22. veljače 2010.
Putopisna reportaža
TURSKA (2. reportaža)
poslao: Ivan Brgić

Turska 1. dio
Ponovno u Grčkoj, ali kao što smo predvidjeli, ceste su se “poravnale”  tako da je put prema Turskoj bio brz. U našem zadnjem grčkom kampu promijenili smo pakne na prednjim diskovima jer su nam se stari bili istrošili.
Kao što smo i očekivali, na granici smo proveli oko sat vremena. Znamo da što idemo južnije to ċe nam se vrijeme na graničnim prijelazima poveċavati. Čuli smo priče da su neki čekali i do osam sati, pa smo uvijek malo nervozni na granicama jer neznamo šta nas čeka. Turska granica je relativno organizirana s obzirom na što smo očekivali. Vize €30, osiguranje €50 pa kreċemo. Prva destinacija nam je Istanbul. Tamo nas čeka kolega Ufuk s kojim smo radili u Credit Suissu u Londonu. Ufuk nas vodi u restoran za koji on kaže je njegov najdraži, što nije čudno jer je hrana izvrsna i osoblje jako profesionalno. To je inače restoran jednog poznatog turskog pjevača tako da su po cijelom restoranu slike tog pjevača na punim stadionima i trgovima.  Poslije vidimo tog pjevača u CD shopovima na plakatima. Siti i veseli idemo do Ufukove kuċe. On nas poziva da prespavamo noċ kod njega. Ondje nas dočekuju njegova žena i djeca i svježe pripremljen turski čaj. Ufuk ima predivnu kuċu u koju on kaže da nije puno uložio. Navodno je ovdje jako jeftino dekoriranje i namještaj.  U gostinjskoj sobi, gdje smo mi spavali, ima veliku plazmu TV tako da smo iskoristili priliku da pogledamo događanja na bliskom istoku jer ċemo se ubrzo i mi naċi tamo. Ujutro, nakon domaċeg bureka za doručak, Ufuk nam predlaže mjesta koja bismo trebali vidjeti u Turskoj. Ufuk nas poziva da ostanemo još koji dan kod njega, ali put nas zove dalje.
Mi kreċemo u obilazak Istanbula a Ufuk natrag na posao. Vožnja Istanbulom slična je onoj u Ateni ali smo se nekako i navikli na to do sada.

Najprije smo posjetili jednu od najveċih i najatraktivnijih Istanbulskih turističkih atrakcija –
Sultan Ahmed Ðamiju, ili takozvana “Plava Ðamija”. Izgrađena je oko 1600. godine te ima čak 6 minareta, mjesta s kojeg Imam poziva narod na molitvu. Obično đamije imaju po jedan ili dva minareta a ova ima čak šest. Čuli smo i ranije za Plavu Ðamiju, ali nikad nismo znali zbog čega je dobila nadimak “Plava”. Skinuli smo cipele, ušli unutra, te saznali zašto. Čitava đamija iznutra je obložena plavim pločicama. Osim đamije,  još nas se dojmio i park koji gleda na đamiju. Ondje turisti zajedno s lokalnim vjernicima mogu navečer sjesti, i dok Imam poziva na večernju molitvu, ljudi uživaju u pogledu na šaroliko osvijetljenu “Plavu Ðamiju”.
Odmah preko puta Plave Ðamije, nalazi se “Hagia Sophia” ili Ayasofya. Još jedna velika Istanbulska turistička atrakcija. Sagrađena je kao bazilika za vrijeme Bizanta, nakon toga pretvorena je u đamiju, a danas djeluje kao muzej i za nju se kaže da je preteča bizantske arhitekture
Zbog velikog reda (odnosno navale talijanskih turista) te zbog skupih karata, odlučili smo preskočiti ulazak u Ayasofiju te kreċemo dalje a veċ u slijedeċoj ulici nailazimo još jednu povijesnu zanimljivost – Bazilika Cisterna. Također sagrađena u 6.st., za vladavine bizantskog cara Justiniana I, Basilika spada u jednu od stotine najveċih antičkih vodenih cisterni. Izuzetno zanimljivo za vidjeti. Slijedeċi na redu je bio Grand Bazaar. Grand Bazaar je jedan od najveċih natkrivenih tržnica na svijetu. Sadrži 58 ulica s oko 1200 trgovina i štandova. Vjeruje se da ga posjeti između 250.000 i 400.000 turista dnevno! Ondje se doslovno može naċi sve. Od nakita, kuċanskih potrepština, začina, tepiha, do odjeċe, obuċe, itd.

