava za iseljeništvo na koju se je godine 2000. svela državna briga o vezama s izvangraničnom Hrvatskom. Ta već i tada bijedna Uprava, pretvorila se je u neku ''službu'', bez programa, bez zadataka, bez ovlasti i bez proračuna. Ustanova ''Hrvatska matica iseljenika'' vrti se oko svoje osi, podupire prosrpske organizacije u Vojvodini i Kotoru priznajuči ih kao ''hrvatske'' udruge, a u ostatku svijeta djelatnost je svedena na neke bijedne manifestacije i predstave.
Hrvatska koja postoji izvan granica naše Republike, živa je, poštovana u svijetu, rodoljubna, zaslužna u velikoj mjeri za uspostavu neovisne i demokratske Republike Hrvatske, te broji gotovo 3 milijuna ljudi, ali za vlastodršce ona kao da ona ne postoji. To jest, postoji samo u predizbornim kratkim razdobljima kad trebaju njen glas za biranje predsjednika Republike ili sabornike, pa se onda odigravaju svjetske šetnje lažnih obečanja, skupova i folklornih priredbica. Takav procvat vladine brige za Hrvate u Bosni i Hercegovini, za hrvatske manjine i za hrvatsko iseljeništvo, za sigurno čemo ponovno vidjeti tri mjeseca prije predsjedničkih izbora, dakle negdje od rujna 2009., da bi opet i te fiktivne djelatnosti prestale ponovno nekoliko mjeseci kasnije.
Taj '' propagandistički žir'' obuhvaća i napaćene Hrvate u Bosni i Hercegovini, koji su  prepušteni inače sami sebi od strane matične Republike Hrvatske. Dapače, oni su u mnogim prilikama izloženi izdajničkom ponašanju zagrebačkih vlastrodržaca. To, kao i svi postupci nauštrb Hrvata izvan državnih granica, odigrava se prema nacrtu jugoslavenske i komunističke zamisli kidanja mostova, a ostvaruje se preko ljudi koji izravno odgovaraju beogradskim i ruskim službama, odnosno aparatu Jože Manolića, aparatu   koji je  od početka stvaranja neovisne države kočio rad prvo  Ministarstva za Iseljeništvo, pa Ministarstva Povratka i iseljeništva, pa zatim Hrvatske matice iseljenika koja je danas apsolutno podvrgnuta diktatu prastare ideološke strukture, uništavao sve institucijonalne oblike suradnje s dijasporom. Da i ne govorimo o sabotaži koju je doživljavao i danas doživljava ovaj Hrvatski Populacijski Pokret, kojega predvodi don Ante Baković.

PONIŽAVANJE HRVATSKIH ISELJENIKA

Kao konstanta,  Hrvatima se otežava u inozemstvu upis u knjigu hrvatskih državljanja i dobivanje putovnica, dok   svaki drugi član srpske mafije posjeduje i jedno i drugo. Vjerojatno zato jer je transnacionalna mafija podzemlja, baza za    novu Jugoslaviju, isto kao što  pokroviteljstvo za projekt stvaranja  Zapadnoga  Balkana dolazi od samih vrhuška   u ''regijonu''.
Tijekom druge polovice listopada i studenoga  2009., Bugarska će razviti intenzivnu kampanju posjeta visokih svojih dužnosnika zapadnoeuropskim državama kako bi uvjerila što veći broj Bugara da se vrate u svoju domovinu.
''Naše gospodarsko stanje nije dobro, ali bez tih ljudi koji imaju iskustvo, volju i ljubav za Bugarsku ako se odluče na povratak, bez njih bit će nam mnogo teže. Oni trebaju svoj dom, domovina treba njih'', izjavila je ministrica Rada, gđa. Maslarova, kad je najavila početak kampanje. Što se pak Rumunjske tiče, Dan Yurcan, ravnatelj Agencije za Državnu strategiju, izjavio je da će ''Bukurešt učiniti sve moguće napore'' kako bi uvjerio barem 200.000 svojih sunarodnjaka da se 2009/2010. vrate u Rumunjsku. Jedna i druga zemlja govore ne samo o pravima svojih ljudi na život u domovini, nego i o tome da će doči trenutak gospodarskog oporavka, pa bez povratnika  ne će imati dovoljno umnih i radišnih ljudi. Isto tako uočavaju da treba iz geopoplitičkih razloga ojačati nacionalni korpus, poradi dinamičnih manjina koje žele preuzeti nadzor nad nekim pokrajinama ili ometati prisutonost državne središnje uprave.
A da se pitamo kako su usmjereni napori Vlade Republike Hrvatske? Povratku - ne hrvatskih ljudi nego  iseljenih Srba, posebice članova te  manjine   koji su digli oružje protiv Hrvata i protiv hrvatske države, a zatim  neopravdanom useljavanju Turaka kao fizčkih radnika, itd.

EGZOTIČAN DESNI CENTAR

Hrvatska je danas u moralnom stanju pomutnje, gubitka načela, poniznoga prihvaćanja međunarodnih uvreda koje dolaze od Jeremovića iz Beogradu, isto kao iz male Ljubljane, pa iz Bruxellesa, te iz nekih financijskih postava u Londonu i New Yorku. Živimo u vremenima  krivotvorenja demokratske prakse, a taj sustav se  od Račanove vlade do danas, pod vladavinom nekih egzotičnih ''desnocentičara''  u Zagrebu stalno  nadograđuje.
Istina jest da su se zlatne godine za brojni povratak Hrvata propustile. Međutim, kroz cijelo to razdoblje bilo je jasno da materijalne prilike nisu bile niti su danas glavna prepreka za povratak.  Često prepreke počinju u veleposlanstvima i konzulatima, gdje sve u većem broju sjede pristaše Zapadnoga Balkana, kumrovečki đaci, bivši omladinci partije, itd. Hrvatskoj treba jedna nova diplomacija, koja nas ne će voditi iz poraza u poraz: u nekim zemljama u poraz što se tiče odnosa s iseljenicima, u drugima u poraz što se tiče  odnosa s drugim čimbenicima: od male Ljubljane do  Europske unije.

OSNOVNE I ŽURNE MJERE

Treba promjeniti propise oko izdavanja domovnica, putovnica, i osobnih isprava svim pripadnicima hrvatske nacionalnosti, a  uz  to odrediti također i  znatne novčane popuste onim postulantima koji  žive u državama niskog financijskog standarda. Potrebno je vratiti na snagu i sve carinske i porezne olakšice povratnicima na razinu 1999. godine, uvesti petgodišnje besplatno zdravstveno osiguranje za sve povratnike, a za one povrh 60 godina odrediti da ta povlastica bude doživotna. Osnovati zadrugu stanogradnje s državnim jamstvom u županjama s najvećim brojem povratnika, s kreditnom ODplatom do 20 godina. Organizirati tečaje hrvatskoga jezika putem elektronskih medija za englesko, francusko, njemačko i španjolsko govorno područje, isto kao i besplatne tečaje hrvatskoga jezika, povijesti i osnovnih zakonskih pravila u svim većim gradovima Hrvatske. Potrebno je osmisliti ciljani program ulaganja za hrvatske povratnike, s dugotrajnim poreznim i drugim olakšicama, te s državnom garancijom.

Odbojnost današnje državne politike prema Hrvatima izvan Republike Hrvatske i prema povratnicima, posljedica je ideološkog usmjerenja središnjega djela državnoga aparata. U njemu leže korijeni svih propusta, krivih poteza i štetnih odluka, pa prema tome  i korijeni opadanja sveukupnoga stanja. Do kojih ekstremnih situacija će nas ovaj današnji  aparat, to jest današnja troglava nomenklatura dovesti, još nije predvidljivo.
Do općeg hrvatskog oporavka, zapravo do preporoda koji nam je potreban i žuran, podržimo populacijske  inicijative kao što je ova, predvođena po Hrvatskom populacijskom pokretu, te jačanje veza s Hrvatima u dijaspori i u Bosni Hercegovini, jer i to  je dio skupljanja hrvatskih snaga i  umova koji do nacionalnoga  preporoda mogu ubrzati korak.
ZAGREB, 23. svibnja 2009.

 

19. veljače 2009.
Udar totalitarnih kadrova na demokraciju u Republici Hrvatskoj
Previše naznaka novih opasnosti
Domagoj Ante PETRIĆ
Božićni broj ''Glasa Koncila'' godine 1971., izišao je s na naslovnoj stranici s velikom crnom ''pasicom'' na kojoj je pisalo ''Crni Božić''. Na unutarnjim stranicama mnogo prostora bilo je posvećeno gladi i sukobima u Africi, ali svatko je razumio da je uz izravnu ocijenu tragične sudbine afričkih naroda, taj naslov poglavito govorio o stanju Hrvata. Nakon Titove represije zbog onog kratkog Proljeća.
Kad je prof. Vinko Nikolić primio u Buenos Airesu taj primjerak novina, nadrle su mu suze na oči. ''Ako Božić mora biti crn, onda ne može biti svjetao niti jedan drugi dan. Hrvatska je opet u zatvoru, Hrvatsku umjesto u jaslice, ponovno polažu u grob.'' Nastala je šutnja. Istina jest, u glavama sviju nas javljao se je odgovor, odgovor hrvatske nade, hrvatskog inata, pa i onaj  teološke nade koja ima vezu i sa zemaljskim
životom . U Nikoliću su se ti osjećaji brže pretvorili u riječi, pa je on bio taj koji je prvi  nadodao: ''Naravno, tako će biti sve do punog hrvatskog uskrsnuća''.
Nikolić je davao veliku važnost simbolčnim znakovima u politici. Već nakon povratka u neovisnu Hrvatsku,  veselila ga je kao jedna od važnih poruka Europi  promjena imena Lenjingrad u prvotni Sankt Petersburg (1991.), a kao loš simptom brinulo ga je održavanje imena jugoslavenskog diktatora kojim se je još i danas označuje trg Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu. Smatrao je  simbolom ili lošom najavom veličanje AVNOJA u Ustavu, a nasuprot tome, vidio je  najavu definitivne konsolidacije hrvatskih sloboda u onom povjesnom  podizanju hrvatske zastave na tvrđi u Kninu. Kada više fizički nije mogao, (iako je bio predsjednik Županijskoga doma tada još postoječega Hrvatskoga državnoga sabora), popeti se na Medvedgrad g. 1997., fotografija hrvatskoga političkoga i vojnoga vrha na toj konmemoraciji  ispunila ga je  tolikom radošću, kolikom bi ga jezom ispunila zasigurno snimka  na kojoj su se u  lipnju 2008. mogli vidjeti zajedno Mesić, premijer države i Josip Manolić, pri primanju časnoga Velereda kraljice Jelene s lentom i Danicom. Znakovi su to današnjega  vremena, kao i smrt Ivane Hodak i njeno objašnjenje, rekao bi Vinko Nikolić s onom  dubokom tugom koju samo snažni karakteri mogu tako produhovljono proživljavati.
Od onoga naslova ''Crni Božić'' do danas, prošlo je 37 godina, ali ni danas Andrija Tunjić ne može a da u siječnju 2009. u ''Vijencu'' ne prepozna unatoč svome prirodnome optimizmu, rehabilitaciju komunizma (ne samo komunista), rehabilitaciju  koja  danas Hrvatskom hara. Kardinal Bozanić se više ne zadovoljava onim  govorom iz 1999. o ''grijehu struktura'' nego sada zapaža da postoji grijeh totalitarizma  jer je ''komunizam ostao'' (veljača 2009). Znakovi su jasni.

Pantovčak i Banski Dvori rade u dogovoru

Ishitrene svađe između triju predsjednika (Mesić-Sanader-Bebić) nemaju drugu svrhu nego zavaravati građane. Čak to nisu ni neke kvalitetne rasprave, sadržajne glume, neko ispadi koji se zbivaju usputno, dok zemlja ubrzano ide iz jednog  međunarodnog poraza u drugi, te dok se namještaju kandidature dobrih poslušnika balkanske strategije. Gospodarska kriza koju Banski dvori tobože ne vide, a Pantovčak potpaljuje,  čeka da hrvatsko gospodarstvo padne s konopom oko vrata u ruke Međunarodnoga Monetarnoga Fonda koji ''cijelom Zapadnom Balkanu'' g. Nenada Vidoševića i Mesića, i Bebića i Sanadera nudi zajednički program. Na financijsko-gospodarskom planu to će se dogoditi možda u dramatično kratkom roku.

''Praška deklaracija o europskoj savijesti i komunizmu'' od 3. lipnja 2008. odobrena u Senatu češkoga Parlamenta, ukazala je  na činjenicu da ''različite ocjene komunističke prošlosti mogu i dalje dijeliti Europu na Istok i na Zapad''. A pošto je u svijetu več prepoznata zagrebačka gluma i ovo KOS-KGB  usmjerenje koje Hrvatsku vodi  prema poništenju demokracije i neovisnossti,  prepoznaju se i režimske zagrebačke ocjene o komunizmu. Vjerojatno je i taj protupovjesni kurs odgovoran za postepeno protjerivanje Hrvatske iz obitelji zapadnoeuropskih zemalja.
Pri predstavljanju svoje nedavno objavljene  knjige ''Nedovršena Hrvatska'', bivši župan slitsko-dalmatinski Branimir Lukšić, upozorio je u Splitu da treba  ''učiniti sve što je potrebno da ne bi pisali crnim slovima korote,  ime naše domovine''.
Kao da mu je u pamćenju ostala  ona naslovnica iz daleke 1971., ili kao da toliki simbolizmi koje šire agenti fizičke i duhovne smrti Hrvata,   naprosto na veoma grub način najavljuju  buduću  političku scenu. Kadrovi koji se gomilaju u državnoj upravi i diplomaciji, oni koji podržavaju titoštovanje i guše pokušaje očuvanja hrvatskog gospodarstva u ''krizi koja ne postoji'' nisu samo operatori započetog balkanskog procesa nego i strvinari koji se žele baciti na ostatke hrvatskog i kršćanskog dijela svijeta.

 

12. veljače 2009.
Međunarodna politika i vojni sustavi doživljavaju važne reforme
Odsutni smo tamo gdje nas se očekuje
Domagoj Ante PETRIĆ
Suprotno onome što su neki priželjkivali, Međunarodna konferencija o sigurnosti koja se je održala u Münchenu od 06. do 09. veljače nije ukazala na krizno stanje unutar NATO-a. Republika Hrvatska je prezrela taj skup, iako ulazi u spomenuti obrambeni sustav  službeno za manje od dva mjeseca: grupacija koja vlada Republikom Hrvatskom odlučila je da ta Konferencija uopće nije važna, pa je tako izostalo visoko izaslanstvo naše zemlje, iako se je tamo raspravljalo ne samo o široj sigurnosnoj suradnji na našem kontinentu i na Bliskom i Srednjem Istoku, nego upravo i o temama koje utjeću  na sigurnosne i gospodarske perspektive  naše zemlje. Burna je bila javna rasprava o Kosovu, tijekom koje je predsjednik ruskoga izaslanstva Sergej Ivanov opetovao zajednički rusko-srpski stav, a isto tako bili su važni razgovori koje su vodili američki,  britanski, francuski i ruski predstavnici o Bosni i Hercegovini, a u tom sklopu i o dijelu hrvatskoga naroda..
Rasprava je bila veoma značajna i o Afgasnistanu, gdje Hrvatska sudjeluje u mirovnim snagama, a naš udio će se tamo povećati već tijekom 2009/2010. Pedeset država  sudjelovalo je  na konferenciji održanoj na tek  dva sata leta   od Zagreba, pa pomanjkanje interesa za taj skup smatran je u nekim krugovima kao posljedica pomanjkanja interesa prije spomenute grupacije za  budućnost Hrvatske. Kao da se Hrvatsku želi proglasiti nepostoječom (nije bilo ovo naše jedino odsustvo na važnim skupovima) - u stilu izjava jadnoga g. Zdravka  Mamića u njegovom jugoizdanju 2009. Ali Mamić je samo nogometni ''lik'' kluba Dinama, pa mu se tako mogu dogoditi i autogolovi, a to u takvim slučajevima, iako je neopravdano, ipak ne znači put u propast države.
O krizi u NATO-u mnogo se je nagađalo nakon pobjede Baracka Obame na predsjedničkim izborima u Sjedinjenim  Američkim Državama, a posebice nakon priznanja bivšega predsjednika Georgea W. Busha da je tijekom svog mandata počinio stanovite pogreške u vanjskoj vojnoj politici. Međutim, čak  i spomenuta zagrebačka grupacija unatoč svim svojim ovisnostima i opterećenjima, mogla bi nakon ove Konferencije definitivno doči do zaključka da Obama ne misli poraditi na raspustu SAD-a nego na stvaranju snažne  unutarnje socio-političke koalicije, a na vanjskom planu obnoviti sve mirovne napore koje su američke vlade s većim ili manjim uspjehom zamislile.  Američki podpredsjednik Joe Biden bio je jasan u tom smislu. Isto tako, Bill Clinton i Hillary Clinton nisu potrebni američkoj novoj administraciji samo zbog održavanja jedinstva  u Demokratskoj stranci te zbog velikog aparata kojega su umno izgradili, nego i zbog iskustava Clintonovih u vanjskoj politici. A ona je u SAD-u, kao i u svim velikim zemljama, izravno vezana uz obrambenu sposobnost i uz onaj rodoljubni duh koji se kroz obrambenu spremnost iskazuje. Obrambeni proračun SAD-a je 15 puta veći od onoga  s kojim raspolažu State Department i sva njegova brojna i umrežena tijela, Pentagon ima 200 puta više zaposlenika nego State Department. Na čelu prvoga od njih je i dalje Robert Gates, iz Bushove administracije, a na čelu vanjskih poslova je gđa. Clinton,  osoba koja je imala prilike proučiti sve vrline i sve slabosti strukture koja je na usluzi američkoj geostrategiji. I to u vrijeme mandata svog supruga, te kroz sve godine kroz koje su Clintonovi  pratili rad Washingtona, u namjeri da se kroz svoju stranku  ponude građanima kao  alternativa.
Sama činjenica da se je Henry Kissinger sa svojih 86 godina prihvatio savjetovati vladu u svezi ''nove'' američke vanjske politike, govori o ustrajnosti u načelima koja nisu pod revizijom. Uloga iskusnoga Richarda Holbrookea, koji je sada službeno imenovan kao povjerenik za trenutačno  najteže žarište međunarodnih kriza, isto je tako dokaz kontinuiteta. Vanjska i vojna politike Europe i Amerike zasigurno će doživjeti promjene, ali to nikako ne znači da je nastao raspust. Kad se Hrvatsku očekuje u Münchenu, ili na sastanku EU gdje je trebalo snažno račistiti s Pahorovim ometanjima na našem putu u zapadnoeuropsku gospodarsku i političku zajednicu, zagrebačka grupacija razmišlja o Igmanu i svojim postignučima u blatnjacima. U stilu nespretnoga Mamića, koji bi po nekom zadatku ili interesu ili pomutnji,  barem nogometašku Dinamovu  publiku trebao uvjeriti da smo na dobrom putu. Jer svatko zna kamo vodi  ovaj današnji kurs, gdje se povezuju istočne službe, neznanje i korupcija. Ali lako je za Mamića, njegov um i srce će  se i sami vratiti u Hrvatsku. Kad se radi o grupaciji, to se više ne može dogoditi.

 

 

6. veljače 2009
Smanjuje se životni standard ali i osjećaj slobode postaje ograničen
Zašto bi nas kriza pokosila?
Domagoj Ante PETRIĆ
U Velikoj Britaniji raste ksenofobija, u Grčkoj anarhistički pokret, u Sloveniji podmitljivost koja ih vodi u narušavanje europske stabilnosti, u Italiji  mafijske mreže, u Bugarskoj ''preporod'' komunizma,  u Španjolskoj u jednu (od Građanskoga rata)  ne viđenu gospodarsku krizu i socijalno beznađe.  U Republici Hrvatskoj raste moć kosovsko-udbaške mreže na vodećim pozicijama, a to znači da nailazimo zbog njenih ojačanih struktura, nikad toliko jakih u Hrvatskoj  od 1990., na sve te negativne fenomene koji su naglo počeli izjedati Europsku uniju. Čak i ta ksenofobija koju bi zalazeči Gordon Brown umjetno htio podiči u prvi plan  u Hrvatskoj, plod je manevara koje u našoj  zemlji izvode ustoličeni rezidualni elementi totalitarizma.
Među mnogim pitanjima koje si građani postavljaju na početku 2009., zasigurno se na prvom mjestu nalaze ona  pitanja  koja su povezana dostojnim životom u vremenima svjetske krize. Posao, školovanje, zdravstvena zaštita i svi ostali minimalni  uvjeti za opći, obiteljski i pojedinačni život kakav pripada ljudima XXI. st., mogli bi se nači pod upitnikom. A građani su uvjereni da što se Hrvatske tiče,   takva neizvjestnost u Hrvatskoj ne bi trebala postojati, da je ona posljedica korupcije na koju ukazuju i EU i  međunarodne ustanove, te  neznanja, nemara i ovisnosti o stranim diktatima obavještajnih službi. U  zemlji kao Hrvatska,  koja je mala ali podarena raznolikim bogatstvom, koja ima demografske probleme ali čiji narod je radišan i posjeduje na svim poljima znanja visoko kvalificirane eksponente, ne bi trebala ovakva  egzistencijalna pitanja mučiti narod.  U međuvremenu, šuplja debata o recesiji, to jest postoji li ona ili ne, ili kavo će joj ime dati neki  od političara bez pravoga znanja, a neki drugi slični njima poricati, zamara naš puk. Jednako kao što ga zamara prebacivanje cijele krivice na strane vlade, kad se radi o porazima naše vanjske politike. A takvi porazi  iz  2008. i početka 2009., također nikad nisu bili toliko teški od nastanka neovisne Hrvatske, a došli su do te mjere da je zadnjih tjedana postavilo pitanje hoče li neka strana vlada omesti čak i naš ulazak u NATO.
Vidljivo je da se građani više ne zadovoljavaju s novom retorikom starih političara, pa rijetko tko prati izvješća sa sjednica Vlade, a da se Stjepana  Mesića gleda u glavnom jer se  očekuje od njega neki novi vic, pa makar bio neumjestan, ili neki novi napad na vladu, pa makar tematika  bila   neopravdana.  A upravo se to često zbiva kad se o njegovim vicevima i napadima radi. Građanima treba istina, trebaju rješenja, treba im na tribini ili na ekranu pošten čovjek s uvjerljivim obrazloženjem, iza kojega stoji životni put, znanje i dobra namjera. Bez dvostrukih igara.
''Stari duh netrpeljivosti uvjetovan ideološkim predrasudama, komunističkim ateističkim odgojem i racionalizacijom vlastitih zločina, u novim globalnim uvjetima, stimulirano je proklijao'', napisao je Josip Jović u Slobodnoj Dalmaciji, 24.05.2008. Nije to jedini glas koji se je javio već u prvoj polovici prošle godine o tom fenomenu koji se je Hrvatskom počeo tada  brzo širiti. Negativnosti su se samo proširile te drskost staroga aparata, formiranoga s ''mladima'' iz Kumrovca, te s ''mladima i starijima'' iz Beograda i Pančeva, uz mafijske elemente, stvaraju današnju zabrinutost u Hrvatskoj.
Marksizam i balkanski projekt koji obuhvaća Hrvatsku mogu se održati jedino kroz korupciju i hegemoniju nad  sredstvima  javnoga priopćavanja, te kroz značajno smanjivanje  tržišta rada i birokratizaciju gospodarstva. Međunarodna ekonomska kriza olakšava dominantnim strukturama održavanje postoječega stanja i klizanja u Balkansku Federaciju.  Ometanje slobodne inicijative, nedostupnost  informacijama i nezavisnim mišljenjima te zastrašivanje zaposlenika da će ostati na ulici, instrumenti su  za podjarmljivanje. Zbog toga, i kriza u porastu pogoduje autokratskim nagonima koje žele građane držati pod  stegom. Dapače, dovesti ih pod prešutnu jednopartijsku stegu, koja vodi istome cilju.
Zbog toga, i jalova rasprava o recesijia da - recesija ne. Zbog toga se osjeća pomanjkanje jasnoče kad se o smjernicama radi,  a pati se od obilja notorno šuplje retorike.
Nadolazi nam veliki dan blaženoga Alojzija Stepinca, a 10. prosinca konmemorirali smo Međunarodni dan ljudskih prava. Vrijednosti jednoga i drugoga nadnevka povezane su sa svijesti našega naroda, svijesti kojoj treba samo poticaj i priliku a da se izrazi. Treba joj otvoreni put da ostvari svoja ljudska prava u potpunosti, a da joj se ne nametne   kao  povijestna neizbježnost ona cinična fraza Milovana Đilasa, koji je nakon što je priznao nevinost kardinala Stepinca, nadodao: ''On je zaista pravedan osuđen, ali koliko se je puta desilo u historiji da su pravedni ljudi osuđeni iz političke nužde''.  Hrvatskoj je potrebito suprotno tumačenje, a ne  prihvaćanje nepravdi i zločina u  povijesti: ''Slučajevi kad su pravedni ljudi i narodi definitivno ostvarili svoja prava, za uvijek, nisu rijetki. U njihovoj povijesti, zadnja nepravda i zadniji zločini koje su orepatili, od davna su zaista ostali zadnji na popisu nepravdi i zločina.  Tako i patnje koje je hrvatski narod prepatio do 1995 pod tuđom agresijom, zaista neka ostanu upisane kao zadnje.''
O tome netko treba i može brinuti  To je stvar pravih ljudi na pravom mjestu.

