Politika



18. srpnja 2008.
Glasovanje u Saboru - Odjednom, trebalo bi birati između Europe i Katoličke crkve
Raskorak između istine i snažnih manjina
Domagoj Ante PETRIĆ
Kad je prošloga tjedna (09. srpnja 2008.) u Hrvatskom saboru izglasan zakon namijenjen sprječavanju diskriminacije, sa svim svojim izmjenama i nejasnoćama, tada su ankete javnoga mišljenja pokazale da je 70 posto hrvatskih građana protiv takvoga teksta koji je usvojen. Uz to, i bez obzira na sam sadržaj koji je djelomično veoma štetan za Hrvatsku, začudila je činjenica što je unatoč tako snažnom neodobravanju naroda, u Saboru tekst prošao s potporom od 99,80 posto glasova prisutnih zastupnika. To je zaista rekord jednoumlja u parlamentarnom životu demokratskih zemalja. (Jedna zastupnica HSS-a, Mariana Petir, izjasnila se je protiv, 117 sabornika ''za'', a jedan zastupnik HDZ-a, Ivan Bagarić, je bio suzdržan.) Ne ćemo danas govoriti o sadržaju spomenutoga zakona, kojega bi svaki hrvatski građanin trebao pomno pročitati kako bi shvatio njegove posljedice, niti ćemo govoriti o postupku kojim je postignut tako rekordan uspjeh predlagača tog teksta. Mnogo važnije je pod žurno razmisliti o razlozima i posljedicama opasnoga raskoraka koji se je zacrtao između hrvatskoga naroda i njegovih predstavnika. Predstavnika koji su izabrani pred samo osam mjeseci.
Upravo kako se to u svom pismu pita hrvatski iseljenik I. M., koji živi u Parizu i radi u jednom međunarodnom institutu za istraživanje javnosti, što se u Saboru može dogoditi ako, jednoga dana, netko predloži nekom budućem hipotetičnom parlamentarnom sastavu - uspostavljanje posebnih državnih veza sa Srbijom, Crnom Gorom, Bosnom i Hercegovinom , uz ekonomsku i carinsku uniju, zajedničku središnju banku, zajedničke obavještajne službe, obrambene i sigurnosne snage, zajedničke ''organe'' vanjske politike, itd. Što će se desiti u Saboru tada?
Zakon protiv diskriminacije, takav kakav je čudesno izglasan, zasigurno je remek-djelo svoje vrste, jer je čak nadmašio svojom konstrukcijom dobar dio sličnih zakona na snazi u EU, barem što se tiče ravnopravnosti kad se nekih skupina tiče. Na Gornjem gradu i Pantovčaku odlično je odrađen posao. A neki pobornici tog projekta izrazili su pri tome javno i cinično svoj prezir prema Katoličkoj crkvi.
Ipak, što se budućnosti Republike Hrvatske tiče, mnogo važnije od zakašnjele rasprave o tom zakonu, jest raspravljati o nečem što obilježuje javni život naše zemlje na političkom i kulturnom polju: žurno treba u krugovima Hrvata provesti raspravu o današnjoj dramatičnoj ograničenosti političkog, intelektualnog, stranačkog i institucionalnog prostora sloboda. Građani se pitaju na kojem forumu donošenja odluka, je moguće danas slobodno govoriti, slobodno djelovati, postavljati pitanja i predlagati programe za dobrobit našega naroda u Republici Hrvatskoj i izvan nje. Jer kad se o tome radi, u Hrvatskoj, na ljude odmah pada partijska, stranačka i medijska anatema, tako zvana ''stranačka stega'', ocrnjivanje, podmetanja i špiljske reakcije. To je oružje moćnih manjina kad se pojave neovisni ljudi, oni koji bi mogli staviti u pitanje iskonstruirane odluke, proraračune, natječaje, statistike, itd. (Na primjer, bilo je žalosno vidjeti neke pripadnike političke ''elite'', kad su iz dubine svoje bijede počeli na vratima Sabora osuđivati stavove Katoličke crkve u svezi gore spomenutoga zakona. Još više, neki od tih
nastojali su lažno prikazati građanima da je pri glasovanju trebalo ''poštivati stranačku stegu'' te izabrati ''između stavova Crkve i Europe''. Kontroverznim zakonom se je navodno ''glasovalo za Europu'', što je također netočna tvrdnja. I takvu konstrukciju je među inima izrekao i jedan visoko obrazovani čovjek, ne predstavnik socijalista ili liberala marksista, nego čovjek koji će na idučim predsjedničkim izborima vjerojatno biti postavljen kao kandidat centra-desnoga centra.
Usput rečeno, stavovi Katoličke crkve bili su jednaki onima pravoslavnih, muslimanskih, židovskih i drugih vjerskih zajednica, koje su također zahtjevale da se nametnuti projekt ponovno i ozbiljno analizira, a tak onda da ga Vlada uputi na glasovanje.
U tom sklopu zbivanja, u Republici Hrvatskoj potrebno je još jednom preispitati kojim to sredstvima lokalni agenti stvaranja javnoga mnijenja izgrađuju sliku pripadnosti ''eliti'', a na koji način guraju u kategoriju ''marginalaca'' čestite političare i javne osobe. Jer možda su ipak u ovoj 2008. godini, upravo marginalci oni koji sa svojih ''visina'' narušavaju jedinstvo naroda i biježe od njega.
Svakako prvi na ljestvici te njihove ''elite'' još je i danas Tito. Da, diktator Tito, čije cipele, ortaci, kuharice i kuhari, susjedi, jahte, portreti, crvene zvijezde, kipovi, puške, automobili, lakaji, lovišta, psi, nasmiješene fotografije, genijalne misli i probrane riječi, svaka dva-tri dana izbijaju u medije i održavaju kult smrti. Odnosno kult ubojice. To je početna točka ljestvice obveznih mračnih vrijednosti, koje se danas nameću Hrvatskoj, pa od te točke prema dolje sve izgleda mnogo manje opasno. Međutim, nije nimalo neopasan san o jednostranačju i o jednoumlju i jednoglasju. U stvari, u Hrvatskoj napreduje nepoželjan dvostranački sistem, koji je u stvari umjetno nametnut ali je predstavljan kao spontana pojava.
Postojanje samo dviju snažnih stranaka lako se pretvara u Hrvatkoj u tek fiktivno sučeljavanje između tih dviju grupacija, s dogovorenim ulogama. Vrhuške u dogovoru, a članstvu i niže rangirane dužnosnike se primjenjuje ''stranačka stega'': gubitak radnoga mjesta, izolacija, difamacija.
Treba napomenuti da se je čak i istinska bipolarizacija dokazala nepoželjnom u većini demokratskih država. Dvostranačje je bilo veoma učinkovito u Velikoj Britaniji, koja ga je ponudila kao model drugim zemljama, ali ono se nije moglo održati u strogom obliku. Čak se nije održalo niti u Sjedinjenim Američkim Državama, gdje toliko u Republikanskoj koliko i u Demokratskoj stranci postoje mnoge struje, mnoga krila, mnogi lideri, različiti prijedlozi i programi koji se međusobno razlikuju i koji tek nakon dugih, vrućih i sjajnih unutarnjih nadmetanja, izbora, itd., završavaju u svakoj od tih stranaka izborom najboljih kandidata i prihvaćanjem najboljih prijedloga.
Opasno bi bilo kad bi se ovaj veliki uspjeh (09.07.2008.) apsolutnog sporazuma i stopostotnog parlamentarnog poistovjećenja oko spornoga zakona, pretvorio kod nas u željenu praksu, a dvostranačje de facto u novu napast za moćnike.

11. srpnja 2008.
Sumnjivi poslovi, opasnost su za najvažnija hrvatska bogatstva
DRUŽBA ADRIJA - DOLAZE NAM ''STRUČNJACI''
Domagoj Ante PETRIĆ
Zastava, crveno-zeleno-crvena.
Grb klasičan u svojoj vrsti, sa srpom i čekićem i crvenom zvijezdom. Valuta, rubalj.
Obrambene i sigurnosne snage, bivši 14. Regiment Crvene armije, sada Ruske armije. Gospodarsko-politička najvažnija snaga, tzv. Brigada Solncevo - koja je stigla iz Moskve i zaposjela cijeli poslovni prostor. A poslovi su strogo povjerljivi, rentabilni, kao što to i jesu krivotvorenja isprava i novca, krijumčarenje oružja, droge, dijamanata. Sofisticiranoga oružja, na prvom mjestu.
Položaj te neobične enklave: radi se o uskom teritorijalnom pojasu unutar Moldove, točno duž granice s Ukrajinom, a površina mu je od 4000 č. kilometara. Od pučanstva, sveukupno 500.000 ljudi, 70 posto ruske je narodnosti, iako je dio i tih Rusa useljen iz Ukrajine. Izvorno rumunjsko, odnosno moldovsko pučanstvo, istrijebila je Crvena armija i je ili deportirala na Sibir, nakon 1944. godine. Fumić bi baš tako postupio, isto kao i vječni M+M arbitri hrvatskoga javnoga života, izjavili bi da su ti jadni seljaci ''svakako to zaslužili''. Kasnije, 1991., ruske su snage uspostavile svoju secesijsku vlast na tom pograničnom dijelu moldavska tla, te nakon krvavog sukoba s jadnim moldavskim obrambenim snagama nametnule su i svoju policiju, čvrstu granicu, jezik, sudce, itd.
Enklava se zove službeno i legalno Stinga Nistrului u moldavskim dokumentima (a to znači Istočni pojas Dnijestera), dok 14. Regimenta i momci iz Brigade Solncevo, poznate organizacije mafijaša i članova obabještajne službe drže ''red''. Što se imena tiče, Putinova i Medvedova vlada nazivaju tu svoju bazu terora i poslova Republika Transnistria, a još rađe Republika Pridnestovlje po rijeci Dnjester, odnosno Nistru. U nekim krugovalnim emisija iz najvažnijega grada te ''republike'', iz Tiraspola, namjerno ili zbog zabune - najavljivači se predstavljaju kao da govore iz ''Sovjetske Republike Pridnestovlje'', a u vijestima se često spominju odluke lokalnog Vrhovnog sovjeta. Koncem veljače 2008., organiziran je neki tzv. referendum po kojem se je 95 posto stanovnika ''slobodno i demokratski izjavilo za priključenje Ruskoj Federaciji''. Za sada do toga ne će doći, jer Moskvi je korisnije ne provesti aneksiju nego s aneksijom ucjenjivati svoje susjede s bazena Crnoga mora.
Ovu pseudo-državnu konstrukciju neki analitičari uspoređuju s tzv. ''republikom srpskom krajinom'' koju su okupatori stvorili duž hrvatske istočne granice godine 1991., a koju su, Bogu hvala, predsjednik Tuđman, hrvatski narod i Hrvatska vojska ubrzo uspjeli demontirati. Sličnu pseudo-državu su stvorili Rusi i u Gruziji (dapače, tamo su iskonstruirali dvije) te su i one prava prijetnja za mir na Istoku Europe.
Ali vratimo se u Tiraspol. Tamo je ''predsjednik republike'' ruski general KGB-a Igor Nikolajević Smirnov. Njegov sin Vladimir, vlasnik lokalnoga monopola ''Šerif'', ima u svojim rukama svu trgovinu, naftu, krijumčarenje, vojne veze, itd. Otac Smirnov se često služi savjetima međunarodnog mešetara Borisa Birsteina, a uz sina je sada drugi kagebeovac, Svetov-Antufeev, koji je nedavno morao pobjeći iz Letonije, zbog teških afera. Prema nekim podacima, jedan i drugi će nakon dobro obavljenih poslova za Gazpromove firme, uz druge vrle Medvedeve eksperte obilaziti zemlje upletene u projekt Družba Adria, pa tako i Hrvatsku, zbog povezivanja predviđenog terminala u Omišlju i uklanjanja poteškoća pri izgradnji kopnene trase njegove mreže. Spomenuti ljudi iz Moldavije navodno su usko povezani s jednom ruskom firmom koja je tijekom 2007. već predstavila svoje ponude u Hrvatskoj.
Jadransko poluzatvoreno more upravo je najgore mjesto za takav projekt, koji bi našem turizmu samo s jednom havarijom nanio štetu jednaku turističkoj dobiti od jednog desetljeća. (Na primjer, ambijentalnu katastrofu na moru i na kopnu usporedivu s onima koje su prouzročili brodovi ''Erika'' (1999.) ili ''Solar One'' (2006.). Kao usporedbu, projekt Družba Adria, trebao bi Hrvatskoj donijeti dobit od maksimalno 70 milijuna eura godišnje. Istovremeno, Družba Adria može uništiti trećinu rezervi pitke vode zbog prolaska cijevi preko kopnenih osjetljivih područja. A ekonomska dobit tog pothvata bila bi zaista bez većeg značaja u međunarodnim okvirima.
S političkog gledišta, upravo trebamo da nam dođu dodatni uspješni ''čarobnjaci'' iz svih Rusija i Tiraspola: neki će ih veselo dočekati iz svojih revanšističkih razloga (kao da ih u našoj zemlji već nemamo dovoljno), drugi iz osobnih novčanih razloga jer će otkriti od jednom sve vrline navodno ''usavršenog'' projekta Družba Adria, za kojeg ''nisu bili zreli'' pred četiri godina. Novi procesi ''obrade balastnih voda'' o kojima neki govore, u stvari ne otklanjaju moguće izvanredne opasnosti, nego eventualno one štete koje su u svakom slučaju utvrđene kao teški i gotovo neizbježni minus, a koji bi se sada smanjio. Protiv izvanrednih opasnosti gotovo da i nema jamstava.
Javnost očekuje da će hrvatska Vlada, nakon što je ''progledala'' i sada se zauzima za Družbu Adiju koju je prije s punim pravom odbijala, ipak objelodaniti u cijelosti autentičan, neiskrivljeni nego stvarni sadržaj ''Studije utjecaja na okoliš'' o Družbi Adriji iz 2003./2004. Jer nisu bili samo ''zeleni'' nego i bezbroj znanstvenih i katoličkih i drugih udruga, te znanstvenika raznih disciplina, oni koji su pred četiri godina zahtijevali da se štetan ugovor namjere poništi. Nadajmo se da se Gazpromovi i KGB-ovi interesi te interesi njihove mreže posjednute po kancelarijama na brežuljcima u Zagrebu, ipak ne će nametnuti interesima, slobodama i budućnosti Hrvatske.


3. srpnja 2008.
Zar EU odustaje definitivno od humanističkih i demokratskih načela ?
ODSTUPANJE PRED KUBOM - LOŠA NAJAVA
Domagoj Ante PETRIĆ
Odluka Europske unije kojom su ukinute sankcije Kubi, teško je pogodila kubanski narod na otoku isto kao i kubanske iseljenike i izbjeglice. Naravno, takvom odlukom u korist komunističke diktature braće Castro, nisu sporazumne niti Sjedinjene Američke Države, jer washingtonske administracije unatoč toga što odavna ne namjeravaju doprinijeti smjeni Castrove vlade, ipak joj ne žele dati kisika kako bi se ta zemlja pretvorila u značajniju državu ma Karibima. Unija je pak svoju odluku donijela nakon dugog lobiranja Španjolske i Francuske, a najveću zaslugu za tu mjeru u korist totalitarnog kubanskog režima ima premijer Rodríguez Zapatero, koji kako bi opravdao taj potez, tvrdi pred krugom svojih suradnika da su posrijedi važni španjolski interesi. Naime, između 1959. i 1980. braća Fidel i Raúl Castro oduzeli su španjolskim građanima ili njihovim izravnim potomcima nekretnine i druga dobra koja danas vrijede preko 30 milijardi dolara, pa se u ovim trenucima vode tajni pregovori o povratu tih dobara. Nakon objave Vijeća Europe, teško bolestan Fidel istupio je javno samo kako bi sasuo bezbroj uvreda na Europu.

Učinio je to s užitkom, uvijek vjeran svojim političkim načelima i kulturnim pojmovima. A Španjolska i još neke druge zemlje dobit će šaku dolara za sve što je njihovim građanima oduzeto, i to će im biti dosta. Uz to, španjolske novine daju naslutiti da su neki visoki dužnosnici iz Bruxellesa, upali u zadnje vrijeme u ralje ucjena obavještajne službe tijekom svojih nedavnih posjeta Castrovom otoku ( sex business , narkomanija i krijumčarenje droga su tamo veoma razgranati). Kako stvari stoje, izgleda da ozbiljnost i dostojanstvo vladajućih sastava nekih zemalja završava u takvim i sličnim igrama, pa je u konzervativnim krugovima poraslo nepovjerenje prema ''Europi koja dolazi''. Čak se je uspostavilo da europski povjerenik za humanitarna pitanja, koji je boravio tijekom ožujka ove godine u Habani s zadatkom da ocijeni stanje na otoku, nije htio primiti neke intelektualce koji žive na rubu građanskog opstojanja u svojoj zemlji. Slučaj Kuba doveo je i do drugih razmatranja.

