30. srpnja 2010.
Nakon teškog međunarodnog poraza, Beograd računa na udbaše u Zagrebu  
Izazivanje kriza od Hrvatske do Sandžaka
Domagoj Ante PETRIĆ  
Nakon pravno-političke katastrofe koju je 22. srpnja 2010. doživjela Srbija na Međunarodnom sudu pravde u Den Haagu, to jest kada je priznata legalna valjanost neovisnosti države Kosova, zavladala je panika u srpskim diplomatskim krugovima. Osim pune potpore Rusije i formalne podrške Kine, najjači saveznici Beograda i srpskih ekspanzionista se danas nalaze na zagrebačkom Pantovčaku, ali i u strankama vladajuče koalicije. Razlika između njih i onih deklariranih slugana projekta ''Balkanska federacija'', sve je mana. Ipak, svom javnom stavu prema tim srpskim krugovima, predsjednica Vlade Jadranka Kosor pokazuje se za sada u javnosti pristojno suzdržana: ''Operaciju bratstvo i jedinstvo'' preuzeo je na sebe Ivo Josipović. I to ne samo preko suradnje sa srpskim revizionističkim čimbenicima, nego i preko šire internacionalizacije povijesnih sporova, dovodivši strane goste, kako bi se stari i novi konflikti opet rasplamsali na međunarodnoj sceni. Takve predstave programirane su za jačanje beogradskih pozicija u ''zapadnom Balkanu''.

Stari konji i predstave Pantovčaka

Makar je agitacija pomno priređena kao što se to vidi ovih dana, povijest budućih vremena se piše također i na neki drugi način. I na nekim drugim mjestima. Zato, upitne su danas mogućnosti klana koji se je udomio na Pantovčaku: tamo se jašu stari konji i maše se s avetima prošlosti kako bi se Hrvatsku ocrnjivalo jednako kao i u ona najgora vremena Titove diktature. S istim argumentima, na istim mjestima, uglavnom s istim akterima ili s njihovim klonovima mlađe generacije.

Situaciju i uzbunu u redovima srpskih ekstremnih revizionista pokazao je Tomislav Nikolić, predsjednik Srpske napredne stranke (SNS), kad je od predsjednika države Borisa Tadića zatražio prošloga weekenda, na burnom sastanku, smjenu ministra vanjskih poslova, ''jer doživljavamo poraz za porazom. Dapače, potrebno je nakon odluke Internacionalnog tribunala, raspisati izbore.'' Nikolić je upravo nedavno obnovio i suradnju sa svojom izvornom, Radikalnom strankom, predviđajući pad vlade nakon haaške presude, te je - prema istim povjerljivim izvorima-, upozorio predsjednika Tadića da se ''Srbija raspada iznutra''. Prema njegovoj procjeni na redu je sada Sandžak, a ''to nam je mamac za rat s Turcima''. Vjerojatno je tim nazivom htio obuhvatiti Muslimane i Bošnjake. K tome, sa svojih ideoloških pozicija, predložio je Tadiću da pošalje dodatnih 10.000 vojnika na Sandžak sada, a ne ''kada bude gorilo''.

Sandžak kao žarište

Kako je poznato, Sandžak je pokrajina u kojoj su četnici vježbali svoje istrebljivačke sposobnosti već u kraljevskoj Jugoslaviji, pa je tako muslimanski narod tamo s posebnim oduševljenjem dočekao raspad te države. Pod kraj II. Svjetskog rata, u Sandžaku su počinjeni masovna ubojstva nad tim muslimanskim narodom (to jest, prema enciklopediji Stjepana Mesića, trebale bi to biti opravdane odmazde nad lokalnim zločincima), a teritorij od 8.500 četvornih kilometara podijeljen je između Srbije i Crne Gore (veći dio potpao je pod Srbiju). Ispražnjene domove zauzeli su pripadnici ''oslobodilačkih'' postrojbi. Bosna i Hercegovina je krvarila tako također i na tu ranu. Danas stanovništvo Sandžaka broji 450.000 ljudi, od kojih je 250.000 živi pod beogradskom izravnom vlasti, a 200.000 se nalazi unutar granica Crne Gore.

