BLAGDAN SV. ANE I ČETNIČKA POBUNA 27. SRPNJA 1941.

Slavlje nad zločinom
Što se to slavilo od 1945. do 1990., kao Dan ustanka naroda Hrvatske i Dan ustanka naroda BiH, a "slavlje" obnavlja i posljednjih nekoliko godina uz pokroviteljstvo i sudioništvo osoba iz javnog i političkog života današnje RH? Što se zapravo tada dogodilo na području  Like i jugozapadne Bosne rasvjetljava nam, služeći se podatcima iz različitih povijesnih izvora i svjedočanstava, Ante Beljo

Ova tema kao i mnoge druge iz novije hrvatske povijesti imala je u bivšoj državi svoje lažno lice i naličje prekriveno tabuom; strogo zabranjenom temom i teško kažnjivim verbalnim deliktom. Za sve one koji bi pokušali dovesti u pitanje vjerodostojnosti "službene" jugokomunističke verzije tih zbivanja. Danas se ti događaji u Republici Hrvatskoj od pojedinih struktura žele proglasiti činom antifašističke borbe po uzoru na Srbiju u kojoj su četnici i Draža Mihailović rehabilitirani, a njihova zlodjela stavljena pod plašt "prvog antifašističkog ustanka u okupiranoj Europi".
Ako je politička amnezija u Hrvatskoj danas došla u stanje u kojem se komunistički zločini mogu proglasiti antifašističkom borbom, a  sada već i četnički zločini, iako se između njih u mnogim slučajevima može povući znak jednakosti, ipak su se u komunističkoj Jugoslaviji između komunističke i četničke borbe nastojale povući (bar u teoriji) stroge crte razdvajanja po ideološkoj platformi iako im je jugoslavenski okvir bio zajednički. Kako bi u naše vrijeme "region zapadnog Balkana" trebao imati čim više zajedničkog za sve njegove sastane dijelove pa bi sukladno tome Hrvatska i BiH po uzoru na Srbiju trebale rehabilitirati Dražu i četnike "jer bi to uvelike pomoglo poboljšanju dobrosusjedskim odnosa" za koje bi se svi u "regionu" trebali svesrdno zalagati. Politička vodstva u regionu u dobroj mjeri to već i čine. Na samom početku korisno je navesti nekoliko bitnih činjenica o četničkoj pobuni od 27. srpnja 1941. godine:
Pobuna u Srbu, Donjem Lapcu, Drvaru i Bos. Grahovu od 27. srpnja 1941. bila je organizirana od pripadnika četnika Draže Mihailovića, u čijim su redovima u to vrijeme bili i vodeći srpski komunisti iz tog područja, a u svrhu stvaranja velike Srbije prema projektu "Homogene Srbije" četničkog ideologa Stevana Moljevića (odvjetnika iz Banja Luke) od 30. lipnja 1941. prema kojem je prva i osnovna dužnost svih Srba "da stvore i organizuju homogenu Srbiju koja ima da obuhvati celo etničko područje na kome Srbi žive. sa slobodnim izlazima na more za sve Srpske oblasti koje su na domak moru." To je trebalo izvršiti odmah vojnim uzimanjem planiranih područja velike Srbije i njegovim čišćenjem od Hrvata i Muslimana od nesrpskog življa "pre nego li se iko pribere" i tako svršenim činom. riješiti zajedničku granicu između "Srbije i Slovenačke, čišćenjem Sanđaka od muslimanskog življa, a Bosne i Hercegovine od muslimanskog i katoličkog življa." tzv. Srpske krajeve trebalo je u tu svrhu očistiti od Hrvata.
Ovo nije bila prva četnička pobuna protiv uspostave vlasti NDH na tadašnjem njenom teritoriju i protjerivanja hrvatskog i drugog nesrpskog pučanstva. U ovome dijelu Hrvatske to se dogodilo u Gračacu 12. travnja 1941. od pripadnika bivše Jugoslavenske žandarmerijske postaje.
U toj pobuni niti jedna jedinica nije bila pod zapovjedništvom komunista, a u pobuni nije sudjelovao nitko osim Srba pod četničkim vodstvom. Nije sudjelovao čak nitko niti od hrvatskih anacionalnih jugokomunista. Kada je s pobunjenicima pokušao suradnju dobrovoljac iz španjolskog rata Hrvat, Marko Orešković (tada politički komesar štaba NOP-a za Liku) ubijen je od četnika 20. listopada 1941. kod sela Očijevo u Lapačkom klancu.
Jugoslavenski komunisti su uzeli 27. srpnja 1941. kao dan ustanka naroda Hrvatske i BiH iz razloga što je to bila jedna od prvih većih pobuna, koja se dogodila poslije napada Hitlerove Njemačke na Sovjetski Savez, od 22. lipnja 1941. i poslije poziva Kominterne komunističkim partijama da pokrenu u svojim zemljama ustanak protiv okupatora. Taj datum je ujedno dao priliku srpskim komunistima da svoje tadašnje četničko naslijeđe pretvore u jugokomunističke zasluge.
Prvi sukob, zapravo četničko čišćenje vlastitih redova od komunista, dogodio se u mjestu Počitelj kod Gospića 18. i 19. studenog 1941., dakle skoro 2 mjeseca poslije 27. srpnja. 1941.
Prvi oružani sukob ovdašnjih četnika i partizana, od kojih su većina bili Dalmatinski pod vodstvom Vicka Krstulovića i Vice Buljana,  dogodio se 1. travnja 1942. (na pravoslavni Veliki četvrtak) u mjestu Marinkovci udaljenom 10 km od Bosanskog Grahova prema Livnu. Dakle 8 mjeseci poslije 27. srpnja 1941.

Uništene župe
Uništene su župe Bosanski Petrovac - Drvar, Bosansko Grahovo, Krnjeuša kod Bosanskog Petrovca i Borićevac u Lici - ubijani i protjerivani Hrvati i ostalo nesrpsko pučanstvo
U navedenim župama okrutno su ubijena sva trojica župnika:  vlč. Waldemar Maximilian Nestor u Drvaru, vlč. Juraj Gospodnetić u Bosanskom Grahovu i vlč. Krešimir Barišić u Krnjeuši. S Barišićem su ubijena i tri pripravnika na svećenstvo. Broj ubijenih vjernika u tim župama do danas nije utvrđen. Uništenjem tih četiriju župa praktički je uništena katolička crkva na čitavom području istočnog dijela Like i jugozapadnog dijela Bosne. Tek u novije vrijeme pojavilo se je nekoliko knjiga o tim stradanjima: Pogrom u Krnjeuši od od prof. Josipa Jurjevića, Zbornik o Bosanskom Grahovu Hrvati Dinare od Slavka Galiota i Ante Orlovca Procvat, propast i obnova te knjiga Ane Došen : Krnjeuša u srcu i sjećanju . Uz ove knjige objavljen je i veliki broj radova na tu temu u mnogim znanstvenim zbornicima (zbornici Hrvatskog žrtvoslovnog društva, Hrvatski institut za povijest, Institut društvenih znanosti 'Ivo Pilar', u katoličkom tisku, itd.).

Što se događalo 27. srpnja 1941.?
U Drvaru i okolici izbili su prvi neredi i oružana pobuna, zvana "narodni ustanak", a prva njegova žrtva bio je župnik Waldemar Maximilian Nestor i njegovi župljani - hodočasnici. Dogodilo se to.

Pobijeni hodočasnici

Što se zapravo događalo 27. srpnja 1941.?
U Drvaru i okolici izbili su prvi neredi i oružana pobuna, zvana "narodni ustanak", a prva njegova žrtva bio je župnik Waldemar Maximilian Nestor i njegovi župljani - hodočasnici.

Ubojstvo svećenika i hodočasnika

Dogodilo se to u redovitim pastoralnim aktivnostima bratske suradnje sa župnikom susjedne župe u Kninu. Evo što o tome svjedoči Nestorov prethodnik na župi vlč. Grga Blažević:
"Ja (sam) se bio sprijateljio s franjevcima u Kninu, jer su mi bili najbliži i od velike pastoralne pomoći, pa sam svake godine s više župljana hodočastio na blagdan sv.Ane njezinoj crkvi na Kosovu Polju kod Knina. Tu moju praksu nastavio je i pater Nestor, pa je godine 1941. otišao na sv. Anu k franjevcima u Knin i sutradan na 27. srpnja 1941. (nedjelja op. A. B.) sjeo s ostalim putnicima u "Šipadov" vlak uskog kolosijeka put Drvara. na tromeđi Bosne, Dalmacije i Like, negdje oko Trubara, vlak bude od četnika zaustavljen i svi katolici i muslimani budu poubijani, a među njima i župnik otac Nestor"
Otac Nestor je pao kao žrtva vjernosti svome zvanju i poslanju, jer nije želio ostaviti svoje vjernike bez nedjelje mise iako je predosjećao i bio upozoren na to da se nešto loše sprema. U izvješću Ordinarijata Banjalučke biskupije iz tog vremena stoji:
" Pozvan od župnika u Kninu, 25.VII.1941. pošao je (Nestor) onamo da na svetkovinu sv. Ane - 26.VII. drži svečanu misu. Tih dana planuo je ustanak u Drvaru. Stoga su župnik iz Knina i drugi prijatelji savjetovali da ostane ondje, dok se situacija ne razčisti. Međutim, kako je 27.VII. bila nedjelja da ne bi njegovi župljani ostali bez sv. mise, on je krenuo iz Knina jutarnjim vlakom prema Drvaru. Na stanici Trubar, pobunjenici su napali vlak, njega su izvukli iz vlaka, odveli i nedaleko od stanice umorili. Kao svećenik bio je vrlo revan, a kao čovjek u svemu i prema svakome bez razlike vjere ispravan. Zato je bio kod svih obljubljen, visoko cijenjen i poštovan."
U to vrijeme su u Drvaru kao centru drvne industrije osnovano u vrijeme Austrijske uprave u BiH uz Hrvate katolike živjeli i radili mnogi Slovenci, Česi, Poljaci, Nijemci i Austrijanci.
Najčešće se kao mjesto njegova mučeništva i ubojstva župnika Nestora spominje željeznička postaja Trubar, odnosno Vaganj. Trubar je širi pojam i obuhvaća šire područje sela, dok se sama postaja uskotračne željeznice zvala Vaganj a nalazila se na području Trubara, između postaja Lička Kaldrma i Hrnjadi, na tadašnjoj uskotračnoj pruzi između Ličke Kaldrme i Drvara.
Evo što je o mjesto i načinu stradanja župnika Nestora napisao partizan Stevo Babić u knjizi Drvar 1941-1945, "Sjećanje učesnika", Drvar 1972, II svez., str. 207-208.:
"Bilo je svanulo, (27. srpnja 1941., nedjelja, op. A.B.) sunce je već obasjalo cijelu okolinu. Četa se već spremala za pokret prema žandarmerijskoj stanici Trubar. Kada je četa stigla u reon Ži(v)kovca, pojavio se putnički voz, jer pruga na tom dijelu nije bila pokidana. U vozu nije primijećena vojska pa su ustanici propustili voz prema Vagnju. Na željezničkoj stanici Vaganj, Damjan Zeljković sa grupom starijim ljudi i omladinaca pokupio je sve putnike iz voza. Među njima su se nalazili ustaša Marko Špiranović, katolički sveštenik Petar Maks(sic!) i neki trgovci. Ova grupa je izvela iz voza strojovođu Lokšmita, čiji je sin tada bio član KPJ i nalazio se kod ustanika. Grupa Damjana Zeljkovića je na svoju ruku povela sve putnike ka Golubnjači i sve ih, bez ičijeg odobrenja, postrijeljala."
Nedvojbeno je da je "Petar Maks" zapravo župnik Weldmar Maximilian Nestor. Njegov suborac Pero Boltić u istoj knjizi na strani 222 piše:
"Kada je voz došao na stanicu Vaganj, Damjan Zeljković je sa starcima i ženama (!?) pokupio sve putnike iz voza. Među njima je našao vozovođu ustašu Marka Špiranovića, katoličkog sveštenika Petar Maksa i neke trgovce. Prvu dvojicu i strojovođu Lokšmita su streljali"
Drvarski, odnosno bosanskopetrovački župnik W. M. Nestor, osoblje vlaka i hodočasnici odvedeni su iz vlaka na stanici Vaganj i strijeljani u Trubaru te bačeni u jamu Golubnjaču. Koliki je bio ukupan broj osoba teško je reći. Jama Golubnjača do danas nije još istražena.

