ZLOČIN S
PEČATOM |
Sadržaj
|
Tabelarni pregled Žrtve i prognanici - izbjeglice po općinama Federacije Bosne i Hercegovine za ratnog sukoba između Armije BiH i HVO-a 1992.-1994. godine I zložena faktografija žrtava genocida i žrtava ratnog zločina nad civilima i zarobljenim vojnicima HVO-a sažeta je u ovome tabelarnom pregledu. Broj žrtava proizašao je iz prikupljene dokumentacije pa se prema tome može razložno pretpostaviti da je ukupni broj žrtava veći. Svakako valja reći da je ovo neporeciv minimum žrtava, on se može samo povećavati novim istraživanjima. U tabelarnom pregledu iznosim ukupni do sada poznati broj žrtava, zatim koliko je od toga civila i među njima djece te koliko je ubijenih zarobljenih vojnika HVO-a. Svaka od tih brojki zaslužuje svoj komentar i o njima ću nešto reći. Ovome tabelarnom pregledu dodao sam i broj izbjeglih i prognanih Hrvata za sukoba između HVO-a i Armije BiH te mjesta u kojima je bilo najmanje dvoje ubijenih Hrvata u jednom danu ili u jednoj akciji. Tabelarni pregled donosim po općinama Federacije Bosne i Hercegovine u kojima je došlo do ratnog sukoba između Armije BiH i HVO-a uz iznimku mjesta Nove Bile i Tarčina koji nisu bili općine. U Novoj Bili za ratnog sukoba djelovala je Franjevačka bolnica “Dr. fra Mato Nikolić”, koja je liječila i spašavala živote ranjenih i bolesnih civila i vojnika, ali ne samo hrvatskog, nego i muslimansko-bošnjačkog naroda. Tarčin je naselje na magistralnom putu Konjic-Sarajevo i u njemu je bilo tek nekoliko hrvatskih obitelji, ali su tu, u logoru, stradavali uhićeni i zarobljeni Hrvati iz Konjica i Kreševa. Tabelarni pregled donosi podatak od 1.606 žrtve genocida i žrtve ratnog zločina u ratu između HVO-a i Armije BiH, a sigurno će se povećati novim istraživanjima. Zločini počinjeni na područjima pod nadzorom Armije BiH do srpnja 1997. godine bili su najvećim dijelom nedostupni ne samo istraživačima nego i predstavnicima međunarodnih humanitarnih, političkih i vojnih organizacija i snaga. Tako je teško staviti točku na konačan broj žrtava u općini Travnik ili Kakanj. Osim toga, tek pobliža istraživanja žrtava u pojedinim općinama dat će potpunu i zaokruženu sliku žrtava genocida i žrtava ratnog zločina nad bosansko-hercegovačkim Hrvatima. Dosad su to učinili predstavnici hrvatskog naroda u općinama Konjic i Novi Travnik. Nažalost, u nizu općina, kao u Maglaju i Kaknju, o tome se ne može još ni razmišljati, a u nekim općinama, u kojima bi se već sada to moglo raditi, nema inicijative. Broj ubijenih zarobljenih vojnika HVO-a u ratnom sukobu s Armijom BiH je 518. Ni taj broj nije konačan, jer nisu poznate sve žrtve uopće pa ni ubijeni ni masakrirani zarobljeni vojnici HVO-a. Proći će još dosta vremena dok se pronađu i istraže kolektivne grobnice i u njima identificira svaka žrtva. Svojim istraživanjem došao sam do 1.088 ubijena
civila od kojih je 120 djece, žrtava rata. Jednom zgodom je dr. Tihomir Perić, kirurg i
ravnatelj Franjevačke bolnice “Dr. fra Mato Nikolić” u Novoj Bili izjavio da je samo
u paklu Lašvanske doline stradalo 126 djece, a preko 60 posto ih je ubijeno
muslimansko-bošnjačkim snajperima. Težina tragedije hrvatskog naroda u
muslimansko-bošnjačkom - hrvatskom ratnom sukobu može se najbolje, najbolnije i
najuvjerljivije oslikati sudbinom djece. Nevina djeca bila su žrtve na raznovrsne
načine. Brojne obitelji su razbijene, djeca su ostala bez roditelja i hranitelja, bez
nogu i ruku, doživjela su patnje logora i izbjeglištva. Muslimansko-bošnjački snajperisti ubijali su djecu i majkama u naručju, kao u Novom Travniku. Djeci su čak odrezivane glave. U Novom Travniku 7. listopada 1993. godine ubijena je mala Nataša pogođena metkom iz snajpera ravno u srce. U Kozarcima, Zenica, neki Hodža ne sluša molbu majke i ubija malu Magdalenu od četiri godine. U Zenici je zbog neljudskog postupka umrlo novorođenče. Majka E.