27. prosinca 2007.
''Socijalizam za XXI. stoljeće'' stvara kaos i nove žrtve
KRIZA U BOLIVIJI, MOTIV ZA BLAĆENJE HRVATSTVA
Domagoj Ante PETRIĆ
S nikakvim poznavanjem predmeta a s mnogo marksističkog dogmatizma, neke novine koje se tiskaju u Hrvatskoj, izvan svakog logičnog, političkog, sociološkog ili činjeničnog konteksta napale su bolivijanskog poduzetnika inž. Branka Marinkovića, zato jer se suprotstavlja širenju i produbljivanju totalitarizma u svojoj zemlji. Bez većeg promišljanja, Marinković je izravno predstavljen kao ''Hrvat'', jako jednostavno, kao da stvari upravo tako stoje na američkom kontinentu na kojem od Aljaške do Ognjene zemlje vrijedi ''ius solis'', pa je povezanost s domovinama vlastitih roditelja označena najviše vlastitim odabirom. A kao Hrvat -jer su Hrvati takovi, zaključuje člankopisac - prikazan je Marinković kao čovjek koji ne voli socijalnu pravdu niti preraspodjelu dobara, nego navodno ruši iz čistog profiterstva legitimnog narodnog vođu Eva Moralesa. Tog šarolikog Evu, predsjednika u znaku kokinoga lista i pod zaštitom milicajaca koji su pristigli naoružani do zubi sa Kube i iz Venezuele. On je, prema takvom pisanju, suprotno od mračnoga Marinkovića-, pravi i veliki junak koji jedino što želi jest u svojoj zemlji staviti stvari na svoje mjesto. (Zbog toga je izmislio novi ustav, totalitarnoga tipa, kojega nameće primjenom oružane sile, a koji u stvari ruši same temelje Republike Bolivije).

Što se Marinkovića tiče, činjenica jest da se njegovo prezime u Boliviji pojavljuje zapisano na barem pet raznih načina: Marinkovich, Marincovich, Marinkovic, Marinkovich Jovichevich, Marincovic Jovicevic, itd. Smatra ga se najjačom intelektualnom ličnosti demokratskoga pokreta u Santa Cruz de la Sierra , ali on uopće ne širi svoj utjecaj na ostatak Bolivije.

Činjenica jest i to, da su se protiv Moralesa i tog ustava pobunile četiri pokrajine, a još dvije najavljuju istu takvu odluku. One su pred nekoliko dana proglasile autonomiju (Santa Cruz, s 85 posto glasova, Tarija, Beni i Pando), a niti jednoj od tih pokrajina nije na čelu Marinković. On je tek predsjednik Građanskoga odbora za Santa Cruz ( Comité Cívico pro Santa Cruz) intelektualno i tehnički snažnoga foruma koji brani interese svoje pokrajine. Ali nije gospodar ni vođa nikakvog ustaničkog pokreta, nego jedan od mislećih ljudi koji želi sačuvati one glavne tekovine koje su Boliviju nakon dugih diktatura vratile u demokraciju i dale joj i ovu današnju snažnu multietničnost koja je upravo Moralesu pružila mogućnost da postane predsjednikom.

Zasigurno je mučno g. Marinkoviću, sinu davno useljenog i već pokojnog Hrvata iz Dalmacije i majke Crnogorke, kad čuje za ideološke osude izrečene protiv njega u zemlji svoga oca, u ovim dramatičnim danima kad je njegova Bolivija možda pred građanskim ratom.

Međutim, fenomen raznih napada na Marinkovića u Hrvatskoj, zapravo, treba više zabrinuti nas ovdje, jer je i ovom zgodom iskazana patologija marksističkog mentaliteta, koji je neodvojiv od protivljenja hrvatskoj nacionalnosti: Marinković je odvratan buržujski izrabljivač - a to je u skladu s njegovom hrvatskom pripadnosti. Nasuprot njima postoje oni ''dobri'', dakle crveni i jugoslaveni. Pa tako i jedan od člankopisaca o ''predmetu Marinković'' nadovezuje neku srodnost Morales-Milanović, što je zaista zanimljiva vratolomija. S možda ozbilnijom pozadinom u marksističkom mentalnom sklopu.

Zbog protuzakonito izglasanoga novoga ustava, zbog poticaja plantažama koke, zbog službenog odbacivanja kršćanstva i povratka poganskim ritualima, zbog uspostave marksizma kao vladine ideologije, zbog agresivnog protubjelačkog rasizma i ''socijalizma XXI. stoljeća, koji je zaludio jedan dio brdskoga stanovništva, ne predviđa se više u Boliviji mogućnost mirnoga suživota. Hoće li u zemlji doći do proširene i dugotrajne revolucije, do građanskoga rata, do rascijepa, hoće li se pobunjene pokrajine zbog svoje geografske izolacije u unutrašnjosti kontinenta morati federalno povezati sa susjednim državama ili će zajednički proglasiti nezavisnost, sve su to pitanja na koja nemaju odgovora niti tamošnji regionalni geopolitičari. Za sada, Čile i Perú šalju vojne jedinice na granicu s državom koja je u apsolutnoj krizi, Brazil i Argentina očekuju val izbjeglica, a Paraguay nastoji uvjeriti pobunjene guvernere u susjednoj zemlji da ''zalede'' spor na sadašnjoj razini autonomije, sve u nadi da će Evo - zbog gospodarske krize koja naviše udaru ''njegova'' područja, ili vratiti se zakonitosti ili otići s vlasti.

A samo kroz crveni svjetonazor, može se insinuirati da je inženjer Marinković, čovjek hrvatskoga podrijetla, kriv za takvo stanje.



20. prosinca 2007.
Nevjerojatna ispovijest lijevo- ekstremno lijeve koalicije pred hrvatskim narodom
NI MODERNI NI NAPREDNI - SAMO CRVENI
Domagoj Ante PETRIĆ
Dvadeset i četiri dana je prošlo od parlamentarnih izbora u Hrvatskoj, koji su završili jasnom pobjedom Hrvatske demokratske zajednice i premijera Ive Sanadera, ali unatoč tome, još uvijek voditelji lijevo-lijeve koalicije Socijaldemokratske partije i HNS-a nisu našli dovoljno intelektualnog poštenja, građanske uljudnosti ili samopoštovanja, a da bi priznali pobjedniku njegovu pobjedu i zaželjeli mu uspjeh. Posrijedi su narod i država, ustanove, stranke, ljudi, birači koji su dali pobjedu HDZ-u i njihovim saveznicima, a njih se može vrijeđati samo iz perspektive nekakvih napoleončića ili pripravnika za nepostojeću dužnost balkanskih diktatora.

Na čemu je završila toliko razvikana ''mladost'' tih tih ljudi, koji su u stvari samo neki kasno rođeni ostatci komunističkog sustava ideja? Gdje je završila''modernost'' njihovog svjetonazora? Santos Mercado Reyes, politolog i ekonomist koji predaje na Universidad Autónoma de México, tvrdi da ''mladi i moderni komunisti su oni koji su odbacili crvene zastave, srp i čekić, podignute šake i izluđene poklike, ali ništa više od toga. U stvari, oni zasigurno ne čitaju Marxa, Engelsa i priručnike o proizvodnji bombi, jer to ostavljaju napaćenoj raji koja im uvijek dobro dođe. Oni čitaju Stiglitza, Chomskoga, eventualno Gramscia i Sartrea, Marcusea, Adorna, čitaju financijska izvješća koja im šalju banke u kojima drže svoj novac.Dapače, odvratno im je kad im se kaže ti si komunist , na to reagiraju tvrdeći da ih se time vrijeđa a da komunizam uopće više ne postoji. Oni su čisti demokrate, reći će, jedini demokrati, jedini koji poštuju zakon i proceduru, jedini koji nemaju govor mržnje, jedini koji gledaju prema naprijed, jedini koji su pošteni, pa prema tome neka se povuku iz javnoga života svi koji drugačije misle ili govore. I neka budu sretni ti dotični što se protiv njih i njihovih obitelji ne poduzimaju neke druge mjere.''

U samome Meksiku ima naš lokalni SDP-HNS model koji je možda nadahnuo njihovo ultraško ponašanje: imaju tamo poraženoga kandidata lijevice Andrésa Lópeza Obradora, koji je 2006. izgubio predsjedničke izbore a već godinu dana šeće i pravi ispade kao ''izabrani predsjednik od većine naroda. Narod je rekao da želi promjenu, promjena sam ja''. A prije toga, dva puta je već bio poražen kao kandidat za mjesto guvernera savezne državeTabasca, naravno, uvijek kao žrtva konspiracija i prijevara. Također i on hoda okolo kao lutkan iz izloga, a nikad mu nije bilo na pameti izlagati svoju udobnost na nekoj barikadi.

Međutim, to recikliranje komunista nije fenomen samo Trećega svijeta ili država u tranziciji: Gabriele Cazzulini je tu temu razradio pred dvije godine u Italiji, s konstatacijom da maskiranje komunista mladih generacija stvara potpunu pomutnju. ''Cijela demokratska politika, stranački pluralizam i diferencijacije gube na vjerodostojnosti, jer ovakvim neizjašnjenim komunistima sve je lakše transverzalno zaposjesti ne samo birokraciju raznih stranaka istovremeno nego i birokraciju cijele države.'' Usadili su se transverzalno i uvjetuju rad svih institucija, a cilj im je apsolutna, totalitarna vlast nad državom.

Do kada? Sam Cazzulini daje odgovor na to pitanje: ''Ako se u Kini danas govori o navodno ''modernim'' vođama jer pripadaju četvrtoj ili petoj generaciji ( pokoljenju ) komunista i zbog toga se relativizira se to što oni svake godine daju pogubiti desetke tisuća ljudi, onda možemo zamisliti da i nas čekaju mnoge komplikacije..komunisti se skrivaju kako bi mogli lakše potkopavati i udarati cijelo društvo, usmjeravati, navodno reformirati, a u stvari razarati..Stvaraju o sebi fiktivnu percepciju, kako bi lakše ukapljivali u društvo svoju na oko bezazlenu ideologiju, sa smrtonosnim posljedicama.''

Zanimljivo je to što gotovo u svim zemljama protagonisti tog procesa imaju između 40 i 55 godina, pa tako navodno nisu sumnjivi kao pitomci staljinizma. Opaža se da je svima njima izbrisano iz biografija skoro sve ono što su radili na primjer, od svoje 20 do 35, odnosno 45 godine. Pa tako ni Lópezu Obradoru nisu zapisani tečajevi na Kubi, a da ne govorimo u ''ovom regijonu'' o tečajevima takvih ljudi u Rusiji i Srbiji. Ništa se ne piše niti o njihovim nedavnim tajnim sastancima u Beogradu s tamošnjom obavještajnom i političkom vrhuškom.

Treba li predsjedniku hrvatske Vlade, dr. Sanaderu, čestitka od bilo koga tko je ne želi izreći? Zasigurno, ona mu ne treba, jer je dobio čestitku većine hrvatskih birača. Treba mu samo Božja pomoć uz svoje dokazano vizijonarstvo, u vremenima crvenih farsa. Jer ''transverzale'' i linkovi, podmetanja ''čudnih likova'' proširen su fenomen koji za sada odbacuje onu vidljivu, nasilnu revoluciju.


14. prosinca 2007.
Mnogi već prihvaćaju kao normalnu stvar - novi rat
KOSOVSKA KRIZA: SRBI ĆE ŽALITI ZA AHTISAARIJRBIM PLANOM Domagoj Ante PETRIĆ
Još jednom, rokovi koje si je Europska unija zadala u vezi sa Srbijom, nisu se poštovali. Kao prije s izručenjem Karadžića i Mladića, te s navodnim ''ljutnjama'' Carle del Ponte zbog beogradskog pomanjkanja suradnje s Haaškim sudom, sada je i EU još jednom otkrila ono što cijeli svijet znade od 1999., a to je da Srbija ne će ''nikada'' prihvatiti nezavisnost Kosova. Carla del Ponte odlazi u Argentinu (formalno, kao švicarska veleposlanica) loviti svemoguće zločince po njenom egzotičnom kodeksu pravde, a srpski ekstremisti slave to što njihovi ruljovođe nisu bili kažnjeni pa mogu pripremati nove pohode. Za sada, na narod Kosova, a kasnije i na druge.

Prošao je i 10. prosinac, tobožnji zadnji od svih zadnjih termina Međunarodne zajednice za rješavanje krize, a ništa se nije postiglo. Beograd je uvrijeđen s ostatkom svijeta, izuzet s Rusijom i s Ciprom, zbog kosovskoga pitanja, a na Kosovu narod i neke demokratske - ali i one radikalizirane organizacije - sve snažnije zahtijevaju proglašenje pune neovisnosti. I to sutra, a ne u veljači ili u svibnju 2008.

Oni čvrsto vjeruju da je priznanje od strane Albanije i još pet zemalja u svijetu - koje su spremne već od prvoga trenutka tu nezavisnost službeno priznati-, dovoljan put za opstanak njihove države, koja i danas sa svojim vlastitim obrambenim snagama, vlastitim gospodarstvom i diplomacijom, funkcionira u prilično prihvatljivim uvjetima. Istina jest da kosovske današnje vlasti trebaju još uvijek nekim uvjerljivim pravnim aktima apsolutno uvjeriti Međunarodnu zajednicu da će srpska manjina i sve zajednice uživati punu zaštitu nove države (a tih akata će se zahtijevati sve više), te da će katolici i drugi, a svakako mislimo ovdje na Hrvate Janjeva, Letnice i drugih područja, te na sve pripadnike koji nisu islamske službene vjeroispovijesti, uživati puna skupna i pojedinačna jamstva za slobodan život, rad i opstanak.

 

AHTISAARI, REALISTIČAN POLITIČAR

Plan finskoga diplomate Marttija Ahtisaarija svakako je bio najjasniji i pravno najsavršeniji prijedlog konkretnih mjera kojima bi država Kosovo - iako nije nazivana ''nezavisnom'', bila zaista uzorni europski suvereni entitet pod relativnim međunarodnim motrenjem. Nikada Srbi nisu - nakon zbivanja 1999. godine, mogli računati na to da će im se ponuditi nešto tako povoljno, a da će narod Kosova prihvatiti nešto što do te mjere jamči sva stvarna i zamišljena srpska prava u toj zemlji. Dovoljno je spomenuti apsolutnu autonomiju srpskoga kosovskoga pučanstva, kojega je 8 posto, nad 25 posto kosovskoga područja, ukoliko prihvati to rješenje. K tome, još je nudio Srbima i 45 dodatnih enklava pod njihovim gospodarenjem i međunarodnom zaštitom (radilo se o samostanima, spomenicima, povijesnim prostranostima, itd.)

Nažalost, pod pritiskom Rusije, a donekle i Velike Britanije, nakon prihvaćanja Plana brzo su EU i Međunarodna zajednica dale u novo lutanje, na ponovno opetovanu procedura dubokih razmišljanja, beskorisnih rasprava, sastanaka i nejasnih izjava. Ahtisaari je Plan bio predstavio u veljači 2007., a sada se opet spominje kao jedini realni dokument na osnovi kojega se može donijeti rješenje. Međutim, sada je sve mnogo složenije.

U proteklim mjesecima ''kupnje'' vremena, vremena u ništa utrošenoga, pozicije sučeljavanja su se radikalizirale. Sve više se širi percepcija da je novi rat ili novi val oružanih sukoba, predvidljiva i skoro normalna stvar.

O tome govori načelnik glavnoga stožera oružanih snaga Srbije, general Zdravko Ponoš, izjavio je 8. prosinca, nadodavši da ''nije isključena uporaba vojske u vezi s nastalim stanjem na Kosovu'', a da će o tome odlučivati ''politički vrh''. Nadodao je da ''situacija je takva da se ona može vrlo brzo promijeniti i da će je biti teško kontrolirati'', to jest kontrolirati bez vojske. Na kraju svojih izjava, ubacio je još jedan indikator o stanju u svojoj zemlji:''Ništa gore nego velika, stajaća i slabo plaćena vojska. To onda postaje rizik za društvo''. A da ne kažemo kolika je to opasnost za stabilnost na Jugoistoku Europe.

MAFIJA, ONI KOJI SE VRAČAJU I ONI KOJI IH PRIŽELJKUJU

Sam Ahtisaari je u svibnju, u lipnju, u rujnu i u studenome ove godine, požurivao europske vlade da ''ubrzaju rješenje spora oko Kosova'', s napomenom da ''kad bi i prihvatili žalbe Beograda, ne bi doprinijeli stabilnosti u regiji. Beograd je samo jedna od strana u tom sučeljavanju, strana s jakom potporom, ali nije jedina strana niti jedina strana s jakom potporom. Dogovor se može postići obranom načelnih stavova''. Možda uz vlade koje podržavaju potencijalne napadače, postoji i mafija koja potiče ekstremne organizacije.

Pod kraj rujna ove godine, izvješće koje je beogradski tisak pripisao izvoru iz beogradskog Ministarstva financija, jasno je priznalo da ''prljavi kapital potječe iz Srbije i prenosi se na Cipar, pa na neka egzotična off shore područja, pa zatim često i na sasvim prihvatljive strane financijske ustanove, da bi se tada opet taj kapital, sada opran, vratio bilo u Srbiju bilo u regiju pod neutralnim čistim imenima. ''Međutim, umjesto da se takav kapital primiri, on je izvor napetosti, ulazi u mafijske krugove barem djelomično, a nije jasno u kojoj mjeri mu pogoduje unutarnja i regionalna stabilnost.'' Stabilnost i mir ne pogoduju mafijama, pa zato i politička jugomafija u Hrvatskoj, ne samo da radi za razne balkanske integracije - izvor budućih potresa i progona - nego i za prljave poslove. Vjerojatno neprestano podržavanje mitova i potpaljivanje vatre koja se je rasplamsala na Kosovu, nije slobodno od tog utjecaja.

Narod Kosova, ima dobro pamćenje. Pred šest godina umro je blizu Prištine posljednji stanovnik koji se je sjećao pokolja srpskih ultraša nad Albancima iz godine 1908., uz izreku koju je ponavljao: ''Oni će se vratiti. Oni se uvijek vraćaju.'' Možda samo skora samostalnost, i to upravo u okviru Ahtisaarijevoga Plana, kojega je Međunarodna zajednica i tako već bila prihvatila, može spriječiti da se ratne iskre pretvore u požar.


