ZLOČIN S
PEČATOM |
Sadržaj
|
Pogovor P red nama je slika ratnih zločina počinjenih nad hrvatskim pučanstvom u Bosni i Hercegovini za nesretnog i nametnutog rata između Hrvata i Muslimana-Bošnjaka, kojeg su vodile dvije vojske, HVO - Hrvatsko vijeće obrane i Armija BiH - Armija Bosne i Hercegovine. Neosporno je da su to bile dvije nacionalne vojske, obje bosanskohercegovačke. U sukobu HVO-a i Armije BiH dominantna politika bila je osvajanje, odnosno obrana hrvatskih prostora u Bosni i Hercegovini. Zato su etnički "čišćena" hrvatska sela i dijelovi gradova nastanjeni Hrvatima. Istraživanje ratnih zločina u ratu u Bosni i Hercegovini težak je i osjetljiv zadatak. Bilo bi tako lijepo da se zločini nisu dogodili nijednom čovjeku i nijednom narodu u tome ratu. Ali oni su povijesna zbilja, koja je ostavila duboke tragove u dušama pojedinaca kao bolno iskustvo, urezala se u povijesno pamćenje naroda. Nema sumnje da će počinjeni ratni zločini pritiskati svijest nekoliko naraštaja. Svakoga od tri naroda u Bosni i Hercegovini. Sva dubina te tragedije nameće i pitanje: istraživati ili ne ratne zločine, pisati ili ne o njima. Rane se ne liječe time što se skrivaju, jer prijeti opasnost od smrtonosne infekcije. Istina o zločinima će živjeti u svijesti pojedinaca, obitelji i narodnih zajednica, dobivat će raznolike dimenzije i tumačenja ako činjenice ne budu poznate u svoj svojoj groznoj golotinji. Uostalom, bolja je cjelovita istina nego poluistina ili čak mit o zločinima. Za zločine čovjek se kao moralno biće mora i kajati pa tražiti oproštenje. A kako je to moguće ako se zločini i zločinci ne znaju ili se prešućuju. Budućnost Bosne i Hercegovine i suživot ljudi, naroda, kultura i vjera u njoj ovisi upravo o tome hoće li istina o zločinima biti istražena objektivno i predstavljena tako da bi se moglo kajati i praštati. A kajanje i oprost su prije svega individualni čin, a i svaki ratni zločin je ponajprije individualni čin. U ovome istraživanju prikupljena je faktografija muslimansko-bošnjačkih zločina nad hrvatskim pučanstvom za ratnog sukoba između vojski dva naroda. Istraživanje ne ulazi u to tko je prvi počeo, ni zašto se pribjeglo zločinima, ni tko je više zločina počinio. Potrebna su i druga istraživanja da bi se moglo davati odgovore na ta pitanja. No, ipak se ponegdje ulazilo i u ta pitanja ne pretendirajući na konačan odgovor niti na potpunu sliku problema. U dilemi pisati ili ne pisati o ratnim zločinima valja poći od stava da sve treba staviti na svoje mjesto pa tako i ratna zlodjela sva tri naroda. Nije mi cilj ni suditi ni presuđivati nikome, a najmanje cijelim narodima, nego iznijeti činjenice, okupiti ih na jednom mjestu i dokumentirati. Nije ovo, dakle, suđenje muslimansko-bošnjačkom narodu, jer svaki zločin je individualan i nema kolektivne krivnje i kolektivne odgovornosti. Zato je nužno zločine iznijeti pojedinačno i, ako je moguće, identificirati zločince, imenom i prezimenom. Bilo bi najbolje obaviti komparativno istraživanje ratnih zločina na tlu Bosne i Hercegovine, za svaki zločin i za svakoga zločinca, bez obzira nad kim je izvršen i tko ga je izvršio. Danas je nemoguće zamisliti takvo istraživanje. Svi svoje zločine skrivaju, prešućuju ili umanjuju. Svatko za sebe istražuje zločine i zločince rata, arhivi su strogo zatvoreni prema drugom narodu, nema pristupa velikom broju mjesta zločina, ne iskapaju se masovne grobnice, ne zna se ni točan broj žrtava, još uvijek je na popisima mnogo nestalih. A nema mira, pravde i suživota u Bosni i Hercegovini dok se ne bude znala cijela istina o zločinima i zločincima. O etničkom čišćenju i genocidu svih koji su ta zlodjela činili. Takva istina je doista bolna, traži moralnu snagu pojedinca, a i naroda, da se prizna i prihvati. Najvažniji je element za uspostavu mira u zemljici Bosni, kako bi rekao car pisaca povijesti Bosne, Konstantin Porfirogenet, staviti sve stvari na svoje mjesto i dati ih onome kome pripadaju. Zločince na svoje mjesto i to im je jedna vrsta javne kazne. Žrtve na svoje mjesto i to im je ovozemaljska posmrtna pravda. Žrtvi se ne smije uskratiti pravo da bude žrtva, imenom i prezimenom, a prešućivanjem zločina i zločinaca želi se upravo to postići. Žrtve imaju pravo da budu poštovane kao žrtve. Zločinci se ne smiju prešutjeti, mora se znati tko su i što su radili žrtvama, A sve to da ne bi bilo novih zločina, zločinaca i žrtava. No, sa žrtvama se ne smije manipulirati ni da bi se gradili mitovi ni da bi se žrtve umanjile ili povećale. Svaki razgovor o ratu u Bosni i Hercegovini poveže se s pitanjima tko je