Sadržaj
|
Hrvatsko-muslimanski
sukobi
U traženju razloga za sukob između Hrvata i Muslimana-Bošnjaka svaka
strana ima svoje kriterije i svoje krivce, a u pravilu vidi ih samo u drugome. U tome se
događaju neshvatljivi obrati u kojima se zaboravlja izvor svih ratnih zala, srpska
agresija na Bosnu i Hercegovinu. Tako dio muslimansko-bošnjačkih političara optužuje
Hrvate za agresiju i genocid, zaboravljajući zlodjela srpskog agresora, ne spominjući
zla koja su oni nanijeli Hrvatima; npr. u srednjoj Bosni i u Hercegovini.
I Hrvati i Muslimani-Bošnjaci uglavnom prešućuju vlastite zločine. I dok svaka strana
pokušava prikriti svoje zločine i zločince, svima su puna usta opraštanja i pomirbe. U
svjetskoj javnosti se obično ističu zločini Hrvata u Ahimićima i Stupnom Dolu, a
potpuno su ili djelomice zataškana zlodjela Muslimana-Bošnjaka u Borovici kod Vareša,
Kiseljaku kod Žepča, Trusini, Uzdolu, Doljanima, Grabovici kod Jablanice, Konjicu i u
Mostaru. Svaka strana svoje zločine prešućuje ili umanjuje, traži opravdanja za njih u
raznim okolnostima, a tuđe uveličava do razine genocida i generalizira do kolektivne
nacionalne odgovornosti. Nerijetko se optužuje za genocid cijeli narod, protivnik se
sotonizira. Tako se ne spominju mnoga pozitivna događanja kao slučaj u vitezu gdje su
bosanski franjevci pred razjarenim ekstremistima iz svoga naroda branili
Muslimane-Bošnjake ili da su u Varešu domaći Muslimani-Bošnjaci pomagali svoje susjede
Hrvate, ne spominjući zajedničke borbe u toku cijeloga rata u području Bihaća i
Bosanskoj Posavini protiv zajedničkog neprijatelja.
Uz to se pomno onemogućava svaki očevid mjesta zločina. Muslimani-Bošnjaci još ni
danas ne dopuštaju hrvatskim stanovnicima sela Grabovica kod Mostara da dođu,
identificiraju i dostojanstveno pokopaju svoje najbliže koje su pripadnici Armije BiH
masakrirali. Selo Orašac su opkolili žicom da Hrvati ne bi mogli ući u njega.
O karakteru ratnog sukoba između Muslimana-Bošnjaka i Hrvata u Federaciju Bosne i
Hercegovine mišljenja su podijeljena. Često se zaboravlja da je taj sukob samo
posljedica srpske agresije na teritorij države Bosne i Hercegovine. Taj sukob se
proglašava međuetničkim, građanskim ili čak vjerskim ratom. Postoji i mišljenje da
je taj sukob rat hrvatskih separatista za odcjepljenje nekih “hrvatskih” prostora
države Bosne i Hercegovine i njihovo priključenje Republici Hrvatskoj. Bio bi to onda
međuetnički i međudržavni sukob koji podliježe normama međunarodnog ratnog prava.
Srbi i SR Jugoslavija su tim sukobom nastojali dobiti novi argument da se u BiH radi o
građanskom ratu, a ne o njihovoj agresiji. Činjenica je da je hrvatski narod u BiH na
referendumu (ožujak '92.) dao svoj glas za samostalnu BiH, te da je Republika Hrvatska
jedna od prvih zemalja koja je priznala BiH.
Treba podsjetiti da se hrvatski narod u Bosni i Hercegovini prvi organizirao politički i
vojno protiv srpskog agresora. Ta njegova organizacija bila je temeljem nastojanja da se
održi kao konstitutivan i suveren narod u Bosni i Hercegovini. U redovima hrvatskih
vojnih postrojbi početkom rata u Bosni i Hercegovini s Hrvatima se bore i
Muslimani-Bošnjaci. Hrvatska zajednica Herceg-Bosna (HZ HB) konstituira se 8. travnja
1992. godine, što je bilo u skladu s tadašnjim ustavnim rješenjima o osnivanju
zajednica općina. Isti dan formirano je i Hrvatsko vijeće obrane (HVO) kao vrhovno
tijelo obrane hrvatskog naroda u HZ HB i zaštite drugih naroda u toj zajednici od bilo
kojeg agresora. U osnivačkim aktima HZ HB i HVO nema separatističkih tendencija.