6. prosinca 2007.
Dvije velike jugomarksističke organizacije u Hrvatskoj
BALKANSKA SURADNJA NA PROKUŠANIM ''FRONTAMA''
Domagoj Ante PETRIĆ
Fokus, 07.12.2007
Balkanski projekt ''jugoslavenske ideologije'' dobro se razvija samo na dvima razinama: u okviru mafijskih organizacija, i u nastojanjima onih političara koji sinkronizirano djeluju kako bi stvorili preduvjete za Zapadni Balkan. Zanimljiva podudarnost, koja govori možda i o tome da nije svaka slučajnost slučajna, te da postoji neko srodstvo između vrhova tih dviju piramida. Netko bi mogao pomisliti da su usko povezane na vrhovima. Jer komunisti tuđe ovisnosti zajednički su radili desetljećima, a isto tako u vrijeme Jugoslavije, kriminalci rođeni u Hrvatskoj, Crnoj Gori, Srbiji i Bosni Hercegovini zajednički su harali u zemlji i izvan nje, pa jedni i drugi idi starim putovima. Što se mafija tiče, na djelu su ponovno bile u Zagrebu 30. studenoga ove godine s jednim naručenim ubojstvom, koje je posebno uznemirilo građane, iako je ovaj puta bio ustrijeljen Crnogorac s obilnim dossierom . Međutim, tendenciozno je zatim bilo medijsko predstavljanje statistika samo od 1990. kad se govori o zločinima organiziranih kriminalnih skupina, kako bi izgledalo da je mafijski život nastao tek s raspadom Jugoslavijom. A isto tako, tendenciozno je prešućivanje političko-obavještajne komunističke i balkanske djelatnosti danas, koja se prekriva šutnjom ili relativiziranjem, kao da ona ne postoji u Hrvatskoj nakon raspada stare državne zajednice.

Čovjek koga se smatra najmoćnijim u Srbiji, direktor BIA-e, Radeta Bulatović, uzvratio je u svezi krize između Beograda i Kosova, na optužbu zastupnika radikala da njegova organizacija ne radi dobro, upravo suprotnom tvrdnjom. Kazao je da ona ''radi danas bolje nego ikada prije nakon 1991. Koristimo i u zemlji i u regiji brojne ljude, dobivamo informacije, dajemo upute, pa i u svjetskim organizacijama.'' Na pitanje koristi li i mafijaše, odgovorio je ''ne, osim ako se dobro vladaju''. (29.11.2007.) A teroristi su već davno bili korišteni na hrvatskom području, o čemu govori njihovo brojno učešće tijekom agresije na našu zemlju i na Bosnu i Hercegovinu, te kasnije na Kosovo.

Mafijaška javna, zlokobna i bučna međusobna povezanost preko granica, te ona između političkih operativaca i nekih estradnih i medijskih agenata balkanskoga totalitarnoga svijeta, glavni su faktori eventualne destabilizacije. Pred svim opasnostima koje prijete zbog odgađanja međunarodno zaštićenog osamostaljenja Kosova, takva ortaštva dobivaju na posebnoj važnosti.

Zato i jest presudan za Hrvatsku ostanak Ive Sanadera kao predsjednika Vlade, te kontinuitet njegove politike. I to ne samo jer je to dokaz hrvatskim građanima i demokratskom svijetu da postoji pravna država Hrvatska (a ne da se u našoj zemlji gubitnicima izbora predaje vlast samo zato jer su balkanski usmjereni)-, nego također i zbog toga što su politički centar i desni centar naš most prema zapadnoeuropskom duhovnom, političkom i obrambenom prostoru.

Jedan od najlucidnijih američkih, a uopće i zapadnih politologa i filozofa, Paul Edward Gotfried, u svom poglavlju ''Postmarksističke metastaze'' (djelo ''Čudnovata smrt marksizma'', 2007.), ustanovljuje da nikada prije nije komunistička ljevica manje javno značila nego što ona javno znači danas u Europi. Ali, tvrdi Gotfried, ona djeluje preko navodno progresističkih koalicija, kao parazit u skupinama koje nemaju ni klasne svijesti ni filozofske podloge. Među oportunistima. Smatra da postmarksisti današnjeg razdoblja, djeluju s oltara moći kao svećenici, bogovi, suci, tužitelji, cenzori, na stvaranju novoga svijeta, u kojem je čak i proletarijat prestao biti uporabivo oružje. Ne postoji klasna borba, ne postoji oružana borba, postoji borba za monopoliziranje kulture. Autorovo pitanje o tome, rade li demokratski krugovi Europe sve što je potrebno kako bi obranili moralnu svijest i kulturne tekovine svojih naroda-, nailazi na mnoge pesimističke odgovore. Bez nezavisnih medija, a posebice bez kršćanske televizije, za sigurno obrana nije dovoljno snažna.

Balkanski mafijaši i balkanski političari gube bitku u Hrvatskoj na ulicama i na izborima. Potrebno je da izgube rat na onim poljima gdje još uvijek demonstriraju svoju političko-kultutološku prisutnost.



Fokus, 30. studenoga 2007.
Rezultati spavanja s neprijateljem. Od crvenog kadroviranja, do napada na vlast
DEMOKRACIJA U REPUBLICI HRVATSKOJ TEŠKO JE RANJENA
Domagoj Ante PETRIĆ
Ono što Francuzi zovu ''la féte de la democratie'', proslava demokracije na dan izbora, pretvorilo se je u Republici Hrvatskoj u ono suprotno, u juriš za obaranje demokratskog sustava, hrvatske suverenosti, opstanka u Srednjoj Europi, a time i u smjeli pokušaj narušavanja stabilnosti na Jugoistoku Europe. Izbori su se dostojanstveno i mirno proveli 25. studenoga, ali demokracija i njeno tkivo je zatim teško ranjeno. Ovo nastojanje da se Hrvatsku destabilizira možda bi trebalo biti i zadnji preduvjet da krene opća kriza od Kosova do Bosne i Hercegovine, pa da zahvati i Hrvatsku.

Varali se su se oni koji su blagoćudno smatrali da će jugo-kadrovima koji su se ugurali (pod okriljem formule M+M) na razne visoke pozicije, biti dovoljno to što su do danas kočili rad državne uprave, to što nastoje do kraja izolirati Hrvate izvan granica Republike Hrvatske, ili da ih zadovoljavaju njihovi nemoralni poslovi osobnog obogaćivanja - kao posebno zaštićene crvene krtice. Sve su to radili i odradili. S velikim uspjehom, drsko, rušeći svakoga tko za Hrvatsku radi. Međutim, to njima više nije dovoljno. Sada je nastala faza kad je njihov zadatak preuzeti u potpunosti vlast, za ''usmjerenje vanjske politike prema Istoku'', za spretan raskid programa ulaska u NATO, za eliminaciju Hrvata iz Bosne i iz Hercegovine, za stvaranje Zapadnoga Balkana sa središtem u Beogradu, za stratešku podležnost Hrvatske i tog njihovog Balkana obnovljenom Kremlju. Za uništavanje pojma hrvatstva te za minimalizaciju kršćanstva u našem narodu.

 

CRVENI JURIŠ NA VLAST

 

Treba im potpuna vlast, više im nisu dovoljni uvaženi pojedinci usađeni u oslabljenim demokratskim strukturama države. Oni su svoj posao odradili, baš za ovo što se danas zbiva. Ovo je njihov dan D, treba im sada ostvariti ono za što su radili. Tako je već u samoj noći prebrojavanja izbornih listića, počeo njihov veliki manevar krivotvorenja i izigravanja narodne volje.

Ivica Račan, makar je bio i vjerojatno do smrti ostao komunistom, nije pripadao stranim službama organski, pa je 2003. godine učinio ono što zdrav razum, zakon, pojam o legitimitetu i osnove osobnog digniteta nameću političarima: priznao je pobjedu Ive Sanadera, Hrvatske demokratske zajednice i njihovih saveznika, čim su se rezultati utvrdili. Godine 2007., situacija je sasvim drugačija.

''Ljudi čine razliku'', govori sa svojih plakata ''narodna fronta'': upravo je tako. Na čelu njihovih organizacija tu ljudi čine razliku, a oni mogu dovesti i do regionalnog, nacionalnog i opće europskog poremećaja. U redovima demokratskoga društva, tamo gdje su se usadili, također ti ljudi čine razliku. Onu bitnu razliku kojom su Republiku Hrvatsku, Hrvate u cijelom svijetu, premijera Ivu Sanadera, hrvatske branitelje, hrvatske stranke, Crkvu, znanstvene ustanove, institucije koje predvode razvoju naše zemlje, hrvatsko gospodarstvo pa i strance prijatelje naše budućnosti, doveli u današnju situaciju. Jer i nakon sastava hrvatske demokratski izabrane Vlade, ove strašne rane nanesene demokraciji u Hrvatskoj u drugoj polovici studenoga 2007. godine, bit će nam dugotrajna hipoteka. Mladež (dakle pomladak) SDP-a zapjevala je u partijskoj centrali, u noći od 25. na 26. omiljenu pjesmu Stjepana Mesića ''Po šumama i gorama'', te delirantne jugoslavenske vikalice ''Druže Tito mi ti se kunemo'' o ''Od Vardara do Triglava''. Nisu na jasniji način mogli predstaviti svoju ''viziju'' i nakane svojih starijih drugova i drugarica.

RANJENE OSNOVNE INSTITUCIJE

 

Zadnjim događajima, ranjena je institucija predsjednika, a to je opasno u bilo kojoj organiziranoj zajednici. Predsjednik je preko granica opreza i mudrosti nastojao odraditi ono za što radi, i taj napor mu je donio mnogo ogorčenih protivnika. Na drugu stranu, pravo na informiranje i mediji, osnovna su institucija demokracije. Međutim, do kraja su smljeveni ostatci vjerodostojnosti HTV-a, a i nekih drugih medija, jer je manipulacija glavnoga programa u izbornoj noći (a taj program je trebao biti matematički ispravan, nije bilo mjesta u njemu za zabludu, osim za namjernu zabludu) posramila svakoga u zemlji. Bilo nas je stid gledati, sve to što TV manekeni i komentatori mogu izvesti u tuđem interesu. Posramilo je to čak i neke radikalne Srbe iako su oni u glavnom dali glas baš tim partijama koje su te noći predstavljane pobjednicima. Ranjena je mogućnost snažnijeg pluralizma na političkoj sceni, jer su manje stranke, ukoliko uopće koja ulazi u Hrvatski Sabor, predmetom pritisaka, nepoznatih ponuda i spletki.


SPAVANJE S NEPRIJATELJOM

A sada, postoji samo jedna mogućnost da se rana izliječi.

Nakon ovoga niza teških predrevolucionarnih epizoda, od kleveta na nositelje demokratske Hrvatske u predizbornoj kampanji, pa napada na Katoličku Crkvu, pokušaja narušavanja povjerenja u hrvatsko gospodarstvo kako bi došlo do nekoga kraha (dva tjedna pred izbore), do izluđene operacije pretvaranja poraženih lijevih i ekstremno lijevih u ''pobjednike'' (od same noći 25. studenoga pa nadalje)-, nakon svega toga, za vjerovati je da će doći do žurnoga sazrijevanja u društvu, da će vodstva konačno prihvatiti da je situacija veoma složena. Ali i vjerojatno jasna. Za nadati se je da će običaj ''spavanja s neprijateljem'' prestati, barem na onim razinama gdje taj totalitarni neprijatelj može sudbonosno djelovati nauštrb hrvatskoga naroda. Pri takvim spavanjima s bolesnima, jedino što se može zaraditi jest bolest. A ponekad, takve bolesti donose i smrt.


FOKUS, 22. studenoga 2007.
Marginalizirana hrvatska dijaspora govori preko Primorca i Nike Kovača Glasovi odlučuju a mračnjaci vrebaju na Hrvatsku
Domagoj Ante PETRIĆ
Isčekivajući dan Krista kralja 25. studenoga, postoji u našoj zemlji čvrsto uvjerenje da Hrvati ne će izabrati na taj dan gospodstvo tmina nad svojom zemljom i nad svojim životima. Istina jest da stari aparat M+M djeluje snažno na svim područjima, pa čak nastoji srušiti tek ojačanu hrvatsku Burzu dionica svojim izjavama te s negativnim najavama stvoriti nepovjerenje kod stranih vlada, diplomata i poslovnih ljudi. Taktika je izazvati strah svugdje, a u Hrvatskoj posebice kod onih slabijih, beznađe kod mladih, nesigurnost kod dobro stojećih, val sumnji kod inače stabilnih demokratskih birača, i na kraju odgoditi sine die naš ulazak u Europsku uniju i NATO prema podlim savjetima Matvejevića, Wolfganga Petritscha, Ollia Rehna i Carla Bildta. A svakako, lokalni aparat se je posvetio sistematskom ponavljanju, kao da se radi o istini, svemogućih lažnih optužaba na račun Hrvatske, hrvatskih branitelja, moderne Hrvatske vojske, Hrvatske demokratske zajednice i hrvatskih značajnih ličnosti, pa makar je neistinitost svake od tih optužbi već dokazana i objavljena. Po njihovom receptu, i ministar Gojko Šušak nije bio ništa drugo nego mračni pedofil, a vrh Katoličke crkve jest tek muzejska garnitura.

U tom okviru rovarenja, nuditi ''promjenu pa makar zbog same promjene'', nije više trik za mlade, postao je trik samo za nezrele mlade, za nezrele starije i za nezrele stare građane.

Na kojoj političkoj filozofiji se osniva ponuđena ''promjena'' HNS-a, (tako zvanih ''liberala''), i njihovih sljedbenika socijaldemokrata (nepriznatih balkanskih marksista), a da to nije samo povratak u Račanovo doba. A ovisno o međunarodnim prilikama, bilo bi to još i više od toga, povratak u Rankovićeva vremena.

Ralf Gustav Dahrendorf, filozof, politolog i sociolog, nagrađen u Velikoj Britaniji s počasti lorda, a koji je ugradio mnoge od svojih snažnih poduka u proces stvaranja Europske zajednice dok je ona najviše politički sjala i bila velika nada za cijelu globalnu politiku, rekao je da su države kao Hrvatska, odnosno sve države oslobođene od komunizma, promijenile institucije u šest godina, ali da će im za promjenu načina razmišljanja trebati šezdeset godina. Hrvatima u Republici Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini vjerojatno će trebati mnogo manje od toga, jer su Hrvati za vrijeme Jugoslavije ipak živjeli na samoj granici sa Zapadnom Europom, jer su očuvali vjeru i djelomično svoju kulturu, jer je radišnost i nadarenost njihova karakteristika. Ali beogradska koalicija se još uvijek nada da je prerano za potpuno sazrijevanje kod mnogih članova hrvatskoga društva, te da bi demagoška obećanja o neviđenom procvatu, mogla u biračkim kutijama pokazati relativnu prevlast. Još godine 2000., Dahrendorf je upozoravao da će ''stvarnost slobode te zajedničkih i osobnih mogućnosti razvoja, biti manje privlačive za masificirane ljude nego što će to još uvijek biti marksistička obećanja o zapošljavanju i kolektivizaciji, pa makar su se ta obećanja dokazala potpuno neprimjenjivima.'' Dahrendorf je već tada tvrdio da su polje i strategija totalitarizma dobro zacrtani, i to mnogo prije nego što su boljševici prijevarom zauzeli Rusiju, a da ''demokracije nemaju određene granice niti čvrsti sustav. One su, recimo po Božjem primjeru, dale slobodu odlučivanja, pa isto tako kako je svijet pun griješnika, tako i u politici ima mnogo zavedenih ljudi''.

Uz neumoran i veoma pozitivan rad ministra Dragana Primorca, pojavio se je i zdrav, hrabar hrvatski reprezentativac Niko Kovač, svojom predizbornom izjavom kao neformalni predstavnik hrvatskih iseljenika (tih iseljenika čiji glas je inače pod teretom M+M diktata u Republici Hrvatskoj od 2000. destruktivno ignoriran). Kovačov spot prouzročio je val protesta u hijerarhiji gospodstva mraka. Hrvati iz inozemstva ne bi smjeli imati više od dva zastupnika -, kažu nositelji beogradskih postulata-, crkveni ljudi moraju se zatvoriti u sakristije, a stratezi povratka u predratni Balkan moraju zaposjesti trg sv. Marka. HNS i SDP složni su i pri ovom slučaju.

Nije potrebno biti vidovit, a da se budućnost Hrvatske i cijeloga njenoga korpusa predstavi na stravičan način pod projekcijom neke pobjede SDP-a i HNS-a. Na drugu stranu, samo manja prednost pobjedničke stranke HDZ-a nad crveno-crvenom koalicijom, omogućila bi predsjedniku Republike da preda zadaću sastavljanja nove Vlade svojim suradnicima a ne premijeru Ivi Sanaderu.

Prema tome, na dan Krista kralja, nema mjesta za moralni relativizam ili aljkavost, ni za govor o promjeni zbog promjene. Treba uzeti stav svjesnih građana, stav prema kojem je odgovoran svatko za cijelu hrvatsku budućnost.


FOKUS, 15. studenoga 2007.
Predizbornu kampanju pretvorili su u ideološki rat
25. studeni 2007: Poslije ne će biti ''ispravnog ispita''
Domagoj Ante PETRIĆ
Pod znakom M+M formule, vodi se u Republici Hrvatskoj ideološki rat. Nakon politike nacionalne pomirbe koju je provodio predsjednik Tuđman, i nakon ostvarenog jedinstva tuzemnih Hrvata i svih Hrvata koji žive izvan granica Republike Hrvatske, godine 2000. lijevo-ekstremna lijeva koalicija uspostavila je frakcionaštvo te unutarnje podijele na svakom koraku. Oni koji za sebe pričaju kako su ''okrenuti budućnosti'', kako su ''moderni'' i ''neopterećeni prošlošću'', opteretili su hrvatsku svijest i hrvatski ugled teretom svojih kleveta, svoj crvene prošlosti i anakroničnih ideoloških frustracija, teretom poraza Velike Srbije, teretom osobne i sektaške mržnje.

ŠTO TO ZNAČI DANAS, PRED SAME PARLAMENTARNE IZBORE? Autentični antifašisti su potisnuti na marginu, jer oni - isto toliko koliko i antikomunisti demokratskog pristupa povijesti i sadašnjici, pa prema tome i budućnosti - jesu prije svega i nadasve protutotalitarci. Naprotiv njima, a u sjeni M+M, kotač povijesti bi se trebao vratiti na 1989. godinu - a kad bi nešto takvoga bilo moguće zamisliti u sadašnjoj svjetskoj konstelaciji, to ozračje vratilo bi Hrvate čak u 1945. Tada se pjevalo na prvom mjestu Staljinu, na drugom mjestu Titu. Danas, stare obavještajne i mafijske strukture rubnih područja Srednje Europe služe ''organima'' koji stoluju u Beogradu i u Moskvi. Umom i strašću, zabludom i revanšizmom, oni su tamo gdje su bili nekada. Čak i športaši im postaju ''neprijatelji'', nakon Crkve, iseljeništva i Hrvata Bosne i Hercegovine.