Istanbul	Istanbul, plava đamija	Istanbul, grand bazar
Istanbul, bazilika Cisterna	Efes, antički grad	odlična turska meza

Iz Istanbula uzimamo brod na jug Turske, odnosno, azijski dio Turske, te idemo vidjeti stari Biblijski grad Efes. Veċina je ljudi sigurno čula u crkvi kad sveċenik čita “Poslanicu Efiċanima”. E pa Efiċani su iz grada Efesa.  Blizu tog mjesta vjeruje se da je bilo posljednje boravište Isusove majke. Biblija kaže da ju je Ivan doveo tu za vrijeme rimskog progona kršċana.
Ceste su sad mješavina jako dobrih i širokih, do uskih i ‘nikakvih’.  Autocesta je jeftina,  €1.5 za 200km. Ali zato dizel je €1.25 a benzin skoro €2. Nisam još siguran što je jeftinije, kupiti hranu pa je spremiti ili jesti vani u restoranu, tako da često jedemo vani. Ručak za četvoro je  oko €7, velika večera je oko €25. Tako da burek, turke pizze (nešto fenomenalno), kebab s jogurtom, ċufte, itd. nije nam nepoznato. Turska je odlična zemlja za turizam.  Neznam da li zbog kulture ljudi, zbog osobnih vjerovanja ili mojih osobnih iskustva ali u Turskoj gotovo da i nema ‘ološa’ po cestama. Ljudi su uvijek sretni ako mogu pomoċi ili ponuditi besplatno kampiranje. Naravno sve je to izuzev turističkim mjestima. Mi se odlično provodimo u Turskoj. Hrana je dobra, ljudi su gostoljubivi a pivo je hladno. Što nam više treba?

Još jedna stvar koja me se dojmila ovdje je biznis. Teško je opisati jer je to ‘vidjeti za vjerovati’. Trgovina, to nije nova stvar ovdje. Ljudi ovdje kupuju i prodaju stvari vec tisuċama godina. Ali mislim da turcima nije samo do novaca, mislim da oni trgovanje imaju u krvi. Doživljaj je biti kupac u Turskoj. Nikad se u životu nisam više cjenkao kao zadnjih nekoliko dana. Ali kako ovdje kažu - to je obavezno, u tome je čar.
Šalu na stranu. Mi kreċemo u istočni dio Turske. Slijedece na redu su izvori Pamukkale pa mjesto Gozleme gdje se nalaze gradovi sagrađeni u stijenama.
Krenimo! 

Drugi dan posjetili smo Pamukkale. Pamukkale je jedno izuzetno atraktivno mjesto. To su zapravo izvori tople vode izazvani vulkanskim pokretima zemlje. Mjesto je obavijeno mnoštvom bazena iz kojih, kao domino, voda istječe iz jednog u drugi. Ta voda je bogata hidrogenim karbonatom i kalcijem. Na istom mjestu nalazi se i antički grad Hierapolis, čiji su stanovnici još od drugog stoljeċa koristili izvore Pamukkale kao spa/toplice. Pamukkale i Hierapolis su još od 1988. pod zaštitom UNESCO-a. Ondje saznajemo kako je Pamukkale, prije nego što je postao zaštiċen od strane UNESCO-a, bio istrebljivan kao turistička atrakcija samo na potpuno krivi način, što je uzrokovalo ošteċenju pa čak i nestanak vode na tom području. Lokalni su stanovnici masovno počeli izgrađivati hotele i ceste te su se izvori tople vode koristili kako bi hoteli napunili svoje bazene. Na sreċu, to je ubrzo prekinuto te se od '88. to područje na

