Predgovor
Rat na području raspale Jugoslavije bio je najžešći i najprljaviji ratni sukob u
Europi ovoga stoljeća. Posljedice ratnih sukoba u Bosni i Hercegovini su stravične:
ranjeni, ubijeni, masakrirani, silovane žene, čak i djevojčice, etničko čišćenje,
uništena privreda, stanovi, čitava naselja i gradovi, porušeni i oskvrnuti grobovi,
bogomolje, crkve i džamije, razbijene obitelji, uništena kultura i umjetnička baština.
Ovdje je dobro upozoriti da je skrnaviti grobove protivnika u ratu bila praksa njemačkih
nacista. Jugoslavenski partizani su sravnjivali grobove ustaša i domobrana, Nijemaca,
četnika, prevrtali ih, razbijali križeve i nišane, a stari antički narodi su ih
poštovali. Taj kulturni skandal prvoga reda ponavljao se i u agresiji na Hrvatsku i BiH..
I nitko nije poštovao odredbu rimskoga prava de laesione sepulchri.
Srpska agresija na Bosnu i Hercegovinu imala je katastrofalne posljedice prvenstveno zbog
narušenih odnosa ravnoteže među narodima: vjerskim zajednicama - izgonom
Muslimana-Bošnjaka od strane Srba na pojedinim područjima i njihov dolazak u druga
područja narušio je životni prostor i predratni omjer prema Hrvatima. Borba za golo
preživljavanje generirala je mržnju koja je zahvatila duboke korijene i teško da će
današnji naraštaji ugasiti njenu stalno prijeteću razornost.
Sukobi između Hrvata i Muslimana-Bošnjaka počeli su u jesen 1992. godine. Do tada su se
i hrvatski i muslimansko-bošnjački narod skupa borili protiv zajedničkog srpskog
agresora. Taj sukob je omogućio Srbima da zavladaju sa čak 70 posto državnog teritorija
Bosne i Hercegovine. Tu se najočitije pokazalo da je bit ratnog sukoba na tlu bivše
Jugoslavije, a posebice u Bosni i Hercegovini, borba za osvajanje tuđih teritorija i
stvaranju "Velike Srbije".
Srbi u okupacijom velikog dijela Bosne i Hercegovine podjelu ove države nagovijestili kao
gotov čin i za to nastojali pridobiti ključne svjetske političke faktore.Z a ostala dva
naroda željeli su ostaviti teritorij za koji oni nisu bili zainteresirani ili ga nisu
mogli osvojiti. To im je i uspjelo, dakako u umanjenoj verziji, na Daytonskim dogovorima.
Sredstvo podjele je bilo etničko čišćenje, blaži naziv za genocid najgore vrste koji
je imao za svrhu progon nesrpskog naroda i stvaranje čistih srpskih teritorijana
osvojenim područjima. Prognani su svojim dolaskom u druge predjele Bosne i Hercegovine
narušili nacionalnu strukturu u tim područjima pa su se tako koncentrične kružnice zla
počele naglo širiti prema područjima otpora. Bosna i Hercegovina se dijelila na svim
većim međunarodnim sastancima; u Ženevi, Londonu, Beču, Parizu, Washingtonu i Daytonu,
nagrađujući tako Srbe za agresiju i etničko čišćenje.
U samim početcima srpske agresije organizirana je vojska hrvatskog naroda; HVO (Hrvatsko
vijeće obrane), a kasnije i muslimansko-bošnjačka vojska; Armija BiH koje su nastojale
osloboditi čim veći teritorij od Srba, a onda ga i držati pod kontrolom jer je već s
tog teritorija bilo protjerano nesrpsko pučanstvo. Srbi su i sami napuštali područja
koja bi došla pod kontrolu neke druge vojske uglavnom zbog bojazni od odmazde i
neprihvaćanja bilo koje vlasti koja ne bi bila srpska. Time je rat u BiH, prvenstveno za
civilno pučanstvo, svakim danom i sve drastičnije, domino efektima srpskog
"etničkog čišćenja" postajao "ratom protiv civila".