Zasigurno bi njeno istraživanje dalo odgovore na mnoga od navedenih pitanja.

Zbog nepristupačnosti područjima uništenih župa iz tog razdoblja vijest o smrti vlč. Nestora stigla je u Banja Luku tek 10. listopada 1941., dakle dva i pol mjeseca nakon njegova mučeništva. Tada je banjalučki biskup obavijestio sve biskupijske svećenike o smrti župnika Nestora i Gospodnetića i odredio da za njih odsluže sv. mise i da ih se sjete u svojim molitvama, kako je to običaj čim se dozna za smrt nekog svećenika. Međutim, ni tada se ne spominje vlč. Barišića, zbog činjenice da nisu imali tada još pouzdane vijesti o njegovoj pogibiji!

Svjedočenje vlč. Župančića
Na isti blagdan Sv. Ane 26. srpnja 1941. druga skupina drvarskih hodočasnika hodočastila je kod kapelice Sv. Ane na Oštrelju, mjestu na pola puta između Drvara i Bosanskog Petrovca, do koga je također vodila uskotračna željeznička pruga iz Drvara koja je bila građena zbog prijevoza drveta do tvornice u Drvaru.

Hodočasnike je vodio velečasni Branimir Župančić (rođen 12.01.1912. u Srebrenici - umro u Banja Luci 1990.), koji se tih dana našao u posjetu velečasnom Nestoru u Drvaru. On je bio u to vrijeme od 1939. do 8. svibnja 1945.  župnik u Bosanskoj Gradišci, kada je bio zatvoren od jugoslavenskih komunističkih vlasti i izdržavao kaznu u zloglasnoj kaznionici u Zenici do 28.11.1957. U istoj kaznionici i u isto vrijeme kaznu je izdržavao i don Anto Baković.

Navodimo svjedočenje velečasnog Župančića izrečeno don Anti Bakoviću u kaznionici Zenica, a objavljeno u knjizi  A. Baković " Dječak s Drine ", Zagreb, 1996. na str. 403 - 405.

"Bio je 27. srpnja 1957. Tada sam - kao bogoslov bio robijaš u KPD Zenici. Već sam bio pri kraju četverogodišnje robije pa sam radio vani, na građevini, i dolazio u kontakt s našim osuđenim svećenicima: bilo ih je tada u KPD-u šezdesetak, a ja jedini bogoslov. Taj dan mi robijaši nismo radili jer se i u zatvoru slavio Dan ustanka. Šetao sam u zatvorskom krugu sa svećenikom banjalučke biskupije Branimirom Župančićem. Prečasni Branko zna li što se zapravo dogodilo na današnji dan kada su "narodi BiH digli općenarodni ustanak? Rekoh da ne znam, a onda mi moj dragi stariji subrat, svećenik i robijaš reče ovo: "Anto, ja sam u tom događaju osobno sudjelovao, pa ću ti ispričati. Ti si od nas najmlađi, pa se nadam da ćeš barem ti dočekati da ovo nekome ispričaš ili da napišeš ako mi ne budemo mogli."
Kada san čuo priču prečasnog Branka Župančića, moram priznati da mu nisam u prvi čas povjerovao. Naime, sve škole, svi udžbenici, svi đaci, cijela BiH, cijela Jugoslavija uče kako su toga dana naši narodi digli ustanak. A priča je toliko banalna da se u nju gotovo ne može povjerovati. No, ja ću je ispričati iz poštovanja prema robijašu i svećeniku Branku Župančiću, a povjesničari neka provjeravaju.

Prvo što mi je rekao jest da to nije bio nikakav ustanak naroda Bosne i Hercegovine, nego napad (uglavnom četnika i nešto partizana) na hodočasnički vlak u kojem su katolici iz Drvara, uglavnom žene i djeca, na dan 26. srpnja krenuli u obližnju kapelicu Sv. Ane koja se nalazi u Oštrelju - selu udaljenu oko petnaest kilometara od Drvara. Krenuli su malom šumskom prugom koja je u to vrijeme išla iz Prijedora preko Sanskog Mosta i Ključa do Bosanskog Petrovca i od Bosanskog Petrovca preko Oštrelja do Drvara. Pošli oni tom prugom, bilo je desetak vagona, u njima većinom žene i djeca, a među muškarcima jedan ustaša i dvojica domobrana, ali bez oružja jer nitko nije išao u borbu nego na hodočašće u Oštrelj. (U Oštrelju je nekada bilo radničko naselje, tu su nekoć živjeli roditelji dugogodišnjeg banjalučkog biskupa Alfreda Pichlera, u Oštrelju je biskup i rođen.)

Masovni četnički zločini

(Nastavak svjedočenja vlč. Župančića)

Srbi su u Drvaru živjeli mirno, nova hrvatska vlast nije im ništa učinila, nikoga nije uhitila, nikoga ubila, a li su Srbi bili kivni što je proglašena hrvatska država. Vidjeli su kako su hodočasnici krenuli prema Oštrelju, i dok su hodočasnici došli u Oštrelj, slušali misu i poslije mise u prirodi ručali, oni odlučiše da ih po povratku napadnu. Hodočasnicima se u Oštrelju priključili vjernici iz tog mjesta. Slavili su Sv. Anu, veselili se i pjevali a predvečer krenuli kućama, za Drvar.

Međutim, čim su malo zašli u šumu, imali su što vidjeti: jedno stablo leži na pruzi. Strojovođa zaustavi lokomotivu i zamoli putnike da uklone to stablo. )Rekosmo da su u vlaku bili samo civili: žene i djeca, a bila su i dva domobrana i jedan mladi ustaša, ali nitko od njih nije imao oružja.) Lokomotiva je potom krenula dalje, ali nakon stotinjak metara - opet na pruzi dva-tri stabla. Ponovno se lokomotiva zaustavi, ponovno ljudi izlaze i uklanjaju balvane. Međutim, balvanima nika kraja. Svaki se čas mali šumski vlak morao zaustavljati, a jadni hodočasnici uklanjati balvane s pruge. Svima je bilo jasno da su to Srbi učinili jer su htjeli da im se osvete što su išli slaviti Sv. Anu.

Ljudi se uznemirili, svi su predosjećali da će se dogoditi neko zlo i da Srbi neće ostati samo na balvanima po maloj šumskoj pruzi. Tako je i bilo. Pred zoru 27. srpnja 1941, kada su se gotovo približili Drvaru i kada su naišli na jednu još veću prepreku, upravo u tome trenutku iz šume se čuje vika: "Hura! Juriš! Dolje ustaše! Majku vam ustašku! živjela Crvena Armija! Živio kralj Petar!". Tako su pobunjeni Srbi napali hodočasnički vlak. Nisu ni svi Srbi imali oružja, imali su nešto pušaka i revolvera, a dosta ih je bilo s motikama. Odmah su na mjestu ubili onoga ustašu i dva domobrana, te još nekoliko muškaraca, činovnika. Među hodočasnicima bio je Branimir Župančić, po ocu Slovenac, i jedan od prisutnih Srba prepoznao ga je, pa njega nisu ubili. Nisu ubili ni žene i djecu nego su ih pustili kućama.

Eto, tako je počeo ustanak naroda BiH! Nije istina da se na taj dan dogodio napad na njemačke tenkove i njemačku vojsku, ni napad na hrvatsku vojsku, ustaše ili domobrane, nego napad na nenaoružane hodočasnike koji su od sveg "oružja" imali samo krunice i molitvenike. Taj napad kod Drvara koji se dogodio u ranim jutarnjim satima 27. srpnja 1941, na povratku hodočasnika s proslave Sv. Ane, gotovo su pedeset godina stotine i tisuće djece u svim školama učile da je bio početak narodnog ustanka, a nigdje nije bilo zapisano niti se ikad reklo i da je "početak ustanka" bio zapravo napad na hodočasnike, od kojih nitko nije imao oružje. Pedeset godina učio se o nekoj "epopeji", koja je zapravo bila zločin protiv mirnoga civilnog stanovništva. Kao đak sarajevske gimnazije slušao sam od starih ljudi kako je "Općenarodni ustanak" bio obična prijevara, kao što je prijevara bila i sama "revolucija".

Ostali drvarski mučenici
U samom Drvaru i okolnim mjestima u to vrijeme pobijen je veliki broj katolika i musliman. Spominjani svećenik Grga Blaževića piše

" U isto vrijeme u Drvaru je ubijeno oko 350 katolika i 200 muslimana, koji su dan prije amo došli iz Živinica kod Tuzle, da rade u pilani i celulozi u Drvaru, jer Srbi radnici nisu više dolazili na posao; inače muslimana nema u Drvaru. Tako se dogodilo i na Oštrelju, Potocima, gdjegod su "četnici" zavladali, ubijani su katolici i slovenske, češke i poljske narodnosti, a ne samo Hrvati. Više vjerska nego nacionalna mržnja" ( Osim 200 muslimana koji su dopremljeni iz okolice Tuzle, ubijeno je također 45 Hrvata iz Hercegovine, koji su tada iz istih razloga dopremljeni u Drvar. op. A. B.)

Uz ove poubijane i mnoge protjerane u prvom naletu bilo još jedno "oslobađanje" Drvara, kad je okrutno ubijen poduzetnik Ivo Bauer, koji je bio pokretač i glavni graditelj drvarske katoličke crkve. Ubijen je uz sarkastičnu porugu: " hajde sada napravi papi crkvu !"

Sudbina župe Drvar u poraću
Apostolski upravitelj Banjalučke biskupije dr. Smiljan Čekada pokušao je nakon rata oživjeti župe u Drvaru i Bos. Grahovu u koje se u to vrijeme bio vratio jedan broj vjernika. Njegova teškoća je bila u tome što su u ratu mnogi svećenici Banjalučke biskupije bili ubijeni , jedan veliki broj prognan te veliki broj bio zatvoren, tako da zaista nije imao koga poslati iz svoje biskupije, pa se zato dopisom od 16. lipnja 1948. obraća upravi franjevačkog samostana u Kninu s molbom da jedan njegov svećenik preuzme brigu za navedene župe. Iz njegova dopisa saznajemo da crkve i župni stanovi u Drvaru i Bos. Grahovu u to vrijeme nisu bili srušeni. Velečasni Grga Blažević u svom zapisu "Naši mučenici" piše da su crkve u Drvaru i Bos. Petrovcu porušene 1949. godine, a inventar je razgrabljen. Župni stan na Oštrelju i tamošnja kapelica spaljeni su koncem srpnja 1941. u vrijeme četničke pobune.

Odgovor na navedeni zahtjev došao je iz Knina nakon dva mjeseca u kome Kninski gvardijan fra Frano Bilokapić navodi da je samostanska uprava ispitala stanje u tim župama i ustanovila da svećenik radi sigurnosnih razloga tamo ne miže ići. Obećao je da će za najosnovnije vjerske potrebe vjernicima tih župa biti na usluzi U Kninu.

Po odluci biskupskog vikara mons. Bože Ivanića 05. listopada 1948. fra Frano Bilokapić je imenovan za privremenog upravitelja "župe Bos. Petrovac/Drvar/Oštrelj/" i također " župe Bos. Grahovo". Od 21. srpnja 1941. te župe nisu imale svećenika koji bi tamo boravio, a dolasci svećenika iz susjednih župa bili su rijetki. Tek godine 1995. nakon što je u Drvar pristiglo mnogo prognanika iz pedesetak župa Bosne i Hercegovine, ponovno je obnovljena Petrovačko-drvarska župa, a Drvar dobio svećenika. Naime, prema crkvenim zakonima pravne osobe ( persona iuridica ), a to je svaka župa, ne gase se stotinu godina.  

