Ratni zlocini u BiH

ZLOČIN S PEČATOM
Ivica Mlivončić

 

Sadržaj

Kronologija rata i političkog dogovaranja

Z a bolje razumijevanje ratnog sukoba između Armije BiH i HVO-a korisno je kronološki pratiti događaje od početka sukobljavanja do potpisivanja Washingtonskog sporazuma. Paralelno s ratnim operacijama odvijala se i živa političko-diplomatska aktivnost, kojoj je bio cilj da umuknu ratne trube.

Travanj 1992.

Kao posljedica srpske agresije na Bosnu i Hercegovinu krajem travnja 1992. godine JA je napustila vojarne "Draga" u Busovači "Kaonik" kod Busovače, "Stojkoviće" pored novoga Travnika i "Petar Mećava" u Travniku. Te vojarne su napuštene dogovorom i bez borbe, a samo su postrojbe HVO-a iz Viteza oružanom akcijom zauzele skladište oružja u Slimenima kod Novoga Travnika. U tim sukobima smrtno su stradala dva pripadnika HVO-a, a tri civila su poginula prigodom srpskog raketiranja Busovače kada je ujedno ranjeno 10 civila i vojnika HVO-a.

Preuzimanje vojarne "Kaonik" kod Busovače bilo je povodom prvih sukoba između Hrvata i Muslimana-Bošnjaka. Muslimani-Bošnjaci nisu sudjelovali u preuzimanju vojarne, ali su tražili oružje.

7. travnja 1992.

Odlukom predsjednika dr. Franje Tuđmana Republika Hrvatska je, među prvima u svijetu, priznala neovisnost, samostalnost i teritorijalni integritet tadašnje Republike Bosne i Hercegovine. Taj diplomatski potez Republike Hrvatske kasnije se često zaobilazi ili zaboravlja, osobito kada se Hrvatsku optužuje za navodnu agresiju na Bosnu i Hercegovinu.

Svibanj 1992.

Kada su postrojbe HVO-a Vitez zauzele skladište u Slimeima, s njima nisu sudjelovale postrojbe Armije BiH. Unatoč tome, Armija BiH traži podjelu zaplijenjenog oružja JA i to prema svojim kriterijima. Kada je to odbila hrvatska strana, Armija BiH svoje zahtjeve nastoji ostvariti silom.

Lipanj 1992.

U novome Travniku vojnici Armije BiH skidaju tradicionalnu hrvatsku zastavu s policijske postaje i pale je javno. Zbog toga borbe traju dva dana. U njoj gine nekoliko vojnika Armije BiH, a ranjeni su i neki vojnici HVO-a. U Gornjem Vakufu pripadnici Armije BiH napastuju časnu sestru, u Kožlićima kod Visokog ubijena su četiri civila.

15. lipnja 1992.

U Zagrebu i Sarajevu potpisana je Zajednička izjava predsjednika Republike Hrvatske dr. Franje Tuđmana i predsjednika Predsjedništva R Bosne i Hercegovine Alije Izetbegovića. U njoj se oba predsjednika slažu da diplomatsko-konzularna predstavništva dviju zemalja uzajamno pružaju pomoć i usluge građanima Republike Hrvatske i Republike Bosne i Hercegovine, u okviru svojih nadležnosti a u slučajevima kada su im predstavništva njihovih država nedostupna ili spriječena.

Srpanj 1992.

U Zenici tijekom srpnja 1992. pripadnici Armije BiH pale srpske kuće, a kao "slučajno" gorjeli su i hrvatski domovi. U jednoj takvoj akciji ubijena je jedna starica Hrvatica, koja je kasnije zaprežnim kolima dovezena u grad.

8. srpnja 1992.

Na temelju Zajedničke izjave od 15. lipnja 1992, Ministarstvo vanjskih poslova Republike Hrvatske i Ministarstvo za međunarodnu suradnju Republike Bosne i Hercegovine sklopili su Sporazum o međusobnoj pomoći u hitnim konzularnim uslugama u Helsinkiju.

19. srpnja 1992.

Predsjedništvo Republike Bosne i Hercegovine donijelo je Odluku o osnivanju Privremenog ureda Bosne i Hercegovine u Republici Hrvatskoj.

21. srpnja 1992.

Predsjednik Republike Hrvatske dr. Franjo Tuđman i predsjednik Predsjedništva Bosne i Hercegovine Alija Izetbegović potpisali su sporazum o prijateljstvu i suradnju dviju država. Zamjenici ministara vanjskih poslova dviju država dr. Miomir Žužul i Vlatko Kraljević potpisali su Sporazum o uspostavi diplomatskih odnosa između dviju država.

Na tom susretu dva predsjednika postigla su i dogovor o suradnji između HVO-a i Armije BiH da ne bi dolazilo do nerazumijevanja i sukoba. Nekoliko dana kasnije general Sefer Halilović na početku sastanka u Predsjedništvu Bosne i Hercegovine u prvoj rečenici kaže da ne priznaje nikakvu drugu vojsku osim Armije BiH.

13. kolovoza 1992.

Na inicijativu hrvatske strane u Metkoviću su se sastale delegacije Ministarstva unutarnjih poslova i Ministarstva obrane Republike Hrvatske s delegacijom Ministarstva unutarnjih poslova i HVO-a Bosne i Hercegovine.

Rujan 1992.

U New Yorku se sastaju predsjednici dr. Franjo Tuđman i Alija Izetbegović i potpisuju Sporazum o prijateljstvu i suradnji između dviju država.

23. rujna 1992.

Predsjednik dr. Franjo Tuđman imenuje dr. Zdravka Sančevića za prvog veleposlanika Republike Hrvatske u Bosni i Hercegovini.

Listopad 1992.

U selu Raduša, općina Uskoplje/Gornji Vakuf, iz zasjede su ubijena četiri časnika HVO-a.

27. listopada 1992.

Cyrus Vance i lord Owen, supredsjedatelji Međunarodne konferencije o bivšoj Jugoslaviji, u Ženevi nude trima stranama tekst "Ustavne strukture BiH".

30. listopada 1992.

Predsjednik dr. Franjo Tuđman uputio je predsjedniku Aliji Izetbegoviću pismo o provedbi sporazuma potpisanih u Zagrebu i New Yorku.

6. studenoga 1992.

Predsjednik dr. Franjo Tuđman upućuje pismo predsjedniku Aliji Izetbegoviću o proširenju suradnje, a koje sadrži i poziv za sastanak na vrhu na Brijunima predviđen za kraj godine.

16. studenoga 1992.

Vijeće sigurnosti UN-a prihvaća tekst "Ustavne strukture BiH" rezolucijom 787 čl. 1. To je osnova za pregovore o političkom rješavanju sukoba u Bosni i Hercegovini.

8./9. prosinca 1992.

Radna skupina Međunarodne konferencije za bivšu Jugoslaviju pozvala je u Ženevu sve tri strane na pregovore o nacrtu ustavnog rješenja i o kartama s "granicama" administrativnih jedinica. Zajednički sastanak nije održan.

17. prosinca 1992.

U zgradi Predsjedništva Bosne i Hercegovine u Sarajevu dr. Zdravko Sančević predao je vjerodajnice predsjedniku Aliji Izetbegoviću. Bio je to prvi strani diplomat koji je predao vjerodajnice predsjedniku Bosne i Hercegovine.

Prosinac 1992./siječanj 1993.

U Ženevi su Vance i Owen Hrvatima, Srbima i Muslimanima-Bošnjacima izložili svoj plan i karte teritorijalne podjele Bosne i Hercegovine na 10 provincija. Svakom narodu pripadaju tri provincije, a Sarajevo dobiva poseban status. Hrvatima bi pripale 3-odžačka, 8-mostarska i 10-travnička provincija, Srbima 2-banjalučka, 4-bijeljinska i 6-nevesinjska, a Muslimanima-Bošnjacima: 1-bihaćka, 5-tuzlanska i 9-zenička. Karta Bosne i Hercegovine je tako podijeljena na 10 provincija i otisnuta je u novinama "Trn" broj 27. od 15. siječnja 1993. godine na 3. strani.

