Ratni zlocini u BiH

RATNI ZLOČINI SRPSKIH SNAGA NAD HRVATIMA I MUSLIMANIMA U BOSANSKOJ POSAVINI

 

Izbornik

1 | 2 | 3 | 4

DOBOJ

1991.
U pripremnom razdoblju za operaciju "okomitog odsjecanja" zapadnog dijela Bosanske posavine (općine Bosanski Brod i Derventa) od cjeline prostora, djelujući na pravcu jug-sjever, JNA je tijekom druge polovice 1991. godine prebacila "na teren" određeni ljudski i tehnički potencijal iz sastava svog tadašnjeg 17. korpusa zvanog i Tuzlanski. Zapovjedništvo tih "izmještenih" snaga JNA smješteno je u dobojsko selo Podnovlje. Prostor ovog sela je od izuzetno vojno-strateškog značenja, s obzirom da se nalazi u neposrednoj blizini čak četiriju općina: Bosanskog Broda, Dervente, Doboja i Modriče. Kroz ovo selo prolaze magistralne ceste Bosanski Šamac - Modriča - Doboj - Sarajevo, odnosno Bosanski Brod - Derventa - Modriča, i Doboj - Modriča - Tuzla. U neposrednoj blizini novog zapovjedništva snaga JNA u selu Podnovlju nalaze se i tri velike vojarne JNA (u Derventi, Doboju i Tuzli). Zapovjednik ove 'operativno taktičke grupe' JNA bio je pukovnik Stublinčević.

veljače 1992.
Zlostavljanje Hrvata na prostoru općine Doboj otpočelo je u selu Dragalovci kada su ih naoružani pripadnici srpskih snaga počeli zaustavljati i oduzimati stvari i novac.

25.03.1992.
Hrvati, mještani sela Johovac, zamijetili su da pripadnici JNA na prostoru sela Kladara, neposredno uz magistralnu cestu Doboj - Derventa kopaju tranšeje i rovove te ukopavaju teško naoružanje. Prostor sela nadlijetali su borbeni zrakoplovi JNA, a u pravcu općine Dervente kretali su se tenkovi i druga vojna vozila.

01.05.1992.
Srpske snage napale i uništile selo Makljenovac (općina Doboj), ubivši pri tom veći broj mještana tog sela, civila muslimanske nacionalnosti.

03./04.05.1992.
Pripadnici JNA i naoružani Srbi u potpunosti okupirali grad Doboj čineći zločine nad Hrvatima i Muslimanima. Nakon početnog napada, u grad Doboj ušli su pripadnici srpskih snaga (JNA, pješadija, srpski dobrovoljci, četnici), koje su vodili prof. Drago Ljubičić, Goran Radojčić i Slobodan Karagić (Karaga). Grad je napadnut i iz sela Lipca, Pridjela te iz vojarne JNA "4. juli". Sam napad je počeo tako što je predstavnik JNA, četnički vojvoda Slobodan Karagić dao ultimatum Hrvatima i Muslimanima, mještanima Orašja, Miljkovaca, Čaršije i Krčevina da predaju oružje do 16,00 sati. Za trajanja ultimatuma neodređeni broj djece i žena hrvatske i muslimanske nacionalnosti napustio je svoje kuće i krenuo prema Tešnju, a muškarci su ostali kod svojih domova. Po isteku ultimatuma uslijedilo je žestoko granatiranje navedenih naselja sa srpskih položaja. Nakon toga i muškarci su se povukli u selo Uralice i skupa s Hrvatima i Muslimanima Tešnja utvrdili liniju obrane grada Tešnja, u kojem se nalazilo oko 20.000 od Srba prognanih osoba.

U sam grad Doboj oko 10 sati ušli su srpski tenkovi na kojima su bile istaknute jugoslavenske zastave. Upućen je novi ultimatum i dat rok do 14,00 sati za predaju oružja. Oko 13,30 počela je snažna pucnjava. Preko lokalne radijske postaje čitana je obavijest: "Grad je oslobođen od ustaša".

Srpske snage izvele su topnički napad i na selo Johovac. Malobrojni branitelji sela uspješno su odbili pokušaj srpskih snaga da uđu i okupiraju samo selo. U znak osvete zbog pretrpljenih gubitaka srpske snage izvršile su odmazdu nad civilima hrvatske i muslimanske nacionalnosti u samom gradu Doboju.

04.05.1992.
Pripadnici srpskih snaga minirali džamiju u Doboju, a na starom gradu (Gradini) izvjesili srpsku zastavu sa četiri ćirilična slova C. Na Radio Doboju puštaju četničke pjesme, a Milovan Stanković je govorio: "Sad smo sastavni dio Jugoslavije. Sada ste slobodni građani." Uhićeni su svi istaknuti građani, aktivisti HDZ-a i SDA, direktori, radnici SUP-a, te odvedeni u nepoznatom pravcu. Pretresani su stanovi nesrpskog pučanstva. Pojedinci su ubijani na licu mjesta: tako su muža Nade Bešlagić prvo natjerali da potpuno gol hoda po gradu, a onda ga zaklali pred njegovim susjedima. Strašna je pucnjava odjekivala gradom i okolicom. Srpska vojska prolazila je uzduž i poprijeko po gradu. Bili su obučeni u razne odore. Prizor je bio zastrašujući. Skloništa su bila puna djece i žena. Oko 13,00 sati pojačava se pucnjava u naselju Šušnjara, u predgrađu Doboja. Srpski vojnici govore kako čiste selo.