 

29. siječnja 2009.
Između lijevoga SDP-a i tobožnjega''desnoga centra'' razlika je samo retorička
PROTIV ISELJENIKA, PROTIV CRKVE I PROTIV NEZAVISNOSTI
Domagoj Ante PETRIĆ
U predizbornom razdoblju mogu se događati čudesa na planu političkoga osvješćivanja. Tako je i Socijaldemokratska partija odlučila pred dva dana objasniti da nije protukatolička, pa je Zoran Milanović, čovjek koji je pred pet godina izgubio priliku da postane među svim Obamama svijeta, onaj prvi na jugoistoku Europe-, umiljatim tonom preuzeo na sebe odgovornost zbog ''nesporazuma, kratkih spojeva i gluhih kanala'' koji su nastali između njegove partije i katolika. Zaista, lijepo od njega, ali evo, pet godina prekasno. On i partija svojevremeno su uradili sve da Hrvatsku odvrate od Crkve i da poruše mostove s Hrvatima u Bosni i  Hercegovini i u dijaspori.
Postoje i drugi političari koji zbog moralnoga zdravlja u našem  građanskom životu, imaju u predizborno vrijeme - dakle,  barem sada -, dobru priliku da pokažu svoju skromnost pa da priznaju svoje povrijede  etičkih načela, pa čak i onu veliku povrjedu   koju su počinili pod parolom da je trebalo birati ''između Europske unije i Katoličke crkve''. Ali ne trebamo se vraćati na one znamenite prve dane srpnja 2008., kad se je  spomenuta  parola upisala u povijest, s visoka  ubačena u javnost prigodom nekog glasovanja,  makar  takva izmišljena  dilema (ili EU ili katoličanstvo) uopće nije postojala niti ju je EU postavila. Pored onog događaja,  često se zbivaju  druge povrijede   u materijama gdje i nije  izravno u  pitanju kršćanski nauk, nego nacionalni interes koji se podudara sa zdravim moralom. A upravo je on   dio nauke Katoličke crkve, pa prema tome u Hrvatskoj svi ti  umreženi kosovci i kagebeovci nameću zamisao da sve što je moralno, ili sve što je od hrvatskog nacionalnog interesa, ima veze sa zahtjevima vjerskih krugova.
Pred našom su zemljom teški dani prouzrokovani socijoekonomskim prilikama koje se šire svijetom. U takvim prilikama strukture nemoralnih političara i oportunista, loveći u pomutnji koju svaka kriza stvara, iskoristit će vjerojatno to opće stanje za ostvarenje  dodatnih svojih ciljeva i interesa. Hoće li i tada, za otpor kojeg će prouzročiti  tržišne prilike, a posebice njihovo moguće djelovanje, biti krivi katolici, konzervativni krugovi, seljaci, radnici, liječnici, mali i srednji  poduzetnici, studenti, ljudi koji ne shvaćaju veličinu političkih poteza genijalnih lidera bez kojih bi sve bilo gorje? Hoće li biti kriva EU? Ali naravno, uvijek će biti kriva Katolička crkva.
Iznenađujuće je da Republika Hrvatska, kad se smatra da izvan njenih  granica živi oko tri milijuna ljudi s pravom na njeno državljanstvo, dakle ljudi koji to pravo uživaju ili bi ga mogli uživati-,  u sadašnjim otežanim prilikama, na službenoj razini  ne prihvaća suradnju tog dijela svoje populacije. Iznenađuje  i to, da je čak nastala neka  parlamentarna prepirka s bizantinskim osporavanjem jasnoga prava ravnateljstva Katoličke pastve za inozemstvo,  da savjetodavno sudjeluje pri radu  onog  Odbora u Hrvatskome saboru koji bi trebao voditi računa o interesima Hrvata  izvan naših  granica. Time su neki ''glavešine'' koji sjede u Saboru možda ''samo'' pokušali  povrijediti Katoličku crkvu, možda ''samo'' iseljenike hrvatske iseljenike možda i osobno ravnatelja tog Ureda, patra Antu Kutlešu. To je jedan iskusan i  ugledan svećenik,  a drsko je isključen iz savjetodavnoga tijela, jer mu navodno nikada nije bilo mjesto u njemu.
Barem pola milijuna Hrvata, u susjednim i u   dalekim državama svijeta, održava vezu s hrvatskim župama i misijama. Svećenici, redovnice, učitelji,  socijalni i pastoralni radnici tih župa i misija u glavnom mnogo više znadu o potrebama iseljenika nego diplomatski i konzularni predstavnici koji su imenovani pod palicom M+M autokratskog vođenja hrvatske diplomacije, po ''sugestiji'' Vesne Pusić i Budimira Lončara, te drugih sličnih kreatora naših sramota. Krivaca naših sramota u svijetu  i cijeloga niza nedavnih neuspjeha na međunarodnome planu.
U svom uvodnom članku ''Hrvatsko iseljeništvo'' u ''Glasu Koncila'' od 25. siječnja 2009., dr. Ivo Miklenić je veoma jasno opisao i sažeo podlu politiku protiv iseljeništva koju provode ustoličene strukture proizišle iz partijskih, vojnih i obavještajnih institucija udbaške i kosovske organizacije.   U tekstu je spomenuto i sistematsko ometanje nastojanja mnogih hrvatskih poduzetnika kojima se je spriječilo uložiti u Hrvatskoj. Njima se to i danas sprječava, kao što se sprječava i sposobnim stručnjacima da pomognu  Hrvatskoj u nezavidnoj situaciji koja je na pomolu.
Katolička inozemna pastva, katoličanstvo u Hrvata,   jedna je od žrtava te politike, koja nas vodi u Zapadni Balkan, u izolaciju, u bijedu, masovnu nezaposlenost i ponižavanja nacije. U tako jadan položaj, da kao država moramo podnijeti - a to je tek jedan od primjera -  odbijanje jednoga Pahora iz Slovenije da dođe u Hrvatsku na neku utakmicu.
Što će sada reći  dezinformatori? Reći će: ''Moramo  birati između Hrvata, dijaspore i katolika, na jednoj strani, i Zapadnoga Balkana na drugoj,  pa zbog toga upravo   radimo za naš udbaško-kagebeovski Zapadni Balkan!''. Na jedan ili drugi način, oni  to već i govore.  To je jedino što marljivo rade, sistematskim narušavanjem  odnosa s Hrvatima izvan naših granica i s vrijeđanjem katoličanstva,, sabotiranjem nacionalnih interesa i blokadom  akcija koje bi u svijetu i u domovini našem narodu donijele poštovanju njegovih prava , mir  i prosperitet.

 

22. siječnja 2009.
Ne treba ponovno   birati ''manje zlo''i veliku prijevaru  u Hrvatskoj
Nezavisni  kandidat  mogao bi uspostaviti  istinsku  demokraciju
Domagoj Ante PETRIĆ
Približavaju se dani kad će građani Republike Hrvatske biti politički uvažavani. Istina jest, glede samo dvaju nadnevaka, to jest  izbornih dana, od kojih  jedan  u svibnju 2009.,  a drugi u siječnju 2010. (ili eventualno u prosincu 2009.), kad će građani pristupiti biračkim mjestima kako bi glasovali prvo za lokalne vlasti, a zatim birali predsjednika Republike. Hoće li građani zaista imati razne mogućnosti odabira, ili će - zaokružili oni što zaokružili - u svakom slučaju njihovi  glasovi   završiti u vreći nekoga od partnera velike družine iz koje,  s različitim retorikama,  političari brinu zajednički da se ništa u Hrvatskoj  ne promjeni na bolje - to je druga stvar. Ipak, svaki od tih partnera, koliko god su jednaki što se Hrvatske tiče, nastoji biti ''prvi među jednakima'', jer relativna pozicija donosi veću ili manju osobnu dobit. Na žalost, za lokalne izbore,  kandidati stranaka koji će  se pojaviti čak i u malim mjestima, morat će prethodno biti odobreni u centrali svojih partija i stranaka u Zagrebu.  To je onaj stari  ''demokratski centralizam'', po uzoru partija.
Što se predsjedničkih izbora tiče, srodnost u poslovima nauštrb općega dobra i u probalkanskoj javnoj ili podlo prekrivenoj naklonosti, svih tih  kandidata koji se najavljuju, smješta ih u kategoriju dogovornih partnera.
Nije čudo, prema tome, da mnogi građani najavljuju da će se i  2009. i 2010. godine priključiti sve većoj legiji izbornih apstinenata, koji svoju osobnu čestitost žele iskazati nesudjelovanju u takvom procesu. Slaba je to utjeha, slaba obrana vlastitoga dostojanstva. To je samo privatno odustajanje od prava i obveza  koje čestiti ljudi imaju prema svojoj obiteljskoj i državnoj zajednici, ne samo u ratu nego i u miru.
Čak ni branitelji domovine, oni koji su sve riskirali i beskrajni svoj obol dali Hrvatskoj, čak ni oni ne mogu mirne savjesti ostati kod kuče ili u kavani na dan izbora, prekuhavajući svoju ogorčenost. Zapravo, najmanje mogu branitelji postupiti tako: sve su za Hrvatsku dali, a da bi sada neke kamarile koje monopoliziraju sferu odluka, sve to rušile i  veoma laganim ali stalnim ''tempom'' gurale zemlju u Zapadni Balkan! Zar će branitelji ravnodušno gledati takav postupak pripremanja kandidatura?
Vjerojatno će na jednim i na drugim izborima, nezavisni kandidati,  koliko god ih gazile ili ignorirale stranačke mašinerije i  mediji, biti jedina manifestacija   obrane narodnih interesa i demokratizacije u Hrvatskoj.
Istina jest, tvrde neki politolozi, vjerojatno će se pojaviti i neki lažni ''nezavisni kandidati''. Međutim, takve lažne nezavisnjake, po njihovoj osobnoj financijskoj povijesti i  po do donedavnim podrškama, lako će  se prepoznati u našim  sredinama.  Zar bi mogao Radomir Čačić biti ''nadstranački'' kandidat? On ima dovoljno ponosa  i razuma pa zna da mu birači ne bi povjerovali tako nešto: on iako  se može   pojaviti  mimo stranaka,   nikako ne može djelovati  mimo financijskih krugova koji već dugo određuju negativne kurs u našoj zemlji. Drugi primjer: niti jednom  predsjedniku udruge gospodarstvenika, ili  financijskih ustanova u bilo kojoj  demokratskoj zemlji gdje je narod ogorčen,   ne bi palo na pamet    pojaviti se  kao navodni  ''nezavisni kandidat''. Svakome je jasno da je upravo on,  na toj svojoj  funkciji u gospodarstvu  obvezno neka vrsta namještenika, koordinatora ili predstavnika korporacijskih interesa, te sudionik ustaljenih partijskih i stranačkih mešetarenja. I to bi spoznali birači, bez obzira na podrijetlo njegove imovine ili kulturne  lijepe običaje. Upravo bi takav čovjek svugdje u svijetu, pa i u Francuskoj i Hrvatskoj i  SAD-u, bio prepoznat kao sudionik  poslova onih krugova stvarne moći koji su odgovorni za situaciju iz koje narod želi  izići.
O kakvoj ''nezavisnosti bi mogla biti riječ'' u slučaju takve kandidature? O nikakvoj, nego o teškom pokušaju prijevare.  Barack Obama je zato i pobijedio u Sjedinjenim Američkim Državama: zbog uvjerljivog statusa osobne njegove neovisnosti, zbog obećanja  da će voditi  ka općem dobru, a sve to potkrijepljeno prozirnim osobnim  životom.
''Non bene pro toto Libertas venditur auro'', najbolja je jasna, dubrovačka, predizborna poruka cijeloj Hrvatskoj. A to treba vrijediti i na lokalnoj i na nacionalnoj, odnosno predsjedničkoj razini. U  suvremenim  prilikama korupcije i mafijskih poslova koji su se svijetom razgranali, i dalje je  lako prepoznati tko je tko.
Još jednom, narodu će se nuditi  prije  prvih i  drugih izbora, lažna formulacija da treba birati ''najmanje zlo''. Ali ni u  2009. godini  ni 2010. to nije potrebno. Pričati će o tom ''manjem zlu'' naivne bakice, premoreni duhovnici, pisat će neka zlatna pera i razuzdani prognozeri. Pričat će o ''nemogućem'' uspjehu nezavisnih ljudi. O hrvatskoj budućnosti kao o neizbježnoj žrtvi stranih koncepcija koje ne toleriraju našu neovisnost, jer su ''trendovi'' Europe sada drugačiji, jer čak i  naše hrvatsko  gospodarstvo i Komoru treba na svjetskim  tržištima ''brendirati'' zajedno sa srpskim i makedonskim proizvodima... Međutim,  konačno je trenutak, a vremena za čestite kandidature još ima,  da se ne glasuje za ''manje zlo'' nego da se  glasuje za opće dobro, za što veće dobro. Za život u slobodi.  Da se živi u državi zaista pravnoj, zaista sigurnoj, doista prosperitetnoj.

 

16. siječnja 2009.
KGB - u Moskvi i Kijevu. U Zagrebu i Ljubljani, na djelu je KOS
Hrvatska u trakavici obmana i sporova
Domagoj Ante PETRIĆ
Opsjednutost s totalitarnim idejama i totalitarnim ljudima, jedna je od prepreka koja čak i nekim  umjerenim političarima onemogućava služiti svojim državama u skladu sa suvremenim zbivanjima i rješenjima. Podležni takvim ljudima i njihovim idejama,  okruženi njima, i vezani za njih unosnim poslovima,  i oni nanose nestabilnost i nazadovanje svojim narodima i cijelim regijama Europe. Najteži europski primjer toga u 2008., u Europi, bio je rusko - gruzijski sukob. S jedne i s druge strane, ostatci  totalitarnih komunističkih struktura, obavili su svoj posao. A u 2009. godinu ušli  smo  s posljedicama rabote sličnih ''funkcijonera'' raspoređenih također  s jedne i s druge strane upletenih četiri država. Ušli smo u 2009. godinu s krizom opskrbe plinom dobroga dijela kontinenta, i s  krizom stvorenom blokadom ulaska Republike Hrvatske u Europsku uniju. Bile su to dobro odigrane uloge aktera na visokim pozicijama u pet zemalja, a raspored je unio nemir u gospodarstvo i u  stabilnost osjetljivih regija Europe. Talijanski ministar Vanjskih poslova u nedavnim posjetama Ljubljani i Zagrebu dobro je to zapazio, isto kao i neki izaslanici EU-e tijekom boravka u Moskvi i Kijevu. Na žalost, ni Ljubljana nije slobodna djelovanja marksističkoga podzemlja, a poklapaju li se interesi tog podzemlja  i s politikom dviju europskih kolonijalističkih sila, to je druga priča.
U svakom slučaju, Hrvatsku se želi prikazati ''problematičnom zemljom'', jednako kao i Ukrajinu, pa ''aparatchiki'' i u Zagrebu i u Kijevu igraju na kartu održavanja  konflikta, u koordinaciji s vanjskim provokatorom.
Ne ćemo pasti u ekces procjene  Raffaella Iannuzzija prema kojoj ''osloboditi se od komunizma kao ideje i prakse, predstavljalo bi individualnu i grupalnu terapiju'' u zemljama koje su bile pod totalitarizmom. Ali svakako, promatranjem  zbivanja u Ljubljani, gdje kao i u Zagrebu, i u Kijevu i Moskvi i Tiblisu, postoje ljudi zadojeni raznim mržnjama i mržnjicama, mnogi analitičari dolaze do sličnih zaključaka.
Prema tome, naivno je govoriti da je sanacija samo stvar vremena, da treba samo    čekati   da ''prođe nekoliko pokoljenja'', jer će nekim prirodnim automatizmom  građanska hrabrost populacije, zdrav razum intelektualaca, gospodarski razvoj  i  generacijska obnova političkih vodstava učiniti svoje. To bi značilo skrušeno čekati 30 ili 40 godina, kako bi se onda mogli naći tamo gdje su zemlje Zapada već od  odavna.
Oslanjati se najviše na taj prirodan tijek događaja, a relativizirati nužnost svih  promjena i intelektualnih dostignuća  koje treba ostvariti političkom akcijom, izbornim korektivima i građanskim zahtjevima na svim institucionalnim instancama,  ide u prilog daljnjeg betoniranja totalitarnih struktura. One  se  nalaze na ključnim pozicijama, a upravo  s tih pozicija totalitarne strukture onemogućavaju onaj prirodan tijek koji bi pogođenim društvima donio demokratizaciju te gospodarski i socijalni boljitak. Da bi slika bila potpuna, mafijske organizacije u ovom dijelu Europe doprinose toj betonizaciji postojećega stanja. Dapače, i njegovom pogoršanju.
Pasivnost, to jest taj snobistički ''appeasament'' i lažni pragmatizam, sve do danas provađan je u Hrvatskoj pod parolom  to ''traži Europa''.  Odnosno Europska unija. A pedeset posto  štetnih odluka za Hrvate EU nikada nije zahtijevala, a one koje i jest zahtijevala, često  nisu imale stvarnu obvezujuću pozadinu. Kako bi ju i imale, kad se već godinu dana javno u Bruxellesu govori da RH ne će uči u Zajednicu u idućih nekoliko godina. Sva neopravdana popuštanja pred neosnovanim zahtjevima, i svi  izmišljeni zahtjevi totalitarnih elemenata, uvijek dovode do novih tuđih  stvarnih i izmišljenih zahtjeva.  Građani Hrvatske to osjećaju, bilo spoznajom bilo intuicijom, jer koncepti slobode i zakonitosti veoma su snažni u hrvatskome društvu, koje kroz pokoljenja očekuje  da će oni zaista zavladati.
A sloboda i zakon ne će zavladati u potpunosti  pod ''pragmatizmom pasivnosti'', jer strukture izravnoga ili prekrivenoga    nasilja u korist stranih ili totalitarnih interesa,  to ne dozvoljavaju. Zato, ako danas uzmemo ozbiljno u obzir bliskost lokalnih i predsjedničkih izbora, građanima treba zaista ponuditi preko istinskih programa i čistih ljudi,   obnovu političke scene. Na osnovi kršćanskoga nasljeđa i jedinstva ljudskih prava za sve Hrvate, u matičnoj zemlji, u Bosni i Hercegovini pa  i na područjima gdje postoje naše manje zajednice, priznate ili ne priznate kao manjine. Jugoslavenski stavovi i ponašanje  prema Hrvatima izvan Republike Hrvatske, možda su udarni dokaz moći totalitarnih  enklava koje će  našu politiku oblikovati u predizborno vrijeme. Isto kao i nastavak spora sa Slovenijom, nerješavanje graničnih pitanja, te kočenje gospodarskoga razvoja, koji upravo u našem položaju i u ovom razdoblju može dobro  napredovati zbog  trenutačnih  previranja na svjetskim tržištima.  


8. siječnja 2009.
Položaj Hrvata,  mir i stabilnost, svakako su danas apsolutni prioritet
Trenutak za hrvatski entitet u Bosni i Hercegovini
Domagoj Ante PETRIĆ
Nisu  prošla ni tri mjeseca od kada su Richard Holbrooke i Paddy Ashdown  nastupili u britanskom ''The Guardianu'', zajedničkim člankom o jedva prigušenoj krizi koja postoji u Bosni i Hercegovini. U svom tekstu okrivili su u glavnom Europsku uniji zbog ''kolapsa'' koji toj zemlji prijeti. Odnosno, na neizravan način, okrivili su je i zbog svega onoga što se može dogoditi na podučju  kolapsirane multietničke države, iznutra napuknute, pune starih i novijih suprotnosti i mržnja, po čijem području kruži i staro i novo oružje, gdje kao nigdje u Europi - djeluju strane agenture i mito, isto kao i  proroci ratobornog panslavizma te ekstremnog fundamentalizma. Čak i mimo tog članka, može se zaključiti da se stanje u susjednoj zemlji pogoršava  iz dana u dan, uz ''pragmatičnu'' suzdržanost, šutnju i nesposobnost službenoga Zagreba Zagreba.
Holbrooke i Ashdown tvtde u svom tekstu da je EU počinila težak propust ne podržavajući rad svog vlastitog predstavnika u Bosni i Hercegovini, slovačkoga diplomate Miroslava Lajčaka, koga pozitivno ocjenjuju, a komu je - dapače -  u ključnim momentima EU potkopala autoritet i smanjila ovlasti kad je htio provesti mjere sa svrhom stabilizacije. Nakon te konstatacije autori smatraju da se za očuvanje mira u BiH treba uključiti ''transatlantska zajednica'', a to predstavlja donekle dramatičan poziv NATO-u, koji danas više nije samo vojna obrambena sila, nego i vojno-politička aleansa koja sve više preuzima preventivne zadatke u kriznim regijama. Sam Lajčak je u novogodišnjoj poruci priznao (30.12.08.) da je ''svima dosta političkih igara'', a Holbrooke i Ashdown su upozorili da s lažnim izvješćima o tobožnjim napretcima u BiH, Unija  zapravo otežava da se bilo kakav stvaran napredak postigne.
Prema članku tih dvoje  autora, vođa srpskoga entiteta Milorad Dodik, samo čeka ''pogodnu priliku'' za odcjepljenje od BiH, iskoristivši  ''nesposobnost'' Europske unije jednako kao i činjenicu da je Washington okrenuo leđa tamošnjim zbivanjima. ''Kao i Milorad Dodik (premijer Srpske), Rusija koristi postojeće stanje'', dodavši da  Rusi i njihovi petrodolari pogoduju Dodikovim ambicijama.
Isto tako kao što je s trinaest godina zakašnjenja bivši  američki veleposlanik Peter Galbraith priznao da je bila velika pogreška osujetiti Hrvatima da oslobode Banju Luku 1995. godine tako mnogi promatrači danas priznavaju da je brzo nakon Daytona trebalo krenuti stvaranju trećeg entiteta, onoga hrvatskoga, unutar Bosne i Hercegovine, jer bi se time izbjeglo današnje jačanje i prevlast  islamskih ekstremista u Sarajevu, isto kao i  agresivna militarizacija RS uz potporu regjonalnih ruskih  interesa.  
Nema dvojbe da su i Holbrooke i Ashdown, onaj prvi Amerikanac, a ovaj drugi Britanac, vjerni eksponenti službene analitike svojih zemalja.