Oružane postrojbe hrvatskog naroda (HVO) tako su se borile za opstojnost kako hrvatskog
tako i muslimansko-bošnjačkom naroda tijekom srpske agresije na Bosnu i Hercegovinu.
Borba protiv srpskog agresora u Bosni i Hercegovini bila je i obrana vlastitih prava u
državi Bosni i Hercegovini. Dok je srpsko-crnogorski agresor razarao hrvatsko mjesto
Ravno kod Trebinja, u istočnoj Hercegovini, iz Sarajeva su dolazile poruke “to nije
naš rat” (A. Izetbegović). Vojna organizacija muslimansko-bošnjačkog naroda u Bosni
i Hercegovini organizacijski je osmišljena tek 15. travnja 1992. godine i nazvala se
Armija BiH, a stvarno je zaživjela znatno kasnije.
Posljedice ratnog sukoba između Hrvata i Muslimana-Bošnjaka u Bosni i Hercegovini su
višestruke i tragične za sudbinu zemlje i za sva tri naroda u njoj. Velikosrpska
agresija je uspjela prirodne saveznike u borbi protiv agresora proizvesti u ljute
neprijatelje. U tome je samo agresor dobio.
Sličan proces bi mogao biti danas porazan za muslimansko-bošnjački narod u Bosni i
Hercegovini, ako islamski radikalizam uznapreduje, jer će se hrvatski i srpski narod u
Bosni i Hercegovini naći u istom košu. Bit će jednako ugroženi i to će ih voditi
strateškom savezništvu naspram Muslimana-Bošnjaka. Tako će se na istoj ravnini naći
jedan od dva ugrožena naroda (Hrvati) s agresorom (Srbi), a vezivat će ih savezništvo
iste ugroženosti, etničke i religijske sličnosti.
Kao posljedica hrvatsko muslimansko-bošnjačkog
sukoba nastao je tragičan egzodus hrvatskog naroda iz područja koja su bila ili su
potpala pod kontrolu Armije BiH, ali isto tako i obrnuto. U vrijeme tog sukoba iz Bosne i
Hercegovine je prognano ili izbjeglo oko 150 tisuća Hrvata i oko 50 tisuća
Muslimana-Bošnjaka. Posebno je stradala Katolička crkva u Bosni i Hercegovini, kako ona
živa tako i ona materijalna. Nestalo je na desetke katoličkih župa, a župa Borovica
kod Vareša je uništena do temelja, jer su svi vjernici izbjegli, uništeni su i
spaljeni: župna crkva, župna kuća, vjeronaučna dvorana, groblja su porušena i
oskvrnjena, popaljene su sve stambene i gospodarske zgrade.
U svijetu su dovoljno poznati svi hrvatski zločini, nad muslimanima-bojšnjacima, iako se
za neke ne zna tko su im pravi inicijatori. Tko nije čuo za Ahmiće i Stupni Dol?
Muslimansko-bošnjački zločini nad Hrvatima malo su poznati. Njih sam istraživao i
ovdje ih iznosim. Nije mi cilj suditi ni optuživati, jer povijest uzimam kao pouku za
budućnost. Ne ulazim ni u to tko je prvi počeo zločine niti tko je počinio više
zlodjela. Nastojim iznijeti činjenice, a o njima svatko neka sam sudi.
U svome istraživanju vodio sam se načelom: samo pouzdane činjenice, ništa dodavati,
ali ništa ni ne oduzimati ili umanjivati. Može se postaviti pitanje pristranosti tj.
zašto, kao Hrvat, pišem samo o muslimansko-bošnjačkim zločinima nad svojim Hrvatima?