Sudbina župe Bosansko Grahovo
Na sam "dan ustanka", u nedjelju 27.VII. 1941., svećenik Gospodnetić je rekao misu i obavio krštenje (krstio je Iliju Marka Vulića, sina Luke i Marte r. Kardum iz Korita. Matica krštenih župe Grahovo za godinu 1941. koja se čuva u Arhivu Franjevačkog samostana u Gorici kod Livna.

Masovni zločini četnika nad bosanskograhovskim Hrvatima počeli su odmah 27.VII.1941., Toga i slijedećih dana četnici su, predvođeni Branom Bogunovićem i Markicom Ćućuzom, pobili na najstrašniji način više od 100 Hrvata koje su uhvatili u Bosanskom Grahovu i okolnih pet sela u kojima su Hrvati živjeli. Ti Hrvati su likvidirani na nekoliko mjesta, u skupinama ( vlasti NDH su utvrdile identitet za njih 62, a za većinu ostalih to je učinio Slavko Galiot u knjizi "Hrvati Dinare") dok su drugi ubijeni u vlastitim kućama.

Dana 26. srpnja 1941. sve telefonske linije B. Grahova sa susjednim mjestima Kninom i Drvarom bile su pokidane. Te noći su pobunjenici ubili dvojicu hrvatskih vojnika od nekoliko njih koji su čuvali most u selu Borovači. Izvidnica sastavljena od desetak hrvatskih vojnika koja je pošla iz B. Grahova u Borovaču da vidi što se dogodilo bila je već na putu napadnuta i dvojica vojnika su ubijeni. Andrija Kardum iz sela Luke tadašnji tabornik u B. Grahovu organizirao je s malobrojnom posadom oko 5 sati ujutro obranu B. Grahova, ali je istog dana u kasnim večernjim satima bio prisiljen pod navalom pobunjenika povući se s područja B. Grahovo prema Kninu. Hrvati koji su tamo ostali bili su prepušteni sistematskom istrebljenju, i to na najgrozniji način. " Pobunjenici u Grahovu bili su obučeni neki u seljačkom crnom odijelu sa šubarama i znakom četničkim, a neki u crvenom odijelu sa crvenim zastavama u ruci (komunisti). (.) Po pričanju izbjeglica iz Grahova, pobunjenici, kada su došli sve što je u Grahovu ostalo od našeg življa, sve su poklali i onesposobili (isprebijali), kuće su sve popalili, a sela Bilandžije i Vulići su potpuno razorili i zapalili, također su i sve opljačkali, stoku su ubijali i puštali iz obora u žita" (Zbornik, tom IV., knj. 1., Borbe u Bosni i Hercegovini 1941. god. Beograd, 1951., str. 527-528.) - Prema izvješću Andrije Karduma od 30. srpnja 1941.

U izvješću Županijske redarstvene oblasti u Kninu o bosansko-grahovskom četničkom zapovjedniku Brani Bogunoviću, upućene 13.XI.1941. Velikoj župi Bribir i Sidraga navodi se i sljedeće: " Gore navedeni Bogunovći poubijao je mnogo našega Hrvatskog naroda, čija imena nije moguće u ovom izviještaju nabrojati, jer ih je veliki broj, jedino navađam imena nekolicine uglednih građana, odnosno državnih funkcionera t.j. Barbarić Petra, sudija vršioca dužnosti Kotorske oblasti, Srnić Vladu, šefa Poreske uprave i njegovu suprugu, Don Juru Gospodnetića, a tako i mnogo drugih lica, svi u Bos. Grahovu i okolici. Istodobno on je usmrtio Sarića Tomislava, ustaškog logornika, zatim učiteljicu Martu N. u Bos. Grahovu. ( Z. Dizdar - Mihael Sobolevski, n. dj., Građa ., dok. br. 23., str. 207.).

Titovi generali i narodni heroji svjedoče o srpskoj pobuni

Katolička crkva u Krnjeuši je 9. kolovoza 1941. zapaljena i izgorjela. Tom prilikom ubijeni su i bačeni u goruću crkvu i sjemeništarci koji su pomagali župniku u pripremi proslave pedesete obljetnice od osnutka župe "Uznesenja Blažene Djevice Marije" u Krnjeuši. Bio je to: Jure Tomljenović s Prkosa, Ilija Poplašen iz okolice Jajca i najmlađi od njih 12-godišnji Ivica Skender, koji je tek bio završio I. razred gimnazije u Travniku. (Don Anto Baković: "Svećenici žrtve rata i poraća", Zagreb 1994.). Nastalo je pljačkanje i paljenje hrvatskih trgovina i kuća, a onda ubijanja, silovanja. Krnjeuška gubilišta bila su: katolička crkva (zaklano i bačeno u vatru oko 250 Hrvata), kuća Tomičića i kuća trgovca Dudeka u koje su bacali ubijene, poklane, neke polužive ili žive u vatru. Slično se događalo i na drugim mjestima na kojima su žrtve zatečene. Jedna svjedokinja iz sela Zelinovac spominje kako je vidjela kola napunjena mrtvima tijelima, koja su nekuda odvožena. Bilo je ljeto pa je trebalo mrtve brzo ukloniti.Osim jame Kaluđerice na Skakavcu bacane su žrtve i u dvije jame u Risovcu. Na tom području je bila i škola u koju su, uz staru školu u Krnjeuši, bili sakupljani Hrvati da bi ih se odande odvodilo u zarobljeništvo ili smrt. Žrtve su bacane u jame, ponore, paljene u kućama, u obližnjoj krečani ali nitko od njih nije bio sahranjen na groblju.
U knjizi J. Jurjevića navedena su imena 232 žrtave s područja župe Krnjeuša kojima je kasnije dodan još određen broj žrtava čije podatke su pokupili drugi istraživači i svjedoci zbivanja.
Dok još nisu bili poznati puni razmjeri krnjeuškog pokolja, navođen je podatak da je od tada poznatog broja od 190 žrtava bilo 35-toro djece do 7 godina, 14 od 8 do 12, zatim 72 žene, od kojih su četiri bile pred porodom. Preživjeli stanovnici raselili su se diljem Hrvatske: oko Bjelovara, Križevaca, Virovitice, po Slavoniji do Osijeka i Županje. Zagrebačka grupacija osnovala je početkom ovoga milenija svoju udrugu pod imenom: "Zavičajna udruga Krnjeuša, kolovoz 1941. godine". Jedino su ostala sjećanja preživjelih i dokumenti iz tog razdoblja sabranih u mnogim knjigama i zapisima.

Sudbina župe Boričevac

Župa Boričevac se nalazila prije II. svj. rata na putu Gornji Lapac - Kulen Vakuf. Župa se sastojala od 4 sela u kojima je živjelo 450 hrvatskih katoličkih obitelji s oko 2500 stanovnika. Župa je pripadala Senjsko-Modruškoj biskupiji, a administrativno je pripadala Bosanskopetročakom kotaru. Stanovništvo se bavilo uglavnom stočarstvom i zemljoradnjom, a pošto se u to vrijeme gradila Unska pruga mnogi su na razne načine bili uključeni u poslove oko gradnje ali i izloženi raznim političkim i ideološkim utjecajima koji su dolazili preko osoblja na pruzi. Raspadom Jugoslavije 6. travnja Srbi, iz okolnih sela su pribavili dosta oružja, a u te krajeve su se vratili mnogi iz jugovojske u rasulu i žandarmerije te mnogi iz tada okupiranih dijelova u Vojvodini od strane Mađara, a čije obitelji su tamo odselile kao kolonizatori poslije stvaranja Jugoslavije 1918. god. (Đoko Jovanić, Milan Šijan i dr.). Proglašenje NDH 10. travnja 1941. bio je za njih poziv na pobunu, a ubijanje i protjerivanje Hrvata dio programa kako onih koji su se opredijelili za monarhističku ili onih za komunističku Jugoslaviju. Španjolski dobrovoljci su imali za cilj da ostvare ono što nisu uspjeli u Španjolskoj u "oslobođenoj Jugoslaviji". Stanovnici župe Boričevac su 31. srpnja 1941. u 3 sata ujutro saznavši da im se sprema pokolj kolektivno izbjegli u Kulen Vakuf, njih oko 2500. Stigli su u Kulen Vakuf oko osam sati ujutro.
2. kolovoza 1941. pobunjenici iz Lapca i okolnih sela uz poklike kralju Petru i otadžbini - zajedno oni sa kokardama i oni sa crvenim zastavama i petokrakama opljačkali su Boričevac poubijali preostalih 10-15 starijih Boričevljana koji nisu mogli poći do 15 km udaljenog Kulen Vakufa. Razjarena rulja je na kraju zapalila sve kuće među kojima i župnu crkvu. Poslije rata na njihovoj zemlji su napravljene stočne farme, a od kamena od njihovih spaljenih kuća napravljene su staje. Njihov župnik Vladimir Stuparić izbjegao je s narodom da bi kasnije (6. studenog 1941.) bio imenovan župnikom u Sincu kod Otočca, gdje su ga partizani (vjerojatno isti oni od kojih je izbjegao smrt u zapaljenoj crkvi u Boričevcu) ubili na okrutan način tako da je najprije morao sam sebi iskopati grob pa je kraj istoga streljan (A. Baković, Hrv. Martirologij, str. 601).

