1. ožujka 2010.
Putopisna reportaža
SIRIJA (3. reportaža)
poslao: Ivan Brgić


Ujutro smo pojeli svoj zadnji turski kebab i krenuli prema sirijskoj granici udaljenoj 20 km od nas. Granice u ovom dijelu svijeta vrlo su različite od europskih. Organizirane su kao kompleks zgrada u koji kad uđeš dobiješ broj i papir i kad skupiš dovoljan broj pečata i platiš svotu novaca, možeš u državu. Tako da čekanje u redu nekoliko puta za jednu te istu stvar, postalo je veċ normalno.  Koliko je Turska granica bila drukčija od Grčke, toliko je Sirijska drukčija od Turske. Ne mogu reċi da “čekam u redu” nego doslovno “branim svoju poziciju laktovima”. Jako je neorganizirano ali i to je dio avanture. Vize imamo, još €50 za osiguranje i €70 za porez na dizel vozilo za sedam dana (svako strano dizel vozilo mora platiti €70 po tjednu  provedenom u Siriji) . Možda porez na dizel djeluje skup ali litra je €0.20 tako da na prvom punjenju se isplati. Granica nas je iscrpila. Odnosno, iscrpila je mene. Dajana, Yolandi, Coenraad i Meinhardt čekali su u klimatiziranom uredu ljubaznog carinika koji ih je pozvao na čaj dok ja ‘sređujem papire’.
Nakon granice kreċemo prema ‘Izgubljenom gradu’ Palmyra u sredini Sirijske pustinje. Asfaltiranom cestom se može doċi do Palmyre samo s južne strane. Pošto mi stižemo sa sjeverne strane, jedini način je preko pustinje.

Prvu noċ odlučimo spavati blizu jezera Al Assad, no teško ga nalazimo. Mapa Sirije ima puno grešaka, mnoga mjesta nisu označena na mapi, koordinate se ne podudaraju s GPS-ovim tako da nam ‘karta’ postaje beskorisna. Ali nekako nalazimo jezero te kampiramo neposredno pokraj. U pustinji smo, sami. Nema ničega oko nas. Vjetar puše jako. Na nebu je milijon zvijezda.  Ja se posebno veselim sutrašnjem danu jer ċu voziti po pustinji (do jezera je vozio Coenraad) i napokon ċemo moċi vidjeti kako se modifikacije koje smo napravili na autu u zadnje dvije godine budu ‘ponašale’ u praksi.

Drugo jutro se budimo rano. Vjetar je skoro stao. Imamo 160km ‘bijelog puta’. Nekoliko sati i trebali bi biti u Palmyri za ručak. Destinacija je južno ispod nas. Nakon nekoliko kilometara vidimo da je mapa Sirije totalno pogrešna i počinjemo voziti po GPS-u. Kreċemo se u dobrom smjeru ali tragova u pijesku ima previše tako da često neznamo koji pratiti pa se vozimo cik-cak. Na 100km od destinacije ispred nas se stvore brda (očito smo negdje naišli na krivi put). Nema druge, moramo naprijed. Pokušamo preko u maloj brzini s ‘zaključanom’ prednjom i zadnjom diferencijalom, auto često penjemo na uzbrdice od 45 stupnjeva. Meni više nije do šale. Par puta smo se skoro skotrljali. Sad kad smo između brda, nema više nazad. Svakih 100 metara je muka živa. Vadimo radio vezu i ja hodam ispred auta i govorim Coenraadu gdje da vozi. Vani je preko 40 stupnjeva, topimo se. Na jednom od prijeloma uspijemo ‘sjesti’ na auspuh i spljoštiti ga kao palačinku. Sad si razmišljam, možda ona ruta 300 km duža s južne strane i nije tako loša ideja. Pogotovo ne kad je cijena dizela niska. Nakon nekoliko sati ‘povuci-potegni’ nađemo bijeli put koji vodi prema jugu. Fantazija. U dva sata smo prešli 6 km, ali sad smo na ‘pravom’ putu. I dok mi razmišljamo o ručku, kilometri se tope sve dok na GPS –u nije pokazalo 60 km do destinacije. Tu smo pogodili drugu grupu brda, no ova su puna jako oštrih kamenja. Vrlo je lako izgubiti gumu na takvom terenu. Drugi problem je to što između ovih brda prolazi rijeka koja se isušila, tako za prijeċi s jednog brda na drugo, treba uċi u ‘rijeku’ i izaċi. Neke pute najniža stepenica bude veċa od pola metra. Jako teško napredujemo, često se izgubimo, pa se vraċamo, pa se uvalimo u rijeku, pa ne možemo izaċi. Gostoljubivi Beduin koji nas je stigao s motorom ala APN, nam daje savjete kako stiċi do destinacije nakon što nas vidi da smo zapeli na brdu. Uspijemo napraviti napredak ali na 36km od Palmyre uđemo u tok rijeke i ne možemo izaċi. Odlučimo da je najbolje kampirati ovdje gdje jesmo. Umor i toplina napravili su svoje. Ja si mislim “Bravo Ivan, sad si izgubljen u pustinji i neznaš kuda”. Ali jutro je pametnije od večeri. Pa nakon spaghetti al dente con pomodoro, na spavanje. Oko nas nema kako se ono kaže ‘žive duše’.