''Ako prođe ovaj ustav kojeg je odbila Irska, a kojega se protuzakonito želi nametnuti unatoč tome, uskoro ćemo imati teških problema u NATO-u''. smatra znanstvenik britanskoga Margareth Thatcher Centera, čiji zahtjev da i Britanci izravno putem plebiscita prihvate ili odbiju Lisabonski sporazum, nije uspio. Jačanje središnje EU vlade, kažu u tom središtu, ''s prezidencijalističkim jakim ovlastima, centraliziranom vanjskom politikom i sa stanovitim vojnim ambicijama, vodi stvaranju jednoga novoga bloka. Njegove filozofske smjernice su toliko neodređene da se mogu usporediti s hazarderskim potezima.'' Istina jest, da u svojim prigovorima pretjeruju i američki i engleski konzervativci. Oni, na primjer, projekt Mediteranske unije smatraju navodnim dokazom da neke vlade u Europi razmišljaju o oživljenju Rimskoga carstva, ''pa makar i ne znali što bi s njime uradili. Jer Rimsko carstvo se je branilo žrtvama, a svaka žrtva je danas previsoka cijena.''

Europski korak prema Kubi zabrinjava State Department više kao simptom nedosljednosti i nestabilnosti unutar preko-atlantstkoga savezništva, nego kao neki važan doprinos Castrovoj budućnosti. Zabrinjava i mnoge političke umove u Europi, pa i u Francuskoj i u premorenoj Španjolskoj. Ako je vodstvo Unije popustilo pred Kubom, što će tek biti kad jednoga dana Kina, Rusija ili organizirani islamski ekstremisti postanu ''neminovna opasnost'', pitaju se. U Iraku se je već dokazao europski nedostatak solidarnosti, a nova iznenađenja možda su tek na obzoru.

Međutim, odnose EU-SAD rješavat će oni koji mogu nastupati s pozicija moći. Nama Hrvatima zabrinutost može izazivati samo neprincipijelnost koja se još jednom pojavljuje kao dominantna nota na našem kontinentu. Pomilovati Castrov režim, koji i dalje puni zatvore disidentima, koji ne dozvoljava ni višestranačje ni slobodu vjere ni tiska, režim koji se ničim nije ispričao zbog desetaka tisuća pogubljenih i utamničenih kroz 59 godina represije, opasna je poruka. Baš u tom kontekstu, mogu se tumačiti učestale izjave nekih eurobirokrata koji svakoga tjedna - barem po jedan od njih -, ističu neku spasonosnu vodeću ulogu koju bi Srbija trebala imati u ovom, po njima, ''zajedničkom regijonu '': nad Hrvatskom, Bosnom i Hercegovinom, Crnom Gorom, Makedonijom. A možda i nad Albanijom, uspiju li korumpirati političko vodstvo i uspavati narod te otporne nacije.

U ime čega nam eurobirokrati dolaze s tom bajkom? Na kojoj osnovi? Na onoj istoj na kojoj je režim Kube u lipnju 2008. dobiio neopravdani blagoslov, bez ikakvog priznanja grijeha, bez naknada, bez jamstava o promjeni svoje politike.

Republici Hrvatskoj treba članstvo u Europskoj uniji, uz pomno praćenje unutrašnjih zbivanja u toj velikoj zajednici, koja jest i naša prirodna zajednica, ali u kojoj ne samo Irska već i Češka i Poljska zahtijevaju preispitivanje upitnih stavki Lisabonskoga ugovora.



27. lipnja 2008.
Počeo mimohod lažnih političkih virtuoza
Kandidati lijevice i desnoga centra -koji delaze iz istoga laboratorija
Domagoj Ante PETRIĆ
Ne će za Republiku Hrvatsku biti jednostavno prevladati sve teškoće koje su joj na putu. Pogotovo će joj to biti teško rješavati probleme zato jer od 2000. godine nema neku nacionalnu srednjoročnu ili dugoročnu strategiju, kao onu kakvu su do te godine izrađivali ljudi koje je krasilo znanje, a koji su ujedno voljeli svoju državu i njenu suverenost i demokraciju. Zbog toga, nadolazeća kriza je posebno opasna za Hrvatsku, jer jedini odgovori koji su spremni su oni koji dolaze iz Beograda i Moskve.

Na prvom mjestu, pred Hrvatskom se otvara do sada jedva pridržavana kriza Bosne i Hercegovine, a za nju nema rješenja bez jamstava za tamošnji hrvatski narod. Međutim, taj je dio hrvatskoga naroda s ove strane napušten, a s one strane tlačen. Istovremeno, odgađanje ulaska Hrvatske u Europsku uniju je činjenica koju nije potrebno demantirati ni relativizirati. Do ove zadnje odgode došlo je zbog irskog odbijanja Lisabonskoga sporazuma, dakle bez ikakvog sudjelovanja hrvatskog faktora u tim igrama. Međutim, kad se je mislilo da je hrvatska vanjska politika postigla kroz zadnje godine iskrene saveznike i prijatelje u vodećim europskim vladama, odjednom se je dokazalo da su ta savezništva s nekim prijestolnicama tek bila prividna. Zapravo, da je Vlada postigla stvarne saveznike u EU, Hrvatska bi več 2007. bila ušla u zajednicu.

ULAZAK U EU - OPET ODGOĐEN

Odgoda ulaska u EU zbog sukoba između Bruxellesa i Irske, nanesti će nam mnoge negativne posljedice na međunarodnom političkom i gospodarskom polju, a posebice će komplicirati političke prilike u samoj Hrvatskoj. Nisu toliko ove dodatne dvije godine duljega čekanja, što se EU tiče, te godine će se samo pribrojiti prethodnim godinama nezasluženih odgoda. Bitno je to da će ovo novo razdoblje - koje ćemo ipak preživjeti -, zakomplicirati se zbog pooštrenog protekcionizma koje Bruxelles nameće, te zbog balkanskih snaga koje će se još više razuzdati na zagrebačkoj političkoj sceni, sa svojim udbaškim spletkama i pokušajima destabilizacije.

''Proces ratificiranja Lisabonske povelje se nastavlja'', recitirali su za javnost eurobirokrati, kao da je time riješen unutarnji problem. Na isti način lokalni su birokrati najavili da ishod irskoga referenduma uopće ne usporava hrvatski pristup Uniji. Jedna i druga formulacija znače jedino to da se ritual nastavlja, iako svi znadu da se tek radi o pukoj predstavi, koja je u slučaju Hrvatske zaista štetna. Pa tako dolazi vrijeme da se građani EU-e suoče sa svojim izazovima bez uljepšavanja, a potrebno je da i građani Hrvatske dobe jasniju sliku novonastale situacije. Posebice kad su predizborne spletke već sada postale dio političke svakodnevnice.

IZBORI I OPASNI KANDIDATI

U Hrvatskoj će se i 2009. i 2010. održati izbori, prvi na lokalnoj a oni drugi na predsjedničkoj razini. Ljevica i ekstremna ljevica očekuju da će ova najnovija zbivanja, uz energetsku krizu i inflaciju koja pogađa kontinent, prouzročiti slabljenje političkoga centra, te da je došao čas za masovne smjene hrvatskih dužnosnika na izborima 2009. Njih još uvijek ima mnogo la županijskim, gradskim i općinskim razinama. A na predsjedničkim izborima 2010., neki novi predstavnik mrtvih vremena trebao bi - po njihovom - osigurati trajanje današnjeg usmjerenja na Pantovčaku. Usmjerenja crvenoga revanšizma i rehabilitacije komunističkog totalitarizma, a kroz taj proces se već sada, ubrzano, postavljaju i odgovarajući ljudi na ključna mjesta u državi.

HRVATSKA U POTRAŽNJI ZA POŠTENIMA

U prošlom broju Fokusa, dr. Zdravko Tomac nabrojio je osobne i političke osobine idealnog predsjedničkog kandidata (2010.), osobine koje bi zadovoljavale duboke želje birača i nacionalne potrebe Republike Hrvatske.Vjerojatno je i sam autor spomenute analize svjestan da nije moguće u jednoj jedinoj osobi pronaći baš sve te vrline i sposobnosti koje je nabrojio, ali činjenica jest da postoji značajan broj ljudi,članova jedine valjane elite , to jest moralnih ličnosti, koji mogu dostojno preuzeti najviše dužnosti, u skladu s XXI. stoljećem. Tomac je čak spomenuo i jedno ime potencijalnog predsjedničkog kandidata. Time je djelotvorno preusmjerio raspravu, u ovom trenutku kada propaganda raznih stranaka i partija, interesnih grupa, itd., svakoga tjedna ubacuje u javnost čudna imena navodnih kandidata, majstora obmane s pretenzijama na Pantovčak. Ljudi koji samo retoričkim i kozmetičkim izmjenama, žele uvjeriti da ne pripadaju istom dvoglavom sistemu koji danas opterećuje Hrvatsku.

Vrijeme je da se u hrvatskoj javnosti podupre stvaranje svijesti, o tome da je istinita ona biblijska:''po njihovim djelima će te ih prepoznati''. Maskenball u hrvatskoj politici trebao bi prestati, jer kandidature na lokalnoj i na predsjedničkoj razini preozbiljna su stvar u složenim hrvatskim i europskim prilikama.


20. lipnja 2008.
Nekoliko bolesnih žena i nekoliko podlih drugova komesara, ucjenjuju države
Irska je dala veliki doprinos Europskoj Uniji
Domagoj Ante PETRIĆ
Malim narodima te narodima ''Trećega'' i ''Četvrtoga'' svijeta ipak je dozvoljeno, barem za sada, izražavati svoje rodoljublje na športskim poljima. Međutim, kada ti narodi zapjevaju domoljubno, sumnjivi su, a ako uz to imaju i nekog jakog pjevača koji pjesmom ulijeva u narode te kategorije samopoštovanje te nadu u budućnost, onda definitivno to ulazi u kategoriju politički nekorektnoga. U praksi to znači da se odmah ide ka kriminalizaciji takvih pojava. Za kriminalizaciju se naravno, kao u vremenima starih diktatura, brinu sami lokalni lakaji koji su iza totalitarnih režima ostali na moći a danas rade na obnovi tih sustava.

Patetično je konstatirati da tek nekolicina bolesnih žena i podlih muškaraca, frustriranih komesara, može samim svojim nasilničkim nastupom ili nuđenjem privatnih ''poslova'', zastrašivati uglednike ili preko njih otvarati vrata stanovitih zemalja stranom mafijskom kapitalu i njihovim organizacijama. A narodi, hajde, neka svoje emocije izviču na utakmicama i natjecanjima razne vrste, samo tamo im je mjesto. I neka budu sretni što im se i to tolerira.

Takav fenomen pojavljuje se ne samo u nekim nedavno oslobođenim zemljama Europe, nego i u Latinskoj Americi, pa i u drevnim državama Azije. Ipak, ovih dana jedan mali narod kao što je to irski, dokazao je da se na da zavesti športskim slobodama, ili ne samo športskim spektaklima, kad se radi o obrani nacionalnih interesa. Sličnim osobnim dostojanstvom i zajedničkom brigom, moguće je riješiti se ucjena i svih potiskivanja na marginu političke stvarnosti.

Koliko god kao Hrvati možemo žaliti ishod irskoga referenduma (12. lipnja 2008.) o Lisabonskom sporazumu, jer odbijanje tog sporazuma ipak će usporiti naš punopravni ulazak u Europsku uniju -, istovremeno moramo vrednovati irsku odlučnost, racionalno i legalno dokazanu na pravom mjestu, izvan športskoga konteksta, prema svim pravilima same Unije. Možda su Irci pogriješili, ali svakako su nastupili u obranu onoga što smatraju svojim nacionalnim interesom, usprkos svih stranih i unutarnjih pritisaka, te prijetnji izolacijom, ismjehivanjem, itd. Te prijetnje se sada ispunjavaju: iako je postupila ''politički korektno'', za Irsku se ipak kaže da nije politički korektno odlučila, jer nije ostvarila neizrečeni diktat financijskih birokrata. Upravo tijekom cijele kampanje pred referendum, protivnici Lisabonskog sporazuma naglasak su stavljali na tu birokratsku samovolju, koja u Bruxellesu mijenja pravila igre i odalečuje se od glavnih načela Unije. Sama činjenica da Republika Hrvatska još nije u EU, i to od 2008. godine, posljedica je upravo takvih manevara, priznalo se to ili ne na našoj strani. Možda će irski ''bezobrazluk'', taj ''ne'' maloga naroda od 4,4 milijuna stanovnika, potaknuti na razmišljanje u Bruxellesu o raznim pogreškama koje su se dogodile. Irci su tu raskošnu birokraciju, među ostaloga, podsjetili da suprotno onome što je najavljivano, euro nije jedna valuta nego jedan financijski sistem, koji je teško oštetio zacrtane i uspješno primjenjivane politike k većem blagostanju u zemljama članicama, te da uspostavljeni reglamentarizam i fiskalna politika idu protiv gospodarskih liberalnih osnova. A to nije najveća irska zamjerka, iako je možda najvažnija na razini šireg biračkog tijela. Odbojnost izaziva i pokušaj da se Lisabonskim sporazumom ukine dosadašnje pravilo po kojem se neke važne odluke moraju donijeti jednoglasno, a takva promjena neizbježno vodi marginalizaciji malih zemalja.
Veoma mudro, francuski ministar Bernard Kouchner, prošlog je ponedjeljka u Luxembourgu izjavio ''svi smo mi Irci'', jer kao humanist i čovjek naprednih ideja prepoznaje osnovanost irskoga ogorčenja. A to ogorčenje bi se izrazilo i u drugim državama, kad bi se odluke donosile referendumski. Talijanski bivši predsjednik i doživotni senator Francesco Cossiga istakao je opasnost prve reakcije britanskoga premijera Gordona Browna nakon irskoga referenduma: ''Lisabonski sporazum je mrtav.'' Odmah je komentirao Cossiga, da ''ta njegova procjena je opasna ne zato jer preoštra, nego zato jer je veoma bliska istini''. Naglasio je Cossiga i to da u EU postoji jedna francusko-njemačka osovina, a izvan nje, britanski pritisak ''koji ide u smjeru ideja vlastite nadmoći.'' Nadodao je da ni Španjolska ni Italija nisu ravnopravne u Uniji pri donošenju odluka, ''pa je zato spas Europe strogo poštivanje zakona na kojima se je ona do sada gradila.''

Najgora stvar koja bi se mogla dogoditi sada, jest da se u narednim tjednima vodeće zemlje EU-e posvete zaobilaženju irskog suverenog stava, kako bi izigrale - nekom pseudopravnom magijom - njeno institucionalno pravo pri donošenju odluka.

Budu li moćne nacije poštivale svoje obveze, tada će referendumski ''skandal'' Iraca zaista biti koristan cijeloj Europskoj Uniji, pa svakako i Hrvatskoj, kao prvoj zemlji koja će u nju ući nakon ovih zbivanja. U svakom slučaju, Irci su već sada dokazali da nacionalne interese treba nadasve i svakodnevno braniti izvan ''odobrenih'' športskih arena.