Jednako kao i vikanje i mahanje sa zagrebačkoga Pantovčaka  protiv nekadašnjeg partijskog  kolege Dodika,  današnji vapaj tih dvoje diplomata možda je također samo  neki  osobni  alibij. Njihove su konstatacije istinite, ali i neučinkovite, jer su  čak i priprosti čitatelji ''The Guardiana'' komentirali   da se nakon tog članka ništa novoga neće poduzeti na međunarodnom planu . Kao niti nakon krikova s Pantovčaka.
Kao što su to objasnili Ashdown i Holbrooke, široka svjetska javnost može očekivati jedino od ''transatlantske aleanse''  rješenje za BiH, ali ono uopće ne može stiči na vrijeme: Europskoj uniji  nedostaje odlučnosti, a SAD je  trenutačno prezauzet s financijskom krizom i s  političkom  tranzicijom u Washingtonu. Ni lokalno vikanje i mahanje s Pantovčaka, koje je namjenjeno samo  naivnim hrvatskim građanima, ni mudri ali veoma zakašnjeli članci u londonskim novinama, ništa ne mogu promjeniti.  
Međutim, za upućene političke analitičare, jasno je da bi diplomatsko  djelovanje Republike Hrvatske moglo biti  veoma korisno. Došlo je pravo vrijeme za pokretanje ''trečega entiteta'', to jest hrvatske ravnopravne geopolitičje jedinice unutar Bosne i Hercegovine. Dobar dio srpskih političkih krugova prihvaća danas tu mogučnost, jer u općim oružanim sukobima oni mogu izgubiti svoju privilegiranu situaciju, a dobar dio Bošnjaka ne želi da im muhadžedini opet sjednu na grbaču u nekom ratnom sukobu.
S toga, danas Republika Hrvatska  treba ispuniti  međunarodni  diplomatski vacuum, a to i može učiniti kao  supotpisnica Daytona, isto kao i washingtonskog i pariškog sporazuma, te niza sporazuma sa Sarajevom još iz Devedesetih godina XX. st. Na Zagrebu je da ispuni svoje dužnosti i da  obrani prava Hrvata. I to ne grubim  ispadima protiv  Dodika  ili nekog  drugog političara, s kime se je do nedavno partijski  ''divanilo''. Treba krenuti  ozbiljno i na osnovama Međunarodnoga prava i postojećih ugovora, s prijedlogom stvaranja trećega entiteta u BiH. Provedba tog riješenja bit će složena, ali je moguča. Več daleke 1992., kad je rat u Bosni tek  izbio, portugalski posrednik Međunarodne zajednice, Jose Cutileiro, predložio je prvi mirovni plan a on je  bio je osnovan upravo na ideji triju entiteta. Poslje je bilo i drugih  prijedloga na toj istoj osnovi. Vrijeme je sada da se Zagreb oglasi, da konkretno djeluje kako bi se sačuvao integritet BiH usavršavanjem postojećih povelja koje su na snazi, te da se time spasi mir u toj zemlji i u široj regiji. Vrijeme ja da se Zagreb potrudi oko obrane interesa tamošnjih Hrvata, a to se ne može činiti uobičajenom praksom  održavanja  nekih   folklornih priredbi ili guranja pomoći u ruke nekih pojedinaca u predizborno vrijeme, nego cijelom jednom nacionalnom politikom za obranu ljudskih prava, zakonitosti i mira u BiH.

 

31. prosinca 2008.
Možda će nam već u 2009. godini, ''elita'' ponuditi Zapadni Balkan kao samoubilačko rješenje
Vrijeme  za  novi  hrvatski  realizam
Domagoj Ante PETRIĆ
Početak jedne nove kalendarske godine trebao bi biti dobra prigoda da se  politički vodeči krugovi u Zagrebu okrenu realizmu u skladu s hrvatskom stvarnošću i s hrvatskim potrebama, jer uostalom, i u drugim državama a posebice u onima Europske unije, sve su češći pozivi ne samo na novi nacionalni realizam nego i  na eurorealizam. Taj europski realizam, kojem će pogodovati od 1. siječnja 2009. početak češkoga predsjedanja Unijom,  ima u vidu mnoge nove elemente: institucionalnu krizu koja je nastala  prvo odbijanjem europskoga ustava, a zatim Lisabonske povelje, koja je na drugačiji način trebala postići iste ciljeve koje je imao projekt odbijenoga ustava, pa niz mjera koje velike države poruzimaju u svijetu bez ikakvih konzultacija.  U posljednjem tromjesečju 2008. financijska kriza,  uz sve  izglede da će biti dugotrajna i da će se produbiti,  samo je  učvrstila spoznaju da je na cijelom kontinentu, a ne samo u EU, nastupila  nova stvarnost, koja se ne može virtualno shvaćati niti virtualno rješavati.
Eurorealizam je time postao novi izazov. Neki američki ekonomisti i socijolozi su već pred dvadeset godina govorili o eurosklerozi, to jest o slaboj sposobnopsti našega kontinenta da pristupi deregulaciji, odnosno debirokratizaciji, zapažali su  usporenost modernizacije u obrazovanju i društvenim odnosima, a pogotovo su prigovarali  pomanjkanju političkih refleksa pred  dubokim potresima na istoku kontinenta. Godine  2007. The Economist je koristio isti  taj izraz,  euroskleroza. pri opisivanju birokratizacije i vještačkih  teoretskih  rješavanja mnogih pitanja u Uniji, čime je več tada  nastajao otpor ili pasivnost u narodima kojima su ta navodna rješenja namjenjena.
Hrvatskoj danas vidljivo nedostaje croat-realizam ili hrvatski realizam kojim bi se naša zemlja prilagodila činjenici da treba odfgoditi sva EU iščekivanja, a  nadvladati malodušje. Time bi se  otvorilo obzorje stvarnih hrvatskih perspektiva, bez gubitka suverenosti i osobnih sloboda.  A Republika Hrvatska se stvarno nalazi na udaru takvog totalitarnog pokušaja,  - za kojega ze zalaže cijelo moralno podzemlje naše države, pretvoreno u tobožnju ''elitu'', koja želi nametnuti Zapadni Balkan nakon blokade ulaska u Europsku uniju. Takva politika pripada u stvari sklerotiziranoj kasti Europe, onoj kasti  koja je odlučno  zatvorena zahtjevima slobodnih ljudi i slobodoljubivih naroda. Pa je prema tome sklona  marksističkim i kosovskim mrežama koje djeluju u Hrvatskoj i u vuku je u Balkan.
Valenti Puig smatra da za eurorealizam samo jest potrebna inteligencija, ''jer su sve druge teorizacije suvišno rizične u trenucima kad ne znamo ni mi, pa čak niti najmočniji državnici, zašto je kriza takvih razmjera nastala, koga će ona sve pomesti i kada će prestati''. Za hrvatski realizam treba uz inteligenciju,  također i neki  minimalni osjećaj solidarnosti vodeće kaste  s ljudima ove zemlje, nešto  nacionalnog ponosa i  prilično hrabrosti: ako pristup Europskoj uniji eventualno  može čekati, ne može  čekati snažno odbijanje Republike Hrvatske projekta  Zapadnoga Balkana niti  može čekati obrana ljudskih prava Hrvata u Bosni i Hercegovini. Hrvatski realizam  nije ništa drugo nego odbijanje podaničkih samozavaravanja, koja na području Hrvatske uništavaju sva načela i sve tekovine Europske unije, a sve to u ime te Unije jer ona navodno, ''od Zagreba to zahtjeva''. A to je lažno, isto kao što je lažno na primjer, da je brutalna  likvidacija hrvatskih brodogradilišta zahtjevana iz Bruxellesa na apsurdan način o kojem se govori, a koji bi stvorio ili več sada stvara  osnove šireg društvenog nereda.
Hrvatski realizam zahtjeva da se nakon monotematičnog pričanja o rokovima našeg navodno skorog ulaska u EU, predloži alternativni program političke i  gospodarske održivosti izvan te Zajednice ali također i izvan rusko-balkanske alijanse Zapadnoga Balkana. U  vremenima pluripolarizma koji se ponovno pojavljuje u  današnje vrijeme, nije nemoguće pronači putove opstanka u okviru neovisnosti, pogotovo uzevši u obzir da Hrvatska ima relativno   male potrebe za  svoju ekonomsku održivost.
Njemačka, Francuska, Sjedinjene Američke Države, Nizozemska, Rusija, Kina, Brazil i niz drugih zemalja, gotovo šutke uvađaju protekcijonizam, svojim mega-subvencijama bankarstvu, automobilskoj industriji i drugim djelatnostima krše pravila otvorenih granica i konkurentnosti, EU odgađa sporazum o slobodonoj trgovini sa zemljama Zalijeva, a gotovo svi zaključci do kojih se je došlo na konferenciji G-20 prošloga studenoga u Washingtonu, pali su u vodu. Na političkom planu također bi mogli nabrojiti bezbroj primjera nedosljednosti u održavanju načela i obveza.
Većih dokaza o potrebi jedne nove, hrvatske realističke politike nam ne bi trebalo. Možda nam jedino nedostaju na pravim mjestima čestiti ljudi, slobodni od mafijskih balkanskih ucjena i ponuda, zauzetih za opće dobro. Ljudi sa sposobnostima da demokratsku  nacionalnu politiku izrade i primjene.

 

24. prosinca 2008.
Nakon slovenskoga veta, predvidljiv je zaokret pri odabiru   ''strateških partnera'''
Zapadni Balkan kao rezultat sramotnih  igara
Domagoj Ante PETRIĆ
Nakon ''slovenske blokade'' što se tiče našeg ulaska u Europsku uniju usljedila su nova obečanja javnosti o tome kako: sada upravo očekujemo .ne sada ali  uskoro. pa ipak. evo nadamo se. pa 26 država Unije naši su partneri i suprotstavljaju se Slovencima.jasno je da  imamo punu potporu.. itd. Unatoč tome većina građana zna da je odgoda nastala i da će trajati dugo, a da ''slovenski bezobrazluk'' u stvari nije drugo nego namještena igra iza koje stoje dvije  europske zemlje tradicijonalno nesklone Hrvatskoj. Naravno, naslučuju i to da je ta prljava igra imala i u Zagrebu svoje podle suradnike. A ti će suradnici sa zagrebačkog Pantovčaka i Markovoga trga, sada ometati koliko će moči učazak Hrvatske u NATO.
Od trenutka kad su jugonostalgičarima u Zagrebu poklonjene visoke funkcije u državnom aparatu, oni su  uradili sve što je trebalo da se službene procjene i postupci u vezi s Europskom unijom duboko poremete. Sada, nakon slovenkog napada u Bruxellesu, naš ministar Turizma već šalje posebne pozive  Srbima i drugin građanima istoka bivše Jugoslavije, odnosno Zapadnoga Balkana,  da dođu na naš Jadran (navodno zato  jer će  Slovenaca dolaziti manje). Istovremeno  naše sigurnosne službe stvaraju posebne veze sa srpskim ''organima bezbednosti'', naši udruženi poduzetnici stvaraju kompromise s udruženim poduzetnicima Srbije, itd. Sve to u ime našeg tobožnjeg ''strateškog interesa''  da  ne bi ostali izolirani (izolirani od Beograda), pa se na takav način u     državnom vrhu zacrtava put Republike Hrvatske u  Zapadni Balkanu. Zbog toga u Hrvatskoj  rušiteljima europskoga jedinstva uopće ne treba nikakva ''antieuropska stranka'': dovoljni su im lokalni kosovski i udbaški kadrovski elementi, koji će     Republiku Hrvatsku i Hrvate Bosne i Hercegovine (putem prirodne povezanosti) uvaliti u   šikaru  svega onoga obratnoga od pojma europeizma. To jest, u Zapadni Balkan. Njihovo unutarnje  ometanje hrvatskoga  pristupa Uniji, nije plod euroskepticizma, zbroja osnovnih   načela zbog kojih na primjer Umberto Bossi, u ime Padanije, pa većina Iraca  ili češki predsjednik  Vaclav Klaus ne žele pripadati  ovakvoj EU kakva  ona danas jest. Zagrebački prerušeni saboteri ne mare o načelima, oni jedino nastoje  da se naša zemlja ne  uskladi s EU, nego da suverenost, moralne vrednote i   legalni sustav  izgube apsolutno, i to u korist Beograda. Sa svom represijom, krvoprolićima i pljačkama  za koje  je Beograd dokazao apsolutnu  spremnost tijekom dviju Jugoslavija.
Kad ne bi postojala ta  premočna kamarila s hrvatske strane granice,  onda bi vrh države bio dočekao 17./18. prosinac spreman na drski potez Ljubljane. Dapače, svojom diplomacijom usmjerenom prema žarištu problema, bio bi ga  preduhitrio  i prije spomenutih ekstremnih rokova. A ukoliko u tome ne bi uspio (a vjerojatno bi došlo do hrvatskog uspjeha), onda bi danas  postojao  alternativni plan koji bi zadovoljio naše nacionalne interese na drugi način. Ovako, jedini ''Plan B'' koji danas postoji jest ovo  očekivanje novih rokova koji ništa ne obečavaju, a nakon kojih će nam  kao spas biti prikazana balkanska konfederacija.
U takvoj situaciji, kad ni sam vrh države nema značajnih   prijedloga što se tiče EU,  a niti ne  uspjeva uvjeriti javnost i gospodarske operatore da financijska kriza ne će  idućih mjeseci potresti državu, postoji još jedna velika nepoznanica: što će u travnju 2009. biti s našim ulaskom u NATO? Jer  procedura se u Zagrebu nalazi  djelomično u    rukama veoma sličnima onima koje su dovele hrvatske  odnose s EU u čorsokak. Prema tome, postoji i oko  predmeta NATO  stanovito nepovjeranje, jer majstori  udbaško-kosovskog podzemlja mogu i na tom planu organizirati neki ispad koji bi nas odalečio od vojno-političke   alijanse Zapada. Konferencija koju će NATO održati u Strasbourgu i Kehlu 4. i 5. travnja bit će posvćena novim obrambenim izazovima mnogo više nego konmemoraciji šestdesete godišnjice saveza. Među tim izazovima nalazi se područje koje obuhvaća Hrvatsku. Istovremeno dolaze signali da će nova vlada Sjedinjenih Američkih Država  upravo kao i prethodne, od Hrvatske očekivati ozbiljnost, stručnost i povjerljivost. Zanimljiva činjenica jest  da upravo i hrvatski građani očekuju da im njihovi vlastiti močnici pružaju ozbiljnost, stručnost i povjerljivost na svim poljima i na svim razinama. A na kraju, treba napomenuti i to da bi i oni svi naši brojni prijatelji koji zauzimaju važne položaje u zemljama Europske unije, a koji su do ne tako davnih dana pružali punu potporu našoj zemlji i u ratu i u miru, vjerojatno tijekom  minulih tjedana spremno  bili  stali na noge u obranu naših prava u Uniji. Međutim  u svojim spoznajama o nekim likovima koji govore u hrvatsko ime,   prepoznali su  osobe koje bi u svakom modernom demokratskom društvu trebale potpasti pod neku vrstu ''lustracije''.  Bilo zakonom određene lustracije, bilo lustracije društvene ili moralne  naravi, koja ne prihvaća nostalgičare totalitarizma i krvavih multinacionalnih tvorevina, kao što su to bile Sovjetski Savez i Jugoslavija. Takve lustracije u Hrvatskoj nema, makar je jasno da budućnost naše zemlje iziskuje vjernost principima slobode.        

 

18. prosinca 2008.
Kad ''desni centar'' upadne u korupciju i sastavlja vodstvo jadnim oportunistima
Grčka nije osamljeni primjer korupcije s nasiljem
Domagoj Ante PETRIĆ
U Grčkoj, kažu anarhisti:  strukture nemamo, vođa nemamo, samoinicijativno se okupljamo i djelujemo. Dalje kažu grčki anarhisti: ne glumimo demokraciju, borimo se za apsolutnu slobodu. Ne organiziramo  skupštine, ne biramo komitete, ne stvaramo aparate niti ne podržavamo demagoge, koji bi sutra opetovali ovo isto što mi danas rušimo. Ciljevi: razaramo državu, sva represivna tijela, kapital. Idemo u neposrednu, izravnu demokraciju. Borba je spontana, samoupravljenje je put. Što se oružanih akcija tiče, one su usmjerene na prvom mjestu  protiv policije, zatvora i svih koji su lišili života ili slobode naše drugove. Pa zatim, protiv onih koji narodu osporavaju njegova prava, a to s anarhističkog gledišta znači da treba krenuti na svakoga osim sebe samih.
Povijest je ispričala tu priču, na jedan ili drugi način, bezbroj puta. I razsvjetlila ono što iza tih priča stoji. Značajna novost je na početku III. milenija, korištenje interneta te mobilizacija srednjoškolaca i drugih veoma mladih aktivista u tim nemirima koji potresaju Grčku danas. Prema procjenama glasnogovornika Francuske Socijalističke stranke, fenomen se širi i mogao bi uzdrmati i njegovu zemlju te prouzročiti duboku krizu u Europskoj uniji. ''Grčka je naša strateška jugoistočna granica, ranjiva granica prema svjetskim žarištima. A Francuska je ne samo dio središnjice naše europske zajednice, nego i garant dugotrajnosti svih europskih planova'', rekao je Benoit Hamon. Naravmo, za ovo  rizično sigurnosno i socijalno stanje u svojoj zemlji on okrivljuje vladu Nicolasa Sarkozya, a mnogo manje financijsku svjetsku krizu koja potresa sva tržišta.
Prema ispitivanju javnoga mišljenja kojeg je odradio IFOP, 72 posto Francuza se boji da će i kod njih doći slična kaotična reakcija raznovrsnih ''ultra'', kojima pogoduju prošireni socijalni bunt u preiferijama velikih gradova,  te uspavanost korumpiranih močnika u nekim segmentima vodstva.
Nitko ne vjeruje da su prosvjedi i nasilje u Ateni,  ''spontani'': većina prosvjednika se njima spontano priključuje, ali postojanje jednog čvrstog vodstva koje se drži pažljivoga planiranja, jest neupitno. Stožer Anarhističke federacije, otkriven u sveučilišnom kvartu Exarhija, u Ateni, ima više članova stranaca nego Grka, a mreža telekomunikacija je iz toga središta pokrivala  ne samo krugovalne i tv postaje koje su prosvjednici zauzeli u samoj Grčkoj, nego je dosezala  sve do njemačkih i danskih gradova gdje su se dogodili teški ispadi u ime ''borbe za demokraciju''. Za demokraciju u Grčkoj,  balkanskoj državi članici EU-e (od 1981.) i NATO-a, te povjesnoj  koljevci demokracije u svijetu.  Hamon smatra mogučim da  se tijekom 2009. neredi prošire Europom, a posebice Francuskom i Italijom, pa  bi tako anarhisti, upravo 200 godina nakon rođenja Pierrea Proudhona, doživjeli neki kratki procvat koji bi mogao ''izmjeniti političku sliku našega kontinenta''.
Ovi anarhisti na početku XXI. stoljeća, posjeduju svoju izjednačenu ikonografiju, svoj ''kult mučenika'', svoj ''antifašizam'' za kojega su ''fašisti'' svi oni građani koji pripadaju ustaljenom sustavu (to jest oni koji se protiv njega ne bore). Imaju i svoju zavidno osposobljenu obavještajnu službu, koja očito dobiva podatke iz nekih segmenata sigurnosnih službi koje pripadaju omraženom ''sistemu'', to jeswt državama i velikim korporacijama. Treba napomenuti i to, da ovi novi ''spontani'' i ''neovisni'' revolucionari, imaju u mnogima od vlada koje su formalno  upisane u ''desni centar'', veoma korisne saveznike. Tako je i u Grčkoj,  Costas Karamanlis od kada je na vlasti, istjerao sa  utjecajnih pozicija u svojoj stranci ''Nova Demokracija'', mnoge od najpoštenijih i najpametnijih ljudi koji pripadaju demokratskom polju, a postavio je na njihova mjesta  nesposobne oportuniste, pa time razigrao korupciju, sve u ime ''pragmatizma  novih europskih tijekova''. Ti tijekovi koje stvara marksizam odjeven u ''liberalno'' ruho, koristi se i u Hrvatskoj kao lažno opravdanje za rekomunizaciju države i za podlo guranje Hrvata u Zapadni Balkan.i to preko korupcije ''desnoga sentra''. Na žalost, kad je prošlih dana, usred vala atentata,  izgorjela knjižnica Pravnoga  fakulteta, jedan je od atentatora u Ateni izjavi da se s time  ''ništa nije izgubilo. To što piše u knjigama i to što goovore današnji tribini,  nema veze sa stanjem u zemlji''.
Razloga za prosvjede imaju u Grčkoj ne samo žrtve pravosudnih nepravda, koje su među nama tek nedavno spoznate, (vidi slučaj  kapetana Laptala) nego i široki slojevi  pučanstva. Zemlja od 11 miljuna stanovnika, Grčka vuče iz prošlosti teške nacionalne (odnosno etničke), granične i socijalne  probleme. One etničke prešućuju veoma spretno i vladajući krugovi i vanparlamentarna oporba. Međutim, socijalna zbilja je omogučila kaos, a većina građana strpljivo šuti i u  glavnom očekuje da će  iz krize niknuti  neka čudesna rješenja.
U nekim drugim  zemljama  Europe  vlade drijemaju, ili se zabavljaju mutnim poslovima, jednostavno zato jer je korupcjija močan opijat za njene korisnike. Prema tome, nije začuđujuće to što  mnogi političari i ekonomisti - oni koji se ne koriste nezdravim stanjem - naslučuju mogučnost novih opasnih zbivanja, s istim ili sličnim metodama, ali na veoma sličnoj  osnovi. Od demokratske Europe, od kontinenta mira, od zajednice suverenih i slobodnih nacija mogla bi ostati tek neka jadna karikatura.    