Obnovljena crkva u Boričevcu će biti blagoslovljena u nedjelju 13. rujna 2009. god. u 11. sati, a protjerani sve do poslije Oluje 1995. god. nisu smjeli doći niti u posjetu. Danas većina preživjelih i njihovih potomaka žive na području Bjelovara (Ždrelovi i Nova Rača).
Put Boričevljana od Boričevca do Kulen Vakufa, a onda 24. kolovoza 1941, u tijeku borbi za Kulen Vakuf evakuirano je oko 2200 Boričevljana u Bihać, ostatak je zaostao u Kulen Vakufu do njegovog pada 5. rujna 1941., kada je pri proboju za Bihać pobijeno stotinjak Hrvata i 1365 muslimana.
Evo što o tome pišu organizatori i sudionici pobune. Gojko Polovina (Svedočenje, Prva godina ustanka u Lici, Beograd, 1988., str. 340. i 342): "Za nepun sat Boričevac je bio u plamenu.Ostaje činjenica da je u masi neboraca toga momenta u pljački i paljenju učestvovao i znatan broj boraca, od kojih su neki poslije toga bili sjajni ne samo partizanski borci nego politički i vojni rukovodioci, komandiri, komandanti. Nikad nisam niti hoću javno pomenuti njihova imena".
Đoko Jovanić (Kotar Donji Lapac u NOR 1941 - 1945, Historijski arhiv u Karlovcu ) : Trideset i prvog jula i 1. augusta Boričevac je prazan, a tek 2. augusta naše jedinice su ušle u selo. Noću 1/2. augusta ustanici su krenuli u napad na Boričevac. Glavne ustaničke snage sa Brežina krenuli su oko 2 sata 2. augusta i do 7 sati stigle su na brda iznad Boričevca. Oko 10 sati u Boričevac su se sručile ustaničke snage iz raznih pravaca. Pošto je sa gerilskim odredima nastupao veliki broj golorukog naroda, a Boričevac je pun napljačkane imovine iz njihovih sela, otpočelo je razvlačenje te imovine u kojoj su učestvovali i ustanici. Da to ne bi prešlo u pravu pljačku i izazvalo još teže posljedice, Gojko Polovina naređuje da se dio opljačkane imovine prikupi na gomilu i spali. Iza toga nesvjesni elementi i pristalice odmazde pale Boričevac. Nakon ulaska u Boričevac, održan je veliki narodni zbor u Donjem Lapcu na kome je govorio Gojko Polovina. Pozvao je na bratstvo i jedinstvo Srba i Hrvata, govorio da hrvatski narod nije kriv za zlodjela ustaša i osudio pljačku i dezorganizaciju. Neki od učesnika zbora su uzvikivali četničku parole, ali su bili u manjini. Drugog augusta 1941. godine čitav donjolapački kotar bio je slobodan (str. 123). (Nap. a.: Nijednog Hrvata tamo više nije bilo).
. Ujutro, 6. septembra glavne snage 2. bataljona "Sloboda" ušle su u Kulen Vakuf i nastavile gonjenje neprijatelja prema Prkosima. Sa dijelom vojske i ustaša i manjim dijelom stanovništva, ali sa znatnim gubicima, neprijatelj se uspio probiti za Bihać. Većina stanovništva zadržana je od ustanika i vraćena u Kulen Vakuf. Padom noći počele su se vraćati s položaja grupe boraca sa zarobljenim narodom. Iako je bilo naređeno da se u toku noći nitko ne pušta u grad, to se nije uspjelo obezbijediti. Umorni i gladni borci su silom prodrli u grad i navalili na piće i na trgovinske radnje. Došlo je do nereda. Ujutro, 7. septembra pijani borci zapalili su Kulen Vakuf. Stanovništvo Kulen Vakufa je u toku noći 6/7. septembra prebačeno za Martin-Brod. Sutradan i idućih dana ovo stanovništvo je prebačeno za Bjelaj ili Bihać, ali je jedan dio izginuo od pročetničkih elemenata. Više je razlog za masakr nad nedužnim stanovništvom. Prvi je postojanje pročetničkih elemenata i njihove pozicije u tadašnjoj vojnoj organizaciji. neki od komandira vodova i četa, kao što su bili Pero Đilas, Đuro Štikovac i dr. bili su pročetnički orijentisani. Kod većine ustanika nisu bili jasni ciljevi narodnooslobodilačke borbe i značaj bratstva i jedinstva za tu borbu. Politički rad s ustanicima bio je vrlo slab. Jedino su se širile i čitale "Vijesti", ali i to u uskom krugu i neorganizovano. U nižim jedinicama ispod bataljona nisu postojali politički komesari, nije postojala partijska ni skojevska organizacija. Odgovornost za likvidaciju nedužnog stanovništva ne bi se mogla prebacivati samo na ličke ili samo na krajiške borce. I među jednima i drugima bilo je pojedinaca pročetnički orentiranih koji su težili osveti i tražili priliku da se izmaknu kontroli štabova. (str. 137-138)
Glavne žrtve su pale, ipak, kasnije u toku prebacivanja za Kulen Vakuf i naročito za Martin-Brod. Sve u svemu, Kulen Vakuf spada u najnegativnije događaje prvih mjeseci ustanka, a negativnosti su posljedica niske svijesti i neorganizovanosti ustaničkih masa. Tek blagodareći upornom radu Komunističke partije u kasnijim mjesecima, ovakvi događaji su prestali i predstavljali su samo mračne stranice prošlosti. (str. 139)
Križni put Boričevljana od njihova Boričevca preko Kulen Vakufa, Bihaća do njihovih novih boravišta bio je krvav i trnovit sve do 1996. godine, a ni poslije u samostalnoj Hrvatskoj ništa nije poduzeto da se ta velika nepravda ispravi prema Boričevcu ali niti prema Udbini, Zrinu, Španovici i mnogim drugim mjestima u Hrvatskoj koja su doživjela istu sudbinu. O istim slučajevima u BiH nije potrebno niti spominjati.
Evo što o stradanju Boričevca kaže ugledni hrvatski književnik i izdavač Josip Pavičić u pismu Općinskom vijeću Donjeg Lapca i gradonačelniku Milanu Đukiću prilikom preimenovanja donjolapačkih ulica, među njima i Trga Boričevac, 2001. godine: Boričevljani su se sklonili u Kulen Vakuf, iz Vakufa su pobjegli u Bihać, a iz Bihaća, željeznicom, u Slavoniju i druge krajeve. Ne kao kolonisti, kako kaže g. Djukić, jer kolonist podrazumijeva darovanu zemlju i imanje,nego kao jadna sirotinja bez ikakve imovine kojoj nitko ništa nije dao i koja je, da bi preživjela, morala u nadnicu na najgore poslove. Moj djed Mile, ugledni boričevački domaćin, otac velike obitelji, gazda, završio u selu Posavski Podgajci u Slavoniji kao sluga. U Boričevac se prije Oluje 1995. vratila samo jedna jedina prognanička hrvatska obitelj, ali ni ta nije stigla odmah, nego desetak godina poslije onoga rata. Odmah poslije rata Boričevac ne samo da nije postojao, nego se nije smio ni spomenuti i njegovo su ime prognanici izgovarali u pola glasa. Bilo je pokušaja da se na ulazu u nekadašnje selo postavi ploča s natpisom Boričevac, ali su svi završili neuspjehom: čim bi se smračilo, ploča bi nestala. Na kraju je Boričevac izbrisan i iz službenog popisa naseljenih mjesta.

Ubijena majka i njezino osmero djece

O ovim događajima časopis Drina je 1955. objavio je članak na temelju iskaza jednog od svjedoka. Članak je zanimljiv jer navodi način stradanja ovih grahovskih Hrvata:
Hrvatsko je pučanstvo gornjih sela toga dana Šarići, Špiranovići, Čuline i Kardumi (27. srpnja - o.p. A.B.) kao i inače mirno i marljivo obavljalo svoje dnevne poslove, kad iznenada upadnu u ta sela do zubiju oboružani četnici, pod vodstvom svojih vojvoda popa Đujića, Zlovođe i Bogunovića i počnu odmah sa hvatanjem hrvatskih ljudi. Tko nije uspio pobjeći, stavljen je pod nož. Među ostalim ubijene su toga dana po četnicima sljedeće osobe: Sarić Ante, Čulina Niko, Bilandžija Jozo, sva trojica dočekani na putu u mlin, zaklani i konji im odvedeni; Sarić Frano , odveden u šumu i ubijen; Sarić Stanko , zaklan; Sarić Martin , ranjen pobjegao i dvadeseti dan u šumi umro; Sarić None , strahovito mučen i na posljedku nabijen na ražanj i izpečen; Župnik , kojemu se ne sjećam imena, nabijen na ražanj i izpečen; Sarić Juko , odveden sa svoje njive i ubijen: Sarić Niko , priklan i bačen u jamu, odakle se je devet dana javljao i molio pomoć, ali se nitko nije usudio vaditi ga i tako je u jami završio svoj život; Sarić Ive, odveden i za njega se ne zna; Sarić Marko, ubijen; Sarić Jandre Markov , zaklan; Špiranović Niko, odveden u šumu i ubijen; Kardum Ive, odveden u šumu i ubijen; Sarić Tadija, ubijen, četnici mu živom izvadili srdce; Sarić Periša, sin Tadije, ubijen; Sarić Ante Tadijin, otac hrvatske junakinje Anđelike, odveden u šumu i ubijen; Sarić Ive, ubijen; Sarić Janko, zaklan; Dujić Niko , odveden i za njega se ništa ne zna; Sarić Stana, probodena nožem kroz trbuh; Sarić Ive Jandrin, ubijen, Kardum Željko, odveden; Kardum Niko , zaklan; Mrđa Pero, zaklan; Mrđa Ivan, zaklan; Mrđa Marko, odveden u šumu i ubijen, Kardum Željko, odveden; Kardum Nine, bolničar, bačen kroz prozor i ubijen; Špiranović Marko i Drvarski župnik, kojemu se ne sjećam imena, skinuti s vlaka i odvedeni; Bilandžija Marko, zvani Malenica, ubijen; Kardum Ive, Bočin, pobjegao ispod noža sa narezanim vratom i šesti dan umro u šumi; Čulina Mate i žena mu, zatvoreni u kuću i zapaljeni izgorili; Sarić Nine, odveden; Barać, lugar, i ciela mu obitelj: žena i sedmero djece (s majkom Anicom Barač bilo je osmero djece koja su tada tu stradala) poklano u župnikovu stanu. Najprije je zaklan otac (otac Stjepan Barač bio je s još četvoricom vojnika u lugarnici (bio je lugar o.p. A. B.) u Borovači gdje je stradao pri napadu pobunjenika 27.VII.1941. godine), iza toga dvojici od godinu dana, a nakon toga ostali jedan po jedan. Majci su prorezali dojke i stavili u njih ruke dvojaka, a dojke poklanoj djeci u usta. Sve ovo je gledala Stana Sarić. Stana je pokušala pobjeći svojoj kući. Međutim bijeg joj nije uspio, jer su četnici bojeći se, da Stana ne izpriča čitavu stvar poslali za njom jednoga od svojih, koji ju je dostigao i udario bajunetom. Stana međutim nije odmah umrla, nego je još 8 dana živjela i izpričala slučaj Barićeve obitelji.
Kad je kasnije u ova sela došla talijanska vojska, preživjele su žene i djeca izmolile talijanskog zapovjednika, da smiju tražiti svoje mrtve. Našle su ih u raznim jamama, ali tako izmrcvarene i iznakažene, da ih nisu mogle prepoznati po licu, već samo po odielima. (Drina o.c., V., broj 1-3., 1955., str. 51-54.)
Navedeni Hrvati većinom su ubijeni 27. srpnja 1941. ili u nekoliko sljedećih dana. Tako se npr. kao dan ubojstva Anice Barač i njezine osmero djece navodi 31. srpnja. Uz ubijene kod njihovih kuća, u poljima ili okolici sela, većinu uhićenih Hrvata u Grahovu i okolici četnici su odveli u sela Kamenicu i u Risanovce (Srbi ga zovu Resanovci) gdje su ih poubijali i bacili u tamošnje jame. Jedan broj uhićenih Hrvata četnici su odveli u selo Tiškovac gdje su ih smjestili u željeznički tunel te okrutno mučili. Dio su ubili, a drugi dio odveli u Kamenicu kod Drvara i tamo pobili i bacili u jame.

O tom zločinu Ante Mile Krvavica svjedoči:

"Genocid nad ovim nedužnim Hrvatima, fizičko istrebljenje počelo je točno dana 27.VII. 1941. (Dan ustanka). Toga dana u 10 sati ujutro četnički ustanici pod vodstvom Brane Bogunovića (1944. godine izvršio samoubojstvo) uhitili su tamošnjeg katoličkog župnika Gospodnetića, rodom s Brača. Sazvali su zbor Srba ispred katoličke crkve sv. Ilije. Nabili mu na leđa magareći samar i jašili na župniku i to ispred njegove majke. Naložili veliku vatru. Nabili ga na ražanj i pekli, te između ostaloga uz silnu kriku i viku pjevali. Svi uhvaćeni Hrvati - djeca, žene i starci - koji nisu uspjeli pobjeći - morali su gledati ovaj stravični čin kako se peče njihov župnik (na obližnjoj visoravni koja se zove Jelića polje na istoj vatri - s logornikom Tomislavom Sarićem - o.p. A. B.) Nakon ovih seansi pokupili su sve gledatelje ( Hrvate o.p. A. B.), natovarili ih na konjske zaprege i odvezli u selo Tiškovac. Smjestili ih u željeznički tunel gdje su vršili stravična mučenja. Jedan dio odvezli su u Kamenicu kraj Drvara i također žive pobacali u jame." (Ante Mile Krvavica, Svjedok sam četničkih zločina u Grahovu., Nedjeljna Dalmacija, 10.08.1995. str.15).

Vrhunac tragedije koncem srpnja i početkom kolovoza 1941. bio je pokolj i ubijanje Hrvata katolika diljem grahovskog područja, paljenje katoličke crkve i župnog stana u Grahovu i paljenje hrvatskih kuća po selima. Hrvati koji su uspjeli izbjeći našli su utočište u Livnu i Kninu, a kasnije su se raselili diljem Hrvatske i svijeta.
Crkva u Grahovu i župni stan su obnovljeni 1969-70. (zapravo na ruševinama starih napravljeni su novi objekti), crkva u Grahovu i župni stan, a banjalučki biskup Alfred Pichler ih je otvorio i blagoslovio 5. kolovoza 1970.
Obnovljenu crkvu su domaći Srbi ponovno porušili u srpskoj agresiji 1992. godine . U to vrijeme na području župe B. Grahovo bio je smješten veliki broj hrvatskih prognanika iz više od 50 župa iz BiH.
Od mučeničke smrti župnika don Jurja Gospodnetića župa B. Grahovo nije imala svećenika sa stalnim boravkom. Brigu o tamošnjim malobrojnim vjernicima vodili su svećenici iz susjednih župa Livanjskog dekanata.