Ovime ne želim presuđivati, ali ističem da mi je kao Hrvatu bilo lakše doći do
podataka o zločinima Muslimana-Bošnjaka nad Hrvatima nego obrnuto. Jednom
Muslimanu-Bošnjaku to bi bilo, svakako, pristupačnije, u istraživanju hrvatskih
zločina. Istakao bih da sam prvi u svijetu pisao o zločinu u Stupnom Dolu, kraj mog
rodnog Vareša, i osudio ga, a bilo je to samo nekoliko dana poslije tog tragičnog
događaja.1
Ne držim da sam iznio svu faktografiju. Usuđujem se reći da ona nikada neće biti
potpuna. Grešaka vjerojatno ima; ne posve točnih datuma, lokacija, imena počinitelja,
zločina, ubijenih, masakriranih, silovanih žena, uništene kulturne baštine i sakralnih
objekata. Bilanca smrti u Bosni i Hercegovini tijekom rata 1991.-1995. godine je
stravična. Ubijenih i poginulih je 278 tisuća ili 6,38 posto od ukupnog stanovništva u
Bosni i Hercegovini. Prema nacionalnoj strukturi ubijenih, odnosno poginulih,
Muslimana-Bošnjaka je 140.800 ili 7,3 posto od ukupnog muslimansko-bošnjačkog
stanovništva, Srba 97.300 ili 7,1 posto od ukupnog srpskog stanovništva u Bosni i
Hercegovini, Hrvata 28.400 ili 3,7 posto hrvatskog stanovništva u Bosni i Hercegovini, a
“ostalih” 1.500 ili 0,4 posto.
Broj prognanih i raseljenih osoba kreće se oko dva milijuna od ukupno preko 4.3 milijuna
stanovnika prijeratne BiH.
U svome istraživanju služio sam se vlastitom dokumentacijom, podacima prikupljenim za
novinarskih obilazaka Bosne i Hercegovine, posebno rodnog Vareša, pa Mostara, Kraljeve
Sutjeske, Rame, Nove Bile, Bugojna, Fojnice, Kreševa. Drugi izvor podataka su dnevne
novine, tjednici i mjesečnici, koji su izlazili u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, a
posebno Slobodna Dalmacija, Nedjeljna Dalmacija, Svjetlo riječi, Crkva na kamenu, Kršni
zavičaj, Una, BiH ekskluziv. Nešto podataka je iz velikog i iscrpnog arhiva Komisije za
utvrđivanje ratnih zločina Hrvatske zajednice Herceg-Bosne. Obilje dokumentarne građe
pronašao sam u brošurama CPD-a: “Ratni zločini muslimanskih vojnih postrojbi nad
Hrvatima u sjevernom dijelu Hercegovine”, Sarajevo 1996., “Ratni zločini muslimanskih
vojnih postrojbi nad Hrvatima Bosne i Hercegovine”, Sarajevo 1997. godine. Dokumente
sadrži i brošura “Ratni zločini Alije Izetbegovića, dr. Safeta Ćibe nad Hrvatima
općine Konjic, tijekom 1993. godine”, Mostar 1996.
Istraživao sam genocid, ratne zločine protiv civila i ratnih zarobljenika, uporabu
nedopuštenih sredstava za borbu, te uništavanje sakralnih, kulturnih i povijesnih dobara
i gospodarskih objekata. Rezultate izlažem po općinama u Bosni i Hercegovini, s
izuzetkom Nove Bile i Tarčina, kao specifičnih lokaliteta.
Rukopis je završen u lipnju 1997. godine.
Knjiga je posvećena svim žrtvama ratnog sukoba između Hrvata i Muslimana-Bošnjaka u
Bosni i Hercegovini u razdoblju 1992.-1994. godine, neovisno o njihovoj nacionalnoj
pripadnosti.
Autor
1. Vidi moje članke u
sarajevskom tjedniku Una, koji je tada izlazio u Splitu i to:”Istina o događajima u
Varešu - Rajić tuži, Rajić sudi", Una, 8. rujna 1993., str.9. i "Vareš -
dan poslije - Grad duhova", Una, 15. rujna 1993., str. 3. A 29. listopada 1993. o
istini u Stupnom Dolu pismeno sam obavijestio kardinala Kuharića u Zagrebu i Ševka ef.
Omerbašića, predsjednika Mešihata Islamske zajednice za Hrvatsku i Sloveniju u Zagrebu. |