 

15. prosinca 2008.
Hrvati u potrazi za novim političkim vodstvom
Bosna je postala poligon mržnje i terorizma
Domagoj Ante PETRIĆ
Atentat na džamiju u Fazlagić kuli kod Gackoga, na istoku entiteta Republika Srpska, počinjen pred nekoliko dana,  u zori samog blagdana Kurban bajrama, odjeknuo je kao provokacija u cijeloj Bosni i Hercegovini. Posebice je odjeknuo u islamskim zemljama. Srpski ekstremisti su zadnjih mjeseci pojačavali iz tjedna u tjedan provokacije protiv povratnika Bošnjaka u svoj krvavo  opustošeni zavičaj (1992.), a provokatori su u nekoliko navrata  čak  veličali i onu daleku noč 28. lipnja 1941., kad su njihovi partizani proveli masovni pokolj nad obližnim stanovnicima, tada ponosnim hrvatskim muslimanima. Eskalacija nasilja nad  Hrvatima i Bošnjacima u Bosni i Hercegovini je u porastu. Od trenutka kad obuhvaća  i vjerska  središta od važnosti ove džamije, očito je da se radi o operaciji s dobro određenom svrhom: potaknuti na radikalizaciju još do sada strpljivoga puka, s namjerom da u kratkom ili srednjem roku u Bosni i Hercegovini izbiju novi sukobi velikih razmjera.
Na žalost, nije poznato koliko  ljudi na odgovornim položajima u Republici Hrvatskoj prati  događaje koji  teško pogađaju hrvatski narod u Bosni i Hercegovini već sada, a koji - isto kao i razaranje džamije u Gackome-, stvaraju ozračje pred oluju.  Ne mogu se ova nasilja smatrati posljedicom rata koji je završio pred 13 godina, nego pripremom za novi opći sukob. Na veoma izravan način, paljenje džamije na dan Kurban Bajrama  imalo je  kao svrhu povrijediti duboke osjećaje cijeloga  islamskoga svijeta. U njemu   postoje ekstremni elementi koji na veoma svojstven način prate događaje u Bosni i Hercegovini, pa je prema tome ova teška provokacija imala i ciljanu svrhu da pokrene osvetničke, a ne samo pravedničke odgovore.
Na drugu stranu, političko i socijalno stanje u Republici Hrvatskoj pogađa ne samo  narod unutar političkih naših granica, nego - još i teže - Hrvate u Bosni i Hercegovini. Uspostava danas nepostoječe    političke strateške  inicijative u Zagrebu, dovela bi do jačanja sigurnosti Hrvata u BiH, u Srbiji i na svim područjima gdje se Hrvati nalaze  ugroženi. Konačno, u trenutcima  kad se u Zagrebu počinje priznavati da u našoj zemlji  postoje stvarne i ozbiljne  financijske i gospodarske poteškoče, čudi činjenica da se s jednakom ozbiljnošću ne želi priznati  također i postojanje vanjskih zbivanja koja ugrožavaju  sigurnost naše zemlje i hrvatskoga naroda u njoj i izvan nje.        
U listopadu 2006. godine, na skupu ''Aktualni trenutak Crkve i domovine'' održanome u Puli, u  svom sam izlaganju naglasio da smo mi Hrvati  ''narod u kojem mnogi samo jadikuju, jer stvari ne idu kako bi trebale ići, ali isto i narod koji kao rijetki na svijetu, pronalazi neočekivanu snagu kad to treba. Imamo neke osnovne točke na čijoj realizaciji se temelji naša pozitivna vizija, naša pozitivna djelatnost. U kritičnom trenutku, već nakon prvog uspijeha u pozitivnom smjeru, stanje  možemo naglo promjeniti čak i pod opće   lošim okolnostima, te smo tada kao narod sposobni pokrenuti cijeli niz pozitivnih zbivanja.'' Kao  nedavni primjer toga imao sam pred očima one prve korake koje je moralna elita hrvatskoga naroda dala prema  hrvatskome osamostaljenju i demokratizaciji tijekom 1989./1990., kad smo u katastrofalnom okruženju, bez obrambenih sredstava i pod negativnim stranim pritiscima preusmjerili tijek povijesti. Danas, kad smo  pred samim  početkom 2009. predizborne godine,  kao i godine koja donosi opasne  napetosti političke i sigurnosne naravi, vidljivo je da naš narod ponovno traži snagu u samome sebi. Štoviše, traži vodstvo koje u mirnodopskim prilikama može mir očuvati, dokazati poštenje i odlučnost, te pokrenuti sve moralne, intelektualne  i materijalne resurse s kojima naša zemlja raspolaže, a koji su dostatni  za uspješno  nadvladavanje  problema koji  nadolaze.
Na istom spomenutom  skupu održamome 2006., dr. Ivo Balukčić, kao glavni urednik sarajevskog ''Katoličkog tjednika'', prikazao je dramatičnu ali nikako ne i beznandnu situaciju Hrvata u Bosni i Hercegovini. Kad je govorio, na primjer,  o ''Školama za Europu'', obrazovnom sustavu kojeg je Crkva pokrenula u Bosni, naglasio je koliko on znači za budućnost  svih naroda, ali je nadodao i jednu opasku: ''samo da nam dadu dovolnjno vremena da se plodovi umnože i sazriju''.
Danas kao da vrijeme istječe: prebrzo, preokrutno. Kao da vrijeme ponestaje, a civilni mehanizmi koji bi o vremenima trebali voditi računa, zabavljeni su izborima, predizborima, postizborima, podjelom sredstava i nagodbama koje osnovna pitanja naroda, pa tako naravno i ona svih građana, zanemaruju. Narod, koji snagu pronalazi u samome sebi, u potražnji je za vodstvom  na visini današnjih problema ali i scenarija koji se predviđaju.


4. prosinca 2008.
Lakše je prevariti sebe nego druge
Domagoj Ante PETRIĆ
Nema dvojbe da je Republika Hrvatska pred teškom socioekonomskom godinom, te je pohvalno da se to konačno i priznaje na vrhu vlasti. Bit ce također pohvalno kad se javno prizna da dosadašnje   najave o ulasku Hrvatske u Europsku uniju u  godini 2010. nemaju bas nikakvu osnovu, te da  u Bruxellesu smatraju da su  takva obećanja koje se slušaju u Zagrebu  puke iluzije. Zapravo, s hrvatskoga gledišta, te su najave opasna zavaravanja, jer 31. prosinca 2010. neprijatelji europske opcije dobit ce krila, a pristaše tog projekta izgubit ce povjerenje u one koji protiv svih realnih izgleda, pretvaraju taj termin - u svojim javnim izjavama-, u neku vrstu   leitmotiva za izbore koji ce se održati 2009. na lokalnim razinama, a početkom   2010., biranjem predsjednika Republike.
Posrijedi je još i zagonetka  o obećanjima  koja  si navodno neki dužnosnici dozvoljavaju davati  iza leda građana, u pripremi   stvaranja konfederalnoga Zapadnoga Balkana. Već kad je EU odgođena, razmišljaju neki kad šeću po stranim diplomatskim krugovima,  onda ''ćemo biti vodeći faktor u novom savezu sa Srbijom i nekim drugima na istoku''.  Međutim,  jedina uloga koju bi mogla - u takvoj kompoziciji - Hrvatska dobiti (a nikako ne preuzeti kao suvereni  međunarodni čimbenik) bila bi ista ona  koju je imala od 1918. u  neopozvanom regijonalnom planu  srpske prevlasti.
Samozavaravanje i zavaravanje  je pravo umijeće, koje je u svijetu mnoge lidere održavalo na kormilu do trenutka potonuća. Mnogima od  njih, uspjelo je u tom trenutku katastrofe  isplivati i uživati blagodati nepošteno zarađenog bogatstva, dok su njihovi narodi pali pod tuđi jaram.
Vjerojatno zbog takvih povijesnih iskustava, u mnogim državama na istoku, na zapadu, u Europskoj uniji i izvan nje, građani najviše zamjeraju političarima neiskrenost. Cak  u Sjedinjenim Američkim Državama, Bill Clinton  kad  je kao predsjednik  upao  u gadnu osobnu aferu, sretno je izišao iz nje i danas je opet vodeća ličnost u američkoj politici. Ona kriza   ga nije pomela s vlasti jer je priznao na vrijeme, javno i jasno, svoje zablude. Kad ce vjetar iskrenosti prohujati Zagrebom? Iskrenost nije samo osobna krijepost kad se o vladarima radi, nego je  i jamstvo narodu da su informacije koje prima  ispravne pa prema tome građani mogu s osnovanim kriterijima  utjecati na politiku, odnosno na izgradnju svoje osobne  budućnosti i budućnosti svoje zemlje.
Bez pročišćenja političke scene i povratka osnovnim načelima demokracije, bez suverenosti i političkoga  dostojanstva, dakle bez povratka onome na čemu leži opstojnost i sloboda svih naprednih država, a na čemu je nastala 1990./1991. Republika Hrvatska, plutat ćemo između varanja, zavaravanja, samozavaravanja, pa mozda i upasti u novi  balkanski kaos, a u tom društvu i pod takvim eventualnim vodstvom nije nemoguć niti novi rat. Njemački pisac Jurgen Roth, koji je uzburkao vode političkoga  i gospodarskoga  svijeta od Rusije do Bugarske svojim otkrićima o sprezi između mafija, poslovnoga svijeta i politike, smatra da se Bugarska, Makedonija, Kosovo, Srbija i Bosna mogu naći u središtu jednog novog oružanog sukoba. Lokalne zagrebačke varke i samozavaravanja, uz sistematsko vrijeđanje hrvatskih branitelja i i uz demoralizaciju hrvatskih mladih pokoljenja te radno aktivne populacije, upravo su elementi koji stvaraju  ozračje za poraz i propast državne neovisnosti.
Postavlja se pitanje mogu  li  strukture koje su  duboko zagazile u takav način djelovanja, promijeniti svoju ulogu, ili su one naprosto preduboko zaglibile i udaljile se od obrane osnovnih nacionalnih socijalnih, društvenih i sigurnosnih interesa? Zar oni koji žele uskratiti pokojnim braniteljima pravo na dostojanstven pokop, to jest  oni i njihovi partneri u raznim javnim i prekrivenim  poslovima, mogu odjednom promijeniti smjer i poželjeti da se hrvatski interesi na bilo kojem polju brane i obrane? Kao svugdje u svijetu,  nadošli  novi vjetrovi, krize i izazovi, stvaraju potrebu za novim odgovorima. Odgovorima koje mogu dati ljudi drugačijega usmjerenja. U Hrvatskoj tih odgovora ima, ima ih i u ogromnom i snažnom hrvatskom iseljeništvu, koje se unatoč brojnim naporima jugostrukture u Zagrebu, ne želi izolirati od domovine i njene sudbine. 

 

27. studenoga 2008.
Možda još uvijek netko priča da je  katolička televizija nepotrebna ili  neostvariva
Katolička riječ potrebnija je danas nego ikada
Domagoj Ante PETRIĆ
Možda će trebati samo koja godina kako bi se mogle prepoznati porazne posljedice  današnjeg protukršćanskog vala, a posebice agresije na katoličanstvo, te uopće na moral i vrijednosti društva. Već i danas se to zapaža kroz  unutarnju nesigurnost, kroz pojačanu suradnju s regijama koje su uglavnom žarište zala, kroz  narušavanje međunarodnoga položaja i  zakonitosti u Hrvatskoj. Već sredinom minuloga destljeća  kardinal Franjo Kuharić znao se je u privatnim razgovorima potužiti na ''gluhoču'' nekih političkih  čimbenika, koji  nisu htjeli ćuti stanovite njegove (crkvine) opomene i upozorenja, kojima je htio poštediti našu zemlju od mnogih međunarodnih neugodnosti i unutarnjih negativnosti koje su se s vremenom pretvorile u ovo današnje nepovoljno stanje.
Kuća Goya Producciones je pred mesec dana u Madridu predstavila seriju od tri filma, svaki od pola sata, u kojima tridesetak svjestkih stručnjaka iz polja javnoga priopčavanja, financija i društvene psihologije, tumače korijene i dosege krize koja se je oborila na gospodarski život, na sigurnost u gradovima, na onu kakvu-takvu međunarodunu ravnopravnost koja se je bila mukotrpno stvorila u većem dijelu Europe i u Americi. Kako kaže pisac Alfonso García Nuňo, takav informativni materijal nije dostupan svima, dapače, mali broj ljudi uopće zna da je takva  tematika koju - ipak odmah  prepoznaju kao najvažniju u svijetu-, mnogi političari i stručnjaci obrađuju. Zbog toga se  javnost uopće  ne može baviti s nekim od  osnovnih pitanja društvene realnosti, pa iz toga proizlazi da bi  veliki mediji trebalii širiti ovu vrstu   informacija i debata. Jer ako se o pluralizmu govori, onda ga treba  primjenjivati otvaranjem svih tribina.
''Nema problema oko toga hoće li tri dana kasnije ili tri dana ranije ti isti mediji objaviti potpuno suprotne stavove o  istim temama, važno je da  katolički stavovi dopru do široke javnosti  u potpunoj ravnopravnosti s onima drugima. Međutim, to se danas ne događa. Kad se  kršćanske provjerene informacije i osnovana mišljenja ponude, direktori  odgovaraju: to je katolički materijal, trenutačno nam on nije interesantan'', opisuje  García Nuňo postojeću situaciju u Španjolskoj. Stanje nije samo u njegovoj zemlji toliko opasno, kad se o prešučivanju i dezinformaciji radi: monopol demoralizacije, lažnog prikazivanja  povijesti, prešučivanja mišljenja i analiza koje se razlikuju od nametanih dnevnih   informacija i stavova, još je izrazitiji u Hrvatskoj, te je doveo do rehabilitacije ne samo staljinističkih pokolja, nego i marksizma kao dogme (barem ekonomske dogme), a čak i do žaljenjem za onom starom policijskom ''sigurnom'' državom.
O krščanofobiji  u Europi je govorio i Jay Tolson, analitičar U.S. News and World Reporta, koji  je izravno pripisao tom fenomenu kojeg vrhuške političkih piramida nameću građanima, postoječu sterilizaciju kulture i obrazovanja, pa tako i nastajanje financijske krize i drugih slabosti Zapada. On kršćanstvo smatra najsnažnijom a ''možda i jedinom važnom preprekom ustoličenju novih diktatorijalnih režima, nastanku novih ratova, i uspostavi takozvane demokratske diktature.''
U Hrvatskoj, da je kardinal Kuharić bio pravovremeno saslušan  i čitan, ne bi M+M faktor zavladao zemljom godine 2000. A kasnije, da je kršćanski i domoljubni duh, ili ovaj novi  patriotizam o kojem se sada priča, zaista prožeo politiku 2004. nakon što su lijevica i ekstremna lijevica doživjele izborni poraz, Hrvatska bi se spremnije mogla  suočavati s ekonomskom krizom koja raste na jugoistoku Europe, te  bi s manje negativnih posljedica mogla doživjeti zatvaranje vrata Europske unije do 2012. ili 2013. (ili 2014. godine). Zapravo do te odgode vjerojatno ne bi bilo ni došlo, jer u duhu kršćanskoga morala i hrvatskih nacionalnih interesa,  osobe kojima je predano vođenje odnosa s EU. Isto tako, ne bi bilo došlo do unutarnje nesigurnosti poznatih razmjera, jer bi  moralna komponenta cijeloga  sustava bila mogla  razviti prevenciju protiv balkanskih  zločina na hrvatskom tlu.
Predstavnik Vatikana pri UN-u, monsignor Celestino Migliore, upravo je izjavio  da financijska kriza koja je potresla svijet, a nije još uvijek završila,  ima svoje korjene u pomanjkanju etike i morala, te u odbijanju kršćanskoga socijalnoga nauka (mnoge od čijih točaka su podržavane i po drugim vjeroispovijestima). Mnoge epizode u Hrvatskoj, bilo  gospodarske i sigurnosne, kpje  proživljavamo ili koje nam se najavljuju, posljedica su  tog odbijanja kršćanskih načela, a posebice crni plod odbijanja njihove implementacije u javnom životu. Međutim, i za ovakvu krizu postoji terapija, a možda i pravovremeno izliječenje.
Među mnogim ostalim preporukama, potsjećamo na poziv Pape Ivana Pavla II. na stvaranje ''mreže javnih komunikacija u službi zajedničkoga dobra'' (28. svibnja 1998.) Taj  poziv imao  je dosada u mnogim državama velik odjek i dobra postignuča, a u Hrvatskoj još uvijeke nailazi na moralnu gluhoču onih koji takvoj mreži trebaju dati  podršku. Katolička televizija je zbog toga  još uvijek samo projekt (izrađen i dovršen projekt) djelotvornih entuzijasta. U međuvremenu,   kršćanstvo u   životu građana nalazi se na udaru, a kršćanska praksa u politici nalazi se  pod pritiskom marksističkih, mafijskih i balkanskih ideologa i operativaca.   



21. studenoga 2008.
Demokracija ne može ograničavati izborna prava  
Domagoj Ante PETRIĆ
U posljednja tri mjeseca, neki su se naši političari više bavili s izborima u Sjedinjenim Američkim Državama nego s hrvatskim problemina, isto kao što neki drugi brinu više o zadnjem "signalu" iz Bruxellesa, odnosno o porukama tamošnjih vidljivih predstavnika euro-establishmenta, nego o stvarnim dubokim promjenama koje Hrvatskoj trebaju. Zanimljivo je da se nasuprot tome, na hrvatskoj sceni prikazuje kao nešto veoma važno to što gđa. Vesna Pusić izjavljuje da za sada ne namjerava postati predsjednicom Republike Hrvatske (iako kažu neki analitičari da ona skoro izravno već vodi dva hrvatska ministarstva), ili to što je još jednom Josip Manolić počašćen na Pantovčaku. A možda to i jesu veoma važni, simptomatični fenomeni: oni, ni jedan ni drugi, malo koga predstavljaju, ali imaju onu moć koja je građanima pa i strankama uskraćena.
Važni hrvatski problemi još su uvijek na čekanju, kao što su to rješavanja brojnih graničnih pitanja na istoku i zapadu, pa nedostatna potpora Hrvatima u Bosni i Hercegovini u borbi za opstanak, slaba proizvodnja i jadan izvoz, a na drugoj strani usporena modernizacija sigurnosnoga i obrambenog sustava. Stoga ne čudi to što predsjednik "Društva za kulturu demokracije", Ivo Lovrić, kada se osvrće na pojedine negativne pojave, sagledava stanje naše države u cijelosti, pa se pita: tko to vodi Hrvatsku i tko je vlast u njoj? (Magazin Prilika, studeni 2008.). Ugledni hrvatski politolog govori i ovom danas nametnutom strahu i o sustavnoj dezinformaciji koja potkopava hrvatsko društvo... (cijeli tekst)


13. studenoga 2008.
Za krizna vremena,  stigao predsjednik  koji nije neki marginalni fenomen
Obama u središtu američke scene
Domagoj Ante PETRIĆ
Unatoč svim međunarodnim kampanjama protiv diskriminacije i predrasuda, predrasude postoje. Dokazali su to i  predsjednički izbori u Sjedinjenim Američkin Državama, gdje je dolazak Baracka Obame u prvi plan politike probudio  ogromnu senzaciju i konroverzije, najviše zbog toga jer ne pripada do sada dominantnom djelu američke populacije, onome europskoga podrijetla koji kao da je bio  predodređen za vodeću drštvenu ulogu. Da je nekim slučajem za demokratskoga kandidata bio izabran John Edwards ili Bill Richardson, svjetska agitacija oko oporbenog postulanta ne bi ni iz  daleka bila tolika. Čak ne bi se takva senzaciju stvarala oko Hillary Clinton. Tako zvani afroamerikanac, prema sljedbenicima   nekih predrasuda ne bi smio uči  u Bijelu kuću, a za one suprotno nastrojene agitatore, senator iz Illinoisa trebao bi sada porazbijati sve kalupe i sprovesti neku vrst revolucije koja bi pomela i tradicije i tekovine američkoga poretka. Prema tome, i same  temelje ''američkoga sna''.  Na izabranog predsjednika Obamu neki olako gledaju danas kao da uopće ne pripada američkom društvu, kao da je neki outsider. A naprotiv, on čak pripada, kao pridruženi član  američkom  establshmentu, jer je do sada bio senator bez revolucionarnih ispada a  koji je  zajedno sa suprugom zaradio miljune dolara, a na Harvardu se družio s ostalim mladim pripadnicima američke intelektualne i financijske  elite, na planu jednakosti i pune suradnje. Zbog toga, štetno je govoriti o Obami kao o ''afroamerikancu'', on je pravi Amerikanac, koji je imao svoj san, ostvario ga,  a izabran je da ga sačuva za druge. Upravo u stilu  povijesnog  govora-molitve Martina Luthera Kinga u Washingtonu, godine 1963. Definitivno je njegov izbor kraj svim diskriminacijama i užasnim povjesnim nepravdama, koje su  trgovci robljem organizirali na američkom kontinentu več pred četiri stoljeća.
Tek oni koji na Baracka Obamu gledaju kao na Amerikanca jednakoga svim drugim Amerikancima, kao na čovjeka s vjerojatno više socijalnog sensibiliteta prema populacijama predgrađa, prema gladnima u Africi i prema zapostavljenima na otocima Tihog oceana,  ali isto tako kao na čovjeka koji zna da sve što jest da to duguje američkom društvu ovakvome kakvo je, a kojega treba temeljito sanirati - tek oni mogu bez emotivnih ili intelektualnih opterećenja  predviđati predsjedničko razdoblje koje će početi za dva mjeseca.Barack Obama se upisuje u redove demokratskih liberala, pa on nije prema tome neka rijetka iznimka u redovima svoje stranke, te se prema političkom radu  cijele te političke struje svrstava bliže Jimmy Carteru nego Billu Clintonu. Ali uvijek u okvirima sistema, koji je u isto vrijeme i dareživ i krut.
Pobjedniku Obami napravit će veliku uslugu oni koji će ohladiti sva pretjerana  išćekivanja oko njegovog poslovanja, i prestati bilo s pozitivnom bilo s negativnom diskriminacijom. Buduči predsjednik se nije predstavljao kao ''mesija'', nego kao čovjek koji želi provesti promjene: staviti kraj virtualnoj  ekonomiji, koja je i tako propala, te vratiti se političkom realizmu, koji prepoznaje u čovjeku a ne u političkim aparatima, pravog protagonistu. Zato je nekoliko stotina tisuća dobrovoljaca požrtvovmo ušlo u njegovu predizbornu kampanju. Među svim  prioritetima, njegovi birači postavljaju na prvo mjesto  ono što navodno država može riješiti svojim sredstvima i autoritetom. To jest, zdravstveno pitanje i krizu hipotekarnih ovrha, a na ostalo su spremni i čekati.
Neprijatelj  globalizacije a pobornik ograničenog protekcijonizma, Obama  več sada otkriva da će u  međunarodnoj suradnji nailaziti  na velike prepreke. Ekonomski američki model ali i cijela financijska struktura pod njegovim vodstvom, trebaju jedan novi Bretton Woods, čije osnove još nisu jasne, a za čiju uspostavu ne nailazi  u europljanima ni azijatima  sugovornike s umjerenim pretenzijama. Sve ono što je Sjedinjene Američke Države potreslo zadnjih godina a posebice zadnjih mjeseci, ojačalo je pretenzijeKine, Rusije, Europske unije i arapskih radikala, ne u ulozi sloge nego sučeljavanja. Samo jedan dio Europe prihvaća danas činjenicu da je za njenu slobodu i blagostanje najzaslužnija Amerika, a da će i za budučnost to transatlantsko savezništvo biti jednako važno.  Uži ili širi konflikti, pa možda i vojni, predviđljivi su u kratkom i srednjem roku, a sporna podrućja ne počinju na Kavkazu nego u Bosni i Hercegovini.  Tko god bi mogao zamisliti da će u tim odnosima naiči na popuštanje i mlakost Bijele kuče, zasigurno se vara: američki san Baracka Obame počiva na očuvanju snažnih Sjedinjenih Američkih Država, koji je teško ostvariv u ''nepolarnom'' svijetu kojeg priželjkuju ekstremni globalisti, več zahtjeva  relativno multipolaran odnos snaga.
Što se Hrvatske tiče, opasnost leži u spletkama i povjesnim krivotvorenjima srpskoga lobbya u SDAD-u a posebice u Illinoisu, te njegovog utjecaja na okruženje izabranoga predsjednika i na stanovite parlamentarce Demokratske stranke. Međutim, zrelo sagledavanje svjetske situacije u svijetlu američkih interesa, dovelo je več sada njegove suradnike do zaključka da se ''status Kosova ne može i ne treba preispitivati.'' Prava poruka koja govori o solidnosti i kontinuitetu američke vanjske politike.