Siromaštvo, podcjenjivanje i oštri pritisci kojima je podvrgnuto pučanstvo Sandžaka, doveli su do toga da je u Beogradu stvorena neformalna grupa koja se naziva ''Prijatelji Sandžaka'', a sačinjavaju je veleposlanici Turske, Japana, Sjedinjenih Američkih Država, Austrije, Njemačke, Norveške, Velike Britanije, Francuske, Švedske, Španjolske, Portugala, Češke i Švicarske, isto kao i predstavnici UN-a i Europske Unije. Očito je da je svrha tih zemalja i organizacija pružiti pomoć tlačenoj i izoliranoj pokrajini, kako bi se oslabile fundamentalističke islamske skupine koje prodiru na to strateško područje.

Nepopustljivost imperija koji više ne postoji

Međutim, u Beogradu, parlamentarac Radikalne stranke Milan Velesinović, koji predstavlja Srbe birače iz Novoga Pazara (glavnoga grada Sandžaka), tvrdi da su spomenute diplomatske inicijative ''poruka smrti'', jer da su i pred dvadesetak godina strani diplomati bili stvorili sličnu radnu grupu koja je se je bavila Kosovom. Očito on nije shvatio da u svakom slučaju, njihova je pomoć bila potrebna tamo, isto kao što je i danas dobrodošla na Sandžaku, a da beogradske vlasti - kao glava nekog carstva koji više ne postoji - nisu shvatile ni tada kao što ne razume ni danas da moraju promijeniti svoju politiku prema potlačenim narodima.

Turska je već najavila da će graditi međunarodnu zračnu luku blizu Novoga Pazara, druge će države graditi cestu Novi Pazar-Tutina-Sjenica, predviđena je i dječja bolnica, itd. Otvorit će se knjižnice u raznim gradovima i selima.

Danas je kriza međunarodno prepoznata

U ovakvom malom okviru, zaključuje se da dio Međunarodne zajednice - vjerojatno tek zaslugom malog broja dobro upućenih diplomata - priznaje krizu koja postoji na jugu i na zapadu srpske države, a šira javnost je o napetostima na Sandžaku, zbog uskraćivanja nacionalnih prava bošnjačkom narodu, saznala tek pred nekoliko tjedana: na veoma izazovan način progovorio je muftija Muamer Zukorlić, glavni tajnik Islamske zajednice u Srbiji, pa je sadašnja uzbuna u Beogradu dobrim djelom posljedica njegovog govora na saboru Bošnjačkog nacionalnog vijeća Sandžaku. On je zatražio da Bošnjaci u Srbiji budu priznati konstitutivnim narodom, a da se njihov jezik uvede kao prvi ili kao drugi službeni jezik na svim područjima na kojima su oni većina ili prva manjina. Naglasio je da u Srbiji živi pola milijuna Bošnjaka i još 350.000 građana muslimanske vjere.

Nakon njegovog javnog iskoraka ''Bošnjački nacionalni savjet'' je izabrao za predsjednika profesora Mevluda Dudića, rektora sveučilišta u Novom Pazaru te jednoga od čelnih ljudi Islamske zajednice u Srbiji. Prema Dudićevim riječima ''došlo je vrijeme kad nas se više ne može gaziti, a sljepoća beogradskih vlastodržaca, nasilje nad vlastitima i tuđima, te njihov opetovani revanšizam zbog stvarnih ili neistinitih nepravdi kroz stvarnu ili neistinitu povijest. doveo je ovu regiju do uvijek novih zločina.''

Činjenica jest da je kriza prepoznata.

Mi Hrvati prepoznajemo također krize koje mogu izazvati na hrvatskom tlu Budimir Lončar, Manolić i široki krug drugova provokatora. Zaista je vrijeme za oprez i za pomnu analizu stanja u Bosni i Hercegovini te na Sandžaku. Napadi na hrvatsku opstojnost mogu s deklarativnog i protokolarnog plana, premjestiti se na teren obračuna u ime ''opravdanih osveta''. A možda i operativno povezati se s napetostima koje se pletu istočno od naših granica.