U skladu s tim ministar obrane u vladi Bosne i Hercegovine donosi zapovijed da se obrambene snage u provincijama 1, 5 i 9 stave pod vodstvo štaba Armije BiH, a obrambene snage u provincijama 3, 8 i l0 pod nadzor HVO-a.

2. siječnja 1993.

Vijeće sigurnosti neznatno je izmijenilo već usvojeni tekst Ustavne strukture Bosne i Hercegovine i unijelo dodatne točke u zemljovidu predložene podjele na pokrajine, što je izneseno u Ustavnim principima za Bosnu i Hercegovinu.

4. siječnja 1993.

Vance-Owenov sporazum o miru u Bosni i Hercegovini potpisan je u Ženevi.

8. siječnja 1993.

Otpravnik poslova Veleposlanstva Bosne i Hercegovine u Zagrebu Neven Kulenović razgovarao je s dr. Stankom Nickom, glavnim savjetnikom Ministarstva vanjskih poslova Republike Hrvatske, o postupku sklapanja i izvršavanja međunarodnih ugovora.

12. siječnja 1993.

U Lužanima, općina Uskoplje-Gornji Vakuf, ubijen je i masakriran veći broj hrvatskih civila.

19. siječnja 1993.

Ministarstvo vanjskih poslova Republike Bosne i Hercegovine akreditiralo je Biseru Turković za izvanrednog i opunomoćenog veleposlanika u Republici Hrvatskoj.

Istog i sljedećeg dana delegacija Skupštine Bosne i Hercegovine na čelu s Mirom Lazićem, predsjednikom, posjetila je Republiku Hrvatsku. Goste je primio dr. Žarko Domljan, predsjednik Odbora za vanjsku politiku Zastupničkog doma Sabora Republike Hrvatske.

Usprkos tim diplomatskim potezima postrojbe Armije BiH u siječnju 1993. godine ubijaju hrvatske civile i vojnike HVO-a. U Bistrici, upćina Ukoplje/Gornji Vakuf, ubijena su tri civila u Kaćunima, općina Busovača, iz zasjede smrtno su stradala četiri vojnika HVO-a, u Dusini, općine Zenica, pobijeno je 10 civila, a u Gustom Grabu, općina Busovača, ubijeno je i masakrirano pet civila u dobi između 70 i 80 godina života.

Veljača 1993.

U ovome mjesecu postrojbe Armije BiH čine nasilje nad hrvatskim civilima i neke svirepo ubijaju. Tako su 8. veljače u Nadiocima, općina Vitez, ubijena tri civila, a 7. i 22. veljače u Bojski, općina Bugojno, smrtno su stradala četiri civila.

12. veljače 1993.

U pismu Aliji Izetbegoviću dr. Franjo Tuđman zahvaljuje se za odgovor od 6. studenoga 1992. godine kojim se predsjednik Izetbegović slaže s prijedlogom predsjednika dr. Tuđmana o uspostavljanju gospodarske i druge suradnje.

Ožujak 1993.

Iako još nema izravnih ratnih sukoba s HVO-om Armija BiH u Gučoj Gori (Travnik) iz zasjede ubija dva vojnika HVO-a. U konjičkom kraju postrojbe Armije BiH su ubili četiri uhićena vojnika HVO-a. (Gostovići) i četiri civila između 70 i 80 godina života (Orlište) i to istog dana 23. ožujka.

17. ožujka 1993.

Predstavnici Ministarstva vanjskih poslova Republike Hrvatske razgovarali su s otpravnikom poslova u Veleposlanstvu Bosne i Hercegovine u Zagrebu, Nevenom Kulovićem o statusu Ureda Bosne i Hercegovine u Republici Hrvatskoj.

25. ožujka 1993.

Dva dana nakon zločina u Orlištu i Gostovićima Bisera Turković veleposlanica Bosne i Hercegovine u Republici Hrvatskoj, predala je vjerodajnice predsjedniku dr. Franji Tuđman.

Taj dan privremeni Ured Vlade Bosne i Hercegovine u Zagrebu, koji je djelovao na prijedlog Bosne i Hercegovine prestao je s radom. A predsjednik dr. Franjo Tuđman i predsjednik Predsjedništva Alija Izetbegović potpisali su Zajedničku izjavu o nužnoj suradnji između dvije države.

Travanj 1993.

U ovome mjesecu postrojbe Armije BiH počinile su mnogo strahovitih zločina nad hrvatskim civilima i zarobljenim vojnicima HVO-a. Uništavali su čitava sela, rušeni su sakralni objekti, val izbjeglica zahvatio je hrvatsko pučanstvo s područja općina Zenica, Konjic, Vitez, Busovača, Kiseljak, Jablanica, Fojnica i Travnik. U Trusini (Konjic) ubijene i masakrirane su 22 osobe, u Putišu (Busovača) oko 60 osoba, u Sušnju (Zenica) preko 3o civila i zarobljenih vojnika HVO-a, u Miletićima (Travnk) masakrirano je pet civila.

2. travnja 1993.

Veleposlanica Bosne i Hercegovine u Republici Hrvatskoj Bisera Turković bila je u nastupnom posjetu kod predsjednika Sabora Stipe Mesića.

14. travnja 1993.

Na povratku iz Saudijske Arabije predsjednik Predsjedništva Bosne i Hercegovine Alija Izetbegović u zagrebačkoj zgradi Veleposlanstva Bosne i Hercegovine sastao se s R. Bartholomewom, posebnim izaslanikom SAD-a na mirovnim pregovorima o Bosni i Hercegovini.

18. travnja 1993.

Poslije višestrukih sukoba postrojbi HVO-a i Armije BiH Mate Boban i Alija Izetbegović objavili su priopćenje o hrvatsko-muslimanskim odnosima.

20. travnja 1993.

Generali Sefer Halilović i Milivoj Petković, zapovjednici Armije BiH i HVO-a u Zenici su potpisali sporazum o obustavi vatre između dviju vojski.

24. travnja 1993.

Lord Owen, supredsjedatelj Međunarodne konferencije o bivšoj Jugoslaviji i predsjednik Republike Hrvatske dr. Franjo Tuđman sazvali su sastanak u Zagrebu na kojemu su Alija Izetbegović i Mate Boban potpisali 25. travnja Zajedničku izjavu o trenutačnom prekidu sukoba. Svjedok potpisivanja bio je predsjednik dr. Franjo Tuđman. Zajednička izjava imala je svoj dodatak, kojega su potpisali Sefer Halilović i Milivoj Petković, a u njemu se nalazi Ustrojstvo zapovjedništva Armije BiH i HVO-a.

28. travnja 1993.

Predsjednik dr. Franjo Tuđman posjetio je Tursku. Tu je dogovoreno osnivanje zajedničke tursko-hrvatske misije dobre volje, da bi se ocijenilo stanje među hrvatskim i muslimansko-bošnjačkim zajednicama u Bosni i Hercegovini i obnovilo međusobno povjerenje.

Svibanj 1993.

Ratni sukob između Armije BiH i HVO-a se razbuktava, a ratnih žrtava i žrtava genocida je sve više. Hrvatski civili i zarobljeni vojnici smrtno stradavaju na području općine Kiseljak, Busovača, Konjic, a u Kazagićima je ubijeno 14 civila (Kiseljak), u Pazićima (Busovača) pet civila, u Zaslivlju (Konjic) masakr su doživjele tri osobe.

2. svibnja 1993.