10.05.1992.
Sela Grapska i Šušnjari su u potpunom plamenu. Žene, djeca, starci i starice pokušavaju pobjeći pred oružanim napadom srpskih snaga noseći sobom vrećice i zavežljaje u rukama. Ovdje je na djelu pravi genocid. Prema navodima svjedoka samo u jednoj kući Srbi su zatvorili, a potom spalili 27 starijih osoba. Narod iz sela Šušnjara i Grapske tako je potpuno nestao. Na ova sela napadano je iz svih oružja iz pravca susjednih sela nastanjenih srpskim življem (Kostajnice, Čivčije, Kladare i drugih). Selo Grapska je brojalo oko 3000 žitelja, od kojih se svega 250 uspjelo šumama provući kroz srpski obruč i produžiti prema općini Gračanici. Svi zarobljeni uglavnom su pobijeni ili odvedeni u zatočeništvo, a selo je do temelja spaljeno. Po okupaciji naselja Grapske, općina Doboj, izvršen je masovni pokolj. Žene, djeca i starci odvedeni su u logor, zvani Dom (u dobojskom selu Kostajnici), od kuda su kasnije prebačeni u logor nazvan Škola u dobojskom selu Svijetliča.

29.05.1992.
Pred dobojsku Bolnicu kojom je tada upravljao ravnatelj dr. Čedomir Lalić iz Prijepolja (Crna Gora) oko 8,00 sati zaustavio se kombi marke TAM 2001 na kojem je pisalo "KPD Spreča". Prema popisu kojeg je sačinila dr. Branka Vuković kombijem su u nepoznato odvezeni Hrvati i Muslimani koji su se kao bolesnici nalazili u dobojskoj Bolnici. Prema izjavama očevidaca kombijem su upravljali pripadnici srpskih snaga zvani martićevci, koji su na prostor općine Doboj pristigli iz Knina.

08.06.1992.
Srpske snage potpomognute pripadnicima JNA sa tri združena korpusa (Banjalučki, Kninski i Tuzlanski), njih oko 8000, otpočelo je opću ofenzivu na prostor Bosanske posavine. Prvo su se na udaru našla područja općine Doboja (sela Foča, Veliki Prnjavor, Johovac, Vranduk, Komarica i Bukovac) i Dervente (sela Velika Sočanica, Modran, Cer i Plehan).

08.06.1992.
Područje sela Johovca i Foče napale srpske snage s tri strane združnim korpusima potpomognuti iz zraka ratnim zrakoplovstvom. Prema izjavama srpskih vojnih i političkih čelnika "srpske snage su krenule u probijanje koridora kroz Posavinu".

17.06.1992.
Srpske snage okupirale područja sela Cera i Komarice. Pučanstvo tih sela (Hrvati) primorani su na progonstvo.

18.06.1992.
Pripadnici srpskih snaga pješadijom odmah nakon zauzeća otpočeli s provedbom politike genocida: etnički su očistili selo Ševarlije od nesrpskog pučanstva. Jedan dio muškaraca su ubili (devet ljudi), a potom su počeli pljačkanjem imovine po kućama (tehnička roba), tovarili na kamione i odvozili. Mještanima su oduzimali i otimali zlato i devize. Istog dana zapalili su oko 70 kuća u selu, a 27 mještana Ševarlija odveli u logor.

20.06.1992.
U sami grad Doboj pristigao je veliki broj pripadnika srpskih snaga, njih oko 30.000, među kojima i Milan Martić sa svojim Srbima iz Knina, te Veljko Milanković sa postrojbom zvanom Vukovi s Vučjaka. Izjavljivali su da su tu radi skorog početka završnih akcija s ciljem potpunog 'oslobođenja' Bosanske posavine.

koncem lipnja 1992.
Zbog napada i agresije srpskih snaga pučanstvo sela Foče, Johovca, Komarice, Vranduka i Bukovca prisiljeni na progonstvo. Sva imovina protjeranih Hrvata opljačkana i uništena.

06.07.1992.
Pred višednevnim silovitim napadima velikog broja dobro naoružanih pripadnika srpskih snaga slomljen je i posljednji otpor malobrojne postojbe branitelja sela Johovca. Pri završnim napadima na Johovac srpske snage koristile čak 32 tenka!

30./31.01.1993.
Pučanstvo šest sela općine Doboj (Prnjavor Veliki, Johovac, Foča, Vranduk, Komarica i Kotorsko) referendumom se izjasnilo za odvajanje od općine Doboj i pripajanje (vraćanje!) općini Derventa kojoj su i pripadali do nešto poslije II. svjetskog rata.