13. lipnja 2008.
Blagojevich, Soros, Rizko -  opterećuju  demokratskog kandidata
Barack Obama bi mogao počiniti teške pogreške
Domagoj Ante PETRIĆ
Nema dvojbe o tome da je nama Hrvatima najvažnije što to John Mc Cain i Barack  Hussein Obama jamče ili nude Republici Hrvatskoj i Hrvatima i Bosni i Hercegovini, na izravan način ili kroz svoju europsku politiku. Međutim, niti sama formulacija tog segmenta njihove politike nije dovoljna za naše ravnanje: potrebno je upoznati se s  njihovim filozofskim stavovima, osobnom odlučnošću   i globalnim  strategijama koje bi trebala   učiniti ta njihova jamstva, ponude ili namjere, zaista ostvarivima.
Mc Cain je zasigurno snažan političar, um i karakter na onoj  liniji koju su zacrtali svojevremeno republikanski predsjednici Richard Nixon i Ronald Reagan, a u naše dane George W. Bush. Međutim, demokratski kandidat Obama je velika nepoznanica, zagonetna figura koja se je probila   navodno mimo establishmenta. On o nama  toliko malo znade da je pred tri mjeseca od Republike Hrvatske zahtijevao poštovanje prava srpske manjine i  provedbu Erdutskih sporazuma.Takvo nesnalaženje u vremenu i prostoru bila je  posljedica  nečije podvala, ali ipak se je to Obami dogodilo tijekom njegove unutarstranačke kampanje.
Američki politolog Paul Kleinman smatra da  za mnoštvo naivnjaka, Obama jest samo ''novost'', ''političar koji donosi ravnopravnost i ljubav'', ''apostol mira i blagostanja'', ''čovjek koji razbija  kalupe unutar kojih živi samo 30 posto sretnih ljudi''. Na takvu bajoslovnu sliku koja je o demokrati stvorena, sam Kleinman odgovara:
''Radi se samo o clichéima, takvih čudotvoraca u politici nema nigdje. A neka mi netko pronađe neku zemlju na svijetu u kojoj je više od 30 posto ljudi sretno, na trajan i potpun način'', kaže isti stručnjak. Prema njegovoj procjeni, demokratsko biračko tijelo izabralo je između početnih  5 glavnih predkandidata, upravo onoga najgorega.
''Čak i ako  za dva tri tjedna dođe do stranačke formule Barack Obama-Hillary Clinton, ni to ne će ništa dobroga značiti ako oni uđu u Bijelu kuću. Jer ovlasti potpredsjednika su male, a Obama nije čovjek širokih pojmova koji bi eventualnu potpredsjednicu pozvao i htio slušati savjete  bijele žene, koja bi mu donosila uz svoja mišljenja također i državničko iskustvo bivšega predsjednika Billla Clintona. To ne možemo očekivati od Baracka!'', tvrdi Kleinman. Na drugu stranu, sama Hillary Clinton ne želi još ni danas reći da je na unutarstranačkim izborima demokrata bila poražena. Proše subote, kad je pozvala demokrate i ostale birače da dadu svoj glas Obami, ipak je deset minuta govora posvetili samoj sebi, to jest svojim uspjesima i značaju vlastite figure. To se tumači i u samoj Demokratskoj stranci kao znak da  ona sada  predviđa mogućnost prijevremenog njegovog napuštanja vodeće uloge poradi slabih točaka u njegovom okruženju.
Drugi analitičari si postavljaju pitanje koliko će spreman biti  Barack Obama kad nastupi nagli porast financijske, prehrambene i energetske krize, koja bi svoj vrhunac mogla doseći tijekom početka njegovog mandata. Štoviše, ne smatraju da je uopće spreman suočiti se s eventualnom novom vojnom krizom na Bliskom i Srednjem Istoku.  Ipak, na stvaranju formule Obama-Clinton radi veoma širok luk istaknutih demokrata:  predsjednik stranke, Howard Dean, predsjednici u Kongresu, Harry Reid y Nancy Pelosi, utjecajan guverner Pennsylvanije, Edward Rendell, Caroline Kennedy, Edward Kennedy sa svoje bolesničke postelje, bivši potpredsjednik SAD-a, Walter Mondale, pa predsjednik  Black Entratainmenta, najsnažnijeg TV poduzeća u afroameričkoj sredini, Robert Johnson, te cijeli niz figura iz Hollywooda, itd.
Edward Muller u Washington Timesu zapaža da Obama baš i nije možda toliki ''narodni vođa'' kakvim ga ljevica prikazuje, dok je pozivnica na  banket za prikupljanje novca u korist njegove kandidature mogla stajati 28.500 dolara, a mnogi bankari ''hvale njegove nesadržajne gospodarske recepte''.
Prema mišljenju Kleinmana, građani afričkog podrijetla imali su mnoge inteligentne i napredne kandidate u svojim redovima, ali upravo njega,   Obamu ''progurala je za kandidata  ljevica, i to uglavnom bogata   ljevica europskog profila, koja o njima uopće ne brine, nego brine o svojim ideološkim ciljevima.''
Među te grupacije spada  organizacija  koja se naziva  MoveOn org - Democraty in action, povezana među ostalima  sa Sorosom, pa s poslovnim čovjekom (mafijašem, kažu neke američke novine) Antoinom Tonyem Razkom,  - koji bi trebao ove godine  doći u Hrvatsku  kao predstavnik sadašnjeg razularenog vala ''transparentnih'' investicija u našu zemlju - u koliko mu ne bude izrečena u rujnu dvadesetgodišnja kazna zatvora), te s guvernerom Illinoisa, Rodom Blagojevichem. Ovaj političar Demokratske stranke, kojeg unutarnja oporba optužuje za razne nepravilnosti, podržavao je javno agresiju  JNA na hrvatsko područje (1991). Što se tiče MoveOn org, njeni napadi na američki vojsku i veterane naveli su udrugu National Military Family Association da razmotri  pokretanje postupka njene zabrane zbog kršenja brojnih američkih zakona.
Bez obzira na ove i druge okolnosti, nema razloga za sumnjati u osobno poštenje  i namjere kandidata Obame. Ali ako su Soros, Rizko, Blagojevich i drugi ideološki i financijski čarobnjaci, mogli kod njega stvoriti negativnu sliku o Hrvatskoj, onda mu  treba predstaviti također i istiniti prikaz daleke i nedavne povijesti naše zemlje i jugoistoka Europe. Bez obzira na to što on vjerojatno ne će pobijediti na izborima u studenome 2008., Barack Obama ostat će za neko vrijeme u prvom planu američke politike. A osim toga, već kao čovjek dobre volje ima pravo i on saznati istinu o našoj jedinstvenoj i dugoj borbi za slobodu. Neke udruge američkih Hrvata na tome rade, pa  će možda  postići stanovite rezultate.



6. lipnja 2008.
Suočeni smo s organiziranim pokušajem destabilizacije i novoga rata
ZAGREBAČKA  RETORIKA NE SPAŠAVA HRVATE U BOSNI
Domagoj Ante PETRIĆ
Nakon teških i lažnih optužbi srpskog ministra Vanjskih poslova Vuka Jeremića protiv Hrvatske,  27.  svibnja tijekom službene posjete Zagrebu, izrečene su veoma umjereno  replike hrvatskih glavnih dužnosnika na tu verbalnu agresiju. Nepojmljiv je to bio napad u svijetu diplomacije i u razdoblju kad se Pantovčak i Markov trg dugim nizom  gesta nastoje pretvoriti u dosljednu (unilateralnu) nasljednicu  prakse ''bratstva i jedinstva''. Vidljivo je da te ''mudre'' ili ''nametnute nam'' zagrebačke manevre ne cijene ni ultraši ni ''europeisti''  u srpskom tobože diferenciranom svijetu.
Toliko šarmantna umjerenost s naše strane, koja je zbog mudre opreznosti izostavila čak i obveznu  prosvjednu notu nakon Jeremićevih ispada, ohrabrila je Miodraga Dodika, čelnika Republike Srpske, da i on  četiri dan kasnije napadne Hrvatsku usred Zagreba. On je naprosto bacio  u stanje paroksizma - u  službenoj gradskoj dvorani Lisinski, skup od oko 2000 srpskih delegata, koji su burno odobravali njegov  govor isto kao i mračnjačke izjave  izvan pozornice. Njegov nastup ne samo da je bio napad  na Republiku Hrvatsku, nego je bio i izravan pokušaj destabilizacije jugoistoka Europe, s verbalnom agresijom na državu Bosnu i Hercegovinu, jer je otvoreno izrekao nevaljanost Daytonskih sporazuma te  izjavio veoma otvoreno da je Republika Srpska ''država'', a ne tek  sastavni dio države Bosne i Hercegovine.
Tolika razularena iskrenost g. Dodika (o komu je Pantovčak 1997., kad je izabran predsjednikom lokalne vlade u Banja Luci, širio floskule kako se radi o ''prijatelju Hrvata''), tako apsurdni bijeg iz stvarnosti tog novog ''narodnog heroja'' Miloševiće škole, bio je ovaj puta  motiv za mnogo jasniju retoriku hrvatske vrhuške. Svaka čast! Čak je došlo i do drugoga i do trećega i  do četvrtoga  poglavlja u tom prepucavanju. Možete si zamisliti,  to je užasno prestrašilo četničke političare i milicije  u Srbiji i u Republici Srpskoj, isto kao i njihove suradnike hrvatske narodnosti unutar Hrvatske, na zagrebačkim visinama. A možemo si zamisliti koliko je to tek  bilo značajno za hrvatski  narod u Bosni i Hercegovini: nakon tih mrkih pogleda i istinitih usmenih sudova o Dodikovoj provokaciji, vjerojatno  se sada Hrvati mogu vračati  u svoje domove u Republici Srpskoj. Naravno, tamo će im vojvode   Dodik i Karadžić i Mladić jamčiti sigurnost, a Vuk Jeremić će iz Beograda zahtijevati da se našim sunarodnjacima u RS osigura barem desetina od sviju prava koje Srbi uživaju u Republici Hrvatskoj. Što je moć retorike!
Hvala Bogu, premijer Ivo Sanader i predsjednik Stjepan Mesić odgovorili su jasno,  pravno te povijesno  utemeljeno
Ali, može li itko zamisliti da se retorikom može mijenjati strategija  koju je Milošević provodio a koja i dalje stoji na snazi? Hrvati u Bosni i Hercegovini pate tešku diskriminaciju, bez dovoljne zaštite matične svoje zemlje Republike Hrvatske, te bez sredstava za brzu obnovu koja bi jedina, uz fizičku sigurnost, mogla zaustaviti egzodus. A u RS-u  njima povratak uopće nije moguć.
Ne će im u pomoč doći, zasigurno, ni Lukoil, ni Gazprom, ni Družba Adrija, kojima naglo i gotovo šutke otvaramo sada sva vrata,  jer ruski moćnici baš i ne brinu o pravima Hrvata, te me će tražiti istinski suživot ni u Beogradu ni u Banja Luci.. Dapače, smatraju neki analitičari da od kada smo  u Republici Hrvatskoj  otvorili vrata tim kapitalima i stratezima, da su se upravo  sada ohrabrili nosioci velikosrpske ekspanzionističke ideje.
A vratimo se sada na  retoriku visokih zagrebačkih sfera. Retorika može biti istinita, čak može zaslužiti svoje mjesto u  kronikama, ali ona istovremeno može biti  šuplja i beskorisna u povijesnom  trenutku kad je formulirana. Jer za učinkovitost stanovite retorike- a to znači za dokazivanje onih koji njome  nastupaju u javnosti - potrebno je da ona bude popraćena djelima koja bi ispravila nepravde ili osujetila ponavljanje agresije.
Pred gotovo dvije godine, u listopadu 2006.,  na seminaru o ''Aktualnom trenutku Crkve i domovine'', održanom u Puli,  dr. sc. Mladen Bevanda je upozorio da je ''ovako ustrojena BiH neprosperitetna i neodrživa. Dapače, ona je i nefunkcionalna a isto tako je i prijetnja miru. U njoj ne vlada volja naroda nego sila.'' Pošto je ovakvo ustrojstvo države  BiH neodrživo, glavni krivci za takvo stanje  (Milovan Dodik i Beograd )već  imaju na umu kakoga ''usavršiti''. Zagrebačka visoka retorika uz prepuštanje tamošnjih Hrvata nasilju, odnosno moćnijim nacionalnim zajednicama na milost i nemilost, nimalo no spašava  prava hrvatskoga naroda, tamo gdje  on još nije poubijan ili protjeran. Na istom znanstvenom  skupu dr. sc. Ivo Balukčić je dokazao kako je srpska agresija od 1992. do 1995. nastavila s onim protukatoličkim (odnosno protuhrvatskim) razaranjem kojeg su komunističke jedinice provodile za vrijeme II. Svjetskoga rata i poslije njega. Na ruševinama hrvatskog naroda u Bosni, Dodik dijeli lekcije i izražava svoje uvjerenje  da će u budućnosti  saborovanja u Zagrebu (nakon ovoga održanoga  31. svibnja), biti još velebnija.
Poslije ovoga što smo vidjeli,  ovih dana usred Zagreba, može se povjerovati takvim najavama.  Nadajmo se da nam ti maši  susjedi  jednom ne će najaviti također i ''saborovanje''  balkanskih ''oslobodioca'' na trgu Sv. Marka: takvoj opasnosti - na žalost - pogoduje naša retorika, samo retorika, te ''poslovi'', o kojima je riječ. 






21. svibnja 2008.
Rusija, Kina i Indija podržavaju opasnu teoriju na Balkanu
REVIZIONIZAM KAO IDEOLOGIJA MRŽNJE
Domagoj Ante PETRIĆ
Rusija, Kina i Indija odlučile su pred nekoliko dana  podržati ''nastavak'' pregovora o statusu Kosova, zanemarivši činjenicu da je  Kosovo več  postao nezavisna država, te  da njegovu nezavisnost  priznalo do sada preko četrdesetak zemalja. Te tri velike zemlje, koje žele postati alternativna moć Sjedinjenim Američkim Državama,  postupaju kao da se voljom naroda, njihovom slobodom i pravima može trgovati i raspolagati na ministarskim sastancima. A  makar se je taj sastanak održao  u carskome St. Petersburgu, njihova jadna inicijativa zaista više ne može proći. Kad bi  takvo apsurdno  tumačenje povijesti i međunarodnoga prava uspjelo u svijetu, možda bi upravo ti  isti akteri -ne dao Bog - danas sutra  maštali o poništenju nezavisnosti Ukrajine ili baltičkih država, pa zašto ne u vihoru apsurda, čak i o poništenju integriteta i neovisnosti Hrvatske.
Istina jest, ne postoji mogućnost usporedbe između Hrvatske ili Litve, na jednoj strani,   i Kosova na drugoj, ali ako  već neki moćnosti  kreču u stvaranje sukoba i u narušavanje Međunarodnoga prava, zna se  da bolesna mašta i  raspirene strasti od jednom mogu dovesti do velikih kataklizama. Četničke organizacije kao da su stvorile  model za ovakvu nesretnu  diplomatsku formulaciju na konferenciji  u St. Petersburgu, jer one sa svojim trabunjanjima na račun Hrvatskih područja već godinama ''precrtavaju'' našu zemljopisnu kartu. U ostalom, to cu činile i u 2008., za vrijeme predizbornih obečanja diljem Srbije.
Veliko je zlo  ova rusko-indijsko-kineska rezolucija prouzročila, jer su odmah nakon nje u raznim krugovima poćele priče, kako  to prenosi i beogradski ''Glas javnosti'', da ''dvije trećine čovječanstva podržavaju srpski stav oko  Kosmeta'', te da je samo stvar vremena kad će ''stvari doći na svoje mjesto''. A taj stav je upravo onaj kojeg su sa svoje visoke tribine obznanile vlade okupljene u Rusiji.
U razdoblju od samo nekoliko dana, odluka triju ministara Vanjskih poslova u negdašnjoj ruskoj prijestolnici dala je maha srpskim tvrdolinijašima, koji su se okupili u Beogradu oko kosovke platforme i ponovno zamaglili gledišta  svoga naroda kad se radi o regionalnim miru i Europskoj uniji. Ali isto tako, stvaranje revizionističkih iluzija u Srbiji što se Kosova tiče, tereti i stavove mnogih političara  prema Republici Srpskoj, dok se   Sandžak pretvara u žarište sukoba koji bi  se mogao proširiti na cijelu Bosnu i Hercegovinu. Uzalud muftija  poglavar ''Islamske zajednice Srbije'' - tvrdi da je u Sandžaku narod okupljen oko njega. Daleko od toga, ogromna većina puka  muslimanske vjere odbija njegovu pro-beogradsku politiku, te slijedi  reis-ul-ulemu Cerića kao svog istinskoga vođu. Osjećaj pripadnosti bosanskome etničkome  korpusu je   toliko snažan, da je prema Stephenu Schwarzu, ''represija centralne vlade (Beograda) nad Sandžakom dovoljna  da potakne na radikalizaciju te da otvori mogućnost velikoga sukoba. Prisutnost prerušenih arapskih  ekstremista već je dokazana, ali  oni u stvari  koriste posebnosti muslimana te regije, koji ne žele kompromise jer je njihova vovijest označena tuđom represijom.''. U travnju 2007., smrt vahabite Ismaila Prentića, koga je režimska policija ubila na Sandžaku nakon niza oružanih sukoba, obznanila je širokoj javnosti snagu sandžačkog pokreta.
Nezavisnost ili barem autonomija, to su ciljevi ove regije. Danas vahabiti čine čvrstu jezgru vjersko-političke dinamike povezane s radikaliziranim pokretima Bliskoga i Srednjega Istoka. Međutim, proširena svijest i sjećanja ogromne većine  pučanstva glavni su čimbenik današnjeg procesa. Još i danas ima na Sandžaku ljudi koji su preživjeli pokolje ''vojvode'' Koste Pečaneca (1912-1940.), pa smrtonosna upadanja četa Pavle Đurišića, Đorđa Lasića i drugih u nenaoružana sela,a zatim pogrome Titovih horda, koje su ne samo ubijale ljude, Bošnjake i Hrvate,  nego čak rušili i povijesne zgrade, da bi na njihovom mjestu gradile zdanja ''nove arhitekture''. Preko 1000 istaknutih građana je pogubljeno u Novom Pazaru i blizini, samo nakon  presude  koju je izrekao 19. siječnja 1945. prijeki komunistički sud.  
Sandžak, sa svojih 8.600 četvornih kilometara područja na kojem je nastanjeno nešto manje od 500.000 ljudi, a djelomično je potpalo pod  Srbiju, djelomično pod Crnu  Goru, zaslužuje veću međunarodnu pažnju. To područje, koje je usko    povezano s Kosovom i Bosnom, bio je predmetom  ''nadahnutih''   govora radikala Nikolića i Vojislava Koštunice u  javnim nastupima tijekom zadnje predizborne kampanje i nakon nje: oni nikako ne će ''dozvoliti'' da Vojvodina ili Sandžak krenu stopama Kosova, ali  niti to da ta napaćena područja  dobe veću autonomiju.
Podržavanje kosovskoga mita od strane  triju spomenutih zemalja koje bi i prije sredine stoljeća mogle pretvoriti se u najmoćniji blok na svijetu (dakle, ukoliko  budu vezane idalje  nekim osnovnim velikim interesima), dodatni je razlog zbog kojega bi Republika Hrvatska trebala pružiti snažnu potporu hrvatskom narodu i hrvatskim interesima u Bosni i Hercegovini, te preostalim Hrvatima u Vojvodini. Previše je najava koje ukazuju na opasnost novog sukoba na područjima gdje je nasilje uvijek u pripremi, pa bi vrijeme neučinkovitih  deklamacija trebalo u Hrvatskoj prestati, prije nego što  u BiH i Vojvodini poćne novo vrijeme oružanih akcija. 