Sudbina župe Krnjeuša

Pobunjeni Srbi su 2. kolovoza 1941. godine upali u selo Vrtoče, uhitili Josu Matijevića, trgovca i krčmara i njegovu ženu Mariju i oboje ubili, a njihove odsječene glave nabili na kolce na ogradu.
U Vrtoči su u to vrijeme živjele hrvatske obitelji sa prezimena: Marić, Matijević, Bužonja. U zaseoku Teočak - Dugopolje bilo je pet kuća hrvatskih Bićana. Nekolicina Vrtočana bili su pobjegli u obližnji Bjelaj.
U idućim je danima uslijedila pljačka, paljenje hrvatskih kuća i hvatanje i ubijanje Hrvata. Tako je u jednoj kući živ zapaljen slijepi starac Ivan Maričić. Ubijena je također i Anica Drobac vlasnica kavane koja je bila udana za Srbina.

Napad na susjednu Krnjeušu dogodio se u subotu, 9. kolovoza 1941. Sav hrvatski živalj iz okolnih zaselaka: Zelinovca, Lastava, Vranovine, Selišta, Rustine, Risovca, Brda, Zapoljka, Cerovače, te određeni broj iz Vođeničkog kraja i ponetko iz već od četnika osvojene Vrtoče, valjda zbog lakše obrane, a što se prilikom četničkog napada pokazalo kobnim. U krnjeuškom kraju bilo je u to vrijeme 18 zaselaka u kojima su živjeli Hrvati - katolici.

Župa Krnjeuša je 1938. godine imala 1268 vjernika, uglavnom Hrvata.
U subotu u ranim dopodnevnim satima nakon oštrog puškaranje oglasila se i zarobljena haubica koju su pobunjenici oteli domobranima kada su domobrani prolazili kroz zaseok Teočak - Dugopolje 4. kolovoza. Jedna je granata pala kraj škole, a druga je udarila na uski prostor između Matijevićeve i Ćeranićeve kuće, u središnji dio mjesta.
Razarajuća moć granata stvorila je neviđenu paniku među mnoštvo Hrvata okupljenih na tako malom prostoru što je uzrokovalo brzi pad mjesta u četničke ruke.
Dio tamo smještenih Hrvata dao se u paničan bijeg. Jedna skupina je pošla u pravcu 20 kilometara udaljenog Bos. Petrovca. Među njima i nekoliko domobrana. Bježeći takozvanom donjom cestom kod vrta trgovca Ivana Dudeka, naišli su na teško ranjenog župnika Krešimira Barišića. On se, poduprt malo, uputio s njima, ali nije mogao dalje. Bio je prilično jak čovjek a da bi ga se moglo ponijeti ili povući sobom. Pobunjenici su ga se dohvatili onako ranjenog i odvukli su ga do katoličke crkve, gdje su ga mučili, rezali mu lice, prste, iskopali oči i najzad ga ubacili živog u vatru goruće crkve. Trgovcu Dudeku su odrezali ruku, a onda ga brutalno ubili.

Ubojstvo Boričevljana i njihova stradanja u progonstvu

Prenosimo tekst Jose Babića Put do pakla i natrag (Vila Velebita, broj 57, 28. svibnja 1997. strana 30) u kojemu opisuje stradanje Mile Pavičića:

Sudbina Mile (Miladina) Pavičića iz Boričevca
Kako se Mile Pavičić izvukao živ iz jame, i prevario četnike. Između 31. srpnja i 2. kolovoza 1941. god. svi župlčjani sela i župe Rođenja Bl. Djevice marije u Boričevcu, tj. svi Hrvati, morali su pred četnicima iz Donjeg Lapca i susjednih sela napustiti svoja ognjišta i potražiti spas u Kulen Vakufu. (.) Manji broj ljudi nije želio otići iz svojih kuća, uvjereni da im se ne može ništa dogoditi, jer nisu ništa skrivili. To su mahom stariji ljudi, nekoliko žena i jedna djevojčica od 12 godina. Ljuto su se prevarili i platili to vlastitim životom. Jedan od stradalih bio je stari Dane Pavičić zvani "Vrepčić". On je imao veliku obitelj: ženu Jeku i tri sina: "Josu" zvanog Josan (rođ. 1905.), Milu zvanog Miladin (rođ. 1913.) i Nikolu (rođ. 1927.). Josan je bio oženjen i imao je ženu i šestero djece, Miladin je bio neoženjen, a Nikola još momčić. Kada su ukućani krenuli u izbjeglištvo, Dane "Vrepčić" se nije dao nagovoriti na odlazak u nepoznato, a Miladin ga nije htio ostaviti samoga. Evo kako su prošli:
Sutradan po odlasku naroda četnici su ušli u selo, redom pljačkali i palili. Do Danijne kuće došla je grupa od tri četnika, a jedan od njih imao je nož na puški. Kad im je Dane pošao u susret, četnik ga je na samom kućnom pragu usmrtio nožem. Vidjevši to, Miladin je pobjegao na suprotna vrata, ali su ga u neposrednoj blizini uhvatili drugi četnici, pretukli ga i povezali mu ruke žicom. Tako vezanog potjerali su ga do jame udaljene nekoliko kilometara. Pošto je Miladin dobro poznavao taj teren, znao je što ga čeka kad su došli do jame - željeli su ga u nju baciti. Naglo se odlučio, spretno se bacio na četnika koji je bio između jame i njega, tako da je četnik "otišao" naglavce u jamu, a Miladin je skočio za njim. Pri padu, dok se odbijao od stijene do stijene, ruke su mu se razvezale. Četnici očito nisu imali municije jer nisu pucali za njim, samo su ga, dok su još hodali, lakše ranili bajunetom u nogu. Puno kasnije je pričao obitelji da je jama bila uska, vrlo duboka, nepravilnog oblika, tako da nije padao okomito. Kad je pao na dno jame, četnik je već bio mrtav, ali su tu bila još tri leša. Jedan je bio još topao, pod prstima je osjetio krv, napipao je lugarsku uniformu, a onda zapaljenom šibicom osvijetlio lice lugara Mijata Anića iz Krasna, koji je sa službom bio u Mazinu. (Njegovu ženu i djecu su u Mazinu četnici zaklali.) Anić je bio nizak i krupan. Sada je za Miladina nastala prava drama, jer je jama bila duboka, činilo mu se 60-70 metara, u donjem dijelu znatno šira. Bilo je teško hvatati se za njene strane, zato je morao složiti četiri leša jedan na drugi da bi dobio na visini, što mu je i uspjelo. Kad se dokopao užeg "grla" jame, bilo je puno lakše, tim više što je bilo puno uganuća (udubina) sa strane u kojima se mogao odmoriti.

Nakon tri dana mukotrpnog penjanja stigao je pod sam vrh jame. Tada je nad njom čuo govor. Pretpostavljao je da su to četnici, jer su dozivali četnika po imenu Savo, koji je pred Miladinom "otišao" naglavce. Kad se iz jame nije nitko javio, odlučili su je zatvoriti da nebi stradao netko od njihovih, jer Hrvata više nije bilo. Zatvorili su je tako da su tri-četiri deblja drveta stavili preko nje, a na to nabacali granje i poneki kamen. To drveće je dobro došlo Miladinu prilikom izvlačenja jer se imao za što uhvatiti, grane je razmakao i tako se izvukao. Kad je izašao, bila je noć, odmorio se i krenuo preko polja. Žita još nisu bila pokošena, pa je "ruljao" pšenicu i ječam i time se hranio još tri dana.
Četnici koji su dolazili kositi boričevljanska žita, ponovo su ga uhvatili, ali na njegovu sreću bili su nepoznati, pa im se mogao predstavljati pod lažnim imenom. Ipak su ga predali u Lapac drugim četnicima, koji su ga zatvorili u neku prostoriju. I njima je rekao lažno ime. Opet srećom u Lapac je naišao neki talijanski tenk. Oko njega su se svi strčali, pa je Miladin iskoristio tu priliku i izašao kroz prozor u obližnji voćnjak. Kad je opazio dvije žene, pravio se da tobože bere šljive. Tada je uspio pobjeći. Po danu se skrivao po šumi i kamenjarima a po noći se kretao, tako da je nakon tri tjedna stigao u Kulen Vakuf pridruživši se Boričevljanima. Već sutradan su krenuli za Bihać, jer im je prijetila ista četnička opasnost. Kad je nakon toliko patnji i napora napokon stigao među svoje Boričevljane, bio je toliko iscrpljen da ga je malo tko prepoznao. Boričevljani se nisu mogli zadržati ni u Bihaću, jer im je ponovo prijetila ista opasnost, pa su raseljeni širom Hrvatske.
Miladin je sa svojom obitelji i još nekoliko obitelji iz Boričevca naseljen u Drenovce, u istočnoj Slavoniji, kamo su stigli 4. listopada 1941. god. Kako je rat već bio u punom jeku, Miladin je uskoro bio pozvan u hrvatsku vojsku - domobranstvo, u kojem se ostao do kraja rata. Pri povlačenju hrvatske vojske dospio je do Bleiburga i tu je preživio na čudan način. Ubacio se slučajno među slovenske belogardiste, a zatim dospio u kolonu civila na cesti. S njima je prošao čitav križni put podnoseći glad, žeđ. batine i druge muke, gledajući smrt brojnih suputnika. Konačno je prorijeđena kolona stigla u Srbiju, u neki rudnik, gdje su ostali do 1946. god. Tada je s manjom skupinom Nijemaca prebačen u Petrovaradin odakle se vratio u Drenovce, u onu skromnu kućicu u kojoj su smješteni 1941. god. Tamo je zatekao staru majku i brata Josu s obitelji. I Joso je bio hrvatski vojnik, ali je zbog ranjavanja preko prsa i ruke ostao trajni invalid. Najmlađi brat Nikola, jedva punoljetan, kao hrvatski vojnik poginuo je negdje kod Bleiburga.
Po povratku u Drenovce Miladin je radio (nadničio) kod bogatijih seljaka i tamo je upoznao starog komunista Luku Vitića, koji je kao partijski rukovodilac bio utjecajan i moćan. U Drenovcima je prije II. svjetskog rata živjelo dosta Nijemaca, koji su po završetku rata bili prognani. U njihove domove naseljeni su Srbi iz Like, mahom iz Srba, susjednih sela, Donjeg Lapca i i okolice. Oni su htjeli župnu crkvu u Drenovcima pretvoriti u skladište i u nju spremati zadružnu pšenicu. Tada je Luka Vitić odigrao presudnu ulogu zaprijetivši Srbima da će ponovno dići ustanak ako budu radili gluposti. On nije dopustio da se dira crkva, pa ona i danas služi svojoj svrsi.
Ti isti Srbi su za neko vrijeme saznali za Miladina, ali sami sebi nisu mogli vjerovati da se spasio iz jame. Kad su provjerom ustanovili da je to istina, počeli su ga optuživati kao ratnog zločinca tražeći njegovu likvidaciju, zato što je četnika gurnuo u jamu. Ponovo je presudna uloga Luke Vitića, koji je zaprijetio onima koji dirnu u Miladina, jer mu se ne smije ništa dogoditi.
Kad se je sve to stišalo, Miladin se oženio mladom udovicom, koja je iz prvog braka imala žensko dijete. Sagradili su skromnu kućicu i dobili djevojčicu, a Miladin se zaposlio u šumi kao drvosječa. Uslijed svega prepaćenog i teških šumskih poslova obolio je i umro 1952. god. u 39. godini života.
Njegova kći jedinica, kao odrasla djevojka, otišla je u Novi Zeland, tamo se udala, stekla svoju obitelj i, koliko se može saznati, tamo sretno živi.
Miladinova majka bila je prava umjetnica kada je riječ o ženskim ručnim radovima, što joj je donosilo dosta koristi, zato je nakon sinovljeve smrti zajedno sa snahom, na Drenovačkom groblju gdje Mile (Miladin) vječno počiva, podigla krasan spomenik.
Milan brat Joso, iako drevni starac (rođ. 1905.), k tome i invalid, ostvario je veliku želju, da vidi radni kraj i grudu, pa je prošle godine na Malu Gospu došao u Boričevac.
Među Boričevljanima se još uvijek priča o Milanovom dramatičnom spašavanju iz jame, o tragičnoj sudbini čitave obitelji i čitavog našeg Boričevca. 