 

7. studenoga 2008.
Nije se vratilo povjerenje niti je prestala hajka protiv Hrvatske
Mafija - korijeni zla nisu sasjećeni
Domagoj Ante PETRIĆ
''Čovjek  slaboga intelekta i samo primarnih potreba, voli biti rob. Razumljivo je, gospodar mu mora dati hrane i  zabave, a posebice mora držati bič u ruci, kako ne bi rob trebao razmišljati o tome što smije ili  može ili pak nipošto ne smije učiniti. Važno je da rob  sam sebi i drugima može reči: ja bih, ali  ne smijem. Takvu psihološku slabost dobro iskorišćuje mafija'', tvrdi Francois d'Aubert, francuski političar s velikim iskustvom u borbi protiv organiziranog kriminala (slučaj Crédit Lyonnais označio je pred petnaestak godina u njegovoj zemlji kraj mita o tome kako mafije ne djeluju na njenom području). D'Aubert se je borio i kasnije s mentalitetom straha i prilagođivanja mnogih ljudi postojećoj tiraniji, odnosno bahatosti, organiziranoga kriminala. Do koje mjere su neki ljudi spremni biti ortaci, ili pokorni klimavci pred nasiljnim moćnicima?
Jer fenomen kolebavosti  nije  proširen samo na ovim prostorima te on ne obilježava samo naše vrijeme. Talijani govore o ogromnoj mreži slugana mafije u vlastitoj  zemlji, te priznaju paradoks da mnogi od tih ljudi  preživljava na rubu siromaštva...ali ipak oni pokorno služe i dalje. U drugim naprednim državama, mafijski poslovi su mnogo sofisticiranji, pa često i ne dobivaju takav naziv: ne smije se zaboraviti da je  mafia  ipak fenomen  ruralnoga podrijetla.
Več je u  dalekoj prošlosti, 1576. godine, Etienne de la Böettie, francuski pjesnik, sudac i moralist,  napisao   svoju  ''Raspravu o dobrovoljnom sluganstvu'', te u pismima Michelu de Montaigneu upozorio na potrebnu prosvjetljujuču  ulogu ''kralja'', odnosno političke vlasti koja je dužna takvo stanje promjeniti: nije odgoj sve, nije u dobrom  primjeru sve, ali oni potiću slabe ljude da se podignu iznad svojih poroka, pisao je de la Böetie. ''Kralj'', odnosno onaj ''prvi'', je tal koji ohrabruje svoj narod i mora ga uputiti na put prema svom dostojanstvu. bilo u ratu, bilo u miru.
Mnogo kasnije, bečanin von Hayek vjerovao je da se u ''socijalističkim naklonostima masa'', nalazi ona poveznica koja je u nekoliko velikih europskih nacija (prvo u Rusiji, a zatim u Njemačkoj i Italiji) omogučila u XX. stoljeću nametanje užasnih  strahovlada nad narodima. Bezbroj ljudi hrli samo prema lakom postignuću dobara, koja im netko obečava.  To je  socijalizam, kaže Hayek, ''koji varkama   oduzima dignitet''. A svakako to ima izravnu vezu   s balkanskom mafijom, koja pod kabinetskim vodstvom čelnika iz socijalističkoga doba, ima silnu težinu od Moskve pa do Bosne i Mađarske. Trenutačno, čak  i do Hrvatske.
Roberto Saviano, danas najugroženiji talijanski protumafijski pisac (iako nije on najvažniji od svih  tih pisaca) smatra da je uvijek politička vlast ta koja treba postupati  na način stvaranja  ''građanske svijesti, pruživši sigurnosna jamstva te  informativno odgajajući narod, kako bi  ljudi koji lako podležu prijetnji ili lažima, postigli svoj stepen ljudskog dostojanstva i hrabrosti. Znati reči ne onome što je opako pa makar bilo  sigurno, znači reči da onome što je ljudski .'' Priznao je da je i njegov narod djelomično zastrašen pa da zato mafije i korupcija nisu još uvijek svladani u Italiji.  Pred nekoliko dana, šest Nobelovaca se je smatralo prisiljenima uputiti javni poziv talijanskoj vladi da pruži Savianu sigurnosne garancije pred  prijetnjama mafije. Saviano je čak morao pobječi iz svoje zemlje, ali zbog tako ekstremne situacije  ni The Economist, ni Financial Times, ni Swoboda, ni Rehn  ni listovi koji lokalno miriše mafijski, ne smatraju da Italiju treba izbaciti iz Europske unije. Međutim,  za Republiku Hrvatsku zahtjevaju marginaliziranje  od Zajednice te njen  definivni smještaj na ''Zapadnom'' Balkanu zbog ograničenog broja  mafijskih zločina.
Bez brige, i prije zadnjih kriminalnih epizoda u Zagrebu,  Republika Hrvatska je bila otpisana kao članica EU-e barem do 2013. Međutim, spomenuti zločini otvaraju nam dodatno  tobogan Zapadnoga Balkana, te umanjuju hrvatsku ulogu pri rješavanju naredne bosankohercegovačke krize. Tek će  ohrabljeni narod, ako se promjeni informativna i kulturna politika, koristivši svoja suverena prava, moči ovakvoj situaciji staviti kraj.
Političku odgovornost zbog dosadašnjega  stanja, u Zagrebu za sada nitko ne traži. Tu i tamo padne koji ministar, i to zaista padaju neki   samo zbog navodnih  propusta ali ne zbog neke izravne krivnje. Mnogi smatraju  da su ti ministri čak prenaglo srušeni, dok suprotno njima, ona  tvrda jezgra starih partijaca koja ima  odgovornost, idalje gleda kako padaju tuđe glave.
Treba priznati sa zadovoljstvom da je brzo nakon ubojstva vlasnika Nacionala, lov na dio mafijaškog operativnog aparata dao  stanovite rezultate. Međutim,  osjećaj povjerenja i sigurnosti među građanima se je samo djelomično vratio. Dapače, mašinerija Zapadnoga Balkana izvrgla je oštrim kritikama čak i dra. Ivana Miklenića, glavnog urednika Glasa Koncila,  kad je također i on u svom uvodnom članku  ukazao na izvor današnjih zločinačkih operacija, to jest na ljevičarsko političko naslijeđe. Zbog toga i ostaje u zraku  uvjerenje da korijeni zla nisu u Republici Hrvatskoj još uvijek pogođeni. A ukoliko današnja konstelacija ne dozvoli da se dođe do  korijenitih rješenja, onda je jasno da ta rješenja trebaju proči kroz još uvijek  mračne hodnike. Donjijeti će ih tek oni koji će na pozicije u našoj zemlji  stići    unutarstranačkom istinskom demokracijom, i to u svim političkim grupacijama, jer tek onda će izbori iznjedriti neopterećene  predstavnike građana. Samo oni  mogu vratiti hrabrost, izgubljeni optimizam i putokaz   u blagostanje na hrvatkome tlu. Te uvjeriti i mlade i stare, da je šutnja pred kriminalom bilo kakve naravi, sramota i grijeh protiv naroda i protiv samoga sebe..



31. listopada 2008.
Republika Hrvatska još uvijek može riješiti sva sigurnosna pitanja
OD KRIZE U BiH DO ZAGREBAČKIH ATENTATA
Domagoj Ante PETRIĆ
U svom izdanju od prošle subote, 25.10.2008., madridski dnevnik El País  objavio je članak novinara Ramóna Loba, pod naslovom ''Hrvatska se udaljuje od Europe'', odnosno od Europske unije. Otežanu hrvatsku situaciju Lobo pripisuju porastu kriminala u našoj zemlji, te tvrdi da je ''organizirani  kriminal jedini panjugoslavenski element koji se održava u starim granicama te njeguje usku balkansku suradnju''. Analiza je u glavnom veoma realistična, ali u njoj postoji jedna netočnost: nije kriminal jedini panbalkanski emement za kojeg nezavisnosti, demokracija i državne granice ne postoje. Da bi tekst  bio potpun točan trebao je ipak nadodati   da  u Hrvatskoj postoje dva panbalkanska elementa, a ne samo jedan: uz organizirani kriminal postoji i njegov pokrovitelj, organizirano političko podzemlje, mreža panbalkanskih političara. Radi se u  većini slučajeva o  članovima bivših totalitarnih službi, preodjevenih u drugačije čak i suprotno stranačko ruho.
Ovakva situacija je dodatno opasna, jer stanje u Bosni i Hercegovini ukazuje na skoro sizbijanje  teže krize, a možda i  oružanoga sukoba u toj susjednoj državi. Činjenica da Galbraith priznaje da se 1995. nije smjelo hrvatskim snagama pod prijetnjom onemogučiti oslobađanje Banje Luke, te istovremene najave  Ashdowna i Holbrookea da je BiH pred terminalnom krizom, govore o teškim opasnostima za današnji labavi mir.  
U kontekstu mafija može se zaključiti da -  što se one političke  tiče-, takva mafija ustoličena  na hrvatskom području  za guranje naše  zemlje u balkanski lonac, jest  mnogo  aktivnija od one političke mafije koja djeluje u Srbiji. To je vjerojatno zato, jer sluge i služvavke obično   rade više od svojih poslodavaca. Ovi  potonji su, tamo preko Drine, zauzeti višom politikom u korist Zapadnoga Balkana, a ovi zagrbački su uglavnom ponizni  operativci.
Zoran Živković, bivši premijer Srbije, otkrio je nakon ubojstva vlasnika zagrebačkog Nacionala da su godine 2003. i 2004. mnogi srpski kriminalci kad su postali ugroženi u svojoj zemlji, prebjegli u Hrvatsku a neki ovdje dobili i nove identitete, a još prije je Biljana Vukičević je objavila da je Operacija Sablja uništila ili raspršila Zemunski i Surčinski mafijaški klan, ali da su se umnožile manje grupacije istoga tipa. Mnogima su šefovi Talijani, koji prolaze kao da su Albanci,
Dana 23. listopada, nakon novog užasnog atentata u Zagrebu, u  kojem su pred redakcijom Nacionala  poginuli novinar i svestrani politički čimbenik Ivo Pukanić i njegov tržišni direktor Niko Franjić, hrvatska publika  i mnoga strana gledateljstva mogli su vidjeti televizijske snimke uzrujanih ličnosti koje su se konačno uzvrpolile i zbog vlastite fizičke sigurnosti. Ali ne samo to, nego pojavilo se je  i  zazivanje nekakve operacije ''Sablja'' nad Hrvatskom (valjda zato da ne bi   kriminal ostao osamljen u svom srodstvu sa susjednim  kriminalom, nego da i državna borba  protiv njega postane beogradskim  derivatom). Bilo je zatim i čitavih  elaborata o tome kako treba proglasiti ''izvanredno stanje'' (valjda u nadi da bi  ograničavanje građanskih sloboda moglo  uvesti nas u neki diktatorijalni sustav). Od 1970 do danas, kad bi to bio neki razuman potez, zbog strašnih  atentata Italija je trebala barem 28 puta uspostaviti izvanredno stanje, a  Njemačka barem 8 puta). Napokon,  vidjele su se ovih dana na televiziji i snimke s nekih važnih  sjednica u Zagrebu: ako su se članovi istočnih, bilo  bliskih  bilo  dalekih - mafija pozabavili identifikacijom sudionika, vjerojatno su  ostali otvorenih usta. Od silne panike, naravno!
U tom ozračju napetosti i neriješenih osnovnih političkih situacija u Zagrebu, pojavio se je Hans Swoboda - referent koji u Bruxellesu ima veliku važnost kad se radi o ulasku Republike Hrvatske u EU-, sa svojim neosnovanim izjavama (u stilu onih koje malo kulturnije lansira povremeno Oli Rehn), da zbog  nesigurnosti vidi zakompliciran naš ulazak u Uniju. Swoboda kaže, isto kao i Financial Times, da ne želi da se s ulaskom Hrvatske u EU ponovi ''slučaj Bugarske'', (zemlje kojoj se pripisuje procvat mafija i kriminala). Ali ako je tako, onda bi morao Zagrebu objasniti da ''slučaj  Bugarska'' postoji zato jer je tamo na čelu državnoga  sustava premijer Sergej Stanišev, moskovski pitomac i diplmant, i eksponent balkanskog neokomunizma. Prema tome, Zagreb bi na prvom mjestu trebao brinuti o brojnim sličnim  ''likovima'' koji su postavljeni na visoke pozicije, pa bi tek onda mogao rješavati svoje bitne probleme sigurnosti. Ali Swoboda je interesantan upravo jer želi povezati  atentate na Ivanu Hodak, Ivu Pukanića i Nikolu Franjića upravo s dramatičnom  nesigurnosti i protuzapadne agitacije  u Bugarskoj. Uzme li se u obzir da su neki specijalisti ustanovili da su bugarska mafija i korupcija formirane na osnovi ruskoga modela, a da su  mafije u jednoj i drugoj zemlji formirane od pripadnika komunističkih bivših agentura. Uz to su se pojavile asocijacije tragičnih epizoda u Zagrebu  s terorizmom, pa čak i s Bejrutom.
Mafie nisu samo  sustav u državama, one nastoje postati alternativa državama ili vaskularni sistem bez kojega nema ni poslova ni posla, ni sigurnosti ni prava ni pravde bilo za pojedince, za ustanove, za   poduzeća ili udruge. A ponekad imaju ciljeve koji su još ambicijozniji: pokušaj balkanizacije Republike Hrvatske  kroz atentate i stvaranja dodatne psihoze kroz medije, događa se u trenutcima kad se u Bosni i Hercegovini govori o naglom propadanju  suživota, o tajnom naoružavanju Republike srpske te o sve većim nesporazumima unutar Međunarodne zajednice što se tiče te zemlje. Ipak, perspektive za mir, za očuvanje nezavisnosti i za demokraciju u Hrvatskoj, najviše ovise o njenoj politici, koja se još danas  može pročistiti  i vratiti povjerenje građanima.
(Fokus, 30. listopada 2008.)


23. listopada 2008.
Teška pomutnja pri izgradnji ''zajedničkoga kontinentalnoga doma''
Europa regija - umjesto Europe nacija?
Domagoj Ante PETRIĆ
Neki novi duh se danas  nameće  pri izgradnji Europske unije, suprotan onome duhu kojim su se vodili stvaratelji  naše zajednice. Velik broj političara zabrinut je zbog toga, jer je  poznato  da ne samo u takvim višedržavnim zajednicama nego i u političkim strankama, u crkvenim redovima, u akademijama, pa i u obiteljima, kad se odstupi od  osnovnih životnih  načela kojima su  osnovane,   u njima nastaju pomutnja, rasulo, sukobi. Čak ako se članovi djelomično i održe na okupu, često se njihova iznakažena suština u staroj olupini,  pretvara  u instrument rušenja onoga velikoga ili maloga humanog poretka  kojem su osnivtelji htjeli doprinijeti.
Kršćanstvo je prvi od europskih temelja  od kojega se želi ne samo odustati nego i kojega se želi satrti u ovom trenutku europske zajedničke povijesti, a De Gaulleov opće prihvaćen cilj, stvaranje ''Europe nacija od Atlantika do Urala'', mogao  bi se izroditi u zajednicu regija. Dakle, nekih geografskih birokratskih i gospodarskih jedinica, u kojima poveznica  ne bi više  bili nacionalni identitet ni nacionalna solidarnost. Uništavanje  državne suverenosti, povijesti i digniteta, cijepanje  država te stvaranje multietničkih, nesposobnih i unesuglašenih regija (ovisnih o nekom dalekom centru moći koji bi  održavao njihovo postojanje pod strogim uvjetima poslušnosti) - nikako nije u interesu malih naroda. Što više, to je put u diktaturu tog birokratsko-financijskog, a naravno i vojnoga centra nad osakaćeniom narodima. Tek velike i bogate države, nečije od čijih pokrajina bi imale vodeću ulogu u regijama koje bi se formirale s pokrajinama susjednih zemalja,  eventualno ne bi bile pregažene u tom procesu. 
U Republici Hrvatskoj, nakon osamostaljenja, prvi a još i danas  dobro financirani projekt proglašenja jedne regije koja bi se spojila sa stranim pokrajinama - jest onaj koji je nastao u  Istri. Glasati ''capi'' i ''compagni'' te operacije u hrvatskoj županiji šalju oštre poruke i prijeke ocijene svim Hrvatima, iako znadu da bi taj njihov - bogato financirani - projekt, odveo Istru  u zadušljiv zagrljaj premoćne Venezie Giulije i Friulija.
Ostatak Hrvatske, to je isto tako poznato, trebao bi završiti u regijonu Zapadnoga Balkana, na čijem oblikovanju ne rade samo organizatori Igmanskih veselica i zavijanja po šumama i gorama, nego i oni tobožnji ''europljani'' koji nameću dekroatizaciju i pune fotelje s pripadnicima beogradske obavještajne strukture, sve u ime nepostojećih europskih pritisaka da to čine. A ako neki   takvi pritisci i postoje, oni su odoljivi sa samo  nešto dostojanstva, poštenja i inteligencije, jer nisu to pritisci Unije u cijelosti.
Pred nepunih tjedan dana, za poljske novine  Rzeczpospolit, predsjednik Republike Češke izjavio je da najveća tragedija europskih naroda jest prenošenje državnih prava i suverenosti na centralnu upravu u Bruxellesu. Već prije izjasnio se je Vaclav Klaus u smislu da se u EU gubi smisao zajedništva jer se stvara odnos diktata i poslušnosti. Upozorio je Vaclav Klaus na potrebu da političari i parlamentarci Europe, a ukoliko je to moguče i svi građani, svaki u svojoj europskoj državi, razmotre pomno što to piše u predloženom Lisabonskom sporazumu, te smatra da su mnogi parlamentarci glasovali za projekt te povelje ili  rutinski, ili pod  pritiskom vrhušaka svojih stranaka ili od straha da ih se ne proglasi protueuropski raspoloženima. Isto tako, mnogo puta se je Klaus suprotstavio izjednačavanja pojama Europske Unije s Europom, rekavši nedavno u veleposlanstvu svoje zemlje u Luksemburgu, da takav falsifikat podržavaju hegemonisti unutar Unije. Posebno su zanimljive   Klausove izjave jer se radi o predsjedniku zemlje koja  je kroz povijest morala boriti se protiv germanizacije i rusifikacije, protiv bečkoga centralizma i protiv izrabljivanja COMECON-a, protiv nacizma i  unutarnjega tlačenja komunističkih struktura, pa na neki način njegovi zaključci uspjevaju sažimati slutnje, otpore i dobre prijedloge  za budućnost kontinenta.
Ni regije ni ''regijoni'' nisu od hrvatskoga interesa, a napori za ulazak u EU trebaju iči samo do one granice koju nameće  nezavisnost kao nacionalni interes. S toga je važno i to da ulazak Republike Hrvatske u Europsku Uniju (2012. ili 2013. ili 2014.) bude nezavisan od ulaska Srbije. Zasigurno je  gospođa Vesna Pusić svijesna toga, neka nitko ne pomisli nešto drugo, jer dovoljno je prelistati njenu  političku karijeru-, pa su zasigurno zato upravo ona i njena ekipa postavljene na  ključni položaj vođenja poslova  oko ulaska u Europsku uniju.   
Vratimo se u Bruxelles. Jasno se zapaža da u  Uniji postoje dvije  odvojene  linije: jedna anacionalna, samoprozvana liberalnom, koja  želi do 2030. provesti ukidanje nacionalnih država te uspostaviti Europu regija, a druga koja je trenutačno manjinska, koja ostaje  vjerna izvornom duhu europeizma. To jest, europskoj zajednici slobodnih ljudi u slobodnim nacijama, za koju smo se mi Hrvati  opredijelili još i prije 1990., a koju je predsjednik Franjo Tuđman, a  također i njegovi suradnici (od Zvonimira Šeparovića i Gojka Šuška do  Mate Granića,  Žarka Domljana i Nedjeljka Mihanovića),  podržavali i osnovno uobličili u hrvatskoj politici i zakonodavstvu.