U Ateni je održan sastanak na vrhu, a na njemu je sklopljen "konačan sporazum" o mirovnom planu za Bosnu i Hercegovinu. Dva dokumenta mirovnog plana potpisuje vođa Srba Radovan Karadžić uz uvjet da to prihvati samoproglašeni "parlament Srba u Bosni i Hercegovini" sazvan za 5. svibnja. Sudionici toga sastanka su grčki premijer C. Mitsotakis, lord Owen i Cyrus Vance, supredsjedatelji Međunarodne konferencije, glavni čelnici iz Bosne i Hercegovine, Alija Izetbegović i Mate Boban, ruski izaslanik Vitalij Čurkin i američki izaslanik R. Bartholomew, predsjednici dr. Franjo Tuđman, Slobodan Milošević, Miomir Bulatović i Dobrica Ćosić.

3. svibnja 1993.

U sjevernoj Hercegovini i srednjoj Bosni boravi višestranačko parlamentarno poslanstvo Sabora Republike Hrvatske i prekida svoju misiju dobre volje zbog najnovijih sukoba Armije BiH i HVO-a. UNPROFOR nije mogao garantirati sigurnost hrvatskom saborskom izaslanstvu, a dva dana ranije stigla je pismena suglasnost predsjednika Alije Izetbegovića i potpora Veleposlanstva Bosne i Hercegovine u Zagrebu.

5. srpnja 1993.

Na Palama zasjeda samoproglašeni "parlament Srba u Bosni i Hercegovini", koji prihvaća mirovni plan za Bosnu i Hercegovinu uz devet uvjeta i odlučuje da se prijedlog stavi na referendum zakazan za 15. svibnja 1993.

7. svibnja 1993.

Predsjednik Hrvatske zajednice Herceg-Bosne Mate Boban upućuje pismo glavnom tajniku UN-a B.B. Ghaliju o širenju muslimansko-bošnjačke agresije na hrvatski narod na prostorima koji povijesno pripadaju hrvatskom narodu.

9/10. svibnja 1993.

Vijeće sigurnosti UN-a prihvaća Zajedničku izjavu o Bosni i Hercegovini a u povodu nedavnih sukoba u Mostaru.

10. svibnja 1993.

Predsjednik dr. Franjo Tuđman upućuje poruku predsjedniku Aliji Izetbegoviću i Mati Bobanu o neodgodivom prekidu svih sukoba. U tom pismu on osuđuje oružane sukobe između Hrvata i Muslimana-Bošnjaka bez obzira koja ih je strana prouzročila i poziva na suradnju u borbi protiv srpskog agresora.

Isti dan potpisan je Sporazum o prekidu vatre u Mostaru između Alije Izetbegovića i Mate Bobana.

11. svibnja 1993.

Održana je sjednica Vijeća obrane i nacionalne sigurnosti Republike Hrvatske na kojoj su razmatrani ponovljeni sukobi između postrojbi Armije BiH i HVO-a. U priopćenju se iznose stavovi o tim zbivanjima. Predsjednik Vlade Bosne i Hercegovine Mile Akmadžić upućuje pismo Vijeću sigurnosti UN-a, glavnom tajniku B.B. Ghaliju, lordu Owenu i Stoltenbergu, kao i sredstvima javnog priopćavanja.

12. svibnja 1993.

U Međugorju se sastaju Milivoj Petković i Sefer Halilović uz nazočnost generala P. Morillona i tu izražavaju svoju volju da se uspostavi mir. U postignutom sporazumu se jamči potpuna sloboda kretanja UNPROFOR-a i za opskrbu obiju strana. Predstavnici Ministarstva vanjskih poslova Republike Hrvatske priređuju prijam za diplomatski kor u Republici Hrvatskoj i na njemu se, uz ostalo, govori o hrvatskoj politici u Bosni i Hercegovini te o sukobu Armije BiH i HVO-a.

17. svibnja 1993.

U Zagrebu počinje raditi hrvatsko-turska misija dobre volje. Na čelu misije su potpredsjednik Vlade Republike Hrvatske Vladimir Šeks i turski veleposlanik u Republici Hrvatskoj Mustafa Askin. Članove misije primio je prof. dr. Zdenko Škrabalo, ministar vanjskih poslova Republike Hrvatske.

18. svibnja 1993.

U Međugorju se postiže sporazum o uspostavi mira. Sastanku su nazočni predsjednik dr. Franjo Tuđman, Mate Boban, Mile Akmadžić, Franjo Boras, Milivoj Petković, predsjednik Alija Izetbegović, dr. Haris Silajdžić, Rusmir Mahmutčehajić, Safer Halilović, supredsjedatelji lord Owen i Stoltenberg i Niels Halveg Peterson, predsjedatelj Ministarskog vijeća Europske unije.

20. svibnja 1993.

U Međugorju boravi hrvatsko-turska misija dobre volje na čelu s veleposlanicom Biserom Turković i u pratnji službenih predstavnika hrvatske i muslimansko-bošnjačke strane. Tu su se sastali s dr. Jadrankom Prlićem, novoimenovanim predsjednikom Vlade Bosne i Hercegovine.

23. svibnja 1993.

Tursko-hrvatska misija dobre volje izdaje zajedničku izjavu. Članove misije u Zagrebu prima predsjednik dr. Franjo Tuđman. Predsjednik dr. Tuđman brzojavno čestita blagdan Kurban-Bajrama dr. Štefki ef. Omerbašiću, predsjedniku Mašihata Islamske zajednice za Hrvatsku i Sloveniju. Mate Boban upućuje pismo Aliji Izetbegoviću u povodu najnovijih događaja u Sarajevu.

Lipanj 1993.

Sukob Armije BiH i HVO-a u Lašvanskoj dolini doživljava vrhunac. Nadmoćnije tehnički i jače brojčano snage Armije BiH sve čine da zauzmu prostore tamošnjih Hrvata i da ih protjeraju s njih. U toj paklenoj borbi Hrvati ginu kao vojnici u obrani svojih domova. Na okrutan način postrojbe Armije BiH etnički čiste hrvatska sela, ubijaju zarobljene vojnike HVO-a i civile. Stravični zločini su počinjeni nad hrvatskim civilima i zarobljenim vojnicima u općini Travnik i Zenica pa je tako u Šušnju ubijeno 17 civila, u Bikošima 30 civila i zarobljenih vojnika HVO-a, u Čuklama 9 nenaoružanih i 10 naoružanih civila, a u Vitezu je granata pokosila 8 djece u igri. Strahovito stradavaju Hrvati u opčini Kakanj, Novom Travniku, Rami/Prozoru, Busovači, Kiseljaku.

4. lipnja 1993.

Vijeće sigurnosti UN-a donosi Rezoluciju 836,38. po redu, o sukobima u Bosni i Hercegovini.

5. lipnja 1993.

Predsjednik Odjela obrane HVO-a HZ Herceg-Bosne Bruno Stojić upućuje pismo lordu Owenu, Stoltenbergu, C. Thornberryju, Ph. Morillonu, Aliji Izetbegoviću i Seferu Haliloviću u kojem upozorava na težak položaj Hrvata u travničkoj općini.

7. lipnja 1993.

Zbog teškog stanja u Travniku Mate Boban piše supredsjedateljima Međunarodne konferencije za bivšu Jugoslaviju, UNPROFOR-u, State Departmentu, Aliji Izetbegoviću i Veleposlanstvu Bosne i Hercegovine u Republici Hrvatskoj.

8. lipnja 1993.

General Sefer Halilović je smijenjen s položaja zapovjednika Armije BiH i na njegovo mjesto imenovan je tada pukovnik Rasim Delić.

9. lipnja 1993.

Ministarstvo vanjskih poslova Bosne i Hercegovine uputilo je poruku Ministarstvu vanjskih poslova Republike Hrvatske preko Veleposlanstva Bosne i Hercegovine u Zagrebu. Veleposlanica Bisera Turković je razgovarala s predsjednikom Ureda Predsjednika Republike Hrvatske dr. Jurom Radićem. Izraženo je žaljenje zbog najnovijih događaja u travničkoj općini i naglašeno je da su informacije s kojima raspolaže Vlada Bosne i Hercegovine o tamošnjem stanju različite od onih koje je iznijela Hrvatska. Predlaže se osnivanje komisije koja će uz suradnju s UNPROFOR-om izići na teren i utvrditi činjenice, te o tome izvijestiti obje vlade i javnost.