Polovina je dao zapovijed za napad na Boričevac
Gojko Polovina u knjizi Svjedočenja na str. 42 piše o pripremama paljenja Boričevca. On doslovno navodi kako je "Osvetnike" zadržavao dva dana da ne krenu u napad, jer je on slao pisma ljudima u Boričevac s molbom da ga napuste, pa kad je doznao da su svi napustili selo dao je nalog za napad u kojem je Boričevac do temelja spaljen.
O pobijenim starcima, pljački koja je trajala nekoliko dana, o svađi oko plijena i sličnim divljaštvima svojih sunarodnjaka ne kaže ništa, ili to uljepšava.

Ubojstvo cijelog roda Ivezića u Brotnju

Selo Brotnja nalazi se na otprilike pola puta između Donjeg Srba i Gornjeg Lapca, (18 km od Donjeg Lapca), a na polovici puta između Borićevca i Brotnja nalazi se Dobroselo - rodno selo Gojka Polovine koji je prije Drugog svjetskog rata bio odvjetnik u Gračacu, jedan od organizatora pobune, i četnik naredbodavac napada na Boričevac, a poslije je tijekom rata postao visoki partizanski funkcioner i general JNA. Selo Brotnja je prije 2. svjetskog rata imalo oko 70 obitelji od kojih je bilo 6 katoličkih hrvatskih svi prezimena Ivezić. Pripadali su općini Srb. Hrvati sela Brotnja bilu su čitavo vrijeme od 1918. na udaru jugoslavenskih vlasti i mještana, tako da je njihova likvidacija bila planirana već 1918., ali ih je spasila jedna žena iz obitelji Dubajić.

Srbi su pobili cijeli rod Ivezića u selu Brotnja
Prenosimo svjedočenje jednog od troje preživljenih iz roda Ivezića, g. Dane Ivezića, rođenog 1921., objavljenog u Vili Velebita, br. 31, od 17. ožujka 1995., str. 10.:
Ja sam Dane Ivezić od oca Mile i majke Ike rođene Kovačević. Rođen sam 15. kolovoza 1921. god. u selu Brotnja, kotor Donji Lapac. Moju cijelu obitelj, sedam duša, i još trideset duša mojih bliskih rođaka, ubili su prvih dana ustanka u Srbu i okolici srpski "ustanici". Imovinu su opljačkali a ognjišta ostavili pusta. Gojko Polovina, rodom iz Dobrog Sela, kotor Donji Lapac, član Komunističke partije i duhovni začetnik ustanka 1941. godine, u "Vjesniku" od 5. siječnja 1989. god. piše da su vođe ustanka u Srbu i okolici osam dana prije ustanka dali kao primarni zadatak najbližem susjedu šest obitelji Ivezić, Đoki Jovaniću, da zaštiti nedužne članove te obitelji. Zašto Đoko Jovanić taj zadatak nije izvršio, to on najbolje znade. U tim danima i u toj sredini krvi i pepela vladalo je zakon jačega jednako kao u džungli, kako na jednoj tako i na drugoj strani. Malo je bilo pojedinaca čija je svijest bila na razini da shvati kako djeca, nisu ni ustaše ni četnici. Pojedinac ili čopor mogao je ubiti koga hoće, a da nikome odgovarao nije.
Duhovni začetnici ustanka u Srbu i okolici, sramno su šutjeli pola stoljeća o zločinu u selu Brotnja, a još i danas šute. Ako još ima živih, uživaju povlaštene mirovine u državi Hrvatskoj. Za zločine u selu Brotnja do dana današnjeg ni vlas s glave nije pala.
Zločin u selu Brotnja počinili su promišljeno i planski između 29. srpnja i 4. kolovoza 1941. godine. I kod duboke jame, grobnice žena, djece i staraca, sve su obavili planski. U jame su žrtve bacali prema starosnoj dobi. Kada su žrtve tjerali do jame, koja se nalazi iznad sela Brotnje u Dabinu vrhu, naredili su djedu Luki Iveziću, guslaru, da gusli i pjeva uz gusle u koloni na smrt osuđenih, sedam muževa - Marka, Juru, Milana, Milu, Nikolu, Josu i Marka (sina Danina) te dvije žene, tetku Iku i Ikinu kćerku Jelku, otjerali su u općinski zatvor u Srbu, zvjerski mučili i ubili na Srbskom klancu. Tu, na mjestu zločina na Srbskom klansku, poštedjeli su život jedino djevojci Jelki.
Nikola (sin Dane) i Nikola (sin Nikole) pobjegli su u šumu i tako se spasili. Bježeći u pravcu Gospića, uhvaćeni su u šumi Čemernici. Glumili su da su pravoslavne vjere i da se zovu David i Jovo Dubaić, na što je komandir grupe naredio da može pravoslavni Očenaš. Oba bjegunca tečno su molila - pravoslavni Očenaš, na što ih komandir potapše po ramenu govoreći: "Ovo su srpska djeca". Napiše im propusnicu da se slobodno kreću na području koje kontrolira srpska kraljevska vojska. Dok su bježali dalje kroz šumu, neki ustanici pucali su prema njima i tako ih razdvojili. Istog dana Nikola (sin Dane) pobjegao je u Gračac a Nikola (sin Nikole) prema Bihaću. Na putu u Bihać glad ga je prisilio da svrati u kuću Mitra Tišme, kome se predstavio kao Srbin, ali je taj ipak sumnjao.
Dvije djevojke, dvije Mande - Manda ili, kako su je od milja zvali, Manduša (kći Dane) bila je neko vrijeme skrivena u obitelji Đukiša Drče. Kako su ustanici strogo vodili brigu da od obitelji Ivezić ne smije nitko ostati živ, prijetili su smrću onome tko skriva Mandušu. Obitelj Drča otkrila je Mandušu. U selu Brotnja našao se i ustanik Simo Rađenović koji nije bio iz Brotnje. Simo je zaželio vidjeti "Šokicu" Mandušu i kada je vidio kako je Manduša lijepa, dade svima do znanja da Mandušu ne smiju ubiti. On, Simo Rađenović iz zaseoka Rađenovići, uzet će Mandušu za ženu, ženu robinju. Sutra je Simo došao u Brotnju s konjskom zapregom i odvezao svojoj kući ženu robinju Mandušu. Rodili su Simo i Manduša kćer D. koja živi i radi u Zagrebu. Drugu djevojku Mandu (kći Marka Pavičića) iz sela Mišljenovca, zatekao je ustanak u selu Brotnja u gostima, kod tetke joj Kate. Mandu Pavičić nisu odmah ubili. S njom je jedno vrijeme živio u braku ustanik Božo Pualić (sin Simin) i kada je Mand s Božom bila trudna u četvrtom mjesecu, naredio je Božo da ubiju Mandu. Božo Pualić bio je prvi sekretar mjesnog narodnog odbora sela Brtonje (kasnije odselio u Semeljce kod Đakov gdje je i umro).
Mi, živi potomci Hrvata iz sela Brotnje, koji smo se zatekli izvan sela i tako izbjegli sigurnu smrt, odlazili smo poslije drugog svjetskog rata na pusta ognjišta naših otaca. Nitko nam iz sela nije htio kazati gdje je jama, grobnica naših najmilijih. Ipak se našao dobar čovjek, a to je Milan Baškot (sin Daverov - Davidov), koji nam je pokazao mjesto zločina. Otišli smo tamo nas trojica (Ivan Ivezić, Ivan Koletić koji živi u Lekeniku i ja) u kolovozu 1965. god. To je duboka jama u Dabinu vrhu. Otvor jame je dosta uzak. Seljaci sela Poljice, bojeći se za svoju djecu koja tu čuvaju blago, zatvorili su s tri kamena otvor jame. Uspjeli smo odvaliti jedan kamen. Imali smo džepnu lampu i špage. Lampa na špagi išla je do dubine 20 metara. Nismo uspjeli vidjeti kosti naših najdražih. Napravili smo od dva drveta križ, položili ga na otvor jame, poklonili se sjenama naših baba, djedova, majki, otaca, braće i sestara i napustili s bolom u srcu i duši mjesto zločina, za naše očeve i braću koji su ubijeni na Srbskom klancu, za njihove kosti i mjesto zločina ne znamo.
Ovdje navodimo imena 37 ubijenih žrtava te kućni broj i starost: KUĆNI BROJ 45: Ika udova Dane, rođ., Tomičić iz Boričevca, stara 65. god. Marija rođe. Blažević iz Ostrovice, stara 27 godina, Jelena, dijete, stara 4 godine. KUĆNI BROJ 46: Dane (Jose) star 72 godine, Kata (starija) rođ. Pavičić iz Mišljenovca, stara 69 godina, Marko (Dane) star 37 godina, Nikola - Nino (Dane) star 26 godina, Kata (mlađa), rođ. Markovinović iz Bubnja, stara 35 godina, Marija (Marka) dijete, stara 8 godina, Manda (Marka) dijete, stara 5 godina, Jure (Marka), dijete star 3 godine. KUĆNI BROJ 47: Luka guslar (Jose), star 82 godine, Josip (Luke), star 43 godine, Mara rođ. Brkić iz Boričevca, stara 42 godine. KUĆNI BROJ 49: Boja, udova Ivana, rođ. Beronjić iz Boričevca, stara 79 godina, Dane (Ivana) star 32 godine, Boja, udova Nikole, rođ. Ivezić iz Brotnja, stara 43 godi., Jelka (Nikole), stara 18 god., Jure (Nikole), dijete, star 12 god., Ana (Nikole), dijete, stara 9 god., Ika (Nikole), dijete, stara 7 god. KUĆNI BROJ 50: Mile (Mile) star 40 god., Ika, rođ. Kovačević iz Bubnja, stara 42 god., Mara (Mile), stara 18 god., Jela (Mile), dijete, stara 14 god., Lukica (Mile) dijete, stara 12 god., Kaja (Mile), dijete,s tara 9 god., Ana (Mile), dijete, stara 7 god. KUĆNI BROJ 51: Marko (Jakova), star 75 god., Ika, rođ. Blažević iz Boričevca, stara 76 god., Jure (marka), star 43 god., Milan -  Crni (Marka), star 27 god., Mićo (Jure), dijete star 6 god., Jakov (Jure), dijete, star 3 god.

Svjedočenje Mile Kovačevića
Mile Kovačević piše o stradanju Boričevljan u progonstvu u Vili Velebita, broj 23, od 27. kolovoza 1994., na stranici 10, pod naslovom Zajednička grobnica kod Banje Luke:
Rođen sam 25.5.1939. god. u Boričevcu, općina D. Lapac. Dana 27.7.1941. godine slavio se u titoističkoj Jugoslaviji kao dan ustanka u Hrvatskoj, ali je tada zapravo bio oružani napad, dobro organiziran, na katoličku župu Boričevac. Taj četnički pokret vodio je i organizirao četnički vojvoda Gojko Polovina i nešto mlađi Đoko Jovanić. Zahvaljujući tom činu i drugim svojim nedjelima, oni postaju vrlo cijenjeni i nagrađeni na razne načine.
Pripadao sam onoj skupini Boričevljana koji su, ostavši bez svoje djedovine i rodnog kraja, izbjegli u Bjelovar. Gos. 1949. kada svi već smatramo da je rat i progonstvo prošlost, susjedi Srbi, sada u ulozi udbaša, pojavljuju se u Bjalovaru i okolici, pokupili su sve muškarce Boričevljane, koji su pukim slučajem preživjeli progonstvo iz Boričevca, a zatim i križni put. Sabiralište je bilo u Banjaluci - "CRNA KUĆA". Tu su bili dovedeni i ljudi iz drugih krajeva. Suđenje je bilo vrlo kratko. Većina je likvidirana, a zajednička grobnica je šuma zvana Borik neposredno kraj Banjaluke.
U mojoj familiji ostalo je petero braće od 3 do 12 godina, sa samohranom majkom, bez kuće i ikakvog krova nad glavom. Nigdje nismo bili dobrodošli. Bili smo obilježeni. Glad i svaka duga bijeda natjerali su me da odem u općinu obratiti se socijalnoj radnici. Ona me odmah prepoznala i najurila me van riječima: "Imamo mi i svoje djece".