Domagoj Ante PETRIĆ

9. veljače 2010.
Nadahnuće u ruskoj demokraciji: od Mesića pa sve do izvježbanih glumaca i komesara
Predsjednik Ivo Josipović i "nova" generacija
Domagoj A. Petrić
Za nekoliko dana, točnije 18. veljače 2010., Dr. Ivo Josipović će biti ustoličen na mjesto predsjednika Republike Hrvatske. Prvo njegova izborna pobjeda a zatim njegove pripreme za  Pantovčak praćene su s nevjerojatnim  pohvalama njegovih pristaša iz SDP-a, ljevice u cijelosti i onog frivolnog  sloja građana koji stoji na braniku balkanskog internacionalizma.
Kako god bilo, imat ćemo od 18. nadalje četiri predsjednika u našoj državi: Predsjednika Republike, predsjednicu vlade, predsjednika Hrvatskoga sabora i ''doživotnoga bivšega predsjednika Republike'', g. Mesića. On i njegovi jadni apologeti barataju  s tom neuvjerljivom titulom, a takvu titulu  ima svaki bivši predsjednik bilo koje države (od Busha pa do svih ljudi koji su stolovali, na primjer,  u filipinskoj Palači Malacanang ili koji su bilo gdje  na svijetu sjeli u predsjedničku fotelju). Vidljivo je da Mesić želi pretvoriti se de facto u glavnog referenta hrvatske politike, osobito preko nezakonitih  manipulacija tajnih služba i oružanih snaga. Nije čudo da je  odmah nakon povratka sa svoje posjete gg. Dmitriju  Medvedevu i Borisu Putinu,  Mesić izvadio iz džepa imena visokih časnika koji su po zadatku trebali preuzeti zapovjedništvo nad Hrvatskim oružanim snagama (16. prosinca 2009.). Razborito ga je zaustavila u tom pokušaju premijerka  gđa. Jadranka Kosor, ali svojim drskim pokušajem čovjek koji odlazi s položaja a želi nametnuti zemlji novo dugotrajno vodstvo Oružanih snaga-, do kraja se je razotkrio. Jasno je pokazao koje će mu biti   glavne ambicije (a možda i obveze) u tom svom zamišljenom ''doživotnom predsjedanju''. Isto  tako pokazao je  od kuda će dobivati svoja nadahnuća za daljnje rušenje hrvatskoga dostojanstva.
Treba se prisjetiti također  kako je u vezi tog istog putovanja u Kremlj,  pred televizijskim kamerama u Zagrebu Mesić priznao da ga je Dmitri  Medvedev uveo u tajni centar  ruskog nuklearnog vojnog sustava: time se je u svojoj umišljenosti ponovno predstavio svjetskoj javnosti, ali isto tako je nas Hrvate   htio   opomenuti  da neo-sovjeti  imaju  interes za ovaj ''regijon'' i da su veoma moćni, pa da je bolje da se držimo ponizno pred njima.

Floskula o ''novoj generaciji''

S tih četiri predsjednika, Hrvatska će se teško nositi. Do sada, jedino  je premijerka Kosor odlučno izabrala - barem što se javnih signala tiče - političke piste Europske unije kao mjesta  na kojima će iskazivati svoje sposobnosti. Međutim, ti politički centri europske integracije  mnogo su  dalje od Kumrovca, pa će se tek za nekoliko mjeseci moći stvarati  zaključci  o realnom usmjerenju državne politike.
U groznici kulta ličnosti koja drma Hrvatskom i osvjetljava svojim bengalama trojicu od predsjednika (predsjednik Hrvatskoga Sabora, Luka Bebić,  barem za sada, nalazi se u nemilosti), naglašava se da je u našoj zemlji došlo do ''smjene generacija''. Do modernizacije, do novoga duha, i slično.  To je još jedan teški bluff,  koji se je koristio čak i u predizbornoj kampanji. Gdje su ti novi ljudi, gdje su ti mladi ljudi i taj novi duh? Na vrhu države toga nema.
Svi oni koji su se  formirali  u komunističkoj Jugoslaviji a bili su istaknuti članovi Komunističke partije,  osobno ili obiteljski  uživali posebne povlastice totalitarnog režima, pa su sudjelovali u ''kontroli'' naroda kao suradnici obavještajnih služba, identificirali  se s tim  totalitarnim režimom, a još i danas se identificiraju s njime   i relativiziraju njegove zločine i totalitarni sustav,  te k tome djeluju umreženo, oni  ne pripadaju nikakvoj novoj generaciji hrvatskih političara. Oni su filozofski, ideološki i politički proizvod iste tvornice i škole koja je u optok lansirala od 1945. nadalje  jednu te istu  povlaštenu kastu ljudi. Jedina je razlika među njima ta što ih je Partija odijevala u odjeću raznih boja. Mogu oni  imati različite dobi, odjeću različitih boja  i prividno diferenciranu  retoriku, ali suštinski oni su jedna te ista stvar.  Stari model, stare mržnje,  neprestana nostalgija i uvjerenje da će se njihova povezanost s tuđim strukturama konačno isplatiti. Napomenimo da ih je ishod ukrajinskih  predsjedničkih izbora (07.veljače 2010) posebno   ohrabrio: ako je možda istina da  Ukrajina pada  ponovno  u posebni odnos podređenosti prema Rusiji (kao što su već pale Armenija, Bjelorusija, itd), zašto ne bi Hrvatska mogla ponovno pasti u sličan položaj spram Beograda?

