ZLOČIN S
PEČATOM |
Sadržaj
|
Mit o Armiji BiH U bosanskohercegovačkom ratu stvarali su se i novi mitovi. Jedan od njih je da je Armija BiH branila državu Bosnu i Hercegovinu i da je ona jedina legalna vojska naroda Bosne i Hercegovine. Niti je samo ona branila Bosnu i Hercegovinu niti je ona jedino legalna vojna sila u Bosni i Hercegovini. Bosnu i Hercegovinu isto tako branila je vojska HVO-a, koja je legitimna vojna sila hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini nikla iz potrebe da se od srpskog agresora obrane vlastiti domovi i vlastiti životi. Drugi mit je da je muslimansko-bošnjački narod najveća i čak jedina žrtva u tome ratu. Taj mit je postao dijelom ukupne svijesti muslimansko-bošnjačkog naroda. Taj mit podržava Stranka demokratske akcije, Islamska zajednica te međunarodna zajednica. Da je to doista mit potvrđuje podatak mog istraživanja da je tri puta više izbjeglo i prognano Hrvata nego Muslimana-Bošnjaka za ratnog sukoba između HVO-a i Armije BiH. I čitavo moje istraživanje potvrđuje da je više Križančevih Sela i Doljana nego Ahmića i Stupnih Dolova. Opće je mišljenje da su Muslimani-Bošnjaci najveće i čak jedine žrtve ratnog sukoba u Bosni i Hercegovini i da među njima nema zločinaca. Izgleda da ni Međunarodni sud u Haagu ne želi narušiti tu idiličnu sliku Armije BiH pa ne podiže optužnice protiv onih iz njezinih redova koji su počinili zločine genocida i ratne zločine u Bosni i Hercegovini protiv Hrvata i Srba. U početku ratne agresije srpsko-četničkih postrojbi na Bosnu i Hercegovinu Hrvati i Muslimani-Bošnjaci su saveznici protiv zajedničkog neprijatelja. Branili su zajedničko svoju istu državu. Vojnu snagu čini tada HVO, jer su se Hrvati prije organizirali za obrnu domovine Bosne i Hercegovine. Pod raznim političkim i ideološkim utjecajima Muslimani-Bošnjaci napuštaju redove HVO-a. Dogodilo se to u Varešu, Mostaru, Konjicu, Fojnici, Bugojnu, Travniku, Kaknju, Jajcu. Savezništvo u obrambenom ratu se prekida tamo gdje je agresija na prostore koje naseljavaju Hrvati. Hrvati Bosne i Hercegovine su ratno iskustvo stjecali u postrojbama Hrvatske vojske protiv srpskog agresora na Republiku Hrvatsku. Već tada im je bilo jasno što ih čeka u njihovoj državi pa su se počeli naoružavati i organizirati za obranu svojih prostora. U Hrvatskoj vojsci bilo je i Muslimana-Bošnjaka, ali oni, prema mišljenju i ponašanju središnje vlasti u Sarajevu, koja je muslimansko-bošnjačka, taj rat ne smatraju svojim i vjeruju da se on neće proširiti na Bosnu i Hercegovinu. Tragično se to vidjelo na stradanju hrvatskog mjesta Ravno blizu Trebinja kada na njegovo rušenje i ubijanje ljudi ni Alija Izetbegović ni itko od sarajevskih vlasti nije reagirao, osudio agresiju na državu Bosnu i Hercegovinu i pokušao zaštititi tamošnje Hrvate, građane Bosne i Hercegovine. Središnja vlast u Sarajevu i poslije HVO-a osnovana Armija BiH nisu ništa poduzimali da bi se zaštito hrvatski narod u Bosni i Hercegovini. Zato su Hrvati u Bosni i Hercegovini morali sami za sebe jačati svoju oružano snagu i na to su imali pravo. Zato je nepobitna činjenica da je HVO bio oružana sila hrvatskog naroda za obranu Bosne i Hercegovine. Uostalom, ni u jednom aktu Hrvatske zajednice Herceg-Bosne ili HVO-a nema nijednog dokumenta koji bi upućivao na separtističku politiku hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini. Armija BiH je vojna sila muslimansko-bošnjačkog naroda. Ona je islamizirana od svojih početaka. No, očito je bilo da je Armija BiH muslimansko-bošnjačka sila onda kada je u Zenici Alija Izetbegović, kao vrhovni komandant Armije Bih, stroj vojnika pozdravio s riječima “Es’ selam al’leikum”. Uz Muslimane-Bošnjake, u stroju je bilo i 300 vojnika srpske i hrvatske nacionalnosti. Tada je bilo jasno da je Armija BiH vojska jednog naroda i jedne konfesije, da Izetbegović dijeli vojsku i dijeli prema tome Bosnu i Hercegovinu, jer