Iskaz Nikole Vidakovića Nikca, jedinog Hrvata među monarhosrbima (Srbljanima) i srbokomunistima

Nikola Vidaković Nikac u svome iskazu objavljenu u Vili Velebita, br. 56, od 25. travnja 1997., str. 14, i br. 57., od  28. svibnja 1997., str. 30, navodi imena za koja Gojko Polovina kaže: "Ostaje činjenica da je u masi neboraca toga momenta u pljački i paljenju (Boričevca, op. A.B. učestvovao znatan broj boraca od kojih su neki poslije toga bili sjajni ne samo partizanski borci nego politički vojni rukovodioci, komandiri, komandanti. Nikad nisam niti hoću javno pomenuti njihova imena." 
NIkola Vidaković je u svom prilogu "Sjećanje na osnivanje i rad partijske organizacije do početka Ustanka 1994." u knjizi "Kotar Donji Lapac u NOR" str. 17-34 opisao svoje sudjelovanje u formiranju organizaciji KPJ. i njihova udjela u srpskoj pobuni. Njegovo svjedočenje o srpskoj pobuni iz prve ruke, u kojem su sva imena autentična, opisuje te događaje te je vrijedan doprinos spoznaji o događajima iz toga vremena.

Nikola Vidaković Nikac rođen je 1913. u brojnoj hrvatskoj bunjevačkoj obitelji u Donjem Lapcu. Njegova obitelj je bila starosjedilačka i graničarska (krajiška), a predak Mihajlo Vidaković dobio je 1694. plemstvo od cara Leopolda za zasluge u obrani Zrina i Novog (Bosanskog). Po Nikolinim riječima obitelj je "bila čvrsta i tvrda u njegovanju hrvatstva, tradicije, vjere, običaja i svoga ikavskog dijalekta".
Po završetku osnovne škole u radnom mjestu i poljoprivredno-stočarske škole u Gospiću, Nikola se vraća kući. Postaje najnapredniji poljoprivrednik u svom kraju na obiteljskom posjedu od 30-tak rali zemlje. Uključen je u kulturna i športska društva (Svira u tamburaškom zboru, jedan je od osnivača športskog društva "Ozeblin" u kojem je strastven i svestran šprotaš, puno čita, piše pripovijetke (neke objavljuje u "Seljačkom kolu", a nakon povratka Vladka Mačeka iz zatvora pristupa Hrvatskoj seljačkoj stranci. Izabran je za predsjednika Kotarskog odbora HSS-a. U Donji Lapac tih godina dolaze iz ruskog zarobljeništva bivši austrijski vojnici iz Prvog svjetskog rata, radnici iz zapadnih zemalja, u to vrijeme i jedni i drugi neprepoznati kao komunistički agitatori. U Njemačkoj je na vlasti Hitler, buja nacional-socijalizam, u Italiji je Mussolini i fašizam. Mladi ljudi su impresionirani mogućnošću da budu "revolucionari" i "antifašisti". Tamo se svrstao i Nikola.
Njegova obitelj imala je  deset članova: otac, maćeha, žena, sin Milan, rođen 1936., braća, sestre, stric, strina. Oni su bili jedna od pet obitelji Vidakovića u Donjem Lapcu u kojem je tada živjelo dvadesetak hrvatskih obitelji, a još toliko ih je bilo u bližoj okolici. Pet kilometara dalje je veliko hrvatsko selo Boričevac u kojemu je tada živjelo oko 2000 Hrvata, sa župnom crkvom kojoj su pripadali i Hrvati iz Donjeg Lapca.
Nakon proglašenja NDH Srbi dižu  oružanu pobunu istodobno u Srbu i Donjem Lapcu, ali Srbljani (Dražini četnici, op. A.B.) su spretniji i dobivaju ustaničko "prvenstvo". Mnogi se smatraju partizanima, a nose četničke kokarde, srpske oznake i zastave.
Nakon paleža Boričevca iz kojega su se žitelji većinom spasili bježeći prema Kulen Vakufu, ustanici su nasrnuli na sve hrvatsko. Hrvati stradavaju ili bježe na sve strane. Nikolin "antifašistički status" pomaže mu da skloni obitelj, ali ne zadugo, pa je s obitelji bio prisiljen bježati u šumu k partizanima. Krajem 1941. godine uspijevaju se po kiši i snijegu, gladni, goli i bosi, ušljivi i prljavi izvući iz ličkog pakla i doći u Pisarovinu kod Zagreba. Ostavši bez ičega, bili su prisiljeni živjeti od rada kod seljaka. Nikola skupa s njima.
U Donji Lapac nakon Drugog svjetskog rata Hrvati se nisu smjeli vratiti, osim njegova oca i maćehe, koji su na dijelu zgarišta vlastite velike kuće izgradili skromnu kućicu, koju je kasnije koristio Vidakovićev brat. Nikola je na komadiću zemlje napravio sebi "vikendicu". Obje kuće su spaljene od Srba 1991.
A.T.

U literariziranoj priči koju objavljujemo sve je istinito, autentična su i imena. Priča je svojevrsna autorova duhovna katarza nakon svega što je proživio.

(.) U predvečerje  odluči Nikac (Nikola Vidaković Nikac, op. A. B.) odšetati do stare "Bujadnice" pogledati je li već oveća tabla raži u stupnju zriobe. Kad je izašao na ulicu nađe veću skupinu ljudi, kao u nekom transu dinamično hodaju, bez svrhe i smisla, te žučno, ali s očitom radošću, diskutiraju, gestikuliraju. Ne razabire se ni tko se kome obraća niti tko je govornik a tko slušatelj. Ugibajući se mnoštvu u prolazu, Nikac priupita što se događa, a začuđen Simo reče: "Pa da, ti kao ne znaš, pobuna je, ustanak protiv ustaša i nezavisne hrvatske države. (.)
Odjednom na gumno (konac srpnja, vrijeme vršidbe, op. A.B.) dotrči Marija vičući: "Bježite, došli su pitati gdje su ljudi (muškarci) pa odoše u Ivanovu kuću. Znadu, rekoše, kako je teško bolestan pa mu nose lijekove."
Nikac i Ivan su međaši, gumno jedno do drugoga, a na rubu Ivanova gumna sjenik. U njemu leži Ivan teško bolestan, nepokretan. Supruga Milka tu ga sklonila zbog sigurnosti jer su još jučer neki smrknuti ljudi pitali za njega. Dok Nikac razmišlja kamo bi bježao od vršaja, nekoliko naoružanih muškaraca stiže pred Ivanov sjenik gurajući grubo pred sobom njegovu ženu Milku, pa uđoše s njom u sjenik. Nikac se zakloni iza plasta uz rub gumna. Iz sjenika se začuje potmuli udarac, zatim duboki hroptaj popraćen užasnutim Milkinim krikom i bolnim plačem. Kad su siledžije izašli iz sjenika, njihovi sudruzi već su iz staje izveli krdo od desetak volova i krava. Odoše zajedno.
Uz nužni oprez Ivanovo tijelo zakopano je u njegovom voćnjaku iduće noći.
Osvanuo je 2. kolovoz 1941. god. Nikac je noć prespavao u obližnjoj "Japuri". Vlažan od noćne rose, zaklonio se iza divlje jabuke pa se pokušao ogrijati na jutarnjem suncu ispod kojega lahor donese miris paljevine. Otisne pogled u smjeru istoka i opazi dim pa se popne na stablo jabuke kako bi dalje i bolje vidio. Na širokom horizontu hrvatskog sela Boričevca, kao u nekom vijencu, naredali se stupovi gustog dima kroz koje desetak metara visoko ližu crveni plamenovi. Na trenutke, kad plane spremište žita ili krme, buknu goleme erupcije dima i plamena.

Gori Boričevac!
Bio je to najveće čisto hrvatsko selo u kotoru, sjedište katoličke župe koja je obuhvaćala sva hrvatska naselja, ne samo u donjo-lapačkom kotoru, već i preko Une, hrvatska sela u Bosni, sve nadomak Bosanskog Petrovca. Boričevac je bio najnaprednije naselje u ovom kraju. Njive na vrijeme i uredno obrađene, usjevi uzorno njegovani, stoka uvijek istimarena, nastambe čiste i okrečene, gospodarska dvorišta i ratarsko oruđe uredno spremljeno, čeljad čista i lijepo odjevena. Nikcu nekom prilikom reče Srpkinja Milica: "Na njihovim njivama kukuruz i žito bolje od našega, a njiva jedna kraj druge, kako to može biti?"
Kobnog 2. kolovoza 1941. god. oko podne dođoše po Nikca Vojin i Dušan. Poslao ih je Gojko (Polovina, op. A.B.). "Brinuo sam se za tebe", reče mi Gojko, "ostat ćeš uz mene dok ne organiziram vlast i komandu mjesta". Ispripovijeda mu kako je upravo došao iz Boričevca, koji su jutros oslobodili. "I Lapac je naš, to već znaš, pa imamo u rukama prvo sresko mjesto. Ovdje će biti štab oslobodilačke vojske za cijelu Liku. A sad ćemo pričekati našu vojsku, iz Boričevca će uskoro stići".
Došle su stotine muškaraca svih godina starosti u dugoj koloni. Miješaju se pjesme "Spremte se spremte četnici" i "Budi se istok i zapad". Na čelu kolone Pejo Žunić i Stevo Dragičević, zamotani u crvenu tkaninu ugrabljenu iz dućana Dane Brkića, trgovca iz Boričevca. Uz njih Simo sa srpskom zastavom i kokardom na kapi, odmah do njega. Jovelja iznad kojega se vijena crna četnička zastava na kojoj je mrtvačka glava, a na glavi mu šubara s istim znakovljem. Mnogi takve imaju. Svatko se zaprtio nečim: trubama tkanine, vrećama suhog mesa i slanine, ratarskim oruđem, raznovrsnom odjećom. U kolima nakrcane vreće tek ovršenog žita. Iza njih stada stoke, konja, goveda, ovaca. Pod bezbrojnim kopitama stoke tutnji zemlja kao pod stampedom. Svaka vrsta stoke buči svojim glasom, goniči ih tjeraju i motkama savijaju u živo klupko. Pijani i promukli, svojom dernjavom i zviždanjem metaka kroz zrak dopunjuju ovu potresnu sliku. Sve se doimlje kao neka tragična i stravična simfonija, kojom dirigira nevidljivi, ali postojeći pa i poznati maestro. Sve je to zaliveno suzama onih koji ta stada uzgojiše. Oni nisu ovdje, ali njihove suze jesu, i jecaji se čuju u obliku tonova zvonaca, što su ih oko grla nosili pojedini konji, volovi, ovnovi.

Prvi posao "narodnih boraca" - pljačka lapačkih Hrvata

"'Narodni borci', koji na juriš oslobodiše Boričevac, selo bez ikakve obrane, vratiše se trijumfalno u Donji Lapac.
Vodstvo ustanka - pobune imenova civilnu vlast, odbor od 30. 'uglednih' građana, gotovo sve osvjedočene velikosrbe, a za sekretara - zapravo polit-komesara - imenova Stevu (Dragičevića, op. A.B), kojeg 'ugledni građani', članovi odbora, za desetak dana najuriše, jer nisu željeli imati komunističkog komesara.
Za komandanta mjesta imenovao je Gojko Luku (Štikovca, op. A.B.). Čovjek je visokokvalificiran, bio je žandar pravi pravcati. Dao mu pod komandu 20 narodnih milicionera. Oni će čuvati narodnu vlast i, dakako narod.
Prvo što je Luka uradio na opće zadovoljstvo bilo je da je dao isprazniti staje i spremišta žita i hrane lapačkih Hrvata, ono što je ostalo nepočišćeno. Trudio se da budu pronađeni "ustaše", ali je obećao i Srbima da će pričepiti svakoga tko bude skrivao Hrvata.
Idućih nekoliko dana stigoše u Lapac mnogi članovi visokih foruma Partije. Dođoše Jakov Blažević (on je na neki način bio domaći jer je bio sekretar komiteta za Liku) pa Mile Počuča, Tomo Nikšić, Marko Orešković i Rade Žigić, kojega je ravno iz Beograd poslao Aleksandar Ranković. Oni su zasjenili lokalne prvake Peju Žunića, Stevu Dragičevića , a djelomično i Gojka Polovinu .
Nikac je i sam pripadao antifašističkom pokretu. Bio je predsjednik kotarskog odbora Hrvatske seljačke stranke, pa je smatrao da pripada ljevici. U Gojkovoj sjeni trudi se sačuvati život sebi i još devetorici članova obitelji, kojima je iznalazio zaklonište. Gojko ga hrabri, kroz koji dan će, veli, proglasiti sovjetsku republiku, uvesti red i strogoću. Pobrinut će se on da svatko postupa i radi u okrilju partijske ideološke čistoće.
Tokom dana Nikac izabere vrijeme i odšulja se pogledati svoju kuću. 'Sad su bili ovdje, traže vas i htjeli su paliti, ali mi nismo dali, jer je preblizo naših kuća', reče susjed Tota.
Kad se vratio, slušao je kako Pejo Žunić priča krugu boraca oko sebe da je u Boričevcu pozvao nekog Hrvata, koji je jedan od rijetkih tamo ostalih, da se preda, ali je on pobjegao u sjenik. Radije je izgorio nego se predao, jer je on Pejo, kaže, zapalio sjenik. Žunić je sebe smatrao najstarijim lapačkim komunistom, koji je naučio Marxovu ideologiju i sve znade o Staljinu. Valjda je mislio da je time amnestiran od zločina.