Strani promatrači hrvatske politike pitaju nas pred izbore, kako će to završiti. I upozoravaju na neugodne primjere koji nam nisu tako daleki. Tako na pr., velike ovlasti koje su u Rumunjskoj, Ukrajini, na oslobođenom Baltiku i u nama bližim zemljama do sada zadržali javni i prekriveni eksponenti Varšavskoga Pakta, prouzrokuju u tim zemljama unutarnje sporove koji koče napredak, a također dovode i do povremenih skokova unatrag. Najsigurnija brana protiv velikih nacionalnih katastrofa za te zemlje jest članstvo u NATO paktu i u Europskoj uniji, a jedno i drugo -smatra duh M+M - u hrvatskom se slučaju još uvijek može spriječiti, eventualnom pobjedom lijeve koalicije. Upravo sada, na završnici pristupačnih postupaka.

Stvaraju se umjetne afere oko svakoga u vladi premijera Ive Sanadera, ishitrenim bubnjarenjem nabacivanjem ubacuju se u javnost gadne sumnje o poštenju svakoga tko nije upregnut u M+M strategiju. Time se želi naivne birače navesti da gledaju kroz lažni prozor, a tako dugo se iza kulisa snažno izgrađuje cijeli sustav za povratak u vremena mržnje. Pažljivo i drsko priprema se skretanje Hrvatske na Balkan i na marksističku platformu.

Narodne fronte uvijek djeluju tako. Stephen Koch, kad u povijesnoj knjizi ''Završetak nevinosti'' piše o zaposjedanju španjolske Republike po komunistima, naglašava da je sve počelo ''postavljanjem lijepoga pročelja obojenoga Byronskim idealizmom'', iza kojega su ruske i druge službe izgradile svoj sistem represije i laži. Dogodilo se je to i u Čehoslovačkoj kasnije, pa na Kubi, nedavno je takav proces - u skladu s tamošnjim prilikama - počeo i u Venezueli. Demokracija je za takve fronte tek izborna procedura: treba stvoriti što veću pomutnju, kako bi jednog jedinoga dana svakih četiri godina, zbroj glasova omogućio da sastavljanje vlade bude povjereno Vesni Pusić (ili kako kažu, gg. Milanoviću i Jurčiću).

U nedjelju 25. studenoga, Hrvati u Republici Hrvatskoj te oni izvan njenih granica, polagat će presudan ispit. Ispit zrelosti koja se odnosi na shvaćanje ovog povijesnog razdoblja i samoga izbornoga dana, ispit svijesti i savjesti kad treba nadvladati napast vlastite udobnosti te potruditi se do izbornih mjesta. A također treba zrelosti za razlučivanje između ''fronte'' i osnovnih hrvatskih interesa. Ne može se profučkati Hrvatsku 25. studenoga, pa onda ispraviti pogrešku tri mjeseca kasnije. Ne postoje popravni ispiti, Ustav je jasan, tek za četiri godine se opet bira. A znade se što se sve može dogoditi u samo četiri mjeseca dočepa li se fronta vlasti, potpune vlasti.

 


8. studenoga 2007.
U igri su i Hrvatska i ''regijon'' čija sudbina se odlučuje na izborima AGRESIJA MOŽE POPRIMITI JOŠ OPASNIJE RAZMJERE
Domagoj Ante PETRIĆ
FOKUS, 08.11.2007.
Hrvatska se nalazi na udaru istočnoeuropskih mafija, za koje je zločin blizak politici, a politika zločinu. Uoči izbora, mafija i strane službe mogu zadati Hrvatskoj teški udarac. Tijekom razgovora jednog visokog talijanskog dužnosnika s hrvatskim TV novinarom, razgovora emitiranoga u subotu 2. studenoga u vezi s razbijanjem jedne organizacije krijumčarenja narkotika i pranja novca, hrvatski gledaoci su imali priliku ćuti ono što se u našoj zemlji rijetko tko usudi izgovoriti. Rekao je jasno talijanski dužnosnik da organizirani kriminal koji djeluje od Balkana, preko Hrvatske u zemljama Zapadne Europe, povezan je sa strukturama starih obavještajnih služba (komunističkih režima). U vezi s time, uzmemo li u obzir da M+M formula još uvijek snažno djeluje-, a uoči hrvatskih parlamentarnih izbora zaista djeluje veoma agresivno- opaža se potreba da u Hrvatskoj budemo oprezniji što se sigurnosti tiče.

Djelovanje M+M formule možda se ne će ograničiti u ovom razdoblju samo na širenje ravnodušnosti, kleveta i ucjena, na do sada iskušene načine uvjetovanja političkih odluka, već u ovim predizbornim danima može isprovocirati događaje kruče naravi.

Ubojstvo Zorana Đinđića u Beogradu pred tri godine počinjeno je na prvom mjestu sa svrhom destabilizacije ''regijona'', počevši od Bosne i Hercegovine, destabilizaciju koju od tada provode usklađeno Beograd i Banja Luka. S time je povezano i raspirivanje današnje ekstremističke krize u Sanđaku, te napetost koja eskalira na Kosovu. ''Balkan je Balkan i to će uvijek biti'' rekao je u obliku presude g. Carrington. U Balkan je naravno uključio Hrvatsku. A da bi se to obistinilo, da bi Hrvatska bila gurnuta u žarište Balkana, vlast u Republici Hrvatskoj trebala bi biti preoteta Ivi Sanaderu i Hrvatskoj demokratskoj zajednici, te srodnim kršćanskim i demokratskim strankama centra.

U Beogradu upravo ovih dana, 2. studenoga, ravnatelj Bezbednosno informativne agencije (BIA) , Rade Bulatović, službeno je izvjestio članove svog parlamentarnog Odbora za odbranu i bezbednost, da na Kosovu očekuje oružane sukobe ''između srpskih spontano formiranih skupina samoobrane i srpske policije, na jednoj strani, i albanskih terorista koji raspolažu teškim naoružanjem, na drugoj strani. Mi to ne možemo spriječiti, a vjerujemo da ovaj puta zahvaljujuči glavnim akterima Europske unije i snažnoj diplomatskoj intervenciji Rusije, naš narod ne će prepatiti novu agresiju sa strane NATO-a i drugih protusrpskih snaga.'' U gotovo četverosatnoj raspravi, a na upit može li se predvidjeti doseg tih sukoba, rekao je taj možda namočniji čovjek u Srbiji, da se ''podatci o tome naglo mijenjaju i ne može se formulirati čvrsta prognoza'', ali da on zapaža da ''albanski teroristi imaju vezu s vahabitskim i drugim ekstremistima u Sandžaku kao i s ekstremistima koji u Bosni i Hercegovini ugrožavaju srpski narod.'' Dao je potpunu podršku srpskoj upravi instaliranoj u Banja Luci, gdje ''vlasti znadu kako reagirati na vrijeme''. Dakle, od Kosova konflikt odlazi u cijeli ''regijon'' nasilja.

Laži i prijevare koje koristi lijeva koalicija, same po sebi nasilje su nad građanima, a takvo nasilje svakodnevno raste u predizbornoj Hrvatskoj.

Međutim, možda ne će agresija na budućnost Hrvatske i pokušaj da nas se baci u ''regijon'' stati na tome. Ekstremna lijevica i mafije u svakoj državi koriste drugačije načine predizbornog nasilja, prema okolnostima na koje u svakoj od njih nailaze. U Nigeriji pred zadnje izbore ubijeno je 200 kandidata. U Gvatemali preko 5.000 raznovrsnih predstavnika građanstva, u Kolumbiji je oteto stotinjak osoba koje su bile nominirane za javne položaje. Ubojstvo kršćanskoga kandidata Gemayela u Libanona u jednoj sekundi prekinulo je proces izgradnje mira.

U Italiji, poznati showmaker i novinar Giuseppe Piero Grillo satirički tvrdi da je njegova zemlja od Napulja prema jugu postala - ako ne neovisna onda barem autonomna država ili poludržava, s vlastitim gospodarstvom, vanjskom crnom trgovinom i međunarodnim odnosima sa svim mafijama europskih jugoistočnih zemalja, Afrike i Amerike. A neka se kandidati ''pred izbore čuvaju jer crna ruka udružena s politikom, o svakome od njih vodi računa'', kaže Grillo, jer te organizacije nikome ne će dozvoliti da ozbiljno ugroze njihove interese.

U jednoj drugoj velikoj europskoj državi, u Španjolskoj, Al Qaeda je tri dana prije parlamentarnih izbora 2004. proizvela masakr na madridskoj željezničkoj stanici Atocha i ubila 194 ljudi. Svrha jer bila ocrniti tobože nesposobnu vladu premijera Aznara, kako bi izgubio izbore. Time se je pokazala nevjerojatna podudarnost geostrateških interesa spomenute svjetske ektremističke organizacije i pobjede na tim izborima Socijalističke radničke partije, organizacije sadašnjeg premijera Rodrigueza Zapatera, koji toliko podsjeća na vođu naše lokalne frakcije Socijalističke Internacionale. Demokršćani (Partido Popular) i druge centrističke stranke su izbore izgubile u samo tri dana, jer sva predviđanja davala su ih do tada kao pobjednike.

''Smrtonosni atentati na protivnike ili na neutralne osobe, ishitreni atentati na vlastite eksponente i objekte kako bi nastao revolt protiv kršćanskih snaga i bilo kakvo nedjelo'' treba uvrstiti u popis akcija koju organizirani kriminal može izvesti s političkim namjerama, posebice pred izbore, konstatirao je tada francuski politolog Yves Gaumont.

Zato, Hrvatska se ne treba bojati samo javnih Mesićevih ispada. Postoji tu cijeli jedan svijet mržnje i drskosti koji može destabilizirati dosadašnja hrvatska postignuča. Također, u samo tri dana ili u jednom trenutku.


Fokus, 31. listopada 2007.
Lijevi mitomani se nadaju amnestiji građanskog zaborava
TJEDNI ZA VELIKE PRIJEVARE
Domagoj Ante PETRIĆ
Prijevare su postale sastavni dio političkog pa i poslovnog života. I to ne samo u Republici Hrvatskoj nego i u cijelom svijetu, a na europskom kontinentu su se one možda najbolje udomaćile jer su njihovi počinitelji postigli visok stupanj imuniteta. I to na prvom mjestu uživaju status tolerancije one političke prijevare, jer za nemoral, korupciju i malverzacije u gospodarstvu i financijama ipak imamo stanovit broj primjera kažnjavanja. Ono što je nekada bila sramotna iznimka, postalo je praksa koju se pojedinačno osuđuje a društveno tolerira. Političke prevarante ''kazniti će građani na izborima'', jest krilatica koja je i u Hrvatskoj i u Italiji, i Grčkoj, i posvuda, tek prazna fraza. Najviše što se može očekivati od te vrste sankcija jest da će birači kazniti lažove u jednom krugu njihovog dugog političkog života (recimo, na izborima 2003.), da bi se opet isti ti '' likovi '' u malo osvježenom društvu, pojavili opet, kao ideolozi i financijeri koji u prvim ili drugim redovima očekuju amnestiju građanskog zaborava. (Recimo, na izborima 2007.)

Peter Hartz, jedan on najmoćnijih poslovnih ljudi Njemačke, u svom socijalističkom krugu osmislio je takozvanu ''reformu Hartz'', gospodarsko-pravnu normativu kojom je od 2003. do 2005. tadašnji kancelar, socijalist Gerhard Schröder, srušio dobar dio postignuća njemačkog društvenog blagostanja. Zbog mnogih prijevara financijske naravi za koje ga se optužuje, Hartzu je suđeno, međutim nije suđeno Schröderu zbog političke, odnosno moralne prijevare nauštrb svojih birača, čija je prava i iščekivanja on time osakatio. Naprotiv, on je nagrađen u Moskvi visokim poslovnim položajem, a njegovi socijaldemokrati se spremaju u Njemačkoj za povratak na vlast u idućim izborima. Na takav način je vidljivo da je politička prijevara zaštićena i samo čeka priliku kao bi usavršila samu sebe.

Na rubu političkoga i poslovnoga, odnosno na području gdje se jedno i drugo povezuje, može se spomenuti aktualni slučaj sjevernoameričkog instituta za istraživanje javnoga mišljenja Data USA Inc. (Viewpoint USA), čija bi direktorica i vlasnica Tracy Costin mogla biti osuđena na zatvorsku kaznu do pet godina zatvora i pola milijuna dolara globe zbog krivotvorenja anketa. Presuda će joj biti izrečena 30. 11. 2007. Sutkinja Janet C. Hall izjavila je na početku suđenja da su ''optužbe zaista odvratne, željela bi da su neosnovane. Varati javnost, varati građane, varati pojedinca u tako osjetljivim stvarima kao što je sve ono povezano s politikom i s društvenim dobrima i osjećajima, odurna je stvar.'' Međutim, tako odvratne stvari mogu postati praksom jer, navodno, ''to rade i drugi.pa znali ste da varaju.pa svatko je mogao izabrati nekoga drugoga.'' Međutim, to nije točno: prijevare se usavršavaju zato da građani pomisle da će dati glas onome koji ne radi onako kako rade prevaranti, onome za koga smatra da ne vara, pa je baš njemu (kandidatu X, ili listi X) dao svoj glas a ne drugima.

Sada, na početku studenoga 2007., predsjednikova predizborna kampanja u korist stranaka lijevo-ekstremno lijeve koalicije, ima mnogo prigovora, koji idu od onih pravnih do onih moralnih, te ta njegova osobna agitacija snažno i neumorno djeluje u korist HNS-SDP koalicije. Međutim, ima u tom raskrinkavanju i nečega pozitivnoga, a to jest skidanje maske barem na toj traki lijeve eskadre. Još gore od toga s moralnoga gledišta i s gledišta hrvatskih interesa, je nastojanje SDP-a i HNS-a da se poigraju s naivnošću najmlađih birača, ili sa užurbanosti građana zrele dobi, kojima se obećavaju poslovni procvat i blagostanje. A u prošlom mandatu je ta ista koalicija uz HSS, LS i IDS, ugasila onda tek začeti procvat, ukinula stečena prava stotina tisuća ljudi i zatrla mogućnost izgradnje moderne države. Računajući na snagu zaborava, povijest se želi ponoviti u pogoršanom obliku.

Filozof Robert Spaemann upozorava na ''masifikaciju mnoštva, kojem neke političke škole i političari, navodni pragmatičari, žele oduzeti pojedinačni dignitet unutar zbroja. To je smrt politike kao moralne i društvene djelatnosti, da bi je se pretvorilo u nužni birački ritual'', zapaža. I dalje nastavlja Spaemann: ''Već pedesetih godina prošloga stoljeća neki filozofi su počeli govoriti o smrti ideologija, a mnogo kasnije se je Fukuyama morao pokajati za onaj njegov navodni završetak povijesti. A sada se govori o politici kao o tehničko-društvenoj znanosti i umijeću, koje se mora odvajati od etike. Ovo je možda najopasnija od ovih nekoliko navedenih zabluda.''

Iza takve politike odvojene od etike, pa s time i od pojma domovine, obitelji, vjere, nacionalnih interesa i društvene solidarnosti, stoje u Hrvatskoj veliki interesi, velika materijalna sredstva. Balkanski blok sa svim svojim novim prijevarama, bit će u svestranoj kampanji tijekom iduća četiri tjedna.

 


Fokus, 25. listopada 2007.
Mjesec dana prije izbora -namjerno stvaranje pomutnje
PROTURJEČJA SU DIO LIJEVE PREDIZBORNE TAKTIKE
Domagoj Ante PETRIĆ
Previše kontradikcija još uvijek muti hrvatske predizborne vode, a već za mjesec dana birat će se novi sastav Hrvatskoga Sabora. Za sada, građani jedino znadu u glavnim crtama tko će voditi Hrvatsku demokratsku zajednicu, tko će predsjedati Vladom, koja će se politika primjenjivati, jasni su ciljevi, zadatci i ljudi. Međutim, u fazi pred izbore, to nije dovoljno, nije dovoljno poznati samo jedan dio političke stvarnosti, treba i suprotstavljena strana jasno prikazati svoju neoporecivu ponudu. Općepoznato jest da HDZ-u suprotstavljena strana jest Socialdemokratska partija, u već najavljenoj koaliciji s HNS-om. Međutim, osim mnogih veselih obećanja i veoma važnih prijetnji ( na primjer, oduzimanje stečenog prava glasa Hrvatima izvan RH, pa mjere usmjerene na dekristijanizaciju Hrvatske), u nebulozi su i ljudi koji će cijeli aparat voditi dođe li taj savez na vlast. Glasaći uopće ne mogu razabrati tko što hoće u tom sastavu, ni koji su to ljudi koji će imati stvarnu vlast. Stvaranje takve pomutnje, nije slučajno: na primjer, sve komunističke partije kad su nastojale ''čoporizirati'' glasovanje, slale su proturječne poruke i zbrajale su za svoju političku ofanzivu različite istaknute ljude, da bi na kraju prevladala samo njihova monolitična jezgra.

Od same najave da bi navodno Ljubo Jurčić predsjedao lijevo-ekstremno lijevom vladom, nikla je prosudba da je to samo propagandistički potez kako bi se privukli glasovi iz centra političke scene. Jednako kao i 2000. godine, kad su upućeni analitičari upozoravali da Dražen Budiša ne će moči opstati u društvu predsjednika Republike i nominiranoga premijera, također i sada se predviđa vrlo kratki let Ljube Jurčića u sličnom društvu. Zoran Milanović je već izjavio da on želi biti potpredsjednik te lijeve vlade, pa bi tako mogao nekim automatizmom ubrzo naslijediti Jurčića. Odmah nakon te izjave, pojavili su se u tisku i rezultati istraživanja javnoga mišljenja prema kojima se zaključuje da manje od polovice birača SDP-a prihvaća Ljubu Jurčića. Time su postavljene pretpostavke za njegov odlazak.prije nego je ikamo stigao.

Istovremeno, pred dva tjedna pojavila se je najava predsjednice HNS-a, (čiji uvjet za ulazak u takvu koaliciju jest da joj bude povjereno Ministarstvo vanjskih poslova), prema kojoj će s njom Hrvatska krenuti prema Istoku, uz pomoć predsjednika koji - uvijek prema njenoj izjavi - daje podršku za takvo preusmjerenje. Dakle, od izbora, pa zatim od željenog preuzimanja vlasti, sve do službenog prijama Hrvatske u NATO, nova vlada bi imala dovoljno vremena za kidanje mostova, za sprječavanje ulaska naše zemlje u tu veliku Aleansu zapadnoga demokratskoga svijeta.