15. svibnja 2008.
''Narodna fronta'' protiv katolika i izvandomovinskih Hrvata
KATOLIČKA CRKVA  UVIJEK NA UDARU
Domagoj Ante Petrić
Od trenutka kad su neke političke stranke i mnogi političari smetnuli s uma načelo po kojem njihov rad treba služiti nacionalnom općem dobru Hrvatske i svih hrvatskih građana, te od kad su  nastala čudnovata savezništava-, od tada se je na ljevici i ekstremnoj ljevici pojavila iluzija da je i u našim danima moguće stvoriti neku vrstu komunističke i balkanske  ''narodne fronte''. Neke marksističke  ''narodne fronte'' koja bi  Hrvatsku vratila 20 godina u nazad, te ponovno je balkanizirala i stavila na rub otvorene diktature.
Udari na Katoličku crkvu, bezobrazna ''dobrodošlica'' predstavnicima Svete Stolice, klevete i napadi na stanovite crkvene dostojanstvenike, krivotvorenja povijesti, izrugivanje kršćanskog morala, zajednički su element koji povezuje oba pola koja se žele postaviti na čelo tog novog pokreta. Značajno je također, da jedan i drugi od tih stožera lijevo-ekstremno lijeve koalicije u začeću, imaju također kao poveznicu razbijanje mostova Republike Hrvatske s Hrvatima koji žive izvan njenih granica. Povremena retorika koja se bavi s Hrvatima u Bosni i Hercegovini, s iseljenicima i s hrvatskom manjinama, te poneki izolirani potez potpore  koji bi tobože  trebao najaviti promjenu takve politike - ostaje upravo samo kao takav: kao osamljeni potez.
Na toj mržnji prema katoličanstvu i  na toj izolaciji koja se nameće polovici hrvatskoga naroda od svoje matične zemlje,  osniva se ''frontovska'' strategija. Ona  održava na životu iluziju o propasti Hrvatske u nekom  Zapadnom Balkanu. Međutim, veoma spretno i jedan i drugi pol koriste sve one argumente koji plamsaju kao razlog nezadovoljstvu u stanovitim segmentima pučanstva, kako bi ih raspirivali do ogorčenja: skupoća goriva i poskupljivanja uopće, visoki porezi, i razne neprilike koje danas postoje i u drugim europskim zemljama, koriste se u nas za stvaranje   samorazarajuće energije, koja bi crveno podzemlje trebala dovesti do potpune vlasti.
Od postojeća dva pola takve vrste koja se sada ustrojavaju, jedan je predvođen crvenim  ''ultramontanim'' aktivistima, drugi ''modernim'' rušiteljima, a na kraju spojit će se vjerojatno u neki savez nalik na ''narodnu fronteu'' koja bi trebala okupiti od marksista i jugoslavena, do dogmatskih, autoritativnih liberala, te  nezadovoljnika raznih vrsta, itd. Pred predsjedničke izbore, oba stožera bi se trebala ujediniti pa nametnuti kandidata koji do tada, u toj utrci dviju grana podzemlja, bude najizgledniji.

A ŠTO SE ZBIVA NA HRVATSKOJ STRANI?

Starim i novim marksistima ne treba se čuditi zbog toga što  žele iskoristiti svaki propust demokratskog društva kako bi  izgradili  svoj projekt. Usredotočeni su stalno na prošlosti, a budućnost zamišljaju tek  kao novo, ispravljeno izdanje one jugoslavenske i totalitarne države, koja je  pokopana 1991. godine.
Međutim, za  čudit se je onima koji svojim neradom, propustima, pregovorima i štetnim dogovorima omogućuju širenje ravnodušnosti među građanima, jer na ravnodušnosti i apatiji jednih, i aktivizmu drugih, uvijek su nastajali takvi pokreti. Za čuditi se je također i svima  koji krive medije za sve loše tendencije u hrvatskome društvu, a istovremeno  ne žele poduprijeti  ni jedan od nekoliko vrijednih projekata   koji bi mogli uspostaviti ravnotežu na tom polju tiska i televizije.
Jedan veliki ''tko je tko u kraljevini Danskoj'', i u onoj staroj Danskoj i svugdje  u svijetu bio je  koristan i potreban kada se je radilo o tome da ono trulo bude odstranjeno s vodećih pozicija. Samo to bi i danas omogućilo da se i ''narodnim frontama'' marksističkog predznaka i mafijskim organizacijama - zaista stane na put.

POTRAGA ZA NOVIM LIDERIMA

U cijelom kontekstu hrvatskoga društva, nije potreban put konfrontacije ni zvučnih fraza kako bi se strasti i duh nasilja primirili.  Potrebno  je samo uvesti u javni život onu jasnoću koja ohrabruje narode, onu predanost koja motivira građane i otklanja iz njihovih života malodušnost. Vjerojatno nam za to trebaju novi ljudi na raznim razinama.
Fulton Sheen je upozoravao da ''vjerska i građanska hrabrost nikada nisu prevelike'', ali da im  se ipak netko treba staviti na čelo, te dati im djelotvorne oblike izražavanja, onda kada  je potrebno da se pretvore u faktore društvenog ozdravljenja.
Međunarodne prilike danas idu u prilog Republike Hrvatske, a bilokakva  titoistička ''narodna fronta'' pretvara se u njenu najtežu opasnost. Sve ono što pogoduje njenom razvoju, makar prividno bilo izvan njenih okvira, stavlja na kocku i osamnaestgodišnja postignuća i realne perspektive Hrvata u Domovini i izvan nje.




8. svibnja 2008.
Pitanje za ovo desetljeće: dokle će Hrvatska pasti u ovoj  igri
MAFIJE NUDE AMBICIJOZNIMA MOĆ I BOGATSTVO
Domagoj Ante PETRIĆ
Ilegalna trgovina drogama, oružjem, ljudima i drugom skupom ''robom'' dostiže promet od preko 300 milijardi dolara godišnje, prema procjenama Josepha Friedla. U zemljama istočne i jugoistočne Europe, između 40 i 50 posto glavešina ilegalnih organizacija bivši su agenti tajnih komunističkih služba, koji i danas održavaju vezu sa svojim nekadašnjim centralama. Mnogi njima još uvijek pripadaju. S Friedlom se slažu i drugi eksperti, a neki od njih te brojke smatraju čak suviše umjerenima. Stephen Handelman tvrdi  da su na istoku Europe te kriminalne organizacije  postojale i za vrijeme strogih diktatura, jednako kao i one mafije na Zapadu, ali su one padom Sovjetskoga Saveza i Jugoslavije dobile ulogu ostvarivanja političkih  zadaća koje su  negdašnje države ostavile nedovršenima.
Beč, Berlin, Prag, Beograd, Marbella, Zürich, Cipar, Budimpešta, Milano, Marseille pretvorili su se u središta dogovora i izmjena podataka istočnih i zapadnih organizacija. U vladi na Cipru, kad je počelo istraga u vezi s novcem jugoslavenskih tajnih službi, nametnuo se je zaključak da je ''nemoguće išta dokazati'', a da kad bi se nešto i riješilo, ''crveni bi novac otišao u London ili na karipske otoke''. Prema tome, istrage su dovedene i slijepu ulicu. U stvari, isti kriterij je prevladao i u drugim bankarskim središtima i državama uz potporu ili pod nagovorom ''političkih elita''. Pragmatizam takve vrste i danas onemogućuje djelotvorni rad protiv mafija: dobar dio političkih čelnika prepustio se je krutom ''pragmatizmu'', pod čijim velom ostvaruju osobne i obiteljske tajne  poslove. U  mafijsku strategiju u bivšim komunističkim zemljama, obvezno se uključuje i postavljanje  komunističkih elemenata na ključne državne pozicije. Uz taj komunistički ideološki i operativni rad,  korupcija i ''prešutna legalizacija ilegalnih poslova'' postaju također dio mafijskog poslovanja, kroz salone službenih ustanova.
Ovih dana, uoči izbora u Srbiji, 11. svibnja 2008, strani promatrači iz nekih zapadnih zemalja pitaju kako će se pobjeda jednoga ili drugoga tamo postojećega bloka, odraziti na mafijska poslovanja u toj zemlji. Pa utjecati u Bosni i Hercegovini, u Albaniji, u Hrvatskoj,   i drugdje. Vjerojatno je odgovor jasan u riječima George Steinera, prema kojima ''kad se politika duboko zagadi prljavštinom, ne može ju se lako očistiti. Ponekad je za to potreban čak i kataklizam''. Možda su to preteške riječi velikog intelektualca i kritičara današnje Europe, koji je 2007. u jednom interviewu, zaključio da ''u Europi postaji samo jedna snaga, a to je novac.'' A iste je godine napisao da ''za novac i vlast, sve će se opravdavati. Najgore stvari mogu se ne samo protumačiti nego i opravdavati ako je novčani interes velik. Sloboda, dostojanstvo, napredak zajednice zanima mali broj ljudi. Neki te ideale glume ali i trguju.''
Zbog toga, ovakav ili onakav - odnosno pro-ruski ili fiktivno pro-zapadnjački - ishod izbora u susjednoj državi ne će na širokom  području ovog dijela Europe  snažnije utjecati na ilegalna poslovanja. Prema tome, niti  na političku ovisnost o stranim centrima totalitarne - a i  danas  ekspanzijonističke moći.
Nafta, graditeljstvo, turizam i financijske usluge  postali su u Europi najjača polja ''legalnih'' poslova takvih grupacija, pa tako i u zemljama istoka i jugoistoka. Ponuda ulagača  nadasve je  privlačiva za društva gladna prosperiteta i za  pojedince koji su  žedni sve većih povlastica, pa kakvo god bilo podrijetlo tih investicija i kupaca.Uvijek će ''pragmatično'' opravdati svoju privolu, a unutarnji komunistički aparat pomoći će da se ti  planovi brzo ostvare, na isti način na koji  osujećuje  ulaganja čistih poslovnih ljudi.
Rita Borsellino, sestra nezaboravnog suca Paola Borsellina kojeg je mafija ubila 1992., sa svećenikom Luigijem Ciottijem je do nedavno predvodila udrugu Libert,a posvćenu borbi protiv mafije (sad se je posvetila politici). U razgovoru s novinarom RAI-a, izjavila je u studenome 2007.: ''Na svu sreću, mafije bilo talijanske ili one američke, ruske, albanske,  kineske, ili druge,  ne mogu opčarati narode. One narode zastrašuju, a opčaravaju samo pojedince koji se žele penjati do velike moći pa i preko liješeva. Ima ih mnogo, ali od njih  treba izgubiti strah.'' I to je moguće. Na Siciliji, možda i na ovim područjima, koje neki vole i dalje nazivati ''našim prostorima''. Valjda njihovima?


30. travnja 2008.
Kampanja je završila - kampanja je opet počela
SIGURNOST I NAPREDAK OVISE O JASNOČI NAŠIH POSTUPAKA
Domagoj Ante PETRIĆ
Dojam sigurnosti kojega stvara pristup Republike Hrvatske NATO-u imat će  svoje opravdanje u koliko se ne bi pretvorio u percepciju apsolutne sigurnosti, jer takve sigurnosti nema. A pogotovo je nema na područjima jugoistoče te istočne Europe, ne samo zbog geografskog položaja već i zbog intenzivnog prodiranja agenata potencijalnih neprijatelja te operatera protuzakonitih djelatnosti.. Isto tako, i najave da ćemo ulaskom u Europsku uniju 2010. ili 2011., postići sve preduvjete za bolji društveni i gospodarski razvoj, najave su koje se ne mogu odvojiti od sigurnosnih  i  drugih pretpostavki koje zapravo trebaju odraditi hrvatske ustanove. A one ih ne bi   nikada ozbiljno i iskreno odradile  kad bi u njima u prijelomnim trenucima  komunistička i balkanofilska mreža bila snažna.
Politika u Hrvatskoj zapinje ne samo zbog svoje birokratske i centralističke, jugonostalgične prakse. Zabrinjava, a tu se opaža i veza,    činjenica da smo iz jedne predizborne kampanje  (one za parlamentarne izbore od 24./25. studenoga 2007.) ušli  već sada  u neprozirne pripreme za lokalne izbore koji će se tek održati 2009. godine. A još goru percepciju među analitičarima stvara činjenica, da smo  već sada u fazi rasprava  o tome kako će se Pantovčak pretvoriti u stožer koji će polarizirati oporbu Vladi ali i današnjoj (valjda mlitavoj) oporbi, koja bi se Vladi trebala suprotstavljati    glede predsjedničkih izbora u 2010. Dapače, pod povećalom je i navodna ''agenda'' Pantovčaka od sada pa do 2012. godine. (Večernji list, 26.04.2008). A sve to s kakvom svrhom? Zar zbog napretka naše zemlje i blagostanja Hrvata, ili zbog pozicija moći samo zbog tih pozicija, ili zbog nekih  konstelacija koje na ovom jugoistočnom nebu zacrtavaju neka iznenađenja?   
Sučeljavanja i nadmudrivanja sa zaboravom onoga što je bit politike i zadatka ljudi koji se njome bave - može stvoriti rizične pojave u društvu i pukotine u sustavu koji jamči poziciju Hrvata u odnosu na strane čimbenike. Život u prošlosti mržnje i skleroza pojmova koje su  se je  tijekom zadnjih tjedana ponovno htjele nametnuti Hrvatima  kao mjerilo ispravnosti u XXI. st., zaista koče  proces modernizacije koji Hrvatskoj treba.
Istovremeno, dolazak nekolicine  novih ljudi na političku scenu ne donosi vidljive rezultate, možda zato jer im nisu date potrebne ovlasti, dok odlazak iskusnih ljudi s te iste javne scene  svakodnevno  dokazuje da se znanje i iskustvo ne mogu nadomjestiti samo dobrom voljom. U svjetskoj politici i u nestabilnom današnjem odnosu snagu, a posebice pod teškim novim financijskim i uopće gospodarskim prilikama koje se brzo nameću, Hrvatska ima svoje posebne mogućnosti, ali isto tako nailazi na stanovite rizike. Jedno i drugo iziskuje jedinstvo  političkih čimbenika barem što se nacionalnih interesa tiče. Bilo bi vrijeme također da se shvati da je potrebno  smanjenje - a ne jačanje - mreže elemenata koji to jedinstvo i sve hrvatske  pozitivne projekte potkopavaju.
Nisu  vanjska i obrambena politika  te koje sačinjavaju  nacionalnu politiku u cijelosti, iako su one njen ključan dio. Presudne su  također i unutarnja  sigurnost,  te gospodarska, socijalna, demografska i obrazovna strategija. Umjesto novih kampanja i kampanjica, sveopća strategija je zapravo  ono što bi na prvom mjestu trebalo okupljati vodeće ljude.  Atlantski obrambeni krug je na oko Hrvatskoj već osiguran,  dok krug vrednota i mnogobrojnih mehanizama interakcije Europske unije, također se  službeno usvaja. Pitanje koje se nameće jest, na prvom mjestu:  koliko trulih, crvenih spona  će ostat, ili će  se  još i pojaviti u državi, kako bi u danom trenutku  osujetile ostvarenje povijesnih mogućnosti koje su pred nama, te blokirale  učinkovitost tih sustava.  
Politika razvoja te održivog razvoja,  povezana je s politikom održive sigurnosti i održive demokracije. Utjecaj i samoočuvanje u procesu  globalizacije, u  procesu integracije (europske) i u odnosima savezništva (NATO), ovisi o vjerodostojnosti i  povjerenju  koje  zaslužuju glavni akteri i glavne ustanove svake države. Prema tome, to je i slučaj Republike Hrvatske.
Spomenimo tek kao jedan primjer, da je Europska G-6 (Ministarstva unutarnjih poslova te srodne službe) koju sačinjavaju  Velika Britanija, Njemačka, Poljska, Francuska, Italija i Španjolska, predvidjela  zasebne  sporazume o suradnji s nekoliko zemalja izvan te grupe, pa tako i s Hrvatskom nakon 2011. godine, ali uvjetno. Nadajmo se da  toj zajednici, kao  nijednom drugom tijelu Unije ili NATO-a,  ne ćemo  postati država koju u  osnovnim problemima ili programima, treba zaobići.
Sigurni ćemo biti i integrirani u opći napredak našega dijela svijeta, toliko  koliko ćemo i s unutarnjim postupcima dokazati vjernost načelima o kojima govorimo.    