Josipovićev sretni trenutak

Izabrani predsjednik Republike je na današnji dan  još uvijek sretan čovjek. Slobodan čovjek.  On danas još uvijek može birati.
Istina jest da on ne pripada nikakvoj novoj, mladoj ili  modernoj  politici. Istina jest da o njemu kruže ružne priče, političke i druge naravi. Međutim,  još uvijek, ako to želi, Josipović može izbjeći ovisnost koja će ga staviti na razinu Mesića ili gđe. Pusić, te se još uvijek   može približiti interesima hrvatskoga naroda. Za takav hrabri pothvat on ima intelektualne i društvene preduvjete, a prate ga i stanovita pozitivna iščekivanja u stranome svijetu. Ako to ne uradi na samom početku svoga mandata, kasnije to ne će moći učiniti. Postat će i ostati robom Mesićevog paralelnog presidiuma, sramote njegovoga svijeta komesara i još jedne frustracije Hrvata i ovoga djela Europe. Postat će čak i robom   korupcijskih mreža protiv kojih se je izjasnio, a koje se samo djelomično nalaze pod udarom dosadašnjih struktura, prema  prozirnim kriterijima selekcije.

30. prosinca 2009
USPON MILANA BANDIĆA I DRUGI IZBORNI KRUG
Nešto dobro nakon prvih izbora
Domagoj Ante Petrić
U svim demokratskim državama, predsjednički ili parlamentarni izbori smatraju se slavljem demokracije. Nije to bio slučaj prvoga kruga predsjedničkih izbora u Republici Hrvatskoj, 27. prosinca 2009., jer je postotak birača bio nizak koliko u samoj Hrvatskoj toliko i među Hrvatima u Bosni i Hercegovini, te u drugim zemljama. Lažna priča koju je širio Stjepan Mesić deset godina o tome kako on  nema ''pravih ovlasti'', učinila je svoje. Mnogi ljudi su mislili i misle da Predsjednik Republike može samo izigravati naivnog  šaljivđiju te proputovati cijelim svijetom u luksuzu i zabavi uz varku da tobože  ''stvara važne  gospodarske kontakte i poziva turiste u Hrvatsku''.