Ubojstvo Hodakâ

Kad je Nikac idućega dana, krijući se, odšetao uz kukuruzni nasad u polju, od ulice se začuje neka strka i galama. Zakloni se među kukuruzne stabljike pa kroz klasje gleda i osluškuje. Čuje u nastaloj buki prijeteće glasove i razabire da nekoga treba zaklati, pobiti. Usmjerivši sluh prema ulici, trgne se jer se čulo kako se lome kukuruzne stabljike i pred njim se stvori Vican sa stajskim vilama. On preplašen, a Vican iznenađen U prolazu Vican mu reče: 'Ne boj se, neću ja tebe, idemo mi uvatiti one ustaše, što su bili sakriveni kod Peje Žunića'. Odtutnji zatim među gomilu koja se u polju brzo umnožavala. Trojica muškaraca, dva brata Jakova Hodaka, uglednog gospodara iz Poljica blizu rijeke Une, Ivan-Ivača i "X" te sin mu Nikola, sve ugledni ljudi, poznati pripadnici Mačekove opozicije, grabili su preko polja u smjeru šume. Sunce nemilo žeže, sve zrak treperi, ptice ševrljuge uzlijeću, izvode svoju melodiju pa slete. Dok se to ponavlja, prepelica uz obraslu među producira svoju melodiju - potpožip, potpožip.
Rulja od mnogo desetaka ljudi valja se za Hodacima, koji hitaju sve bliže k šumi. Uz urnebesno urlanje svatko u rulji se nameće svojom dernjavom: ' Sreti ih od bihaćke ceste, presijeci im put, nedaj im u šumu'.
Progonitelji se razredili po polju, okružuju nedužne bjegunce, uhvatiše Ivoću (Ivana). Omanja skupina se skupi oko njega, oduzmu mu život i krene za ruljom. Hodak "X" stiže do Viganjića drage, dohvati se šume i spasi se. Nikola Hodak hita u šumu na drugom mjestu, nađe se u Milešinoj dragi, uskim putićem probit će se na mali proplanak i za dvadesetak koraka u okrilje guste šume. No kraj putića, u gustoj sitnogorici, čuči ženska spodoba i kroz granje prati Nikolu krvavim pogledom. Objema rukama čvrsto uhvatila držalo sjekire, a čelično sječivo usmjerila okomito na putanju Nikolinog kretanja. Zrake sunca probijaju se kroz sitno granje i zlokobno blješte na čeličnom sječivu. U grmu zaleprša kosovica. Nikole se trgne pa se prignu i ubrza korak, a kad stiže na rub gustiša, Draginja ga svom snagom udari sječivom posred lubanje. Otvori se rana krvava kao Sunce gledano kroz oblak dima nad Boričevcem.Šiknu vruća krv potisnuta golemim tlakom, rasprši se u sve manje četice i zelenom lišću podari grimiznu boju. Proplankom se razlije vonj svježe krvi. U crvenilu krvi klone Nikola. Tu je počivao do 1945. kao svjedok okrutnog umobolnog zločina.

Napomena NIkole Vidakovića Nikca na kraju članka:
Ona trojica Hodaka, kako se kasnije saznalo, nisu uopće bili skriveni kod Peje Žunića u Donjem Lapcu. On im nije pružio nikakvu zaštitu. Koristio ih je da mu obave žetvu, vršidbu i kosidbu. Dakle, izložio ih je pogibelji, jer ih je svatko vidio i saznao tko su i da su Hrvati. Žunić je, inače, bio čovjek bolesnih ambicija, politički analfabet, mračna i moralno srozana ličnost, umišljena veličina, od susjeda prezren, a kad je bio 'pročitan', napušten je i odbačen i iz političkog kruga u kojem je živio, kod prijatelja nepoželjan. Ženskaroš koji se utvarao kako može slomiti svako žensko srce. no, partizansku spomenicu je dobio. A 1948. našao se na ulici. Tih godina radio sam u Osijeku. Ponizno je i plačljivo molio pomoć, jer sa suprugom i četvero djece nije imao od čega živjeti. Kako sam bio uspješan privrednik, zaposlio sam ga i riješio mu stambeno pitanje, i to sve odmah. A on je već u to vrijeme otišao u Gradski komitet, gdje je podastro moju "ustašku prošlost". Nije mi to nanijelo štetu, valjda su ga poznavali.
U Osijeku pokušao se plasirati širenjem imforbirovskih i staljinističkih stavova i pisanih materijala. Imao je ljubavnicu, koja je to predala Udbi, pa je bio otkriven. Izvršio je samoubojstvo.

Kako je Žunić sredio Alivojvodića

Pošli su na spavanje. Žunić  (Pejo, op. A.B.) povede Radu Žigića, prisnog prijatelja Gojka Polovine, kojima se prikrpa uz Gojka i Nikac, te Mile Kosanović, omanji lokalni lider. Žunić ponudio društvo šljivovicom i medom, nakon čega se smjestiše na Žunićevu tavanu.
'Dobar je Pejo gospodar, kakva mu je samo šljivovica i med', konstatira Žigić. Ne mogavši to u sebi provariti, Nikac bojažljivo izgovori kako Pejo Žunić nema ni šljivovog stabla ni košnice pčela. Žigić priupita otkuda mu onda to. Osmjeli se Mile Kosanović pa, u želji da dade svoj prilog u raskrinkavanju lažnog karaktera, što ga je samohvalom vješto o sebi stvorio Žunić, ispriča Žigiću da je to i sav drugi imutak Pejo opljačkao iz Limarove kuće (Limar je bio AugustinŠimel, naturalizirani Hrvat). Žigić plane i u bijesu izbljuva ćirilicom nekoliko slogana iz srpskog folklora. Od tog dana Žunićeva politička karijera, unatoč Gojkovom pokroviteljstvu, krenula je nizbrdicom.
U štabu je došao na red razgovor o gostioničaru Milanu Alivojvodiću, Hrvatu, naravno. Njega je na svom sjeniku skrivao Srbin, gostioničar Andrija Vidurinov. Žbiri komandanta Lapca LukeŠtikovca pokušavali su ga izvući iz sjenika, ali je Alivojvodić povukao lojtru k sebi i odlučio zapaliti sjenik i u njemu izgorjeti ako se netko popne k njemu. Znajući da bi planuo ne samo sjenik, nego i njegovo imanje, Andrija je čuvao svog kolegu Alivojvodića. Alivojvodićev dragi prijatelj bio je Pejo Žunić pa on dobije zadatak da ga privede svojim prijateljstvom. Žunić to prihvati očekujući da će na taj način poboljšati svoj politički rejting. Žunić je u Alivojvodićevoj gostionici mnoge čaše ispio, mnoge obroke janjetine izjeo, besplatno dakako. Pred sjenikom Žunić mu se javi, poetskim riječima zajamči život i sigurnost i tako između Alivojvodića i revolucije pade zid, ali pade i Alivojvodić. Žunić ga uvede u štab i predade prvom pravovjernom borcu, koji je pritrčao. Pridružio se još jedan dobrovoljac pa Alivojvodića odvedoše u podnožje lapovačke Visočice. Tu pravovjerni također iskaza tko je i što je, pa nožem obavi svoj krvavi posao. Kad se vrati, hladnokrvno je opisivao krvavi ritual. Recimo još da je taj ubojica nedužnog Hrvata poslije 1945. iškolovan hrvatskim novcem i da je postigao reputaciju priznatog dramskog umjetnika.
Na sličan način borci revolucije, partizani ili četnici (tada se još nisu razlikovali) oduzeli su život nedužnim Hrvatima: AugustuŠimelu, Petri (Peji) i IvanuŠikiću (bili su braća), Dani Kneževiću, Milanu Vidakoviću, Josipu Mareniću, dječaku Kneževiću, sinu Ilije i Anđe, PajiŠikiću, a na mukama je umrla mlada MarijaŠarić te Nino Knežević.
Posebna priča su stari i onemoćali: Mišo Vidaković, Jela (Jeka)Šikić i KataŠikić. Njih je neki Stole odveo na Bijeli brijeg, blizu D. Lapca, gdje se iz zemljine utrobe vadi prirodno bijeli pijesak. Prostrijelio ih je i glave im gurnuo u grabu. Nakon zločina produžio je svojoj kući u obližnjem naselju. Sutradan se vraćao na svoju dužnost u D. Lapac. kad je prolazio kraj mjesta zločina, iz grmlja što je okruživalo Bijeli brijeg prasnuše hitci i Stole se pridruži žrtvama svoga zločina. Potraga narodnih boraca za počiniteljem nije dala ploda, a časnom sucu i egzekutoru nigdje traga. Samo u grmu nađoše ležaj od suhog lišća gdje je pravedni osvetnik ležao dok je čekao da ostvari svoju presudu.

Sve ubojice nedužnih Hrvata bili su vođama pobune poznati imenom i prezimenom. Zločini su se događali ispred njihovih očiju. Jedini, staloženi i razboriti Jakov Blažević, želio je Hrvatima pomoći. On nikada nije brzopleto odlučivao. Htio je sve promotriti iz distance, zbog čega mu dadoše ime 'oklijevalo'. Nikac je Jakovljeve pokušaje shvatio pa se usudio indirektno ukazati da treba nedužne zaštiti. No svaku pomisao na to presjekli bi Orešković i Žigić. Revolucija je bezobzirno brisala sve što joj je na putu i o tome nije bilo suda!
Ponešto je pomagao major Rašeta, kojega su partijski čelnici kasnije proglasili najvećim četnikom. Major Rašeta pomagao je IliŠikiću da se spasi, MarijuŠikiću Daninu, udovu s jednim djetetom u naručju i drugim u utrobi oteo je iz ruku četničkih koljača, a Nikcu je ponudio zaklonište u svojoj kući.Videći da je svakoga dana sve više pogibelji, a i na savjet dobronamjernih Srba, Nikac se potiho povukao iz Gojkove zaštite, jer je vidio da je i Gojkova zvijezda počela tamniti. Pridružio se svojoj obitelji koju je već ranije sklonio u šumu. U Donji Lapac dolazio je kradomice po hranu, ali jednog dana uhvati ga četnička zasjeda. Pročitali su mu smrtnu presudu, koju je izrekao četnički štab uz napomenu kako srpski heroji neće ni mačku hrvatsku ostaviti na životu. Kad su ga počeli vezati, pojavi se iznenada Mile Rašeta -Šović s još dvojicom, odgurne četnika s užetom u ruci i stane između Nikca i skupine koljača. Došlo je do oštre prepirke i objašnjavanja pa i potezanja oružja, a kad MileŠović-Rašeta sa smrtnom ozbiljnošću uzviknu: 'Ovdje će pasti srpska krv prije nego Nikca odvedete", koljači su popustili te Mile iščupa Nikca iz četničkih ruku'."