24. travnja 2008.
Hrvatskoj također treba Papina posjeta
BENEDIKT XVI. PRED NOVIM  SVJETSKIM  IZAZOVIMA
Pitanje koje je prošireno svijetom, o budućnosti vjere u društvima u kojima  znanost i razum imaju vodeću ulogu, dobilo je  niz odgovora tijekom šestodnevnog posjeta Pape Benedikta XVI. Sjedinjenim Američkim Državama. Mnoge činjenice jasno su kazale tijekom tog putovanja, da nastojanja oko  ''nove evangelizacije'' Amerike ali i čovječanstva nisu uzaludne, te da je nasljednik sv. Petra bio u pravu kad je odbacio sva upozorenja nekih od svojih suradnika  o rizičnosti posjete Americi. Dokazalo se je da uz te  rizike, od kojih su neki bili  najavljivani a drugi podmuklo pripremani, Papu je  zaista dočekala jedna Amerika i cijeli  niz međunarodnih čimbenika, koji su bili  željni toga  da budu ojačani u svojoj vjeri. Ili barem, ohrabreni u obrani prirodnih moralnih vrijednosti koje su usko vezane uz Katoličku crkvu.
Papina posjeta je dokazala također da vjerski život ne može biti odvojen  od političkih, socijalnih i gospodarskih tema, a u Zlatnoj knjizi UN-a je veoma jednostavno upisao na latinskome: ''Plod pravde jest mir''. Pozvao je na jačanje uloge te organizacije, na štićenje ljudskih prava čak i pomoću međunarodne intervencije, ukazao je na zloćud  nacizma, na patnje koje su prepatili Židovi, na režime nasilja, na grijehe američke povijesti (ropstvo crnaca i tragediju indijanaca), na ovisnost o drogi, na nepravde u ekonomiji.
Skoro tristo jakih ''igrača'' financijskog američkog i međunarodnog sistema uputilo je Benediktu XVI. pismo dobrodošlice, što ga je zasigurno iznenadilo isto toliko koliko i velike počasti koje mu je odao George W. Bush. U tom pismu ti financijski  moćnici  zalažu se za poštivanje ljudskoga biča ''u duši i tijelu'', za poštivanje ljudskoga života,  ta za održavanje etike i morala u javnom i poslovnom životu, jer inače ne će preživjeti suvremeni sustavi. Neki pojmovi tog dokumenta kao da su nadahnuti knjigama Giulia Tremontija, talijanskog bivšeg ministra financija i profesora  na Sveučilištu u Paviji, koji je upozorio svojom knjigom ''Krimogena država'' na države koje svojim funkcioniranjem potiču na zločin, bilo preko financijske diktature ili nepoštenja,  bilo preko drugih kršenja ''prirodnog morala i zdravog razuma''. (Zanimljiva je činjenica da je i Silvio Berlusconi, sada ponovni pobjednik na talijanskim izborima, pred dvadesetak dana priznao da su države ponekad sklone krimogenezi.) Pred dva mjeseca   je Tremonti  objelodanio i drugo osnovno djelo za današnja vremena, knjigu  ''Strah i nada - Europa u nadolazećoj globalnoj krizi''. U njoj  nakon dijagnoze, predlaže i rješenja koja bi doprinijela ne samo financijskoj stabilnosti nego i moraliziranju  demokracije. U svijetu čija savjest se budi, često samo zbog porasta teškoća s kojima se susreće, jasno je da su potrebite duboke promjene.
Na drugim poljima, posjeta  Benedikta XVI. je  ostavila mnoge poruke američkoj javnosti.   Osim što je tijekom posjete Papa pokazao  snažnu odlučnost   pred teškim skandalima i problemima koji su se pojavili u nekim segmentima Katoličke crkve, a koje Papa ne želi zaobići nego ih  iz korijena rješava, donijela je ohrabrenje i kleru i redovnicama i vjernicima. A u širem kontekstu,   također i svima  koji su  potrebiti Božje i ljudske ljubavi. Posebice siromasima, bolesnima, marginaliziranima,  strancima, manjinama.  Važno je bilo i to  što su i hrvatske zajednice u SAD-u bile svugdje prisutne tijekom programa Papine posjete te mu predale poklon na dan njegovoga 81. rođendana kao i na dan treće obljetnice njegovog pontifikata. Kad se radi o sjećanju na  same početke  širenja katoličanstva po Sjevernoj Americi, o izgradnji demokracije i o materijalnom napretku američkog društva, onda su Hrvati ne samo vjerni svjedoci nego i priznati kao protagonisti.
I nešto što je potrebno naglasiti u ovom osvrtu, koliko on god bio kratak zbog prostora s kojim raspolažemo: Sjedinjene Američke Države nikada nisu službeno odbacile kršćansko nasljeđe niti su,  kao nažalost Europa,  prešutjele ili čak izbrisale, ime Božje. S toga,  smisao ove američke Papine misije ima velik utjecaj na nastojanja da se kršćanske crkve ujedine ili zbliže, u okviru velike prisutnosti religije u privatnom i javnom životu. Dođe li do toga, to će se odraziti na budućnost svijeta, preobrazit će se lice zemlje'', kako je to napisao jedan kolumnist u ''Christian Science Monitoru''.
Isto treba naglasiti i veliko zalaganje Benedikta XVI. da se poduzmu djelotvorniji   koraci  kako bi se ekonomija pretvorila u oruđe društvenoga napretka posvuda,  te da se ratovi predusretnu mirnim i pravednim dogovorima.  
Uvjereni smo da bi posjeta Svetoga Oca Hrvatskoj  danas bila veoma potrebna Hrvatskoj, kako bi se nadvladali u znaku kršćanstva razni negativni fenomeni koji su u našoj zemlji u porastu. Rekomunizacija u nekim sferama, a  odnos između vjere te nevjere i protuvjere pod utjecajem je snažnog protukatoličkog trenda u sredstvima javnoga priopćavanja. Na drugu stranu, ravnodušnost građana u svezi onoga što nazivamo opće dobro, postaje zabrinjujuća. Papa Benedikt XVI prepoznaje takve situacije i unosi svijetlost u međuljudske odnose, isto kao što je to činio i njegov prethodnik Ivan Pavao II.


17. travnja 2008.
Demokratizacija  iziskuje stvarno čiste  ljude  
NOMENKLATURA JE IZVOR  KORUPCIJE
Domagoj Ante PETRIĆ
Jedan od najzaslužnijih ljudi za postepeno pročišćavanje rumunjske političke scene, povjesničar Marius Orpea, rekao je 2004. da je ''uzaludno očekivati demokratizaciju države dok se ne rasvijetli djelovanje Securitatea i dok se ne objave imena njenih važnijih članova, te  dok se borba protiv organiziranoga kriminala, protiv pseudolegalne pljačke  i protiv korupcije, ne usmjeri kamo treba. To jest,  prvo prema glavnim   začetnicima  i velikim profiterima takvih djelatnosti. ''Dok  ne izgube svoj faktički imunitet u našoj zemlji, članovi Securitatea i drugih represivnih tijela, koji i dalje utječu na našu sudbinu, ne ćemo mnogo napredovati''
Isto tako, Stejarel Olaru, ravnatelj Instituta za istraživanje komunističkih zločina, upozoravao je te iste godine  na postojanje ''dviju na oko nepomirljiv  paralelnih politika, koje ipak  proizlaze iz iste središnje vlasti a  obavljaju suprotne poslove: jedna ide prema Europskoj uniji, druga pak ponovno izgrađuje unutarnji komunistički sustav. Baš kao u vrijeme Ceausescua, koji je htio koristiti europske povlastice a u zemlji je održavao represiju''. (Tako je 1970. Rumunjska  ušla u Međunarodni monetarni fond i u Svjetsku banku, a 1975. je Ceausescu postigao povlašteni trgovački sporazum s Washingtonom, zbog svojih liberalnih obećanja. A unutarnja stvarnost je bila suprotnost javnim izjavama). Bila su to, godine 2004.,  vremena nadmoći socijalista, pa je  Orpea  također upozoravao tada da ''mlade generacije jesu većinski demokratske, ali ipak među njima ima ljudi koje je Securitate  unovačila  kad su imali 15 godina, a mnogi drugi su veoma mladi  pred 20 godina pod zaštitom  režimskih ljudi već imali dobre početne položaje''. Orpea je naglasio također da proces  ''recikliranje'' komunista ne znači njihovo preobraćenje, kako se to danas krivo prikazuje, nego da  čak i po etimologiji te riječi, to ukazuje samo  na njihovo ponovnu uporabu.
I sadašnji predsjednik Traian Basescu oštro se je godine  2004. obračunavao a Adrianom Nastaseom, tadašnjim premijerom, koji se je naoko zalagao za ulazak u sve zapadne integracije, a prema riječima njegovog velikog suparnika, nije bio ništa drugo nego ''frizirani komunist i promicatelj korupcije broj 1. Gdje god je korupcija, tamo su ljudi iz stare nomenklature. Međutim, oni su uvijek brzi kad se nešto otkrije, pa bacaju  krivnju na nevine''. Za Nastasea se je dugo mislilo da je iskreni pristaša zapadne demokracije, slao je rumunjske vojnike u misije koje je dogovarao sa Sjedinjenim Američkim Državama, zalagao se je za ulazak u EU, itd. Konačno je od 2005., njegovim odlaskom, počeo niz dubokih  promjena, demokratizacija kadrovske strukture i  bistrenje pojmova u društvu. Regionalna ravnateljica Svjetske banke, gđa. Kalantzopulos, izrazila je krajem siječnja 2008. u Bukureštu svoje divljenje napretku kojeg je  zemlja postigla u razdoblju od  nešto više od dvije godine (što se podudara s trajanjem  postupaka dekomunizacije), te je izrazila uvjerenje da će primjedbe  Rumunjskoj u   izvješću  koje će se objaviti tijekom lipnja 2008., biti znatno blaže.
Ovaj mali osvrt na razvoj događaja u  Rumunjskoj, samo je još jedan prikaz dramatične sličnosti zbivanja u raznim državama koje su se oslobodile od komunizma.iako se nisu oslobodile   od komunista. Lako je zapaziti da gdje god se je zadržala ili je privremeno ojačala stara totalitarna mreža- odnosno da se krenulo u rekomunizaciju državnoga aparata,  da su tamo korupcija, te fizička i pravna nesigurnost  dobile maha. A istovremeno,  može se snagu  crvenoga undergrounda   u stanovitoj državi, upravo procijeniti  kroz postojanje takvoga stanja. Srpski kosovski kapitali, ruska mafija, narkomafija, itd., u tom podzemlju imaju svoje uporište.
Grigori Yavlinski, vođa potiskivanih  liberalnih snaga u Rusiji, smatra da je njegova zemlja na putu ''nacionalkomunizma'', a da je upravo pred  predsjedničke izbore koji su održani u ožujku,  postignuto i  jednostranačje, čije  odjednom  pobožno lice, Putinov formalni nasljednik Dmitri Medvedev.
''Sada se možemo  nadati dubokom prodoru mafijskih organizacija i u one regije i ustanove gdje su te organizacije bile slabe. Posebice, uvjeren sam da će te organizacije umjesto nekadašnjih  Staljinovih tenkova, osiliti svoj osvajački pohod na Balkan i uperiti svoje topove na tržišta Zapada.''
Neki u  Hrvatskoj, u kojoj nema lustracije, nude našu zemlju kao ''most'' preko kojeg će se  navodno demokratizirati  i smiriti,  prostori  od Drine pa nadalje. Prevelik je to zadatak, nimalo uvjerljiv, jer  se neki unutarnji čimbenici  u samoj Hrvatskoj još nisu u potpunosti  predstavili, odnosno nisu skinuli maske. 


10. travnja 2008.
Trgovanje s neprijateljem tek je kratkoročna varka
 BUSHOVA POLITIČKA  PORUKA HRVATSKOJ
Domagoj Ante PETRIĆ
Pred dvadeset godina teško je itko mogao predviđati da će se u vrhunskom građevinskom ostvarenju Nicolaea Ceausescua, u njegovoj tadašnjoj Palači Naroda u Bukureštu,  održati 2008. jedan povijesni summit NATO-a. Njegova važnost ne proizlazi samo iz činjenice da je znatan broj zemalja učesnika još pred 20 godina bio pod komunizmom, nego također iz najavljene politike  kojom će Sjedinjene Američke Države dokazati islamskim ekstremistima, nostalgičarima Varšavskoga pakta  i onim mlitavim europljanima koji ne žele podnijeti nikakvu žrtvu za održavanje sloboda - da povijest ide naprijed bilo s njima, bilo bez njih.


Tijekom  cijelog tog skupa, kao i tijekom posjeta  Georgea W. Busha drugim zemljama     u neposrednoj  vezi s tim summitom, nezaboravan prizor pružili su  komunistički aparatčiki (bivši, naravno)). Klanjali su se Bushu, pazili da ne poklizne na nekoj stepenici, smiješili se i šalili, te s uvjerljivim dubokim glasom proklamirali sva  načela koja su osnova demokraciji.  Ono što su najviše žigosali, sada  žele popratiti osmjesima i servilnim obećanjima. To je i razumljivo: ako je već došlo do toga da se njihove zemlje trebaju uklopiti u taj sustav, neka se to dogodi s njima i njihovim unutarnjim ortacima na čelu. I to ne jedino zbog osobne koristi, nego i zbog nade da će - kad to bude najpotrebnije - imati priliku te onesposobiti tijek  demokratskog napretka i obrambenih poteza.

Predsjednik Bush je 4. i 5. travnja Hrvatima dao priznanja koja su zaslužena, ali koja nije trebao izgovoriti ni po protokolu ni iz političke podobnosti, kako bi nešto posebno postigao za uzvrat. Sve što Sjedinjene Američke Države i NATO od Republike Hrvatske trebaju, postići će, u okviru obostranih interesa. Obećanja su uobičajena u takvim zgodama i ulaze u okvire politike uvjeravanja, ali takva priznanja kava je Hrvatska dobila nadmašuju te okvire.  U petak 4., kad nitko s hrvatske strane nije smatrao da je dužan, javno, priznati ulogu hrvatskih iseljenika, to je učinio gost. On je priznao i hrvatske žrtve  strahovlade, te u potpunosti - neizravno ali i jasno - opravdao Domovinski rat, borbu za slobodu. On je istakao  i simbol hrvatskoga kršćanstva, povijesnu crkvu na trgu sv. Marka, što se nije od  hrvatske strane toga dana čulo. Dapače, taj dio Bushovoga govora izostao je, ''iz tehničkih razloga'' u prevađanju  na hrvatski jezik.

On, protestant po vjeroispovijesti, prisjetio se je s poštovanjem i dao značaj posjeti Pape Ivana Pavla II. Hrvatskoj, što je u lokalnim medijima potpuno marginalizirano. U stvari, Bushov govor bio je ne samo izraz kulture, nego i sadržajni putokaz  u trenucima kad su u svijetu  i na jugoistoku Europe izazovi veliki. Dapače, kada su oni  u porastu.
Republici Hrvatskoj se zasigurno ubraja među njena postignuća dobre odnose s Beogradom i Kremljom. I hrvatski narod želi te dobre odnose. To cijeni nadasve Europska unija, ali također i Washington,  jer je to dio mirnodopske politike i međunarodnih relacija koje održavaju stabilnost. Tako je i sam  Bush ponudio predsjedniku  Borisu Putinu zajedničko osmišljavanje zajedničkog obrambenog programa, koji bi dakako uključio i EU.

Međutim, ništa od toga    ne smije značiti  podređenost  ljudima  i pritiscima koji  pripadaju  stranim centrima. Bajka o tome kako Srbija ne će od Moskve prihvatiti naoružanje, da će ona biti neutralna,  bude li Hrvatska u svom statusu članice NATO-a  održavala  posebne spone s bratskim slavenskim metropolama, a te spone prolaze kroz njihove obavještajne organizacije, zaista nije ništa drugo nego bajka. Neutralnost ili agresivnost neke zemlje prema Hrvatskoj ili prema Hrvatima u Bosni i Hercegovini, ne prolazi kroz formulu hrvatske slabosti u odnosu na  mreže ili ljude koji pripadaju stranim obavještajnim sustavima.

Idimo na jedan primjer. Kad je 2003. Bugarska upravo bila pred samim  ulaskom u NATO,  analitičari slični ovima  koji danas žele obmanjivati  hrvatske dužnosnike o potrebi  unutarnjeg dogovora s totalitarcima - krenuli su u Sofiji u  zavaravanje tamošnjih političkih  krugova. Eto, za navodno održavanje ravnoteže, nametali su generala Brigu Asparukova, bivšega koordinatora vojnih i civilnih komunističkih tajnih službi, za sličnu ulogu u demokratskoj Bugarskoj, članici NATO-a. Neke svoje  ljude  su tada uspjeli snažno promovirati, neke nisu, ali ishod popuštanja i marchandagea na ključnim poljima tadašnjih  demokratskih vlasti, doveli su opet socijalistu na mjesto premijera (Sergej Stanišev), a država se teško prilagođava modernoj Europi. Dapače, i u NATO-u danas Bugarska  uživa tek djelomično povjerenje, a EU  neprestano optužuje da je ta zemlja najveće središte ilegalnog poslovanja.  
Mi Hrvatsku svakako želimo bolji položaj, gospodarski napredak, veće obrambene mogućnosti i  sigurnost.     