10. lipnja 1993.

Stranka demokratske akcije Hrvatske upućuje otvoreno pismo Aliji Izetbegoviću i Mati Bobanu u kojemu traži da u Ženevi dođe do otvorenih i prijateljskih razgovora o zajedničkoj borbi protiv srpskog agresora kao stvarnog neprijatelja. Pismo je potpisao predsjednik SDAH dr. Šemso Tanković. Telefonom su razgovarali predsjednik Sabora Stipe Mesić i predsjednik Alija Izetbegović, koji je isti dan stigao u Zagreb.

12. lipnja 1993.

Iz Mostara preko Splita u inozemstvo evakuirano je 27 ranjnih vojnika Armije BiH. Pothvat je učinjen na inicijativu hrvatsko-turske misije dobre volje te na poticaj predsjednika Republike Hrvatske dr. Franje Tuđmana i predsjednika R Turske S. Demirela, a uz pomoć španjolskog bataljuna UNPROFOR-a iz Međugorja. Humanitarnom akcijom koordiniralo je Ministarstvo vanjskih poslova Republike Hrvatske i Veleposlanstvo Republike Hrvatske u Bosni i Hercegovini na čelu s hrvatskim veleposlanikom dr. Zdravkom Sančevićem.

13. lipnja 1993.

Predsjedništvo Bosne i Hercegovine u Ženevi izdaje naredbu za prekid sukoba između Armije BiH i HVO-a u srednjoj Bosni. Iz Ureda predsjednika HZ Herceg-Bosne Mate Bobana upućeno je pismo Svjetskoj konferenciji o ljudskim pravima u Beču.

Srpanj 1993.

U srpnju svoj egzodus i tragediju doživjeli su bugojanski i jablanički Hrvati. Postrojbe Armije BiH na području općine Bugojno, osobito u samom gradu počinile su strašne zločine nad hrvatskim civilima i zarobljenim vojnicima HVO-a. Još ni danas se ne zna sudbina 21 uglednog bugojanskog Hrvata. Mnogi su trpjeli velike muke i ponižavanja u nekoliko bugojanskih zatvora i logora, a 16.000 bugojanskih civila je krenulo u izbjeglištvo. Stratišta Hrvata bila su u Vrbanji, Glavici, Odžaku, Goruši, Vučipolju, Gračanici u kojoj je ubijeno 17 civila, sve u bugojanskoj općini. U općini Jablanica, u selu Doljani ubijeno je 8 civila i 29 vojnika HVO-a.

2. srpnja 1993.

Vijeće obrane i nacionalne sigurnosti Republike Hrvatske u svom priopćenju  upućuje apel Predsjedništvu i Vladi Bosne i Hercegovine da odmah obustave napade Armije BiH protiv HVO-a i nezaštićenog hrvatskog civilnog pučanstva.

10. srpnja 1993.

Hrvatsko i bosanskohercegovačko izaslanstvo sastaju se u Makarskoj i potpisuju Sporazum o slobodnoj dostavi humanitarne pomoći za cijelo područje Bosne i Hercegovine, koje kontroliraju Armija BiH i HVO uz nazočnost svih međunarodnih humanitarnih organizacija. U hrvatskom izaslanstvu su potpredsjednik Vlade i ministar vanjskih poslova dr. Mate Granić, pomoćnik ministra vanjskih poslova dr. Ivo Šimonović, predsjednik Ureda za prognanike i izbjeglice dr. Adalbert Rebić i hrvatski veleposlanik u Sarajevu dr. Zdravko Sančević, a u izaslanstvu Vlade Bosne i Hercegovine potpredsjednik Hadžo Efendić, ministar trgovine Husein Ahmović, Mate Boban, predsjednik HZ Erceg - Bosne i Bisera Turković, veleposlanica Bosne i Hercegovine u Republici Hrvatskoj.

27. srpnja 1993.

David Owen i Thorvald Stoltenberg, supredsjedatelji Međunarodne konferencije o bivšoj Jugoslaviji, započeli su u Ženevi seriju bilateralnih razgovora o Bosni i Hercegovini.

28. srpnja 1993.

U Ženevi su se dogovorili čelnici triju strana u Bosni i Hercegovini da će svojim snagama narediti hitan prekid vatre. To je izjavio glasnogovornik supredsjedatelja Međunarodne konferencije o bivšoj Jugoslaviji John Mills. Dogovor su postigli Alija Izetbegović, Mate Boban i Radovan Karadžić.

Kolovoz 1993.

U kolovozu 1993. godine jenjavaju ratni sukobi između Armije BiH i HVO-a. Otvara se novi front sukoba na žepačkom području. Posljedica toga je ubijenih 15 civila u selu Kiseljak, općina Žepče.

3. kolovoza 1993.

U Ženevi započeo četvrti zajednički sastanak šestorice vođa delegacija na mirovnim pregovorima o Bosni i Hercegovini. Na sastanku su bili dr. Franjo Tuđman, Slobodan Milošević, Alija Izetbegović, Miomir Bulatović, Radovan Karadžić i Mate Boban. Pregovori su prekinuti 10. kolovoza radi srpske opsade Sarajeva.

16. kolovoza 1993.

Predsjednik Alija Izetbegović prijeti ako humanitarne organizacije ne uđu u Mostar da neće "sudjelovati u bileteralnim pregovorima" s delegacijom Mate Bobana, predstavnikom bosansko-hercegovačkih Hrvata. Prijetnja Alije Izetbegovića je bila sadržana u njegovom pismu posrednicima Europske zajednice i UN-a, lordu Owenu i Stoltenbergu, a predočena je novinarima nakon ponovnog nastavka ženevskih pregovora. "Zahtijevamo da UNPROFOR, Visoko povjerenstvo UN-a za izbjeglice (UNHCR) i Međunarodni odbor Crvenog križa (ICRC) da uđu u Mostar i druga mjesta u Hercegovini kako bi se stanovništvu dostavila neophodna pomoć" stajalo je u pisanoj prijetnji.

17. kolovoza 1993.

U emisiji "Slikom na sliku" HTV-a Mate Boban, vođa izaslanstva bosanskohercegovačkih Hrvata na ženevskim pregovorima izjavio je da su "u ponedjeljak predstavnici Muslimana-Bošnjaka i Srba pristali na pregovore, i to na obećavajući način". "G. Izetbegović je počeo priznavati republike Bosne i Hercegovine kao sastavnice Unije Bosne i Hercegovine" nastavio je Mate Boban i rekao da će se "Sarajevo privremeno utemeljiti kao distrikt dok se ne uspostave uvjeti za razgraničenje". Boban je nadalje rekao da je Alija Izetbegović dan ranije odbio razgovarati s hrvatskim izaslanstvom dok se u Mostaru "ne opservira sveukupnost situacije", a zatim dodao kako je na te riječi upoznao prisutne s napadima Armije BiH na Hrvate. Upitan da li razmišlja da nastavak pregovora uvjetuju prestankom napada na Hrvate Boban je kazao da "od prvoga dana, a posebno sada kad je kranje vrijeme, drži da se sve prepreke mogu otkloniti političkim pregovorima i uspostavom republika u Bosni i Hercegovini". O budućnosti pregovora je izjavio: "Muslimanska i hrvatska strana održat će bilateralni susret, a pregovarat će se o sveobuhvatnosti muslimansko - hrvatskog odnosa uzimajući u obzir vezanost muslimankih potreba za hrvatsku državu i suodnose s Hrvatima".

19. kolovoza 1993.