Nakon toga smo krenuli na istok. Putujemo, toplo je, klima radi, a frižider je uvijek pun hladne vode. Sve štima. Sve dok na jednoj od nizbrdica prema mjestu Konya ne osjetim glasni zvuk pri kočenju. Najprije ga ignoriramo no zvuk postaje sve glasniji. Odlučimo stati i pregledati situaciju. Točno je 12 sati, nigdje sjene, a ja sam ionako veċ 'zgoren'. Kad smo skinuli prednji desni kotač vidimo da nam je vijak koji drži kočna kliješta otpao negdije po putu. Bit ċe da smo negdje pogriješili kad smo mijenjali pakne, iako taj vijak nismo ni dirali. Možda je od vibracije ali sad to nije bitno. Ja i Coenraad nekako uspijemo zakačiti pakne da ne otpadnu. Sa 20 km/h i bez moguċnosti skretanja u desno, kreċemo dalje. Ako ne možemo skrenuti u desno, zato možemo skrenuti tri puta u lijevo. I na tom principu dokopamo se grada i stanemo na prvu benzinsku postaju i tražimo pomoċ. Iako jedan vijak nije skup, onaj koji nama treba je specifičan s finim navojem od nehrđajuċeg čelika i njega možemo dobiti samo od Toyote. Djelatnik na pumpi nam kaže; “2km lijevo, 7km desno, automehaničar'. Krenemo mi polako dalje i iako detalji nisu bili točni nalazimo mjesto koje nam je djelatnik dao. Ono što smo slijedeċe vidjeli teško je za opisati. To nije automehaničar, jedan ili više njih. To je mjesto veličine Pazina, gdje su svi auto-orijentirani biznisi. Nema šta nema. Nisam mogao vjerovati da tako nešto postoji. 5 minuta kasnije nađemo vijak koji nam treba. Cijena €0.25. Montiramo nazad kliješta, u jednom od lokalnih 'fast food'-ova pojedemo kebab i kreċemo dalje.

Stižemo u mjesto Gőreme, kampiramo kod Ahmeda, mladog vlasnika kampa „Panorama“, koji nas lijepo ugošċuje i trudi se da nam ništa ne fali. Nakon dobro odspavane noċi kreċemo u Open Air Museum gdje razgledamo drevne kuċe, stanove i crkve, izgrađene u stijenama u području zvanom Cappadocia.
Nakon posjete tom izvanrednom mjestu, kreċemo na našu posljednju lokaciju koju ċemo vidjeti u Turskoj, podzemni grad Kaymakli. Osim što je samo mjesto interesantno za vidjeti, iza njega postoji jednako interesantna priča. Ondje su nekad, iznad zemlje ne ispod, živjeli kršċani. U vrijeme kad su Turci progonili kršċane, stanovnici tog gradiċa, umjesto da bježe, sebi su izgradili tunele ispod zemlje kako bi se zaštitili. Zbog velike navale turaka, građani su sve više tražili zaklon te tako sve više iskopavali podzemni grad. Toliko da je ondje moglo stati 10.000 ljudi i ondje ostati i do mjesec dana, skupa sa svojim zalihama hrane pa čak i životinjama.

Pamukale	Hieropolis	rimski teatar Hieropolisa

Tu večer kampiramo na otvorenom i upoznajemo se s lokalnim pastirom koji je prolazio sa stotinjak koza. Iako on nije pričao engleski a ni naš turski nije za pohvalu, uspijeli smo održati dvadestpet minutni razgovor.
Žao nam je da nemamo više vremena za provesti u Turskoj jer ima toliko stvari za vidjeti.
Kreċemo prema jugu, ovaj put nas čeka Sirija. Meni je osobno drago je ċe Sirija biti moja prva nova zemlja koju ċu posjetiti na ovom putovanju.
Pratimo situaciju Bliskog Istoka na BBC-u. U kontaktu smo s jednim timom koji je nekoliko mjeseci prije nas prošao te krajeve.  Kako stvari stoje, neċe biti problema.  Kreċemo prema jugu Turske. Zadnji dan opet imamo malu dramu. Ne uspijevamo naċi mjesto za kampiranje. Nigdje ništa. Nailazimo na jedan hotel koji traži $250 za jednu noċ. Odustajemo od te opcije zbog pretjerane cijene. Stanemo nešto pojesti a  konobar pošto nezna engleski zove si prijatelja koji je, ni manje ni više nego profesor engleskog, da pomogne. Došao nam je kao naručen. Najprije nam je pomogao da naručimo hranu a kasnije nam je 'sredio' da preko njegove profesorske kartice možemo prespavati u takozvanom 'Domu za profesore'.  Nikad nisam mislio da nam profesor može pomoċi u nekom malom turskom selu u 11 navečer, ali eto.

Slijedeća reportaža je 1.ožujka.
Na redu je SIRIJA
www.hic.hr