time svaki narod u toj zemlji ima svoju vojsku. Armiji BiH se dodjeljuje mesijanska uloga i muslimansko-bošnjački narod se pretvara u izabrani narod. Armija BiH je jedina pozvana da brani državu Bosnu i Hercegovinu i ta uloga pripada jedino njoj. Bosanskohercegovački Hrvati dokazuju da Armija BiH nije vojska države Bosne i Hercegovine nego samo oružana sila muslimansko-bošnjačkog naroda. U Armiji BiH je uvijek bio zanemariv broj Hrvata i Srba, a oni koji su obukli njenu uniformu bili su samo ukras da bi se dokazala njena navodna multietničnost. Od jeseni 1992. godine Armija BiH je muslimansko-bošnjačka vojska. Generali Jovan Divjak, Srbin, i Stjepan Šiber, Hrvat, samo su izuzeća; oba nisu imala nikakva utjecaja u vojsci. Armija BiH je tako oružana sila muslimansko-bošnjačkog naroda i nije branila nijedan prostor s hrvatskim većinskim stanovništvom, ali je silom zauzimala Vareš, u kojemu su Hrvati većinski narod. Ona je ustrojena po strogo muslimansko-bošnjačkim zakonima i znakovima. U njoj je zabranjeno jesti svinjetinu svim vojnicima, dočasnicima i časnicima. Pali borci Armije BiH u borbama protiv srpskog agresora i u sukobu s HVO-om nazivaju se šehidi, što je naziv za Muslimane-Bošnjake poginule junačkom smrću u borbi za svoju vjeru. Šehidi su mučenici za poruku islama svijetu i idu izravno u raj-šehadet. Istaknuta mjesta u Armiji BiH imaju imami. Kao primjer navodimo glavnog imama Konjica Nezima ef. Halilovića, zvanog Muderiss. Bio je zapovjednik jedne postrojbe Armije BiH koja je nosila ime “Muderissova vojska”, miljenik je Alije Izetbegovića, dobio je čin generala, poslije rata se demobilizirao i politički je vrlo aktivan. Pet članova Predsjedništva Republike Bosne i Hercegovine, dok je ono postojalo, uputilo je pismo prosvjeda protiv islamizacije Armije BiH Aliji Izetbegoviću. Prosvjedovali su dr. Nijaz Duraković, Musliman-Bošnjak, dr. Ivo Komšić i Stjepan Kljujić, Hrvati i dr. Tatjana Lj. Mijatović i dr. Mirko Pejanović, Srbi. Dva generala Armije BiH svjedoče svojim izjavama da je Armija BiH koncepcijski muslimansko-bošnjačka vojska. Divizijski general Atif Dudaković kaže: “Uglavnom mi, vezano za moralni odgoj, znamo što nam vjera znači i poklanjamo joj dužnu pažnju. Jer, Armija se ne razlikuje od svoga naroda, ni u društvenim odnosima, ni u subordinaciji, ni u donosu prema vjeri, odnosu prema materijalnim sredstvima...”125 Dudaković je jasno potvrdio da je bitna značajka identiteta muslimansko-bošnjačkog naroda islam, a kako se “Armija ne razlikuje od svoga naroda” to je i ona islamska vojska. Nema Armije BiH, to je partijska, ideološka, Stranka demokratske akcije vojska - tvrdi general Safer Halilović, prvi načelnik stožera Armije BiH. On kaže da se u Armiji BiH, dok je on bio na njenom čelu, nije “moglo dogoditi da komanda Trećeg korpusa izdaje knjigu ‘Mezhebi u islamu’, koju kao izdavač potpisuje Sakib Mahmuljin, već bi štampala priručnik o minama. Ovakve knjige bi valjda trebao štampati reis. Ovdje se sve pobrkalo.”126 Muslimansko-bošnjačke prostore u istočnoj Bosni zauzimaju Srbi, progone Muslimane-Bošnjake. Srbe za to svijet ne kažnjava, nego priznaje ono što je vojnom silom zauzeto. Protjerani sa svog područja, Muslimani-Bošnjaci traže novi životni prostor i okreću se metodi srpskocrnogorskog agresora. Armija BiH, koja je čisto jednonacionalna vojska, udara na hrvatska područja u Bosni i Hercegovini, a muslimansko-bošnjačka politika je svjesna da međunarodna zajednica neće osuditi njihovu agresiju i osvajanje hrvatskih prostora. Tako Armija BiH osvaja hrvatska sela, gradove i općine: Konjic i Zenicu u travnju 1993. godine, Travnik u svibnju i lipnju, Kakanju u lipnju, Bugojno u srpnju, Vareš u studenome 1993. godine. U ratnom razdoblju u Bosni i Hercegovini postoje de facto tri države, tri parlamenta, tri vlade, tri politička sustava i tri vojske - Armija BiH, Vojska Republike Srpske i HVO. Armija BiH