U Ženevi čelnici tri naroda nastavljaju pregovore o miru uz sudjelovanje predsjednika dr. Tuđmana, Miloševića i Bulatovića. Predsjednik Izetbegović napustio je mirovne pregovore u Ženevi, a njegovi pomoćnici su izjavili da će se sutra vratiti. Na konferenciji za novinare Izetbegović je kazao da "nikakav napredak" nije postignu u gotovo pet sati razgovora. On je napustio sastanak nakon jednog sata. Muslimansko-bošnjačka strana optužila je supredjedatelje da je već napravljen plan o podjeli Sarajeva, dok su oni odbili to s obrazloženjem da nisu činili pritisak u svrhu podjele Sarajeva.

29. kolovoza 1993.

Predsjednik dr. F. Tuđman primio je na Brijunima muslimansko-bošnjačkog prvaka iz bihaćke krajine Fikreta Abdića. Razgovaralo se o potrebi pronalaženja novih mogućnosti suradnje između HR Herceg-Bosne i Muslimanske Republike u Bosni i Hercegovini, odnosno hrvatskog i muslimansko-bošnjačkog naroda u cjelini, a posebno u Republici Hrvatskoj.

31. kolovoza 1993.

U Ženevi razgovaraju predsjednici Tuđman i Milošević, a zatim predsjednik Tuđman i predsjednik HR Herceg-Bosne Mate Boban s  muslimansko-bošnjačkom delegacijom, koju je vodio predsjednik Alija Izetbegović. Predsjednik dr. Tuđman je izjavio: "Razgovarali smo o rješenju krize u Bosni i Hercegovini, o prihvaćanju ili neprihvaćanju paketa koji su predložili supresjedatelji... Srpska i hrvatska strana ga prihvaćaju, a muslimanska ima primjedaba koje dobrim dijelom vraćaju konferenciju, ako ne na potpuno početne osnove, onda otvara ona pitanja o kojima se dugo raspravljalo".

Rujan 1993.

Ovaj mjesec obilježen je daljnjim ratnim sukobima između Armije BiH i HVO-a. Oružane snage hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini (HVO) samo brane hrvatsko pučanstvo i njihove domove. Postrojbe Armije BiH nastavljaju s ubijanjem i masakriranjem civilnog stanovništva i zarobljenih vojnika HVO-a, uništavaju hrvatske domove i gospodarske zgrade, oskvrnjuju i uništavaju crkve, groblja, župne kuće. Teške zločine počinile su postrojbe Armije BiH u Brdu - Zabilju (Vitez), gdje je ubijeno devet zarobljenih vojnika HVO-a i četiri civila, u Grabovici (Mostar) masakrirana su 32 civila, u Vrbicama (Zavidovići) poginulo je šest civila, a u Uzdolu (Rama/Prozor) 29 civila i 12 vojnika HVO-a.

1. rujna 1993.

Prema izjavi predsjednika Tuđmana mirovna konferencija u Ženevi je prekinuta nakon što su predstavnici muslimansko-bošnjačke strane postavili takve zahtjeve koje druge dvije strane nisu mogle prihvatiti. "Muslimansko vodstvo iznova je postavilo takve zahtjeve, koji su ostali za daljnju raspravu" kazao je dr. Tuđman dodajući kako nema nikakve svrhe da se konferencija nastavi, i po mišljenju sudionika i supredsjedatelja.

2. rujna 1993.

Pod pokroviteljstvom UNPROFOR-a u Međugorju nastavljeni su pregovori između hrvatske i muslimansko-bošnjačke strane o evakuaciji ranjenika. U pregovorima sudjeluju liječnici iz dva naroda.

14. rujna 1993.

Predsjednik dr. Franjo Tuđman počeo je razgovore s predsjednikom Alijom Izetbegovićem u Ženevi kako bi pokušali ukloniti neke prepreke, koje su početkom ovoga mjeseca dovele do prekida pregovora o Bosni i Hercegovini. Nakon pregovora dva predsjednika su potpisala zajedničku deklaraciju.

17. rujna 1993.

U Ministarstvu vanjskih poslova Republike Hrvatske održan je prvi sastanak Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine, koje su vodili ministri vanjskih poslova dr. Mate Granić i dr. Haris Silajdžić. Oni su imenovani osobnim povjerenicima predsjednika Tuđmana i Izetbegovića. Sastanak su vodili ministri Granić i Silajdžić a na njemu su sudjelovali i članovi pet radnih skupina što su ih imenovale dvije strane u svrhu provođenja mjera i aktivnosti predviđenih Zajedničkom deklaracijom.

24. rujna 1993.

U Zagrebu predsjednik dr. F. Tuđman primio je Hikmeta Cetina, ministra vanjskih poslova Turske. U razgovorima sudjeluju dr. Mate Granić, dr. Haris Silajdžić, veleposlanici dr. Zdravko Sančević, Hidajet Biščević, Yukusel Soylemez, Bisera Turković i Tufan. U Ministarstvu vanjskih poslova Republike Hrvatske sastali su se ministri Granić, Silajdžić i Cetin, a nazočni su veleposlanici Sančević, Bišćević, Soylomez i Hajrudin Somun. Razgovaralo se o hrvatsko - muslimansko-bošnjačkim odnosima u svijetu provođenja Zajedničke deklaracije, koju su 14. rujna u Ženevi potpisali predsjednici Tuđman i Izetbegović.

Listopad 1993.

Sve je manje izravnih ratnih sukoba između Armije BiH i HVO-a, ali su incidenti česti. Mnoge pojave nagoviještaju napadaje postrojbi Armije BiH na vareško područje, zadnju oazu mira između dvije vojske. Oko vareškog sela Duboštica 18, listopada masakrirano je više civila, a selo Kopijari, u vareškoj općini i župi Kraljeve Sutjeske, istog dana doživjelo je tragediju. Selo je opljačkano i spaljeno i masakrirano je više hrvatskih civila. Nekoliko dana kasnije u Rastovcima, općina Novi Travnik ubijeno je sedam civila i u Gorici, općina Bugojno, također sedam civila.

7. listopada 1993.

Ministarstvo vanjskih poslova Republike Hrvatske priopćilo je da je u nastavku intenzivnih dogovora oko provedbe Zajedničke deklaracije predsjednika Tuđmana i Izetbegovića održan sastanak radne skupine za obnovu i jačanje povjerenja između dva naroda. Sastanak su vodili ministri dr. Mate Granić, i dr. Haris Silajdžić, a nazočan je bio i dr. Jadranko Prlić, predsjednik Vlade Bosne i Hercegovine. Delegacije su se dogovarale o konkretnom planu akcije za obostrano puštanje svih zatočenika, slobodnom kretanju humanitarnih konvoja i drugim humanitarnim pitanjima.

21. listopada 1993.

Prihvaćajući načela Londonske konferencije i uzimajući u obzir rješenja koja su predložena na mirovnoj konferenciji u Ženevi o ustavnom uređenju Unije Bosne i Hercegovine, predsjednik Hrvatske Republike Herceg-Bosne Mate Boban i predsjednik Autonomne pokrajine Zapadna Bosna Fikret Abdić, nakon višesatnih razgovora u Zagrebu, potpisali su zajedničku izjavu u cilju okončanja svih sukoba na području Unije Bosne i Hercegovine.

Studeni 1993.

Jake snage Armije BiH osvajaju područje vareške općine. Vareški Hrvati doživljavaju svoj najveći tragični egzodus u povijesti. Time je pala posljednja hrvatska enklava pod nadzor muslimansko-bošnjačke vojne i civiln3e vlasti. Postrojbe Armije BiH okupirale su teritorij veći od 5000 kvadratnih km, koji je bio pod nadzorom HVO-a.

Sada muslimanko-bošnjačka većina naseljava većinu industrijskih gradova - Tuzlu, Zenicu, Sarajevo, Konjic, Bugojno, Travnik, Kakanj, Vareš i dio Mostara. Muslimani-Bošnjaci drže u svojim rukama najveći dio kapaciteta vojne proizvodnje, osim što su pod kontrolom HVO-a postrojenja vojne industrije u Vitezu.