16. listopada 2008.
Mafija i kriminal - pod visokim pokroviteljstvom crvene mreže
Hrvatska u potrazi za unutarnjom sigurnosti
Domagoj Ante PETRIĆ
U jednom od brojeva ''Fokusa'' u svibnju ove godine, a i u nekim drugim izdanjima, pisali smo o opasnostima koju mafije predstavljaju za Republiku Hrvatsku. Posebice smo upozoravali da činjenicu da će opasnost mafijaških djelatnosti u Hrvatskoj rasti isto toliko koliko će se množiti na visokim pozicijama prisutnost elemenata starog jugorežima, odnosno pripadnika novoimenovaih organa koji iz starih  organizacija vuku korijene.
Uz mnoge komentare koji su bili sukladni s tim upozorenjima, osnovanima na tuđim iskustvima ali i na razmatranju činjenica u našoj zemlji, bilo je tu i nekih zamjerki: pa Petrić, govorjaše ti dotični - kao ni ostali ljudi koji su nekad bili u dijaspori, ne shvaća hrvatsku situaciju - KOS i UDBA davno više ne postoje, nitko u Hrvatskoj ne radi na obnovi bilo kakvoga oblika  Jugoslavije ili komunizma..Dobro - nadodavali su, istina jest da postoji  nekoliko ljudi koji tu i tamo  nastupe u tom smislu, ali oni djeluju javno,  nisu ni organizirani niti imaju neku moć. Itd.
Konačno se je pred tjedan dana prava istina dokazala,  stravičnim ubojstvom Ivane Hodak, kćerke istaknute bivše ministrice u doba predsjednika dra. Franje Tuđmana, i dra. Zvonimira Hodaka, snažnog odvjetnika koji se je sukobio s interesima  značajnog dijela tih raznih  struktura koje su jedna drugu nasljeđivale nakon 2000. godine. Tada je postala neosporiva povezanost između mafija i stanovitih političkih interesa. Isto tako, gotovo svakodnevna otkrića o povezanosti kriminalnih banda koje djeluju u Hrvatskoj, s onima iz Srbije i Republike Srpske, daju naslutiti želju da se na tom  polju najviše - a gotovo i jedino na njemu  - dokaže mogučnost projekta Zapadnoga Balkana. Ne čemo danas govoriti   o nečijem projektu carinske unije između Hrvatske i istočnih susjeda, te o  zamisli  ujedinjavanja sigurnosnih i obavještajnih služba.
Nakon atentata na Ivanu Hodak u punom središtu Zagreba, građani su u glavnom primili s odobravanjem imenovanja novih ministara Pravosuđa i Unutarnjih poslova (10.10.2008), što ne znači nikako da se bivšem ministru Unutarnjih poslova Berislavu Rončeviću, na primjer, može staviti nalijepnica da je tobože bio nesposoban ili bezvoljan pri ispunjavanju svojih dužnosti. Daleko od toga. Pitanje je sada koliko će velik biti okvir za mogućnosti rada  novih ministara; a možda i ne će biti velik koliko bi  trebao biti, kad se uzme u obzir onaj dio državne realnosti, upravno onaj mračan dio, koji je ostao nepromijenjen.
Zbog takve konstelacije se nameće i sada lažni dojam da mafijski poslovi i djela počinju s osnutkom demokratske hrvatske države, a ne govori se o tome kako su ne samo kolektivna barbarska ubojstva bila u temelju  komunističke Jugoslavije, nego da je ona čak i po svijetu slala svoje killere, sklanjala i uvježbavala strane teroriste, a sve do kraja provodila praksu otimanja imovine, krivotvorenjem katastara, gruntovnica, itd.
Bivši direktor FBI-a, Louis Freeh, izjavio je da savez između ruske, talijanske i kolumbijske mafije ''danas  stvarnost, čiji politički  kanali govore o stvaranju jedne nove Internacijonale, u kojoj su prisutne  neke od geopolitičkih zamisli Sovjetskoga Saveza.'' Nije li ponovna podležnost  Republike Hrvatske  staroj balkanskoj centrali, jedna od tih zamisli?
Jedan od naj plodijih istražitelja mafija i političko-mafijaških odnosa, Umberto Santino, koji kao pisac i ekspert hrabro pribavlja i objavljuje podatke o toj Internacijonali (koja najlakše surađuje s komunističkim starim obavještajcima te s pitomcima njihovih ideoloških škola), danas zapaža da ''još nije jasno koliki su utjecaj imali na financijsku krizu zapadnih centara, milijarde dolara, eura i funti koje su tamo ulagale mafijske korporacije, a također i Kina. Ipak, pre rano je govoriti o njihovom udijelu u katastrofi  - kaže Santino - trebat će pomno preispitati gibanja na Wall Streetu kroz zadnjih pet godina, a još više proučiti profitere ovih zadnjih zbivanja.''
Hrvatski narod nikada ne će  prihvatiti ono što se je desilo u velikim mafijskim sredinama, gdje se mafije samo preustrojavaju nakon svakog udarca kojeg im zdravi dio državnih ustanova zadaje. Zato bi nam bila dobrodošla svaka politička odluka onih koji su prikazivani kao da su  izvan takvih dogovora, ali oni će široku javnost moči uvjeriti  tek kad očiste svoje okruženje.



9. listopada 2008.
Složene svjetske prilike mogle bi negodno iznenaditi naš uspavani sustav "Politički balon" na zagrebačkom tržištu
Domagoj Ante PETRIĆ
Usred složene financijske krize koja se širi svijetom, Nassim Nicholas Taleb postao je u New Yorku najtraženiji savjetnik. Libanonac rođen pred 58 godina, s francuskim i američkim doktoratom, Taleb je po svemu pravi Amerikanac. Ipak, njegov pragmatizam se osniva na nekoj drugačijoj viziji stvarnosti od one koja je svih posljednjih godina bila prava dogma na Wall Streetu, prepunim - prema njegovim riječima - ljudi bez znanja povijesti i sa slabom općom kulturom, koji zbog toga nisu podnosili ni tuđe dvojbe ni kritične analize. Tako je on osobno bio mrska pojava na stručnim skupovima, a jedna od njegovih velikih briga več od 1995., bila je mogu li financije same po sebi biti industrija, i to toliko snažna i blindirana da nikada i nigdje ne bi dopustila prodor onih realnosti od kojih financije žive. Onih realnosti koje nisu u potpunosti uzimane u obzir pri stvaranju korporacijskih politika.

U nedavno objavljenoj knjizi ''Crni labud'' naglasio je važnost nepredvidljivosti, koja bi uvijek morala biti smatrana mogućim iznenadnim faktorom, a uz to bi trebalo stalno razmatrati ispravnost vlastitih postupaka, jer oni, koliko god bili znanstveno provjereni, mogu u danom trenutku pokazati svoju netočnost. Njegova upozorenja na nepredvidjlivost, smetala su korisnike financiujskog ''mjehura'', odnosmo ''balona''. Omraženom Talebu danas, one iste financijske korporacije koje su ga vrijeđale, nude do 50.000 dolara za poludnevno savjetovanje. Taj ''kontroverzni stručnjak'', uglavnom odbija sve takve pozive: sorry , prekasno ste se sjetili.

U Republici Hrvatskoj financijski je sektor u rukama najboljih ljudi koje struka u našoj zemlji posjeduje a koji se žele eksponirati na političkoj areni (Polančec, Šuker, Rohatinski), iako nije sigurno da će njihovi potezi biti dovoljni za izbjegavanje krize koja več udara i velika središta Europe. Međutim, ono što je sigurno jest da primjedbe koje Taleb zapisuje kad govori o svjetskim gospodarima na financijskom planu, vrijede u cijelosti za nadmočni dio tobožnje hrvatske političke elite , koja živi u svom marginalnom - makar vodečem krugu. Isto kao oni veliki močnici iz New Yorka, ti naši velikani misle da je da je njihov ''politički mjehur'' savršen. Predizborni trikovi, od kojih su javne svađe vidljiv pokušaj da se građani zgranu i ne dosjete da, u stvari, iza kulisa več postoji tajni dogovor, slični su zavaravajučim porukama koje su slali predsjednici velikih korporacija kad su one bile pred raspadom.

Gubljenje vremena po zagrebačkim uredima, dok Hrvati pate teške nepravde i diskriminacije u Bosni i Hercegovini, dio je tog uhodanog sustava samozadovoljavanja koji prekriva stvarnost duhovne odsutnosti s pozicija koje takvi ljudi samo fizički zauzimaju. Rijetko je koga briga za Hrvate u Bosni i Hercegovini, za branitelje koji ne mogu ostvariti svoja prava ili za klevetanje stvaraoca demokratske i suverene Republike Hrvatske. Za krivotvorene dokaze i svjedočanstva na sudovima gdje su hrvatski branitelji izloženi ponižavanjima, koja zahtjevaju jasan stav pravne države. Isto tako, mjere koje bi trebale jamčiti sigurnost građanima za sada nisu zadovoljavajuče, a spektakularni postupci protiv korupcije više stvaraju sukobljene dojmove, nego što korupciju iskorijenjuju. Ti postupci, baš kao i ona šačića nogometnih provokatora nakon utakmica, stavljaju našu zemlju na loš glas, a u niti jednom niti u drugom slučaju ne vode nekim rješenjima.

Unatoč globalizaciji koja je u tijeku, u mnogim državama pa tako i u Hrvatskoj, ekonomija i politika ne funkcioniraju usklađeno. U Sjedinjenim Američkim Državama, financijska mašinerija si je umislila da je daleko povrh politike. U Hrvatskoj, dobar dio politike si zamišlja da je izvan i povrh hrvatskoga društva, pa da za njega uopće ne treba raditi. Posljedice takve moralne i intelektualne perverzije u SAD-u dobro su poznate i mogu dovesti do još teže krize, koliko god Bijela kuća i Kapitaolij poduzimaju drastične mjere za sanaciju. Niti u Hrvatskoj, posotjeća perverzija ne može ostati bez posljedica.

Pred tri dana, na ograničenom europskom summitu, francuski predsjednik Nicolas Sarkozy izjavio je da bi financijska kriza trebala dovesti do preobraženja kapitalizma, odnosno da bi ona mogla označiti kraj ''kapitalizma spekulanata i otvoriti put kapitalizmu poduzetnika.'' Ako želimo primjeniti na Hrvatsku taj savjet, onda prije nego što dođe do krize ''politike spekulanata'' - moglo bi se na isti način reči -, trebala bi se stvoriti ''politika predstavnika naroda''. Lakše bi onda bilo i poduzetnicima i ekonomistima prebroditi posljedice unutarnjeg prezaduženja i vanjski turbulencija, a narod bi opet stekao dojam da je država djelotvoran čimbenik zajedništva, napretka i sigurnosti na svim poljima. ''Baloni'', ''mjehuri'' i začarani krugovi samozavaravanja uvijek su bili opasna pojava. Naravno, i za njihove povlaštene korisnike.




2. listopada 2008.
Oni koji ne mogu zamisliti budučnost bez krvi i tlačenja, opravdavaju stare zločine.
Kult smrti za XXI. stoljeće
Domagoj Ante PETRIĆ
Iz današnjih najviših vrhova  Republike Hrvatske  stigao je pravni, povijesni i politički  ''pravorijek'': Bleiburg nije ništa drugo nego neki mit, kojega u Hrvatskoj  rabi, odnosno zlorabi,  neka stanovita politika. Takve jezive izjave mogle biti samo predmetom zaprepaštenja i  prezira kad bi one dolazile  iz nižih komunističkih krugova negacijonista i revanšista. Međutim,   one   ipak zaslužuju  rasčlambu  zbog visokog mjesta na kojem su bile   izrečene. Na tom istom omom mjestu na kojem    se nastoji stvarati ''politika za  XXI. stolječe'' te ukorijeniti ekipu ljudi koji će imati zadatak  provedbe te politike nad hrvatkim narodom.
U stvari, ekstremisti na području Republike Hrvatske svoju nelogičnost i sklonost nasilju  mogu prekriti jedino plaštom onoga istoga  sustava neistina kojeg je totalitarni režim nametao cijeloj Jugoslaviji punih 45 godina. Zbog toga, smješteni izvan povijesnih procesa koji su Europu oslobodili, ponavljaju stare izreke i metode, a  opstaju samo zbog lančane povezanosti (da ne kažemo zbog  čelijskog  ustrojenja) koja ih je utkala po visokim pozicijama u državi.
''Otpor nekada, otpor danas, otpor uvijek'', jedan je od slogana kojim neokomunisti u Europi i Latinskoj Americi ohrabruju  jedni druge  tamo gdje su prekriveno zadržali vlast i potkapaju državnu upravu i gospodarstvo. Kao i  permanentna revolucija,  taj permanentni otpor je izumljen kao taktika u borbi protiv Boga, protiv prirodnih ljudskih vrijednosti, protiv ljudskih prava i mira. Također i protiv demokratskih sigurnosnih i obramenih sistema, uključivši i podmukli otpor NATO-u. Plod takve koncepcije jest također i stvaranje dojma o općim tenzijama kako bi se tenzije stvorile, kako bi se borba protiv ''narodnih neprijatelja'' opetovala. U slučaju Bleiburga, s već  nadvladanim  dezinformacijama o toj tragediji  i križnim putovima.
Upravo zbog toga,  na svojim savjestima i svojim ramenima snose veliku moralnu odgovornost oni koji u državi izravno   ne pripadaju tom huškaškom taboru, ali pred huškanjem i potpaljivanjem totalitarne, protuhrvatske, protukatoličke i protupovjesne vatre - jednostavno šute. Tobože, šute ''pragmatično'', dok se u zemlji stvaraju preduvjeti za ponovni gubitak suverenosti i nacionalnog dostojanstva pod pritiskom agresivne manjine.
Iz komunističkih mitova i patološkog krivotvorenja koji se koriste za  relativiziranje masovnim ubojstava Hrvata (kao i Slovenaca, Crnogoraca te ogromnoga mnoštva  Bošnjaka koji su se priznavali Hrvatima) nakon završetka rata 1945.,  do stvaranja kulta smrti u ovom novom stolječu, samo je jedan korak.  Kako bi  hrvatsko društvo izgubilo svoje zdravlje i ponovno se naviklo na simbole  protuzakonitih progona  ili  nasilnih smrti, nije potrebno totalitarcima  slikati po našoj zemlji lubanje The Punishera, označja Mansona, Johna Skelingtona, Anđela pakla, Halloweena ili Kraljeva mraka. Darkness  u Hrtvatskoj nema ''kraljeve'', ima komesare i komesarke, koji si zamišljaju kako stoje na rubu križnivih putova i samo očekuju da dođe novi kontingent žrtava. Samo tako se može protumačiti negacija zločina, masovnih zločina, dokazanih zločina, dugotrajnih zločina, ideološki osnovanih zločina počinjenih 1945. Za razliku od eurokomunista, nisu odustali od Staljina te se vratili Lenjinu; oni su se jednostavno ukopali u staljinizam, pa zato  negiraju  ponekad i u  javnosti, staljinsitičke postupke u tada još staljinističkoj Jugoslaviji.
Talijanski pisac i publicist Giampaolo Pansa (Corriere della Sera, L'Espresso) za takve borce za lažnu memoriju i tobožnju  nesvrtanost, izabrao je naziv ''Žandari pamčenja''. Smatra da oni kao uekom gulagu određuju ono što se smije pamtiti a što ne, što je istina a što je laž, što je podobno ili dozvoljeno u jednoj knjižnici, u jednoj knjižari, u jednom školskom programu, itd.  Sve ono što nije u skladu s tim diktatom  - bit će   šutke ( samo zato jer još postoji demokracija) sasvim  proskribirano ili zatrpano dezinformacijom,, a odgovorne osobe za čuvanje ili publiciranje ''nekorektnog materijala'', mogu biti ušutkane na jedan, drugi, ili čak na treči načim. Sam Pansa je bio žrtva takih fizičkih pokušaja. On kako i mnogi povjesničari ili analitičari komunističke permanentne refolucije, smatra da se  san današmjih  Žandara, nalazi ''negdje iza'', ''u prošlosti, pa zato prošlost moraju krivotvoriti''. Jasno je da je njegova zemlja nadvladala takve pokušaje. U Hrvatskoj, zbog uskrsnuča imperijalnoga sna u Putinovoj Rusiji, zbog gospodarske svjetske krize koja destabilizira socijalne prilike, zbog agresivnosti četničke ideologije, te zbog  dužnosnika i dužnosnica koji su tijekom 2008. zakočili proces ulaska u Europsku uniji, razbuktale su se strasti.
Ideološke sporove i unutarnje obračune  koji se danas  izazivaju u društvu, naši  će građami zasigurno odbaciti. Hrvatska ima svoj put u zapadne integracije  i ne će pasti u zamke razdora ni u kult smrti. (Fokus, 01.10.2008)


25. rujna 2008.
Na vrhu vlasti, jugokomunisti   napadaju a  ''demokršćani'' šute i kumuju
Kardinal Bertone dao potporu Crkvi u Hrvata
Domagoj Ante PETRIĆ
Pokušaj faktora M+M da unese razdor među dostojanstvenicima Katoličke crkve u Republici Hrvatskoj, nikako ne uspijeva. Naravno, nije uspio ni drski manevar izvršen prošloga tjedna  lažnim cinkarenjem protiv nekih hrvatskih biskupa izaslaniku Pape Benedikta XVI., državnom tajniku kardinalu Tarcisiu Bertone, jednostavno zato jer sve što Crkva radi u Hrvatskoj u skladu  je s Evenđeljem, s opčim dobrom, s katoličkom doktrinom, s dokumentima Svete Stolice, s međunarodnim pravom i hrvatskim zakonima. Zato je kardinal Bertone (koji je došao u Zagreb na znanstveni skup o kardinalu Stepincu, te da blagoslovi zgradu Katoličkog sveučilišta) jasno nakon svih tužakanja s Pantovčaka i nakon šutnje tobožnjeg demokratskog krila aparata,  dao snažnu  potporu Crkvi u Hrvata. Učinio jke to priznanjem njenih prava da djeluje  u javnom životu, a narod je shvatio unatoč zamaglivanja, tko stoji iza novih pokušaja ideološke represije protiv katolika.
To što niti jedan biskup ne veliča komunizam, što ne agitira za stvaranje teritorijalnih  uspostava ruskog, srpskog ili bilo čijeg  legalnog i ilegalnog kapitala u Hrvatskoj, to što se niti jedan biskup ne zalaže za zagađenje Jadrana, to što niti jedan od njih ne zahtjeva postavljanje na vodeča mjesta u našoj zemlji nekog dodatnog broja pitomaca Kumrovca, Požarevca ili drugih obavještajnih centara-, potpuno je razumljivo. Svaki kršćanin, svaki demokratski svjestan čovjek  smatra ispravnim njihovo ponašanje. Nakon općeg neuspjeha  totalitarizma u Europi, ovakvo ponašanje hrvatskih biskupa  ne bi trebalo više  uzrujavati čak niti retrogradne  voditelje balkanske crvene agitacije u Hrvatskoj. Međutim, oni su ustrajni u svojim zabludama i u svom nasilju: na primjer, na konferenciji obavještajaca ''Mreža za sigurniji Balkan'', održanoj na Fruškoj gori, u Srbiji, u kojoj su sudjelovali i hrvatski izaslanici  (ali gdje su odbili sudjelovati izaslanici Albanije), bilo je jasno da bi osnovni zadatak za ponovnu  izgradnju Zapadno-balkanskog  regijona - upravo trebao biti nametanje svih onih gore spomenutih zadataka  kojima se katolici ne žele baviti. Pa jasno je prema tome, da je crkvena hijerarhija prva na udaru neokomunista i nostalgičara panbalkanskih pothvata.
Crkva se bavi  pastoralnim poslom, a u taj posao spada i analiza te davanje  mišljenja o nekim od najvažnijih konkretnih društvenih, političkih, kulturnih, gospodarskih te inih situacija i zbivanja. Tko osim totalitaraca može osporavati to pravo, ili klevetničkim podmetanjima prikazivati  rad Katoličke crkve u Republici Hrvatskoj u svjetlu nekog spornog konteksta? Titovi sljedbenici - koji su u stvari prvo i nadasve bili poklonici staljinizma - još uvijek nisu završili svoj rat protiv hrvatske nezavisnosti, protiv demokratskog sustava, protiv Katoličke crkve,  protiv vrednota zapadne kulture i protiv sustava sloboda.
Iz sekularizirane Francuske, predsjednik Nicolas Sarkozy je prilikom  posjete Benediktu XVI. u Rimu pod kraj 2007. priznao da Europa treba snagu nade koja proizlazi iz vjere (što bi se moglo smatrati eventualno kao utilitaristički kriterij kad bi se samo pri tome ostalo), ali je nadodao istovremeno  da učitelji i profesori nisu dovoljno snažni a da bi mogli zamjeniti svčenike ili pastore kada se radi o ugrađivanju vrednota i lučenja dobroga od zla među mladima. Nakon toga, profesijonalni marksist Régis Debray odmah je odgovorio da bi miljun ljudi trebalo iziči na ulice Pariza i prosvjedovati protiv Sarkozyevih riječi. Međutim, to se nije dogodilo. Naprotiv, kad je Benedikt XVI. došao u Pariz u rujnu 2008.,  na ulice Pariza je samo na misu pred les Invalides izišlo 260.000 građana koji su odali počast Papi i iskazali privrženost katoličanstvu.  Sarkozy je tijekom Papine posjete ponovio ono što je objavio 2004. u svojoj knjizi La République (a nakon čega je izabran za Predsjednika Republike), da ''pripada katoličkoj kulturi, katoličkoj tradiciji i katoličkoj vjeri'', a to ga nikako ne sputava pri poštivanju  laičkog ustrojstva države i prijateljskog odnosa prema drugim konfesijama te ateistima. Uzajamno poštovanje jedna je od tekovina istinske demokracije i duhovne slobode. Protiv takvoga stava, naprotiv,  u Hrvatskoj dolazi do učestalih ispada protiv Katoličke crkve i biskupa i svečenika..
Talijanski ideolog Antonio Gramsci je najtočnije zacrtao sofisticirani ''obrnuti proces komunističke revolucije'', za slučajeve kad ona primitivna revolucija -s ulice do palača - propadne. Na toj osnovi ona danas postoji pritisak koji se nameće odozgo prema dolje, iz visoko lociranih kabineta, središta kulture, medija i nekih financijskih ustrojstava, rastakanjem nacionalnog identiteta, socijalnih vrijednosti, tradicija, narodne mudrosti, poštenja i sloboda.  Frankfurtska škola, osnovana kao Institut za novi marksizam 1923. godine, bila je prva javno poznata ustanova ovog tipa u kojoj se je planirala agresija na europski svijet u mirnodobskom razdoblju  suptilnim sredstvima. Teorija komunikacije te škole najuspješnje je psihološko sredstvo i oružje ateističke  revolucije, svih vremena.  Gramsci je uz Marcusea, Horkheimera, Adorna, Fromma bio stvaraoc te taktike. Nakon toga nastali su novi pokreti istoga usmjerenja. Svi oni smatraju   Katoličku crkvu najvećim neprijateljem marksizma, odnosno komunizma, koji nikada ne će pobjediti dok će god Crkva biti snažna. Zato je zamišljeno  razaranje Vjere kroz razne varijante modernizma, kroz neke ishitrene kulturne djelatnosti, kroz ocrnjivanje klera kako bi se narod odalečio od crkava, te kroz pokušaje   raskola u hijerarhiji.
Ekstremisti u Hrvatskoj nisu spremni za suživot. Koliko će napora, a možda i  žrtava, zahtjevati okončanje ovog poglavlja borbe Hrvata u obrani svog dostojanstva od najezde retrogradnih snaga, teško je predvidjeti. Jer te će snage  sve manje birati sredstva u svom podlom nastojanju da uspostave balkanski projekt, dekroatizaciju i dekatolizaciju.  (Fokus, 25. 09. 2008.)