ŠTO MOŽE PREDSJEDNIK RADITI

Istina je sasvim drugačija, jer Predsjednik ima između mnogih drugih ovlasti, četiri ovlasti koje su kjučne za život naše zemlje. Na prvom mjestu, on imenuje sve šefove tajnih služba, a zbog ideologije tih njegovih šefova, službe  mogu ili raditi svoj posao u skladu s interesima Hrvatske , ili u skladu s interesima stranih država nauštrb interesa vlastite zemlje. Voditelji  su ti koji imaju mogučnost stvaranja cijele obavještajne mreže u skladu sa svojim političkim interesima. To znadu stanovnici Brazila, isto kao oni Njemačke, Srbije, Japana ili Rusije. Jedino u Hrvatskoj, kao da građani na to uopće ne misle, jer mediji u rukama militantne lijevice ne dopuštaju Hrvatima o ničemu misliti, osim ako ne misle na neokomunistički i pro-balkanski način.
Zatim, Predsjednik Republike imenuje zapovjednike Oružanih snaga, a oni isto tako rade ili  za modernizaciju obrambene sposobnosti svoje zemlje, ili zanemaruju svoje dužnosti. U skladu sa svojim stavovima, šalju u mirovinu ili unapređuju časnike i dočasnike, itd., iz ideoloških razloga uglavnom.
Na trećem mjestu, Predsjednik Republike je ''sukreator'' međunarodne politike. To u praktičnom jeziku znači, da se na njegov zahtjev imenuje polovica veleposlanika i konzula (a da za preostale diplomate Predsjednik daje ili ne daje svoj odobrenje), da osobno  ili preko svoje udruge savjetnika može stvarati diplomatske konflikte ili neobjavljene kompromise, spriječavati diplomatske note ili druge mjere Ministarstva vanjaskih poslova  kad se radi o obrani hrvatskih interesa, kumovati predaji Jadrana Sloveniji, klanjati se  tužiteljima Haaga protiv hrvatskih branitelja - umjesto da održava ozbiljne odnose s Haaškim tribunalom kao takvim, itd.
Četvrta ključna ovlast i zadača  Predsjednika, jest predstavljati Republiku Hrvatsku u svijetu. Može ju  dostojanstveno predstavljati ili  pak klevetati Hrvatsku i Hrvate, te zagovarati stvaranje Treće Jugoslavije ili Zapadnoga Balkana.
Tko može reći da u  Hrvatskoj, Predsjednik nema nikakvu važnost?

ODAZIV BIRAČA

Deset godina vrhovne realne vlasti koju su u Hrvatskoj imali, kronološki i po redu, Josip Manolić-Mesić-Račan, Manolić-Mesić-Sanader i konačno Manolić-Mesić-Kosor, uradili su svoje. Sistematska dezinformacija i širenje stida  i prezira prema  svemu onomu  što je hrvatsko, postigli su rezultat: u Hrvatskoj je na ovim izborima glasovalo 44 posto, a izvan granica Republike Hrvatske 16,5 posto hrvatskih građana.
Od onih koji su ostali zjevati kod kuće, jedni su smatrali da nije važna uloga Predsjednika, drugi da nije na njima braniti interese Hrvatske, treći da oni  i tako ništa promjeniti ne mogu svojim glasom jer se je iz službene televizijske agitacije jasno vidjelo  da su favoriti kluba Manolić-Mesić-Kosor, gospodin Nadan Vidošević i gospodin Ivo Josipović. Dakle, vlast je još jednom imala određenog  svog pobjednika, jer su si te dvije osobe politički  veoma slične.
Andrija Hebrang ( formalni kandidat HDZ-a) kojeg je vlastita stranka bojkotirala, bivši ministar Primorac, koji se je ufao u svoje veze u Izraelu i SAD-u, te Vesna Pusić koja je nosioc najdelirantijih beogradskih  interesa, nisu dolazili u obzir. Pogotovo ne Primorac, jer je imao zaista snažan zapadnjački naglasak. Gospođa Pusić ne, jer je ona bila kao kandidatkinja izgubljen slučaj, a Hebrang još manje, jer mu je diskurs bio hrvatski. Ta četiri kandidata su trebala poslužiti samo kao figure na pozornici, gdje se odigrava komedija.
Što se tiče istinskih demokratskih, protu-korupcijskih i hrvatskih kandidata, Miroslava Tuđmana, Josipa Jurčevića, Borisa Mikšića i Vesne Škare Ožbolt, organizirala se je medijska blokada. Protiv Miroslava Tuđmana ta blokada je bila agresivna i apsolutna, jer iako nije imao financijskih sredstava, mogao je on ući u drugi krug. Samo da je dobio petinu onog prostora i vremena kojeg su dobivali i kupovali Josipović i Vidošević. Intelektualno snažna i politički obrazovana ličnost hrvatske politike, našla se je prekrivena  paničnim veom šutnje i bojkota. Tuđman je tako   osvojio tek sedmo mjesto između dvanaest kandidata.