Š. je 24. travnja 1993. godine izbačena iz bolnice s djetetom, jer je liječnik odbio pružiti pomoć “zato što je otac djeteta pripadnik HVO-a”. Opet u Zenici, 13. svibnja 1993. godine, u ulici Slaviše Vajnera Čiče, ubijena je dvogodišnja Matea tako što su u nju i majku vojnici Armije BiH ispalili više metaka dok su bile u putničkom automobilu. Ustanovljeno je da je na automobilu bilo 17 rupa od metaka. Stravičan prizor je bio 10. lipnja 1993. godine u Vitezu. Toga dana eksplodirala je granata od 120 mm navođena s muslimansko-bošnjačkog položaja i tada je ubijeno osmero, a ranjeno šestero djece. Istog dana u Vitezu je ranjeno još dvanaestoro djece. U bolnici u selu Bakovićima kod Fojnice, 7. srpnja 1993. godine, umrlo je troje djece zaostale u razvoju, jer su ih muslimansko-bošnjačke vlasti ostavile bez hrane i liječničke njege. Na svečanoj smotri postrojbi Armije BiH, u proslavu pete obljetnice njena osnivanja, na Koševskom stadionu, Alija Izatbegović je pohvalio vojnike i rekao da Armija BiH nije ubijala žene i djecu. Bilo je to točno tjedan dana poslije pohoda pape Ivana Pavla II. Sarajevu, koji je bio 13. travnja 1997. godine. Ta njegova izjava u dubokom je neskladu s mojim istraživanjima. U sukobu između Armije BiH i HVO-a dominantna muslimansko-bošnjačka politika bila je osvajanje hrvatskih prostora na području Federacije Bosne i Hercegovine. Zato su etnički “očišćena” hrvatska sela i dijelovi gradova nastanjeni Hrvatima, koji su potpali pod nadzor Armije BiH. Tu činjenicu potkrepljuju globalni podaci o broju izbjeglih i prognanih Hrvata i Muslimana-Bošnjaka iz Federacije Bosne i Hercegovine za sukoba između Armije BiH i HVO-a. U tom periodu iz Bosne i Hercegovine je prognano ili izbjeglo oko 150.000 Hrvata i oko 50.000 Muslimana-Bošnjaka. Ako se taj podatak izrazi u postocima prema ukupnom broju Hrvata i ukupnom broju Muslimana-Bošnjaka u Bosni i Hercegovini, prema popisu stanovništva 1991. godine, onda je u tom sukobu izbjeglo i prognano 19,85 posto Hrvata i tek 2,6 posto Muslimana-Bošnjaka. Ako su uzmu u obzir ti podaci onda je očito da us Hrvati više stradali u tome sukobu.114 Te podatke potvrđuje i moje istraživanje prema kojemu je za sukoba Armije BiH i HVO-a s područja Federacije, a iz općina u kojima se ratovalo, izbjeglo ili prognano 144.000 Hrvata. U tom broju nisu obuhvaćeni Hrvati izbjegli iz Sarajeva i nekih drugih mjesta, u kojima nije bilo izravnog ratnog sukoba. Opće je prihvaćeno da je iz Lašvanske doline izbjeglo ili prognano preko 66.000 Hrvata. Iseljavanja i preseljavanja iz Bosne i Hercegovine sežu do njenih početaka. Osobito su se mnogo iseljavali Hrvati bježeći pred teškim životom za turske uprave. Bila su ona izazvana ekonomskim i političkim prilikama i uzrocima, ali su bila i rezultat ratnog nasilja pa je na početku 18 stoljeća u Bosni i Hercegovini bilo samo oko 21.000 Hrvata vjernika Katolika. Ta pojava je bila znatno izražena u Bosni i Hercegovini i prije posljednjeg rata. Tako se 1988. uz Bosne i Hercegovine iselilo 18.091 stanovnik. Te godine u Hrvatsku se iselilo 8.923, u Srbiju 5.515, a u Bosnu uselilo, iste godine, 4.235 stanovnika iz drugih dijelova tadašnje Jugoslavije, najviše iz Sandžaka.115 U svjetlu tih podataka valja vagati obostranu politiku povratka izbjeglica i prognanika u Bosni i Hercegovini u njihove domove. Muslimansko-bošnjačke vlasti u više navrata zalagale su se za reciprocitet u povratku izbjeglica i prognanika. Dr. Ejub Ganić nekoliko puta se izjašnjavao za načelo 100 Muslimana-Bošnjaka u Stolac, a 100 Hrvata u Bugojno. Hrvatska politika povratka izbjeglica i prognanika drži se načela “svi za sve” ili svatko u svoj dom. Ganićeva politika je protivna interesima hrvatskoga naroda, jer se primjenom načela jedan za jednoga, a ne svi za sve, u Bosni i Hercegovini ne bi nikada vratilo oko 100.000 Hrvata. Tako se može reći da i politika povratka izbjeglica i prognanika prema načelu “jedan prema jedan” znači prihvaćanje i pristajanje na politiku etničkog čišćenja Bosne i Hercegovine od Hrvata. Muslimansko-bošnjačka strana stalno i odlučno traži od međunarodne zajednice da se Muslimani-Bošnjaci vrate u Stolac. Ostaje pak nerasvijetljeno zašto muslimansko-bošnjačka politika toliko nastoji da se 8.400 Muslimana-Bošnjaka (prema popisu stanovništva iz 1991. godine bilo ih je toliko) vrati u stolačku općinu, a ni s približno toliko žestine i s tolikim međunarodnim povikom ne zahtijeva povratak oko 450.000 Muslimana-Bošnjaka u istočnu Bosnu. Bilo bi vrlo zanimljivo raščlaniti koja politika stoji iza toga nesklada i nerazmjera u zahtjevima o istoj stvari i je li Stolac za muslimansko-bošnjačke vlasti važniji od istočne Bosne. 114.Ivo Tomašević: "Zločini
s potpisom", Stećak, travanj 1997., str. 23.-25. |
Uvod | Ratni zločini u Hrvatskoj | Ratni zločini u Bosni i Hercegovini | Linkovi