18. rujna 2008.
Na hrvatskoj politički sceni, igre, spletke i krinke
BIG BROTHER - VEĆI OD BIG BROTHERA
Domagoj Ante PETRIĆ
S velikom žalošću, lokalni su showmakeri ustanovili da je gledanost Big Brothera na hrvatskom kanalu koj emitira tu seriju znantno spala i da je ona u stalnom opadanju. Iako su jednom dijelu gledateljstva mogle na početku biti zanimljive u tom programu međusobne svađe, hirovi, šale, ljubljenja, galama, mračne priče ili tobožnje ispovijedi, slabosti i tuge te navodna neizvjestnost o tome tko će jednoga ili druga tjedna biti isključen iz tog natječaja - u kojem se nekoliko osoba natječe u jednom velikom Ničemu oko baš ničega -, ubrzo se otkriva da sve manji broj ljudi prati takvu igru. Koja - kako kažu - nikome mnogo de škodi a niti ima neku opaku pozadinu. I eto, ona propada, koliko god je nametana u sam obiteljski dnevni boravak preko malih ekrana, u najpodobnijim satovima za opuštanja oko televizora.

Danas se osjeća da na sličan način jedan mnogo važniji javni spektakl, onaj koji bi trebao određivati politički život a ne samo pružiti opuštanje i razonadu, doživljava sličnu sudbinu. U rasplamsanoj politici koja se stvara u Zagrebu i u Beogradu za Hrvatsku, nekoliko istinitih ''prepucavanja'' ali i prevelik broj dogovorenih kandidatura pod tobobože oprečnim sloganima i siglama, uz svađe i predbacivanja, iskonstruirana obečanja čiji autori imaju čvrstu namjeru da ih nikada ne ispune-, oduzimaju vjerodostojnost javnom životu.Vukovi iz istoga čopora koji se pojavljuju iz oprečnih šuma, zmije iz istoga legla, bajke raznoga sadržaja a ipak iz istoga izvora, mogle bi sa svrhom Balkanske Federacije odigrati sličan igrokaz kao Big Brother, Ali s mnogo opasnijim posljedicama. Sve veći broj građana to danas znade, neki su došli do spoznaje intuicijom a neki racionalnom analizom prativši pomno djelovanje tih ''velikih'' aktera.

Dakle, građani očekuju kraj maskenballa , ali maskenball ne jenjava. Traže predsjedničkog kandidata čistih ruku, istinskoga znanja i koji bi volio svoj narod, a takav kandidat danas nije u povorci. Priželjkuju dobrovoljno skidanje krinki (a to zasigurno nije moguče), žele modernizaciju gospodarstva i državne uprave, oslobađanje poduzetnika od apsurdnih nametanja i regulativa bez kršenja prava zaposlenika, slobodu izražavanja u svim medijima, poštivanje većine -dakle poštivanje hrvatskog, kršćanskog i demokratskog naroda, kojega se kleveće kroz njegovu davnu i nedavnu povijest i kojem totalitarne i korumpirane manjine podrezuje pravo na javno djelovanje. U stvari, narod očekuje ono što danas samo dobiva kapaljkom, kao milodar u vlastitoj zemlji.

Mnoge nade koje su niknule 2004. tada opravdanim očekivanjem skorog ulaska Republike Hrvatske u Europsku uniju, danas pomalo venu, odnosno zaleđene su. Odgoda modernizacije, odgoda dubokog preustrojstva pravosuđa, veće medijske slobode, na čekanju su. Europska unija nije rješenje samo po sebi, ali moglo bi donijeti stanobviti napredak na putu prema modernoj demokraciji. Međutim, prema mnogim vjerodostojnim informacijama iz Bruxellesa, Hrvatska ne će uči u tu zajednicu prije 2012. godine (i to, eventualno, kažu strani sručnjaci, bude li zaista velikih napora u Zagrebu u tom pravcu, i iskrenih stavova na vrhu Unije). Takvom zastoju doprinijelo je po svemu sudeči imenovanje Vesne Pusić u Vladi s nevejorajatnim ovlastima i s postavljanjem njenog teama u tu sferu administrativnog i diplomatskog posla s Europskom unijom. To imenovanje je zapanjilo hrvatsku demokratsku javnost pred nekoliko mjeseci i vjerojatno je dovelo do sadašnjega lošeg stanja, u kojem se realni europski termini moraju znatno pomaknuti.

Što sada? Zasigurno lijevičari znadu zašto rade to što rade, oni plan imaju i za trenutak kad će nastupiti negativne posljedice za Hrvatsku. Ima li svoj plan za taj trenutak hrvatska demokratska strana?

Vrativši se na naš redoslijed budučih zbivanja, postavlja se pitanje što će se dogoditi 2010. na predsjedničkim izborima, s kandidatima koji se danas nameću ili insinuiraju? Zatim, što će se u ozračju naredne eurofrustracije, dogoditi u parlamentarnim izborima koji će brzo nakon toga usljediti? Za to razdoblje imaju svoj plan oni koji državnu upravu koće, koji njenu diplomaciju okreću prema Balkanu, oni koji su administrativni aparat isprepleli M+M elmentima, izolirali Hrvate u iseljeništvu, oskvrnuli povijest, povrijedili Katoličku crkvu, ponizili hrvatske branitelje.

Hrvatska ima danas kao utjehu, koliko god to izgledalo nejasno kad se radi o kulturnom njenom razvitku, i o društveno-gospodarskom boljitku, da se ona faktički več nalazi u NATO-u, a taj Savez pruža okvire sigurnosti u kojima se može sačuvati nezavisnost. To je mnogo, to je sve ono osnovno. A za sve ono drugo što nam je neophodno potrebno, treba dati podršku zaista onim danasa marginaliziranim političarima koji su se dokazali djelima pri oslabađanju Republike Hrvatske, pri stvaranju njene demokracije, onima koji djelima i osobnim životom predstavljaju jamstvo vjernosti svom narodu. Možda će lokalni izbori koji su pred nama početkom 2009., omogučiti da neki od najboljih i najsposobnijih preskoće obruč koji su često isključeni iz sfere odluka.

Što se Big Brothera tiče, nije važno hoče li neki telemarketing nekim trikom vratiti ga u središte pažnje. Važno je da ulazak čestitik ljudi i snaga u centar javnoga života povrati povjerenje građana u političke stranke i djelatnost.

 

11. rujna 2008.
Rasprave su preuranjene, ali može im se dati koristan smisao
POREDALI SU SE KANDIDATI ZA PREDSJEDNIKA
Domagoj Ante PETRIĆ

Več kada je  kampanja za predsjedničke izbore krenula zaista prerano, treba nastojati da ona bude  što korisnija za hrvatsko političko zdravlje. Više se u javnosti raspravlja, pod pritiskom medija, o predkandidatima za izbore koji će se  odigrati početkom 2010., nego o također važnim lokalnim izborima. Strasti su se rasplamsale oko budučega predsjednika, pa igru treba prihvatiti mirno, s jasnom vizijom o onome što definitivna demokratizacija i modernizacija Republike Hrvatske iziskuje.  Neki analitičari, sa stanovitom dozom ironije, smatraju da je rasprava o Pantovčaku počela čak i porekasno. Zapravo devet godina prekasno, jer se i široka javnost  osvješčuje i dolazi do spoznaje da nije današnji stanar Pantovčaka dio nekog fatalnog udesa Hrvatske. Mnogi shvaćaju tek danas  da su ovlasti Pantovčaka zaista velike, pa preispituju kako su se  one koristile,  nasuprot onoga u što nas je uvjeravala marksistička mašinerija od kraja  1999. godine. Prema njihovim floskulama na Pantovčaku može sjediti bilo tko, glavno da je ''čimbenik ravnoteže, smirivanja i korektiv''. Kao neki moderator televizijskog programa ''Farma''.
Međutim, Republika Hrvatska, Hrvati u Bosni i Hercegovini i Hrvati diljem svijeta (koji moraju konačno te  ponovno biti priznati kao sastavni dio hrvatskoga korpusa), nisu ni neka farma niti dio neke farme. Sada se kroz predkandidature o kojima se govori, pa kroz analizu raznih osobnosti, shvaća da navodni moderator može  uvjetovati  i usmjeriti vanjsku, obrambenu,  obavještajnu, pa čak i pravosudnu politiku. Mogao bi - kad bi bi to htio -, na ljestvici vrijednosti u državi zamjeniti na samom  vrhu, oslobođenje Knina s plesovima Mongolije. Mogao bi - kad bi to htio - biskupe prozivati kao neke nitkove na osnovi krivotvorina, a čak i izaslanike Svete Stolice podvrgnuti balkansko-komunističkim trikovima  proceduralne igre. Mogao bi - kad bi to htio - staviti u pitanje odluke NATO-a u kriznim trenucima. Može - kad bi to htio - iz impresivno obiljne pismohrane dokumenata Europske unije primiti  se samo onih paragrafa koji bi eventualno mogli nauditi društvu, a ignorirati, na primjer, rezoluciju koja osuđuje komunistička zlodjela. Mogao bi  - kad bi mu se prohtjelo, - posijati svoje ljude po bezbroj položaja te  uvezati istomišljenike iz drugih stranaka u državnom aparatu, u svoj filozofski sustav. Nigdje na svjetu, predsjednička uloga nije samo ceremonijalna, a u Europi ima  malo država gdje je ona toliko izvršna, toliko močna,  koliko je to u Hrvatskoj.
U interesu je naše države da ona ne uđe u neku spiralu napetosti, bilo kroz lokalne bilo kroz predsjedničke izbore. Za sada kao što je i vidljivo, o tome nema govora: osim imena Miroslava Tuđmana, koga bi želejli građani desnoga centra, sva druga imena kojima je počela predizborna igra, veoma su slična. (Zapravo po medijima kruže kao kandidati  Z.Milanović, Lj. Jurčić, V. Pusić. R. Čačić. I. Sanader, A. Hebrang, N. Vidošević, Vedriš, i još njih nekolicina, op. Ur.) Govoriti o ideološkim razlikama nije razumno, eventualno se mogu naslučivati neke razlike  što  se tiče sfera gospodarskih interesa, ali ne bi se  trebalo kladiti niti na te razlike.  Logično je, ipak, da u okviru velikog sučeljavanja stranačkih ustrojstava, može doči do nekih bučnih  ispada i grubih riječi, što će svakako biti medijski popraćeno na veoma uvjerljiv način kako bi se pomislilo da zaista postoje bitne razlike.
Predsjedniku Republike nitko ne može uskratiti pravo na sudjelovanje  u procesu određivanja kandidata, niti osporavati odluku da se i dalje aktivno bavi politikom kad mu mandat završi. To njegovo djelovanje  se je osjetilo i tijekom svih ovih preuranjenih ali i poučnih diskusija. Sada, nitko ne bi smio zamjeriti istinskim hrvatskim braniteljima, onima koji su zaista prošli kroz bitke  Domovinskoga rata, da predlože i oni svoja imena ( ''papirnati'' branitelji  će to svakako učiniti) niti raznim drugim političkim, intelektualnim i inim krugovima da podrže jednu ili drugu ličnost, bilo kroz stranke bilo kao nezavisne kandidate.
Možda bi naša javnost trebala prihvatiti poruku Benedikta XVI. iz Cagliarija, na dan Male Gospe, kad je od kršćana zatražio snažnu zauzetost, više djelima nego riječima, na polju politike i gospodarstva, kako bi pripadnici  novih pokoljenja političara i gospodarstvenika dali odgovor izazovima ovog vremena. U Hrvatskoj problemi koji čekaju na rješenje, zaista su veliki, pa neka rasprave potraju, neka se iza fraza pokažu djela, karakteri i volja kandidata.




29. kolovoza 2008.
Poklonici srpske politike i kapitala pripremaju hrvatsku javnost
NOVAC MOŽE IMATI I MIRIS I BOJU
Domagoj Ante PETRIĆ
Jedan je zagrebački dnevnik kao glavni naslov na svojoj prvoj stranici objavio (23. kolovoza 2008.), vijest, najavu ili ''otkriće'' da je Hrvatska gladna i žedna srpskoga kapitala, te da su u tome složne Hrvatska demokratska zajednica, Socijaldemokratska partija, Hrvatska narodna stranka i Hrvatska stranka prava. Opširan članak o tome na 4. i 5. stranici nije uopće bogat argumentima, a osniva se na izjavama gg. Jurčića (SDP), Čačića (HNS), Polančeca (HDZ) i Đapića (HSP) iz politike, Tonija Šaškora (zaštitara iz Splita), Ivana Mrškora (učenika iz Zagreba), Ivane Baranić (povjesničarke umjetnosti), te na nastojanjima velikih srpskih nosioca kapitala gg. Miškovića i Mitrovića, te drugih za sada neimonovanih prekograničnih tajkuna . Odnosno drugih ulagača, čija imena se možda javno ne žele spominjati. Izjava Damira Polančeca, potpredsjednika Vlade i ministra gospodarstva, u stvari uopće ne opravdava to da se HDZ obuhvaća takvim ''bombastičkim'' naslovom. Prema pisanju istoga dnevnika, drugačiji je slučaj gg. Jurčića (SDP) i Čačića (HNS). Ali ipak taj članak nameće sumnju da se možda u HDZ-u i u Vladi događa još nešto u tom istom smislu, pa novine to znaju ali nisu htjele objaviti za sada. Naravno, to su tek nagađanja nekih ekonomista.

Naslovnica i opširan članak u tom zagrebačkom dnevniku, u stvari potiče na vapaj za srpskim kapitalom, pa tako izgleda da ga se priziva zato jer je srpski, a ne zato jer bi imao neka drugačija vanredno pozitivna označja. Hoče li druga neka naslovna stranica biti posvćena američkom, japanskom, francuskom ili norveškom kapitalu? Baš i nema izgleda da će se to dogoditi u današnjem Zagrebu.

Glavni argumenti kojima novina promovira ulazak srpskoga kapitala u Republiku Hrvatsku nisu niti posebna potreba za njim, ni želja Hrvata, ni glad ni žeđ naroda, nego činjenica da ima stanoviti broj hrvatskih tvrtki koje ulažu i u Srbiju, te da ''novac nema boju ni miris ni nacionalnost''.
Istina jest, što se prvog obrazloženja tiče, da su neke hrvatske tvrtke sveukupno ulagale u posljednjih osam godina u Srbiji (oko 300 milijuna eura), te da tamo rade tek s manjim poteškočama. One su ipak podvrgle svoj kapital rizičnim uvjetima. Beogradske vlasti nastoje jamčiti našim ulagačima nesmetan rad, što im uvijek i ne uspjeva. A itekako je razumno da se hrvatske tvrtke koliko-toliko u susjednoj zemlji toleriraju, iz dva osnovna razloga: prvo, ozbiljni svjetski ulagači i dalje Srbiju zaobilaze (čak je i ruski kapital uglavnom suzdržan) pa je svačiji novac u toj zemlji prijeko potreban. A drugo, nikada Hrvatska nije izvršila agresiju na srpsko područje, pa zašto bi onda hrvatke firme bile diskriminirane? Na vrhu hrvatske države, u Hrvatskoj vojsci, u hrvatskim strankama, u hrvatskim medijima, u hrvatskim firmama nitko ne zahtjeva vojni pohod na Srbiju niti aneksiju nekog dijela susjedne zemlje našoj državi. U Srbiji je nažalost, stanje još uvijek suprotno, jer su ekspanzijonističke snage i njihovi predstavnici veoma snažni u svim javnim segmentima društva, te su od izbora do izbora, te snage uvijek blizu osvajanja vlasti, uz snažnu retoriku o stvaranju neke njihove ''krajine'' nad dobrim dijelom teritorija Republike Hrvatske.

Iz izjava gg. Jurčića i Čačića, prema tome kako ih je taj dnevni list objavio, novac nema ni boje ni mirisa ni nacionalnosti, a to je fraza koja se ponavlja več dugi niz stolječa, zapravo od kada je rimski car Vespazijan odbrusio svom sinu Titusu onu glasovitu izreku ''pecu a non olet'', na njegovu primjedbu o zlatnicima zagađenima urinom. Ipak, novac se rezlikuje od novca, zbog svom podrijetlu, a ponekad i po konačnoj svrsi koju mu vlasnik daje. Proučavanje podrijetla morao bi biti predmetom financijske etike, koja ne postoji, kao što to kaže talijanski autor Roberto Saviano. Ali ako financijska etika ne postoji, tvrdi Saviano, onda nasuprot tome moramo prihvatiti njegovu tvrdnju da neka ulaganja imaju svoj određeni cilj, a taj cilj ne mora uvijek biti ograničen na stvaranje eksluzivno financijske dobiti. O tom cilju treba raspravljati, on je povezan s podrijetlom, a prema dugogodišnjim istragama samoga Saviana, on često ima kao svrhu stvaranje političke moći ili ortaštva.

Isto kao u postsovjetskoj Rusiji, tako i u Srbiji postoji zamjetiv kapital povezan s državnim, obavještajnim (prema tome i vojnim) i političkim strukturama. Stvarati u Hrvatskoj ozračje u kojem bi se takav kapital smatrao prijeko nužnim Hrvatskoj, možda nema samo senzacijonalističku namjeru. Na političkim položajima u društvu, zaista je vrijeme da se uz primjenu izvozačke strategije, razmisli o privlaćenju i promidžbi onih stranih kapitala koji zaista i zajamčeno nemaju ni lošu boju ni loš miris, pa prema tome ne rade na stvaranju carinske, prometne, kulturološke i obavještajne i jugo-unije.

 

22. kolovoza 2008.
Hrvatskoj nedostaje  strategija  obrane  i očuvanja  mira
Agresija na Gruziju uzdrmala  je prpivid stabilnosti
Domagoj Ante PETRIĆ
Razdor kojega među Hrvatima stvaraju lokalni  aktivisti proruske kagebeovske mašinerije i  ''zapadnoga Balkana'', dokazuju koliko je razrađena strategija koja bi trebala obnoviti  Hladni rat na ovim područjima. Koliko god i u Beogradu i u Moskvi nastoje prikazati da je ruska agresija na Gruziju odmazda zbog neovisnosti Kosova - koju  su poduprijele Sjedinjene Američke Države -, ipak neovisni analitičari kao Eduard Limonov, priznavaju da ''u međunarodnim odnosima XXI. stoljeća ne govori se više o osvetama. Danas se govori isključivo o uspostavi prethodnoga stanja ili o šahovskim potezima koji ruše  raspored suparnika. U slučaju Kosova, nemoguč je povratak na staro. Istovremeno, niti  na Baltiku, nema  povratka na staro niti je  moguće   napredovanje Putinovih snaga, već se radi o  utvrđivanju pozicija za iduču veću krizu. Dakle, ostaju  nam Ukrajina, južni Jadran te  Bosna i Hercegovina kao vjerojatan  scenarij za neki novi sukob, u bližem-srednjem roku.'' Oporbeni ruski referent u svojoj analizi, smatra da je politika Kremlja ''opasna za Rusiju'', jer  je izazivanje NATO-a u Gruziji sada dovoljan razlog za ''novu utrku naoružavanja i američkog traženja slabih točaka ruske tehnologije i gospodarstva. Imamo ih mnogo i naši potencijalni neprijatelji ih poznaju. Zaista, nama je trebalo 20 godina mira a ne ponavljanje onog poglavlja naše  povijesti koje nam je donijelo potpunu krizu'', smatra Limonov, misleći pri tome na pokušaj takmičenja sa Zapadom nakon 1978.

Postavljanje ruskih nuklearnih raketa SS-21 u Južnoj Osetiji, raspored kojeg je priznao i Vladimir Putin, te razaranje gruzijskih vojnih, civilnih pa i športskih objekata na obali i u unutrašnjosti zemlje, jasno dokazuju da je cijela kriza buknula ne zbog gruzijskog pokušaja da uspostavi svoju suverenost nad čitavim svojim legalno priznatim državnim teritorijem, nego zbog prije izrađenog  ruskog plana aneksije. Ona donosi unapređenje ruskih nuklearnih jedinica prema Srednjoj i Zapadnoj Europi, a gruzijska vlada je svojim frustriranim pokušajem oslobođanja Južne Osetije samo dala povod za rusku invaziju.

Otac moderne britanske strategije, Halford Mackinder, najavio je pred točno 100 godina da će  ''Eurazija'' biti kljuć za  prevlast nad Europom, Bliskim i Srednjim Istokom te nad Mediteranom. Dakle, nad svim onim što je tada bilo važno za svijet koji se je bio najvažniji za  gospodarstvo, te u vojnoj strategiji i  pri razmatranju znanosti i kulture. U suvremenim danima, Zbigniew Brzezinski predviđa da su   Kaspijsko i Crno More te Kavkaz, žarište najtežih kriza s kojima će se svijet suočiti u idučih 20 godina. Zato je ono  sablazno popuštanje NATO-a pred Moskvom - na svom zasjedanju u Bukureštu  početkom travnja 2008., -  kad su vrata obrambenog saveza zatvorena i Ukrajini i Gruziji, ohrabrilo ekspanzijonistički Kremlj u ovom vojnom pohodu.

Mnogo se je pisalo  i u Hrvatskoj na veoma frivolan način o navodno neopravdanom pokušaju predsjednika Mihaila Shaakasvilkija da objedini svoju  zemlju prema međunarodno priznatim granicama. Nasuprot takvih tvrdnji, vidljivo je da je Tbilisi želio  time  zaustaviti takđer obnovljene valove useljavanja ruskoga i azijskoga pučanstva u Južnu Osetiju i Abhaziju, te militarizaciju teritorija. Isto tako je  zanimljivo koliko se  malo pažnje pruža u Hrvatskoj opravdanim strahovima Ukrajine (druge od zemalja oštećenih odlukom u Bukureštu), da će upravo  ona sada biti na redu moskovskog ekspanzijonizma: ako ničega drugoga, u Kijevu se boje pokušaja podijele  zemlje, podijele kojom bi istočni dio, s Krimom i Sebastopolom te tamošnjom vojnom bazom,  pripao ruskoj manjini, uključenoj u obnovljene   snove Petra Velikoga i Staljina. Poljaci, koji si ne stvaraju iluzije o namjerama Kremlja, ipak smatraju da ih NATO štiti i da im je sigurnost mnogo veća. Prema anketi  koju je objavio varšavski  tjednik ''Wprost'',  40 posto naroda smatra da je Rusija stvarna  opasnost za integritet države, a preko 50 posto želi da Međunarodni sud pravde sudi moskovskom vodstvu zbog ''genocida'' u Čečeniji i agrsije na Gruziju.
Dobro ustoličena mreža KGB-a i  KOS-a  na visolim pozicijama u Zagrebu (odnosno mreža njihovih reformiranih organizacija), uopće ne dozvoljava građanima da razmišljaju o poziciji Hrvatske u cijelom tom razvoju zbivanja. Posebice se trude  da javnost ne razmišlja o  položaju Hrvata u Bosni i Hercegovini i  opasnostima koje su pred njima. Strateška važnost  Dubrovnika, otoka i uopće Jadrana ne nalazi mjesta u javnim raspravama, a na vrhu naše tobožnje demokratske ''elite'' postoji nacionalna strategija u vezi s tim jadranskim pojasom. Mirno se promatra kako se tamo   se mijenja geoekonomska slika u korist mafija i ruskih interesa. Nasuprot tome, opaža se agresivni porast provokacija protiv branitelja  osnovnih ljudskih vrijednosti u društvu a isto tako dolazi do vrhunca   kidanja  veza Republike Hrvatskom s hrvatskom dijasporom na demokratskom Zapadu. Sve je to vidljiv preduvjet da se od Kavkaza prema Hrvatskoj otvore putevi stranim čimbenicima, eventualnoj agresiji s Istoka

 

Fokus, 14. kolovoza 2008.
Ucijena nosioca razdora i smrti može se još uvijek nadvladati u Hrvatskoj Protiv domovine i crkve - Uvijek spremni
Domagoj Ante PETRIĆ
''Nosim kapu na tri roga i borim se protiv Boga, protiv popova i oltara, tamljana i sestara'''', morala su pjevati djeca po osnovnim prihvatilištima, školama, ljetovalištima i domovima Jugoslavije, jer ta se je borbenost prema Stvoritelju, prema Otkupitelju, prema Božjem Duhu i njegovim darovima i nadahnučima trebala pretvoriti u jezgru jugoslavenske zajednice. Sve pod znakom ''crvene zvezde'', stotine Titovih slika i drugih simbola boljševičkoga svijeta.