više propatio, stradao, žrtava podnio. Tek nakon povijesne distance, interdisciplinarnih i komparativnih istraživanja, moći će se naslutiti odgovori na ta pitanja. U nečemu se možemo i danas složiti: sva tri naroda su žrtve rata, ali ne u istoj mjeri ni na isti način. Hrvatski narod u svojoj četrnaestostoljetnoj povijesti u Bosni i Hercegovini strašno je patio. Užasne su za njega bile 1463. godina, kada je turskim osvajanjem i širenjem islama ubijena njegova samostalna i tada međunarodno priznata država, teško je trpio za osmanlijskih progona početkom i sredinom 16. stoljeća, godine 1697. bio je na izdisaju, gotovo su mu se zatrli tragovi. Trpio je hrvatski narod zlodjela političkog, etničkog i vjerskog nasilja nad sobom u prošlosti, kao i u ovome ratu. A u čitavoj tragediji rata između dva naroda u Federaciji Bosne i Hercegovine, Europa je po tradiciji bila bešćutna. Europa je 1463. godine bešćutno promatrala kako umire bosansko kraljevstvo pod osmanlijskom najezdom. Već tada je slavonski ban i hrvatski pjesnik Ivan Česmički (Janus Pannonius - 1434.-1472.) tu bešćutnu tadašnju Europu ovako opjevao u svojim latinskim stihovima, ovdje u hrvatskom prijevodu Nikole Šopa: "Nema (nikoga) pod
kapom nebeskom, Za ratnih okršaja u Lašvanskoj dolini ginula su i djeca, ali njihova smrt ili njihove teške rane nisu potakle bešćutnu Europu na reakciju. Časnik UNPROFOR-a u Novoj Biloj ne prima u helikopter teško ranjenog sedmogodišnjeg dječaka. Na traženje liječnika da dječaka primi u helikopter, časnik UNPROFOR-a ležerno odmahuje glavom dajući do znanja da od pomoći nema ništa. Video kamerom je snimljeno ubojstvo osmoro djece u Vitezu 10. lipnja 1993. godine, ali ponuđenu kazetu nije htio primiti ni jedan od inozemnih novinara. Isto tako inozemni novinari nisu pokazali zanimanje za teško izmrcvarenog i u bolnici u Novoj Biloj preminulog dječaka. Tko će tim bosansko-hercegovačkim grozotama, u kojima su stradalnici Hrvati, uznemiravati miran san Europljana?! Posljedica rata u BiH je i potpuno izokrenuta i poremećena demografska struktura njenih sela, gradova i općina. Demografska slika BiH potpuno je izmijenjena. Ljudi su bježali ili su progonjeni sa svojih ognjišta pred nasiljem, strahom od ratnih zločina i osobito smišljenim etničkim čišćenjem. Na njihova mjesta naseljavali su se izbjeglice i prognanici iz drugih sredina. Etničko čišćenje je bila jasno definirana politika i ona se uglavnom potajno, a nekada i otvoreno provodila. Nitko nije bio svjestan apsurda da Stolac etnički čist od Muslimana-Bošnjaka znači istodobno Vareš etnički čist od Hrvata. Ako se iz Stolca ne mogu vratiti u Vareš tamo pobjegli vareški Hrvati, jer im to ne dopušta Mervana Hadžimurtezić, kako će se onda u Stolac vratiti iz njega pobjegli Muslimani-Bošnjaci? Gdje će stanovati kada su u njihovim kućama i stanovima prognani Hrvati iz Vareša, Kraljeve Sutjeske i Kaknja?! Iz iste politike etničkih čišćenja proizlazi kočenje svim sredstvima povratka izbjeglica i prognanika. Svaka strana nastoji sačuvati svoje etnički očišćene prostore. Tako u Bugojno ne mogu priviriti istjerani Hrvati, a u egzodus je otišlo njih 16 tisuća, ali ni u Kiseljak Muslimani-Bošnjaci. Nakaradnom politikom etničkog čišćenja najviše su pretrpjeli bosanski Hrvati. Od 850.000 Hrvata u Bosni i Hercegovini 640.000 živjelo je u Bosni. Njih je politika planirala preseliti na 17 posto teritorija Bosne i Hercegovine. Bosanski Hrvati trebali su nekome drugome ostaviti svoje katedrale, crkve, samostane, groblja, dvije bogoslovije, dva sjemeništa, grobove predaka iz vremena bosanskog kraljevstva, svoje spomenike kulture koje baštine od vremena Kulina bana. U tuzlanskoj općini, prema zemljišnim knjigama, Hrvati su vlasnici 55 posto zemljišta, a u travničkoj općini čak 7o posto. Tako nam sve to govori da je politika etničkog čišćenja za Hrvate politika nasilja. A posljedice etničkog čišćenja porazne su za hrvatstvo danas ali i za ono sutra u Bosni i Hercegovini. Od Hrvata u ratnom sukobu HVO-a i Armije BiH očišćene su općine Vareš, Kakanj, Maglaj, Zavidovići, Bugojno, Zenica, Travnik, Konjic, Jablanica. Tri godine, po svršetku rata Bosna i Hercegovina je pusta zemlja. Njom vlada pustoš. Puste su i neobrađene livade i oranice, nema stoke na pašnjacima, puste su tvorničke dvorane, prazni su kućni budžeti, jer nitko ne radi, a najviše su puste ljudske duše. Ranjene, razočarane, pune zavisti, osvete i mržnje. Bosanska kataklizma vidljiva je na svakom dijelu "zemljice Bosne". Autor |
Uvod | Ratni zločini u Hrvatskoj | Ratni zločini u Bosni i Hercegovini | Linkovi