Put na kojega bi se ''nova Hrvatska s novim ljudima'' trebala dati, put prema Istoku, suprotna načela ima onima koje predviđaju Strateški koncepti NATO-a, od onoga prvoga (MC 14 -1) iz 1952, pa do posljednjega koji je odobren 1999. nakon zbivanja u bivšoj Jugoslaviji. Planove je 1999. trebalo prilagoditi stvarnosti (na pr., operacije na Kosovu nisu bile predviđene planovima). Međutim, i ta obnovljena Strateška koncepcija opet se sada pokazuje djelomično zastarjelom. Ako se je 1999., Rusija demokratitzirala ali i slabila, godine 2007. ona primjenjuje obratnu geostrategiju, a njena je snaga namijenjena dobrim dijelom stvaranjem prevlasti na Jugoistočnom Mediteranu. Stvaraju se napetosti koje Strateški koncept treba predvidjeti, jer neovisno Kosovo, konsolidirana Albanija, stabilna Crna Gora, neovisna Hrvatska, samo su neki od elemenata koji se ne podudaraju s izazivajućom geostrategijom Kremlja. Jasno je također da bi to HNS-SDP najavljeno preusmjeravanje Republike Hrvatske donijelo sa sobom i srpsko-islamsku bipolarnost u BiH, s eliminacijom hrvatskoga čimbenika, u suprotnosti s interesima Hrvata u toj zemlji, u suprotnosti s osnovnim interesima Republike Hrvatske, ali i u koliziji s politikom NATO-a, koja jamči stabilnosti u uskom i širokom jadransko-panonskom-kaspijskom potezu.

Vjerojatan povratak Sarkozyeve Francuske u NATO također bi trebao biti predviđen u novom Strateškom konceptu, isto kao što je već do sada, u svim dosadašnjim skicama, za konačni dokument predviđen ulazak Hrvatske.

''Konfuzija'' na segmentu HNS-SDP, nije odraz neznanja ni smušenosti, nego proizvod predizbornog planiranja, taktike zavaravanja što većeg broja građana u isto vrijeme. U igri su također i vanjski igrači koji lome Hrvatskoj mostove s euroatlantskim integracijama, uz pomoć već znanih lokalnih aparatčika.

 


18. listopada 2007.
Papa proglašava blaženima 498 mučenika španjolskog social-komunizma
OD NESMOTRENOG DAVANJA GLASA - DO TRAGEDIJE
Domagoj Ante PETRIĆ
Fokus, 19.10.2007.
Za desetak dana, u nedjelju 28. listopada, na velebnom trgu Sv. Petra u Vatikanu, Papa Benedikt XVI. proglasit će blaženima 498 španjolskih svećenika i sjemeništaraca koje su ''republikanci'' poubijali za vrijeme vjerskih i građanskih progona u razdoblju najkrvavijih godina 1934-1939. To su probrani, posebno sveti ljudi, iz mnoštva od 7.000 svećenika i redovnica koje su komunisti poubijali i Španjolskoj.

Iako se za veliku skupnu beatifikaciju već znade iz razdoblja Papa Ivana Pavla II. ( causa je započeta 1997.), a službeni su pozivi upućeni državnim vlastima pred nekoliko mjeseci, još nije poznato hoće li socijalistička vlada Joséa Rodrígueza Zapatera uopće poslati neko izaslanstvo više razine na taj veliki skup. Bit će to slavlje vjerskoga ali i etičkoga priznanja, tim stotinama katolika pripadnika klera, koji su streljani, zapaljeni ili vješani bez suđenja i bez krivnje. Nikada u povijesti katoličanstva tako brojne beatifikacije nije bilo: možda zato jer, kako to smatra Francis Beckwith, ''nikada u povijesti Zapada nije postojala tako ogromna, suptilna i proširena penetracija raznih varijanata marksizma kao što ona postoji danas u Americi i Europi. Na taj veliki izazov, Katolička crkva zasigurno smatra treba dati također i velike vidljive, pa čak i masovne odgovore, uz sve one duhovne i praktične odgovore koje ona svakodnevno daje čovječanstvu.''

Beckwith je profesor na Baylor University, ali i katolik obraćenik, jer je do nedavno bio predsjednik protestantskog Teološkog Evangeličkog Društva (ETS), pa treba uzeti u obzir i taj podatak pri prihvaćanju njegove prosudbe.

Godine republikanskog terora nad katolicima i drugim neistomišljenicima Španjolcima, nisu se mnogo razlikovale, recimo kao eventualno blaže, od godina terora OZNE, UDBE i drugih ''organa'' i crvenih jedinica nad Hrvatima. Međutim, pod socijalistima, taj režim je danas veličan u Španjolskoj toliko da je, nakon 70 godina, vlada socijaldemokrata (koja se pak ne razlikuje mnogo po civiliziranijoj kvaliteti od lokalne nam koalicije HNS-SDP) pripremila prijedlog zakona o ''Povijesnom pamćenju''. Taj španjolski zakon poslužio bi ne samo za rehabilitaciju onih koji su nakon poraza republikanaca pali pod represijom Francisca Franca, nego i za ponovne progone i društvenu eliminaciju pristaša i potomaka one tadašnje (1931-1939) druge opcije u svojoj zemlji. Nadbiskup Toleda kardinal Antonio Caňizares, iz čije nadbiskupije je 54 od tih 498 mučenika-blaženika, poručio je da beatifikacija ne ide za progonom njihovih ubojica, nego za ''isticanjem primjera tih dosljednih ljudi, pa time i snage vjere u Boga i Isusa Krista.''

GLASUJ ZA SOCIJALISTE - IZGLASAJ NESREĆU

Ipak, u drugim propovijedima, Caňizares često upozorava vjernike na potrebnu ''opreznost i mirno prosuđivanje pri izdavanju glasa na izborima. Lako je glasovati pod pritiskom promidžbe, pod utjecajem obećanja za koja često naslućujemo da su lažna, te uzeti izbornu obvezu kao nešto skoro šaljivo u smislu hajde, dajmo im glas pa da vidimo što će biti sada . Neki su upravo tako u Španjolskoj započeli proces koji se je pokrenuo 1931., da bi nekoliko godina kasnije prerastao u opću tragediju.'' Nisu znali, u svojoj naivnosti, kakvom programu otvaraju put.

POTREBNO JE JASNO UPOZORENJE

Iako su slična razmišljanja prisutna u svijesti ili u podsvijesti mnogih hrvatskih budućih birača, vrijedno je i potrebno naglaskom upozoriti na ono što se krije iza izborne lijeve ''demokratizirane'', ''nasmiješene'' ili ''pomlađene'' ponude. Proces kojega ljevica-ekstremna ljevica nije mogla pokrenuti kad je došla na vlast nad Hrvatskom i siječnju i veljači 2000., (jer je hrvatsko društvo bilo proizašlo iz Domovinsloga rata veoma snažno, jer državne ustanove nisu bile značajno potkopane, jer Ivica Račan osobno nije htio baciti zemlju u kaos niti vratiti je pod Beograd bilo kako, itd), ona bi mogla mnogo lakše pokrenuti pred sam kraj 2007. Naravno, u slučaju izborne pobjede..

Niz knjiga o Španjolskoj ''demokratskoj Republici'' ('' Izdana Španjolska'' , od Ronalda Radosha, Mary Habeck i Grigorya Sevostianova, na primjer), s podacima iz KGB-a i ruskih arhiva, govore o ulozi Staljina i njegovih profesionalnih revolucionara pri preuzimanju II. Republike, koja je početno- prema iluzijama birača - trebala biti demokratska, a postala je klaonica. Tu se uklapa i uloga u Španjolskome ratu Josipa Broza, kasnije personificirana u liku Tita. A upravo njega, sijača smrti, danas potpuno jasno, prihvaća kao vrijedan primjer ova vrhuška izborne koalicije HNS-SDP. Kontinuitet jedne te iste politike, na drugi način.

Dakle, neka i 498 novoproglašenih blaženika na trgu sv. Petra, kao i svi mučenici Hrvatske i svijeta, budu podsjetnik i opomena.


11. listopada 2007.
Demokracija ili povratak u vremena Jalte i Beograda
HRVATI IZVAN HRVATSKE NEKA SE NE OGLUŠE  
Domagoj Ante PETRIĆ
Nicolas Sarkozy je pred tjedan dana, u Bugarskoj, izjavio da Moskva komplicira situaciju u Istočnoj Europi, unatoč tome što je Jalta za uvijek pokopana. Po nekoj logici svojevrsnog zapovjednog lanca, može se zaključiti da i svi oni koji slijede moskovske upute ili snove Borisa Putina - što se tiče obnove Crvenoga carstva sa svim podaničkim dodatnim teritorijima, isto tako ''kompliciraju situaciju''. I to ne samo u vlastitim zemljama nego i u širokom susjedstvu. Upravo pod utjecajem Rusije, to je slučaj beogradske politike kad se radi o Kosovu i o entitetu Republika srpska, a da ne govorimo o krim-političkom podzemlju u Hrvatskoj, kad se radi o narušavanju nacionalne suverenosti, kad se želi ograničiti obrana hrvatskih interesa pred UN-om i kad se uništava dostojanstvo i samobitnosti našega naroda.

Od potpisnika onog kobnog i nehumanog sporazuma u palači Livadiji kod Jalte, odrekle su se izričito i dosljedno Sjedinjene Američke Države, pa Francuska, dok, naprotiv, Kremlj i dalje smatra tu konferenciju održanu u veljači 1945., vrhunskim postignućem svoje diplomacije. Dapače, smatra Jaltu osnovom svoje projekcije za buduća vremena, sa svim pisanim i nepisanim ''aneksima'' koji teško pogađaju također i naš dio kontinenta. Što se Velike Britanije tiče, ona još uvijek nije jasno odredila svoje objektivne stavove u vezi s Jaltom, vjerojatno zbog one vlastite uloge u prilog staljinističkih politika na europskom kontinentu. Ipak, do bistrenja pojmova također i u Velikoj Britaniji dolazi, preispitivanje vlastite povijesti i nekadašnje međunarodne politike u tijeku je, ali ta gibanja prepolagano sazrijevaju u odnosu na ubrzanu dinamiku zbivanja u Europi. Možda se je i zbog toga u ovim trenucima dodatno zaplela situacija i na Kosovu i u Bosni i Hercegovini, jer kod nekih je obnova Jalte ne samo nostalgija nego strateški plan.

Na tim područjima vidljive su danas veoma negativne pojave, napetosti i prijetnje koje mogu prerasti u opasnost za europski mir, a to bi trebalo biti poticaj svim članicama EU-e i NATO-a da izrade oportuna i pravedna rješenja u skladu s općim euroatlantskim interesima. A te interese su ponovno prve, definirale Sjedinjene Američke Države, jer bistrina pojmova na ovim područjima obilježava američku politiku, koliko god to bilo neugodno prihvatiti velikim središtima europske diplomacije.

Tijekom svojih pregovora u Moskvi ovoga tjedna, Sarkozy je stavio u prvi plan mnoga otvorena pitanja, od energetskih uvjetovanja Rusije prema ostatku Europe, do Kosova i kriznih odnosa s Iranom. Oživio je i temu Čečenije, koja je u ''ozbiljnim krugovima politički nekorektna.'' Na toj razini, Francuska može postići za sada da ju Moskva prihvati tek kao nezaobilaznog iako neugodnog sugovornika (a to znači kao ''ozbiljnog sugovornika'' , prema De Gasperijevom starom tumačenju), jer je do 2007. mlakost Jacquesa Chiraca francusku međunarodnu politiku pretvarala u veoma vrijedan ali više dekorativni nego protagonistički element. Veća uloga Pariza u Europi i svijetu ovisit će o ustrajnosti francuskog predsjednika i o širenju NATO-a i Europske Unije na zemlje koje ne ulaze u takmičenje europskih sila.

Zanimljivo je to da se u Rusiji sve više piše o Jalti kao o pojmu podijele utjecajnih sfera, ali i kao motivacija za imperijalne zamisli, živi i danas u Kremlju, zahvaljujući dosadašnjim slabostima Pariza, isto kao i zamišljenim interesima onih Britanaca koji u tuđim krizama vide svoju veliku pozitivnost, te panslavističkoj mreži financijskih interesa i agentura koje djeluju u tek oslobođenim zemljama Srednje i Istočne Europe.

U Republici Hrvatskoj, predstojeći parlamentarni izbori su najvažniji izazov za takve nostalgičare Jalte. Prema tome, izazov su za opstanak slobodne Hrvatske. Demokratska Hrvatska bi zasigurno mirnije dočekala rezultate u večeri 25. studenog 2007. da su hrvatski iseljenici (koji su u ogromnoj većini odgojili se i živjeli u državama Europske Unije, u članicama NATO-a ili u državama u savezništvu s NATO-m) bili bolje povezani s matičnom zemljom, a da je naš narod u Bosni i Hercegovini mogao steći ponovno ono puno povjerenje u Republiku Hrvatsku koju je imalo do kraja 2000. godine. Stotine tisuća glasova za hrvatsku demokraciju bilo bi osigurano, da se je održao kontinuitet rada hrvatske države, rada kojeg je lijevo-ekstremno lijeva vlast od prvoga dana 2000. do kraja 2003. drsko i povrjeđujući razbila. I danas SDP i HNS žele ukinuti pravo na glas Hrvatima izvan RH. U današnjim okolnostima, Hrvati izvan Republike Hrvatske, ukoliko su uspjeli srediti svoje isprave i obnoviti vezu s hrvatskim predstavništvima, u koliko im je dostupna potpuna informacija o zbivanjima u Hrvatskoj svakako znadu da je obnova Jalte, Zapadni Balkan i marksizam životni neprijatelj ove domovine. Oni koji će imati mogućnost glasovanja, neka tu mogućnost i tu osnovnu moralnu dužnost ne propuste.

   

 

 

4. listopada 2007.
Titovi slavitelji, Ovčara i Srebrenica u istom kontekstu politike
ORGANIZIRANI KRIMINAL KAO NOVI UZOR
Domagoj Ante PETRIĆ  
Presuda pročitana u Haagu pred nekoliko dana u vezi s tragedijom na Ovčari, nauštrb osnovnih načela pravednosti i pravde, očito je jasna poruka svijetu, podjednako naraštajima mladih i starijih, u korist organiziranoga kriminala. Radi se o teškom gaženju prava žrtava na pijetet i na posthumno priznanje njihovog digniteta, radi se o izvrtanju povijesnih jasno dokumentiranih činjenica, ali također i o jednom poticajnom aktu na nova zlodjela. I to upravo na masovne zločine, počinjene na organizirani način, s motivacijom ideološke mržnje koja sadrži elemente nacionalne, etničke, vjerske i političke netrpeljivosti, s namjerom biološkog ispražnjavanja velikih fizičkih područja, u svrhu korištenja istih za agresorove ekspanzionističke ciljeve.

Pred osam mjeseci, krajem veljače, Haag je žrtvama i genocidima bosanske Srebrenice dodijelio sličnu ''pravdu'', skrojenu također po specifičnom uzorku koji nikako nije mogao biti proizvod neznanja, zabluda ili ravnodušnosti prema pokolju izvršenom tamo nad tisućama ljudi. Neki bosanski čelnici su pronicavo zapazili u tom mračnom trenutku mogućnost da je ta presuda o Srebrenici imala kao glavnu i podlu svrhu raspiriti među muslimanskim pučanstvom, a među Bosancima općenito, mržnju i bijes koji bi gurnuo jedan dio mladih ljudi u radikalizirani svijet talibana i Al Qaede.

U Republici Hrvatskoj prevladao je nakon presude za zločine u Vukovaru državnički oprez Ive Sanadera i hrvatske politike. Prevladala je ideja hrvatskih nacionalnih trajnih interesa, pa su odgovori na događaj u Haagu ostali u strogim okvirima diplomatskog prosvjeda i pravnih postupaka. Narodna svijest, koja jasno shvaća pozadinu spomenutih haaških zbivanja, dokazala se je također javno po cijeloj Hrvatskoj velebnim dostojanstvom, potporom tugujućim obiteljima i osjećajnošću prema svim žrtvama. Ali nije se pretvorila niti u mržnju niti u nasilje.

Ipak, možda nisu iz tog strašnog događaja još uvijek u Hrvatskoj povučeni svi nezaobilazni zaključci niti su se poduzele sve mjere, jer do sada uopće nije javno - a možda čak niti iza zatvorenih vrata - preispitana odgovornost svih dužnosnika, savjetnika i stručnjaka, koji su predstavljajući tek formalno hrvatske interese, svojim eventualnim propustima, ometanjima, pridržavanjem dokumentacije, kašnjenjem ili nepredvidljivim činovima, dali od 1995. pa nadalje, neke birokratske mogućnosti tim haaškim ''neupućenim'' akterima da ishitre ovakvu odluku.

Istovremeno, ako je oslobađanje teških zločinaca uvijek bio poticaj na nove zločine, a to je povijesna činjenica, onda se postavlja pitanje nema li istu takvu svrhu današnje posmrtno veličanje lika jugoslavenskoga predsjednika maršala Tita, kroz retitoizaciju estrade, televizije, te nekih proizvoda na polju kulture i obrazovanja. A u ovim trenucima, najprovokativniji ispadi tog procesa jesu izjave kandidata kao što su to Milanović, Jurčić, i drugi, s većom ili manjom privrženošću komunističkom diktatoru. I to sada, kad ulažu ogromna sredstva i stranu potporu kako bi 25. studenoga osvojili vlast u Hrvatskoj. A kad je riječ o Titu, ne treba a spomenuti jedino Bleiburg i ''marševe smrti'', nego i užasne njegove zločine u Hrvatskoj, u Sloveniji, u Bosni, u Hercegovini, u Crnoj Gori, u Srbiji, u Makedoniji pa čak i u Italiji. I to za vrijeme II. svjetskog rata i poslije rata.

''Jedna demokratska zakonita država ne može se voditi mržnjom, niti zaboravom, niti namjerama koje prema drugima znače zločinačko djelo, niti klanjanjem zločinu, niti opravdanjem zločina, niti slavljenjem počinitelja zločina, bilo pojedinačnih bilo grupnih zločina,'' rekao je španjolski filozof Ortega y Gasset.

Što u Hrvatsko retitoizacija znači, pogotovo kad se preko svojih političkih glasonoša namjerava vratiti na sam vrh države? Ono isto što znače Ovčara i svi zločini na hrvatskom području, a poruka je jednaka svim porukama koje zločincima donose ''povijesni zaborav'', oslobađanje od odgovornosti ili relativizaciju njihovih kriminalnih karijera.