je vojska muslimansko-bošnjačkog naroda, HVO hrvatskog i VRS srpskog naroda u Bosni i Hercegovini. I te tri vojske ratuju. Valja dobro naglasiti da HVO, kao i Armija BiH, brane svoje domove, područja svoga naroda, ali time i državu Bosnu i Hercegovinu. Uostalom, zahvaljujući hrvatkom narodu na referendumu 1991.godine pobijedila je koncepcija cjelovite države Bosne i Hercegovine. Armija BiH se uspješnom propagandom nametnula svijetu kao jedina legalna vojska Bosne i Hercegovine. A to ona nije bila. Ona je bila i danas je vojna sila jednog naroda, koja je dobrim dijelom prožeta ideologijom islama. A kakav je odnos Armija BiH imala prema hrvatskom narodu u Bosni i Hercegovini svjedoče riječi bosanskog franjevačkog provincijala fra Petra Anđelovića koji kaže: “Preklinjao sam Aliju Izetbegovića i njegove neka obustave napade na Hrvate. Kako ću, govorio sam, vjerovati u državu Bosnu ako armija te države ubija i progoni Hrvate, a Hrvati su je na referendumu izglasovali?!”127 Fra Petar Anđelović je u drugoj prilici žestoko prigovorio Aliji Izetbegoviću rekavši da su bosanski fratri ostajali na župama i samostanima vjerujući da će ih Armija BiH zaštiti. A kako je to bilo u praksi zna se, jer su stradavale crkve, samostani, časne sestre, narod i njegova imovine, a naoružane kukavicu su čak pucale u nenaoružane fratre u Fojnci.128 Još i danas se pokušava održati slika o nevinosti Armije BiH u ratnom sukobu. Književnik i novinar Hadžem Hajdarević piše: “Ako je neki ratni zločin učinio vojnik Armije BiH, taj zločin je bio ličan, pojedinačan, rezultat trenutne hirovitosti i trenutne poremećene svijesti, bio je daleko od kolektivne svijesti naroda, nije bio dio sistema, nije bio dio neke velikonacionalne ili velikodržavne strategije. Međutim, ratni zločini što su ih u Bosni vršili srpski ili hrvatski fašisti bili su sastavnice organiziranog, sustavno planiranog i sustavno provedenog zločina.”129 Islamski teolog dr. Hilmo Neimarlija također se upustio u stvaranje mita o nevinosti Armije BiH u ratnom sukobu. Prema njemu Muslimani-Bošnjaci u pravili nisu rušili objekte drugih vjerskih zajednica. To je navodno protiv islamske tradicije, u kojoj je nezamislivo rušenje i skrnavljenje svetinja drugih vjera. Tome su, kako on kaže, pridonijeli najviši autoriteti, politički i duhovni, muslimansko-bošnjačkog naroda, koji su utjecali da se ne ruše svetinje drugih. A ako su rušene i obeščašćivane tuđe svetinje, bilo je to tamo gdje nitko ne bi mogao vidjeti i gdje nije bilo kolektivne svijesti muslimansko-bošnjačkog naroda.130 Taj mit je sasvim u suprotnosti s povijesnom istinom. Bosanski katolici dobro znaju koliko su im crkava i samostana opljačkali, zapalili i srušili Muslimani-Bošnjaci za turske uprave. Bosna je katolička mučenička zemlja, jer je mnoga njena gruda natopljena krvlju bosanskih franjevaca. Katoličke crkve stradale su u Travniku, Bugojnu, Sarajevu, Varešu, Kaknju, Maglaju, Uskoplju, sve za ratnoga sukoba HVO-a i Armije BiH, znači u gradovima i naočigled mnogih, a ne po selima i skrivenim mjestima. U ratnom sukobu između HVO-a i Armije BiH, po svemu sudeći, Hrvati su više i teže stradavali. No, njima se često podmeće pred oči njihova navodna genocidnost u Ahmićima kraj Viteza i u Stupnom Dolu kraj Vareša. S druge strane prešućuju se brojnija i masovnija stratišta, ubojstva i masakriranja hrvatskog pučanstva od ruku postrojbi Armije BiH. Na takvu insinuaciju ovako je jednom reagirao fra Petar Anđelović: “Razgovor je bio težak, osobito početak, kada su spomenuti Ahmići. Odgovorio sam im da razgovor, počnem li ja govoriti o onim mjestima gdje su muslimansko-bošnjačke postrojbe učinile genocid nad Hrvatima, nema nikakva smisla.” 131 l25. Odgovor generala Atifa
Dudakovića na pitanje novinara Osmana Taljića u tjedniku Ljiljan, 11. lipnja 1997., str.
20. |
Uvod | Ratni zločini u Hrvatskoj | Ratni zločini u Bosni i Hercegovini | Linkovi