2. travnja 2008.
Hrvatska sigurnosna pitanja ostaju otvorena
STANJE U BOSNI I HERCEGOVINI KAO TRAJNA OPASNOST
Domagoj Ante PETRIĆ
Izjava Vojislava Šešelja o tome kako će  srpska vojno-politička strahovlada opet biti uspostavljena nad dijelom Republike Hrvatske, nisu jedini razlog zbog kojega postoji stanoviti osjećaj nesigurnosti na dijelovima hrvatskoga područja. Istina jest da je Šešeljova  izjava od prošloga tjedna pred Haaškim sudom u tom smislu ima svoju posebnu težinu, jer je to i jedan od glavnih leit motiva njegove Radikalne stranke, koja je u Srbiji vodeća politička snaga, ali ipak nema naznaka ni o tome da bi u kratkom ili srednjem roku Srbija mogla krenuti u  značajnu oružanu  pustolovinu, niti o tome da bi Republika Hrvatska bila obrambeno ranjiva u slučaju takvih zbivanja.  Uz to, najavljeno primanje  Republike Hrvatske u NATO  već od sada nam  pruža dodatna jamstva pred  prijetnjama i samozavaravanjima koja se pojavljuju u novom ''istočnom paktu'' u nastajanju, kojem Srbija teži, a  u kojem bi ti  srpski ekstremisti htjeli postati udarnička napadačka snaga na demokratski i stabilizirani dio Europe. Međutim, ako se  za kratki i srednji rok ne predviđaju nove opasnosti, dugoročno se ovaj danas postojeći proces može pretvoriti u ozbiljnu prijetnju za Republiku Hrvatsku i druge zemlje.
Trenutačno, za Republiku Hrvatsku veoma je  zabrinjavajuće stanje u Bosni i Hercegovini, jer upravo  tamo  se stvaraju osnove  dugoročne geostrategije ne samo  prije spomenutog ''istočnog bloka'' nego  i islamskih fundamentalističkih organizacija. Daljnje tlačenje i istjerivanje Hrvata koje se zbiva  u Bosni i Hercegovini svakodnevno stvara nove žrtve diskriminacije, ali istovremeno radi se o izgradnji  scenarija koji može ugroziti cijelu mediteransku Europu u budućnosti. Hrvatski  čimbenik je odlučan za održavanje mira i za izgradnju suživota u toj državi, jer on zaustavlja radikalizam protuzapadnoga predznaka.
Na žalost, u samoj Republici Hrvatskoj nastoji se izolirati sve one koji upozoravaju na tu stvarnost. Hrvati Bosne i Hrvati Hercegovine nisu ''u modi'' za sljedbenike stranih diktata, kao što nisu prihvaćena ni upozorenja što se radi  njihove situacije, i sigurnosnih prilika u BiH.  Tako se zbiva da je čak i nadbiskup vrhbosanki, kardinal Vinko Puljić, često nepoželjan gost, a neki međunarodni dužnosnici vrše pritisak kako  se njegova mišljenja ne bi objavljivala  u medijima te da se njega  ne bi pozivalo   na forume u kojima se razmatraju  pitanja Bosne i Hercegovine.    
 U uskrsnom razgovoru sa sarajevskim ''Dnevnim avazom'', kardinal je jasno izrazio svoje neslaganje s varkom  prema  kojoj bi neki novi izbori mogli Bosni i Hercegovini donijeti rješenja. Naprotiv, izbori ''bi u svojoj predizbornoj  kampanji dodatno zamračili nebo, novim uvredama i neostvarivim obećanjima'', što bi prouzročilo dodatne napetosti i destabilizaciju unutarnjih odnosa. Isto tako, ne smatra Puljić da bi bila od značaja izmjena ustava pod ovakvim pritiscima pod kojima se nalazi suvereni i konstitutivni hrvatski marod, jer svrha novoga ustava mora biti djelotvorno jamčenje jednakih prava svakoga čovjeka, naroda i vjere. A za one koji su izgubili jednakopravnost (a to se svakako odnosi na Hrvate) njima ''preostaje da jauču, i to pred očima onih koji su jamčili ljudska prava''. Pred nekoliko dana je i State Department objavio svoj izvješće o stanju ljudskih prava u Bosni i Hercegovini, a u tom izvješću se jasno ističu poteškoće ( radi se u glavnom o apsolutnim zaprekama) koje se postavljaju  građanima BiH kad se nastoje vratiti u svoja mjesta i zahtijevaju povrat svoje bilo gradske ili seoske imovine.
Na drugu stranu, što bi Hrvatima  uopće donijelo pod današnjim protuzakonitim prilikama  stvaranje jednog trećeg, hrvatskog entiteta u BiH, entiteta kakvog s velikim uvjetovanjima  prividno nudi čelnik Republike srpske, Milorad Dodik. I to je također  tema koju je kardinal postavio u okvire realnosti: pri stvaranju tog trećeg entiteta mora se uzeti kao polazna točka cijela Bosna i Hercegovina kako bi se tek onda rješavao cjelokupni unutarnji odnos, a ne da  unutarnje preuređivanje krene  s pretpostavkom da se unutarnje  granice RS ne mogu preispitati.
Očito je da stav srpskih tvrdolinijaša - a drugačiji pripadnici toga naroda nemaju riječ u Bosni i Hercegovini - ima svoj oslonac na politici beogradskih lidera, bili oni trenutačno na vlasti ili u oporbi. Svi su oni suglasni u tome da se  RS mora ili teritorijalno  proširiti  ili ostati kakva jest, možda   formalno unutar BiH, ili još bolje prema njihovoj zamisli,  kao ''neovisna'' država. Na drugoj strani, kad je riječ o  političarima  muslimanske pripadnosti, oni  uživaju punu podršku sve moćnijega islamskoga svijeta. A što je s Hrvatima? Prepušteni su sami sebi, jer nedovoljna potpora koja im se iz Zagreba pruža, nije dostatna za učvršćivanje svojih temeljnih interesa.
Očito je da će Hrvatska  uči u NATO, s mnogo više otvorenih pitanja nego joj je to potrebno, ne zauzme li se jasnije za Hrvate u BiH.  U glavnom, ovo što se zbiva, zbiva se  zbog važne uloge koju u nekim predmetima  imaju u Zagrebu  jugonostalgičari i stari crveni kadrovi, koji žele nauditi hrvatskim građanima i interesima,  ali nauditi također i   samome NATO-u., te potkopati  njegovu strategiju mira i sigurnosti. Kaki danas stvari stoje, može se očekivati  da će ta neriješena  pitanja  dobiti veliku regionalnu važnost   u slučaju ozbiljnijih  međunarodnih sučeljavanja, bilo s novim ''istočnim blokom'' bilo s fundamentalistima. 


14. ožujka 2008.
John McCain nositelj je jasnih poruka svijetu
HRVATSKI INTERESI U VEZI S AMERIČKIM IZBORIMA
Domagoj Ante PETRIĆ
Na prvom mjestu, naša procjena o skorim predsjedničkim izborima u Sjedinjenim Američkim Državama (04.11.2008.) treba biti povezana s interesima i s perspektivama Republike Hrvatske pod novim američkim vodstvom, a to uključuje svakako i perspektive i interese Hrvata u Bosni Hercegovini te položaj hrvatskih manjina u Vojvodini i Crnoj Gori. Na drugom mjestu, u vezi s novim okolnostima u Sjeverno Americi treba razmotriti širi okvir regije, od Austrije pa do Grčke, a zatim prilike u Europi cijeloj te u cijelom svijetu.

Republikanski predsjednički kandidat John McCain svakako predstavlja jamstvo jasnih stavova i odlučnosti koji idu u prilog hrvatske sigurnosti, stabilnosti na Jugoistoku Europe i zaštite od terorističkih pokušaja, istočnog revanšizma i ekspanzionizma. Njegova kandidatura je već utvrđena, dok u Demokratskoj stranci još uvijek se vodi borba za nominaciju između Hillary Clinton i Baracka Obame, a ta borba će vjerojatno završiti za pet tjedana. Na osnovi stručnih procjena, od njih dvoje svakako je gospođa Clinton iskusnija što se tiče međunarodnih izazova koji su pred nama, ali o demokratskom kandidatu bit će više podataka kada padne odluka na unutarnjim stranačkim izborima.

McCaina prati skup sretnih okolnosti. Jedna od njih je da nije trebao nikakve ustupke učiniti svom unutarstranačkom suparniku Michaelu Huckabeeu, čiji protukatolički stavovi, koji su dosezali granice ridikulnosti, ne samo da bi odvratili na predsjedničkim izborima glasače naše vjere, nego bi mogli predstavljati i pitanje o racionalnosti i pravednosti njegove eventualne vladavine. Nasuprot, MaCain - koji je rođen u Vojnoj Zoni Panamskog Kanala godine 1936., kao sin i unuk američkih admirala, predstavlja nevjerojatno zrelu umjerenost za čovjeka koji je prošao kroz sve najveće časti građanskoga i vojnoga poziva, isto kao i kroz sva najgora poniženja, sve psihičke i tjelesne boli, te sve manipulacije stvaranja beznađa i tmina, koje se mogu dogoditi jednom ljudskom biću. A njemu se je to dogodilo kad je kao pilot zrakoplova američke vojne mornarice oboren nad Hanoiem, u Vijetnamu godine te u zarobljeništvu, ranjen i dodatno mučen, proveo pet i pola godine (1967-1963), pod uvjetima koje mogu izmisliti samo azijski komunisti. Tri puta je odbio oslobađanje pod uvjetom da dade izjavu na televiziji protiv svoje domovine, pa je tako više mrtav nego živu bio oslobođen tek nakon završetka vijetnamskoga rata.

''Ne mislim biti do ostataka života zarobljenik. Ne mislim živjeti kao profesionalni invalid niti kako ponosni nositelj svih ovih visokih odličja. Život će mi započinjati kao svakoga dana u slobodi, s izlaskom sunca, sa susretom sa svakim čovjekom koji me možda treba, sa svakom dobrom zamisli za opći boljitak'', rekao je nakon izlaska iz Bijele kuće, kad ga je predsjednik Nixon primio s najvećim počastima. Od 1987., dakle preko 20 godina, bio je zapaženi senator a sada nastoji postići s onim osnovnim republikanskim načelima - među kojima su na prvom mjestu domoljublje i unutarnja i inozemna sigurnost - mjesto najmoćnijega čovjeka svijeta. Kad je pred nekoliko mjeseci njegova majka Roberta, od 95 godina, bila globljena jer je na jednoj autocesti vozila svoj automobil brzinom od 180 km , izjavio je da se to događa ''osobama koje kao mi, brzo misle i brzo djeluju. Ne odobravam kršenje propisa, ali razumijem što se je dogodilo: mama je jednostavno imala čvrstu odluku da se što prije dođe do cilja.'' Inače, što se zakona tiče, obećao je McCain da će odmah zabraniti zlostavljanja kao metodu postizavanja tajnih podataka, bilo to u Guantanamu bilo drugdje, jer ''ljudsko dostojanstvo ima izravnu vezu s Božjim duhom. Pa i onda, kad neki ljudi izgube i dostojanstvo i tu vezu sa Stvoriteljem''. A na mnogim poljima gdje su se ugnijezdili prljavi običaji u američkom društvu, obećao je republikanski kandidat ozbiljno pročišćavanje: posebice kad se radi o raznim - pa i onim spretno prekrivenim - oblicima korupcije i diskriminacije. Bolje nego ikoji od potencijalnih demokratskih kandidata, McCain predstavlja danas povijesni američki optimizam. Ne samo što se Iraka tiče (tvrdi sa statistikama u ruci da se je unutarnja situacija tamo znatno popravila i da je normalizacija te zemlje jedan stvarno ostvarivi cilj), nego što se tiče i socio-ekonomskih prilika u samim Sjedinjenim Američkim Državama. Prema njegovim pokazateljima ne postoji neka ozbiljna kriza, nego predstoji opći svjetski preokret prema većem blagostanju i sigurnosti.

Uskoro, s predsjednikom Bushom u Hrvatskoj - a njegova podrška Johnu McCainu je veoma snažna - saznati ćemo bolje o mjestu kojem bi po njegovim planovima Hrvati mogli u tom svijetu očekivati.


6. ožujka 2008.
Neki ekstremisti žele pretvoriti Kosovo u Bijafru, te ugroziti cijelu Europu
MEĐUNARODNA KAMPANJA PROTIV PRIZNANJA NOVE DRŽAVE
Domagoj Ante PETRIĆ
Kada su mnogi politolozi predviđali da će ''novi hladni rat'', njegovo postojanje ili nepostojanje, biti jedan od važnih predmeta predizborne kampanje u Sjedinjenim Američkim Državama, dokazalo se je da su i sa demokratske i s republikanske strane kandidati suglasni u tome da taj rat postoji. A to su osvjedočili snažnom jednoglasnom potporom nezavisnosti napaćenoga Kosova, i to zasigurno ne toliko iz postojećih moralnih razloga koliko iz prijeke potrebe da se negdje - prije obalnog mediteranskog pojasa - zaustavi vojna ruska ekspanzija. Ta ekspanzija danas jaši na otrcanom konju velikosrpskih nostalgičara, na konju ili kljusetu kojega srpske demokratske struje nikako ne mogu obuzdati, iako bi se danas i u njihovoj matičnoj zemlji, i u Hrvatskoj i u širem svijetu, stanoviti broj Srba doista htio osloboditi nekih od svojih hipoteka.

Španjolci si zamišljaju da je njihov Juan Manuel u XIV st. izmislio pojam ''hladnoga rata'', a Amerikanci da to pripada Harryu Trumanu i Walter Lippmannu, nakon II. Svjetskoga rata. Činjenica jest da je atomska bomba, uz javnu spoznaju i znanstvenu multidisciplinarnu analizu užasa koje je čovječanstvo preživjelo do 1945. ''zaledila'' tada postojeći scenarij, spriječivši nove velike ratove. Bio je i takav scenarij hinjenoga mira, sa svojim Jugoslavijama, Mađarskama, Korejama, Kubama, Vijetnamima, Angolama, itd., također scenarij prepun užasa, nepravda, ali i s nekim pozitivnim pojavama koje su na Zapadu omogućile ogroman znanstveni i gospodarski napredak. Agresivne i totalitarne sile u Varšavskom Paktu i u Kini odlučile su u tom razdoblju pričekati neko bolje vrijeme za ostvarenje svog globalnog plana, dok su istovremeno agresivno širile svoju špijunažu, partizanske ratove i terorizam, ideološku bajku i socijalni protest. A Sjedinjene Američke Države ulagale su sve napore u jačanje tehnološke, vojne i civilne nadmoći na kopnu i u svemiru, uz privlačivu ponudu ljudskih svakovrsnih sloboda svim narodima. To im je dalo prevlast. Tek u manjim ratovima isprobavalo se je oružje i povjerljivost saveznika, a činjenica što se je hladni rat nominalno pretvorio u mirnu koegzistenciju nakon Vijetnama, donijela je kao važnu posljedicu odgodu, sine die, militarističkih širokih prijetnji.

Međutim, nakon 2001. godine, stanje se je u svijetu duboko promijenilo. Rusija je dobila svoga Vladimira Putina, godine 2007. je podigla svoju zastavu na Arktiku, a odmah nakon toga Kanada (NATO) odlučila je tamo izgraditi dvije vojne baze. Pod žezlom Vladimira Putina i s njegovom totalitarnom koncepcijom, neodjeljivom od bilo kojeg bivšeg čelnika KGB-a, Rusija je obnovila i mnoge druge stare snove, dok se je na Srednjem Istoku pojavio terorizam masovnih razmjera. Taj terorizam koji se predstavlja kao isključivo islamski, djeluje kao političko-paravojni čimbenik, a njegova posljednja strateška ovisnost uopće nije razjašnjena. Interakcija tih dvaju faktora navela je mnoge autore do zaključka da smo ušli u novi hladni rat . a dapače, govori se i o Četvrtom svjetskom ratu, ovisno o tumačenju onoga što se je zbivalo između 1945 i 1990.

Na konferenciji Zajednice Nezavisnih Država koje su proistekle iz Sovjetskoga Saveza, 26. veljače 2008., u Sv. Petersburgu govorilo se je ne samo o energetskim pitanjima koja stvaraju ovisnost na Istoku Europe, nego i mnogo o Kosovu, iako ono nije toj zajednici nikada pripadalo. Glavni zadatak bio je uvjeravanje da Kosovo ''nikada'' ne smije postići priznanje od polovice članica UN-a. Raspravljalo se je i o američkoj Strateškoj obrambenoj inicijativi (SDI) koja postavlja stanovite granice već poznatim imperijalnim snovima na Istoku kontinenta.