Veliki broj Muslimana-Bošnjaka, koje su Srbi protjerali iz istočne Bosne naselilo se u središnjem dijelu Bosne i Hercegovine. Taj priljev stanovništva ojačao je brojčano i postrojbe Armije BiH. Prognani i izbjegli traže životni prostor i silom oduzimaju Hrvatima njihovu zemlju, kuće, domove i progone ih u zapadnu Hercegovinu, Hrvatsku i cijelu Europu. Etničko čišćenje hrvatskih prostora je u punom zamahu, na tom području uspostavlja se muslimansko-bošnjačka i civilna vlast, a preostali Hrvati su građani drugog reda, bez političkih prava, građanskih sloboda i mogućnosti rada.

Armija BiH sada kontrolira najpovoljnije prirodne komunikacije u Bosni i Hercegovini i to: prijevoj Ivanovo sedlo na komunikaciji Konjic-Tarčin; prijevoj Rastovo na komunikaciji Uskoplje/Gornji Vakuf-Novi Travnik; prijevoj Mošuljsko sedlo na komunikaciji Tuzla-Kladanj i Vrandučku klisuru kao ključnu točku za komunikaciju dolinom rijeke Bosne.

Pod kontrolu Armije BiH došli su i važni operativno - strateški pravci u Bosni i Hercegovini i to: pravac Sarajevo-Zenica-Travnik, a on ima ključni značaj kao demografski, ekonomski i prometni potencijal i položaj; pravac Sarajevo-Olovo-Tuzla i pravac Sarajevo-Jablanica-Mostar. Kontrolom ova tri strateško operativna pravca Armija BiH je stekla prednost u središnjem dijelu Bosne i Hercegovine na pravcu Mostar-Sarajevo-Zenica-Tuzla.

Studeni 1993. godine ostat će zapamćen i po teškim zločinima postrojbi Armije BiH nad hrvatskim pučanstvom. Vareško selo Borovica je u doslovnom smislu sravnjeno s zemljom po teoriji opržene zemlje. Sve kuće, crkva i župni dvor su opljačkani i spaljeni, a sedam je ljudi ubijeno, šest civila i jedan ranjeni vojnik HVO-a. Kasnije će sarajevski tisak sramotno pisati da su taj zločin Hrvati počinili sami sebi. U Fojnici su okrutno iz neposredne blizine ubijena dva bosanska franjevca.

12. studenoga 1993.

General-pukovnik Ante Roso imenovan je novim zapovjednikom glavnog stožera HVO-a umjesto generala-bojnika Slobodana Praljka. To je učinjeno temeljem zapovijedi Mate Bobana i nakon imenovanja u Vladi HR Herceg-Bosne.

Taj dan u Sarajevu Mate Granić, dr. Haris Silajdžić i turski ministar Hikmet Cetin potpisuju zajedničku deklaraciju o neodgodivom prekidu vatre između Armije BiH i HVO-a i o povratku povjerenje između dva naroda u Bosni i Hercegovini. Deklaracija je potpisana u Sarajevu i dr. Mate Granić bio je prvi hrvatski ministar koji je posjetio Bosnu i Hercegovinu od početka neprijateljstava u travnju 1992. godine.

18. studenoga 1993.

Tri zaraćene strane sastale su se u Ženevi na poziv Sadako Ogate s namjerom da se dobiju jamstva za nesmetan pristup i sigurnost humanitarnih konvoja i ukupne aktivnosti UNHCR-a u Bosni i Hercegovini. Potpisana je zajednička deklaracija.

24. studenoga 1993.

Potpisan Sporazum o slobodnom prolazu humanitarnih konvoja između Armije BiH i HVO-a.

28. studenoga 1993.

Fikret Abdić uputio je Prosvjedno pismo premijeru Republike Hrvatske Nikici Valentiću odbijajući optužbe da srpsku vojsku opskrbljuje oružjem i hranom.

29. studenoga 1993.

U Ženevi je održana Konferencija o bivšoj Jugoslaviji, a na njoj su bili nazočni i predstavnici triju naroda u Bosni i Hercegovini.

Prosinac 1993.

Ovaj mjesec bit će zabilježen u povijesti Bosne i Hercegovine po teškom muslimansko-bošnjačkom zločinu nad hrvatskim civilima i zarobljenim vojnicima u Križančevu Selu, općina Vitez, kada su ubijene 74 osobe u jednoj stravičnoj noći.

12. prosinca 1993.

Ženevski pregovori doživljavaju neuspjeh kao i nastavak pregovora između predstavnika bosanskih Srba i i Muslimana-Bošnjaka. Zato lord Owen i Stoltenberg, supredsjedatelji mirovne konferencije predlažu novi sastanak s predstavnicima triju naroda u Bosni i Hercegovini u Solunu a uz nazočnost predsjednika dr. Tuđmana i Miloševića. Inicijativu za sastanak je dala Grčka, ali se od nje odustalo poslije razgovora s Miloševićem.

14. prosinca 1993.

Dr. Mate Granić, potpredsjednik Vlade i ministar vanjskih poslova Republike Hrvatske upućuje pismo dr. Harisu Silajdžiću, predsjedniku Vlade Bosne i Hercegovine i generalu Jeanu Cotu, zapovjedniku UNPROFOR-a, kojim moli omogućavanje slobodnog prolaza humanitarnom konvoju Bijeli put za Novu Bilu i Maglaj u skladu sa sporazumom iz Ženeve i potpisanom Zajedničkom izjavom.

15. prosinca 1993.

Nastavljeni pregovori u Ženevi između sukobljenih strana u Bosni i Hercegovini. Isti dan Predsjedništvo Bosne i Hercegovine ukinulo je samostalnost HVO. Postrojbe HVO-a koje su se još borile zajedno s Armijom BiH ubuduće će biti dio Armije BiH bez samostalnog zapovjedništva.

Siječanj 1994.

Nastavljaju se politički pregovori, a ratni sukobi se smanjuju. Postrojbe Armije BiH i dalje čine teške zločine nad Hrvatima u općinama Vitez, Maglaj i Zavidovići. Najteži zločin je počinjen u Buhinim kućama, općina Vitez, kada su vojnici Armije BiH ubili 26 civila i zarobljenih. vojnika HVO-a.

1. siječnja 1994.

Na samu Novu Godinu Alija Izetbegović, predsjednik Predsjedništva upućuje otvoreno pismo predsjedniku dr. Franji Tuđmanu.

4. siječnja 1994.

U Beču su se sastali dr. Mate Granić i dr. Haris Silajdžić kao posebni izaslanici predsjednika dr. Tuđmana i Izetbegovića. Oni su razmatrali provedbu Zajedničke izjave dane u Ženevi u rujnu 1993. Hrvatski intelektualci Muslimani uputili su pismo predsjednicima Tuđmanu i Izetbegoviću u kojem ističu da je "posljednji čas za prekid borbi"

5. siječnja 1994.

U Beču su nastavljeni pregovori dr. Silajdžića i dr. Granića o prekidu sukoba između dva naroda u Bosni i Hercegovini, zamjeni zarobljenika, dopremi humanitarne pomoći stanovništvu, pokušaju vojnog primirja, pitanju unutarbosanske granice i muslimansko-bošnjačkog izlaska na more. Razgovorima su nazočni lord Owen i Stoltenberg i hrvatski veleposlanici u Beču i Ankari Ivan Brnelić i Hidajet Biščević. Na završetku je zaključeno da se u Bonnu 8. siječnja 1994. održi sastanak predsjednika Tuđmana i Izetbegovića. Objavljena je i zajednička izjava dr. Granića i dr. Silajdžića.

7. siječnja 1994.

U skladu sa zajedničkom izjavom iz Beča i dogovorom iz Bruxellesa na predviđeni sastanak s hrvatskim dužnosnicima nisu došli muslimansko-bošnjački predstavnici. Sastanak se trebao održati u Glavnom stožeru španjolskog bataljuna UNPROFOR-a.