Fokus, 20. rujna 2007.
Psihoza ''promjene'' za balkanski skok unatrag
KRIVOTVORENJE ANKETA I DRUGE MANIPULACIJE
Domagoj Ante PETRIĆ
Nakon što je Fokus objavio članak o krivotvorenju anketa u vezi s parlamentarnim izborima koji su pred nama, dnevnik Jutarnji list objavio je svoje objašnjenje o falsificiranoj anketi koja je nastojala narušiti u hrvatskoj javnosti mišljenje o gospodarskoj politici vlade dr. Ive Sanadera, te tako poduprijetu prijedloge oporbene koalicije SDP-HNS. Na isti način, Jutarnji list je u tom istom izdanju objavio podatak o krivotvorenju ankete u emisiji g. Stankovića Nedjelja u 2, na Prvom programu državne - to jest javne - televizije, kad je infantilno prikazana navodna potpora narodnih masa, ''drugova, drugarica, i svih građana ovih prostora'' predsjedniku Socijaldemokratske partije. Jasno, protiv Hrvatske demokratske stranke.

Začuđujuće je što gotovo nitko nije reagirao na ovaj častan potez Jutarnjega lista, jer

priznanje tako teškog događaja trebalo je na prvom mjestu potaknuti udruge i pojedince iz novinarskih, stranačkih i akademsih struka na komentar i analizu, a zatim motivirati i političke demokratske stranke da pokrenu širu raspravu o lažima u hrvatskoj predizbornoj kampanji. (Čak se je na prvom mjestu, trebao izjasniti i SDP, koji se također smatra demokratskom strankom.) Tome treba nadodati i to, da su stranke mogle odati priznanje Jutarnjem listu koji se je, Bogu hvala barem ovom jednom prilikom, etički ponio.

Predmetu anketa i zlouporabe predizbornih istraživanja javnoga mnijenja posvećeno je u Europi i Americi barem 228 stručnih publikacija do 2005. godine, prema podacima Aarona Delwichea. Ali treba procijeniti i poseban slučaj naše zemlje, gdje uz ciljana predizborna krivotvorenja treba nabrojiti konstrukcije titofilske mašinerije laži . Ona svakodnevno raste od Kumrovca, do izdavačkih kuća, do kinematografije i kazališta, pa sada čak do čistog nam Jadranskoga mora (rujan 2007.) a u neizravnoj je suglasnosti s marksističkim partijama. I to u predizborno vrijeme.

Hrvatska je htjela postati subjektom povijesti te prestat biti objektom, u čemu je uspjela 1991. i takva je i danas. Ali građanima je još uvijek, sistematski, nameće uloga objekata u vlastitoj nezavisnoj i u (po ustrojstvu) demokratskoj državi. Lažne ankete, klevetničke kampanje koje iz Zagreba sije lokalna kombinacija M+M, ne samo po našoj zemlji nego i po stranim utjecajnim krugovima i medijima, idu uz širenje glasina protiv branitelja i političara koji se zalažu za ljudske i narodne vrednote. Na televiziji - koju izravno, novčano uzdržavaju i pučani i država, još se ne zaziru promjene koje bi govorile o povratku istinitosti ili financijskom redu: oni koji žele postupiti prema zakonu danas prolaze svoj križni put po živom pijesku koji je sistematski na televiziji nagomilan od 2000. unaprijed. Prljavi rat kroz medije, a to ne samo na TV-u , ne prepoznaje se samo po klevetama, poluistinama i lažima, nego također i po postojanju nepoznatih financijskih izvora koji plaćaju neke neke ljude, pa kroz nepravednu raspodjelu legitimnih sredstava, kroz zabranu nekih vijesti i upornog nametanja nekih drugih, kroz marginalizaciju talentiranih ljudi a veličanje raznih lovaca u mutnome.

Bit će zanimljivo ustanoviti, koliko će medijskog prostora biti posvećeno sada, pred izbore, Hrvatima izvan granica Republike Hrvatske, i njihovom biračkom pravu. Zanimljivo će biti ustanoviti koliko će truda utrošiti ljudi koji stvaraju javno mišljenje, demokratskom zadatku da uvjere građane u potrebu izlaska na izbore. Do sada mnogi od njih, posvetili su se isključivo propagandi ''moralnoga terora'' u društvu, stvaranju psihoze: u Hrvatskoj je sve loše, sve ide naopačke, sve je strašno, teško i beznadno, svi su političari jednaki, a ako ćete birati, onda birajte promjenu . Što danas da snobistička parola o ''promjeni'' treba značiti, kad se o politici radi? Ništa realnoga, ništa što nije bilo na snazi u Hrvatskoj od početka 2000. do kraja 2004., ništa drugo nego pojam rušenja onoga što je Hrvatska uz mnoge poteškoće - možemo reći, polako i s velikim naporom-, ostvarila i ostvaruje u Međunarodnoj zajednici i na unutarnjem privrednom planu. Promjena u njihovom smislu, skok je unatrag, u balkansku strategiju strane dominacije i klanjanja bogu Marxu.

 


Fokus, 13. rujna 2007.
Neki instituti stavljaju svoj ugled na kocku samo zbog profita
Predizborne ankete kao političko oružje

Domagoj Ante PETRIĆ
Objavljivanje lažnih rezultata predizbornih i drugih anketa, jedna je od omiljenih metoda manipulacije biračkoga tijela i dio psihološkog rata za mijenjanje društvenih vrednota i običaja Na primjer, izglasavanje zakona o potpunoj liberalizaciji pobačaja je tako prošlo u Sjedinjenim Američkim Državama, prema priznanju samih krivotvoritelja prvih anketa (1968.) u korist te prakse, te je to bio jedan od prvih velikih uspjeha nekog dalekosežnog projekta lažiranjem ''javnoga mnijenja''.

Na tom se je polju postiglo do danas takvo usavršavanje, tako da u naše vrijeme neke diktature koje djeluju pod prividom demokracije, nastoje koristiti ''ankete'' umjesto izbora ili referenduma, kako bi dokazale ''masovnu potporu i legitimitet'' pri donošenju odluka koje regularnom procedurom ne bi bile usvojene.

Dr. Bernard Nathanson, suosnivač Nacionalne udruge za izmjenu zakona o pobačaju u Sjedinjenim Državama godine 1968., priznao je da mu je jedna od prvih zamisli bila provesti ispitivanje javnosti o tom predmetu, pa da je nakon poraznih brojki po kojima je samo 29 posto Amerikanaca bilo sklono abortusu, rezultat te ankete njegova udruga objavila u falsificiranom obliku. Prikazano je da 60 posto populacije podržava prekid ljudskoga života prije rođenja, te da su pristaše tog postupka napredni urbani i obrazovani ljudi, dok su protivnici u glavnom polupismene, nepismene ili stare osobe, katolici i imigranti. Nakon toga, novine i televizija htjele su također biti moderne i napredne, na sveučilištima su se mnogi sramili svojih načela, industrija zdravlja je počela stvarati programe za pobačaje, itd. Godine 1973, Vrhovni sud je pobačaj dozvolio, a tada se je stvarni broj pristaša zaista već bio popeo na 64 posto Amerikanaca.

U zemljama Trećega svijeta, neki znanstveni instituti specijalizirani u istraživanju predizbornog usmjerenja, ponekad stvaraju prava čudesa. U jednoj latinoameričkoj naprednoj državi, nedavno je najsnažniji politološki i sociološki institut takve naravi, s brojnim priznanjima međunarodnih sveučilišta i institucija, pred lokalne izbore u jednoj ključnoj pokrajini, objavio navodni ishod svojih mjerenja: promašaj je bio od preko 25 posto, jer su građani već toliko takvih falsifikata doživjeli, da uopće više ni su čitali ankete prije izbora. A institut je, naravno, poslije te goleme blamaže, objavio svoje isto tako ''znanstveno'' opravdanje cijelog postupka i tobožnjih faktora koji su ''neočekivano'' doveli do neželjenog rezultata.

Nije nemoguće da i u Hrvatskoj dođe jednom do općeg nezanimanja za predizborne ankete, jer u nekim slučajevima je manipulacija zaista prešla sve granice.Ipak, za sada, u Hrvatskoj anketa uživa neki status ''narodnoga suda''. Jean-Marie Domenach je već pred 30 godina upozoravao da je svrha mnogih anketa proizvesti ''zarazni efekt'', to jest da ona početna pobjednička platforma koju anketa podmetne, zaista okupi većinu glasova, a pogotovo ako je ta platforma predstavljena kao slobodarska i napredna, a uz to i nositeljica materijalnog blagostanja.

Ustrajno prikazivanje nekog pobjednika, sa znatnom prednošću pred onim drugo smještenim, treba imati kao posljedicu tzv. bandwagon effect te veliku apstinenciju građana na dan izbora . Tako nešto se događa u Hrvatskoj, ustrajno od mjeseca svibnja, kao dio političke manipilacije preko nekih anketa. I tako, ustrajno se postavlja na prvo mjesto Socijaldemokratska partija (SDP, odnosno savez SDP-HNS), a kao teškog gubitnika se predstavlja Hrvatsku demokratske zajednice.

Američki časopis Crisis Magazine opširno je razradio predmet manipulacije anketa u političke, izborne, trgovačke, medicinske i druge svrhe, a taj problem postoji uz onaj prvi, o izravnom krivotvorenju rezultata. ''Ima ljudi od stanovitog imena koji su spremni staviti potpis na bilo što, makar jednom ako s time postignu velik profit, brinu samo da im tom prilikom ipak ostanu otvorena vrata bijega s nekim novim tumačenjima, u slučaju poraza'', tvrdi u vezi s time Mark Stricherz. ''Takvih nepoštenjaka nema mnogo, ali oni stvaraju pomutnju, jer na kraju ni političari ni ekonomisti nisu sigurni što to u danom razdoblju neki predstavljaju kao istinito'', zaključuje Stricherz.

U glavnom, također i časopis Crisis Magazine tvrdi da ankete često nisu odraz nego stvarateljice javnoga mnijenja. U tim slučajevima pitanja koje se postavljaju publici kreću od pretpostavke koja je afirmativna i navodno korektna, pa svaki odgovor koji bi išao u suprotnom smjeru ne bi bio korektan. ''Mislite li Vi da bi odluka koja bi ukinula ženama pravo da rode ili pobace, kršila njihova ljudska prava?'' Pošto se u SAD-u mnogo o toj temi raspravlja, primjer je naveden na prvom mjestu, a kako zapaža Crisis Magazine, polazna je točka ankete ta da je pobačaj neko neosporivo pravo, pa prema tome tko bi ga mogao uskratiti.

Prema analizi tog časopisa, dobar dio anketa, osim onih s izričito trgovačkim usmjerenjem, zaziru u tematiku Katoličke crkve, bez davanja prethodnih informacija osobama koje nisu uopće upućene u vjerska pitanja, a još manje u nauk Crkve. Neke ankete već i kod nas ulaze u teme prirodnoga morala, stručnih pitanja obrazovanja, zakonodavstva, itd., kao da građani moraju biti eksperti i za te materije.

Međutim, pred izbore, uglavnom se ne ide toliko na manipulaciju publike, nego na čisti falsifikat što se tiče namjera birača, pa prema tome i budućeg rezultata. Pobjednik je pretpostavljen (marksistička balkanofilska opcija), a prema tome je u postupku predodređen i gubitnik slijedećih izbora, to jest stranka koja je na institucionalnom i političkom planu, dakle i na obrambenom polju, stvorila demokratsku, nezavisnu, europsku državu.

Do kada će takve ankete biti snažan element stranačke predizborne kampanje u Republici Hrvatskoj?

 

 

 

 


6. rujna 2007.
Mađarska je ponudila Pekingu iznimne povlastice za veliko regionalno uporište
KINESKI PUTEVI PREKO HRVATSKE
Domagoj Ante PETRIĆ
Politički surovi pragmatizam nameće zamisao de ne postoje ni dobre ni loše, ni poštene ni nepoštene situacije, nego samo one koje su na bilo koji način ili korisne ili štetne za stjecanje moći ili materijalnih dobara. Međutim, kad dođe do ustoličenja profita ili koristi kao jedinog mjerila i poticatelja za ljudsku djelatnost, dođe se - nakon dužega ili kračega vremena - do pitanja o naravi tog profita, ima li on posljedice za opće dobro, ili služi samo nečijem osobnom ili korporacijskom boljitku. To je uočio, među mnogima i Alain Laferrere, francuski ekonomist koji prihvaća ulazak Kine sa svojim proizvodima, poduzečima i ljudima na francusko i europsko područje, samo pod jednakim uvjetima koji vrijede za ostale kandidate iz Azije, i to tek kad se provjeri da jesu li te tvrtke, proizvodi i pojedinci zaista neovisni od državnog kapitala i agencija za iseljavanja. Laferrere smatra neozbiljnom tezu da se Kinezi i tako neće asimilirati u novoj sredini nego da će u njoj ali u stvari uz nju, uporedo živjeti i djelovati, pa da prema tome ne će imati veći utjecaj na društvene vrednote i evoluciju, na politiku i na obranu ili sigurnost. ''Ta teza je djelomično osnovana, jer zaista će tako biti kroz narednih možda pedesetak godina.... a poslje se ne zna. Međutim, gospoda koja to zagovaraju tada više ne će biti među živima, pa ne brinu o tome'', kaže francuski ekonomist. Ruski i kineski kapital sve više su pod povećalom u Sjedinjenim Američkim Državama, gdje su mnoga velika ulaganja velikih i manjih kompanija tih zemalja tijekom zadnjih dviju godina spriječena zbog njihovog prekrivenog državnog podrijetla. Također i EU preporučuje sada stanovite mjere opreznosti kad se o tim ulaganjima radi.

Zbog toga, neke analitičare je začudila nedavna odluka Budimpešte o iznimnim olakšicama koje će Mađarska dati kineskim poduzećima za stvaranje svog velikog središta za proizvodnju i trgovinu, središta iz kojeg bi azijska velesila pokrivala cijelu Srednju Europu. Za vjerovati je da Budimpešta zna dobro što radi, da se pobrinula da taj centar ne će biti u stvari gospodarsko-političko uporište širenja geoekonomskih pa i političkih, dugoročnih planova Kine u ovoj regiji. Međutim, treba se i Zagreb pozabaviti s tom evolucijom: Hrvatska kao koridor kineskih građana i dobara, postat će pridruženo područje tog novog scenarija.

Imati svoj Chinatown , svakom je velegradu na ponos, turistička atrakcija, samouvjeravanje u vlastitu tolerantnost. Jozsefvaros je do sada bio tako nešto u mađarskoj prijestolnici, kao što je Quartier chinois u XIII. okrugu Pariza. Ali od sada se radi na nečemu drugačijem, o širenju jedne koncepcije poslovanja i useljavanja koja bi trebala biti rasadnica za dobar dio Europe. Za sada, Hrvatsku se ne spominje. Pa ni ne treba, neke stvari dolaze same po sebi, a dolaze iznenadno i na najgori, način ako ne postoji o njima dovoljno saznanja. Naprotiv, u slučaju Kine postoji sustav snažne dezinformacije, koja veoma spretno, koristeći i lokalne opinion makere odvaja stanje ljudskih prava, diktaturu (koja postoji svugdje osim u ograničenim kineskim zonama otvorenima zapadnom kapitalizmu) i militarizam, od silne proizvodne sposobnosti, niskih cijena i kulturnih manifestacija.

''Kinezi osvajaju tržišta na koja Amerika nije stigla, a za koja poduzeća EU nemaju dovoljno snage, ili gdje su zakočena svojim predrasudama ili kompliciranim pravilima. Znamo da u EU postoje pravila o ulaganjima izvan zajednice, bilo da su ona pisana ili nametnuta političkim dogovorom'', tvrdi Laferrere. Tako su Kinezi nakon 20 godina skromne nazočnosti u Africi, tek pred desetak godina nastupili agresivno, te osvojili ogromno bogatstvo sirovina (na pr., u Nigeriji i Zimbabweu). Ne treba ni spomenuti koliku neizravnu političku i vojnu snagu imaju ta ulaganja u zemljama gdje su se ostvarila.

Dezinformacija ne samo da prešućuje policijsku diktaturu i munjevito naoružavanje, nego čak i činjenicu da, prema podatcima Svjetske banke, u Kini umire 700.000 ljudi od kontaminacije. Prema tabelama koje je sastavio Thierry Woltin, autor knjige ''Kineski bluff'', u Kini nezaposlenost dostiže 30 posto odraslog pučanstva u radnoj dobi, 45 posto nema medicinske skrbi, a 60 posto nema zadovoljene potrebe minimalne prehrane, odjeće i higijene. Ipak, naglašava Wolton, ''s ogromnim naporom i hodajući bezobzirno po lešinama, partijski aparat kojeg sačinjava 80 milijuna ljudi, privukao je zbog svog potencijala zapadna ulaganja u iznosu od 600 milijardi dolara, ali isto tako mudro prikupio 1 bilijun dolara u bonovima SAD-a. U deset godina, Peking je presadio ili pomogao presađivanju 18 milijuna svojih sunarodnjaka u strane države''

Posjeta Kini njemačke kancelarke Angele Merkel, poslužila je pred desetak dana da po prvi puta jedna država iz EU jasno progovori o ogorčenosti zbog ilegalnih djelatnosti Pekinga nauštrb civiliziranog suživota. Gospođa Merkel je govorila o ljudskim pravima Kineza, koja se moraju poštivati kako bi se stvorili preduvjeti za zaista punu suradnju, ali je također iznijela i dokaze o provali kineskih hackera u računala njemačke vlade i sigurnosnih i vojnih ustanova, u njihove pismohrane i programe. Koja je svrha takvih podviga, ''vlade nasmijana lica'' komunističke Kine? Jer očito je da se nije radilo samo o industrijskoj i gospodarskoj špijunaži.

Hans-Elmar Emberg, šef obavještajne njemačke službe (BfV), dobio je od kancelarke nalog da izvijesti vladu o tom otkriću upravo u trenucima kad je ona letjela za Peking, kako bi ministri bili upućeni u ono najvažnije što se tiče njenih azijskih sugovornika.

Za Hrvatsku je i kineska imigracija i izgradnja kineskog novog centra u neposrednoj blizini od velike važnosti. Za tu novu pojavu valja pripremiti se i predvidjeti zakonom sva zbivanja koja se predvidjeti mogu.