Nema nikakve dvojbe da je istočni pojas našega kontinenta opet postao područje krajne napetosti, a to što Hrvatska, Bogu hvala, nije za sada na udaru krojača i prekrojača zemljovida, duguje se najviše snazi našega naroda i uspješnoj vanjskoj politici hrvatske Vlade. Američki odlutali aktivist-politolog James Jatras, svjedok obrane Slobodana Miloševića u Haagu, poručio je pred tjedan dana da ''Washington mora povući svoje priznanje nepostojećoj državi Kosovo, pa neka ona bude ono što i jest, obična Bijafra''. (Tek neki će se prisjetiti da je to bila efimerna nezavisna, a gotovo po nikome priznata država naroda iba, koja se je 1967. odcijepila od Nigerije, da bi nakon tri godine očajničkoga otpora i uz 1,5 milijuna žrtava, za uvijek nestala iz zemljovida i pamćenja.)

U istom smislu, Dragan Pantić, kao '' ekspert internacionalist'', tvrdi u Beogradu da premijer Koštunica ''šalje izvrsne poruke. Sila se suzbija samo silom, pa makar Srbija sile nema, još će ove godine SAD verovatno doživeti veliko iznenađenje. I to prvo u Republiki srpskoj a isto tako i u Makedoniji. Žarišta ima mnogo u regionu'' .

Republika Hrvatska ne može biti ravnodušna kada se radi o sudbini prijateljskoga i više puta genocidno progonjenoga naroda Kosova. Priznanje i gospodarska suradnja s Kosovom, naša su dužnost, do koje će nas svjetska zbivanja u kraćem ili dužem roku zasigurno dovesti. A posebice ne možemo okrenuti leđa Hrvatima u Bosni i Hercegovini, gdje se cijela polovica te zemlje najavljuje kao buduće odvojeno područje u rukama radikala, te u Vojvodini. Svi tamošnji Hrvati bi uskoro mogli iz današnjeg neravnopravnog položaja, ponovno postati žrtvama sulude mržnje i obnovljenog etničkog čišćenja.

One teške posljedice djelovanja lijevo-ekstremno lijeve vlade kojom je predsjedao Račan (2000./2003) u Zagrebu, nisu nažalost sanirane, a nije stvorena niti svijest o potrebi djelotvornog rada u korist onoga dijela našega naroda kojemu se prijeti iz Beograda i u Banja Luci. Na primjer, televizija sa sjedištem u Zagrebu, koja emitira svakoga tjedna nekoliko političkih programa kakovih (nauštrb svoga naroda) ne bi mogle biti prikazivane niti u kolonijama, nikako ne doprinosi kulturi ili informiranosti gledatelja. Dapače, takve tv emisije promicateljice su obnovljenoga Hladnoga rata , koji danas pogađa dobar dio našega naroda izvan granica Republike Hrvatske. Takav svojevrsni rat se zbog takve agitacije može prenijeti i na samu Republiku Hrvatsku. Žarišta su zaista mnoga, a ona žarišta izvan domovine koja i fizički diraju u nas Hrvate trebaju svestranu, pa i preventivnu zaštitu od naših ustanova primjenu međunarodnoga prava.



14. veljače 2008.
Hrvatski interesi se tek moraju utvrditi
NASTAJE MEDITERANSKA UNIJA S PREVIŠE UPITNIKA
Domagoj Ante PETRIĆ
Francuski predsjednik Nicolas Sarkozy, još tijekom svoje predsjedničke predizborne kampanje, predložio je u ožujku prošle godine stvaranje Mediteranske unije, u kojoj bi se našle sve države Europe, Afrike i Azije iz Sredozemnoga bazena, uz Portugal, koji je smatran prirodnim članom Sredozemlja. Po samoj najavi, u novom savezu našlo bi se veoma raznoliko društvo, u kojem bi - prema tome kako je inicijativa krenula - Francuska, Italija i Španjolska imale vodeću ulogu. Našle bi se u toj Uniji neke države članice Europske Unije, neke članice NATO-a, ali i druge zemlje čiji interesi nisu usklađeni danas, ili to vjerojatno ne će biti u nekoj skoroj budućnosti s onima koje zastupa EU, a posebice NATO. U Libiji, u Alžiru, Siriji, itd., upitno je dugoročno održavanje današnjeg usmjerenja vanjske politike.

Postavila su se u europskim državama mnoga pitanja o osnovama i ostvarivosti te zamisli.

Njemačka kancelarka Angela Merkel od prvoga je časa izrazila svoje protivljnje inicijativi, ne samo zbog toga jer njena zemlja nije ni blizu Sredozemlja, nego i zbog ''komplikacija koje bi zasigurno nastale između EU-e i MU-e. Članstvo u jednoj od Zajednica trebalo bi isključiti članstvo u onoj drugoj, jer prava i pravila ne mogu biti jednaka u objema'', izjasnila se je Merkel. Usprotivio se je i Dimitrij Rupel, koji kad se o Sredozemlju radi smatra da je savršen i dostatan Sprorazum iz Barcelone (1995), iako od njega nije bili veće koristi. U francuski prijedlog ne vjeruju niti istaknuti političari Bliskoga Istoka, koliko god im bila primamljiva zamisao postizavanja nekog boljeg statusa svojih građana i tvtki u Europi. I njima je jasno da je suradnja sjeverne i južne obale Meditrerana upitna, jer i obilje ekstremističkih organizacija, pa stav prema njima, te palestinski problem onemogučavaju punu suradnju na tako širokom prostoru.

U samoj Francuskoj, među mnogima drugima Jean-François Daguzan, istraživač u Institutu Choiseul i analitičar revije Géoeconomie, upozorava da je s gospodarskog gledišta inicijativa ''fantastično dobra'', ali da je stvarnost pravo mjerilo kad se radi o različitostima Istok-Zapad i Sjever-Jug. Ipak, vjeruje da je potrebno pokušati malim koracima suradnju na tim prostorima koji se danas ''ni ne vole, ni ne razume, a čak ni ne poznaju.'' Pita se, istovremeno, koliko bi potpisnicima MU-e značilo osnivanje neke Mediteranske banke za razvoj ili primanje predstavnika Europske komisije u vodeća tjela novoga saveza (a to je Sarkozyeva ponuda) kad iskustva s takvim ustanovama i instancama nisu mnogo koristila izvaneuropskim zemljama. Zato je Nicolas Sarkozy prilično pretjerao kad je u ime Francuske, ali i u ime ''svih mediteranskih naroda'' pozvao Maroko da se pridruži novoj Uniji. ¨Narodi Mediterana¨ gotovo da do toga dana nisu ni znali da takav prijedlog postoji, pa je začudio poziv francuskoga predsjednika u njihovo zajedničko ime.

Što se Republike Hrvatske tiče, Sarkozy nas je izričito htio ohrabriti kad je nedavno spomenuo našu zemlju s napomenom da se ne trebamo bojati da bi ulaskom u MU odgodili ulazak u Europsku Uniju, jer te zajednice nisu alternativne jedna drugoj. Ipak, ova danas čestita namjera Sarkozya, mogla bi se i njemu iznevjeriti u nekoj bliskoj budućnosti, jer već smo vidjeli koliko se kroz godine mijenjaju i stavovi EU-e u nekim materijama.

Postoji u vezi Sredozemne unije još jedna ključna činjenica koja zahtjeva naš poseban oprez. Smatra se u nekim prijestolnicama da bi novi savez trebao djelovati kao ''utješna nagrada'' veoma moćnoj i danas ogorčenoj Turskoj, koju Francuska nikako ne želi primiti u EU, a ne žele ju primiti ni druge države, pa bi se tako, s partnerstvom u Mediteranskoj Uniji, trebao primiriti njen danas rasteći gnjev. UM se možda s pravom gleda kao mjesto gdje će neke države koje do sada nisu ušle Europskoj uniji, tamo i ostati, ¨pri¨ njoj, i to za za uvijek.

Uz ovo gore navedeno, radili se ili ne radi o smirivanju Turske, jasno je da francuski predsjednik želi izboriti za svoju zemlju neku vodeču međunarodnu ulogu - koju sada nema - a drugi njegovi prioriteti su sigurnosne naravi, pa zatim oni demografsko-migracijske i gospodarske kategorije. Očito jest da on smatra da bi se mogao s tim novim savezom nacija smanjiti prilijev ilegalnih imigranata u Francusku (i uopće, u Europu), da bi organizirani kriminal djelomično bio bolje spriječavan, a da bi i terorističke organizacije ostale bez mnogih od svojih ulaznih kanala, što se Europe tiče. Ali glede toga, mnogi predbacuju Sarkozyu da svojim projektom preusmjerava sigurnosne i ine brige europljana od Istočne Europe na Mediteran, gdje navodno osim migracijskih ilegalnih navala na Europu za naš kontinent drugih večih pogibelji nema. To je, na primjer, mišljenje Johna Clifforda jr., koji smatra da ''teroristi i druge opasnosti ne prolaze toliko južnim mediteranskim, koliko onim kontinentalnim, sjevernijim putovima.''

Trebali Hrvatskoj Mediteranska unija? Kako danas stvari stoje, njeno stvaranje nije od hrvatskoga interesa. Koliko god trajale igre Rehnove, Rupelove, i drugih, Hrvatska će također i službeno postati dio onog svijeta - Europske Unije - kojem pripada po prirodi i vokaciji.

Mediteranska Unija ne smije nam u vrijeme svog teškog stvaranja oduzimati ni vremena ni sredstava. Bude li ona saživjela, i dokaže li ona svoju korisnost, njoj će naša zemlja moć pristupiti i za pet i za deset godina. Naprotiv, postojeća i snažna Europska unija zahtjeva upravo sada sav naš napor kako bi joj se prilkjučili.


5. veljače 2008.
Nedostatak u Hrvatskoj
KRŠĆANSKA ODGOVORNOST U TV PROSTORU
Domagoj Ante PETRIĆ  
U Mariazellu, poznatom marijanskom svetištu 150 km od Beča, Papa Benedikt XVI je početkom rujna 2007. upozorio da Zapad, a posebice Europa, više ne znaju razlikovati dobro od zla. Nakon takve konstatacije postavlja se pitanje jesu li ljudi od jednom postali gluplji nego što su to nekada bili, u vremenima kad su imali mnogo manje informacija nego što ih imaju danas, ili se pak danas nalaze u pomutnji zbog obilja proturječnih i netočnih informacija i tumačenja, pa ne mogu razabrati istinu od neistine? Zaključuje se iz da tako nastaju i kriza povjerenja, premor i ravnodušnost, ono što se zove relativizam i ono što se na kraju zove nemoral. A kad se radi o odgovornosti za postojeće stanje, većina analitičara optužuje nekvalitetna sredstva za javno priopćavanje koja su zauzela silne ovlasti, još i veće od onih kojima raspolažu političari.

Pierre Bourdieu, francuski sveučilišni profesor koji je naslijedio Raymonda Aarona na čelu Centra Europske Sociologije, tvrdio je da je netočno govoriti o današnjem svijetu kao o ''društvu informacija'', jer da se ustvari radi o ''društvu spektakla. Sve je predstava, sve je senzacija, sve je dojam, dok se stvarna moć seli iz politike - gdje bi trebala biti po volji naroda ili većine u narodu - pa prelazi na medije, a mediji su u rukama umreženih interesnih grupacija''. Papa - kad o tome govori - ne odnosi se samo na financijske i druge interese, nego i na one ideološke koji teže monopolizaciji medija. A pred nekoliko dana, kad se je Papa ponovno upustio u razmatranje medija i njihove etičnosti, njegove jasne i kritične prosudbe nisu naišle na napade. To zapravo i nije začuđujuće, jer je stanje na tom području toliko poznato da ni najoštriji protivnici Katoličke crkve ne žele takvu raspravu.

Međutim, začuđujuće je to što se u kršćanskim i demokratskim krugovima ne pronalazi lijek za tu društvenu patologiju manipulacije javnosti. Da je tome tako, zasigurno ''zaslužni'' su ne samo protivnici Crkve nego i svi umreženi interesi s ove i s one strane o kojima je Bourdieu, iako čvrst u svom marksizmu ali i u iskrenosti svojih stavova, jasno govorio.

Pred nama je Svjetski dan društvenog priopćavanja koji će se održati ove godine 4. svibnja i bit će zasigurno dobra prilika za održavanje seminara, predavanja i opširnih rasprava o tome što uglavnom prosječni ljudi znadu, posebice kad je govora o televiziji i o tiskanom novinstvu. Istovremeno, bit će zanimljivo pratiti i one rasprave o konkretnim koracima za normalizaciju na medijskom prostoru, toliko u Hrvatskoj koliko i u svim drugim zemljama gdje je manipulacija i dezinformacija postala dio svakodnevnice. Često će se čuti - a dao Bog da se varamo u tom predviđanju - bezbroj stručnih tumačenja u nerazvijenim zemljama o tome kako je nemoguće išta uraditi što se tiče tiska a posebice televizije, jer nema novaca, nema kadrova, nema vremena, nema prostora, a postoje rizici od neuspjeha, financijske propasti, diskriminacije, autosegregacije, itd.

Zato Papa ponovno ove godine poziva na uspostavu infoetike , a infoetika mora naći svoje putove izražavanja i prodiranja do široke javnosti, dakle do ''Božjeg naroda'', do svih stanovnika ove države kao i do ljudi svake druge države na svijetu. O toj etici, kaže jedan poznati pisac i mislilac, trebali bi brinuti ''savjest pojedinaca koji javno nastupaju, pa vlasnici i urednici medija, pa strukovna etička povjerenstva, te na kraju pravosuđe. Međutim, onaj koji krivo ili ishitreno prikazuje stvarnost, taj baš i nema neku savjest, a velik dio ovih drugih koje sam spomenuo danas potpadaju u sferu stvorenih interesa. Rijetki su ljudi koji se usude sukobiti na forumima ili sudovima s moćnicima iz medija'', smatra Mario Vargas Llosa, koji je istovremeno uvaženi sociolog i političar hispanskog kulturnog svijeta. ''Frivolnost, banalnost i glupost, a i podmetanje neistina pod okriljem slobode čije korištenje zatim nije dozvoljeno osobama ili institucijama koje su povrijeđene lažima - to je svakodnevnica na svim kontinentima. Ja nisam za to da se krene u cenzuru ili zabrane, dovoljno je pluralizam medija, s jednakosti pravnih i tehničkih uvjeta. Ništa drugo ne treba kako bi se prevlast laži okončala''

Talijanska znanstvenica Serena Dinelli je kroz trideset godina kao visoko kvalificirani psiholog obradila u Italiji cijelo polje audiovizualnih medija te njihov utjecaj na preobrazbu afektivno-racionalnih mehanizama ljudskoga bića. Bez obzira na njena osobna opredjeljenja, svatko tko želi uči u materiju shvatit će preko njenih radova (kao i kroz radove drugih stručnjaka), duboke prodiranje televizije u ''kolektivnu svijest'' i u pojedinačne svjetonazore, tog najsnažnijeg oruđa u društvenim zbivanjima. U vez s time, ohrabrila je i našu javnost vijest početka emitiranja još jednoga katoličkoga tv kanala grupacije ITI u Poljskoj, koji djeluje u širokom kršćanskom okviru, a u Italiji pojava vatikanskoga H2O Newsa.

''Ne radi se o faraonskim projektima'', naglasio je još prošle godine P. Federico Lombardi, ravnatelj Vatikanskoga Televizijskoga Centra, ''radi se tek o nužno potrebnim projektima''. O nužno potrebnim projektima, u Vatikanu na razini sjedišta Katoličke crkve, a u svakoj zemlji na razini potreba koje u njima postoje, ne samo za kršćanski narod nego i za sve ljude željne istinitosti pri informiranju, zdravom razumu i stručnosti pri donošenju mišljenja, te vedrom pristupu kad se o razonodi i zabavnim programima radi. Fokus, 30.01.08 / 06.02.08.


25. siječnja 2008.
Svi smo ranjivi u globalizaciji - Podzemlje u Hrvatskoj
STVARANJE MAFIJAŠKOG OZRAČJA U NOVOM HLADNOM RATU Domagoj Ante PETRIĆ
Fokus, 24.siječnja 2008.
Kroz neke novine i časopise, isto kao i TV postaje koje imaju svoje sjedište u Hrvatskoj, kao da se želi stvoriti dojam da je naša zemlja ne samo područje svemogućih nesreća i bezbrojnih pojedinačnih zločina, nego i dom organiziranoga kriminala. Nije dovoljno da glavni naslov na prvoj stranici novina objavljuje smrt starca u zapaljenoj šupi ili djeteta u potoku, važno je i to da prve tri udarne vijesti u TV dnevniku opišu tri događaja kojima je mjesto u žutoj kronici. A posebna je poslastica za neke, govoriti o optuženim časnicima Hrvatima te posvetiti optužbama protiv njih više prostora nego svim važnim vijestima dana zajedno. Zatim, veoma su im važni prilozi o organiziranom kriminalu odnosno o mafiji, kao o udomaćenoj pojavi u ''ovoj državi''. Državi koja očito nije njihova jer je takvom ne smatraju, pa makar ti mediji djelovali na području Republike Hrvatske, u kojoj žele stvoriti ozračje tuge i svakodnevnog razočarenja.