8. siječnja 1994.

Zakazan je sastanak predsjednika dr. Tuđmana i Izetbegovića.

9. siječnja 1994.

Kardinal Franjo Kuharić, zagrebački nadbiskup vratio se iz Sarajeva gdje je bio nazočan liturgiji posvećenja novog vrhobosanskog pomoćnog biskupa dr. Pere Sudara. Isti dan su u Bonnu počeli hrvatsko-muslimansko-bošnjački pregovori, a nazočni su predsjednici dr. Tuđman i Izetbegović na čelu svojih delegacija, međunarodni posrednici lord Owen i Stoltenberg i predstavnici njemačkog Ministarstva vanjskih poslova.

11. siječnja 1994.

Donesen je prijedlog Ugovornog sporazuma Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Konačan odgovor muslimansko-bošnjačka strana dat će do 15. siječnja.

12. siječnja 1994.

Predsjednik Skupštine Bosne i Hercegovine Miro Lazović pozvao je predsjednika Sabora Republike Hrvatske Stipu Mesića da 15. siječnja posjeti Sarajevo. U Zagrebu taj dan predsjednik dr. Franjo Tuđman prima katoličke biskupe iz Bosne i Hercegovine, koji su mu predali promemoriju o stanju u njihovim dijecezama i cijeloj Crkvi u Bosni i Hercegovini.

18. siječnja 1994.

Uoči pregovora o bivšoj Jugoslaviji u Ženevi održani su pripremni i bilateralni kontakti. U tome sudjeluju B.B. Ghali s visokim dužnosnicima UN-a i UNHCR-a, premijer dr. Silajdžić, kontakt grupa za Bosnu i Hercegovinu Organizacije islamske konferencije...

22. siječnja 1994.

Predsjednik Sabora Republike Hrvatske Stipe Mesić primio je organizatore projekta "Humanitarni putovi mira i ljubavi za pomoć Bosni i Hercegovini" ,koji čine predstavnici hrvatskih i muslimansko-bošnjačkih vjerskih i dobrotvornih udruga u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini.

Veljača 1994.

Ratni sukobi su skoro utihnuli. Javljaju se tek pojedinačni i manji incidenti. Teških ratnih zločina i zločina genocida nema. Političko - diplomatski pregovori sve su jači i značajniji.

4. veljače 1994.

Vijeće sigurnosti UN-a na svojoj formalnoj sjednici usvojilo je predsjedničku izjavu o prisustvu Hrvatske vojske u središnjim i južnim dijelovima Bosne i Hercegovine.

9. veljače 1994.

U Ženevi su počeli razgovori, a izaslanstva predvode dr. Mate Granić i dr. Haris Silajdžić.

10. veljače 1994.

Dr. Granić i dr. Silajdžić na sastanku u Ženevi 9. i 10. veljače 1994. godine dogovorili su Zajedničku izjavu.

12. veljače 1994.

Predsjednik dr. Tuđman primio je koordinatore projekta "Humanitarni putovi mira i ljubavi za pomoć Bosnu i Hercegovinu" i time podržao humanitarnu akciju naglasivši kako će Hrvatska i hrvatski narod u Herceg-Bosni podupirati sve humanitarne akcije za stanovništvo Bosne i Hercegovine.

15. veljače 1994.

U Vijeću UN-a počela je javna rasprava o budućnosti Bosne i Hercegovine. Zapadne zemlje su zajednički spriječile da Rusija ponovno oživi raspravu o prijetnjama zračnim napadima NATO-a tj. o legitimnosti odluke i ultimatumu upućenom bosanskim Srbima... Veleposlanik Republike Hrvatske pri UN-u dr. Mario Nobilo u svom izlaganju pred Vijećem sigurnosti istaknuo je kako Hrvatska podržava akciju oko Sarajeva, europski plan za rješenje bosanske krize i traži zaštitu hrvatskih enklava.

19. veljače 1994.

U Frankfurtu su završeni razgovori izaslanstava, koje su predvodili dr. Granić i dr. Silajdžić. Razgovaralo se o budućem uređenju Bosne i Hercegovine, prekidu vatre, odnosima Hrvatske i Bosne i Hercegovine i o humanitarnim problemima. Granić i Silajdžić ističu bitnu činjenicu smanjenog broja otvorenih pitanja i ocjenjuju da su ti razgovori "ozbiljan korak ka rješenju krize u Bosni i Hercegovini i ka uređenju odnosa s Republikom Hrvatskom".

23. veljače 1994.

U Zagrebu sporazum o prekidu vatre potpisuju zapovjednik HVG-a general Ante Roso i zapovjednik Armije BiH general Rasim Delić.

U Bonu su počeli razgovori ministra vanjskih poslova Republike Hrvatske dr. Mate Granića i ministra vanjskih poslova Njemačke Klausa Kinkela.

Dva ministra razgovarali su o odnosima Hrvatske i Bosne i Hercegovine kao i o mogućem uređenju Bosne i Hercegovine.

27. veljače 1994.

Dr. Mate Granić i dr. Haris Silajdžić u Washingtonu nastavljaju pregovore o rješavanju krize i budućim odnosima Hrvatske i Bosne i Hercegovine.

U razgovorima sudjeluju predsjednik Predsjedničkog vijeća HR HB Krešimir Zubak, predstavnik Hrvata na ženevskim mirovnim pregovorima Mile Akmadžić, te član Predsjedništva Bosne i Hercegovine dr. Ivo Komšić i predsjednik Skupštine Bosne i Hercegovine Miro Lazović.

Ožujak 1994.

Bosanskohercegovački Hrvati i Muslimani-Bošnjaci su u Washingtonu potpisali preliminarni Sporazum o stvaranju Federacije BiH koja će omogućiti konfederaciju s Hrvatskom. Taj sporazum potpisali su dr. Mate Granić, dr. Haris Silajdžić i Krešimir Zubak.

Oni su se suglasili da će biti osnovan Prijelazni odbor na visokoj razini, koji će poduzeti hitne i konkretne korake radi osnivanja Federacije i Konfederacije. Odbor će započeti s radom 4. ožujka 1994. u Beču i nastojat će do 15. ožujka 1994. donijeti sljedeće:

1. Ustav Federacije; 2. Pethodni sporazum o Konfederaciji između Republike Hrvatske i predložene Federacije BiH; 3. Sporazum o vojnom rasporedu na području predložene Federacije BiH; 4. Prijelazne mjere za ubrzanje osnivanja Konfederacije i Federacije BiH, uključujući, gdje je to moguće, stvaranje državnog ustroja kako je to naznačeno u Okvirnom sporazumu, kao i sve ostale mjere koje će se smatrati potrebnima.

12. ožujka 1994.

Između zapovjednika HVO-a i Armije BiH, generala Ante Rose i Rasima Delića u Splitu je potpisan sporazum koji je proizašao iz političkih odluka koje se već na neki način pretvaraju u ustavna rješenja Federacije BiH, a također i nastavak sporazuma potpisanog 23. veljače u Zagrebu.

14. ožujka 1994.

U zgradi američkog veleposlanika u Beču sastali su se premijer Bosne i Hercegovine dr. Haris Silajdžić, hrvatski veleposlanik pri KESS-u dr. Darko Bekić i posebni američki izaslanik Charles Redman.

Na sastanku su se rješavale neke pojedinosti i tehnička pitanja u svezi s prijelaznim mjerama organizacije vlasti u dijelu Bosne i Hercegovine koje kontroliraju Hrvati i Muslimani-Bošnjaci, budući da novi Ustav Federacije BiH predviđa da se do početka funkcioniranja prijelaznih organa Federacije BiH funkcioniraju postojeći organi vlasti Bosne i Hercegovine i Herceg-Bosne.

18. ožujka 1994.