 

 

 

Fokus, 30. kolovoza 2007.
Nastavlja se u Hrvatskoj neumorno narušavanje moralnih i vjerskih načela
STRANI ZAHTJEVI ZA POVRATAK KOALICIJE HNS-SDP NA VLAST
Domagoj Ante PETRIĆ
Iz stranke koja predstavlja tvrdu ideološku jezgru lijeve-ekstremno lijeve koalicije, čiji čelnici žele preuzeti vlast u Hrvatskoj, dolaze optužbe i uvrijede na račun Katoličke crkve. Optužbe su niske, lažne i pune ''demokratske'' i građanske retorike, kao što je to uobičajeno kod HNS-a.

Istovremeno SDP iskazuje, ipak na kulturniji način, svoju odbojnost prema katoličanstvu, odbojnost od koje ne može odustati zbog svojih ideoloških opterećenja. U takvim okolnostima Crkva svoj boj za ljudske i društvene vrijednosti vodi preko biskupa, o oni se onda nađu pod teškom personaliziranom paljbom kleveta i izvrtanja činjenica. To se je dogodilo kardinalu Josipu Bozaniću, pa biskupima, gotovo svima odreda. Ta personalizacija se dešava još više jer nema dovoljno informativno-formativnih katoličkih ili nezavisnih medija, jer ne postoji jedna katolička televizija, niti jedna kršćanska on line mreža, kako bi široka publika mogla u svako vrijeme pristupiti izvornoj informaciji.

Esejist Marco Respinti, koji sa svojih 43 godina predstavlja modernu kršćansku publicistiku u Europi, tvrdi da nas ''aktivisti neo-marksističkog liberalizma i komunizma žele uvjeriti da je katoličanstvo na izdisanju, da je sve u njihovim rukama, da nam je borba ridikulna i jalova. Međutim kršćanstvo je snažno i prava naroda će se obraniti od njihove navale''.

U tom valu pobijanja vjerske logike, kršćanske tradicije i društvenih vrednota, valu kojeg su preuzeli moderni agitatori od stare generacije marksista, nije ostala izuzeta politika. Dapače, iako Crkva ne zazire u politiku, nego se veoma pažljivo drži daleko od područja kojeg po samoj svojoj prirodi obrađuju stranke, tu je politika- ovakva agresivna politika- koja se bavi Crkvom, njenim dostojanstvenicima pa čak i s katoličkom doktrinom.

Jedan od glavnih aktera intelektualnog ''revolucijonarstva'' na zapadnoj polutci svijeta je Francuz Thierry Meyssan, koji je osnovao Réseau Voltaire ( Mrežu Voltaire , koja širi svoja štiva preko Interneta na osam jezika i okuplja preko trideset novinarskih agencija i udruga) izjavio je kako ''prvo je pred nama borba protiv katoličanstva, a onda će doći na red sve Crkve.'' Iako mu je već godinama zabranjen ulazak u Sjedinjene Američke Države predstavlja se kao najveći ekspert za tu zemlju, isto kao i neki naši ''teolozi'', koji na kraju priznaju da ne vjeruju u Boga ali u medijima razmatraju kao nitko drugi sva vjerska pitanja. Postoje, naravno, i mnogi manje radikalni aktivisti od Meyssana s istim tim usmjerenjem, koji spretnije obavljaju zadatak, posebice u zemljama gdje je katoličanstvo snažnije nego što je to u Francuskoj.

Već kad su po njihovoj koncepciji vjerski život i politika tako neizbježno povezani, ne samo u Hrvatskoj nego i u svijetu, što treba očekivati od budućnosti? Vrata pakla neće prevladati nad njome, obećanje je Kristovo koje je u svim kriznim vremenima, pa i u vremenima krvavih progona, bilo sigurno uporište vjernika. Ali što se Hrvatske tiče, ne takvo biblijsko obećanje ne postoji, postoji tek čvrsto uvjerenje Hrvata da svojom vjernošću Kristu zaslužuju Božji blagoslov i zaštitu od one sudbine ropstva (Jugoslavija, Balkanska federacija, totalitarizam) ili nestanka, koju su internacionalisti zamislili. Međutim, postavlja se pitanje o tome da li je tu snažnu vjeru u Hrvata, zdrav način razmišljanja i većinske čestite običaje, moguće održati, recimo još četiri godine, ako oni koji to žele narušiti postanu vlasnicima sviju tri vlasti u državi.

Parlamentarni izbori su pred nama, pa je frivolno, a često je i zlonamjerno, govoriti o tome kako je demokratski poželjno da dođe do nove rotacije na vrhu institucionalnoga sustava Hrvatske. Govori se i o navodnim vanjskim zahtjevima da do toga dođe, pa i do navodne spremnosti na popuštanje pred tim pritiscima, u nekim našim krugovima.

Republici Hrvatskoj se danas može prijetiti jedino s novim požarima, s novim četničkim vojnim pohodom, s novim oblikom balkanske ovisnosti ili s novim razdobljem totalitarizma. Rotacija - koja bi snažnom dinamikom ubrzala da se ostvare tri od tih četiri zala- ne bi značila bijedno izbjegavanje opasnosti-, nego bi dovela upravo do njihovog ostvarenja. Zato građani kršćanskog, humanističkog i demokratskog usmjerenja, ona tiha većina kao i ona raspjevana manjina vjernika ili pučana- očekuju da današnja pasivnost ne će uništiti njihovu budućnost.

 

 


Fokus, 16. kolovoza 2007.
Predizborna kampanja internacijonalističkih organizacija
Širi se bajka o bezazlenom povratku SDP-a i HNS-a
Domagoj Ante PETRIĆ
Nakon raspada Sovjetskoga Saveza i Jugoslavije, več godine 1993., talijanski istaknuti katolički intelektualac Giovanni Cantoni upozorio je na ''modu'' perijodičnog izmjenjivanja na vlasti između desnoga centra ''koji je prisiljen da se strogo drži srednje trake, a to znači da neprestano pravi ustupke lijevici'', i lijevoga centra, koji kad se vrati na vlast ''jedino pravi ustupke radikalnoj lijevici, posebice onoj intelektualnoj, a nikada ih ne radi desnom centru''. Danas ta velika politička polja možemo obilježiti jedno kao ono ''pučkih stranaka ili demokršćansko'', a drugo polje kao ''socijaldemokratsko i liberalno''. Cantoni je predviđao da će ta ''moda'' zadesiti i tek oslobođene države Srednje i Istočne Europe, te da će to biti predstavljano kao ''veliko demokratsko postignuće, što nije istina. Pa vidite kod nas u Italji, to samo veće pogoduje korupciji i stvaranju neodlučnosti kod pojedinaca i institucija. Među mladima, to širi apatiju i relativizam. Među odraslima, silni oportunizam.''

Prazne fraze o koristima koje donosi ta ugovorena ''izmjena'' pri tobožnjem jačanju demokracije, šire se danas i po Hrvatskoj, u ovo predizborno vrijeme. Naravno, u korist SDP-a i HNS-a. Zaista su rijetki oni koji upozoravaju da se takav model nameće iz stranih centara moći kao sustav ograničavanja državnih strategija razvoja i ukidanja moralnoga smisla politike. Čak i nepošteno poslovanje dobiva takvim modelom garanciju, tamo gdje je kontinuitet u stvari dogovoren. A takvih primjera ima više, čak i tamo gdje bi se to najmanje očekivalo, to jest u drevnoj Europi.

Zanimljivo je s koliko je pronicavosti Cantoni govorio i o padu komunizma: '' Nomenklature su još 1986. zaključile da je ekonomski i društveni poredak komunizma apsolutno neodrživ, pa su prihvatile biti smjenjene na miran način, bez čistka i bez ijednog važnog procesa. Izabrale su organizirani poraz , formalni odlazak s vlasti a pridržale su stvarnu moć prelaskom svojih ljudi u demokratske stranke i u ekonomiju slobodnoga tržišta.'' Prema njegovim tadašnjim zapažanjima, taj bi fenomen u Istočnoj Europi trebao još više olakšati praksu perijodične izmjene na vlasti. Međutim, Rusija - koja želi opet postati i već sada postaje supersila -, s Vladimirom Putinom izišla je iz te igre. Poljska, sa suprotnim političkim usmjerenjima, nastojala se je također izvuči iz tog kruga obmane s politikom Jaroslawa i Lecha Kaczynskia. Ipak, nakon dvije godine vladavine ta je poljska politika upala u duboku krizu zbog čudnovatih igara u strankama njihove koalicije, pa se najavljuju neizvjesni prijevremeni izbori. Mogu li hrvatski birači odoljeti medijskim manipulacijama, pritiscima i ogorčenjima, te izići kao mnoštvo svjesnih pojedinaca na izbore za tri mjeseca i tada dati glas protiv povratka deklariranih crvenih gospodara?

U Hrvatskoj se komunistička povijest sustava i njegovih nosioca prešućuje, kao neko praktično rješenje i narodna terapija. Eventualno bi se to moglo i prihvatiti kad protagonični likovi onih vremena i njihovi mlađi slijedbenici ne bi opet željeli preuzeti kormilo Hrvatske. Naravno, nitko ne bi preporučio neki kruti ''antikomunizam'' kao lijek, ali svakako je preporučiv i neophodno potreban jedan jasan ''ne-komunizam'' demokratskih stranaka i čelnika, a taj stav mora biti jednako toliko suprotstavljen komunizmu i njegovim novim varijantama kao i svim mogučim i nemogučim totalitarizmima nacionalističkog obilježja. Iz klopke kojom se pokušava izvana nametnuti ''rotacija'' na vlasti, moguće je iskočiti samo na osnovi povjerenja demokratskih snaga u narod, te povjerenja naroda, u demokratske stranke. Komunizam, salonski marksizam i sve perverzije koje oni nose u starim ili u ''pomlađenim'' oblicima propast Hrvatske. Oni nisu nova ponuda u političkom životu Hrvatske, oni su obnova naših najvećih društvenih zala. Desni politički centar ima pred sobom a ne uza se , svog političkog protivnika, koji je i politički i moralni neprijatelj hrvatske budućnosti. Nepomiriv neprijatelj u stalnom obračunu sa stvarnim i imaginarnim opasnostima koje ugrožavaju njihovu moć.

Bez postavljanja jasne granice unutar političke djelatnosti, a ona ne smije biti samo tema jednomjesečne predizborne kampanje, moglo bi se dogoditi da bajka o tome kako na izbore ne treba izači ili da je rotacija stranaka poželjna-, privuče mnoge naivne građane. Zatrpani takvom propagandom, ti građani bi mogli zaboraviti da ''rotacija'' u studenome 2007. znači povratak na vlast crvene balkanske opcije.

 

 

9. kolovoza 2007.
Neka proslava 5. kolovoza 2007. ne ostane samo na fotografijama  
OPREZ I ČVRSTOĆA POUKA SU IZ HRVATSKE POVIJESTI
Domagoj Ante PETRIĆ
Lijepo je bilo vidjeti na Alki u Sinju, dapače i na misi u Kninu, predsjednika Republike te predsjednika Vlade i predsjednika Hrvatskoga Sabora, a isto tako uz najveći broj pripadnika Hrvatske demokratske zajednice također i neke od čelnika Socijaldemokratske partije, kao i predstavnike manjih stranaka. Lijepo je bilo vidjeti neke članove Partije kako skrušeno mole, a jedna zastupnica iz njihovih redova u Saboru, čak je veoma umiljato ustupila svoje mjesto u klupi nepoznatoj starijoj gospođi koja je pored nje stajala.

Konačno, eto, kao da su se ideja o hrvatskoj nacionalnoj neponištivosti, cilj i odlučnost očuvanja državnog suvereniteta i tekovine naše zapadne demokracije i kulture, ukorijenile i u onima koji su sve do ovogodišnjeg velebnog obilježavanja Dana pobjede i hrvatske zahvalnosti uporno balkaničili, spretno postavljali u državni sustav ljude koji rade za tuđe, agresivne planove s Istoka, i blatili svakom prilikom Domovinski rat, Operaciju Oluja i sve najpoznatije hrvatske pobjednike. Svi su oni slušali - ili barem čuli - bez znakova negodovanja sadržajnu propovijed biskupa šibenskoga Ante Ivasa, a on je podsjetio na mnoge one točke hrvatske aktualnosti koje ''korektan govor'' u svojoj magli prešućuje.

Koji god bio razlog za takvu vidljivu usuglašenost 5. kolovoza 2007., nju treba zapamtiti, i odbaciti sva ona neukusna sjećanja nekih političkih cjepidlaka, koji iz svojih arhiva vade slike sir Arthura Chamberlaina s Hitlerom, Cianom i von Ribbentropom, zatim one iz Teherana i Jalte, gdje uz Staljina sjede Roosevelt, Churchill a čak i sam general de Gaulle. Ti detaljisti ne zaboravljaju ni snimke ambasadora Sovjetskoga saveza na uskrsnim procesijama dok je trajao II. Svjetski rat. Itd.

Znade se, fotografije nakon nekog vremena dolaze na preispitivanje sadržaja i značenja, a u našem predizbornom ubrzanom vremenu, to će preispitivanje doći skoro na red. Tko je dobio poene u Münchenu, tko na Jalti, da ne nabrajamo druge velike ''obiteljske'' snimke, koje su zavarale ogroman broj ljudi, a uz to i neke od samih tih aktera tih zbivanja.

Na sreću, povijest kao ''učiteljica života'', s tolikim svjetskim stranicama ispisanima ugodnim zabludama i strašnim posljedicama, ipak je nas Hrvate mnogo podučila tijekom tek minulog XX. stoljeća. Nije baš točno da mi kao narod brzo zaboravljamo, da čestitoga Hrvata uvijek bilo tko može preveslati. Nije više tako, a to se je osjetilo i u reakcijama koje idu od prosječnog građana, od hrvatskih branitelja, od mladih stručnjaka pa do Žarka Puhovskoga. Ivas, kao da je nadahnućem predvidio mnogo prije taj uređaj, ulio je mudrost duhovnosti na proslavu velikoga nadnevka, sa svojom propovijedi koju je pripremio možda i mnogo ranije. Takvo nadahnuće treba i drugima, barem cijelom Božjem narodu, pri prosuđivanju zbivanja koja su pred nama.

Tek u ''nedovršenim državama'' osnovne stvari (suverenost, ljudska prava, demokracija, izvorna kultura, teritorijalni integritet, obrambena spremnost, istinitost povijesti) mogu biti predmetom dvojbi, optužbi, kleveta i trgovine. Naravno, neće Republika Hrvatska biti do kraja ''dovršena država'' u geostrateškom trajnom smislu, dokle će god postojati prepreke pri uspostavljanja djelotvornih odnosa s Hrvatima u susjednoj suverenoj državi Bosni i Hercegovini, te prepreke za uspostavljanje djelotvornih odnosa s Hrvatima u drugim bliskim i dalekim zemljama.

Međutim, i te prepreke će pasti, ako sada Hrvatska postane ono što bi se trebalo iščitavati iz ovogodišnjeg Knina i Sinja: postati država ''dovršena'' u moralnom, sociološkom i političkom smislu. Ako je to prava slika Republike Hrvatske, onda će Hrvati svih krajeva Hrvatske, i Hrvati u BiH i Hrvati u širokom svijetu doživjeti prvi preporod novoga milenija.

Htjeli bi da doista tako bude, pa da barem jednom, fotografije uokvirene gorčinom ne posluže za usporedbu.

 



2. kolovoza 2007.
Europska unija posebno prati ilegalne djelatnosti na morskim rutama
Mafije, izbori i obrana hrvatskih interesa
Domagoj Ante PETRIĆ
U hrvatskoj javnosti se ponovno sve češće zapažaju nastojanja političara lijevice i ekstremne lijevice, nekih novinara, estradnih figura i ''kulturnjaka'', koji izravno ili neizravno nastoje poistovjetiti Republiku Hrvatsku s političkim i kulturološkim područjem Balkana. Od neslavnoga ''regijona'' i Igmana, pa sve do balkanskih mafija, niz balkanskih zbivanja i pojmova prikazuje se uporno kao okvir kojem pripada Hrvatska, čak da mu pripada prirodno i neizbježno. A kad se radi o balkanskom kriminalu, koji u slučaju srpskih, bugarskih i većine rumunjskih organizacija vodi do ruske mafije -razvijene na osnovi ruskog obavještajnog crnog novca-, onda su takva podmetanja Hrvatskoj još mnogo opasnija. Ne radi se tada samo o projektu Družba Adrija, nego o cijelom blatnjaku na kojeg i Europska Unija i Sjedinjene Američke Države, Japan i druge zemlje gladaju s posebnom odbojnošću.

Činjenica jest da dobar dio onih ljudi koji na području Hrvatske djeluju protuzakonito doista imaju uske veze sa srpskom mafijom, a oni koji nezakonito djeluju na višoj financijskoj razini posluju i s ruskom mafijom. Međutim, to je daleko od one predodžbe koju želi stvoriti lijevica o Hrvatskoj, kao o nekoj mafijskoj balkanskoj zemlji. Europska unija, koja danas ima 86.000 kilometara vanjskih granica na moru, posebice je osjetljiva na prodor kriminalnih organizacija tim putem, jer upravo mafije koriste te putove danas više nego one kontinentalne. A u vezi s djelatnosti nekih hrvatskih građana po svjetskim morima i u lukama, pojavljuju se neke učestale veoma sumnjive optužbe koje, koliko god one bile za sada osamljene kao slučajevi, ipak bi nam kao državi mogle stvoriti lošu sliku.

U vezi s time, Hrvatska - dok god ostaje izvan EU-e i NATO-a, nalazi se u veoma lošem položaju. Smještena je za sada u nekoj vrsti ''crne rupe'', u nekom bazenu zajedno s Bosnom i Hercegovinom, Crnom Gorom, Srbijom, Makedonijom, Kosovom i Albanijom, usred zemalja EU-a i NATO-a (dovoljno je pogledati zemljovid), pa je zato i tražena kao zemaljski, ali još i više kao mediteranski koridor ilegalne trgovine. Hrvatska europska uloga i odgovornost zahtjevaju po radi toga da se borba protiv korupcije još snažnije nastavi, a da svi mafijski pokušaji da nas se uplete u njihove mreže - ostanu kao do danas, na margini. Država u tome uspjeva, makar je jasno da i najmanja mafijaška pojava ili prodor, jest nedopustiv fenomen. Konvencija UN-a koja je u prosincu 2000. potpisana u Palermu (Italiji), jasno uspostavlja kategorizaciju ''međunarodnih delikata'', među kojima se nalaze svi oni koji zabrinjavaju nas kao narod i državu, a koji i u svakom izoliranom slučaju nanose štetu našem ugledu.