Kod mnogih koji su ta vremena preživjeli, a u tim vremenima i bezobzirno napredovali na grbaći i krvi čestitih Hrvata, ta nametnuta mržnja prema Stvoritelju i mržnja prema svemu što je On usadio u ljudsku prirodu kao putokaz prema općem i osobnom dobru-, i danas se primjećuje. U slučaju Hrvata, ta mržnja je bila posebno povezana s odbojnošću i prezirom prema vlastitoj domovini i svemu onome što domovinu predstavlja, oplemenuje i osposobljava za opstojnost. Tom procesu mržnje kao da nema kraja, dapače, on je u porastu od kraja 2007. do danas, aa ne vidi mu se završetak iz razloga što je taj patološki osjećaj podmazivan financijskim sredstvima i utjecajem znatne skupine moćnika koji nisu demokratske promjene i nezavisnost Hrvatske doživjeli kao početak novog povjesnog razdoblja nego tek kao kozmetičku reformu sustava.

KOS, PARTIJA I NEKE SEKTE

Nije prema tome čudo, što je Crkva u Hrvata pod neprestanom paljbom, koje se povezuje i danas s paljbom na nacionalne i socijalne interese naroda. Tako je svakodnevno vidljivo u javnom životu da udarci koje zadobivaju vjera i njene institucije, nekim se povjesnim automatizmom usmjeravaju istovremeno na neiskorjenivo domoljublje naroda. Treba naglasiti da u nekim zemljama bivše Jugoslavije, u onim strukturama moći koji slijepo slijede marksističku i udbašku dogmu, ima i onih - posebice neđu nekim drugaricama na visolim državnim dužnostima- koje su upale u razne egzotične sekte. Te sljedbe bi im trebale priskrbiti gotovo nadljudsku energiju, viječnu mladost a k tome i vlast nad svojim okruženjem. Ipak, muškarci koji potjeću iz tih istih marksističko-kosovskih odreda rijetko su skloni ezoterizmu: oni su mnogo realniji pa im mafijski poslovi više privlaće pažnju. U Makedoniji, na primjer bilo je takvih pojava, a one su možda još i snažnije što se više ide prema Zapadu toga bivšega područja Jugoslavije. Kod nas zapadnije, životni standard je viši i stvara još veće napasti.

NEMA TEORIJE ZAVJERE

Svaka teorija zavjere je opasna pojava, jer ona ne samo da proizvodi psihološka opterećenja nego nameće i pojmove kolektivnje krivnje, uz stalno zabavljanje prošlošću, koja se ne može popraviti. Kako je to obrazožio na veoma sažet način Timur Jakobašvili, član gruzijske vlade koji već nekoliko mjeseci nije skrivao strah od unutarnjih sabotaža i prevrata, dakle prilično prije nego što je buknuo otvoreni rat s Rusijom, ''možemo govoriti o interesnim klanovima koji na osnovi mržnje žele apsolutnu vlast, zatim poradi tuđinske ovisnosti žele da ta vlast bude u stvari tuđinska, a zbog opakosti svojih namjera moraju djelovati zakrabuljeni među nama i to s dobrom grupacijskom organizacijom. Među nama. Nasuprot njih, miroljubivi i pošteni ljudi ne osjećaju potrebu niti prekrivanja, niti tajnovitosti niti fizičke ili drugačije nasilnosti. Uopće nisu organizirani, a morat će se organizirati od danas na sutra, jer nam prijeti i regionalna i unutarnja opasnost prevrata.''

 

U Hrvatskoj, ova zla koja stvaraju umovi zarobljeni u Titovom kultu i u ovisnosti o beogradskim službama, moći će se odstraniti s našeg obzora snažnim djelovanjem onih koji su inmuni na prijetnje, imuni na razne oblike ucjena, na razne oblike korupcijskih ponuda. Činjenica jest da se ogromna večina hrvatskoga naroda nalazi u toj moralnoj hijerarhiji ljudi, ali ta ogromna većina u mirnodopskim razdobljima pretvorila se je u ''šutljivu i neorganiziranu većinu.''

Crkva bdije nad vjerskim i moralnim vrednotama Hrvata, ali politički Hrvati su ti koji mimo današnjih varki, trebaju jačati duh obrane i građanske svjesti. Zbivanja u Gruziji, prouzročila su blizu naših istočnih granica euforične izjave koje govore o povratku na staro. Koliko je god bolno priznati tu činjenicu, opet postoje strukture koje srednjeročno mogu pokušati takav obrat.




Fokus, 7. kolovoza 2008.
Teško je Hrvatskoj  napredovati  uz aveti crvene ideologije i istočnjačkog ekspanzionizma
I dalje čuvamo spomenike komunističkoj mržnjji
Domagoj Ante PETRIĆ
Spomenik Žrtvama komunizma kojeg je 12. lipnja 2007. otkrio u punom središtu Washingtona predsjednik George Walker Bush, tek 300 metara od Kapitolija, na križanju avenija New Jersey i Massachussetts, ''spomenik je stotinjku milijuna ljudi koje je taj kriminalni sustav izravno poubijao. On nas istovremeno  podsjeća i na patnje još četiri ili pet puta većem broju ljudi koji su izgubili godine svoje slobode i životnoga vijeka, svoje zdravlje i svoja osnovna prava pod strahovladom crvene zvijezde i srpa i čekića'' rekao je Lee Edwards, na dan inauguracije. Samo pet vlada od svih oslobođenih zemalja crvene diktature, naveo je Edwards, pokazalo je  interes za  zajednički projekt  po kojem  bi trebalo spojiti stotinjak država svijeta podizanjem jednakih ili sličnih spomenika, a svakom tom prigodom trebao bi se održati lokalni simpozij o ''crvenoj zmiji koja za sada tek spava pod suncem demokratske tolerancije.''
Ipak, povjesničar koji je pokrenuo tu inicijativu smatra da   je ohrabrujuće to što  su mnoge državne vlade i gradovi već zasebno podigli neke memorijalne centre i spomenike.  ''O kontinuitetu komunističke moći, ili intelektualne kastracije koju je teror ostavio iza sebe na područjima svoje vladavine, govore prepreke koje postoje na mnogim drugim  mjestima za slične projekte'', nadodao je Edwards, naglasivši da ga uopće ne zanima hoće li budući spomenici biti replike ovog  Washingtonskog  kipa od tri metra visine, ili drugačiji kipovi, ''jer ono što je važno jest suosjećanje, povijesno pamćenje, odlučnost pri odabiru budućnosti u slobodi. A to  iziskuje čvrste moralne stavove i mnoge vanjske simbole koji svima trebaju predstavljati    prekid usidrenja u prošlosti.''
Za ''Božicu slobode'', kako nazivaju spomenik u Washington, Edward Lee je objasnio da je ona smanjena reprodukcija kipa kojeg su u samo pet dana na trgu Tienanmen u Pekingu, podigli 1989.  kineski demokratski  studenti umjetnosti, prije nego su ih režimski tenkovi raznijeli  zajedno s njihovim umjetničkim djelom. Začetnik projekta i predsjednik Zaklade sjećanja na žrtve komunizma (Victims of Communism Memorial Foundation) spomenuo je i Hrvatsku među zemljama koje su pozvane da se uključe u inicijativu, ali nije ni malo vjerojatno da je Odbor dobio pozitivan odgovor iz Zagreba.
Rođen u Chicagu 1932., Lee Edwards je povjesničar, doktor političkih znanosti, profesor Političke filozofije na Katoličkom sveučilištu u Washingtonu, osnivač Instituta za Političko novinarstvo na Georgetown University, direktor zaklade ''Mladi Amerikanci za demokraciju'' te autor dvadesetak knjiga o političkim zbivanjima XX. kasnog stoljeća. On često spominje znanstvenika i pravoslovnog teologa  Aleksandra Šmemana  koji je s dubokom boli komentirao da ''se u Rusiji svakoga 20. prosinca slavi dan agenata CHEKA  - e, a oštro se  protive osudi komunizma koju je Parlament  Vijeća Europe donio 2006.'' 
U Zagrebu, Titov trg nije ništa manji spomenik u počast komunizmu od onoga spomenika Lenjinu  koji oskvrnjuje željeznički kolodvor u Sv. Petersburgu. Isto tako, svakotjedno  omalovažavanja ratnih i poratnih komunističkih masovnih zločina koji  dolaze s oba zagrebačka politička brežuljka, nisu manje opasne pojave od Lukašenkovih ili Karadžićevih hvalospjeva ''svetim'' obredima smrti koje su obavljale njihove izluđene jedinice. Lukašenko čak nije htio svojoj smrtonosnoj tajnoj policiji promijeniti naziv, ona se i dalje zove.KGB.
U Hrvatskoj treba podignuti dostojan, i opće obuhvatan spomenik posvećen isključivo žrtvama komunizma, jer nasuprot,  imena njihovih komunističkih  krvnika nose još i danas trgovi, ulice, javna mjesta pa i neka velika poduzeća. Sve druge žrtve već imaju dostojna spomen mjesta gdje im se odaje počast, ali žrtve Crvene armije na našem istoku, pa žrtve lokalnih postrojbi boljševičke mašinerije, dostojnoga spomenika nemaju.  Takav spomenik, spomenik žrtvama komunizma,  će biti moguć tek kad dođe do okončanja  cijele totalitarne agitacije koja se provodi u Hrvatskoj iz politike i preko medija. Ne trebamo se uspoređivati s Putinovom Rusijom, ali  u Hrvatskoj se osjeća koliko je rad jugoslavena i marksističkih dogmatičara, označen i dalje  nedjelima njihovih prethodnika. Izvršitelja  genocida i  avangardom ustrojstva koji je htio okupirati čak i austrijsku Korušku, te sjeveroistok Italije -  za Beograd i za Staljina. Ta vremena niti nisu toliko davna, makar je projekt u starom obliku propao, a tek se prilagođava novim vremenima.



Fokus, 31. srpnja 2008.
Naivci, neokomunisti i Moskva očekuju pobjedu ''alternativne politike''u SAD-u
OBAMA  U  SLABOSTIMA  EUROPE TRAŽI  SVOJU  POBJEDU
Domagoj Ante PETRIĆ     
Na Brandenburgskim vratima u Berlinu, 150.000 tisuća ljudi pljeskalo je i skandiralo Baracku Obami. Prema nezavisnim promatračima, od tog mnoštva preko 60 posto bili su članovi ''zelenih'' stranaka, PDS-a i SPD-a, koji su očito u Obami  prepoznali slabost Amerike (ili se ponadali u to), uz zamisao da je on  neka vrsta mosta kojim će se preči put od  onih Sjedinjenih Američkih Država koje su imale glavnu ulogu u II. Svjetskom ratu (a zatim  pri  rušenju  komunizma  i  ujedinjenja Njemačke), s jedne strane, do one neke buduće Amerike koja bi trebala biti moralno i politički - pa s time i vojno - veoma slaba. Toliko,  koliko to žele svi  oni  od Moskve i ''Zapadnoga Balkana'' pa do Atlantika,  koji su stvarali,  podržavali ili tolerirali diktature na našem kontinentu tijekom XX. stoljeća, pa sve do 1990. godine. Uz to, postoji i stanovit broj naivaca koji misle da politika jednostranoga razoružavanja i popuštanja vodi k općem razoružanju, i da odustajanje od filozofije koja je na  Zapadu urodila plodovima slobode - može doći do nekog isto tako slobodnog ljudskog kozmosa.  

Što je to velikoga i dobroga uradio senator  Obama iz Illinoisa za pad Berlinskoga zida, ili barem za napredak  europejaca  na bilo kojem polju, pa time   zaslužio Brandenburgska vrata?  Na tom je mjestu čak želio snimiti i jedan predizborni spot za svoju predizbornu kampanju, te  htio je povezati svoju priču s onom Johna F. Kennedya na istom mjestu. Međutim, posljedice takvih pokušaju u američkoj javnosti nanijele su mu veću štetu nego dobit.   Usporedio se je s Mojsijom, što se tiče vladanja nad  morskim silama, kad je najavio da će zaustaviti  porast visine oceanskih voda,  prikazao se kao neki Mesija, uz primjetljivi prizvuk rasističkoga revanšizma. Euro-Amerika, savez civilizacija, civilizacija saveza, tisuću godinu mira i sreće, stoljeće napretka i beskrajne ljubavi. Step by step, my dear, poručila mu je Margaret Thatcher, zahtijevajući od njega da umjesto  cvjetnih  igara ponudi svojim sugrađanima i stranim prijateljima svoj program bez dvosmislenih izreka i djelomičnih proturječja. U Londonu, nakon berlinske i  pariške apoteoze, čak je i Gordon Brown - iako laburist -, pokazao  prema američkom demokratskom kandidatu državničku rezerviranost. Obama, koji  želi  promijeniti klimatsko stanje na našem planetu i pomoći stvaranju Zapadnoga Balkana kao ''preduvjetu za svjetski mir'',  najavio je da će ponovno biti izabran za predsjednika 2012., nakon čega će u Bijelu kuću ''vjerojatno'' uči Hillary Clinton, koja bi ga trebala  imenovati državnim tajnikom.

Prema anketama s kojima raspolaže The Heritage Foundation, 53 posto građana Europske unije izabralo bi Obamu za predsjednika. za predsjednika Sjedinjenih Američkih Država. Teško je odrediti je li to  odraz osjećaja  mržnje ili zavisti tog djela Europe prema Sjevernoj Americi, ili je to posljedica kompleksa inferiornosti  nekih europljana  koji još uvijek znadu da su vrednote koje Obama narušava, ključ postojanja  američkih prednosti ispred europskih slabosti.
John Mc Cain je, navodno, u Europi poražen, a iščekivanja da će pasti i u svojoj domovini  su tolika da je pred nekoliko dana Rusija predložila stvaranje jednog  jedinstvenog obrambenog bloka (s neizravnim ukidanjem današnjega modela NATO-a), koji bi obuhvaćao od Vancouvera do Vladivostoka, koji bi uključio Rusiju kao centralnu bikontinentalnu velesilu. Dmitri Rogozin, ruski izaslanik pri Atlantskom paktu, naglasio je da unatoč sadašnjem protivljenju, uskoro će i SAD početi razmatranjem tog prijedloga. Možda s Barackom Obamom na čelu?
''Moderna europska sigurnost preopterećena je problemima koje Europa sama ne može rješavati'', tvrdi se u ruskom dokumentu iznesenom pred NATO-m. A među pošastima našega dijela svijeta, ruska vlada spominje upravo i  samo širenje NATO-a, pa zatim stvarna zla, kao što su to  nemogućnost nadzora nad imigracijom, nad organiziranim kriminalom, nad prijetnjama terorizma, itd. A u jednom drugom  dokumentu, ''Koncepti ruske vanjske politike'', najavljuje se spremnost Rusije za preuzimanje ''glavne uloge na međunarodnoj sceni'', i na poduzimanje  jednostranih  akcija ukoliko Zapad ne želi koordinirati  svoju politiku s Moskvom. Naravno, među argumentima koji se navode za tu misiju, spominje se i energetska prevlast Rusije i njenih saveznika, u svjetskim razmjerima.

Kako djeluje agitacija u korist kandidata Demokratske stranke i snažan pritisak Moskve na hrvatski politički život, vidljivo je. Možda će se nakon izbora u studenom 2008., smiriti zanos naših jugonostalgičara što se promjena u Washingtonu tiče,  ali - na žalost - ogroman prostor koji im je poklonjen, u Zagrebu  ne će se smanjiti u naredno vrijeme: ne će, dok god ne dođe do demokratizacije unutarnjeg života političkih stranaka, normalizacije parlamentarizma i modernizacije državnih ustanova.



24. srpnja 2008.
Najavljena radikalizacija u Hrvatskoj - Balkanofili žele posebne povlastice i prava
Nakon Titoizma - Titoistički postitoizam
Domagoj Ante PETRIĆ
U Hrvatskoj postoji koordinirana operacija koja bi trebala održati na ''životu'' lik i djelo jugoslavenskoga predsjednika Tita, kao paradigme balkanskoga projekta. Uz to, sada se na javnoj sceni zamjećuje da agitprop izgrađuje još i neke neke druge personalizirane mitove. Ti mitovi se upisuju u isti projekt rekomunizacije i destabilizacije Republike Hrvatske, jer personalizirani mit često je podobniji od teoretske indoktrinacije, kad se o zavaravanju javnosti tiče. Politički sustavi mogu propasti, ali mistifikacija stanovitih njihovih nositelja može održavati opstanak lažne percepcije o tom sustavu. I pretvoriti se u poticaj za njihovu obnovu. U ovom slučaju, za obnovu Jugoslavije i diktature.

Titoizam je prošlost kao ogranak staljinizma, ali još uvijek nije pokopan kao projekt zacrtavanja nadnacionalne države u kojoj bi Hrvati opet bili podloženi stranoj hegemonističkoj regionalnoj sili. Svi njegovi slavitelji nedvojbeno nalaze se na toj operativnoj ''fronti''. Nekima od graditeljima tog sustava to nije dovoljno. Neki od njih žele ući u povijest po svojim osobnim negdašnjim ili novim ''titoističkim'' zaslugama, predsjednikovati povrh svake norme, biti i dalje uvaženi faktori hrvatske politike čak kad im istekne vrijeme zakonskog trajanja, pa makar im ustavno nije predviđena nikakva dodatna izvršna ovlast.

Luda i protuučinkovita zabrana u Umagu koncerta popularnoga kantautora Thompsona, a odmah zatim i splitki kazališni skandal - tek su dvije epizode koje su se zbile u samo četiri dana kao posljedice takvih protudemokratskih intervencija. Istovremeno, jedan savjetnik s Pantovčaka najavljuje (''Novi list'', 20.07.2008.) da će na vrhušci u Hrvatskoj doči do ''radikalizacije''. Veće radikalizacije? Što to znači? Opasno je najavljivati ''radikalizaciju. Nije moguče radikalizacijama predvidjeti granice. Međutim, lako im je otkriti razloge: što više kancelarija se na trgu Sv. Marka puni s osobama koje pripadaju istoj toj opciji, to će se više njihovih zahtjeva, pritisaka i ucjena pojavljivati na političkom polju. Toliko više radikalizacije. Tko to nije shvatio, zaista se je zabunio, a možda će i dalje griješiti. Crveni živi pjesak, kao svako totalitarno ili mafijaško područje, sve je zahtjevnji kad se u njega jednom zagazi.

Alberto Faleroni, analitičar komunističkog fenomena i europskih problema pred kraj XX. stoljeća, smatrao je da je jugoslavenski komunizam ''najpodlija varijanta'' te totalitarne doktrine i prakse. Pri tome naglasio je da to ne govori zbog kriminalnih Titovih foibi, jama i marševa smrti, ''jer su oni sastavni dio komunističke ideologije. Ako je to postojalo u Rusiji, u Ukrajini, u Kini, u Jugoslaviji, onda to nije samo izraz revolucionarnog ludila, nego i odraz same ideologije. Međutim, govorim o duplim i trostrukim igrama Titovih ljudi. Oni mogu igrati bilo koju ulogu, ali uvijek će ostati to što jesu: Titovi pijuni i totalitarne krtice u tuđim tijelima''. Možda se upravo zato još i danas jugokomunizam toliko spretno mimetizira i provlači između jednoga i drugoga zagrebačkoga brežuljka, od Markova trga do Pantovčaka, da je teško i odrediti koliko on glava ima. I tko je tko. Zaključuje se veoma jasno, prema izjavama tog savjetnika, da će stanar s Pantovčaka radikalizirati stavove u vezi regionalne integracije, i podržavanja kulta, odnosno svoje interpretacije, II. Svjetskoga rata, interpretacije kakvu je imao i sam Tito. Pa jasno je prema tome da Tito i njegovi sljedbenici - koji se prikazuju zaslužnima za sve napretke hrvatske demokracije (zamislite si, drugovi !) - ne mogu nakon kraja mandata, prihvatiti mirovanje: zato tim partijcima žele - živima ili mrtvima - osigurati kontinuitet njihove moći.

Uz to, pojavljuje se još jedna prijetnja hrvatskim slobodama: kako stvari stoje, na samom početku 2010. godine može se pojaviti lažna dilema što se tiče predsjedničkih izbora. Već su počeli manevri, kako bi došlo do situacije u kojoj bi građani nužno mogli birati između dvije relativno većinske ponude istoga podrijetla, istoga ideološkoga sadržaja, istoga regionalnoga usmjerenja, između nostalgičara poračja II. Svjetskoga rata.
Drskost, isprepletenost, rijetko viđena isprepletenost i podlosti ekstremista stavljaju na kušnju hrvatske građane. Mnoge od njih ovakvo stanje na vrhu države, baca u političku ravnodušnost, a k tome se sada pridodaje i opasno spominjanje radikalizacije. Nakon komunizma i postkomunizma, u Republici Hrvatskoj treba uslijediti puna institucionalizacija i stvarna demokratizacija. Nakon Jugoslavije i nakon balkanskih programa Titovoga tipa, potrebno je očuvati pun suverenitet i vrednote euroatlantske kulture i civilizacije, a to nije moguče s ''likovima'' koji sa sve snažnijim utjecajem služe stranim službama i mafijama Beograda i Moskve. A dodastno, o radikalizacijama i o arbitražnim ovlastima Titovih fantoma, zaista ne bi trebalo više govoriti.

 


1 - 2 - 3 - 4

....

 

Vijesti | Audio | Dom i svijet | Turizam | HIC TV | Oglasnik | Knjige | Hrvati izvan domovine | Linkovi | Marketing | O nama

Copyright 1999 - 2001 Croatian Information Centre. All rights reserved.
Included in this bulletn: Reproduction or copying of images is prohibited.
Croatian Information Centre - Service Agreements
Contact Croatian Information Centre