Predsjednici Tuđman i Izetbegović potpisali su u Washingtonu Okvirni sporazum o konfederalnim vezama između Republike Hrvatske i buduće Federacije BiH. Premijer Silajdžić i predsjednik Predsjedničkog vijeća HR Herceg-Bosne Krešimir Zubak potpisali su u Washingtonu tekst Nacrta Ustava Federacije BiH.

22. ožujka 1994.

Potpisani Washingtonski sporazum i aktualna njegova primjena na terenu bile su teme specijalne press-konferencije upriličene u američkom veleposlanstvu u Ženevi gdje je tridesetak novinara preko satelita pratilo Charlesa Redmana koji je direktno odgovarao na pitanja novinara iz Ženeve, Otawe, Bukurešta i Beograda.

29. ožujka 1994.

Na sjednici Zastupničkog doma Sabora jednoglasno je podržan Washingtonski sporazum.

30. ožujka 1994.

Ustavotvorna skupština Bosne i Hercegovine prihvatila je velikom većinom glasova Ustav Federacije BiH kojim se uspostavlja Federacija BiH na teritoriju s većinskim muslimansko-bošnjačkim i hrvatskim pučanstvom. Skupština je prihvatila i zajednički amandman zastupnika Hrvata i Muslimana-Bošnjaka, kojim se iz predloženog Ustava briše odrednica da je granični postotak za ulazak stranaka u parlament Federacije BiH pet posto i to zakonom koji će donijeti Ustavotvorna skupština Bosne i Hercegovine.

5. travnja 1994.

U Ankari su počele konzultacije izaslanstva Republike Hrvatske na čelu s dr. Smiljanom Šimcem, pomoćnikom ministra vanjskih poslova a s visokim dužnosnicima Ministarstva vanjskih poslova Turske i Bosne i Hercegovine. Razmatrale su se daljnje zajedničke aktivnosti na uzajamnom i međunarodnom planu radi primjene sporazuma iz Washingtona o uspostavi Federacije BiH i njenih konfederalnih veza s Republike Hrvatske.

13. travnja 1994.

Predsjednik Alija Izetbegović odgovorio je na pismo predsjednika dr. Franje Tuđmana od 11. travnja 1994.

14. travnja 1994.

Održani su razgovori hrvatskog izaslanstva s izaslanstvom Vlade Bosne i Hercegovine na čelu s dr. Harisom Silajdžićem. Uz predsjednika Zubaka u hrvatskom su izaslanstvu bili predsjednik Vlade Jadranko Prlić, predsjednik Zastupničkog doma HR Herceg-Bosne Ivan Bender, predsjednik Sudbenog vijeća Zoran Buntić, potpredsjednik Skupštine Bosne i Hercegovine Mariofil Ljubić i ministar za međurepubličke i međunarodne odnose HR Herceg-Bosne Mile Akmadžić.

19. travnja 1994.

Potpredsjednik Vlade i ministar vanjskih poslova Republike Hrvatske dr. Mate Granić razgovarao je telefonom s premijerom dr. Harisom Silajdžićem o stanju u Goraždu te o koordinaciji aktivnosti dviju država na međusobnoj razini.

22. travnja 1994.

Vijeće sigurnosti UN-a usvojilo je rezoluciju 913 o situaciji u Bosne i Hercegovine, osobito u Goraždu.

Dr. Mate Granić primio je u radni posjet člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine dr. Ejupa Ganića, koji se po povratku iz SAD kraće vrijeme zadržao u Zagrebu.

26. travnja 1994.

Nacrt zakona o Vladi Federacije BiH usuglašen je na radnom sastanku u Splitu izaslanstva Vlade BiH i HR Herceg-Bosne.

Muslimansko-bošnjačko izaslanstvo vodio je potpredsjednik Vlade BiH Edib Bukić, a Zoran Buntić izaslanstvo HR Herceg-Bosne.

3. svibnja 1994.

Predsjednik hrvatske Vlade Nikica Valentić razgovarao je s Edibom Bukvićem, potpredsjednikom Vlade BiH. Razgovaralo se o provedbi vašingtonskog sporazuma te o rješavanju problema između dviju država. Ediba i Bukvića primio je i predsjednik dr. Franjo Tuđman. Susretu su bili nazočni zamjenik predstojnika Ureda Predsjednika Republike dr. Branimir Jakšić i predstavnica za tisak Vesna Škare-Odžbolt.

7./11. svibnja 1994.

Pregovori hrvatskog i muslimansko-bošnjačkog izaslanstva o provedbi Washingtonskog sporazuma počeli su u Beču a izaslanstva su predvodili dr. Mate Granić i dr. Haris Silajdžić. Izaslanstva su 11. svibnja dogovorila sporazume o vanjskim granicama Federacije BiH, raspodjeli najviših dužnosti u Federaciji BiH i o unutarnjem kantonalnom razgraničenju Federacije BiH.

13. svibnja 1994.

U Ženevi je održan dvosatni razgovor izaslanstva Republike Hrvatske, bosansko-hercegovačkih Hrvata i Muslimana-Bošnjaka, a predvodili su ih. dr. Mate Granić, dr. Haris Silajdžić i Krešimir Zubak. Razgovori su održani u američkom veleposlanstvu uz nazočnost američkog državnog tajnika Warrena Christophera sa suradnicima. Svečano su potpisani bečki sporazumi između Hrvata i Muslimana-Bošnjaka.

17. svibnja 1994.

Dr. Mate Granić susreo se u Zagrebu u zračnoj luci s predsjednikom Alijom Izetbegovićem, koji se nalazio na proputovanju za Saudijsku Arabiju.

25. svibnja 1994.

U Talloiresu počeli pregovori o Bosni i Hercegovini, a izaslanstva predvode Krešimir Zubak i dr. Haris Silajdžić.

6. lipnja 1994.

Predstavnici Federacije BiH odlučili su se pridružiti pregovorima o prekidu vatre u Bosni i Hercegovini u Ženevi. Sukobljene strane u Bosni i Hercegovini završile su pregovore usvajanjem zajedničke izjave o prekidu neprijateljstava, a potpisnici dokumenata su dr. Ejup Ganić i Mile Akmadžić, predstavnik Srba Nikola Koljević a kao svjedok bio je prisutan Yasushi Akashi.

9. lipnja 1994.

Dr. Mate Granić primio je dr. Ejupa Ganića, koji je hrvatskog ministra izvijestio o tijeku pregovora u Ženevi koji su doveli do jednomjesečnoga prekida neprijateljstava u Bosni i Hercegovini.

14. lipnja 1994.

U službeni posjet Sarajevu doputovalo je izaslanstvo Republike Hrvatske na čelu s predsjednikom dr. Franjom Tuđmanom, a u njemu su bili dr. Mate Granić, Borislav Škegro, dva potpredsjednika Vlade, ministar obrane Gojko Šušak, zagrebački gradonačelnik Branko Mikša, predstojnik Ureda za nacionalnu sigurnost Hrvoje Šarinić, savjetnik Predsjednika za unutarnju politiku Ivić Pašalić te uz njih Jakov Bienenfeld, Slobodan Lang, Anđelko Vuletić, Stjepan Čuić i Ivo Jelić.

U razgovorima s bosanskohercegovačke strane sudjelovali su predsjednik Predsjedništva Bosne i Hercegovine Alija Izetbegović, predsjednik Federacije BiH Krešimir Zubak, potpredsjednik Federacije BiH dr. Ejup Ganić. potpredsjednik Vlade Edib Bukvić. Razgovaralo se o unapređenju međusobnih odnosa u svim područjima, posebice u obrani od zajedničkog agresora.

Predsjednici Tuđman i Izetbegović dulje su razgovarali u četiri oka a u razgovor su se kasnije uključili Krešimir Zubak i dr. Ejup Ganić. Predsjednik dr. Franjo Tuđman službeno je otvorio Veleposlanstvo Republike Hrvatske u Sarajevu.

Uvod | Ratni zločini u Hrvatskoj | Ratni zločini u Bosni i Hercegovini | Linkovi