Istovremeno, jasno je da tako zvani ''Schengenski prostor'' daleko je od onoga kakvim ga Bruxelles prikazuje na međunarodnom polju. Nažalost i tamo, u zemljama koje taj prostor obuhvaća, postoje visoke razine korupcije i nasilja, te trgovine drogama iz Azije i Amerike, pa uz to i pranja novca u visokim razmjerima. Međutim, zbog dvostrukih mjerila kojima uvijek oni snažniji mjere siromašnije, svaki hrvatski grijeh i svaki prekršaj njenih građana, ''bilo na kopnu bilo na moru'' gledani su kao navodna prijetnja sigurnosti i blagostanju Unije. Zbog toga nas čak i razmjerno manje afere, u širokoj predodžbi bacaju u Balkan, u ''regijon'', u Igman, u sustav srpske i ruske mafije. Posebice, jer se zna da je Republika Hrvatska još uvijek djelomično pod sjenom kombinacije M+M, koja predstavlja sve ono crveno i mračno što je 1990/91 u Hrvatskoj i u svijetu poraženo, a čiji zaostali džepovi ipak i dan danas predstavljaju opasnost recidive te se smatraju potporom za ilegalne djelatnosti.

Teško bi bilo stvoriti potpuno i trajno pouzdanje u Republiku Hrvatsku kod onih svjetskih čimbenika koji takav balast prošlosti i te kako znadu prepoznati i pravilno ocijeniti glede budućnosti zapadne civilizacije, stabilnosti i mira - kad bi zaista naredni parlamentarni izbori u Hrvatskoj završili na način kakav to za sada insnuiraju neka javna nagađanja. Balast prošlosti usmjeravao bi život Hrvata, jugonostalgija i balkanofilija bile bi ideje vodilje. Upitno bi bilo u tom slučaju za Hrvate u Domovini i izvan granica RH, očuvanje suverenosti i osnovnih sloboda, te zaštita njihovih prava, isto kao i ravnopravni pristup euroatlantskim integracijama.


Fokus, 18. srpnja 2007.
Još jednom, posredi je i medijska nespremnost pred klevetničkom kampanjom
PROTIV KATOLIČANSTVA, KAD GOD JE PRILIKA
Domagoj Ante PETRIĆ
Nadbiskup Los Angelesa, kardinal Roger Mahony, nakon što je najavio da će Katolička crkva isplatiti ogromnu svotu novaca kao odštetu žrtvama perverznih članova klera u Sjedinjenim Američkim Državama, na području njegove nadležnosti, objasnio je preko svog suradnika još nešto: ''Isplaćujemo prije sudskog postupka jer ne želimo održavanje tog skandala godinama na naslovnicama novina i televizijskih dnevnika. Svjesni smo da dio optužaba, a neke se odnose na stvarne ili izmišljene događaje od nekoliko desetaka godina u nazad, nemaju osnovu. Jasno je da postoje navodne žrtve koje nisu nikakove žrtve, nego samo profiteri koji su se dali u dobar posao ogromnih odšteta koje zakoni predviđaju za takve užasne delikte. Jedan od optuženih svćenika je čak umro pred 20 godina ( vjerojatno se je kao za primjer odnosio na svećenika Clintona Hagenbacha, koji je umro 1987. Op. autora.) Mnoga sramotma djela dogodila su se navodno pred 40, 35 ili 25 godina. Dokaza nema, koriste se uglavnom svjedočanstva, ili individualne optužbe navodnih žrtava. Ipak, prihvaćamo preuzeti sve teške moralne posljedice, a isto tako i sve teške materijalne posljedice nastaloga stanja. Puno gorje bi bilo za kršćanski svijet, uštediti miljone dolara, ali pod cijenu ulaska u sporove s onima koji nisu krenuli u optužnice na osnovi istine. Njihove bi spletke bile beskrajne, jer nisu to osamljeni pojedinci'', rekao je neslužbeni glasonoša nadbiskupije. O postojanju seksualnih delikata nije otvarao raspravu: ''Toga je bilo, ali toga nikada više ne če biti''.

Drugi biskupi zatražili su od svojih vjernika da svaku imalo osnovanu sumnju o bilo kakvom nemoralu ili nepoštenju u redovima svećenika i redovnika prijave, te da će - za razliku od prethodno lošeg običaja u nekim jurisdikcijama, ''svaka dojava biti odmah ispitana''. Na upit o broju osumnjićenih pripadnika klera, nadbiskup Washingtona, Donald Wuerl, rekao je pred mjesec dana da taj broj ne predstavlja ''niti jedan posto od sveukupnog broja crkvenih službenika. Istovremeno, neka svakome bude jasno, da svaki pojedinačni istinito optuženi od njih, puno je previše i ne može ostati idalje u Crkvi, osim kao pokajnik. I to pokajnik odstranjen od bilo koje službe.'' Katolička crkva je takvu odluku i službeno donijela te je ona obvezujuća za cijeli svijet.

U gradu Bostonu, u kojem je buknuo 2002. prvi skandal pedofilije, novina ''The Boston Globe'' provela je anketu među katolicima o mišljenju vjernika o svom kleru. Tek 4 posto katolika je izjavilo da ima spoznaju ili osnovanu sumnju o određenim svećenicima kao o počiniteljima seksualnih ili financijskih nedjela. Božji sud zasigurno je strašan nad počiniteljima tih zločina, a državni sudovi uglavnom još strože kažnjavaju pripadnike klera nego ostale građane u takvim slučajevima, što nikoga ne čudi.

Međutim, kampanja koja se je razvila u vezi s tim zbivanjem diljem svijeta, prešla je okvire pukog objektivnog informiranja, pa i znansvenih analiza. Tako je BBC (lanac koji je pred sam put Papa Benedikta XVI u Tursku nastojao iskonstruirati 2006. teški spor i između njega i Islama), pred kraj 2006. izbacio na svjetsko tržište senzacijonalizma ''dokumentarac'' Seksualni zločini i Vatikam, u kojem je naravno i Benedikt XVI osobno prikazan zličincem, jer je tobože kao kardinal te zločine zataškavao. Ništa ne vrijede za BBC svi dokumenti, svjedočanstva i dokazi o suprotnome, važno je stvoriti svjetki val ocrnjivanja Katoličke crkve, te stvaranja odbojnosti roditelja i djece prema katehezi djece, prema katoličkim školama i športskim te drugim okupljanjima koja vode svečenici a utjeću na odgoj i društvenu pozitivnu integraciju mladih u društvo. Dapače, dva crkvena dokumenta, Crimen solicitationis i Ad

exequandam, korišteni su na falsifikatorski način u tom kontekstu.

Još godine 2004. crtani BBC-ov film ''Pope Town'' imao je kao svrhu ismijvanje Pape Ivana Pavla II., a tome se je svojom emisijom tog fila pridružila i njemača MTV. U Novom Zelandu, emitiran je film ''South Park'', s klevetanjem Majke Isusove, a emisija je kršila zakone te države. Ipak, državna tjela su emisiju odobrila. U Kanadi, Canadian Broadcasting Corporation , prikazala je u svibnju ove godine kao narkomane koji usput primaju pričest kao snack. U tom istom smislu propagiraju se kazališna djela kao ono koje je sastavio ogrančeni ali i svjetski promovirani Dario Fo, ''Papa i vještica'' , u kojem se Katoličkoj crkvi pripisuje čak i trgovina drogom. Naravno, nisu samo katolici na udaru. Također trpe od relativno učestalih napada i tradicijonalni anglikanci, te one protestantske crkve koje se drže Biblije i brinu o budućnosti sredina u kojima djeluju. Ipak, katolici kao najmoćnija i brojnija kršćanska crkva, ali i kao ona koja ne odustaje od spoznaje da je prava ona Crkva koju je Isus Krist osnovao, najviše pati.

Napadi na Crkvu u Hrvata također su učestali. Dapače, vjerojatno će se iz mjeseca u mjesec pooštravati. I ponovno, opaža se pred masovnom promidžbom koja iskorišćuje svaki pogodan događaj bilo gdje na svijetu, onaj manjak katoličke televizije o kojem smo već osnovano toliko puta čuli. Manjak kršćanske televizije, kao najjačeg instrumenta širenja potpune informacije, promicanja Evanđelja i kršćanskoga nauka.


12. srpnja 2007.
Previše toga prepušteno je nositeljima balkanskoga projekta u državi
Napad na premijera Sanadera - mjerilo za doseg klevetanja Domagoj Ante PETRIĆ
Predizborna promidžbena djelatnost pala je pod predznak klevete i apsurda još i prije nego što je ušla u odlučujuću fazu, u samu završnicu. Nakon ovoga što smo vidjeli, još gori skandali i podmetanja mogu se očekivati u ovoj 2007. godini, sve do izbora u mjesecu studenome. A istinu govoreći, to i nije začuđujuće u birokratkom sustavu koji živi pod sjenom M+M, a u kojem se dolazi do apsurda da žrtve difamacije hrle tim izvorima zala kako bi se navala protiv njih zaustavila.

Vidljivo je da prema planovima neumornih nosioca kaosa i mržnje u Hrvatskoj, na idučim izborima obvezno bi trebala opet pobjediti ljevica-ekstremna ljevica, kako bi se spriječio, ipak na vrijeme, ulazak naše zemlje u NATO, odgodio možda sine die naš ulazak u Europsku uniju a ojačale se sve balkanske kombinacije. Od Igmanskog dalekosežnog projekta, do carinske unije sa Srbijom i Družbe Adrije koja treba Moskvi, pa na kraju sve do Federacije zapadnoga Balkana. Istovremeno, ta lijevo-lijeva vlada uvalila bi Hrvatsku također i u socijalnu krizu koja bi u skladu sa stvarnim i nepisanim programom tih grupacija, potresla temelje nacionalnog konsenzusa o državi.

Zato, u takvoj situaciji, kad se na aferaškoj sceni dogode največe spletke i pritisci nekih medija i mnogih profesijonalaca koji rade na polju politike, jasno je da ne mogu žrtve tih zbivanja očekivati solidarnost tog istog dijela politike i korumpiranih medija. Njima je još od 1990. dana prevelika unutarnja moć, s njima su se djelili interesi i odluke kako bi ih se tobože ''smirivalo''. A smirivati ih se može samo do trenutka kojega smatraju presudnim za svoj plan. Prevelike dionice hrvatskoga života su od samoga stvaranja neovisne države, a posebice nakon smrti prvoga hrvatskoga predsjednika, prepuštene haranju tih stranih - u stvari protuzapadnih - interesa - te lokalnih nosioca M+M ''konstelacije''.

Vidljivo je i danas kako udarci Vlade na korupciju ipak nisu dotakli ''likove'' koji djeluju u toj ''konstelaciji'', a ona je još ranih Devedesetih, a posebice pod vladavinom lijevo-ekstremno lijeve koalicije, bila odgovorna za najteže gospodarske nepravilnosti u Hrvatskoj. Vidljivo je i to kako još uvijek nema mogućnosti za barem neku vrstu ''lustracije'' odgovornih obavještajaca i represora nad narodom u vrijeme Jugoslavije. A sve dok se Hrvatska ne prozrači i dok se ne odstrane sve sjene totalitarizma, korupcije i pokušaja novih istočnih podjarmljivanja, Republika Hrvatska neće imati zdrav politički život. Pa prema tome, niti civiliziranu političku predizbornu kampanju.

Za predsjednika vlade Ivu Sanadera, falsificirani ''dokaz'' o silnoj nepostojećoj pronevjeri zlata u smjeru nekog fiskalnog raja, ispao je na kraju pozitivan bod. Obavještajci koji su ''dokaz'' stvorili upali su u napast apsurda, a to je napast u koju često upadaju lažovi. A podmetnuli su ga u časopis kojeg mnogi smatraju ''krajnje nacionalističkim''. Međutim, upravo takav mega-apsurd, dokazuje da klevete a možda i nasiljni pokušaji neće u budučnosti imati granica. Niti granice makroapsurda, niti granice ekstremne i suptilne podlosti.

''Sedamnaest godina kasnije- kaže poljski povjesničar Kurtyka- kršćanin je kao uvijek sklon oprostu i radu za mirno, skladno napredovanje zajednice, a poraženi mrzitelj je samo želi obnoviti prošlost. Uvijek se u presudnim časovima postavlja pitanje nije li u materijalnom svijetu mržnja jača od ljubavi. Ja ipak vjerujem da nije jača čak ni u materijalnom svijetu, pa povijest pruža dokaze o tome, ali smatran da je struktura mrzitelja dinamičnija jer povezuje i drži u stalnoj revolucionarnoj napetosti i spremnosti sve svoje elemente. Revolucija mrzitelja je permanentna.''

Tu revoluciju na propagandističkom planu proživljavamo u Hrvatskoj. Za oslobađanje njenih zamki i sprega, nije prekasno, ali svatko tko prašta, ljubi život, i voli ovu našu hrvatsku zemlju i njen narod, treba u ovim trenucima biti toga svjestan i uzdati se u tu svijest..
  Fokus 12. 07. 2007. (www.fokus-tjednik.hr)

 

 

28. lipnja 2007.
Lipanj je završio na opasan način za hrvatsku demokraciju i neovisnost
POD SJENOM IDEOLOŠKE I GEOPOLITIČKE PRIJETNJE
Domagoj Ante PETRIĆ
Republika Hrvatska je proživjela petak 22. lipnja 2007. pod znakom najava rekomunizacije. To jest, pod znakom crvene zvijezde koja je bila- u vremenima koja su se toga petka s velikom galamom i propagandom rekonstruirala - simbol ne samo diktature proletariajata nego i lika, dijela i žive prisutnosti Josifa Visarionovića Staljina. On je bio ''bog'' onih vremena, a Tito se je smjestao tek uz njega, pa su prema tome govori, najave i pjesme koje su označile prošli 22. lipnja bile odraz tog duha. Istovremeno, cijela ta ikonografija usko se može nadovezati na nevjerojatnu izjavu Borisa Putina tih istih dana, izjavu kojom je u Moskvi relativizirao Staljinove zločine nad svojim narodom i nad narodima pola Europe, te u istom govoru pokušao prikazati sovjetki režim ljudskijim od američke demokracije.  

Projekt rekomuniziranja Hrvatske, kojega predvodi mračni duh formule M+M, nastavio se je u nedjelju 24. lipnja 2007. s Balkanskom energetskom konferencijom (tako su je iskreno nazvali ruska vlada i ruski mediji). Na njoj je isti taj Putin u Zagrebu, insinuirao uz samog organizatora konferencije, navodni balkanski karakter i navodno neodvojivu balkansku sudbinu Hrvatske. Srpski predsjednik Boris Tadić i Boris Putin, te njihovi prestavnici vidljivo su bili istaknuti na skupu, te dok se je zasjenila - umjećem lokalnog organizatora skupa - hrvatska prisutnost na njemu. Kako glasi naslovnica beogradskih ''Večernjih novosti'', Balkan oko Putina . U Zagrebu je Tadić, izvan logičnog konteksta zasjedanja u Hotelu Wastinu, napao težnje Kosova za nezavisnošću ocjenjivši tu nezavisnost prijetnjom za mir, a svojim komentarom njemu se je pridružio i Putin, a u Beogradu se je istoga dana premijer Vojislav Koštunica okomio na Sjedinjene Američke Države zbog njihovog podržavanja te nezavisnosti. Dakle, nastaje i na tom polju polarizacija vizija i snaga, a u cjelokupnu polarizaciju nas uvaljuje ustrajna akcija M+M u Zagrebu. Neke strane diplomate koji su se našli ovom nesretnom prigodom u Zagrebu, posebno je zasmetalo to što su lokalni operator skupa, uz Putina i Tadića, uzeli si pravo raspravljanja o sudbini Kosova, Bosne i Hercegovine, Rumunjske te Makedonije iza zatvorenih vrata.

Rusija, koja je nakon kratkog zaostajanja na međunarodnom planu danas ponovno druga velesila svijeta, ima mnogo toga što Hrvatskoj treba na gospodarskom polju, uz energente, te i na drugim poljima. Ali dijalog s Moskvom se može održavati jedino na osnovi neotuđive i pune hrvatske suverenosti i zaštite sloboda, bez ''balkanskog'' integrativnog sustava bilo kakve naravi.

Republici Hrvatskoj treba obrambena i sigurnosna strategija, ne samo po radi terorističke prijetnje globalnih razmjera, nego i zbog vojnih opasnosti stvorenih oko Kosova, opasnosti koje se lako mogu nadovezati na bosansku krizu. Međutim, ne postoji nikoja hrvatska strategija koja bi mogla pružiti dovoljna jamstva građanima dok unutar našeg sustava nameću svoju volju aveti iz prošlosti. Prema procjenama francuske obavještajne službe, na području njihove zemlje danas djeluje trostruko više obavještajaca iz ''Istočne Europe, Kine i arapskih zemalja'' nego što ih je bilo 1990. Amerikanci smatraju da su današnji ruski agenti na njihovom području brojniji nego prije raspada Sovjetskoga Saveza, a k tome su oni i mnogo ''stručniji''.

Hrvatska bi mogla s Putinom veoma otvoreno pregovorati, on je vrsta sugovornika prikladnih za to. Međutim, za takve pregovore ne postoje unutarnji preduvjeti u Zagrebu, jer stara- jedva obnovljena garnitura- stoji na stajalištima ucjene i varke, samo oktenuti k Balkanu i opterećena totalitarnim nagonima.  

Balkan, koji je opet srpskocentričan, te Moskva, koja snažno provodi svoj geoekonomski i ideološki plan ''na ovim prostorima'', zakoračili su dva dana nakon veličanja crvene zvijezde, na velika vrata u novu hrvatsku povijest. Operatori te totalitarne kombinacije u Zagrebu pomno su pripremili političko nasilje nad Hrvatskom. INA i Družba Adrija te još osam projekata koje Moskva ima u pripremi, ključ su mnogo šireg pothvata nad Hrvatskom. A Beograd ima samo jedan projekt koji štp se tiče ''regijona'' snažno živi u njegovim većinskim strakama, a to je onaj koji dosiže do Virovitice, Karlovca i Karlobaga.

Ne će li Hrvatska reći konačni NE lokalnoj kombinaciji M+M i mreži toga sustava, a time reći NE i samom gospodinu Putinu (koji misli da ta kombinacija zaista određuje hrvatsku sudbu)-, naša demokracija i naša neovisnost nači će se pred teškim kušnjama u veoma kratkoj budućnosti.
  Fokus, 28. 06. 2007. (www.fokus-tjednik.hr)

15. lipnja 2007.
Hrvati izvan RH po udarom starog komunističkog mlata
OD POLITIČKOG DESNOG CENTRA SE OČEKUJE JASNA POLITIKA
Domagoj Ante PETRIĆ
Kobna formula M+M več i tako, posebice od 2000. godine, utjeće u velikoj mjeri na hrvatsku politiku, a ta formula velike laži i unutarnje ucjene mogla bi dobiti još jedan, dodatni M.