Tek sada vidim koliko mora biti teško takmičarima na utrkama Paris – Dakar i ostalim sličnim natjecanjima.  Ujutro smo se bolje osjeċali. Ja sam birao ceste a Coenraad je vozio. Sve velike prepreke smo uspjeli zaobiċi  pažljivim planiranjem i navigacijom,a ne kao jučer ‘glavom kroz zid’. U Palmyru stižemo za ručak. Hrana u restoranu kosta €1.5 po osobi. Naručimo pivo, dobijemo bezalkoholno pivo od meda (bljak)  koje košta koliko i hrana.  Nalazimo kamp s bazenom. Dižemo logor, kupamo se, popravljamo auspuh pa idemo na večeru. U kampu upoznajemo zanimljiv njemački par s troje djece, koji je stigao ovamo s kamp kuċicom. Žena je inače porijeklom iz Damascusa ali od rođenja živi u Njemačkoj. Saznajemo još jednu zanimljivost od njih a to je da ona radi u pivnici. J Nakon što smo im ispričali našu tužnu priču o “medenom” pivu, oni se sažale te nam poklone svoje dvije (zadnje) boce svog piva. Sjekira nam je pala u med.  

Sutradan idemo u obilazak Palmyre. Razgledamo ostatke antičkog grada i pronalazimo mnoge zanimljive lokacije, poput Dioklecijanovog Kampa i Belovog (Baalovog) hrama. Ondje sreċemo Talijanske kampere koje smo veċ susreli na granici te popričamo malo s prijateljskim Gaetanom koji nam daje svjete za ostatak Sirije. Gaetano je vođa Kamping Kluba koji svakih par mjeseci oraganizira putovanja za svoje članove. Najčešċe su to putovanja na Bliski istok te Sjevernu Afriku. Jako zanimljiv razgovor s Gaetanom naveo me je na razmišljanje kako to je zapravo odličan posao.

Nakon toga kreċemo na istok Sirije vidjeti dvorac Krak Des Chevaliers, sagrađen od strane vojnika koji su išli u Križarske ratove. To je jedan od najvažnijih te najočuvanijih srednjovjekovnih dvoraca na svijetu. Posebno je zanimljiv zbog toga što je sagrađen kao dvorac unutar dvorca. Bio je toliko organiziran da ga nitko nije mogao poraziti. U jednom od napada na dvorac, koji je trajao čak 90 dana, uspio se obraniti. Tek po zavšetku Križarskih ratova, Križari su ga samovoljno napustili. Nisu bili otjerani, što je doprinijelo očuvanju dvorca kao takvog.

Zatim odlazimo u glavni grad Damascus i posjeċujemo stari dio grada. Pravimo shopping na Sirijski način A-la-Bazaar. Probat za vjerovat. Cijene su jako jeftine, a ljudi jako ‘friendly’. Svi nas pozdravljaju i žele nam sretan put, neki nam čak daju male poklone i zovu nas na čaj. Potpuno drukčije od Europe.
U jednom restoranu prije nego što smo naručili hranu, jedan od prolaznika je stao i rekao “naručite kokošku, ovdje je odlična kokoška” i onda ode. Drugi nas s ulice pita šta nam treba i onda nas odvede do željenog duċana te ode svojim putem. Svi smo jako iznenađeni Sirijskim gostoprimstvom.
Zadnji dan u Siriji idemo vidjeti grad Bosru. Malo mjesto smješteno nekoliko kilometara prije Jordanske granice. Vrlo bitan grad u povijesti Sirije. Zastiċen od UNSECO-a i specifičan po tome što i dan danas građani žive unutar zidina staroga grada.

bikeri iz Palmyre	Damask-odječa	Damask-pekara	Palmyra-restoran

Kampiranja u Bosri nema. Hotel traži €150 po osobi. Opet imamo dramu. Nalazimo neko mjesto koje vlasnik zove hotel, ali u stvarnosti to je šator s nekoliko jastuka na podu gdje svi spavaju u istoj ‘sobi’. S jedne strane je restoran gdje ljudi neprestano šeċu, a s druge se održava Bosra Music Festival te nam to daje znak da ondje ne bismo trebali ostati. Iscrpljeni i umorni, očajnički tražimo kutak gdje možemo odspavati. Prolazimo pokraj gradske đamije i ondje na parkiralištu primjetimo kamp kuċicu, te odlučimo parkirati na istom mjestu. Tu nas valjda neċe nitko dirati. Noċ je protekla mirno ali ujutro, poziv na molitvu nas je skoro ostavio gluhe, i da stvar bude ljepša , klinci koji su prolazili gađali su naš auto kamenjem. Na sreċu, prošli smo bez štete. Bez obzira na to, naše vrijeme koje smo proveli u Siriji je bilo fenomenalno. Dopala nam se ta zemlja, pogotovo gostoprimstvo lokalnih ljudi.
Svaki put kad posjetim neku novu zemlju, mislim da naučim malo više o tome kako je biti u nečijoj tuđoj koži, i kako bez obzira na financijsku situaciju, uvijek možeš nekome pomoċi, pa makar sa stiskom ruke, smješkom ili riječju “Welcome”.

Slijedeća reportaža je 8.ožujka.
Na redu je EGIPAT (u 3 nastavka).
www.hic.hr