Pavel Stroilov, ruski istraživač koji živi u Velikoj Britaniji, zapaža da se ''mafija stvara prihvaćanjem mafijaškog fenomena, postojao on ili ne, pa sve dok se on zaista ne ostvari ili ne zadobije velike razmjere.'' Kao jednu od glavnih novosti na političkoj sceni svijeta, a napose u Europi nakon pada Berlinskoga zida, smatra povezanost između mafije i politike. Navodno je preko 60 milijardi dolara sovjetskih tajnih služba od 1989. do 2002. raspoređeno po svjetskim tržištima i u glavnom povjereno na upravljanje agentima tajnih službi, a dobit njihovih transakcija se popela u tom razdoblju na 300 milijardi. U knjizi ''URSS-EURSS'', zatim u ''Frontpageu'' kojeg vodi David Horowitz i u drugim publikacijama, a posebice nakon slučaja Litvinenko, zajednički ili zasebno Stroilov i Vladimir Bukovskij obrađuju predmet komunizacije Europe, sporazuma zapadnih europljana s Kremljom pa makar samo u okvirima financijskih podobnosti, u ovom slučaju mafijske naravi. Čak se može opaziti da Stroilov ne osuđuje oštro Vladimira Putina zbog ovakve strategije, ona se primjenjuje u službi starog imperijalnog sna u kojem ''postoji čak i faktor idealizam''. Mnogo veći krivci su zapadni ortaci koji ulaze u igru uništavanja svojih zemalja, svojim radom ili svojom šutnjom, tvrdi Stroilov.

Još prije Devedesetih godina, povezanost mafije i politike postojala - je ali samo na nekim ograničenim područjima Sjedinjenih Američkih Država, a mnogo jasnije se to ortaštvo zapažalo u Italiji. Međutim, prema Stroilovim zaključcima radilo se je tada o zločinačkoj sprezi u granicama pojedinih država ili regija. Nakon ''uspjeha nove komunističke strategije koja ne koristi ideološke lozinke ali provodi isti program od završetka XX. stolječa, dolazimo do spoznaje da je danas glavni saveznik KGB-a, odnosno FSB-a, zapravo mafija''. Veoma smjelo, autor tvrdi da je na primjer, uz druge i Romano Prodi u Italiji spretan čovjek-spona između mafije, politike i KGB-a. Sa svoje strane Vladimir Bukovskij, objavljuje neke dokaze o tome kako Al Qaeda ima u svom vodstvu nekoliko agenata koji rade za strategiju stare, obnovljene komunističke internacionale, koja pak uporedno uspijeva pretvarati Europsku uniju u ''beskorisnog giganta, beskorisnoga što se tiče samoobrane ili trajne izgradnje stabilnosti u slobodi, jer ta trajnost se mjeri uvijek odnosu na postojeće suprotnosti.''

Sve obilnija literatura koja obrađuje tu tematiku, ne dozvoljava njeno zaobilaženje. Pogotovo, u Hrvatskoj se ta tematika ne može zaobilaziti kad se smrt Zorana Đinđića pa sada biranje predsjednika Srbije povezuje s upozorenjima Stroilova. Na drugu stranu, globalna financijska kriza, koja periodično ima silne uspone i padove koji doprinose ''jačanju moći mafija, u mnogim središtima dokazano je provocirana njihovim udarima.'' Financijski potres u Shangaju samo sat kasnije može prouzročiti potres u Frankfurtu. Ta ranjivost koju nosi u sebi globalizacija, govori i o tome da najjači, majagreivniji ili najdosjetljiviji akteri na međunarodnoj sceni mogu u danom trenutku prouzročiti stanovite kataklizme, razabire se iz Stroilovih tekstova.

Predstavljanje svih raznovrsnih ilegalnih djelatnosti u svijetu kao djelo mafije, s tim sadašnjim međunarodnim suvremenim značajem, jednako je opasno kao i omalovažavanje tih pojava.U našoj hrvatskoj situaciji, umjesto lažnog predstavljanja naše zemlje kao uporište mafije, potrebno je pozabaviti se temom stvarnih, postoječih, djelatnih financijskih i političkih jezgra mafijskih interesa i djelatnosti, koji u našoj sredini rade sa svrhom ''mafijizacije'' Hrvatske. I to ponajviše, na političkom planu, kroz obnovljeni balkanski i obnovljeni marksistički projekt.

 


18. siječnja 2008.
Hrvatima u BiH potrebna je snažna potpora iz Zagreba
SVE VIŠE NAJAVA O KRIZI ''OD KOSOVA DO BOSNE''
Domagoj Ante PETRIĆ
''Proći će mnogo godina prije nego što zacijele rane između troje naroda u Bosni i Hercegovini'', izjavio je general Ignacio Martin Villalaín, novi zapovjednik Operacije Althea EUFOR-a, međunarodnih mirovnih snaga u susjednoj zemlji. ''U međuvremenu, nadam se da će se kriza na Kosovu zadržati u granicama diplomacije, te da se ne će proširiti na Bosnu''. Objasnio je pred španjolskim novinarima također da snage Europske unije na čijem je ćelu (tek 2.500 ljudi) jesu ujedno i taktična rezerva NATO-vih jedinica na Kosovu, tako da bi u slučaju krize na tom području one odmah bile premještene iz BiH na mjesto eventualnih sukoba između Kosovara i Srba. ''Nadamo se da do toga ne će doći, a kad bi se to i dogodilo, druge jedinice NATO-a bile bi žurno poslane na Kosovo a mi bi se odmah vratili u Bosnu i Hercegovinu.''

O kakvim opasnostima se to radi, kad je u pitanju možda neka ''lančana eksplozija'' od Kosova do Bosne, govori američki analitičar Jerry S. Dumont, koji spominje ''krizno stanje na Sandžaku, jačanje srpske samosvijesti u svojim demografskim enklavama -uključivši i u enklavama u Sarajevu-, te revanšističke pripreme u Republici Srpskoj, koja je na rubu proglašenja nezavisnosti, bude li Kosovo neovisno. O tajnom naoružavanju i o pribavljanju eksploziva postoje dojave, ali nemamo dokaza jer danas ne postoji u Bosni i Hercegovini niti jedna međunarodna sposobna i teritorijalno dobro raspoređena snaga koja bi mogla takvo gibanje vjerodostojno kontrolirati. EUFOR nije dovoljno spreman za takve zadatke. a tko bi mu uopće mogao dati neke ovlasti u trenucima kad srpskoj strani iz samoga Bruxellesa dolaze pojedinačne poruke da ne treba ni izručivati optuženike Haaškome Tribunalu, ni osigurati uvjete suživota Muslimanima i Hrvatima''. Ministarstvo Vanjskih poslova Rusije upravo je upozorilo sve vlade Europske Unije da je stanje na Kosovu na ''pragu nekontrolirane krize''. Znači li to da stanje izlazi iz okvira diplomacije i politike, odnosno da ulazi u fazu o kojoj je govorio general Villalain, kad se može očekivati izravan odjek te eskalacije u Bosni?

Predsjednik Republike Srpske, Milan Jelić, pridružio se je opasnim najavama, s tvrdnjom da ''bilo kakova odluka o Kosovu i Metohiji mimo dogovora između Beograda i Prištine prouzročila bi destabilizaciju cijele regije''.

Oklijevanje Međunarodne zajednice oko rješenja dvadesetgodišnje krize na Kosovu nije koristilo pronalaženju mirnoga rješenja. Dumont smatra da je Beograd bio ''osuđen na kapitulaciju pred činjenicom osamostaljenja Kosova'', sredinom 2006., ali da je tada Vladimir Putin ''čvrsto sjeo na konja, osigurao si kontinuitet ne samo svoje politike nego i svoje osobne nazočnosti na vrhu Kremlju. Njegova politička pobjeda na Kosovu trebala bi biti 2008. ponovni početak hoda po Balkanu, a ako spriječi proglašenje ili barem osujeti međunarodno priznanje neovisnosti tog područja, obnovit će borbenost Srbije i pridobiti povjerenje Makedonije, koja je također suočena s albanskim fenomenom.'' Najnovije protivljenje Beograda odluci Europske Unije o slanju svoje mirovne misije na Kosovo, pod imenom ''Zajednička akcija'', samo je povećalo dojam da se sprema radikalizacija otpora protiv mirovnih dogovora.

U tako napetoj situaciji, podsjetimo da Alain Finkelkraut smatra da je Francuska, u II. Svjetskom ratu, po prvi put shvatila da bi kao nacija mogla nestati (isto kao i Poljska) unatoč svojoj blistavoj povijesti, mnogoljudstvu, živoj kulturi koja je bila utkana u druge narode, itd. Smatra da je s tom spoznajom Francuska približila se svijesti malih naroda. I zaista, mali narodi tu spoznaju o vitalnoj ugroženosti stalno nose kao pesimističko breme ali isto tako i kao izvor snage, na ovom našem kontinentu koji, pa makar bio kolijevka kultura i civilizacija, još uvijek nije riješio na mnogim svojim područjima, osnovna pitanja međusobnih odnosa.

Kosovari su svjesni opasnosti u kojoj žive, ali svjesni su te prijetnje i Albanci u Albaniji. Zašto ne bi mogli i oni nestati, ako su prepreka panslavističkom ekspanzionizmu ili onoj globalnoj strategiji u kojoj je Balkan smatran kao ''prošireni Bliski Istok''? Zbog toga, Kosovo ne će ostati osamljeno, postojalo ili ne postojalo široko međunarodno priznanje njegove skore nezavisnosti.

Republika Hrvatska u ovom međunarodnom scenariju ima pojačanu ulogu neizravnog posredovanja kao sve preostale države članice Vijeća Sigurnosti UN-a. A na izravan način, zadužena je u Bosni i u Hercegovini za obranu opstojnosti i prava hrvatskoga suverenoga i konstitutivnoga naroda. Mnogo je najava o tome kako je došlo vrijeme da tu svoju ulogu Republika Hrvatska odradi, na vrijeme i u zahtijevanoj mjeri, a informiranje javnosti o postojećem stanju i o predviđenom razvoju toga stanja ubraja se u zadatke očuvanja mira

 

 

Fokus, 3. siječnja 2008.
Od politike do gospodarstva, od obrane i sigurnosti do očuvanja hrvatske cjelovitosti
Može li se u 2008. bez aveti prošlosti ?
Domagoj Ante PETRIĆ
Problemi hrvatskoga naroda i Republike Hrvatske i unutar njenih granica i izvan njih, veoma su složeni na početku 2008. godine. Uz ona pitanja koja Hrvatska kao mnoge druge europske države treba rješavati kao redovite izazove (nezaposlenost, energetska ovisnost, tromost sudstva i birokracije, ekologija, demografsko opadanje, itd.) - trebamo rješavati također, i to na prvom mjestu, one probleme posebne naravi koje stvaraju u našoj zemlji tuđe mreže komunističkih, neokomunističkih i neomarksističkih organizacija čiji je cilj ukidanje hrvatskoga suvereniteta. Posebice u trenucima krize na Kosovu i napetosti u Bosni i Hercegovini.

Srbi se ljute kad im se spočitava da su njihove obavještajne službe komunistički ideološki instrument. A donekle imaju i pravo na ljutnju. Te službe, iako su plod staroga partijskoga debla, u svojoj zemlji ipak ne žele povratak u komunizam, i ne će na tome raditi osim ako ih njihova ovisnost o Kremlju u danom trenutku na to prisili. Međutim, već sada, u susjednim državama, u svojoj raboti usmjerenoj prema stvaranju neke nove jugoslavenske kombinacije - te srpske službe zaista koriste onu svoju staru mrežu, kao i svoju djelomično obnovljenu mrežu agenata balkanske i komunističke poslušnosti, čiji su zadnji ciljevi usklađeni s moskovskim strateškim planovima.

STARI OBAVJEŠTAJCI NA DJELU

Kako će Republika Hrvatska biti ocjenjena u sustavu Europske Unije, a pogotovo unutar NATO-a na važnom području Jugoistoka Europe, u vezi s time, kad njome žele harati takvi elementi? Ocijene i povjerenje Republike Hrvatske ne će ovisiti o retorici i dobroj volji onih koji su povjerljivi, nego o vjerodostojnosti i stvarnim pripadnostima svih ljudi koji sačinjavaju sve važnije karike unutar državnoga i javnoga sustava.

Rješenje toga pitanja - koje se u Hrvatskoj provlači od same 1991., nezaobilazno je. To podrazumijeva ne samo rješenje problema obrane i sigurnosti, nego i definitivnu uspostavu svih ostalih demokratskih euroatlantskih načela i savezništava. Radi se i o putu do priznanja i zaštite interesa hrvatskoga naroda u Bosni i Hercegovini, do efektivne pomoći hrvatskim manjinama, do jačanja djelotvornih veza s Hrvatima od Kanade i Sjedinjenih Američkih Država, do Argentine, Čilea, Australije i Južne Afrike, od Islanda do Italije. Nikada više, strane agenture u Zagrebu ne bi mogle razbijati veze i vrijeđati taj dio hrvatskoga naroda, kao ni pjevati zakletve mrtvim diktatorima ni bloku od Triglava do Vardara.

Jasno je i to da kad lokalna mreža strane ovisnosti ne bi bila ugniježđena, takvi ispadi, pa prijedlog poništavanja stečenih prava Hrvata izvan Republike Hrvatske, njihovo vrijeđanje po predstavništvima, difamacija Domovinskoga rata pa i pojma državotvornosti, da ništa od toga ne bi bilo moguće. Cjelovitost Hrvatske obuhvaća povezanost sa svim Hrvatima. Istovremeno, bez tih unutarnjih umreženih klipova, birokracija bi u Hrvatskoj već odavno bila prihvatila rad kao obvezu, u medijima bi klevetnici bili relativizirani, a razvojni planovi u našoj bogatoj i raznolikoj zemlji ne bi nailazili na prepreke koje usporavaju gospodarski boljitak.

Stephen Schwartz u The Weekly Standardu, nedavno je opisao zabrinutost koja postoji u negdašnjim zemljama Sovjetskoga Saveza, a sada nezavisnim državama, zbog postojećih pritisaka protiv njihove slobode, a što se tiče Jugoistoka Europe upozorio je na moguću krizu širokih razmjera od Kosova do Republike Srpske u Bosni i Hercegovini.

VANJSKA OPASNOST

Pred tri godine u San Francisco Chronicle ovaj isti analitičar pisao je o bivšim komunističkim službama, koje su sačuvale dio političke moći a ujedno stvorile i financijska carstva, ''te mogu iznutra ugroziti koheziju NATO-a.'' Treba se prisjetiti kako je general Korabelnikov, zapovjednik ruskoga GRU-a, rekao pri otvaranju - na sjeveroistoku Moskve, nove zgrade-tvrđave spomenute obavještajne vojne službe (srpanj 2007.), da ''sve što se je na svijetu ikada zbilo, sve što se događa i sve što će se u budućnosti desiti, predmetom je naše vojne inteligencije''.

Bivši komunisti su danas samo jedan sociološki fenomen. Neki su odstupili od starih ideja a drugi to ne žele, neki se muče s promjenama koje su ih zatekle, neki žele biti korisni u novoj stvarnosti. Naravno, ukoliko se radi samo o ljudima s bivšom pripadnosti Partiji.

Međutim, bivši udbaši, kosovci, pripadnici VBA, SDB-a, UDBA-e. VOS-a, KGB-a, NKVD-a, GRU-a, FSB-a i drugih ''organa'' - oni su i dalje stegovno, idejno i novčano vezani za obavještajne službe istoga podrijetla. Prema tome, oni su u novim državama i u demokracijama, jedan političko-vojni čimbenik. Gdje god se nalazili, bilo pod krivim identitetom u SAD-u, ili s prevarantskom demokratskom iskaznicom i ambicijama gospodarenja u Hrvatskoj. S rijetkim iznimkama, oni su nastavili s istim poslom, regrutirali su i nove elemente, uglavnom osobe koje su Osamdesetih i Devedesetih godina tek uvježbavali za tajni obavještajni rad. U novom hladnom ratu, čimbenici su stranih vojnih, političkih i gospodarskih interesa.

U godini 2008., početak svih rješenja u našoj zemlji je tamo gdje je korijen zala. Ništa drugo nisu mogli uraditi niti Nijemci na svom istočnom području, ni Česi ni Poljaci. Nakon demokratizacije, jačanje demokratskog sustava, s ljudima koji ne rade za totalitarizam i tuđe strategije.

 

1 - 2 - 3

 

Vijesti | Audio | Dom i svijet | Turizam | HIC TV | Oglasnik | Knjige | Hrvati izvan domovine | Linkovi | Marketing | O nama

Copyright 1999 - 2001 Croatian Information Centre. All rights reserved.
Included in this bulletn: Reproduction or copying of images is prohibited.
Croatian Information Centre - Service Agreements
Contact Croatian Information Centre