GRADAČAC
1991.
U cilju ostvarivanja zacrtanih ciljeva na istočnom dijelu prostora Bosanske posavine (općine Brčko, Bosanski Šamac, Gradačac, Modriča, Odžak i Orašje) tijekom druge polovice 1991. godine JNA je "izmjestila na teren" određeni ljudski i tehnički potencijal iz sastava svog tadašnjeg 17. korpusa, zvanog još i Tuzlanski. Zapovjedništvo tih "izmještenih" snaga JNA za ovaj dio Bosanske posavine je stacionirano u gradačačkom selu Pelagićevu, a zapovjednik je bio potpukovnik Stevan Nikolić, zvani Kriger.

travnja 1992.
Na prostoru hrvatskih sela Tramošnice, Turića i Slatine osnivaju se lokalne postrojbe HVO-a koje se potkraj mjeseca 'uvezuju' u 107. brigadu HVO-a, koju osim Hrvata čini i velik broj Muslimana gradačačke općine.

01.05.1992.
Pripadnici srpskih snaga su bezrazložno uhitili i u pučkoj školi u selu Pelagićevu zatočili više od 50 civila Hrvata, muškaraca, žena i djece.

09.05.1992.
Otpočeo topnički napad srpskih snaga iz područja sela Krečana i Skugrića na prostor grada Gradačca i sela u kojima su živjeli Hrvati i Muslimani.

17.06.1992.
Srpske snage izvele siloviti topničko-pješački napad na područje sela Hrgova Donjih nastanjenom Hrvatima. U napadu su ubijena trojica, a ranjena sedmorica Hrvata. Nakon opće pomutnje Hrvati sela Hrgova Donjih uspijevaju preustrojiti redove svoje lokalne postrojbe i zaustaviti daljnje napredovanje srpskih snaga.

18.06.1992.
U selo Pelagićevo dolaze i smještaju se mnogobrojne postrojbe srpskih snaga. Iz Prvog krajiškog (ex. Banjalučkog) korpusa dolaze pripadnici 5. kozaračke brigade iz Prijedora, a s njima dio jedne postrojbe kninskih Srba, potom dijelovi Novosadskog, Valjevskog (njegov oklopni bataljun jačine 30 tenkova), Semberskog i Tuzlanskog korpusa Jugoslavenske armije (JA). Istog dana otpočinje opći napad srpskih snaga na istočni dio općine Gradačca, na prostor sela Blaževca, Turića, Donje i Gornje Tramošnice, Orlova Polja i Njivaka, u kojima većinom živi hrvatsko pučanstvo.

30.06.1992.
Srpske snage su po drugi put bezuspješno napali područje sela Hrgova Donjih. U znak odmazde pripadnici srpskih snaga mučki iz zasjede ubijaju dvojicu pripadnika HVO-a iz Hrgova Donjih.

lipnja/srpnja 1992.
Združene srpske snage iz pravca Srbima nastanjenih sela Pelagićeva, Skugrića i Krečane izveli prvi topnički napad na područje sela Donje i Gornje Lednice u kojima su živjeli Hrvati i Muslimani.

06.07.1992.
Združene srpske snage iz sveg raspoloživog oružja napali selo Turić. Napadi su dolazili iz susjednih sela Pelagićeva, Kladuše i Porebrice. Tijekom srpskih napadaja koji su trajali do 16.08.1992. poginulo je tridesetak pripadnika 107. brigade HVO-a. Srpske snage su 16.08.1992. godine zauzimaju selo Turić.

11.07.1992.
Združene srpske snage nakon dugotrajnih borbi uspjele zauzeti područje sela Slatine. Mještani sela primorani su na prognanstvo. Pripadnici okupacijskih srpskih snaga imovinu protjeranih Hrvata, mještana sela Slatine, pljačkaju ili uništavaju.

27.07.1992.
Srpske snage nakon višednevnih napada zauzele područje sela Donje i Gornje Lednice u kojima su živjeli Hrvati i Muslimani. Mještani navedenih sela zbog strahovite opasnosti povlače se na manje ugrožena područja općine Gradačca.

srpnja/kolovoza 1992.
Nakon zauzeća sela Donje Lednice srpske snage ubile i izmasakrirale sedmoricu civila hrvatske nacionalnosti, mještane tog sela.

15.08.1992.
Združene srpske snage zaposjele sela Gornju i Donju Tramošnicu u kojima su živjeli Hrvati, koji su morali izbjeći pred srpskim naletom.
kolovoza 1992.

07.09.1992.
Pripadnici združenih srpskih snaga potupno opkolili grad Gradačac. Sam grad je pogodilo oko 400 granata (haubičkih, tenkovskih i minobacačkih), veći broj kasetnih bombi koje su na grad izbacivali srpski borbeni zrakoplovi, a srpska pješadija žestoko je napadala gradska naselja Mionicu, Nuskiće, Silobac... Koristili su čak i oklopni vlak kojeg su dovezli iz Knina (Republika Hrvatska). Napadna djelovanja srpskih snaga bila su okrenuta uglavnom na civilne ciljeve (bolnica, pekara, vjerska, društvena i kulturna zdanja, stambeni objekti...).

1 | 2 | 3 | 4

Uvod | Ratni zločini u Hrvatskoj | Ratni zločini u Bosni i Hercegovini | Linkovi