BANDIĆ I VIDOŠEVIĆ - VELIKA IZNENAĐENJA

     Prvo veliko iznenađenje bila je eliminacija Vidoševića iz drugoga kruga izbora. Najveći razlog njegovog poraza bilo je njegovo drsko hvalisanje silnim bogatstvom, a  nitko nije razumio na koji način je do tog bogatstva došao. To je i za glavnog jugokandidata, bio preveliki handicap, pa je zapeo.
A drugo ogromno iznenađenje, bio je uspijeh gradonačelnika zagrebačkoga, Milana Bandića, koji je kao drugi po redu ušao u ballotage, to jest u drugi izborni krug koji će se održati 10. siječnja 2010. Popeo se je vlastitim zaslugama, protiv Jože Manolića i njegovog info-sustava, protiv Mesića koji o njemu govori pun mržnje, protiv gospođe Kosor koja radi isto  to što i  prethodni rade, protiv vlastite stranke SDP,
koja je po zakonu i statutu nasljednica svih dobara i tekovina Komunističke Partije u Hrvatskoj.
Već odavna u  SDP-u  nastoje srušiti Bandića s položaja gradonačelnika, jer ga smatraju izdajnikom: došao je na vlast u Zagrebu kao opskurni kandidat njihove  Partije, a pretvorio se je u čovjeka koji je iz hrvatske prijestolnice uradio europsku metropolu. Što je još gore, brani hrvatske i kršćanske stavove, a to mu se nikako ne može oprostiti u SDP-u.

O ČEMU DOBROME JE RIJEČ?

      Treba uzeti u obzir da je pobjeda Ive Josipovića ostvarena na osnovi činjenice da u Hrvatskoj nije glasovalo 56 posto građana, a da je  lijevica ta koja  je masovno izišla na izbore. Dakle, iziđe li na biračka mjesta u drugom krugu  neki značajan  postotak do sada uspavanih ili skeptičnih ljudi, slika će se promjeniti. Isto to vrijedi i za Hrvate u drugim državama, gdje je čak  je 83,5 posto potencijalnih birača zanemarilo prvi krug.
Dobro je i to, što je Republika Hrvatska članica NATO-a, pa bi pobjeda Ive Josipovića stvorila u vojnom savezu Zapada još veće nepovjerenje prema Hrvatskoj  od ovoga današnjega,  s Mesićem i Kosor na čelu države. O tome se širi svijest među građanima: dođe li za Predsjednika Ivo Josipović, ostali  bi  izolirani čak i u ovoj  jedinoj međunarodnoj zajednici  u kojoj sada imamo  ravnopravni status, i to najviše zbog zasluga naše vojske u Domovinskom ratu.
Konačno, važno je da drugi kandidat koji se takmiči s Josipovićem, nije njegov blizanac Vidošević, ni miljenik korupcionističke mreže koja uništava Hrvatsku. Suparnik mu je zaista neovisan Bandić. Njega se optužuje za korupciju u gradu Zagrebu, a do sada mu nitko nije ništa dokazao, unatoč silnih napora njegovih suparnika u tom smislu. Istovremeno, jasno je da Bandić nije čovjek koji  će istjerati Krista iz škola i javnih ustanova, niti će potpisati ulazak Hrvatske  u Konfederaciju Zapadnoga Balkana.
Ako on pobjedi,  politička   Hrvatska bi dobila stanoviti  predah. Hrvatska Demokratska Zajednica  mogla bi se, možda, osloboditi balasta Manolićevih prijatelja, te  se reorganizirati. A na tome mnogi hadezeovci rade diljem Hrvatske. U tom predahu mogla  bi se obnoviti i nekad nacionalna  HSLS, a u samom Josipovićevom SDP-u, očekuju se novosti: Partija ne može biti vječno partija. U njoj ima ljudi koji žele uhvatiti vlak europskih socijaldemokracija. Taj proces brzo napreduje, jedino bi ga zasutavio izbor Josipovića za Predsjednika.
Dakle, imamo dobrih naznaka u Hrvatskoj. Godina 2010. ne smije pretvoriti se u pogrebnu godinu za hrvatsku neovisnost i demokraciju. /HIC/

Arhiv..

...

Isprintaj

Proslijedi