Kraljevsto mraka i kraljevstvo mamlaza doista moglo bi postati još agresivnije pod kraj 2007. mladoličjem maleficusa . Kad bi se to zaista dogodilo, bio bi to definitivni udarac hrvatskoj neovisnosti, uslijedio bi nagli povratak u Balkan i gubitak unutarnjih sloboda, okretanje leđa NATO-u i davanje opravdanja raznim mešetarima europske politike koji nastoje spriječiti ulazak Republike Hrvatske u Europsku Uniju. Hrvatska bi im u kombinaciji M+M+M dala tada dovoljno argumenata za odbacivanje. Povezivanje s mafijama, pogotovo s onima s Istoka Europe, ulazak u Balkan, čijega duha su odraz i M i M i M, bezizgledno označili bi budučnost Hrvata u Republici Hrvatskoj, u Bosni i Hercegovini, u iseljeništvu i na manjinskim hrvatskim područjima.

Koliko treba da se to zaista dogodi? Ne mnogo, samo nekoliko zaborava hrvatske politike, ne više od toga, bit će dovoljno za takav ishod. Jer što se tiče propusta, koji su posljedica straha pred ucjenama, oni su nam u Hrvatskoj dobro poznata pojava.

Alfred Saury (sociolog kojem se duguje od 1956. pojam Treći Svijet , a s njime je htio obuhvatiti najveći dio čovječanstva) znao je opisati to političko stanje na ovaj način: ''Politika i strah u svakodnennom su dodiru, sukobu, nadmudrivanju. I to je nešto pozitivno. Ali, mudrost i dalekovidnost, ono što nazivamo vizijonarstvom, određuju granice strahu, te opreznost stavljaju u funkciju političke dinamike. Naprotiv, kad strah nadvlada opreznost, onda se upada u letargiju, u involuciju, u gledanje poraza u oči.'' Također je izrazio mišljenje da ''tamo gdje je sve nesigurno, a interesi su uvijek u igri, strah postaje permanentnim''.

Strah je u Hrvatskoj kroničan jer su prijtenje bile dugotrajne - kao i u drugim nedavno oslobođenim državama. Ipak, nemaju sve te zemlje svoju M+M formulu, koja se grozi demokraciji i državi sa stranim čimbenicima koji će navodno srušiti suverenu državu, a naravno i vlade, ne bude li se zadovoljavalo njihovim ucjenama pri donošenju odluka. Znači li to da se eventualno vračamo u razdoblje od prije 1989/1991?

Kako ne bi upale u takve zamke i dovele svoje građane na rub ponora, velike demokratske snage u svijetu znaju prikazati na vrijeme i uporno svoje uspijehe svojim sugrađanima, promiču neovisno informiranje, imaju veoma ambicijozne ciljeve, jasan govor, hrabre i enegične stavove, štite čiste ljude koji ne rade protiv njih i protiv demokratskoga sustava. Ne trče uz ucjenjivače, znadu im kazati NE! To donosi svoj rizik, ali za uzvrat to stvara veliku vjerojatnost njihove pobijede. U takvoj fazi se nalaze na primjer Ukrajina, Estonija, Rumunjska i Poljska. U prvima trijema državama situacija je zato i veoma napeta, ali bez stavljanja granica najezdi kraljevstva mraka i kraljevsta mamlaza, brzo bi se izgubile sve blagodati postignute slobode. U Republici Hrvatskoj situacija je mnogo povoljna. Tek bi sumanda trećeg čimbenika M dovela našu zemlju u krajnju opasnost, a kako smo gore rekli, to nije nemoguće.

U ovim predizbornim mjesecima, Zoranu Milanoviću je možda ekonomist Jurčić tek neki kratkotrajni paravan, promidžbena kocka isto kao što je to Račanu bio Dražen Budiša, godine 2000. Ali čak ako je i to dodatni novi-stari trik Socijaldemokratske partije, njen novi predsjednik sve je svoje reformističke namjere pokopao na samom početku svog mandata. Zarobljen u mreži nomenklature u staroj Partiji, pokazuje se još žešćim partijcem od starih komunista. Neumjesni stavovi prema Katoličkoj crkvi ponavljaju sheme stare 60 godina. Na pitanju izvangraničnih hrvatskih građana pokazao je ekstremne domete - po očitom zadatku kojeg mu je partija dodjelila: izbrisati s popisa politički živih, sve one Hrvate u Bosni i Hercegovini ili drugdje u svijetu. A to zaista nije neka umjerena ''reforma'' niti nova politika u redovima Partije. Njegov stav protiv njihovih prava u skladu je također i s politikom koju su nakon 2000. nametnuli Hrvatskoj, ugnježdeni faktor M+M. Vlada SDP-HNS započela je sistematsko vrijeđanje, oštećivanje, zanemarivanje Hrvata izvan granica, kojima se tek može pokloniti poneki folklorni spektakl, ili minimalna donacija ili govorčići koji ništa ne znače za afirmiranje osnovnih prava i interesa tih naših 3 miljuna sugrađana. Pritisci formule M+M je na tom planu i s takovim usmjerenjem bilo i jest neprestano, samo im još treba sada dodatna, agresivna operativa.

Novi kurs u ljevici-ekstremnoj ljevici, vodi ka političkoj polarizaciji hrvatskih građana. Nije oprezno uzdati se da će se za taj nesretan politički fenomen nači lijek poslje izbora. Političke demokratske snage imaju i znanje i sposobnost za pravovremeno djelovanje.

  Fokus, 15. lipnja 2007 . (www.fokus-tjednik.hr)



8. lipnja 2007.
Koja je to silna ''obnova'' u redovima lokalnih ljevičara?
UZALUDNA PROMIDŽBA OKO MODERNIZACIJE SDP-a
Domagoj Ante PETRIĆ
Fokus, 08. 06. 2007.
U Pragu, u Ministarstvu vanjskih poslova, održala se je prošloga utorka i srijede važna Međunarodna konferencija o demokraciji i sigurnosti koju su priredili Institut za studije o sigurnosti sa sjedištem u Češkoj, Institut za strateške studije Centra Shalem, sa sjedištem u Jeruzalemu, i španjolska FAES, Zaklada za analizu i socijalne znanosti, kojom predsjeda bivši premijer José María Aznar. Češkom Institutu predsjednik je Vaclav Havel, a izraelska ustanova pod vodstvom je Nathana Sharanskya. Sama najava dolaska Georgea W. Busha na otvaranje zasjedanja izazvala je ogromnu pozornost u krugovima politologa: cijelom svijetu, Europi i nama, podjednako su potrebna najbolja a ujedno i različita mišljenja, iz krugova zajedničkih saveznika, objasnio je u Washingtonu sam predsjednik.

Prva od velikih tematskih jedinica bila je obrađena pod gorkim pitanjem ''Jeli proces demokratizacije stao na mrtvoj točki?'', a kako je to u svom elaboratu objasnio Bruce Jackson, ''bude li konačan zaključak da se to dogodilo, značilo bi da smo upali u proces ponavljanja najgore povijesti.'' Direktor projekta za New American Century i jedan od najlucidnijih politologa i geopolitičara Sjedinjenih Američkih Država, Jackson smatra da se demokratski proces ''jedino može jačati kroz dinamiku a nikako ne kroz status quo''. Zato, ideal unapređenja slobode postaje čvrsta konstanta svih demokracija, na isti način kao što je usavršavanje represije bila i jest misao vodilja i svakodnevna praksa totalitarnih režima. Gari Kasparov je uz Marca Plattnera i druge, izabrao predmet vezan uz izlazak iz totalitarizma, što je jedan od ključnih problema oslobođenih zemalja Europe. Nije pitanje samo to, dokle je oslobađanje stiglo, nego i ono drugo, do kada će oslobođenje, odnosno makar i relativna demokracija potrajati ako se nju zaista i ne učvrsti kako bi opstala unatoč stranim pritiscima i unutarnjim interesima s njima povezanima.

Razumljivo je da su problemi zemalja koje još i danas pate od najkrućih metoda komunizma i drugih diktatura, došli na prvi plan u Pragu: predstavnici kubanskih, kineskih, ruskih, arapskih, afričkih i drugih disidenata privukli su najveću pozornost na sjednicama. Međutim, rasprave su se vodile i o suptilnim metodama zarobljavanja naroda, kojima se totalitarna infrastruktura služi s dugoročnim namjerama, u tek demokratiziranim zemljama. Politolog Fred Arias King naglasio je slučaj Slovačke, koja se je značajnije oslobodila okova tajnih komunističkih službi tek 1998, dok se druge zemlje toga nisu riješile ni danas. ''Čak ni gospodarstvo ne može proraditi ili korupcija prestati, dok njihovi ljudi imaju neku riječ'', ekspert koji je diplomirao na srodne teme u Harvardu.

Prema tome, jasno se može zaključiti koliko je bila mudra i zrela propovijed nadbiskupa kardinala Josipa Bozanića održana na Bleiburškom polju 13. svibnja, te koliko je oportun zahtjev Konferencije redovnika i redovnica Hrvatske koji je uslijedio nešto kasnije, pozivajući pred nekoliko dana na lustraciju . To bi bio u Hrvatskoj čin pravednosti, istinoljublja ali i samoobrane cijeloga društva pred realnim opasnostima, koje su se i u Pragu analizirale.

Istovremeno, kao da se ništa u svijetu ne zbiva izvan nostalgičnih svjetonazora, u zagrijanoj hrvatskoj političkoj godini, ''obnavlja'' se ljevica. Propagandistički, u stvari partijsko-medijski show, označio je na neukusan način zadnje tjedne inače skromnoga Ivice Račana na smrtnoj postelji, a zatim je show postalo i biranje njegova nasljednika. Jao, što je mlad taj nasljednik, ima tek 41. godinu - kažu u SDP-u, a to prenose mnogi mediji. Ne samo to, toliko je velik političar da je prema nekoj TV anketi on, g. Milanović, veći političar od uspješnoga premijera Ive Sanadera. Istini za volju, u politici je g. Milanović bio do pred pet mjeseci jedva poznat kao dužnosnik unutar SDP-a. Kao sabornik oglasio se je s nekoliko dobrih ali nikako ne presudnih nastupa. Ipak, show ''obnovljene'' Partije se nastavlja, u sličnom stilu kako se je odvijala i kampanja Ségoléne Royal, zapravo njenoga životnoga partnera, Mr. Hollanda pred sam poraz u Francuskoj: nasmijano, mladoliko, moderno, kreativno, ljekovito, veselo, sa svim rješenjima i bez hipoteke prošlosti. I to je najvažnije, tobože bez hipoteke prošlosti, prošlosti svih onih socijalista koji su bili ili jesu u zagrljaju s komunizmom.

Međutim, ta hipoteka i će dalje visjeti na cijeloj tvrdoj ljevici sve dok tu hipoteku ona ne isplati javnim pokajanjem, jer je ona previsoka u najvrjednijoj valuti: u valuti ljudskih života i sloboda. Mme. Royal je jasno poražena u Francuskoj, unatoč silnom showu i glasova njoj sklonih i zbunjenih imigranata, te komunista i drugih ekstremista. Novi predsjednik SDP-a u Hrvatskoj, jednako kao i njegov kandidat za premijera Ljubo Jurčić, opravdat će svoje tvrdnje o ''modernizaciji'' stranke, tek kad se ta stranka izjasni o svojoj vladavini (2000./2003.) pod sadašnjim imenom, te o vladavini pod izvornim svojim imenom kroz dugo, užasno dugo prethodno razdoblje totalitarizma. Zasigurno će tek tada SDP biti obnovljena stranka, a Milanović postat će onda mlad i uspješan političar. U njegove dobre namjere nitko ne bi smio posumnjati, ali stari partijski kalupi previše su otporni da bi duh proljeća prodro u strukture. Hvali ga gđa. Vesna Pusić, on se protivi vjeronauku u školama, Konkordatu, te pravu na glas hrvatskih građana izvan granica Republike Hrvatske. Iako je to jedno stečeno pravo, pravo koje imaju iseljeni građani SAD-a, Italije, Rumunjske, Španjolske i širokog broja država, pa gdje god oni boravili ili prebivali na dan izbora. Već od samog početka, Partija je u lipnju 2007. nadvladala i postavu ''mladih i modernih socijalista''.

U cijeloj Europi, a ne samo u Francuskoj, socijalisti i socijaldemokrati ostaju ''bez teksta'', pa postepeno gube i vlast. Umjesto ideologije, nude utapljanje u globalne nebuloze spojene zabludama prošlosti. Umjesto obveze prema domovinama i ljudima, nameću show , odnosno skupi vatromet fraza. Kao je to još jednom dokazala poruka s konferencije u Pragu, demokratske snage mogu ostvariti svoje programe tek kad se oslobode kompromisa, ucjena i balasta koji izjedaju sustav iznutra.


Fokus (www.fokus-tjednik.hr)

31. svibnja 2007.
Hvala Bogu, Hrvatska je otporna na val totalitarne promidžbe
''BRANDOVI'' SMRTI I PONOVNIH PODIJELA
Domagoj Ante PETRIĆ
U Republici Hrvatskoj vlada velika sloboda medija, izražavanja ideja i stavova, pa tako je to norma čak i kada se neke ideje izražavaju ili provode u djelo nauštrb demokratskih načela. Kao primjer: B ili X mogu stvoriti brand Tito , a M ili X mogu odmah nakon toga izreći da jugoslavenski diktator Tito zaslužuje taj brand više nego prvi hrvatski predsjednik, onaj koji je svoj narod uspješno predvodio do slobode i uveo Hrvatsku kao suverenu državu u Ujedinjene narode i u svjetsku zajednicu kao ravnopravnog subjekta.

Čak se i takve stvari mogu događati u Hrvatskoj, a iza kulisa se zbivaju još i mnogo značajniji pomaci istoga usmjerenja. Međutim, dobro je da su svi odgovori demokratske većine hrvatskoga naroda i dužnosnika na takve poteze umjereni i civilizirani. Tko bi mogao uvijek s punim autoritetom i nepristranošću, s mudrosti i pravednošću, donositi odluke o tome što je moralno a što nije, što je u skladu sa standardima europske kulture ili što te standarde u Hrvatskoj narušava, što je u interesu neprospavanih totalitarnih snova ili pak nedvojbeno označuje put demokratske konsolidacije? Rizičnost sudova i presuda, žigosanja i burnih reakcija pred takvim fenomenima ideološkog sadržaja, bila bi velika. Sloboda se mora braniti i obraniti ''čak i kada zlouporaba prekoračuje granice objektivne istine i dobroga ukusa'', kako to naglašava Juan F. Benemelis, kad govori o reciklaži komunista. To nas uči hrvatska povijest jednako kao i iskustva drugih država, posebice europskih. O tome govore in extremis zbivanja u Estoniji, u Rumunjskoj, u Ukrajini, u Poljskoj i drugdje, gdje su provokatori organizirani, makar u svakoj zemlji rade na svojstven način, pa tako i u Hrvatskoj.

Suzdržanost demokratske opcije nije znak slabosti, to je primjena političke zrelosti, jer treba mnogo moralne snage za održavanje mira pred provokacijama. Vidljivo je da svakodnevno izbijaju organizirane provokacije. Ipak, čak i pred tim balkanocentričnim pokušajima marksista da se ideologizira i rascjepa hrvatsko društvo, da se onemogući suživot građana i oteža naše harmonično uklapanje u Europsku uniju i u NATO savez, do danas kršćanska i domoljubna kultura građana naše zemlje uspijeva prevladavati. Provokacije ne uspijevaju a demokratske snage i dalje pišu suvremenu povijest. Demokracija u Hrvatskoj je snažna i otporna.

Međutim, opasnost za opstanak neovisne i demokratske Hrvatske, nalazi se danas u prepuštanju inicijative agresivnoj manjini totalitaraca, pa tako i formiranju nekog ''sinkretičnog''sustava moći, koji ne bi stajao na temeljima trajnoga društvenoga interesa, nego na procjeni trenutačne sile ili demonstracija izmišljene ''tabu-sile'', kod agresivne strane.

Današnji predsjednik Francuske, Nicolas Sarkozy, održao je 29. travnja 2007. u Bercyu govor od ogromnog značaja u okvirima političke filozofije moderne Europe. O toj Europi u Hrvatskoj govore Hrvatska demokratska stranka i druge stranke, a suprotstavljaju im se džepovi crvene noći i KOS-ovskog služenja.

''Pad Berlinskoga zida učinio da su neki najavljivali okončanje Povijesti i nestanak politike kao nacionalnog čimbenika, koji se je navodno trebao raspršiti tijekovima tržišne razmjene kapitala i dobara. .Međutim, osamnaest godina kasnije, cijeli svijet vidi da Povijest nije završila, a da politika ne može nestati jer današnji čovjek ima potrebu za politikom, potrebu koja je snažnija nego ikada prije nakon završetka Drugoga svjetskoga rata'', naglasio je Nicolas Sarkozy.

Današnji najjači čovjek francuske političke misli obračunao se je i s razaračkim i totalitarnim mentalitetom inače glasovitog Pariškog svibnja 68 ., kojeg bi njegovi protagonisti i propagandisti, htjeli također pretvoriti u pogrdni brand Republike

Francuske. Govoreći o definitivnom pokapanju ideologije ''Pariškoga maja 68.'', tih dalekih dana nasilja i mržnje, Sarkozy nije ni ponudio stvaranje sinkretizma s takvim sustavom ideja i prakse, nego je najavio ''obnovu Francuske kao nacije''.

U Hrvatskoj se danas radi o obnovi i sjedinjavanju svih duhovnih, intelektualnih i materijalnih sposobnosti i sredstava, za daljnju demokratizaciju ustanova, za kulturni i materijalni napredak, te za očuvanje suživota u našoj zemlji kao i mira u Europi i u svijetu. A brandovi nostalgičara mraka i tlačenja, bit će svakako - izgleda zauvijek - njihove zaslužene i prepoznatljive marke, znakovi i oznake.

Fokus

 

1 - 2 - 3

 

Vijesti | Audio | Dom i svijet | Turizam | HIC TV | Oglasnik | Knjige | Hrvati izvan domovine | Linkovi | Marketing | O nama

Copyright 1999 - 2001 Croatian Information Centre. All rights reserved.
Included in this bulletn: Reproduction or copying of images is prohibited.
Croatian Information Centre - Service Agreements
Contact Croatian Information Centre